Predrag Matvejević [1]

MEDITERAN - NA PRAGU NOVOGA MILENIJA -

Sarajevske Sveske br. 10 [2]

Pišem odavno o Mediteranu, ne samo u obliku koji je poprimio «Mediteranski brevijar». Knjige «Mediteran i Evropa - predavanja za Collège de France», «Mediteranski izolarij», «Mletački zaljev» objavio sam samo u inozemstvu, a i «Mediteranski brevijar», koji je posljednji put izišao u Hrvatskoj 1991. godine, promijenio je prvotni opseg i pristup. Posljednjih godina sudjelovao sam u radu «Evropske komisije», u takozvanoj «Grupi mudrih» koju je osnovao bivši predsjednik te ustanove Romano Prodi. To mi je, vjerojatno, pomoglo da preispitam stanovita pitanja s kojima sam se suočavao i o kojima sam prije pisao, da izdvojim ona koja mi još uvijek izgledaju aktualna u raspravi o Mediteranu.

***

Slika Mediterana na početku novoga milenija nije idilična. Sjeverna obala zaostaje za Evropom, južna za sjevernom. Cjelina bazena suočava se s teškoćama na sjeveru i na jugu. Može li se uopće smatrati cjelinom prostor kojeg razdiru dugotrajni sporovi i dijele duboka proturječja: Izrael i Palestina u sukobu, Turska i Grčka u zavadi, dva dijela Cipra u neprijateljstvu, Balkan u ratovima, arapske zemlje u neperilikama…
Evropska unija premalo brine o Mediteranu. Evropa zanemaruje «kolijevku Evrope». Najvažnije institucije nalaze se daleko od mediteranskih obala: Bruxelles, Strasbourg, Luxemburg, Frankfurt. Gradovi s mnogo više povijesti dobili su manje: Atena, Rim, Venecija, Barcelona. Objašnjenja koja se nude ne mogu uvjeriti one kojima su namijenjena. U njih možda ne vjeruju ni oni koji ih iznose. Težnje kontinenta ne podudaraju se s očekivanjima obale. Primorje često trpi od vlastitoga zaleđa. Odluke sudbonosne za naše more donose se izvan njega, ili bez njega. To rađa nepovjerenje i potiče nezadovoljstvo. Stvaraju se nove «unutarnje granice» i produbljuju stare - između kontinentalne i primorske Evrope, Sjevera u Juga, sjevernih i južnih obala Mediterana.
Pred prizorima koje nam pružaju poznate nam ljepote našega mora ushiti su sve više prigodni i sve češće prolazni. Sutoni su se nadvili nad pejzažom, rezignacija pothranjuje filozofiju, «krepuskolarizmi» nadahnjuju pjesništvo. Nespokojstvo se uvuklo u povijest - i u samo shvaćanje povijesti. Dijagonala Sjever-Jug postala je problematičnom u kulturi, u znanosti, u politici. Mediteran odavno izostaje u kronikama koje bilježe pothvate epohe.
Misao Juga budi se ipak u zaljevima, buni u lukama, protivi na otocima. Svjedoci smo nastojanja da se stanje promijeni, sudionici raznih prijedloga koji su upisani u povelje i uvršteni u programe: atenska, marsejska i đenoveška konvencija, «Plan akcije za Mediteran» (PAM) i napose «Plavi plan» (Plan bleu), donijet u Sofiji - Antipolisu kraj Nice s naznakama razvoja do «horizonta 2025. godine», sporazumi potpisani u Napulju, na Malti, u Tunisu, Splitu, Palma de Mallorki, među kojima je posebno značenje imala Konferencija održana u Barceloni 1995. godine, dugo i temeljito pripremana. Svi ti pokušaji, kao i obećanja koja su ih pratila, nisu ispunili očekivanja što su u njih polagana. Zavodljive najave «kooperacije», «partnerstva», «razmjene», «solidarnosti» itd. nisu dale ploda. U naumima se našlo više taktike nego strategije. Govor o Mediteranu izgubio je uvjerljivost - nije održao obećanja koja je davao. Nužno je zamijeniti ga ili obnoviti, ali ne znamo kako to postići.
Razmjena Evropske unije s mediteranskim bazenom osjetno je smanjena nakon rušenja berlinskoga zida: tržišta u Srednjoj i Istočnoj Evropi pokazala su se, unatoč svemu, zanimljivijim partnerima, unosnijim ulagačima, privlačnijim političarima. Zemlje na afričkoj obali dobivaju skromnu pomoć prije svega kao «zemlje u razvoju» ili «treći svijet». Neke od njih ne prihvaćaju «mediteranstvo» – pribojavajući se da iza njega stoje zakašnjele ambicije kolonijalizma. Raznovrsne predrasude priječe da se ostaci prošlosti - njezinoga lošijega dijela - otklone ili prevladaju. Obje strane Mediterana, i južna i sjeverna, stekle su veću važnost na zemljovidima koje odmataju vojni komandanti nego na onima što razastiru ekonomisti.

***

Gotovo sve je rečeno o «velikom moru» (termin je biblijski) koje je postalo «morskim tjesnacem». Njegovo se značenje mijenjalo u vremenu i prostoru – svijest o promjenama izostajala je na njemu samom. Mediteran je kasnio za modernitetom, nije prihvaćao njegove zahtjeve, mjerila, znakove. Odupirao se racionalizmu, odbacivao laičnost. Dugo je bio središtem svijeta – teško je prihvatio spoznaju da postoje druga središta, značajnija od njega, prema kojima su vodili novi putovi i značajnija otkrića. «Baštinik historije» postao je žrtvom historicizma. «Postojbina mita» prepuštala se mitologijama koje je sama porodila ili koje su joj drugi nametnuli. Mišljenje se podređivalo ustaljenim obrascima mišljenja. «Ideja Mediterana» i sam Mediteran teško su se usklađivali. Predodžba o stvarnosti i sama stvarnost zamjenjivale su jedna drugu. Istinu o sebi prikrivali su prividi istine, samoljubivi i pristrani. Identitet bića, trajan i temeljan na mediteranskim obalama, teško se uspijevao uskladiti s identitetom činjenja, često nemoćnim ili onemogućenim - između jednoga i drugoga stvarao se procjep, ponegdje jaz.
Po staroj navadi, kojoj mnogi ne uspijevaju odoljeti, Mediteran se svodi na prošlost i vidi prije svega u prošlom vremenu. Divljenje «slavnoj prošlosti» nije mu mnogo koristilo: njemu je potrebna i sadašnjost, i budućnost. Velika djela «Unutarnjega mora» prati misao odlaska i izgona. Uzaludno je ponavljati nevolje od kojih ono trpi. Ne koristi ih ni prešućivati: zagađeno priobalje, naružen okoliš, nedostatak reda i nedovoljnost organizacije, divlja gradnja, potkupljivost u prenesenom i doslovnom značenju, pomaci i selidbe iz zaleđa na obalu, s obale što dalje od vlastita zaleđa. Najbolje predaje - one što su nastojale združiti umjetnost s umijećem života - suprotstavljaju se takvoj sudbini. Mediteran je dočekuje kao nepravdu, ili kao kaznu.

***

U golemom amfiteatru, kojem nalikuje mediteranski bazen, predugo se izvodio isti ili sličan repertoar - riječi i geste u takvoj prilici postaju poznate i predvidive. Obrasci retorike, dijalektike, politike, raznih tekovina mediteranskoga duha, dugo su služili i trošili se. Odnosi središta i periferije, bliskosti i udaljenosti, simetrije i asimetrije poprimili su značenja kakva nisu imali u prošlosti. Euklidska geometrija već odavno nije dovoljna – otkrivene su druge i drugačije dimenzije prostora i trajanja. Uoči nove plovidbe nužno je provjeriti valjanost opreme i spremnost posade. Mediteranu već dugo čeka vlastiti Preporod. Zamjenjuju ga razdoblja u kojima iluzije postaju privlačne, nostalgije zavodljive, zablude nepopravljive.
Sudionici u predstavi koja se ponavlja i nastavlja postavljaju mnogobrojna pitanja, ponekad proturječna, i traže odgovore na njih, koji također nisu lišeni proturječja:
«Postoji li Mediteran izvan naše uobrazilje?» - on nije isti u stvarnosti i u uobrazilji, to može biti isto toliko prednost koliko i nedostatak.
«Zasnovati alternativnu intermediteransku kulturu» - i taj smo prijedlog čuli na pozornici (čak i u «Grupi mudrih», u Bruxellesu). On se ne može ostvariti ni lako ni brzo, bliži je utopici nego stvarnosti.
«Pomiriti različitosti naših gledanja na Mediteran», to mi se čini ostvarivije, time bismo možda mogli započeti posao. Ali ni to neće ići samo od sebe.
«Stara užad, čiji su uzlovi vezali lađe i sudbine, leže na dnu.» Neznanje i nesnošljivost pokidali su ih tamo gdje ih nije izjelo more.
«Postoji li mediteranska kultura?» - na to se pitanje daju obično približni odgovori, oslonjeni više na dojmove nego na analizu. Ne postoji jedna mediteranska kultura. Ima ih više u okrilju jedinog Mediterana. One su po nekim osobinama slične, po drugim različite. Rijetko su sjedinjene, nikad posve iste. Sličnosti duguju zajedničkome moru i susretu na njegovim obalama srodnih oblika, izraza, nadahnuća. Razlike među njima dolaze od porijekla, povijesti i pripadnosti. Ni sličnosti ni razlike nisu stalne ni apsolutne - jednom prevladavaju jedne, drugi put druge.
Ostalo je mitologija.
U jednom od svojih manje poznatih codexa Leonardo da Vinci je zapisao: «Od Istoka do Zapada u svakoj točki je dioba». Trebalo se dogoditi sve što se dogodilo na Balkanu da se shvati težina toga suda: tolike «diobe», na tijesnu prostoru, u kratku razmaku! Na Balkanskom poluotoku rođena je antička tragedija. Na Bliskom Istoku nastale su zavjetne knjige triju vjera u jednoga Boga. Rat koji traje već desetljećima u Svetoj Zemlji ne da se, kao ni onaj na Balkanu, sam od sebe ugasiti. Pokazalo se još jednom - ajme!- kako Mediteran nije u stanju, bez pomoći drugih, rješavati vlastitu sudbinu.
Naše more trpi ne samo od svoga stanja, nego i od događaja koji se zbivaju daleko od njega. Na samu početku novoga milenija, 11. septembra 2001. godine, rušenje dvaju golemih tornjeva u New Yorku odjeknulo je Mediteranom možda više nego drugim morima. Svjedoci smo još jednom kako se osuda zločina - zločina koji zaslužuje osudu - proizvoljno uopćava i neopravdano proširuje: islam i islamizam nisu jedno te isto; islamizam i islamski integralizam ne teba poistovjećivati; integralizam i fundamentalizam također nisu jednaki; a u samu fundamentalizmu razlikuje se mistična vjera od militantne ideologije, kakva se služi čudovišnim oblicima terorizma. Pogrešna tumačenja stvaraju krive odnose, koji možda više štete Mediteranu nego drugim morima.
Odavno je poznata tjeskoba starih pomoraca, koji su na krhkim korabljama plovili prema nepoznatim morima. Osjećaju je još uvijek oni koji izlaze na pučinu ne znajući što ih čeka ili se vraćaju u luku pitajući se tko će ih dočekati. Sama obala suočena je s pitanjima: kako spriječiti, od Zapada do Istoka, «diobe u svakoj točki« - one koje ničemu ne služe i koje nikome nisu nužne?
Odgovori na takva pitanja ne trpe odgađanja i ne zadovoljavaju se isprikama.