Jurica Pavičić [1]

PROŠLO JE VRIJEME SUMATRA I JAVI

Sarajevske Sveske br. 05 [2]

«Prošlo je vrijeme Sumatra i Javi!» rečenica je kojom je istaknuti teoretičar književnosti, zagrebački sveučilišni profesor i budući član HDZ -a Ante Stamać koncem 1991. u «Vjesniku» iskazao nove, stubokom promijenjene okolnosti u koje su hrvatsku književnost uveli olovni ratni oblaci. Te jeseni 1991. Hrvatskom je vitlao rat, a bojište se dovuklo do južnih zagrebačkih predgrađa. Ali - o književnosti se te ružne jeseni ipak govorilo mnogo, a zajedničko je osjećanje bilo da nakon ovog što se događa uokolo više ništa neće biti isto. Stamaćeva prispodoba o indonezijskim otocima utoliko je dobro ocrtavala tipično osjećanje tadašnjeg književnog ceha.

Sumatra i Java, dakako, bila je postmoderna proza. Metafikcijska, eksperimentalna, eskapistička, uronjena u fikcionalne pejzaže i egzotične heterokozme posredovane medijskom kulturom, ta je proza na samom početku devedesetih taman uživala u prvim plodovima kanoniziranosti. Počev od ranih metafikcijskih proza Gorana Tribusona, Saše Meršinjaka i Dubravke Ugrešić, preko bulumente Harmsovih imitatora u zagrebačkoj prozi ranih osamdesetih, pa do ulaska Quorumovog naraštaja u seniorski književni život, postmodernistička je proza prošla dugi put od ljute alternative do pune miljenice književnih vestalki. Hrvatski postmoderni kanon (ili – postmoderni CK, kako ga je uobičajeno domišljato nazvao Teofil Pančić) nije doduše do tog trenutka izbacio Pisca s velikim P, nešto nalik hrvatskoj inačici Milorada Pavića. Najbolje hrvatske knjige i u to su doba pisali neki drugi ljudi – predstavnice ženskog pisma (Vrkljan, Drakulić), povijesnog romana (Fabrio, Aralica) ili pak žanrovske proze (Tribuson, Pavličić). Ali, metafikcijsko/intermedijalna proza stekla je u tom desetljeću pozicije u visokom školstvu, u časopisima i kod kritike, a mladi su lavovi njome inficirali i prve klasike (Antun Šoljan, Hrvatski Joyce i druge igre). Da su stvari išle mirnodopskim redom, pred pobjedničkim bi naraštajem i dominantom poetikom bilo dugo desetljeće-dva imperijalne vladavine.

Ali, dogodio se rat. Književnost koja se bavi književnošću i uživa u dvorani zrcala literarnih kodova i interteksta postane vam najednom užasno nesimpatična u trenutku kad kuću oblažete vrećama pijeska, a prozore smeđim selotejpom. Materijalna stvarnost koja je do tog trenutku bila dosljedno izbačena iz hrvatske proze vratila se kroz prozor u obliku avanture svakodnevnog života. Bojište, podrumi, izbjeglištvo, avionski preleti, razvrgnuti brakovi, izbacivanja iz stanova i masovna umorstva najednom su svačiji život pretvorili u romaneskni štof. U tom deliriju stvarnosti nikome, ni lijevima ni desnima, nije više bilo do izmaštanih fikcionalnih zona. Sumatre i Jave preko noći su dobile izlaznu vizu iz njedara književnog ukusa.

Od klasika do poletaraca tih su dana svi postavljali slična pitanja: kako sve ovo uokolo obraditi književno? Kako napisati knjigu o tzv. istini o Hrvatskoj? Kako pjevati i pričati u ovom strašnom času, odnosno – parafrazirajući Brechta – nakon svega govoriti o relevantnim stvarima, a ne o stablima? Pitanje dokumentarne elaboracije zbilje najednom je postalo estetičko i propagandističko pitanje prvog reda. A na to pitanje hrvatska književnost nije imala spreman odgovor. Za njega naprosto nije imala tradicijsku aparaturu, ponajprije zato što je po svojoj dvostoljetnoj tradiciji hrvatska proza platonistički nezainteresirana za opipljivu, svakodnevnu «zemlju sjenki». Realistička tradicija u Hrvatskoj je slaba, mnogo slabija od secesijsko-fin du siecleovske. Zbog Krležina utjecaja, književna je međuratna ljevica bila sklonija modernističkom, no starom realističkom pisanju. Premda čitava proza hrvatskog socrealizma broji jedva pet romana, socrealizam je bio estetski bauk kojim se pedeset godina književni pomladak odvraćao od empirijski utemeljene literature. Hrvatska književnost, za razliku od filma, nije čak imala ni svoj crni val.

U takvoj tradiciji ukorijenjenoj u preziru prema «stvarnosnoj prozi», hrvatska književnost nije imala ni alate ni autore koji bi odgovorili ideološkom imperativu dokumentiranja rata. Nije stoga čudo što su se u olovnoj jeseni 91 prvi snašli pjesnici. Tijekom te kratke ali strašne godine u Hrvatskoj je nastala prilična gomila ratne i antiratne poezije, u rasponu od vrlo dobre do propagandnog smeća. Pisali su je iskusni klasici (Šoljan, Mihalić), perjanice srednje generacije (Drago Štambuk, Jakša Fiamengo), ali nerijetko i potpuni diletanti koji su gomilanjem katoličke i budničarske ikonografije zakrivali netalent. I jednih i drugih naći će se u antologiji ratne poezije U ovom strašnom času koju su sastavili čovjek s početka ovog teksta – Ante Stamać – te budući hrvatski premijer, splitski germanist Ivo Sanader. Spomenutu antologiju tijekom devedesetih će na raznim jezicima pretiskavati hrvatska diplomatska služba, pretvarajući je u oficijelni tekst hrvatske refleksije o ratu.

U prozi je, međutim, išlo nešto teže. Premda su se natjecali u paradiranju u uniformama tzv. art garde (pričuvnog sastava umjetnika), hrvatski se pisci zapravo nisu ubili od junaštva. U «tom strašnom času» oni nisu poslušali primjer irskog pjesnika Francisa Lewidgea koji je otišao u prvi svjetski rat jer je «tamo moj kontinent, i moj naraštaj» - pa je poginuo 1917. pod Ypresom. Prvi svjetski rat hrvatskoj je književnosti smrtno odnio Galovića, o njemu su izvrsno pisali Krleža, Ujević, Feldman. Drugi je svjetski rat ubio Gorana Kovačića, Miškinu, Cesarca. U partizanima su se borili Slobodan Novak, Petar Šegedin, Jure Kaštelan, braća Jure i Marin Franičević, Šime Vučetić, Vjekoslav Kaleb, Mirko Božić, Ivan Dončević, Josip Barković, Vladimir Nazor, Živko Jeličić, Joža Horvat, Anđelka Martić i Goran, a svaki je od tih pisaca o tome ostavio lirski ili prozni trag. U poredbi s tom lijepom četom vojujućih literata hrvatska književnost devedesetih doima se poput šake kunktatora i pobegulja. Posljedice su bile jasne: o onom što ne poznaju, dečki nisu mogli ni pisati.

Zato je u prvom razdoblju hrvatska ratna proza ponajprije bila proza o iskustvu pozadine. Prvi ratni romani pojavili su već potkraj 1991 (V. Stojisavljević, Ljetni dnevnik rata), a u toj knjizi kao i onima koje su uslijedile (B. Jan, Anđeo mog rata, M. Paprašarovski, Vučja glad) centar je pozornosti bio pozadinski grad izmožden uzbunama i ratnom neurozom, obično kroz promatračko oko neumiješanih – djeteta, ili žene. Premda ratne, te su knjige isprva odisale naivnim, revolucionarnim optimizmom prve ratne godine – vjerom da smo svi skupa na strani just cause i da će se iz svega ispiliti nešto valjano i dobro. Tek Vučja glad (1992), najbolji roman te prve generacije, pokazuje znakove pesimizma i gorčine u ratu bez pobjednika, ideala i priznanja zasluga.

Te prve ratne knjige pisali su književni početnici, obično debitanti. Prava, «odrasla» hrvatska proza u tom času mukom šuti. Antikomunistički veteran političke proze Stjepan Čuić zašutjet će padom komunizma, Slobodan Novak i ranije. Drakulić, Matvejević i Ugrešić su već u emigraciji, Aralicu i dalje zanima samo povijest. Vukovarac Pavao Pavličić traumu rodnog grada liječi serijom amarkordskih knjiga (Šapudl 1995, Vodič po Vukovaru 1997) u kojima toplo i upućeno evocira prošlost grada koji su sravnili Kadijevićevi topovi. Na nadolazeću kataklizmu i Goran Tribuson odgovara posredno – alegorijskim, atmosferskim horrorom Potonulo groblje (1990) kojim metaforički nagoviješta potop koji stiže. Elegantni mediteransko-hedonistički pisac Veljko Barbieri (Epitaf carskog gurmana, Odisejev erotikon) te će olovne jeseni odjenuti uniformu, ali će ratne zapise objaviti mnogo kasnije (Tko je sa mnom palio kukuruz, 1996). Nedjeljko Fabrio na rat odgovara Smrću Vronskog (1993), pokušajem pomirbe postmodernog interteksta i vrućeg realizma. Dok ostale perjanice stare hrvatske proze šute ili ih pak rat tjera u duboki introvertni eskapizam, Fabrio će pokušati pomiriti nepomirljivo: pričati o okolnim zbivanjima, a kroz estetske preferencije i literarni kanon postmoderne. Njegov roman intertekstualna je koda Tolstoju i Ani Karenjinoj, ali smještena u vojujuću Slavoniju. Pokušaj će ostati jedinstven, i nije baš najbolje uspio – ali bit će zanimljiv upravo zato što je jedini pokušaj da klasici te generacije izravno pišu fikciju o ratu.

I dok institucionalna književnost zapravo i ne zna što bi s onim što se pod prozorom događa, u tim će ratnim godinama samoniklo i divlje poput bića iz močvare niknuti jedna posve druga književnost koju nitko nije očekivao ni htio. U situaciji kad je svačiji život zanimljiv kao roman, nije čudo da se brojni amateri odlučuju romansirati svoj ratni život i avanture. Tako će tijekom sredine devedesetih nastati dosad još ne sasvim obrađen i frapantan fenomen «hrvatskog ratnog pisma», odnosno amaterske ratne memoaristike. Čak i najbolji poznavatelj te produkcije – Grozdana Cvitan – ne zna koliko točno ima takvih veteranskih knjiga, ali se vjeruje da ih je preko stotinu. Pisali su ih anonimni književni početnici, amateri koji su imali potrebu baciti svoja sjećanja na papir. Ima ih obrazovanih i polupismenih, generala i regruta, pukih propagandista i ljutih podrivača. Neki od njih imali su geler u glavi, neki su zakapali mrtvace ili pak izvješćivali obitelji o pogibijama najbližih. Prvi među takvima je anonim iz Kaštela koji je već 1992. objavio papreni memoarski pamflet Gorke suze plaćenika u kojem hrvatsku vlast optužuje za ništa manje no veleizdaju. To je samo prva u nizu sličnih knjiga koje će steći neočekivanu slavu. Vukovarska radijska novinarka Alemka Mirković objavit će tako ratne memoare Glasom protiv topova u kojima književno nevješto, ali dokumentarno neprocjenjivo pripovijeda insidersku priču grada-mučenika. Strip crtač Radovan Devlić prije svog tragičnog samoubojstva objavit će ilustrirani roman Štraseri, kroniku jedne zagrebačke postrojbe koja ima više dokumentarni no literarni značaj. Zadarski veteran Đovani Matešić Jeremija objavit će u tom razdoblju niz knjiga ratnih eseja i priča u kojima se dopadljiv stil sukobljava s golim propagandizmom, zbog čega će Jeremiju prigrliti službeni ukus, pa će ga okrstiti i «našim Normanom Mailerom». Kruna ove memoarske prakse je vjerojatno Kratki izlet Ratka Cvetnića, kratka faction knjižica koja se po glavnim tipskim obilježjima uklapa u glavninu ove produkcije: napisao ju je veteran-debitant koji se prije ni poslije nikad nije oglasio i koji je ispričao svoje izravno ratno iskustvo. Ali, za razliku od većine pripadnika «ratnog pisma» Cvetnić (inače tajnik hrvatskog badminton saveza!) obrazovani je urbani intelektualac, vrlo pismen, ciničan i nesklon dominantnoj ideologiji, što je razlog zašto ova knjiga sredinom devedesetih postaje kultnom.

Ovom korpusu veteranske proze valja ubrojiti i nekoliko pjesnika koji se sociološkim profilom uklapaju u ovu produkciju. Prvi od njih je radnik u naftnoj kompaniji Vlado Prekratić, amater koji u zbirci Osakaćeni anđeli opisuje ratnu traumu nizom često narativnih balada na temu veteranske gorčine, pod utjecajem Raymonda Carvera. Drugi i važniji je Tomislav Bajsić, također veteran, sin kultnog utemeljitelja zagrebačke dokumentarne radiofonije. Dotad dobar ali posve anoniman pjesnik, Bajsić će dospjeti pod snop reflektora kad 2001. biva uhićen kao dio lanca krijumčara oružjem. U zatvoru je u tajanstvenim okolnostima prebijen, što uzrokuje amneziju i neurološke posljedice. Događaj je izazvao revolt književne javnosti i – paradoksalno – bacio svjetlo na pjesnički rad ovog avanturista i odličnog pjesnika. Hrvatska je tako dobila svog zatvorskog lirika, prokletog pjesnika poput Rimbauda ili Villona.

Sredinom devedesetih, ukratko, hrvatskog književnom elaboracijom rata sasvim su vladali amateri-debitanti, off-scena pregazila je matičnu, a dokumentaristika fikciju. Nije stoga čudo da sredinom devedesetih tada najvažniju proznu nagradu Gjalski listom dobivaju faction knjige – Glasom protiv topova, Šapudl, Kratki izlet… U tom trenutku Hrvatska sa priličnom zavišću gleda Bosnu i Hercegovinu gdje se usred rata razvije izvrsna ratna književnost s nizom sofisticiranih autora poput Hemona, Horozovića, Karahasana, Jergovića. Nakon svog prelaska iz Sarajeva u Zagreb 1993., Jergović automatski postaje perjanica tadašnje hrvatske nove proze, a njegova zbirka Sarajevski Marlboro (sačinjena od priča objavljivanih u splitskoj Nedjeljnoj Dalmaciji) možda i najreprezentativnija ratna knjiga tog razdoblja.

I premda je dokumentaristika «hrvatskog ratnog pisma» imala svoje limite, povremeno bila obojena ideološkom zadrtošću ili čak ograničena elementarnom pismenošću, ova bujica self-made literature odigrala je svoju ulogu. U književnoj kulturi koju je tradicionalno obilježavao nehaj prema empirijskom ratna je dokumentaristika poput bujice unijela gomilu empirijske građe. Ove brojne knjige, jednako one dobre kao i one grozne, poslužile su kao stroj za meljavu građe koji je usitnio i zdrobio sastavnice za «stvarnosnu prozu» u nastajanju.

Kad su sastojci za pripravak bili spremni, uslijedilo je kuhanje. Revolucija koja je promijenila pejzaž suvremene hrvatske književnosti dogodila se negdje između godine 1997 i 1999. kad na više mjesta simultano počinje pupati nova, drukčija i kvalitetna proza. Te 1997. svoju prvu zbirku u Splitu objavljuje Ante Tomić. Zaboravio sam gdje sam parkirao njegova je i do danas najbolja knjiga, zbirka karverovski dirljivih urbanih pripovijetki u kojima nema izravnog rata, ali je veteransko-dešperatna atmosfera stalno «negdje tu». Iste godine autor ovog teksta objavljuje roman Ovce od gipsa, a splitski brodski tesar Igor Petrić ratni triler TG 5. Petrić, amater kojem je to prva knjiga, načinio je profesionalno napisani, ali pomalo manihejski akcijski roman koji podsjeća na filmsku tradiciju jednog Hajrudina Krvavca ili Žike Mitrovića. On je i prvi autor iz tzv. veteranske proze koji je prekoračio ambis između dokumentaristike i fikcije. Iste godine zagrebački dramaturg Tomislav Zajec piše briljantni roman Soba za razbijanje o zagrebačkoj razularenoj generaciji X, koji međutim nema veze s ratom. Rat je zato temeljni ambijent zbirke priča Grimizne usne (1998) Josipa Novakovića. Novakovićeva knjiga došla je u hrvatsku književnost kao posve neočekivana senzacija, jer ju je autor, Daruvarac koji veći dio života živi u SAD, napisao na engleskom, a knjiga je uspjeh prvo postigla u SAD. Novaković, inače slavonski protestant, ratni ambijent koristi za filozofski izoštrene novelističke parabole o pitanjima morala i ljubavi. Zagrebački profesor francuskog Marinko Koščec objavljuje Otok pod morem (1999), gusti roman struje svijesti koji u podtekstu tematizira ratnu Hrvatsku mobilizacija i opće militariziranosti. U tom novom ambijentu naglo propupale i socijalno probuđene književnosti vraća se i Goran Tribuson novim romanom iz kriminalističkog ciklusa o Nikoli Baniću, Noćna smjena (1996). Ambijentiran u Hrvatsku odmah nakon Oluje u ljeto 1995., roman je čak i više nego drugi Tribusonovi krimići socijalno senzibiliziran, donoseći pred čitatelja karakternu lepezu društva koje istodobno uživa ratnu pobjedu, ali i moralni debakl. Kruna te eksplozije dobre proze jamačno je Jergovićeva treća i najbolja novelistička zbirka, Mama Leone (1999), knjiga u kojoj se, međutim, autor okreće djetinjstvu i napušta turbulentni prezent devedesetih.

Ova serija izvrsnih ili barem dobrih knjiga povratila je poštovanje hrvatskoj književnosti frustriranoj jalovim devedesetima i pripremila teren za neslućeni uzlaz domaće proze. Te 1997. skupina splitskih autora na čelu s A. Tomićem i I. Ivaniševićem utemeljuje kratkotrajni časopisni projekt Torpedo čiji je poetički kredo – lakočitljiva, narativno orijentirana proza koja kritički reflektira stvarnost. Indikativno je da su gotovo svi autori u prvom broju bili profesionalni novinari, a znatan dio njih i debitanti. To će utrti smjer zbivanjima u hrvatskoj prozi narednih godina. Temeljeći se na sličnim poetičkim načelima, godine 2000. nastat će putujući književni festival FAK koji kao jezgru okuplja petnaestak autora raznih naraštaja (B. Radaković, N. Rizvanović. Z. Ferić, M. Jergović, A. Tomić, Đ. Senjanović - ali i Tribuson i veteran Ivo Brešan). Premda poetički heterogen, festival implicitno konstruira model proze koja ulazi u modu, uvelike temeljen na principima proklamiranim u Torpedu. Nova proza mora biti aktivistička, društveno osviještena, zanimljiva za čitanje, poželjno je da bude fabulistička i da se bavi prezentom. Takav model uskoro stječe ime «stvarnosna proza» ili «kritički mimetizam» (K. Bagić). On ubrzo dolazi i na udar protivnika, nerijetko kritičara koji preferiraju postmodernu eksperimentalnu i metafikcijsku prozu. Nakon što su «Sumatre i Jave» ranih devedesetih potisnute iz srednje struje uslijed ideološkog i egzistencijalnog imperativa, povratkom mirnodopske situacije takva proza još jednom gubi bitku, ovaj put za naklonost kritike i publike. To trvenje poprima konture generacijskog sukoba između «kvorumovaca» (rođenih oko 1960) i «fakovaca» (1965-1970), pri čemu starija generacija optužuje mlađu za trivijaliziranje književnosti, samoreklamerstvo i kompromisno pristajanje na diktat publike i tradicionalne književne konvencije. Mladi jednako žestoko optužuju starije da pišu «književnost za profesore», da su rastjerali čitateljstvo i zaboravili kako ljudi žele u književnosti pronaći govor o onom što ih tišti. Dok su kritike na račun FAK-a sve bučnije, popularnost domaće knjige u Hrvatskoj se valja poput grude snijega: tijekom 2001-3 FAK je imao desetke izdanja u devet gradova, a na nekima je čitanja pratilo i više tisuća gledatelja s plaćenim ulaznicama. Naklade vrtoglavo rastu, pa tako Tomićev roman Što je muškarac bez brkova biva prodan u 12 tisuća, Ferićeva zbirka Anđeo u ofsajdu u 7 tisuća, Uho, grlo, nož Vedrane Rudan u petnaestak tisuća. Premda nevelike, te su naklade za hrvatske pisce dotad bile nezamislive.

S obzirom da je fakovska proza tako snažno usmjerena na fakticitet, bilo bi za očekivati kako je grupacija oko festivala iznjedrila obilje ratne proze. To se nije dogodilo, možda i zbog fakovskog imperativa da se kao temu uzima – tada već poratnu – sadašnjost. Ipak, rat nalazi mjesto u fakovskoj proizvodnji, a osobito u književnoj vrsti koja je ključni cavallo di battaglia ove grupe – u kratkoj priči. Tako Zoran Ferić piše ratnu priču Otok na Kupi u kojoj verističku ratnu situaciju gradira do motiva kanibalizma koji se uklapa u tipično ferićevsku poetiku bizarnog i tabuiziranog. Osječki pisac Nenad Rizvanović u neujednačenoj, ali u boljim dijelovima vrlo zanimljivoj zbirci Trg Lava Mirskog tematizira osječke mlade ratne generacije, a osobito su dojmljive pripovijesti o slavonskim Srbima razapetim između lojalnosti gradu i lojalnosti obitelji. Miroslav Kirin, pjesnik rođen u Petrinji, u svom prvom romanu Album evocira obiteljsku kroniku kroz provodni motiv obiteljskog fotoalbuma koji je izgorio u obiteljskoj kući na Baniji. Ante Tomić rata se dodiruje u više priča iz ove faze, ali među njima se osobito ističe Pomoću trikova (ili: kako su nestali Srbi iz Hrvatske), za ovog inače lepršavog autora neuobičajeno mračna priča koja s gorčinom tematizira egzodus Srba iz tzv. Krajine. Dalibor Šimpraga u svojoj zbirci Kavice Andreja Puplina pripovijeda povijest i ratno iskustvo jednog tipičnog mladog Zagrepčanina, sudionika u ratu. Kavice su izvorno objavljivane pod pseudonimom Andrej Puplin u periodici, a napisane su u prvom licu na zagrebačkom kajkavskom slangu. Sudbinu ratne generacije na zagrebačkom asfaltu tematiziraju i dva zapažena ovogodišnja romana, Zagreb izlaz jug Ede Popovića i (izravnije ratni) Jeleni na kiši Tarika Kulenovića.

Kao prava senzacija godine 2000. u hrvatsku je književnost banuo Hrvat iz srednje Bosne Josip Mlakić, tada nepoznat pisac koji je u rodnom Uskoplju već objavio jednu zbirku priča. Njegov kratki roman Kad magle stanu (2000) jedna je od rijetkih knjiga koje tematiziraju hrvatsko-muslimanski rat, ujedno dirljiv antiratni dokument s nekim antologijskim poglavljima. Mnogo složenijeg zadataka Mlakić se prihvaća u Živima i mrtvima (2002), romanu koji paralelno prati priču iz 2. svjetskog rata i Bosne 1993., povezujući dvije generacije srednjebosanskih Hrvata, žrtava rekurzivnog ratnog besmisla. Mlakićeva knjiga osvojila je prošle godine više važnijih književnih nagrada, uključujući Gjalskog i prvu nagradu nakladnika VBZ za najbolji neobjavljeni roman. Osim Mlakića, (po)ratnom Bosnom bavi se i pisac bosanskog podrijetla Ivica Đikić u knjizi Cirkus Columbia. Bosanskim likovima i ratnim posljedicama bavi se i Miljenko Jergović u prvom od svoja dva romana, Buick Riviera (2002) u kojem su likovi Bosanci izbjegli od rata u SAD.

U istom razdoblju, rat će u fikciji tematizirati dvoje uvaženih, iako posve različitih pisaca starije srednje generacije. Slavenka Drakulić piše roman Kao da me nema (1999), ispovijed u prvom licu Bosanke silovane u logoru koja čeka porod u stockholmskoj bolnici. Nastojeći postići dojam dokumentarnosti, autorica se opredijelila na stilski minimalizam i škrtu, lapidarnu deskripciju pripovjednog svijeta i karaktera, što je dijelom romanu oduzelo životnost. Nedjeljko Fabrio, pak, godine 2001. objavljuje treću u svojoj niski dalmatinskih obiteljskih saga, Triemeron. Roman koji prati dvije dalmatinske obitelji – talijansku i hrvatsku – kroz stoljeće i pol, završava prizorima mobilizacije, rata, pa čak i deskripcijom masovnih likvidacija na Pakračkoj poljani, mjestu najgorih ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane u ratu u Hrvatskoj. Roman je dobio niz pohvala i glavne književne nagrade, ali ga dio komentatora i gorljivo osporava.

Rat je utjecao i na hrvatske dramatičare. Među dramskim tekstovima valja spomenuti Ciglu glumca i pisca Filipa Šovagovića, sina Fabjana Šovagovića. Praizvedena 2000. u Splitu, Cigla se bavi zajedničkim kućanstvom četvero braće u ratnom Zagrebu, netipičnom obitelji u kojoj se sve mijenja kad jedan od braće postane unovačeni junak. Susjede Zorice Radaković promatrački su pronicljiva, ali dramaturški neizglačana studija postupne preobrazbe hrvatske gradske srednje klase koja pod ratnom presijom iz normaliteta klizi k ekstremizmu. Zaštićena zona Damira Šodana tematizira rat kroz metaforu ZOO vrta na ničijoj zemlji. Komedija Krovna udruga Ante Tomića i Ivice Ivaniševića izazvala je nakon praizvedbe u Splitu 2002. bijes političke desnice time što je tematizirala tabu temu – izbacivanja stanara iz vojnih stanova JNA tijekom rata.

Postoji nekoliko generalnih pravilnosti koje možemo poopćiti kad je u pitanju hrvatska ratna proza 1990-2004.

Kao prvo, pisci koji su osobito gorljivo prionuli nacionalnoj ideologiji i vladajućem sustavu (recimo – Ivan Aralica, Dubravko Horvatić, Slavko Mihalić, Slobodan Novak, u blažoj mjeri Ranko Marinković) nisu se uopće ili gotovo uopće bavili najsvježijim ratom. Iznimka su tek pokoji pjesnici i neki zaista slabi, drugorazredni prozaici (Hrvoje Hitrec, Stjepan Tomaš). Samim time, hrvatska je proza uglavnom izbjegla propagandističke tonove i govor mržnje svojstven (recimo) hrvatskom ratnom filmu, a tamo gdje takvo što postoji riječ je o ponajčešće o samizdatima amatera ili djelima bez ikakva odjeka. Frapantno je ali i znakovito da je hrvatsku desnicu puno više kao tema zanimalo revidiranja Drugog svjetskog rata, nego klaonica hrvatske mladeži koja im se odvijala pred nosom!

Nadalje, u hrvatskoj ratnoj prozi bitno manje funkcionira identifikacija po nacionalnoj pripadnosti, a puno više ona po generacijskoj. Upravo su knjige bitno utjecale na konstituiranje samosvijesti i identiteta tzv. ratne generacije, te na tvorbu generacijske mitologije koja počiva na nekoliko premisa: svijesti o vlastitoj historijskoj zasluzi, kritici prijetvornog establishmenta, te uvjerenju da je taj establishment ratnu generaciju izdao, iskoristio i odbacio. Ovakav set mitema detektira se u ratnoj prozi već 1992/3 i odatle se širi čitavom kulturom u dva ideološki oprečna smjera: na ljevici on se konstituira kao bunt i radikalna kritika nacionalnog projekta (recimo, u rap glazbi), a ne desnici se kristalizira u rambovski diskurs ogorčenih veterana koji žude za zadovoljštinom od licemjernog društva, što je jedan od glavnih motiva, recimo, tekstova Marka Perkovića Thompsona.

Hrvatska ratna proza ponajmanje se bavi samim ratom, bojišnicom i borbenim situacijama (iznimka su Josip Mlakić, Josip Novaković i autor ovog teksta). Ona puno radije detektira devastirajuće učinke rata u pozadini: PTSP, ratne zločine, ekonomsko rasulo, eksploziju kriminala, eroziju obitelji, licemjerje politike. Kritizirana kao «senzacionalistička» i «tabloidna», ta proza ima malo tabua. Bavi se smaknućima, ratnim zločinima, otimačinom, kvarnom politikom. Ipak, neki tabui postoje. Recimo, hrvatska ratna proza gotovo se nikad ne bavi segmentima rata gdje je Hrvatska napadač (recimo, u Hercegovini). Isto tako, galerija socijalnih tipova koje uvodi hrvatska ratna proza u pravilu je selektivna. Čak i ako su mračni antiheroji ili zlikovci, njeni likovi su mladi, urbani, dijele urbanu kulturu i generacijske preferencije, govore slangom i puše travu. Po hrvatskoj ratnoj prozi obično ne biste stekli dojam da u ovoj zemlji itko sluša Magazin ili gleda hispanske sapunice. U tom smislu, hrvatska ratna proza pokazuje bijele pjege potiskivanja, ali ne tamo gdje bi čovjek očekivao – u eksplikaciji hrvatskih nevaljalstava – nego u konstrukciji slike vlastite kulture.

Rat je za hrvatsku prozu manje važan kao tema, a mnogo više po tektonskom učinku koji je imao na poetičke mijene u hrvatskoj književnosti. Početkom rata imperativ ratnog pisma proklamiran je kao ideal konzervativaca u polemici s eksperimentalnim postmodernim pisanjem. Naviještajući rat «Sumatrama i Javama» konzervativci, međutim, nisu ni slutili da će umjesto lisice istjerati medvjeda. Doista – dobili su prozu koja je lakočitljiva, neeksperimentalna, empirijski utemeljena, bazirana na zaokruženim karakterima i naraciji, prozu koja se na prvi pogled pogrešno doima «starinskom». Ali, s tom prozom dobili su i sliku društva i karaktera koja je bila tako mračna, tako radikalna, pesimistička i bespoštedna spram nacionalnoj ideologiji i projektu, da je zgrozila staru književnu elitu. Paradoksalno, upravo takva tematski radikalna književnost kroz neke će svoje predstavnike (Ferić, Rudan) doseći priličnu popularnost, a cijela nova književna scena svojim tematskim aktivizmom će se nametnuti kao najproduktivnija hrvatska pop-kultura, omiljenija od filmova, rock glazbe, ali i od većine stranih knjiga. Cijela jedna književna generacija iz rata je izišla bitno promijenjenog ukusa, rezervirana spram poetičkih zasada proze osamdesetih i opredijeljena prema literarnom istraživanju ljudi, odnosa i društva oko nas. Ljudi koji su u rat ušli kao ljubitelji Borgesa, Coovera, Barnesa, Calvina i Ondaatjea, izišli su iz njega kao vjerski gorljivi poklonici Carvera, Flannery O'Connor, Grahama Greenea, Babelja i Čehova. Isprva smo vjerovali da je ratno iskustvo proizvelo tu «malformaciju» u ukusu, da je ona inducirana, fenotipska i endemska. Kad su se, međutim, olovni oblaci razišli, shvatili smo da se čitav književni kozmos za to vrijeme pomicao po putanji sukladnoj našoj, te da smo u jezgri trenda- a da to nismo ni znali.