Andrej Blatnik [1]

TANKA CRVENA CRTA

Sarajevske Sveske br. 10 [2]

Kad je Hunter stigao u Ayemhir, na selo se spuštao mrak. Djeca su odmah, kad su ugledala nepoznatu priliku, počela vrištati. Kad su primijetili njegovu bijelu, skoro prozirnu put, postalo im je neugodno. Stisnuli su se jedni uz druge i dlanovima prekrivali spolovila. Mzungu, mzungu, šaptali su jedan drugome. Hunter je kimao i čekao.
Onda je došao poglavica. Hunter mu je predao vreću soli i rekao tko je šalje. Poglavica se namrštio i Hunteru se učinilo da mladi momak, kojeg je upoznao na jednom od svojih pijančevanja po barovima u pristaništima, koji mu je i rekao da ode u njegovo selo, ne kotira tako dobro kod domaćina kako se hvalio preko čaša. Ali, sad je bilo prekasno da se predomisli. Kad je autobus i vozio u te krajeve, vozio je samo jednom tjedno.
Poglavica mu se obratio svojim grlenim glasom iz kojega Hunter, naravno, nije mogao razaznati ni riječi. Starac je još dva puta ponovio svoj napjev, onda se pomirio i pozvao nekoga tko je znao nešto svahilija. Hunter je na najboljem svahiliju koji je znao pokušao objasniti da ni svahili ne zna baš najbolje i zamolio za praznu kolibu kakve su po selima namijenjene gostima. Poglavica je kimao i kimao, potom je prodorno gledao u Huntera i činilo se kao da dugo razmišlja. Hunter je osjećao kako mu leđima puze sitni potočići znoja. Dug je bio put pješice natrag do grada.
Zatim je poglavica zgrabio Hunterov izlizani ruksak i vagnuo ga rukom. Hunter je nagonski ispružio ruku. Otkako su ga pokrali svakog je dana, dok bi strugao žlicom po limenim tanjurima kuhinja uz cestu ili unosio zabilješke u svoju putnu bilježnicu, vježbao taj pokret u mislima – usputni kradljivac pokušava zgrabiti njegov ruksak, ali on je brži, zgrabi torbu, možda čak i ruku lopova, sve je jasno, sve odlučeno. Nema dvojbe. Ali nikada nije bilo takve situacije, svo se njegovo vrebanje pokazalo nepotrebnim, nitko više nije poželio njegov putni imetak. Sada je reagirao u pogrešnom trenutku.
Poglavica ga je upitno pogledao i Hunter je pomislio kako se sada sâm pobrinuo za poraz. Kako da u selo prime nekoga tko im ne vjeruje? Ovdje, na otvorenome, osjećaji moraju biti obostrani, reakcije koliko je moguće iste. Ako on ne vjeruje njima, kako da oni vjeruju njemu?
Pokušao je ublažiti pogrešku, ponašao se nagonski, pravio se kao da mu nešto jako treba, ali što to jako treba čovjeku koji je možda upravo dobio krov nad glavom, dakle sve što je u selu bilo na raspolaganju? Bit će najbolje, pomislio je, da se pravi kako je odlučio poglavici pokloniti još nešto osim soli. I tako je tražio po svome ruksaku, ali u njemu, nakon mjeseci putovanja, nije bilo puno toga. Konačno je negdje napipao nešto glatko. Znao je: malo zrcalo pomoću kojeg se brijao, dok se još brijao. Sad mu više ne treba, shvatio je. Predao ga je poglavici.
Poglavica ga je uzeo oprezno i s nepovjerenjem se zagledao u svoj odraz u malome pravokutniku. Studiozno, zaneseno je očima približavao svoju sliku i opet je odmicao. Izgledalo je kao da mu je lice u zrcalu poznato, ali nedovoljno da bi mu se usudio obratiti.
Zato se ponovo obratio njemu. Zapravo je progovorio zrcalu, a muškarac koji je razumio nešto svahilija kimnuo je i progovorio na svahiliju. Hunter nije razumio baš ništa osim riječi mzungu, stranac. Nemoćno je podigao ruke i jednako nemoćno ih je podigao i prevoditelj. Poglavica je kimnuo i rekao samo jednu riječ: - Mary.
Djeca su se bučno uputila prema rubu sela. Prevoditelj je Hunteru pružio ruku, čučnuo pred poglavicom i počeo se unatraške povlačiti. Poglavica je Hunteru dao znak da sjedne. Hunter je pogledao u pod, točno u mjesto na koje je pokazao poglavica i automatski obrisao prašinu s poda. Uzalud: ispod nje bilo je samo još više prašine.
Potom su čekali u tišini, dok se nije približila neka žena, čučnula pred poglavicom i rekla Hunteru: - Welcome.
Hunter je mislio da mu se pomiješalo. Otkako je kod Gamendija pio vodu iz seoskog bunara više se nije osjećao posve trijeznim i činilo mu se da vidi manje i čuje drukčije. U svakom slučaju to je bio prvi engleski od razgovora s Francuzima koji su vozili ukradeni automobil preko Sahare i ukrali mu pojas s dokumentima. Jednostavna strategija: nož za vrat. Pri susretu s naoštrenim hladnim metalom ništa nisu pomagali svi terenski treninzi na koje ga je slao Cherin. To ga nije pretjerano ponižavalo: na koncu, na njima je većinu vremena utrošio na razmišljanje kako nije pravi čovjek za zadatak
- Govorite engleski? - pitao je. Žena je kimnula.
- Govorim. Zovite me Mary. Zovem se drukčije, ali za vas ću biti Mary.
- Kako to? Gdje ste naučili?
Žena se osmjehnula njegovoj zaprepaštenosti.
- Studirala sam u Americi. Washington D.C. Nisam završila. Još sam neko vrijeme radila u jednom afričkom restoranu, onda sam se vratila.
- Zašto ste se vratili? Hunteru se pitanje učinilo nepriličnim isti tren kad ga je izgovorio. Ako je u ovo selo došao on, zašto ne bi smio bilo tko? Osobito netko tko je odavde jednom otišao?
- Ako ne možeš promijeniti sudbinu većine, moraš je dijeliti - rekla je žena i pogledala u pod.
Hunteru je rečenica zazvučala poznato. Zvučala je slična nečemu što bi rekao Cherin, kad bi na sastanku ćelije ponestalo drugih argumenata za samoubilačke akcije. Cherin mu je elektronskom poštom neprestano slao isto pitanje: zašto si pobjegao? Zašto si nas ostavio? Hunter nikada nije odgovarao, kuda bi došao kad bi odgovarao onima od kojih je zapravo bježao, a kad bi se odlučio za jedan odgovor najvjerojatnije bi rekao: zbog istrošene retorike. To bi Cherina najviše pogodilo.
Poglavica je dodirnuo njegovu ruku i počeo govoriti. Govorio je dugo, djevojka je sve to prevela u samo jednoj rečenici. - Drago mu je što ste došli u naše selo.
Hunter je duboko udahnuo. Sad je došao trenutak o kojem je razmišljao čitavo vrijeme otkako je odlučio ostaviti sve iza sebe i otići što je moguće dalje. Odjednom mu se učinilo vrlo važnim kako oblikovati svoje pitanje. Onda je shvatio da je sav njegov oprez uzaludan: potpuno je prepušten prevoditeljici koja njegove riječi može bilo kako preokrenuti.
- Došao sam tražiti Bezimenog - rekao je. I nadao se da će ga razumjeti, da će u njihovom nezemaljskom jeziku naći pravo ime za Bezimenog, nadao se da će poglavica kimnuti, nadao da će konačno naći što je tražio.
Žena je prevela. Poglavica se namrštio i oštro je pogledao. Žena je još jednom ponovila isto i sad je poglavica kimnuo prilikom svake riječi.
- Bezimeni - izgovorio je još i sâm, na jednako dobrom engleskom kakav je upotrijebio Hunter. I nastavio na svome jeziku.
- Kaže da mu je drago što je upoznao Bezimenog - objasnila je žena. - Kaže da je velika čast ako Bezimeni posjeti baš njegovo selo.
Hunter je osjećao kako vrućina raste sa svakom izgovorenom riječju. Od zemlje, ma što zemlje, isparavalo je od zbijene prašine koju je osjećao pod nogama.
- No - rekao je – no... Znao je što je htio reći, htio je pitati: tko je on? Kakav je Bezimeni? Kada dolazi? Mogu li stupiti pred njega? Može li me netko upoznati? Nešto takvo može se i mora dogoditi samo ovdje, jurilo mu je kroz misli, u ovoj zadnjoj rupi na svijetu, a gdje drugdje ako ne ovdje gdje stvari još nisu zamijenile stotine imena, ima li ovo selo uopće kakvo ime, ima neko ime, ali ga se sada ne mogu sjetiti, nitko ga ne zna, i u autobusu su me čudno gledali kad sam počeo vikati da zaustave, da do vraga već stanu i onda sam hodao, dugo, dugo sam hodao, usta su mi se već sasvim osušila i do sada su ostala sasvim suha, pa baš sad ne mogu više baš ništa reći...
Žena je čekala. Hunteru se činilo kako na njezinim gležnjevima vidi brazgotine kakve bi ostavili okovi, iako nije bio posve uvjeren.
Poglavica je nešto rekao i žena je odmah prevela.
- Konačno ste došli u naše selo.
Hunter nije razumio.
- Očekivali ste me? - pitao je. Bio je iznenađen što se njegov glas mogao progurati kroz sparinu i oboje su mu istodobno kimnuli.
- Zašto ste me očekivali?
- Trebamo vas - rekla je Mary.
Zabuna, pomislio je Hunter, opet zabuna. Kao toliko puta do sad. Kao previše puta. Puno previše puta da bi još vjerovao u slučajnosti.
- Ako vam treba novac... Pipao je po džepu, ali ono što je već znao nije mogao promijeniti: imao je još samo nekoliko kovanica od pet, deset dolara.
Poglavica je zavrtio glavom i Mary je njegov pokret bez oklijevanja prevela na engleski.
- Ne trebamo novac - rekla je. - Dat ćete nam nešto drugo, nešto što nam stvarno treba.
Hunter je pomireno kimnuo. Cherin je uvijek govorio da moramo doći tamo gdje novac nije najvažnija stvar i evo me, sarkastično je pomislio. Čekao je da čuje što će to biti.
- Kiša - dopunila se Mary.
- Kiša? - Hunter je pogledao u pod a zatim u nebo. Obje suhe tvari činile su mu se jednako nestvarnim, jednako nepromjenjivim, vječnim.
- Kiša - rekao je Hunter polako i razmišljao o pravim riječima -ne zavisi o meni. Ništa ne zavisi o meni, podsjetio se. Ipak, to nije izgovorio.
Poglavica je nešto promrmljao.
- Sok života dolazi iz trbuha svijeta - prevela je Mary. Zvučalo je nekako svečano, nekako uzvišeno, kao da će Cherin sada dati znak i zapjevat će himnu.
- Ne razumijem - rekao je Hunter.
- Iz razdoblja suše samo je jedan izlaz. Jedno rješenje.
Hunter je čekao. Mary ga je gledala i Hunteru se učinilo da iza toga pogleda ima nešto više od traženja pravih riječi za prijevod. Da ga odmjerava, da ga važe, kao da ga sortira iz mrijesta sličnih i razmišlja je li izabrala pravog.
- Običaj je da se nakon duge suše poglavica žrtvuje u posebnom obredu.
- Posebnom obredu?
- Prereže si trbuh i svojim sokom namoči zemlju.
Zemlja, namočena krvlju. U tome prizoru, pomislio je Hunter, Cherin bi doista uživao. Sad bi morao biti ovdje – umjesto mene, poželio je.
- Razumijem, da odgodi - rekao je.
- Ne razumijete - rekla je Mary meko. - Još ne.
Hunter ju je upitno pogledao.
- Naše legende govore kako ponekad dođe stranac. Koji ima više soka. Zato nakon njegove žrtve duže kiši.
Hunteru se zavrtjelo. U ustima je osjetio pulsiranje tvari, osjećao je da se tkivo bori za tekućinu i obliznuo je usne.
- Izmišljate - pokušao je. - Želite me prestrašiti.
Mary je zanijekala.
- To su poznate stvari. Svi u selu znaju. Zato su tako radosni što ste došli.
- Radosni? - Hunter nije vidio nikoga. Samo ovu ženu i poglavicu. Djeca se nisu više usudila prići.
- Radosni - potvrdila je. - Bit će puno kiše.
Zabuna. Opet jedna od mnogih zabuna, pomislio je Hunter.
- Nemam si nikakvu namjeru rezati trbuh - rekao je. Trudio se nasmiješiti, ali Maryno namršteno lice mu je govorilo kako mu se baš nije posrećilo.
- Nemate izbora - rekla je začuđeno. - Vi ne trebate dijeliti sudbinu većine. Jer je možete promijeniti. Ne trebate umrijeti od žeđi. Jer...
Jer mogu umrijeti od vlastita soka, pomislio je Hunter.
- Vi vjerujete u takve stvari? Pa, ipak ste studirali...
- Vjerujem. Studirala sam antropologiju - rekla je Mary.
Hunter je kimnuo i odjednom osjetio da je umoran, jako umoran. I pomislio je da već dugo nije pogledao svoju elektronsku poštu. Da već dugo nije pratio što se događa sa svijetom. Možda su Cherina već našli i ubili. Možda od cijele ćelije traže još samo njega. Možda su ga već prestali tražiti. Jedini koji nikada nije popustio, bio je Cherin. Drugi su bili mekši. Govorio im je da su djeca zamorena dosadom, da mu se čini kao da su tu samo tako, radi zabave. Mislili su da je zabavno pucati na policajce i postavljati bombe, pa su došli. A Cherin im je ponavljao da treba rušiti staro da bi stvarali novo, i onda su rušili. Za druge, govorio je Cherin. To ne radimo za sebe. Za druge. Sve je bilo za druge. Cherin je vjerovao. A ako njega više nema...
Mary je dodirnula njegovu ruku.
- Pođite za mnom - rekla je.
Hunter je oklijevao. Činilo mu se da je došlo do nekakvog čudnog nesporazuma, da bi morao izreći riječ koja bi sve objasnila, ali nije se mogao sjetiti ničega, baš ničega osim onog dječjeg lica koje nije mogao nikada zaboraviti, i one ženske ruke, ruke one žene koja je bila uvijek tu, koja je uvijek pružala ruku da bi uhvatila kvaku...
- Kamo? - rekao je.
- Ne daleko. Došli ste na pravo mjesto - rekla je Mary - i već smo skoro spremni.
Hunter je pomislio na avionsku kartu koju je od susreta s Francuzima nosio u cipeli; milosrdno su mu je ostavili i rekli da je što prije upotrijebi. Čitavo si je vrijeme govorio da nema što upotrijebiti, da je to neupotrebljivi komad neupotrebljive tvari iz neupotrebljivog svijeta kojemu više ne pripada. Možda se čitavo vrijeme varao, ali sada će tako vrijediti zauvijek.
Muškarac koji se iznenada našao kraj poglavice i u ruci držao koplje obojano živim bojama, ljubazno mu je kimnuo. Prišli su drugi ratnici i kad se nije pomakao, počeli su se gurati oko njega. Svi su ga redom tapšali po ramenima i smijali mu se na sav glas.
- Naš čovjek - rekao je jedan od njih na svahiliju, i svi su kimnuli.
Što bi Cherin dao da je na mojem mjestu, da se tako bez problema povezao s jednostavnim ljudima, pomislio je Hunter i morao se početi smijati. Stražare je oduševilo njegovo dobro raspoloženje. Pred njime su se bacali na koljena i valjali po prašini. Čuo je kako se negdje gomilaju udarci bubnjeva, a grleni krici koji su prekidali ritam dolazili su sve bliže.
Ti odlučiš, a onda se kaješ, pisao mu je Cherin. Kad je stvarno potrebno, stisneš rep među noge. Postaneš izgubljen, kao pas bez gospodara. Kao onda pred ambasadom. Trebalo je samo još kroz vrata i sve bi bilo obavljeno. Ti si se prestrašio, spustio torbu i pobjegao. I onda je raznijelo onu jadnu ženu koja je došla prosjačiti za vizu. I njezino dijete. I ćelija je došla na loš glas. Ubijaju žene i djecu umjesto klasnog neprijatelja. Tanka je crta između nepotrebne, jadne, uboge smrti i smrti koja mijenja svijet. Ne znaš prijeći tu crtu.
Crta, razmišljao je Hunter. Povući crtu. Na nekim jezicima to znači nešto postići, na drugima pobjeći. Tko zna što to ovdje znači.
Poglavica je stupio pred njega. Iz pojasa je potegao nož i pružio mu ga, držeći ga za oštricu. Kad je drška legla Hunteru u ruku pomislio je kako je tek sada jasno da oni koji su mu u nelegalnim pivnicama po pristaništima govorili kako je Bezimenog moguće naći u Ayemhiru, nisu izmišljali. Bio je ovdje i čekao. Njega.
Poglavica je raširio ruke. Hunter je znao da nema drugog puta. Kimnuo je i poglavica je odgovorio kimanjem. Hunter je na njegovom licu prepoznao zadovoljstvo što je onaj koji se žrtvuje, koji će pustinju spasiti od suše, iz dalekog, bijelog svijeta došao baš u njegovo selo.
Uzeo je nož, stavio ga na trbuh, gurnuo i zarezao. Ispočetka se vidjela samo tanka crvena crta. Na licu je osjetio prve kapi kiše.

Sa slovenačkog prevela: Jagna Pogačnik