Georgi Gospodinov [1]

SUVENIR DRUGOSTI

Sarajevske Sveske br. 05 [2]

Sjećam se kako smo prvi put čuli Karmen i Malu noćnu muziku u predsoblju stana naše prijateljice. Ova djela klasične muzike je izvodilo električno zvono na vratima, koje je donio njen otac koji je putovao u inostranstvo. Nama je Inostranstvo bilo posebna zemlja, kao što su Francuska ili Italija, ali mnogo privlačnije. Samo tamo su imali tako divna zvona na vratima, žvakaće gume u obliku cigarete i čokolade dužine lakta. Roditelji su nam objasnili kako ljudi u inostranstvu nemaju našu prirodu ili naše kiselo mlijeko. Ali, priroda i kiselo mlijeko nama nisu bili ukusni.
Prvi put smo vidjeli Ajfelov toranj kao mali suvenir sa termometrom. Onda smo čuli vic koji nam u to doba uopšte nije bio smiješan. Vic je o Bugarinu, koji je, nakon što je ugledao pravi Ajfelov toranj u Parizu, počeo da hoda oko njega tražeći termometar. Venecijanske gondole smo gledali kroz lampe za čitanje sa melodijama, a Akropolj kao pepeljare samo za goste. Svi smo imali Mona Lizu u spavaćim sobama, tapiseriju sa Posljednjom večerom u dnevnim boravcima i mrtvu prirodu sa voćem u kuhinjama. To je bilo zlatno doba za naše opće znanje. Zato smo kasnije bili toliko fascinirani Baudrillardom i njegovom teorijom simulakruma. Nismo morali posjetiti Ajfelov toranj to je svakako bila još samo jedna kopija bez termometra.
Usuđujem se početi sa ovim veoma ličnim pričama iz jedne od mojih knjiga jer su dobra ilustracija onoga o čemu želim govoriti. O pitanju Drugog se naširoko raspravlja. Različiti modeli opisuju stav prema etničkom ili geografskom Drugom. Također možemo razgovarati i o drugosti muškaraca u odnosu na žene, ludih u odnosu na normalne, čak možemo nagađati i o "unutrašnjem drugom". U jednoj od važnih knjiga na ovu temu, Osvajanje Amerike. Pitanje Drugog, Tsvetan Todorov opisuje četiri faze u pristupu Drugom: otkrivanje, osvajanje, ljubav, znanje. Ali, ovi se pojmovi odnose na kolonizacijske kulture. U istraživanju pod naslovom "Spiskovi nestalih," bugarski autor Alexander Kiossev se odlučuje za drugo stajalište stajalište "samokolonizirajućih kultura",
kako ih on naziva. Takve kulture su Bugarska i mnoge druge manje zemlje. Ove samokolonizirajuće kulture vide Strano (naročito zapadno) kao nešto univerzalno vrijedno, ali nedostižno. Težnja ka tome postaje traumatičan, ali u isto vrijeme i njihov sastavni nagon. Za istočnog Evropljanina, Zapad se pretvorio u ono što istoričar religije Rudolph Otto naziva "Das ganz Andere", potpuno drugo sveto.
Ipak, kao što je očito od samo početka ovog teksta, neću ulaziti u modele i teorije širokih razmjera. Nisam toliko hrabar. Izabrat ću radije jednu konkretniju i više svakidašnju perspektivu Zapada i Drugog. Meni je važno obratiti pažnju na neke više specifične i privatne stvari, ono što nestaje i prolazno je, te se lako može zaboraviti. Pokušat ću sagledati problem kroz oči generacije čije su djetinjstvo i mladost prošli pod jednim režimom. A onda se njegov ili njen roman o odrastanju nastavio nadograđivati u vrijeme pada ovog režima. Roman o odrastanju za vrijeme pada.
Tema suvenira je dio jednog još nenapisanog svakidašnjeg života istorije komunizma. Nama, istočnim Evropljanima, Zapad je bio suvenir Drugog. Drugo i njegova drugost su bili vrste suvenira, što je prilično drugačije od "Das ganz Andere" barem po oprečnosti između profanog i svetog. Ustvari, suveniri su bili materijalni dokazi da Zapad postoji ovdje, na Zemlji. Lišeni svakog iskustvenog znanja o Zapadu, bili smo uvjereni u njegovu stvarnost putem ovih malih predmeta koji su prošli Željeznu zavjesu. Ovi su predmeti, beznačajni na prvi pogled, skrivali čitav nedostižni svijet i tako postali znakovi i simboli. Svi ti mali Ajfelovi tornjevi sa ili bez termometra, ti porculanski Akropolji i venecijanske gondole su bile naše profane ikone Zapada. Nama je suvenir značio nešto iznad njega samog, iznad njegove trivijalne kreacije, isto kao što jednostavna plastična raspeća ili naivne scene Evanđelja, koji se prodaju okolo za Božić, ne izgledaju jeftino jednom kršćaninu. Šta je to nama bilo toliko posebno u vezi ovih suvenira?
U posjeti Francuskoj ili Italiji, njemački turista bi vjerovatno kupio neke suvenire, neke sitnice kao podsjetnike. Ovi predmeti služe da bi se sačuvala sjećanja na posjećena mjesta. Međutim, za istočnog Evropljanina socijalističkog doba, suvenir je najčešće bio uspomena na mjesta gdje on ili ona nikad nisu bili niti će ići. Suvenir je bio negativan dokaz nemogućeg iskustva. Obično je suvenir bio dar od nekog sretnijeg rođaka
ili prijatelja, koji su putovali u inostranstvo. Prisustvo Ajfelovog tornja sa termometrom u njemačkom domu i u bugarskom prije 1989. godine imalo je dosta različito značenje. Za istočne Evropljane, imao je neku vrstu sentimentalnoideološke vrijednosti. Suvenir je prošao Željeznu zavjesu dolazeći s drugog svijeta.
Onda je tu bilo još nešto: svaki predmet koji je došao sa Zapada bi postajao suvenir. Najtrivijalnija potrošačka dobra, a često samo i njihove ambalaže su dobivale auru nečega jedinstvenog i vrijednog, te su sa žarom čuvane i sakupljane. Moj prijatelj je sakupljao flaše i limenke CocaCole. Poznavao sam i kolekcionare kutija od cigareta, praznih flaša viskija, flaša konjaka Metaxa, također praznih. (Ove posljednje su, probušene i sa sijalicom unutra, služile kao jako dobre noćne lampe). Mogu se izvući barem dva zaključka. Prvi da je socijalistički deficit doveo do mitologiziranja stvari koje su se masovno koristile u zapadnim zemljama. Odatle i paradoks u sakupljanju onog masovnog, popularnog i uniformnog, a ne jedinstvenog. Druga simptomatična stvar je da je svaki proizvod ostajao nestvaran, nedodirljiv (obično potrošen od nekoga drugog) i da je ono od čega su obični ljudi pravili kult bila samo ambalaža, prazna forma. Ovo je opće tipično za suvenire Drugog: mislimo da posjedujemo duh, a imamo samo bocu.
Po mišljenju Ernesta Gellnera, "možda je prva sekularna religija u svijetu propala ne zato što je lišila ljude transcendentalnog, nego zato što ih je lišila profanog. (...) Marksizam je ljude lišio profane pukotine u koju bi se mogli šćućuriti kada vjera zahladi." Kad kažu da je komunizam pao zato što je izgubio tehnološku borbu sa Zapadom i zbog svog industrijskog kolapsa itd., bilo bi dobro imati na umu i podrivačku ulogu suvenira, jednostavnih svakodnevnih predmeta, proizvoda za masovnu potrošnju, pa čak i kič. Mislim na sve što se proširilo sa Zapada uzburkavajući povjerenje u sistem u glavama običnih ljudi. Šta ako ispadne da je, dok su se dva sistema uhvatila u koštac i iscrpljujuću borbu za prvi korak na Mjesecu ili za pobjedu u trci u naoružanju, švicarska krava Milka progutala našu "Kravu" (naziv bugarske čokolade), a njemački wiirst ubio istočne kobasice? Možemo zamisliti kako komunizam pada zato što su istočni Evropljani više voljeli piti CocaColu nego domaća bezalkoholna pića i da je Željezna zavjesa pala pod pritiskom McDonald'sa, Craft Jacobs Sucharda, Pepsija i CocaCole. Čitava velika politička promjena kao
jedna dobro organizovana reklamna kampanja. Zbog ovoga su devedesetih godina počeli da blijede suvenirski snovi o Zapadu. Mnogi prethodni suvenirisimboli su preuzeli svoje prirodno mjesto komercijalnih dobara. Moj prijatelj je prestao skupljati flaše CocaCole otkako je ona počela prštati na sve strane.
Optika suvenira ne djeluje samo u smjeru IstokZapad. U prvim godinama nakon 1989. godine, činilo se da Zapad pokazuje slično interesovanje za istočnu Evropu. Većinom je ovo interesovanje bilo istog suvenirskog tipa površno, patronizirajućesuosjećajno, kratkotrajno i sklono kolekcionarstvu. Stav kolekcionara prema Drugom zaustavlja želju za razumijevanjem i integracijom. Šta se može naći u kolekcijama istorije tog doba? Bugarski socijalistički orden rada, šljem ruskog vojnika, matrjoška sa ruskim vođama iz posljednjih godina i sve druge stvari kojima su vični prodavači prošlosti trgovali na svakoj pijaci istočne Evrope.
Mnoge su definicije istorije i njima vjerovatno možemo dodati i još jednu: istorija je stalni proces pretvaranja simbola u suvenire. Ovo mora biti njen prirodan slijed, od svetog do komercijalnog. Ono što je bilo simbol revolucije ili čitave epohe kasnije gubi svoje sveto značenje i postaje jeftina sitnica, dio lokalne boje ili mamac za strančeve oči. Najčešće, kič. To je upravo ono što se desilo sa atributima komunizma, "mjesto za istresanje istorije" je postalo pijaca već korištene istorije, pa smo posvjedočili rasprodaji komunizma. U to doba ovo nije ljutilo nikoga. Naprotiv, radost je bila evidentna. Trgovina je išla dobro i to ne samo među stranim turistima.
Konačno, da vidimo šta se događa danas, dvanaest godina kasnije. Čak i "suvenirski" interes Zapada za istočnu Evropu je minimalan. Ipak, ponovo je došlo do buma socijalističkih artefakata u istočnoevropskim zemljama, naročito u Bugarskoj. Lako pretvaranje simbola u suvenire početkom devedesetih godina danas može preći u ne tako bezazleno pretvaranje suvenira u simbole, po staroj marksističkoj formuli "osvit simbolasuvenirasimbola". Tu je još jedan razlog da se ne omalovažavaju teme kao što je ova o suveniru. Uvijek postoji mogućnost da jučerašnji suveniri (činovi, zvijezde petokrake, bedževi), postanu sutrašnji simboli loše ponavljanje istorije. Onda će moj prijatelj ponovo morati da skuplja flaše CocaCole i morat ćemo objašnjavati svojoj djeci da pravi Ajfelov toranj nema termometar.