Andrew Wachtel [1]

KADA I ZAŠTO JE "JUGOSLOVENSKA KULTURA" IMALA SMISLA

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Kad čitate izvještaje o raspadu Jugoslavije, pa čak i one akademske, nalazite da su navedeni sukobljeni razlozi za kolaps i raščlanjivanje te države. Ipak, ono oko čega nema mnogo neslaganja jeste neizbježnost raspada. Iako mnogi ne govore o toj problematici, postoji prešutan sporazum da je raspad jednostavno čekao da se desi. Naravno, jedan od razloga zašto jeste tako je činjenica da se zemlja zaista raspala, a historičari su općenito neradi da postavljaju aposteriorna pitanja tipa "šta bi bilo da je?". Ipak, ono što nedostaje u tim izvještajima, čak i ako ne želimo postaviti pitanje je li raspad bio stvarno neizbježan ili nije, jest ozbiljna rasprava o tome zašto se uopće ikome činilo da je moguće, pa čak i poželjno, stvoriti jugoslovensku naciju, a uz nju i jugoslovensku državu, ako je ta zemlja bila takva košara i svojevrsna kula od karata? Također treba istaći da su mnogi, čak veoma inteligentni ljudi, smatrali da je Jugoslavija mogla i trebala uspjeti u periodu od ranog devetnaestog stoljeća do barem sedamdesetih godina dvadestog stoljeća. Zbog toga bih ja želio u ovom prilogu preraditi pitanje zašto se u različitim fazama činilo da ta ideja ima smisla, to jest usredsredio bih se na spoj kulturnih, političkih i ekonomskih razloga zbog kojih je ujedinjenje raznih južnoslovenskih skupina (plemena, nacija, ili kako ih već želite nazvati) mnogim ljudima izgledalo kao privlačan ishod.
Prije nego što to uradimo, treba sagledati ne-neizbježnost bilo kakvog nacionalnog grupisanja. Kao što mnogi istraživači nacionalizma ističu, ne postoji skup općeprihvaćenih kriterija po kojima se može definirati nacija. To znači da se duboki osjećaj srodstva, koji je neophodno stvoriti kako bi se oformila nacija, može biti stvoren na različitim osnovama u pravcu većeg ili manjeg stupnja uključenosti. To je zbog toga što u kreiranju nacije praktično nema pravila o tome koje su sličnosti stvarno važne, a koje različitosti beznačajne. Tako, da bi Njemci bili Njemci trebalo se složiti da njihova vjerska pripadnost (katoličanstvo ili protestantizam) nije važna. Oni su se na kraju složili o tome i razlika u vjerskoj pripadnosti nije označena kao odlika njemštine, kako bi to rekao Jakobson. Naravno, to nije u potpunosti tako jer je ispalo (barem tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog stoljeća) da jevrejstvo jeste označeno i ne može biti uklopljeno u njemaštvo. Sad je opet na snazi ozbiljna debata o tome da li je islam spojiv sa njemaštvom. Sve to govori da, kako se formiraju nacionalne ideje, ne postoji a priori način da se odluči koliko je uključenosti moguće ili nužno da bi se oformila nacija. Pa čak i nakon što su one oformljene, ne postoji jamstvo da se ne mogu desiti različite promjene koje bi dovele do promjene nacionalne suštine date nacije. Sve u svemu, mislim da je u raspravama o nacionalnim identitetima općenito, a u južnoslovenskim identitetima posebno, posvećeno premalo pažnje fleksibilnosti ili potencijalnoj fleksibilnosti identiteta.
Ono što se također često ignorira jeste uloga elita u stvaranju nacionalnih identiteta. Iako se prihvaća činjenica da se takvi nacionalni identiteti uistinu stvaraju, naučnici prečesto prešutno dopuštaju da ih povuče tvrdnja kako je određeni identitet "prirodan" (naravno, takve tvrdnje su obično dio retorike koju nude elite kako bi opravdale svoju verziju cijelog pitanja nacije) ili barem "prirodniji" nego neki drugi identitet. Ono čemu onda treba pristupiti jeste pitanje zašto su razne elite smatrale ili nisu smatrale da je jugoslovenski identitet (na koji god način ustanovljen) imao smisla za Južne Slovene umjesto nekih drugih opcija.
Općenito, u ovom ću se prilogu usredsrediti na kulturne elite, a nakon toga na kulturalne ideologije koje pomažu da se potaknu određeni izbori o tome kako bi nacija trebala izgledati, a ne na političke i ekonomske faktore. Ne zbog toga što mislim da su ovi zadnji nevažni, već zato što većina izvještaja potpuno izostavlja prethodnu grupu faktora. To je donekle čudno s obzirom na to da je gotovo svako voljan reći da je nacionalizam prvenstveno kulturološki fenomen. Konačno, čini mi se da je najproduktivniji način ispitati interakciju širokih kulturoloških kretanja s političkim i ekonomskim faktorima.
Počnimo s periodom u kom su se ideje o Jugoslaviji prvi put pojavile - tridesetim i četrdesetim godinama devetnaestog stoljeća. Prisjetimo se političke situacije - Srbija je postala de facto nezavisna, samo što je to bila veoma mala Srbija i veoma "tanka" nezavisnost. Većina Južnih Slovena još uvijek je živjela unutar Otomanskog i Habzburškog carstva. S političke tačke gledišta i u kontekstu velikih carevina s imperijalističkim idejama, ako neko želi oformiti novu naciju s njenom državom, jasno je da je privlačnija ideja o relativno velikoj a ne maloj državi. Iako su Srbi, a posebno Hrvati i Slovenci, kao pojedinačne skupine (čak ukoliko su u to vrijeme imali razrađene ideje o hrvatstvu i slovenstvu, u što sumnjam) bili preslabi da zbace carevine pod kojima su živjeli i ostvare nezavisnost, zajedno su imali bolje izglede na uspjeh. Međutim, takvoj se integraciji jednostavno nije moglo nadati. Bilo je nužno pretpostaviti neku kulturalnu vezu koja bi "zalijepila" te skupine u svrhu promocije političkog jedinstva.
Ideje o naciji su do Južnih Slovena stigle, naravno, iz germanskih zemalja, a najvažniji su bili Herderovi lingvistički stavovi. Lingvistički posmatrano, srpski i hrvatski jezik (ili barem neki njihovi dijalekti) bili su prilično bliski. Tako su se oni intelektualci koji su podsticali proces izgradnje nacije (a to su pretežno bili pisci u južnoslovenskim zemljama, kao što je bio slučaj diljem srednje i istočne Evrope) usredsređivali na lingvističko ujedinjavanje. Oni su odlučili da naciju stvore na osnovu lingvističke sličnosti, koju su također odlučili da stvore. Drugim riječima, usredsredili su se na one dijalekte koji su bili slični, a zanemarivali su ili obescjenjivali one koji su bili različiti. Bilo je očito da su među Srbima i Hrvatima postojale razlike (historijske, vjerske, kulturalne, pa čak i lingvističke), a ljudi koji su sanjali o stvaranju neke vrste južnoslovenskog ujedinjenja to su morali vidjeti. Oni su se posvetili sličnostima zanemarujući razlike.
U isto vrijeme, oni su težili da stvore književna djela koja bi zbližila ljude. Ovo nije prilika za raspravu o tome može li se romantizam (koji je bio široki panevropski kulturni pokret u sklopu kog su ti književnici djelovali) posmatrati kao ideologija sinteze. Postoje verzije romantizma koje streme ka općoj istini i omalovažavaju posebnosti, a postoje i one koje se usredsređuju na posebnosti (Abrams, 313-15). Međutim, glavni južnoslovenski romantičari, Ivan Mažuranić i Petar Petrović Njegoš, očito su se "pretplatili" na prvu od ove dvije škole. Njihova su glavna djela sintetska utoliko što, mada su labavo vezana za stvarne događaje, ti bi događaji trebali predstavljati mnogo općenitije procese.
Njegošev Gorski vijenac počinje posvetom "prahu oca Srbije", t.j. Karađorđu, koji je poveo srpski ustanak protiv turske vladavine 1804. godine. Karađorđe je, opet, uzdignut u zvijezde kao vojni vođa ugleda jednakog Napoleonu, Suvorovu i Kutozovu. Taj pokušaj uzdizanja ličnosti iz srpske historije na općenitiji, u najmanju ruku panevropski pijedestal, dio je Njegoševe opće epske strategije da jedan relativno minoran događaj iz crnogorske historije prožme sveopćim značajem. Univerzalnost Njegoševe poruke je potcrtana uzvišenim govorom starog igumana Stefana: "Svijet je ovaj tiran tiraninu, / a kamoli duši blagorodnoj! / On je sostav paklene nesloge: / u nj ratuje duša sa tijelom, / u nj ratuje more s bregovima / u nj ratuje zima i toplina, / u nj ratuju vjetri s vjetrovima, / u nj ratuje živina s živinom, / u nj ratuje narod sa narodom / u nj ratuje čovjek sa čovjekom, / u nj ratuju dnevi sa noćima, / u nj ratuju dusi s nebesima." Slično ovome, čitaoca Mažuranićevog epa Smrt Smail-Age Čengića mnogo manje zanimaju pojedinosti borbe koja vodi do smrti Smail-Age Čengića nego opća načela herojstva i bratstva kojima se odlikuju crnogorski pobunjenici.
U razdoblju koje dolazi nakon ove početne eksplozije jugoslovenske kulturalne ideologizacije, između pedesetih godina i kraja devetnaestog stoljeća slijedi hlađenje zanosa za jugoslovenski projekat. U književnoj kulturi to se odnosi na opadanje romantizma i uspon realizma. Zašto je tako predstavlja zanimljivo pitanje koje ne posjeduje očitu političku ili ekonomsku osnovu. Kakve veze ima ta kulturna promjena s ovim problemom? Realizam se bavi posebnostima i pojedinostima. Nasuprot romantičarskim djelima čiji sat ne zahtijeva tačno određeno vrijeme i mjesto, u realističnom romanu se mora vidjeti tačno gdje se radnja dešava. Vrijeme je također obično veoma važno - sjetite se Očeva i sinova, koji, kako nam je rečeno, počinje 20. maja 1859. godine.
U južnoslovenskim zemljama, premda se realistični pisci nisu nužno otvoreno suprotstavljali jugoslavizmu, logika njihovog djela prisiljavala ih je na zanimanje za vlastiti nacionalni identitet, a ne šire teme koje su bile tipičnije za južnoslovenski romantizam. Pogledajte, na primjer, kako Antun Barac karakterizira djelo Augusta Šenoe: "Šenoini romani, koji su zasnovani na pomnom istraživanju historijskog materijala, protkani su progresivnim stavovima njegovog vremena. Napisana u vrijeme kad su hrvatsko seljaštvo i buržoazija cvjetali i kad su nanovo vodile žestoke bitke za hrvatsku nacionalnu i političku egzistenciju, Šenoina djela su tvorila i militantno oružje. Šenoa je znao pokazati kako veličanstvene tako i tragične strane hrvatske historije: i padove i uspjehe, i mane i vrline ljudi. A to je sve radio kao da piše o vlastitom vremenu. Po tome je on najhrvatskiji pisac." Sličnim izolacionističkim načelom rukovodio se i srpski realizam. Ponovo ću citirati Barca: "Dok je srpski romantizam gajio liriku kao osnovnu književnu kategoriju, srpski realizam je stvorio pripovijetku i roman. Oni se se bavili stanjem cijele srpske nacije, posebno selom. (...) Čak se može reći da je priča o seoskom životu bila suštinsko dostignuće srpskog realizma. Što se tiče razvoja gradova u Srbiji, priča o srpskoj malograđanštini i roman tog razdoblja također su značajni" (154). U svjetlu takvog kulturnog pogleda na svijet, čini se jasnim da ujedinjujuća verzija nacionalizma nije bila od središnje važnosti vodećim ličnostima iz kulture.
Oživljavanje zanimanja za jugoslovenstvo nastupa zajedno s usponom modernizma. Zašto? Postoje različiti modeli modernizma, ali sinteza leži u samim njegovim korijenima, preklapa se s velikim pripovjedanjima Prosvjetiteljstva, kako to kaže Lyotard, a sva su ona povezana s idejom da se pronađe jedna sveobuhvatna naracija koja bi objasnila svijet. Treba samo pomisliti na djela poput Puste zemlje sa onim sažecima navoda iz ogromnog broja izvora ili na Mandeljštamovu poznatu izreku o "težnji za svjetskom kulturom" kako bismo shvatili da je to tačno.U Jugoslaviji, modernistički pisci i umjetnici uglavnom su skovali tri različite kulturalne ideologije kako bi stvorili sintetiziranu jugoslovensku kulturu koja je mogla stvoriti jugoslovensku ličnost spremnu da živi u jugoslovenskoj nacionalnoj državi. Jedna od njih je uključivala svrstavanje jugoslovenske kulture uz zapadnoevropsku tako što će se stvoriti jedna istinska modernistička južnoslovenska književnost. O mnogim književnicima može se raspravljati u tom kontekstu, uključujući Hrvate Tina Ujevića i Antuna Šimića, Srbe Miloša Crnjanskog i Marka Ristića ili Slovenca Otona Župančića. Jedan drugačiji put ka stvaranju nadnacionalne jugoslovenske kulture išao je prema istoku, gdje je tridesetih godina dvadesetog stoljeća sovjetska propaganda obećavala put ka svopćoj proleterskoj kulturi kroz umjetnost koja bi bila "nacionalna po formi, a socijalistička po sadržaju". Premda univerzalistički socijalistički realizam kao model za jugoslovensku kulturu nije dostigao hegemoniju sve do poslije Drugog svjetskog rata (a i tada samo nakratko), pisci poput Hrvata Augusta Cesarca obezbijedili su međuratne modele.
Treći model kome je prednost davala većina jugoslovenskih umjetnika i intelektualaca u prvom desetljeću nakon Prvog svjetskog rata bio je sintetizirana jugoslovenska kultura koja bi ujedinila postojeće "plemenske" kulture u jednu sintetsku i dinamičnu nacionalnu kulturu prikladnu novoj državi. Vodeći pobornici te ideje bili su Ivan Meštrović i Ivo Andrić. Ljubodrag Dimić objašnjava (s određenom post factum snishodljivošću) ideje iza tog cilja na sljedeći način: "U osnovi ideje o moderniziranju koja se odnosila na političko, nacionalno i kulturno jedinstvo i integraciju jugoslovenskih naroda, kojom su pisci, umjetnici, učenjaci i intelektualna elita bili opsjednuti, često je bio strah od tendencija za asimilacijom koje su stizale iz inostranstva (germanizacija, mađarizacija, talijanizacija), od vjerskih i nacionalnih raskola, od partikularizacije i mentalnih sklopova okrenutih ka tradiciji (...) balkanskih kultura (...) Sa tendencijom ka romantizmu, utopizmu, i nedovoljno racionalnom razmišljanju u kom su pomiješale umjetničko izmaštavanje i stvarnost, oni su sanjali o jednoj jugoslovenskoj kulturi i jugoslovenskoj državi koje bi bile neka vrsta 'apsolutnog ideala', prije univerzalna nego nacionalna, vjerska ili politička (...) sposobna da obuhvati, primiri i sintetizira sve ono najbolje u srpskoj, hrvatskoj i slovenačkoj kulturi."
U trenutku osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ta sintetizirana kulturna klima slagala se sa svijetom u kom se smatralo da je, kad su države u pitanju, bolje biti veći. Zašto? Prvo, zbog pitanja odbrane od pohlepnih susjeda - Jugoslovenima nije trebalo mnogo da shvate kako kraj carstava ne predstavlja okočanje takvih problema (naročito s Talijanima u dvadesetim godinama). Također i zbog ekonomije - samodostatne ekonomije postale su privlačnije zbog svjetske ekonomske krize krajem dvadesetih. Potrebno je bilo dovoljno veliko unutrašnje tržište kako bi se zaštitili od negativnih ekonomskih utjecaja.
U ovom kontekstu treba napomenuti da je navedeni spoj kulturnog modernizma i političko-ekonomskih odnosa pomogao Jugoslaviji da ne napukne sama od sebe usprkos svim problemima s kojima se suočavala u periodu između dva rata. I usprkos strahotama unutarjugoslovenskih pokolja za vrijeme rata, uglavnom nije bilo upitno da li će se država ponovno oformiti u poslijeratnom periodu.
Raspad ideje o idealu dešava se paralelno s usponom postmodernizma - koji, kao i realizam, definitivno nije sintetska ideologija. Jean-Fran�ois Lyotard je najsažetije definirao postmoderno u svom eseju Postmoderno stanje: "Ja definiram 'post-moderno' kao nepovjerenje prema metanaracijama (...) Sa zastarjevanjem metanarativne osnove naročito se podudaraju kriza metafizičke filozofije i kriza univerzitetske institucije koja je od nje u prošlosti zavisila. Narativna funkcija gubi svoje 'funktore' (činioce), velike junake, velike pogibelji, velika putovanja i svoj veliki cilj. Ona se rasipa u oblake narativnih jezičkih elemenata (...) Postoje mnoge raznovrsne jezičke igre - heterogenost elemenata. Oni dospijevaju do institucije samo mjestimično, to je lokalni determinizam". Takav stav je suprotan jednom sintetskom projektu kao što je izgradnja jugoslovenske nacije.
Ovaj "postmoderni" mentalitet možemo vidjeti na djelu u veoma utjecajnim književnim djelima, kako u onim koja formalno izgledaju postmoderna tako i u onima koji ne izgledaju tako. Ako pogledamo djelo Dobrice Ćosića i uporedimo njegov najpoznatiji roman iz 1950. godine s njegovim kasnijim epovima, možemo veoma jasno primijetiti promjenu od sintetske do partikularističke ideologije. Daleko je sunce govori o grupi srbijanskih partizana. Oni su u potpunosti opkoljeni njemačkim vojnicima, Srbima privrženim režimu generala Nedića i četnicima Draže Mihailovića. Međutim, središnji sukob u romanu ne predstavlja partizanska borba, već je sukob u samoj partizanskoj četi. Radi se o taktici koju četa treba izabrati. Hoće li ostati gdje su, u kraju u kom su živjeli prije rata i koji sad brane, ili će se probiti kroz njemačke linije kako bi se pridružili drugim partizanskim snagama? Taj je sukob otjelovljen u raspravama između Gvozdena, člana partije i hrabrog borca iz tog kraja, i druga Pavla, političkog komesara jedinice. Po Gvozdenovom mišljenju, drug Pavle je voljan da napusti kraj jer "nije nigdje vezan". Komunističkim vođama (a očito je da je implicitni autor na njihovoj strani), Gvozdenovo protivljenje, iako razumljivo, ukorjenjeno je u partikularističko osjećanje nedostojno jednog partizana. Kako drug Pavle kaže: "Partizani ne smiju da razmišljaju na taj način. Jedino četnici misle na sebe i na svoje kuće. A upravo zato se oni ne bore za slobodu; ali, mi smo komunisti, i mi se borimo za cijeli narod".
Već do polovine pedesetih godina, u romanima Koreni (1954) i Deobe (1961), Ćosić je dao široku panoramu srbijanskog života od sredine devetnaestog stoljeća do Drugog svjetskog rata. Mada u tim romanima nijednom ne pokazuje otvorene simpatije prema srpskim nacionalističkim idealima, jasno se vidi njegovo duboka ljubav prema srpskoj tradiciji, kao i njegov pokušaj da izgradi jedan novi mit o srpskoj kulturi. Međutim, do kraja šezdesetih godina Ćosićeva kulturna politika je postala otvoreno srbofilska. Naime, 1968. godine izbačen je iz Komunističke partije zato što je otvoreno kritikovao zvaničnu politiku na Kosovu. Ako uporedimo Daleko je sunce s epom od četiri toma, Vreme smrti, vidjećemo kako se Ćosićevo gledanje na jugoslovensku situaciju mijenjalo u razdoblju od nekih dvadeset godina. Što se tiče književne tehnike, taj pisac je prilično malo napredovao. Nailazimo na iste osnovne teme - rat i istraživanje psihologije ljudi zahvaćenim njime. Sveobuhvatni epski ton je također isti, kao i upečatljivi opisi napetih ratnih situacija. Međutim, ono što se promijenilo je tematika i količina razgovora koji ispunjavaju vrijeme između borbi. Dok su u romanu Daleko je sunce ti razgovori prilično kratki i sasvim usko vezani za samu akciju, u Vremenu smrti su dugi i udaljuju se od pitanja nesposredno vezanih za bitku kako bi šire obuhvatili likove, situacije i događaje. Ćosićeva tehnika pripovjedanja je sasvim vješta i on te rasprave oživljava bez one nezgrapnosti koja bi se mogla očekivati u jednom romanu koji u suštini teži da podrije nadnacionalni konsenzus koji je podupirao čitav žanr ratnog romana u poslijeratnoj Jugoslaviji. Štaviše, u početku nije očito koju grupu likova Ćosić u stvari podržava. Međutim, kako dalje čitate, postaje jasno da - iako Ćosić nije sasvim protivan nekim od projugoslovenskih argumenata svojih likova - pritisak događaja i način na koji su oni predstavljeni nagoni čitaoca da prihvati činjenicu da su razlike što dijele Srbe od Hrvata prevelike da bi se mogle prevazići, te bi stoga bilo pogrešno i pokušavati.
U visokoj kulturi izrazito postmodernističkog usmjerenja, djelo koje treba proučiti u ovom kontekstu jeste proslavljeni roman Milorada Pavića Hazarski rečnik. U onoj mjeri u kojoj se bavi problematikom osnove za postojanje Jugoslavije, Hazarski rječnik ne djeluje prvenstveno na nivou zapleta - naprotiv, površinski gledano čini se kao da ovaj roman uopće nije neposredno vezan za probleme izgradnje nacije ili njenog raspada. Umjesto toga, koristeći neke prilično jednostavne trikove postmodernističkog pripovjedanja, Pavić nastoji da u jugoslovenski kontekst uvede upravo one ideje koje Jean-Fran�ois Lyotard opisuje kao osnovu za strukturu vjerovanja postmodernizma uopće: velike sintetske pripovjesti nemaju legitimiteta i mogu biti zamijenjene jedino različitim "jezičkim igrama" od kojih svaka posjeduje "nesvodivu jedinstvenost" i "vlastita ograničena i ograničavajuća pravila".
Hazarski rečnik pokušava rekonstruirati knjigu o Hazarima koja je prvobitno štampana 1691. godine, a kasnije uništena. To obavještenje dobivamo iz "autorovog" uvoda koji prethodi tekstu samog rječnika. Glavni tekst ovog djela sastoji se od tri dijela (koji su predstavljeni u formi odrednica poredanih abecednim redom i u enciklopedijskom stilu), koji uporedo predstavljaju hrišćansku, muslimansku i jevrejsku verziju pitanja kako su Hazari promijenili vjeru negdje u devetom stoljeću, kao i pripovjedanje o nastojanjima određenih ljudi da istraže (ili možda nanovo stvore) događaje tog stoljeća. Konačno, Rečnik je roman misterije sa dvije misterije koje se uzajamno dopunjuju - na koju su vjeru Hazari prešli? I zašto se simbolični predstavnici svake od tri vjere redovno sastaju kako bi pokušali rješiti prvi problem? Stvar je u tome što nema odgovora na prvu misteriju, a druga i sama sadrži svoju misteriju: zašto smrt i uništenje progone svaki pokušaj da se razriješi prvi dio.
Čitajući otkrivamo da u svijetu ovog romana ne može biti odgovora na prvu misteriju jer je svaka vjera u potpunosti uvjerena da su Hazari prihvatili baš njihova načela. Pavić ne daje arhimedovsku tačku s koje se može suditi o tačnosti bilo koje tvrdnje, nikakva velika istina ne može se utvrditi ispitivanjem dokaznog materijala koji nude zasebne pripovjesti. Sve što imamo (i po svoj prilici sve što ćemo ikad moći imati) jeste niz međusobno isključivih mikro-istina. U kontekstu Jugoslavije tako radikalno relativizirana vizija historijske istine bila je sasvim očigledno problematična jer je podrazumijevala da je nemoguće postići sporazum ili međusobno razumijevanje između naroda koji kreću sa različitih početnih pozicija. Blago rečeno, takva je upravo bila situacija u čitavoj zemlji. Pavić je izvjesno bio svjestan opasnosti takvih implikacija, jer ih je izričito naglasio i Danilo Kiš, koji je identificirao relativizam kao filozofski postulat za nacionalizam punih deset godina prije objavljivanja Rečnika: "Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opće vrijednosti - estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne".
Da čitav pokušaj nanovnog stvaranja priče o Hazarima nije bio ništa više od razrađene i ograničene izmišljene misterije, jugoslovenski čitaoci ovog romana (kao i stranci) bi slobodno mogli zanemariti njegove šire implikacije. Međutim, Pavić im to otežava svojim naznakama da je roman namijenjen da djeluje kao alegorija bilo kog pokušaja dostizanja savršene istine. To je najočiglednije u "Zapisu o Adamu Kadmonu", tekstu koji je umetnut u život Samuela Koena. "Hazari su u snovima ljudi vidjeli slova i tragali u njima za pračovjekom, predvječnim Adamom Kadmonom, koji je bio i čovjek i žena" (224). Kao rezultat toga Hazari su posjedovali neku vrstu savršenog znanja koje se izgubilo nakon njihovog preobraćenja i nestanka. Stoga traganje za izgubljenim tajnama Hazara predstavlja ni manje ni više do pokušaj da se ujedine zemaljsko i nebesko znanje kroz ponovno stvaranje jednog savršeno transparentnog jezika. To je utopijski projekat koji je ležao u korijenu dobrog dijela modernističke umjetničke prakse. Međutim, u ovom romanu kazna za ljudsku drskost da uopće pretpostave kako mogu posjedovati božansko razumijevanje jeste trenutna smrt. Posljedica toga je da Rečnik ne samo što izražava postmodernističko gledište da su različite jezičke igre međusobno neuporedive, nego također implicitno tvrdi da svaki pokušaj da se one kombiniraju, da bi stvorile jednu sveobuhvatnu metanaraciju, neizbježno vodi do katastrofe.
Moje je gledište da je promjena ka postmodernističkoj kulturnoj perspektivi postavila osnovu za raspad Jugoslavije. To je urađeno podrivanjem vjerovanja da se može stvoriti sintetizirana jugoslovenska nacija i otvaranjem vrata ponovnom potvrđivanju onih posebnosti koje su je konačno i uništile. Ali, naravno, novi kulturni model nije postojao u vakuumu i da nije bio propraćen izuzetno značajnim promjenama u geopolitičkom kontekstu, nije vjerovatno da bi promjena kulturnog modela sama po sebi bila destruktivna. Koje su bile te promjene i kako su se one miješale sa stalnim kulturološkim procesima? Najznačajnija je bila pojava novih okolnosti gdje biti manji više nije podrazumijevalo biti preslab i ranjiv. Sve manji utjecaj Sovjetskog Saveza, a onda i njegov raspad u osamdesetim godinama eliminirali su vanjske grabežljivce. Takoreći prvi put u svojoj modernoj historiji Južni Sloveni nisu morali strahovati od neke veće susjedne imperije koja bi ih mogla progutati. Stoga je nestao i jedan od logičnih razloga za ujedinjenje (recimo, potreba da se okupi velika vojska za odbranu pojedinačnih cjelina). Više nije bilo nerazumno misliti da su čak i Slovenija ili Makedonija u stanju da se same brane. Taj argument je još više dobilo na težini zahvaljujući širenju NATO-a koje je uslijedilo. Čak i skupine brojne poput kosovskih Albanaca i relativno slabe mogu se se potruditi da stvore državu ukoliko ih NATO bude branio.
Druga i manje-više istovremena promjena jeste postepeno širenje Evropske unije. Ja nisam ekonomista, ali se čini mogućim da se u svijetu u kom ne postoji trgovinski blok poput Evropske unije treba opredijeliti za državu koja ima dovoljno veliku unutrašnju ekonomiju da se zaštiti od ekonomskih postupaka svojih susjeda. No, ukoliko je moguće da se država manje-više bilo koje veličine priključi Evropskoj uniji, veličina vlastite unutrašnje ekonomije ne igra više nikakvu ulogu. Tako do osamdesetih godina više nisu postojali bezbjednosni i ekonomski razlozi koji su ranije poticali na ujedinjenje. Lokalne elite, koje su se uvijek bunile što su male ribe u velikom jezeru, ugledale su bezbjedan i jasan način da postanu velike ribe u manjem jezeru i to je i bila putanja za koju su se opredijelile. S obzirom na to da je kulturna osnova za partikularizam već bila pripremljena, nije preostalo ništa što bi odbranilo sintezu. U takvim okolnostima Jugoslavija više nije imala smisla, pa se raspala.
Da sažmemo: moguće je razaznati koordinaciju jedne ideologije - kao što je jugoslavizam - sa sveobuhvatnim kulturalnim trendovima što djeluju bilo u korist sinteze i ujedinjenja bilo protiv njih. Ako proučavamo Jugoslaviju, vidimo dva puna zamaha klatna u razdoblju od otprilike dvije stotine godina. Podrazumijeva li to da će se klatno vratiti? To nije nužno. Danas možda ništa ne ukazuje na mogućnost ujedinjenja. Bez obzira na to, bilo bi glupo misliti da se faktori u korist ujedinjenja ne mogu ponovo pojaviti. Ako se Rusija jednog dana konačno organizira u ekonomskom i vojnom smislu, ako Evropska unija ne uspije primiti nove članice, ako NATO propadne pod američkim izolacionizmom (ništa od svega ovoga nije isključeno), nije nemoguće da barem neki od Južnih Slovena ne razmotre bliže veze kao privlačnije. Ako se ti faktori poklope s promjenom u vladajućoj kulturnoj paradigmi, novo ujedinjenje nije isključeno.

Prevela: Nina Karađinović