Goran Stefanovski [1]

NOĆNE MORE EVROPSKE KULTURNE POLITIKE

Sarajevske Sveske br. 08/09 [2]

Prije dva-tri mjeseca, telefonirali su mi neki prijatelji iz Holandije i pozvali me da održim pozdravni govor nakon svečane večere na jednoj značajnoj konferenciji iz oblasti kulture koja će se održati u Roterdamu. Prihvatio sam sa zadovoljstvom. A kad sam spustio slušalicu, pokušao sam da shvatim što je to što sam, u stvari, upravo prihvatio. Zatim sam se osjetio uvrijeđenim. Ja sam ozbiljan dramski autor i ne znam zašto me pozivaju da držim pozdravni govor nakon neke večere. Da ne misle da sam zabavljač, pisac govora-za-poslije-večere?! Ali, zašto sam onda pristao? Smučilo mi se od svega. U stvari, što može da se kaže u toku petnaest minuta između deserta i kafe? I ko će, uopšte, to i da sluša? Ako budu i slušali, ko će čuti? A ako i čuju, koga je briga za to?
Ispričao sam ženi o tome kako sam se uvrijedio. Ona mi je odgovorila da to nije ništa novo, da se ionako stalno vrijeđam zbog nečega. Dodala je još i to da, po njenom mišljenju, ne mora biti ničeg lošeg u tome da se održi govor nakon večere, i da to može čak da bude i sasvim prestižno!
Kako da ne. Ona me uvijek smiruje na isti način. Moja supruga i ja razmjenjujemo kulture već trideset godina unazad. Ona je Engleskinja. U početku je živjela sa mnom, u Makedoniji, onamo gdje je nekad bila Jugoslavija, gdje su je smatrali doseljenikom. Jeste li primijetili da Englezi nikada nisu iseljenici, nego uvjek doseljenici? Kao: "Englez ostaje Englez svuda u svijetu". Kao: "ko bi pri zdravoj pameti poželio da bilo kad napusti Englesku". Sad ja živim tamo, u Engleskoj, gdje me smatraju imigrantom. Molim vas, obratite pažnju na to da Makedonci u inostranstvu nikad nisu doseljenici, nego samo iseljenici. Kao: "ko bi pri zdravoj pameti želio da ostane u Makedoniji". Ovo te zaista natjera da se zamisliš!
Očigledno, za ovaj pozdravni govor moram da konsultujem stručnjaka. Angažovao sam jednog prijatelja, nastavnika iz predmeta Mediji na Krajst Čerč Univerzitetu u Kenterberiju, gdje inače radim.
"A-ha", klimnuo je on autoritativno glavom, "pa napiši istorijski osvrt. Kulturni preokret započeo je 1855. godine."
"Kakav preokret?", pitao sam iznenađeno.
"Ukidanje takse na štampane medije."
Gledao sam ga blijedo.
"Evo", rekao je i uputio me na svoju posljednju knjigu. "Kulturnjački, a?" Izgovorio je tu riječ kao da smrdi i napravio lice kao šakal. "Kulturnjački- medenjački", rekao je. Mislio je na medije.
"Velika zajebancija, a?"
Pa, bogami - jeste. U Engleskoj riječ kultura ima čudan miris. Kao i riječ intelektualno. Čovjek gotovo da mora da se izvinjava zbog toga. Kao da imaš grbu kad to kažeš. Tvoj lični problem. Ne paradira se time u pristojnom društvu. Moj sin Igor (jadan on) kad smo prvi put došli u Englesku i kad ga je njegov nastavnik pitao što mu je otac po zanimanju, rekao je da sam Dramski Autor. Nastavnik je zaplakao od smijeha.
Odlučio sam da potražim pomoć na drugoj strani: u okrilju svoje stare dobre Makedonije. Konačno, tamo sam odrastao uz sasvim suprotne ideje o tome što je kultura. Od mene se očekivalo da steknem kulturne navike, da postanem "kulturna ličnost", čak se i kino u kojem sam u djetinjstvu gledao vesterne zvalo Kino Kultura. Tamo pisce smatraju stubovima društva, emancipatorima; od njih se očekuje da na sebe preuzmu socijalnu, moralnu, fizičku i metafizičku odgovornost. O njima se još uvijek govori s prigušenim strahopoštovanjem. (Iako se mora priznati da u ovim danima ranog kapitalizma za pisce sve više vrijedi i mišljenje da su prekobrojni i nesposobni da zarade za život.) Dakle, obratio sam se nekim svojim tamošnjim prijateljima iz "kulture" i pitao ih što da kažem te večeri.
"Da ih oštro napadneš", svi su bili jednodušni, "da ih podvrgneš ruglu i raskrinkaš. Kaži im da znamo", rekli su u jedan glas.
"Što znamo?", pitao sam.
"Sve znamo! Jasno proziremo njihove mahinacije. Danima čekamo u redovima da dobijemo vizu da odemo bilo gdje. Živimo u zemlji čije se ime osporava, čije se granice osporavaju, čiji se jezik osporava. Evropa? Kakva Evropa?! Stara Kurva Vavilonska! Za njih razmjena kultura znači da oni nama nameću njihovu kulturu, a da našu drže što dalje od sebe. S polovinom novca koji troše na njihovu besmislenu birokratiju, mi bismo mogli da živimo kao pristojna ljudska bića. Cijela ta multi-kulti papazjanija samo je fasada za njihovu multinacionalnu nadmoć. Sve je to prevara. Hegemonija. Urota."
Razgovor je nalikovao na ručnu bombu s dopola izvučenim osiguračem. Htio sam da im poručim da malo "prošire poglede", ali nisam imao prostora za refleksiju, kritiku ili debatu.
Njihove riječi su mi probudile uspomene. Kad sam bio dijete, sve državne proslave ili novogodišnji televizijski programi počivali su na tome da svaka republika tadašnje Jugoslavije ostvari svoj udio u "razmjeni kultura". Prvo slovenačko narodno kolo, pa bosansko, pa hrvatsko, pa makedonsko itd. Ali ljudi su kroz zube govorili da je cijela ta jugoslovenska ideja o kulturi samo trik, srpska hegemonija, urota. Zatim se raspala Jugoslavija. Sad imamo veliki broj samostalnih kultura, koje se pretvaraju da nemaju ništa zajedničko jedna s drugom, da su izvorne i čiste kao tek pali snijeg. I nema potrebe da bilo ko razmjenjuje bilo što sa bilo kim.
Stvar nikako da krene. Bio sam zbunjen, nisam znao kud da se okrenem. Onda sam se odjednom sjetio: Google! Ako imaš dileme, idi na Internet. Logirao sam se ukucavši "after dinner speeches" – i pojavile su se hiljade sajtova. Svanulo mi je!
Našao sam sajt koji se zvao: "Pozdravni govori nakon večere za sve prigode". Obećavao je jeftine obrasce tipa: "Napišite vlastiti, duhovit i zabavan, udarni govor".
To je to! Trebalo je samo da odaberem kategoriju i da popunim prazna mjesta u ponuđenom formularu. Ali odjednom se pojavio novi problem. Kako da definišem svoju kategoriju? Na što najviše liči moja konferencija u Roterdamu?
Godišnjica?
Krštenje?
Bar-micvah ili bat-micvah?
Rođendan?
Sastanak?
Porodična proslava?
Diplomska zabava?
Poslovni govor?
Ili, ne daj Bože, pogreb?
Pa, čak i ako pretpostavimo da najviše liči na vjenčanje, slijedile bi podvrste. Da li ću držati govor u svojstvu:
Kuma
kume
nevjeste
ili Svekra!
Ne, ništa od ovoga nije odgovaralo mojim potrebama. Znao sam da moram da kopam dublje. Otišao sam u knjižaru i našao jednu knjigu "Govori za specijalne prigode". Obećavala je da će "dosadu pisanja govora" pretvoriti u "čisto uživanje". Nudila je "upotrebljive i kratke uvode i zaključke". Isto tako i "sportski humor za instant upotrebu". Kao i "pristojne viceve, ali i humor za odrasle, s aluzijama i seksualnim dvosmislenostima". Pročitao sam knjigu u jednom dahu, ali – nažalost – jedina nova perspektiva koju mi je ponudila bila je "prijedlog" za zdravicu Kraljevskog udruženja za prevenciju nasilja prema životinjama.
Stvar je izgledala beznadežno. Ipak, teška vremena traže hrabre odluke. Znao sam da mi treba pomoć eksperta. Neki stručnjak. Profesinalac. Zaigralo mi je srce kad sam vidio njegov oglas u novinama. Citiram: "Zovem se Kejt Anderson i pišem pod imenom Svježi i poletni govori. Obučavao sam se na Dramskoj školi, a radio sam i kao zabavljač na prekookeanskim brodovima. Profesionalno pišem od 1998. godine, specijalizovan sam za zabavne govore s humornom notom i za govore za svakojake javne i poslovne prigode."
Ah, konačno neko kome mogu da se obratim. Glumac, umjetnik, stvaralac. Slobodnjak. Namučena spisateljska duša, zamišljao sam. Danju piše govore da bi preživio, a noću je zauzet pisanjem drama. Piše srcem i krvlju. Ukratko, moj duhovni pobratim.
Javio sam mu se.
"Da", rekao je.
"Treba mi govor", rekao sam.
"O čemu?", pitao je.
"Razmjena kultura".
"Kako?", zamolio je da ponovim.
"O razmjeni kultura", ponovio sam.
"Što je to?"
"Pa, ovaj, u vezi s građenjem kulturnih politika u Evropi."
"Kako?", pitao je opet.
"Pa", promucao sam, "radi se o konferenciji koja treba da obezbijedi platformu vezanu za razmjenu glavnih rezultata koji će proizaći iz evropske debate o kulturnim politikama, da prouči rezultate i da predstavi novu inicijativu za kulturnu saradnju, što će pak podstaknuti stvaranje jednog inkluzivnog evropskog kulturnog prostora."
Uslijedila je tišina i pauza za razmišljanje.
"Hajde, ponovi još jednom", reče.
Još jednom sam mu pročitao uvod koji sam našao u dokumentima o konferenciji.
Opet tišina i opet vrijeme za razmišljanjenje.
Zatim je rekao: "A-ha, mislim da ovdje imam nešto što će odgovarati. Govor suncokreta."
I pročitao mi je:
"Kao suncokretovo sjeme, koje ima potencijal da izraste u prekrasan cvijet, vaša velikodušnost i podrška pomoći će da se zasadi to toliko važno, toliko značajno sjeme, kad je riječ o nadi u budućnost."
Sad je na meni bio red da pitam: "Kako?"
"Ovo je jedan od mojih najbolje prodavanih govora", rekao je, "može da se prilagodi bilo kojem događaju u vezi sa skupljanjem dobrovoljnih priloga za Treći svijet. Govor sa šarmom i neposrednošću, s osjećanjima i saosjećanjem."
"Svaka čast", rekao sam.
Primijetio je da nisam previše oduševljen.
"Kaži im na toj tamo konferenciji da su oni ljudi koji ne samo što govore, već što rečeno sprovode u djelo! To uvijek žele da čuju. Možeš da završiš zdravicom koja će slaviti uspjeh na putu ka nečemu još većem!"
Rekao sam da ću morati da razmislim.
Rekao mi je da sam težak mušterija i spustio mi je slušalicu. Ili sam je ja njemu spustio. Ili smo je spustili jedan drugome.
Ispostavilo se da je moj govor tvrd orah. Hodao sam ulicom razmišljajući o varijablama i jednačinama koje stoje između:
Teorije i prakse
Narudžbe i kreacije
Stvarnosti i sna
Onoga što jeste i onog što se samo čini takvim
Praksisa i Poezisa
Hardvera i softvera...
Bio sam utonuo u tako duboko razmišljanje da sam počeo da razgovaram sam sa sobom. A zašto to mora da bude govor? Zašto da, umjesto toga, ne izvedem nešto?
Što na primjer?
Neki performans. Nešto nepredvidljivo. Provokaciju.
Na primjer?
Golotinju. Opscene riječi.
Banalno.
A da sebi odsiječem uvo ili nešto slično?
Stari trik.
Mogao bih da ćutim i da petnaest minuta samo buljim u njih.
Biće uvredljivo. Govorim pred tipovima punim para. Ne mogu da uvrijedim one koji odlučuju o parama.
Pa, uvrijediću ih taman toliko da im zadržim pažnju, a da nastave da plaćaju.
Ali radi se o neformalnom događaju. Ipak, riječ je samo o govoru nakon svečane večere.
A da učinim samo da im proradi malo kiselina ili da dobiju zatvor?
Odjednom sam se osjetio ohrabrenim. Vidio sam čak i mogućnost da se pozabavim biznisom, otkrio sam "rupu" na tržištu. Mogao bih marketinški da se ispozicioniram i da i sam otvorim agenciju za Svježe i poletne govore za poslije večere! Da se specijalizujem za konferencije posvećene kulturi. Zagledan u ovaj svoj trenutak slave primijetio sam da prelazim ulicu dok na semaforu stoji crveno svjetlo. Jedan dvospratni autobus ljubazno je riješio da me propusti umjesto da me zgazi. Ovo me naglo vratilo u realnost i natjeralo da uvidim koliko smo, u stvari, nezaštićeni i ranjivi.
Ah, ta drama i melodrama i ranjivost u vezi sa svim i svačim! Posljednjih deset godina gledam na sebe kao na "slobodnog" pisca. U mučnim pokušajima da budem dramski autor između dva jezika i dvije kulture. Lutam Evropom. Uvjeren da sam slobodan samo zato što bježim. U stalnim peripetijama s vizijama i jalovim diskusijama u vezi s Mobilnošću preko granica. Uzimam mjeru različitoj ciljnoj publici, povlačim različite dramske pištolje, bez jasne predstave o tome zašto sam pogodio kad pogodim, i zašto sam promašio kad promašim. Sjedim na ogradi i gledam nemoćno kako se dvije strane međusobno potiru niskim klišeima i stereotipima. Osjećam protivudarce različitih evropskih kulturnih politika na sopstvenim leđima. U različita mjesta bivam duboko pogođen neujednačenim uslovima tretmana umjetničkog rada, a ne razumijem sasvim ni zašto, ni kako. Vidim kako civilno društvo lagano klizi u haos i kako oni koji donose odluke tako lako prave teške greške. Svjedočim o rasulu u medijima. Smijem se i mrštim istovremeno i kažem sebi da sve to ide u opis posla, da je sve u roku službe.
Ali što je, u suštini, opis mog posla i rok moje službe? Ko određuje taj opis i ko propisuje rok? Znam da želim da znam mnogo. Isto kao što želim da mi bude jasno da li evropska kultura polako tone pod težinom elektronske zabave? Ako je kultura to što radimo, onda se ono što radimo uglavnom svodi na gledanje televizijskih "sapunskih opera". Da li je naša kultura, kao i naše društvo, postala komercijalna, prazna, vulgarna i nemilosrdna. Interesantna pitanja, itekako povezana s temom ove konferencije i s uzrocima zbog kojih smo večeras ovdje okupljeni.
Eto, dakle, večeras nemam pozdravni govor. Ali zato imam jedan zahtjev. Zahtijevam Evropu s istinskom refleksijom, kritikom i debatom! Onu Evropu s pravim Civilnim Društvom. Onu Evropu sa stvarno Proširenim Pogledima. Onu Evropu u kojoj moja različitost neće predstavljati problem, nego rješenje. Onu Evropu koja će tražiti više novih drama i manje pozdravnih govora. Zahtijevam onu Evropu u kojoj će razmjena kultura biti tako normalna stvar da više neće biti potrebe za konferencijama posvećenim toj temi.
Mnogo toga u vezi s evropskom kulturnom budućnošću zavisi od tema o kojima se raspravlja na ovoj konferenciji. Ja te teme svakodnevno jedem, pijem, dišem, sanjam i imam noćne more vezane uz njih.
Zahtijevam da se ova konferencija ozbiljno zauzme za rješavanje tih tema.

Sa makedonskog preveo: Nenad Vujadinović