Marko Vešović [1]

ZVJERINJAK

Sarajevske Sveske br. 04 [2]

U posljednje vrijeme, kad treba nešto reći o onom što nam se, zaslugom pisaca, događa od početka ratova u propaloj Jugoslaviji do danas, javlja se u meni otpor čije sam objašnjenje našao kod V. B. Jejtsa: “Stvari predugo mišljene više se misliti ne daju”. Mozak odbija da misli tu stvarnost o kojoj smo davno kazali i napisali, ako i zalud, sve što smo znali i umjeli. A kad sebe ipak prisilim da nastavim misliti “predugo mišljenu” zbilju, brzo otkrijem da u glavi imam dječju željeznicu. Koja se, naravno, vrti ukrug. No ako sam osuđen na ponavljanje kazanog, tješi me rečenica Andre Žida: ”Sve je davno rečeno, ali pošto niko ne sluša, treba uporno ponavljati”.

BEZ IDEOLOGIJE

U izvještaju nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih u Sahari, Gebels je pisao Hitleru: “U njima nema nikakve ideologije, moj fireru, oni su u stvari lišeni bilo kakvih ljudskih osobina”. Ova rečenica doživjela je grozomorno obistinjenje krajem 20. stoljeća u propaloj Jugoslaviji: čovjek bez ideologije je čovjek bez učešća u ljudskom. Ideološki projekt iscrpljuje svu našu čovječnost. Ni jednom od naših ljudskih obilježja ne priznaje se postojanje ako nije ovjereno ideološkim štambiljem. Ovo je temelj na kojem su različite vrste luđaka zidale različite vrste ludnica u proteklih deset godina.
Ni u meni, na žalost, “nema nikakve ideologije”. Kakva mi je to ideologija koja staje u dvije i po riječi: ”neću da nestanem”. Crnogorac sam i hoću to da ostanem. Mada Crnogorce smatram najgorim ljudskim sojem na kugli zemaljskoj, ne pristajem da, skupa s njima, budem ukinut, neću da sam pripadnik “dvoglavog naroda”, kako vaktile Karadžić nazva Srbe, ne videći da je proizveo deseteračko čudovište: od troglavog Balačka vojvode iz sljepačke pjesme načinio je dvoglavog Srbogorca.
U ratu su me Paljani bez moje dozvole učlanili u Srbe i proglasili izdajnikom. Našto sam javno priznao: jesam izdajnik. Jer što da ne izdam Srbe, ko su mi pa oni? Nijesu mi rikali na Božić. Što da brižim o nesvom narodu? Ima ko će to, zna se ko je plaćen da boljoglavi o Sorabima: prepuštam ih Rajku Nogu koji bi umio brinuti i o 150 miliona Rusa a kamoli o šaci srpskog jada. Nogo je još u prvoj mladosti počeo da "brine nad sudbinom sveta", kako se izlanuo u jednoj pjesmi. Da je brinuo vrlo uspješno vidi se iz priloženog: svijetu u međuvremenu nije falila ni dlaka s glave. Te, ako je zemaljsku kuglu pronio kroz tolike pogibli, umjeće i da zbrine desetak miliona golorukih Srbalja koji vekovna ognjišta brane pomoću 17 000 artiljerijskih cjevi. Pa što da ne izdam nebeski narod? Uostalom, biti Srbin, to je za me himalajski neosvojivo: ako bih se nasiluboga upisao u Srbe, imao bih dojam da se neprestano bacam za previsokim loptama. Kad bih znao da ću im biti pojačanje, pa hajde i nekako, ali sa mnom ne bi bili ništa veći, ni bolji, a bez mene neće biti ništa gori, ni manji, što da ih onda ne izdam, hajdebogati?!
Kao čovjek u kojem «nema nikakve ideologije”, priznajem da sam se, od početka rata u bivšoj Jugoslaviji do danas nerijetko osjećao kao sablast “lišena bilo kakvih ljudskih osobina”, jer nijesam pristao da ideologija podari punu zbiljnost mom postojanju.
Svi smo do prekjuče znali da je ideologija lažna svijest o životu, i kako je onda moguće da laž prekonoć postane najdublja potvrda istinitosti našeg prisustva na zemlji? Mogućno je, jer smo u svijetu obrnutom naglavce: prvi Miloševićev bojovnik koji je navukao čarapu na glavu obznanio je rođenje svijeta naopačke, u kojem, gundulićevski rečeno, što bi doli, eto ga gori, a što je gori, doli pada. To jest svijeta u kojem je ljudski razum oboren pod noge, jer je čarapa postala kapa. Tek potom je mogao da se desi Vukovar čiji su branioci bili napolju, i iz tenkova i topova pucali po napadačima koji su bili unutra. U gradu.
Ne čudi me što su balkanski gebelsi s lakoćom sazdali svijet okrenut naizvrat u kojem je ideološka laž najvažniji dokaz našeg čovještva. Čudi me lakoća s kojom su milione ljudi ubijedili da je čovjek bez ideologije što i puška bez zatvarača. Možda tu zagonetku može objasniti Česlav Miloš koji reče da je u 20. vijeku “ideologija u ljudima postala jača od osjećanja koristi”. Živjeli smo u ovisničkom stoljeću u kojem je ideologija bila što i heroin: znamo da provjereno usmrćuje, ali ne možemo bez njega.

SRPSKI PJESNICI

Odveo me moj prijatelj Faiz Softić čovjeku kome je od brojne porodice ostala šestoipogodišnja kćerkica s očima kao trnjine: u njima mu je sva životna snaga koja nije mala. Zato, ponajprije zato, strašni gubici nisu ga razlupali u paramparčad. Shvatio sam ga, i to iznutra.
U patnji kojoj su za vrijeme opsade moj duh i tijelo bili izloženi u sarajevskim tmušama, nekad sam, spuštajući glavu na jastuk, sa slašću mislio, kao na osloboditeljku, kao na blagu majku, na smrt koja bi te noći mogla s Trebevića sletjeti u moj san. Čak sam zamišljao kako će mi duša s onog svijeta gledati odbačeno tijelo sa olakšanjem koje ide do blaženstva, onako kao što sam u mladosti gledao sazuvene cipele koje su me vazdan krvnički žuljale. Tren kasnije, zgrozio bih se od svojih maštarija: smrt koja bi me stigla u snu ne bi izbjeglo ni moje dijete koje diše kraj mene. Što sam iz opsade iznio čitavu pamet i neokaljanu dušu, to treba upisati u zaslugu prvenstveno mojoj kćeri.
Kad završismo razgovor, moj se sugovornik stade spremati da ide na položaj.Gledam kako se obuva i prevrćem po glavi njegovu rečenicu: “Do ovog rata ja ništa nisam ni mislio no ko tikva niz vodu”.
Nije prvi put da kćerkicu ostavlja kod komšinice, ali njoj danas preteško pada što otac odlazi iz kuće. «Kud ideeš?» Njena se žalost zrcalila u otezanju samoglasnika, koje je znak njene gotovosti na plač. «Na položaj.» «A štooo na položaj?” “Moram.” “ A što mooraš?” Zato što sam vojnik.” “A što moraš da si vojniik?“ »Moram, zlato. Da nema vojnika, s brda bi sišli srpski pjesnici da mi i tebe zakolju.»

DRAGOLJUB JEKNIĆ

Prisiljen sam na čelo ove liste staviti Dragoljuba Jeknića, jer, mada beznačajan pjesnik, tvorac je nezaboravne rečenice koja mi je, na početku rata, snažno kao reflektor, u pravoslavnoj duši obasjala sto stvari koje su mi dotad bile nevidljive.
Kad je u Dubrovniku poginuo Milan Milišić, Andulah Sidran otišao u Dom pisaca i, kao predsjednik Udruženja književnika BiH, zatražio da sekretar Dragoljub Jeknić telefonom sazove sjednicu Uprave (čiji sam član i ja bio), na kojoj će biti napravljeno saopštenje za javnost povodom Milišićeve smrti. “Ali zašto? Nema potrebe”, kazao je Jeknić. “Nisu potrebna nikakva saopštenja. Rat je zdravlje naroda. Pročitaj Klauzevica”.
Jučerašnje žrtve Njemaca, kad su krenule u osvajački pohod, oboružale se tevtonskom doktrinom, posegle za Klauzevicem kao za vrhovnim guruom koji će svakog dobromislećeg pravoslavca uvjeriti, dok rečeš JNA, da su granate koje ubijaju pjesnike dokaz moralnog zdravlja naroda.
Jeknić je do rata bio lirik s levorom koji je nosio sprijeda, za pojasom. Vjerovao sam da je ta pucaljka glavni krivac što se u glavi ovog bivšeg, zapravo doživotnog učitelja sa Tjentišta nikad nisu razbistrili osnovni književni pojmovi. A ovamo Klauzevica zna ko vodu. Nek ostane zabilježeno kako je crnogorski debelokožac, povodom smrti kolege po peru, poučitelnim tonom izlagao filosofiju pokolja koji su tek predstojali. Nek ostane zapisano kako se piskaralo iz Kičave rasfilozofiralo nad Milišećevim lešom.

DOBRICA ĆOSIĆ

U svom dnevniku iz 1992. godine, Ćosić na jednom mjestu kaže: «Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba».
Sprva je ova izjava obradovala Crnogorca u meni: možda nije istina da su Srbi »narod žedan mora», kako je rečeno negdje u Lalića, možda će nam, šta ga znaš, pogonski kalemar iz Velike Drenove, kako ga je zvao Miodrag Bulatović, na kraju krajeva vratiti naše more? Reći će: «Evo vam ga, bem ti more, kad po njemu ne mogu sejati grobove!»
Kasnije se naježih: veliki srpski pisac i još veći groboljub bez zazora priznaje da mrzi tri četvrtine kugle zemaljske! Njegova je mržnja, sama po sebi, istinski Element, nešto kao Vatra ili Vazduh ili Zemlja ili Voda u starih Grka. Dugo sam mislio o toj mržnji, tročetvrtinskoj, koju u duši njeguje ovaj mislilac iz Velike Drenove (sela čije ti ime ostavlja da zaludu nagađaš: je batina drenova, ili je drenova glava?), a na kraju rekoh sebi: Naravno da Ćosić mrzi more, jer ga nikad neće moći posrbiti: na toj pučini debeloj nema ni groba kukaloga eda bi se mogla, na temelju naučnih ispitivanja SANU, dokazati da je srpska, a onda zna se kako stvar hoda: gdje je jedan srpski grob, tamo je Serbija.
«A Plava grobnica?” – na to će moj prijatelj. «Zaboravio si Bojićevu Plava grobnicu! Nedajbože da je Gedžo detaljnije prouči. Jer će odmah skupštini predložiti da usvoji zakonski akt kojim se more kao takvo, more po sebi i za sebe, proglašava jednom divovskom srpskom grobnicom, a onda se vi, Crnogorci, možete halaliti sa svojim plavimjadranom.»

STEVAN RAIČKOVIĆ

Kad je osnovana SRNA, Stevan Raičković, najveći živi srpski lirik, potpisao je proglas, skupa sa Bećkovićem i pročima, iz kojeg sam upamtio toržestven uzvik: “Iz romanijskih i jahorinskih šuma prodire istina o srpskom narodu".
U tom času pesnik nežnosti, veličatelj lišća i slavitelj trava, bio je od stvarnosti udaljen četiri stotine kilometara, te nije mogao sanjati da će ono što s Pala poleti u vidu istine, u Sarajevo da sleti u vidu 125-milimetarske mine.
Ali, zar nije Raičkoviću bilo poznato da su partizani, kad su se vratili iz šume, sa sobom donijeli i "istinu o srpskom narodu"? Napokon, Raičković je lično, kao šesnaestogodišnjak, s petokrakom na čelu, pripomogao da ta istina bude transportirana od šume do Narodne skupštine.
Naknadno se ispostavilo da su partizani iz šume iznijeli tek polovinu "istine o srpskom narodu". Druga pola ostala je čamiti u šumi gotovo pola stoljeća, a kad je konačno "prodrla" na čistinu, bili smo iznenađeni kokardom na njenom čelu i narodno oslobodilačkom kamom za njenim pojasom.

MATIJA BEĆKOVIĆ

1. Palim kompjuter da vidim šta kažu drugovi četnici? Na žalost, samo poruka Iva Martinovića iz Beograda: po rođenju Crnogorac, po profesiji Srpče, javlja da je s gnušanjem čitalo moju ratnu knjigu «Smrt je majstor iz Srbije», pisanu s očitom namjerom da svijet obmanem istinom o srpskim zločinima. Jer, «zašto je», veli, «rat nego da bi se ubijalo?»
Martinovićeva poruka je potkrijepila moje davnašnje uvjerenje: kad je Crnograc budala, onda se obično radi o budali od 24 karata. Ovaj tić s kokardom misli da su 150 000 pobijenih muslimana obično dugme pa da ga skriješ pod jezik, stoga veli: “Pljuvanje na Srbe je pljuvanje u vis, kako reče neprevaziđeni Bećković”.
Umije Bećković! Od početka rata je dosjetkama, kao šmrkovima, spirao krv koju su Srbi prosuli, ali ova mu vala nije solomunska: po sebi se razumije da pljuvanje u nebo, gdje je stalno mjesto boravka Srbalja, znači pljuvanje na sebe čak i kad pljuneš njine koljače šestokrile koji su iz nadnebesja sišli da kamom dokažu rasnu nadmoć Dušanovih potomaka nad Jugovićima i nad ostatkom čovječanstva.
2. U dane kad su se Srbi oštrili da Jugoslaviju usmrte oružjem koje je 50 godina pravljeno da je brani, Bećković je pustio u promet priču o Turcima koji su vezivali živoga za mrtvaca. Oduševljenje, koje je ova parabola zažegla u Srbima, bilo mi je sprva nerazumljivo: svaki narod, u ondašnjoj Jugoslaviji, računao sam, s jednakim razlogom može reći da je vezan za mrtvog Tita. Kad sam se raspitao uokolo, otkrio sam da se pod mrtvacem ne podrazumijeva samo Tito već i njegovo djelo zvano Jugoslavija. Koju je Bećković proglasio mrtvom još u dane kad još ne bijaše ni pomena da će se raspasti.
Podsjećanjem na Turke, Bećković je pogodio u srčiku Srbinove duše, pogotovo kmetske duše bosanskoga seljaka koji je gotovo dva stoljeća čekao “nastavak ustanka iz 1804. godine”, kako Milorad Ekmečić nazva izlive srpskog divljaštva u nedavnom ratu u BiH. Bosanski troprsti rajetin jedva je iščekao da u Bosni zapuca kako bi se, na svojim komšijama, osvetio za sve što mu je ikad Turčin uradio, pa i za vezanje za mrtvace.
U Bosni, za vrijeme ne znam koje bune, srpski kmetovi spalili do temelja agine kule i čardake. “Ovo ti je”, rekao mu je najbistriji među njima, » za sve što ste vi nama radili pet sto godina.” “Pa razgodi i ti na pet sto godina, nemoj odjednom”, veli aga. Biva: što da baš ja za sve plaćam najedno? Taj aga očito nije dovoljno poznavao Srbe, inače bi znao da mrze sve na što upućuje glagol “razgoditi“, možda ponajprije zato što je najveći srpski pesnik Petar II Petrović Njegoš, inače vrstan stručnjak za istragu poturica, kazao: ”Ko razgađa, u nas ne pogađa”.
Kad je Bećkovićeva parabola Jugoslaviju proglasila mrcem, to je značilo: vaše je, braćo Srbi, ono što od pokojnikove ostavštine otmete tenkovima i topovima. Znamo šta se zbilo potom. Nekoliko godina po svršetku rata, taj isti Bećković je postao vrhunski stručnjak geopolitiku i Crnogorcima zaprijetio Albanijom koja će se, veli, pretvoriti u “halapljivu velesilu” ako Crna Gora bude samostalna. Upro da im izbije iz glave naum da se odvežu od mrtvaca! Bećković se sad ponaša kao Turčin iz njegove predratne priče: sve što govori i što čini znači vezivanje Crnogoraca za lješinu zvan SEREJA!
3. Za vrijeme opsade Dubrovnika, Bećković je oštro ukorio Međunarodnu zajednicu što “licemjerno lije suze nad gradovima koje uostalom niko ne ruši”, i dodao: “Da se Hitler sklonio u Dubrovnik, bio bi pod zaštitom UNESKA!” Ova iskaz je lična karta nacističkog ideologa iz Veljeg Dubokog u Rovcima.
(Čujete li kako se Velje Duboko sašaptava sa Velikom Drenovom? Ni sam Anatemnjak ne bi mogao reći šta je velje a šta duboko, šta je veliko a šta drenovo).
U proteklim ratovima, Bećković je bio zadužen da činjenice poništava svojim dosjetkama. Da svojim vicevima izvrgava ruglu istinu kao pojavu po definiciji antisrpsku, rođenu iz vanbračne veze Vatikana i Kominterne. Snaga njegovih aforizama činila je nevažnom, čak banalnom, činjenicu da su Srbi i Crnogorci u Dubrovniku i Konavlima tražili Hitlera, a našli prehrambeni artikal zvani pršuta i gaće Tereze Kesovije.
4. Sjedim u sarajevskoj kafani s Mirkom Kovačem, Filipom Davidom i Gavrilom Grahovcem. Nekad sam imao odlično pamćenje, pa bih s ovakvih sjedeljki ponio u sebi gomilu stvari s kojim sam potom živio godinama. Danas, sve što mi ispričaju, u mene pada kao u jamu. Sa tog sjednika ostale su mi u glavi tek dvije sitnice.
Kovač je ispričao kako se jedan crnogorski pjesnik iz Beograda, nakon burne ljubavne noći, hvalio: “Dok ja jednu jebem, druga mi ga puši!” Potom pređosmo na priču o Miloševićevim piscima: Kovač, koji revno prati šta rade, pišu i govore, citirao je šta sve ne razumije, na primjer, u Bećkovićevim govorima i tekstovima. Zaboravio sam sve, osim sahrane Pavla Bulatovića koji je ubijen, kako reče Politika, u trenutku dok je slušao guslarsku pjesmu o sebi samom kao pobjedniku nad NATO paktom. Kad je u njega ispraznio šaržer, vele da je ubica rekao: ”Nisam ti ja NATO pakt!” Na veličanstvenoj sahrani, Matija Bećković je rekao: “Brate Pavle, okitiše Beograd tvojom glavom”.
“Priznajem da ne shvatam šta mu to znači”, kaže Kovač.
Nema tu ništa neshvatljivo. Jest neponjatno da današnji srpski bardi kukaju na sahranama policajaca. Prije Slobina vakta, lakše bih povjerovao da će nestati petka u nedjelji nego da će Bećković javno plakati za pendrekašima. No možda griješim. Jer poznato je da Pavle imao dušu ko pamuk i mogao si ga, mjesto sirovice, priviti na uboje. Mislim, na uboje od Pavlovog pendreka.
A slika Beograda, okićenog Pavlovom glavom, biva savršeno jasna ako se vratimo u 19. stoljeće: Bećković se pretvorio u sestru Batrićevu iz “Gorskog vijenca”, nastupio u svojstvu narikače u hlačama koja je od Slobovog paziguza načinjela Batrića Perovića! Bećković je batinaša unaprijedio u viteza s “gvozdenim očima” koga su posjekli Turci i njegovom glavom okitili – ne Travnik, kao u Njegoševu spjevu, već Beograd! Bećkovićev jauk za Pavlovom glavom biće vam do kraja shvatljiv ukoliko zamislite da se Srbija još zove Semendra, da na beogradskim bedemima još stoji kolje sa srpskim glavama što ukrašavaju šeher gdje još sjedi Marašli Ali-paša čijoj bistrini nije izmakla ljubav Srba prema ARTILJERIJI: “Samo vi budite pokorni sultanu, a možete za pojasom nositi i Krupove topove ako hoćete».
5. Ponekad mislim da je priču o vezivanju za mrtvaca Bećković izmislio. Što me ne bi iznenadilo. Jer od rovačkog mitotvorca doznali smo, na primjer, da su se Đečevići «istražili zato što su pritisli manastirsku zemlju». Posve je nebitno što postoje stotine Đečevića, u Crnoj Gori i izvan nje, i ne pada im naum da nestanu Bekoviću za ljubav. Posve je nebitno, jer iz Bećkovića govori svetinja predanja koja je oduvijek istinitija od svega što u Montenegru i u Serbiji ljudske oči vide. Nekad pomišljam da Crnogorci i Srbi zbilja jesu jedan narod: krasi ih isti basnoslovni talenat za nipodaštavanje realnosti, isti prijezir prema faktima. Ako činjenice ugone u laž Bećkovićeve novokomponovane priloge srpskom iliti crnogorskom predanju – onda kuku činjenicama. Zaludu se pojedinci iz bratstva Đečevića bune po novinama: nijesmo se istražili, ima nas ko božje kiše! Mene lično neće ubijediti da postoje pa taman da ih je triput više no što ih je, jer ako Bećković i predanje koje je izmislio kažu da su se Đečevići istražili, onda ima da ih nema, i jedino im ostaje da podnesu ostavku koja ima biti shvaćena isključivo kao moralni čin. Da podnesu kolektivnu ostavku na svoje prezime i time priznaju: tačno, nema nas, to se nama stoljećima priviđalo da smo Đečevići! Vijekovima smo patili od halucinacije da se nijesmo istražili, sve dok nije došao Bećković i crno na bijelo dokazao da smo nestali zato što smo uzurpirali manastirsku zemlju!
Ne čudi me što je Bećković po kratkom postupku ukinuo Đečeviće: ukidanje je njegova uža specijalnost. Taj već 12 godina svašta nešto ukida. Njegova politička filosofija, koju s manijakalnom upornošću razrađuje od dolaska Slobova na vlast naovamo, sastoji se poglavito od stotinu vrsta ukidanja, oslonjenih na vjeru u Srbiju kao u regionalnu silu.
Na međunarodnoj konferenciji u Taormini, gdje su stranci drvili o Bosni i bivšoj Jugoslaviji, čuo sam rečenicu zbog koje je vrijedjelo prevaliti toliki put: “Stvarni rezultat rata u bivšoj Jugoslaviji je jednostavan: Srbija je likvidirana kao regionalna sila”. Sprva, sve u meni bunilo se protiv takve dijagnoze: a stotine hiljada pobijenih? a desetine hiljada silovanih žena? a milioni raseljenih? a hiljadu i po ubijene sarajevske djece? a čitavi Himalaji ljudske patnje? a tolike pljačke? paljevine? – šta ćemo s tim?
Kad sam se vraćao sa Sicilije, shvatio sam da nisma u pravu ja no bjelosvjetski jebivjetri. Jer baš njih briga za ljudsku nesreću, važna je opipljiva činjenica: da su “salomljeni demonu rogovi”. Ta rečenica mi je objasnila zašto mi je odjednom postala smiješna Bećkovićeva retorička akrobatika. Taj nastavlja, smrtno uzbiljen, sa proročanstvima: Albanija će vas progutati! Nastavlja da veličanstveno galopira ne videći da je velikosrpski konj pod njim krepao. Tačnije, sve što čini i što kaže današnji Bećković prdnjava je velikosrpskoga konja kome je trk poginuo, da parafraziram Vukovu poslovicu. Stoga neka nastavi sa ukidanjem svega i svakoga, pa i Đečevića, od mene mu prosto – glavno je da sam njegove granate preživio i da sam Velikoj Srbiji “počepao po grobu“. Kad mi je, prvi put nakon rata, noga zakoračila u Cetinje, sve je bilo kao u snu: zar je moguće, blagi Bože, da hodam crnogorskom prestonicom, zar je moguće da je Velika Srbija lipsala?
I zato ne znam što se Đečevići ljute na Bećkovića? Nije mu prvi, no sto i prvi put da slaže: ”Đeđevići su se utrli”, a potom da doda: ”predanje kaže”. Opasno se taj izbirikao u izmišljajnju predanja. Doduše, kad ih izmišlja u svojim pjesmama, to je uredu, mislim, kao poezija. Ali Bećković godinama kuša da svojim izmišljotinama kroji stvarnost! Danas se ljudi sprdaju s njegovim šnajderajem, a do juče boga mi nijesu, jer je iza njegovih lagarija stajala četvrta po jačini evropska vojna sila, oboružana sa 17 000 artiljerijskih oruđa čiju su moć ukidanja, za tri i po godine opsade Sarajeva, kožom shvatili moji sugrađani, moje dijete, moja žena i ja. Svi smo osjetili punu snagu bećkovićevskih predanja koja su nam, pretvorena u haubičke, tenkovske i minobacačke projektile, slijetala u tanjir s rižom ničim začinjenom. Zauvijek smo do dna i do kraja razumjeli šta je zbiljski značila Bećkovićeva priča o Turcima koji su žive vezali za mrtvace.
6. Donio mi Trifun iz Beograda Politiku s Bećkovićevom pjesmom "Legenda o Nebošu". O "Petru Drugom Petroviću Nebošu". Prepisuje Bećković, prepisuje! Što je najgore, ne prepisuje tuđe. Jer uzimanje tuđeg, u književnosti, ne mora biti krađa. Jeste krađa kad Ratko jedan Deletić, lišen pameti i talenta, upadne u tuđe i načini više štete no buljuk govedi u mladu kukuruzu. A nije krađa kad u "Travničkoj hronici" nađete ovo: fra Lukina "borba sa miševima postala je s vremenom njegova nevina manija. Žalio se i vajkao više nego što su mu stvarno činili štetu", a potom u Bećkovića to isto: "miši su mi nos odgrizli / a više se žalim na njig / no što su mi štete načinjeli". Nije krađa ni kad u Marka Miljanova nađete ovo: "iz jezika ko da mu kiša naodi", a potom u Bekovića to isto: "ko da mu kiša naodi iz jezika". Nije krađa ni kad u romanu "Derviš i smrt" nađete ovo: "Može biti rđavo kad čovjek ne osjeća da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreći, ni u muci. Kad je teško, nije dosadno", a u Bećkovića ovo: "nevoljniku nikad nije dosadno". Nije krađa kad Bećković pođekad pođeđe od pođekoga pođešto uzme, jer od drugih uzima svoje.
Ali jeste tužno kad sebe potkrada. Nijesam, doduše, čitao knjige koje je objavio od početka opsade Sarajeva naovamo, ali dospije mi u šake pokoja njegova pjesma, a slušao sam preko radija dobar komad njegovoga "Ćeranja": zvučalo je kao predratni Bećković u kojega je usuto dosta vode. Slegao ramenima pred tom bevandom. Jer, i kad je od crmničkog vina, bevanda je bevanda. Slušajući "Ćeranje", bio sam se začuđen: gdje je njegova negdašnja duhovitost? A onda: okle će i biti duhovit kad prepričava sebe? Kako se smijati vicevima koje si već čuo?
Bećković nastavlja sa izmišljanjem narodnih predanja: "tako je vrh Neboš / s planine Jelice / u Rudničkoj nahiji / odleteo u Hercegovinu / i postao Njegoš / Ili su se planine zamenile / A šta je Njegoš /Ako nije Neboš / Pitaj Boga i pamtikamen". Slabi stihovi: u njima je više istorije no poezije, rečeno vukovski. Povijesno gledano, tačni su: bježeći pred Turcima, u Crnu Goru prvo su doselili Srbi (ono što se u lance nije šćelo vezati; ono što se šćelo – ostalo je u Srbiji da voda turske opanke), a potom, za tim najboljim Srbima, za tim vaistinu srpskim cvećem, dogalopirale su i planine. Na žalost, kad ovo predanje gledate kao poeziju, učini vam se da Bećković igra koza: samo za riječ "pamtikamen" možeš reći da je “ambar” (kapa pod kojom je prsten), a ostale su “boš” (kapa pod kojom nema ništa). I uopšte, srpske legende koje sad Bećković izmišlja, kad ih porediš s legendama koja je izmišljao prije rata, liče na podgrijanu supu: makar bila i prvorazredna, kad supu kusaš podgrijanu, osjetiš splačinast priokus.
Nekad je Bećković pisao pjesme koje je mogao napisati jedino on. Danas u njegovoj pjesmi o Nebošu čujem Vaska Popu: legenda o Nebošu – to je Popa, crnogorski raspričan i populistički pojednostavljen. I gdje se djenuo negdašnji moćni jezik Bećkovićev? "Nebogladan i nebožedan / nebostanjivao se Neboš / do na vrh neba / tražeći po nebesju / očevu kamenu kuću". Jeftini neologizmi "nebogladan" i "nebožedan" – bolje pasuju bjelopoljskom pjesniku Ljubislavu Milićeviću (i u njegovim stihovanim tiskotinama vrhovi su "nebožedni"). Rastužuje me današnji Bećković: nekad se trudio da mu svaka riječ bude nasušna, a sad u njega ima viškova i praznih stihova koliko voliš: "nebostanjivao se Neboš /do na vrh neba / tražeći po nebesju". Ovo bi, pretpostavljam, trebalo da bude jezička igra. Na žalost, mlakunjava! Oslušnite kako se jezikom igrao negdašnji Bećković: "Nosi te đavo, đavole s đavolom / iz đavola u đavolje grede / koji te đavo na to nagovara / što đavole ne mož bez đavola, / đavo ti se u jezik ukotio! // Najlakše nam je sresti đavola / sto ga crnig đavola ponijelo / đavo ni je i u sreću i u kuću/ u đavolozob i đavolopitak / đavo te ugarkom u koze gradio". U ovim stihovima riječ “đavo“ svaki put ima nov preliv smisla. Današnje Bećkovićeve jezičke igre su čorbine čorbe čorba. "Nebostanjivao se Neboš / tražeći očevu kuću" – ovako bi zvučalo uvjerljivije i jezgrovitošću bi više ličilo na Popu! Ili je baš htio pobjeći od Pope, pa je praznjikavim stihovima: "do na vrh neba / tražeći po nebesju", kao vodom, krstio Popino vino?
Prije no što je sjeo da skupa sa Slobom ispiše jednu od najsramnijih stranica spske istorije, Bećković je bio veliki smijač. Ali mu, eto, prahnulo da bude službenik Svetog Save ( koji je, po Bećkoviću, Srbima "izdao prvu legitimaciju" u svetogorskom MUP-u), pa se mrgodno uozbiljio i nadrvio da liferuje proroštva, a svoj talenat za humor i ironiju upotrebljava jedino kad treba izvrgnuti ruglu fakte o srpskim zločinima. Pred njegovim ubojitim vicevima razlijetale su se u paramparčad hiljade dokaza da današnji Srbi umiju pljačkati, paliti, progoniti, silovati i ubijati, ukratko: da taj narod nije savršen koliko se mislilo. Njegove doskočice zvuče nepobitno kao Pitagorin poučak: "Pljuvanje na Srbe je pljuvanje uvis"! Pobij, ako možeš, dosjetku koja se bazira na Njutnu. Imaj petlje pa obori postavku da je pljuvanje gore, na nebeski narod, pljuvanje na sebe! Danas Bećković svoj komički talenat potrže jedino kad se obračunava sa žrtvama srpske kame, a Srbima se obraća melemnim tetkinskim glasom.
Ova svesrpska tetka izmišlja bajke na strogo znanstvenoj osnovi. Njegova pjesma o Nebošu je legenda geološkog smjera. Naime, u paleocenu, izdizanjem geosinklinale nastalo je u Rudničkoj nahiji vjenačno gorje čiji su najviši vrh Srbi odmah prozvali Neboš. Neboš je potom, kao majka Jugovića, dobio bijela krila labudova i odletio do Hercegovine. Tu je pukovnik Neboš unaprijeđen u đenerala Njegoša. Ili su, pak, Njegoš i Neboš izmijenjali mjesta u ljupkom geološkom kadrilu koji je počeo još u tercijarnoj orogenezi? Sve u svemu, u poredbi sa onim što je nekad pisao, Bećkovićev Neboš je književni – boš!
Prepisuje sebe, prepisuje! Onomad reče: "Đukanović bi hteo da bude car, ali carevi ne prose". Zar je prosjak Đukanović sa milionima namlaćenim na nafti koju je prodavao četnicima da iz tenkova gađaju moju šćer Ivanu? A kad je riječ o prosjačenju po svijetu, zbilja me zanima ko je veći prosjak: Srbi ili Crnogrci? Bećković gleda očima Rovčanina iz prošlog stoljeća, gladnim očima koje u Srbiji vide Misir. Zna on da je današnja Srbija šćerana na prosjački šćap, da je Zimbabve a ne Misir, ali, eto, nije odolio iskušenju da citira sebe: u jednoj njegovoj predratnoj pjesmi knjaz Danilo "hteo je da se proglasi za cara / dok nije čuo da carevi ne prose!" Što je živa istina: Zeko Stankov jest bio prosjak. Ali ovi stihovi su se pretvorili u golu laž kad ih je izvadio iz pjesme i primijenio ih na sadašnjost. To vam je Bećković: već 12 godina kandžijom ćera stvarnost da postane istovjetna s njegovim pesničkim vizijama i proročanstvima. Ćera je, i ćeraće je još.

RADOVAN KARADŽIĆ

1. Možda Karadžića, o kojem pišem knjigu za francuskog izdavača, ovdje ne bi trebalo pominjati. Ipak hoću, jer bi u ovom pregledu nedostajalo njegovo ime. U Dugi je 92. izjavio: "Osudiću svakog Srbina kao izdajnika koji se ikad bude trudio na bilo kakvom zajedničkom životu, na stvaranju bilo kakvih zajedničkih odnosa sa ljudima iz drugih nacija". Dječji pjesnik sa Durmitora je, dakle, naredio izolaciju kao ideal kojemu treba stremiti svim silama i bez obzira na žrtve, jer Srbi će biti pravi Srbi tek kad budu izopšteni iz ljudske zajednice, stoga sam se u novinama upitao: hoće li škopiti svoje podanike oženjene inovjerkama da svojim okotom ne bi kaljali rasnu čistotu srpskog plemena? Ili će, čim u prodilištu kmekne beba koju je Srbin načinio recimo u Muslimanki, zavesti vanredne mjere u opštini gdje živi otac dotičnog meleza? Nakon Karadžićeva interdikta, svaki Srbin, ako ne legitimiše žensku s kojom ode u krevet nakon sjedenja uz piće u kafani, rizikuje da na kakvoj Mejri ili Ljerki bude umlaćen Karadžićevim buzdovanom.
2. Za vrijeme opsade Sarajeva pisao sam mnogo a ipak bio nezadovoljan, više nije važno zašto, ali nije bez važnosti da sam napisao tekst o svojim nenapisanim tesktovima i obrazložio zašto ih nisam mogao napisati.
Trebalo je napisati, a nisam, članak o Nogovu dolasku na paljansku skupštinu kojom prilikom je sa sobom donio svoje ničeanske brke, svoj osmosjednički pogled na svijet i svoje čuveno geslo: »Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene?»
Trebalo je napisati, a nisam, otvoreno pismo Patrijarhu Pavlu. Ne pamtim šta me spriječilo da pismo dovršim, sjećam se jedino rečenica: «Ako Karadžić ne može da se posve ostavi kame i klanja naroda koji klanja, utičite na njega, Vaše Preosveštenstvo, nek barem smanji dnevnu dozu, nek se na igra s svojim zdravljem, jer ako izgubimo Radovana, izgubili smo sve! Na koncu, ako prije vakta legne pod zemlju, ko će napisati njegova sabrana djela bez kojih se srpska književnost 20 vijeka neće lijepo provesti u očima budućih naraštaja.»
Najviše žalim što nisam napisao pismo nerođenima. Onim koji će doći, kad od mene ne bude preostalo praha ni "koliko u pet prstiju stane" i kad će se Karadžiću od starosti ruke toliko tresti da više neće moći da prikolje čak ni novorođenče (jer njemu sljeduje duboka starost – taj je nedvojbeno od soja dugovjekih zločinaca, kao pop Đujić, na primjer). U tom pismu ljudima koje šištanje pare iz pretis-lonca neće podsjećati na fijukanje granate htio sam rasvijetliti tek nekoliko ratnih sitnica. Recimo: Karadžićevo poređenje sebe sa Isusom. Ali višenedjeljna depresija spriječila me da epistolu okončam.
Jednom, na pitanje stranoga novinara: Zar ne vidite da ste sami i da je cio svijet protiv vas? – Karadžić je odgovorio: «Jeste, sam sam, ali je i Isus Hristos bio sam, pa se docnije pokazalo da je bio u pravu!» Krvolok koji sebe poredi sa Spasiteljem, uvjeren da je s pravom pobio toliki svijet po Bosni, od toga, naravno, nisam mogao ne naježiti se, jer ako Hrist meni nije ovaploćenje Boga, jest jedno od najmoćnijih utjelovljenja ljudskosti koje je ikad hodalo po zemlji. Malo potom, učinilo mi se da u dnu Karadžićevih riječi ima mrva istine:
Istrebljivač je klao "ne kao mesar, već kao žrec koji prinosi žrtvu", kako bi kazao Slobodan Jovanović. Isus je sebe žrtvovao da spasi, da usreći čovječanstvo. Karadžić je na žrtvu prinio najmanje 150 000 Muslimana – da spasi, da usreći Srpstvo. Stoga se u ratu nisam čudio što Karadžić, pošto se sit nakolje "Turaka" i "ustaša" po Bosni, skokne do Beograda da Patrijarha cmokne u oba preosveštena obraza i štujući mu ljubne bogonosnu desnicu. I Karadžića je zaklelo na krst da će istrebljivati nesrbe.
Naime, u Tenkinoj zavjeri – kaže Slobodan Jovanović – urotnici su unajmili Milisava Petrovića (koji je već bio samakao čovjeka, pobjegao iz zatvora, i tumarao Srbijicom unakrst, sklanjajući se ispred pandurskih potjera), i poslali ga u Brestovačku banju da ubije Aleksandra Karađorđevića, a da bi pritvrdili pazar, zavjerenici su našli sveštenika koji je na krst zakleo Milisava da će izvršiti ubijstvo za koje je primio pare.

NIKOLA KOLJEVIĆ

1. Kad je izabran za jednu sedminu Predsjedništva BiH, Nikola Koljević je upriličio skromno slavlje na našem Odsjeku. Sve vrijeme nije mu slazio s lica osmijeh manje upućen nama a više smom sebi: kao da nije dobio izbore već postao svoja vlastita tetka – toliko se, tog dana, bješe raznježio nad sobom.
Đorđe Slavnić mu kaže: "Ipak, profesore, vama će biti teže da vladate nego komunistima". "Štoo?" "Vi imate opoziciju". "Koja crna opozicija", Nikola odmahuje rukom s visine ne znaš da li trebevićke ili triglavske. "Dobro, opozicija vam možda nije čemu. Ali ona ima svoja glasila pa će objaviti sve što budete radili dok ste na vlasti. Komunistima je bila banja: radili su šta su htjeli a istinu lako skrivali pod tepih. Vi to nećete moći. Znaće se šta radite. Pa će doći novi izbori. A s njima i opasnost da izgubite vlast". "Ma koji crni izbori? Kolega Slavniću, zar vi zbilja verujete da će u Bosni više ikad biti izbora?"
Nikolino pitanje nisam shvatio, jer nije postojala vidljiva stvarnost na koju bi upućivalo, iz koje bi prirodno nicalo i na temelju koje bi ga se moglo dešifrovati. Još nije bilo, ni s koje strane, priča o podjeli Bosne. Nezamisliv nam je bio, još uvijek, jezički spreg "bivša Bosna i Hercegovina". Nije se imala na osnovu čega odgonetnuti Nikolina sibilski dvosmislena poruka da će do sljedećih izbora Bosna biti bivša. Stvar sam pojmio psihološki: Nikola je toliko opijen pobjedom da uopšte ne vjeruje da će ikad proći te četiri godine za koliko je osvojio vlast. Onako kao što djeca, kad odu na ljetnji raspust, misle da nikad neće proći tri mjeseca miline i uživanja.
2. Prvi ratni tekst napisao sam povodom izjave Nikole Koljevića da će bobradovanje sarajevske opštine Stari grad prestati tek nakon što Muslimani puste njegovog zarobljenog tjelohranitelja Rajka Kušića. Koji je oslobođen, a bombardovanje Sarajeva nastavljeno sljedeća 44 mjeseca.
Tekst se završavao pasusom: “A knjige pisane tvojom rukom, koje si Tvrtku Kulenoviću i meni poklanjao s drugarskom posvetom, čekaju te na stolu u tvom kabinetu. Smatramo da si sada, kao pojedinac, vlasništvo isključivo srpskoga naroda. Parče isključivo njegove pokretne imovine. Pa držimo da i tvoja sabrana djela odsad pripadaju jedino Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini. Grijeh bi bilo da i dalje ostanu u Tvrtkovim i Markovim, kad mogu dospjeti u mnogo srpskije ruke.”
Došao je, međutim, decembar 1992 godine kad je bilo pljuni-smrzni, četnici nam isključili struju, a drveta ni otkud ni cjepke, pa sam naložio oko 600 knjiga iz svoje biblioteke. Prve su došle na red, razumije se, knjige paljanskih razbojnika i njihovih pomagača iz Beograda: prije nego ih bacim u vatru, nasumično ih rasklopim i pročitam pokoju strofu ili cijelu pjesmu, rečenicu ili pasus, kojih se više ne sjećam, a šteta je što ih nisam pribilježio, jer bi se, od njih i od mojih primisli dok sam ovako listao sočinjenija srpskih nacista, mogla napraviti valjana pripovijest. Ali nikad neću zaboraviti kako su mi, kad sam otvorio Koljevićeve Ikonoborce i ikonobranitelje, oči pale, posve slučajno ili pod uplivom sila o kojima ne znamo ništa, na pasus koji se završavao rečenicom: “U težnji da postane više nego što jeste, Magbet bukvalno uništava sebe”. Te riječi bi mogle krasno poslužiti kao epitaf na grobu Nikole Koljevića.
3. Jedan trenutak s početka rata (dok su se Paljani još pojavljivali na TV BiH), zauvijek ću pamtiti: ne mogu zaboraviti moralnu stravu koja me obuzela kad je Nikola sa TV izbiflao svoje "Optužujem"! Prvo je pobio hiljade Muslimana u Bijeljini, Zvorniku, Tuzli, protjerao što je bilo za protjerivanje, spalio što je moglo gorjeti, a potom upao u TV studio i Zolinim glasom dreknuo: "Optužujem!" Tog trena ću se sjećati dok me ima. Taj pedalj od fašiste, to parčence Rozenberga bez i trunke stida je pozajmilo Zolin glas, koji je toliko moćno zagrmio protiv francuskoga rasizma, i krvavih ruku do lakata očitalo moralnu lekciju svojim žrtvama!
4. U ratu sam doznao da se Mali Nikolica, prije rata, na časovima vježbao u lažuckanju. Kaže mi moj i njegov student: "Ali profesore, zar smo mi krivi što su Koljevićevog oca ustaše zaklale?" "Ko to veliš da je čijem ocu uradio šta?", pitam iznenađen, i doznam da im je Nikola na času, onako uzgred, pripomenuo da su njegova oca, koji je živio bar desetak godina poslije rata, ustaše izvoljele zaklati četrdeset i ne znam koje. Tako, znači? Nije s neba pao docniji Nikolica koji reče da u Dubrovniku živi 50% Srba, mada je popis pokazao da ih ima 5%. Nikolica dopisao nulicu, jer je vizigotsko razvaljivanje Dubrovnika trebalo predstaviti kao oslobodilački rat. Majstor je Nikolica u baratanju ništicama, a to se ne uči prekonoć.
“Ali, profesore», kažu dalje, « ispade da je Nikola lagao sve što nam je na časovima govorio”. “Ma jok. Nidžo ne laže, nego ne podnosi golu istinu pa joj oblači srpsku nošnju. Vjeruje da joj taj kostim najljepše stoji. Ne znam čemu se čudite? Paljani su i Boga posrbili. Na Grbavici danas pada srpski narodni sneg!”
5. Devedeset treće, Koljević mi je, sa sarajevskog aerodroma gdje je došao pregovarati s bosanskim vlastima, poručio da ću biti krivično gonjen zbog blaćenja srpskog naroda. Odvratio sam mu otvorenim pismu u kojem sam rekao i ovo:
Ti koji se, dakle, osjećaš nevinijim od Djevice Orleanske, iako si pomorio više Sarajlija no ikoja kuga dosad, prijetiš mi krivičnim gonjenjem zato što sam zgrožen i zgađen pred veličanstvenim izlivima srpskog divljaštva po Bosni, umjesto da vatreno zaplješćem, čak i da povičem: "Bis!" I pokorno ti javljam: tvojom krivičnom gonidbom biću istinski počašćen, jer ću od suda končano dobiti zvaničnu potvrdu da ste vi, paljanski razbojnici jedno, a ja nešto skroz deseto, u tolikoj mjeri deseto da nam se, njegoševski rečeno, danas ne bi ni "čorbe smiješale" kad bi, mene i tebe, u istome loncu kuhali!
Ako se pak desi da u bosansku prestonicu ujašeš na bijelom punokrvnom tenku, lično ću od tvojih sudija tražiti 99 godina robije za sebe, jer popišam se, i to sa vrh Lovćena, na slobodu u svijetu koji će biti uređen po tvome meraku. Ali ako ti meni, počem, padneš u ruke, drž mi se dobro, prco mali! Prvo ću te, pet-šest puta, preskočiti kao kozlić, a potom ću te izručiti ženama da te umlate. Ženama čiju si djecu poubijao, oslijepio, osakatio…

ĐORĐO SLADOJE

Na početku opsade Sarajeva telefonski sam razgovarao sa Đorđom Sladojem. "Znaš li", veli, "da i mene telefonom zivkaju oni sa Pala?" "Šta hoće?" "Zahtijevaju da bježim u šumu. Zamisli. Kao da ću bez šume izluđeti. Kao da mi još samo šuma fali pa da sam kompletna ličnost. Ja sam se jedva dočepao grada, i taman što sam odahnuo od rvanja sa međedima, već me šalju natrag, u šumu, kao na specijalizaciju bez koje bih stagnirao u struci. Kakva šuma, ona im oči išćerala dabogda. Ko što ih je i išćerala! Zovu me okle sam pobjegao glavom bez obzira. Ne, hvala im na šumi i đe čuli i đe ne čuli. Kome je šuma mila, nek mu je sretna i dugovječna. A mene neka ostave na miru. Jer barem ja znam đe me zovu. Bar meni ne moraju tolmačiti šta je šuma. Bar ja sam, ako je iko, na šumi odbranio tri doktorata!“
Prošlo od tada prilično vremena. Jednom okrenem paljansku TV kad tamo Sladoje: odmah se vidjelo da je s desetkama pred Karadićem ispolagao sve ispite i postao Srbin sav i svuda. Bože, kako li mu je to uspjelo kad je i njegovo dijete – kopile?! Recitovao je, na Dučićevim večerima, pjesmu u kojoj pred cijelim Srbinom obznanjuje iscrpnu listu svega što u ratu brani – ne reče čime: perom, ili snajperom? Pjesma se završavala pitanjem: “Je li to dosta, domovino?“
Iz njegove pjesme, odbrambene, dakako, jer Srbi su, što cio svijet zna, u samoobrani pregazili 72 procenta Bosne i pobili
najmanje 7 000 Srebreničana, pamtim još stih i po: “branim kćerku, i svoju dragu inoverku“! Svoju ženu, dakle, koja se zove Emsura, brani od njenih sunarodnika, stoga je prionuo da svojim stihovima skromno potpomogne njihovo istrebljivanje. Uz to, svoju bračnu družicu gleda sa dva motrišta istodobno: dopola svojim zaljubljenim, otpola Karadžićevim strogim očima, izbirikanim da munjevito registruju sve što je INO. Ona mi je draga, mada je inoverka. Ona je inoverka, ali mi je draga. Jednu stvar sam znao još na početku opsade: ako odem iz Sarajeva, moraću ili da ćutim ili da lažem i brukam se. Ostao sam ovdje, gdje bih lagao i brukao se ako bi ćutao.

TODOR DUTINA

1. Kad je pobjegao na Pale, Dutina je nazvao svog direktora Gavrila Grahovca: "Slušaj, ako mi daš otkaz, doći ću da te lično, svojom rukom, ubijem". Nadao se brzom povratku u Sarajevo. A Gavrilo će njemu: "Samo ti dođi na posao, pa ćemo vidjeti ko će koga". Ovu priču je u beogradskom "Vremenu" obnarodovala Hatidža Krnjević, što je Dutinu razljutilo, pa je u klubu bosanskih Srba rekao: "Vala ću za Gavrila sačuvati jedan metak. Zamisli, molim te, naš privatni razgovor razglasio na sva zvona". Jer, po ustavu Republike Srpske, smrt Grahovčeva njegova je privatna stvar, a javno blatiti Dutinu ravno je izdaji za koji ti sljeduje metak u stameno čelo!
Nakon mog TV govora u kojem sam Karadžića poslao u pizdu materinu, Dutina me zove telefonom. Spustim slušalicu da smislim što ću reći. Opet zove. "Ovde Tođa", veli. Ja presvratio. Tepa sebi na način kako smo ga zvali prije rata. "Slušaj, Todore! Rekao si, u klubu bosanskih Srba, da ćeš za Gavra sačuvati jedan metak". "Da". "Kazao si to pred Ljubinkom i Gordanom?» »Da.» Čak si pitao: na kojem spratu Gavrilo stanuje". "Da". "Jebem ti oca na mrtvoj majci!" I spustim slušalicu.
2. Dok je bio šef Srne, Dutina se u slobodnom vremenu bavio prepravljanjem Kurana. Trkao se sa Muhamedom: ko je veći pjesnik. Popunjavao Kuran kao Mažuranić Gundulićeva Osmana: dopisivao mu je sure koje su izgubljene. Ali čemu dževa oko Kurana, kad se Dutina izraknuo na Duška Trifunovića, pred čijim je pjesmama cijeli život klečao u stavu adoracije. U Srninom biltenu donio je po sjećanju, pregršt Trifunovićevih stihova objavljenih prije 20 godina, što je pošteno prećutao, i snabdio ih naslovom "Snajperist", čime je sazdao prigodnu pjesmu u slavu Karadžićeva plaćenog ubice koji “kao božje oko gleda / sakrit mu se ništa ne da“. Dutina se sadistički šegačio s našim strahovima pred Karadžićevim lovcima na ljudske glave, a u isti mah od Trifunovićevih stihova pravio predmet za jednokratnu upotrebu, kao toalet-papir.
3. Iza rata, u jednom društvancu pričam kako su u ratu s Pala došla u Sarajevo dva strana izvještača i evo šta sam do njh čuo: Ulazimo kod mister Dutine, lice mu nasapunjano, pružio noge preko stola i u onom poluležećem položaju, kao junake iz kaubojaca, brije ga njegov brico. Iz te poze Dutina je s njima divanio o bivšoj BiH. Kad su kretali za Sarajevo, veli im: “Gospodo, idete u grad gdje su polovina novinara Izetbegovićevi plaćenici, polovina rade za strane obavještajne službe, polovina su obični telci koji ne znaju ništa”.”Ali, mister Dutina”, kaže mu jedan od njih, “pa vi imate – tri polovine?!”
Jedan od slušalaca kaže mi: “Pričaj ti! Dutina je već tri godine ambasador u Švici!” A ja ću njemu po crnogorski: “Ambasador je – tri, a đubre – pedeset i tri godine!”

MOLITVA ZA ISTREBLJIVAČA

Četnička lirika se temelji na vjeri da za Srbe važi jedan moral koji je, naravski, onaj pravi, a za ostatak svijeta – posve drugi koji je, bezbeli, krivi. Znamo kamo ova vjera vodi: batina, kojom su Srbi lemali Druge, vratila im se u vidu prosjačkog štapa, što rekao Ivan Stambolić.
Četničkim liričarima ni u peti nije primisao da će Srbi, preksjutra ili za sto godina, morati da ozdrave. Da se vrate ljudsku zajednicu gdje je ljudski moral – jedan. Srpski problem je formulisala Hana Arent 1945. godine u ovom pasusu o Njemcima: « kakvo držanje zauzeti prema narodu u kojem je linija koja razdvaja zločince od normalnih ljudi, krivce od nevinih, tako uspješno pobrisana da je nemogućno znati imate li posla sa junakom ili sa bivšim masovnim ubicom”. Po Arentovoj, «uz kaznu ide ubjeđenje da je čovjek sposoban da bude odgovoran” – na toj vjeri «čovječanstvo na zapadu već više od dvije hiljade godina temelji svoje osjećanje pravde i prava”.
Četnički spisatelji, koji u Karadžiću vide pravoslavnu ikonu, razmišljaju s onu stranu zla i dobra, to jest s onu stranu zločina i kazne, što je preduslov da masovnog ubojicu veličaju ne samo kao junaka, već i kao pravednika i mučenika.
U Podgorici izlazi četnički časopis Stvaranje a finansiran je novcem koji mu daje Đukanovićeva vlada. U Stvaranju možete pročitati, između ostalog, i sonet «Molitva za Radovana Karadžića»: Sakrij ga, sebe spasi, Višnji, / ne napuštaj ga, nego budi / kako on s Tobom, tako Ti s njim / i sačuvaj ga od neljudi / pošto se, braneć Tebe od njih, /izloži gnjevu, te od tada / ne zna bez znaka, on gospodnjih – / je li uzalud to što strada, / k tome ne jedan, već povede / svoj rod pravedni istim putem. / Ne spaseš li vas, ni pobjede / nema nad zlom, jer, vjeri u Te / taj gonjenik je utočište. / Tebe u njemu gnjev i ište.
U jednom stihu R. P. Noga čovječanstvo se «deli na nas i gadove». Zoran Kostić, epigona Nogova, ljudski rod razlučuje u dva nepomirljiva tabora: na jednoj strani su oni, «neljudi», na drugoj mi, to jest Karadžić i njegov »rod», što je zapravo isto, jer Karadžićevo «stradanje» je i «stradanje» cijelog njegovog «roda» (koji je «pravedan», kakav će drugo i bit?), i stoga, kad vam se učini da ste vidjeli četnika koji hoda po zemljinoj kori, znajte da ste žrtva halucinacije, jer svaki je četnik odavno pod zemljom, u čika-Pekinom trapu, gdje «strada» zajedno s Karadžićem.
A zašto Karadžić «strada», tačnije, krije se u špilji Boža Bjelice? Zato što je Boga branio «od njih». To jest «od neljudi». Grozotama, zbog kojih ga gopsođa Karla uporno zivka na čašicu jeglena u Hagu, Kostić daje dostojanstvo kosmičkog poduhvata: Karadžić je protjerivanjem, paljenjem, pljačkanjem, silovanjem i klanjem nesrba branio Boga koji je, kako znamo, u ovome mandatu Srbin. Stoga je Svevišnji obavezan da se oduži Istrebljivaču. Ukoliko ga ne spasi, «ni pobjede nema nad zlom». Kojim? Onim u «njima». U «neljudima». U nečetnicima, dodao bih. Jer «Pakao – to su drugi», što rekao Sartrov junak.
Ali Kostiću je ovo malo, zato spasavanje Karadžića proglašava samospasavanjem Jehove. Sudbina ratnog zločinca ispit je na kojem Savaot prolazi ili pada, zato Kostić ne kaže: «spasi njega», već «spasi sebe», zato ne veli: «ne spaseš li ga», nego: »ne spaseš li vas»! Karadžić i Svemogući su Jedno: skrivanjem svetog Radovana Srebreničkog Gospod spasava vlastitu kožu. Ako ga pak ne spasi, Kostić prijeti da će sva četničija prestati da vjeruje u Svedržitelja. Stoga se ne stidi reći: «tebe u njemu gnjev i ište». Ne samo da je neuhapšeni Karadžić dokaz da Boga ima, nego i gnjev, koji Kostića obuzme od pomisli na «gonjenog» durmitorskog pravednika, potvrđuje da Boga ima u Karadžiću, da su Bog i Karadžić isto. Te ako uhapse Stihoklepca, uhapsiće u njemu i Boga! Takvu liriku njeguje časopis pravljen o trošku vlade Mila Đukanovića. Koji se, očito, boji da će demokratska Evropa, ako Stvaranju uskrati pare, jednogrlice graknuti: ti si komunistički despot!

NOVICA PETKOVIĆ

«Zna li Marko da je posle ovog zauvek mrtav pred srpskim narodom?» – zgranuto je Novica Petković pitao mog brata od tetke nakon mog priopćenja, emitovanog i na beogradskoj TV, u kojem sam Karadžića poslao u majčinu.
Petković je u prošlom ratu Dražinu bradu nosio samo po kući, a s njom je u javnost izišao u 115. minutu igre: potpisao je, nakon rata, onu peticiju srpskih intelektulaca kojom se od Svijeta zahtijeva da obustavi genocid nad srpskim narodom.
Kad su shvatili da mapu Velike Srbije mogu nacrtati na led pa prinijeti vatri, insani iz SANU su zasukali rukave da je načine na papiru. To se zove «zaokruživanjem sprskog duhovnog prostora». Prije rata, kaže mi prijateljica iz Beograda, od drugih su uzimali samo najveće, pa smo se zezali da su najveći srpski pisci Hrvat Ivo Andrić, Muslimani Meša Selimović i Skender Kulenović, Crnogorac Petar Petrović Njegoš, polujevrej-polucrnogorac Danilo Kiš itakodalje. Sad uzimaju od drugih i velike i male, i što valja i što ne valja. Kao što su četnici, u ratu, kažem joj, iz bošnjačkih i hrvatskih kuća pljačkali sve, i što će im korisiti i što neće, jer im je bilo najvažnije da drugi bez toga ostanu.
Akademik Novica Petković je glavni mozak projekta zvanog Svpska Književnost Do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice. Staniša Tutnjević, jedan od najnedarovitijih srpskih kritičara svih vremena, zadužen je da iz bošnjačke književnosti uzme svakog pisca koji, po bilo kojem osnovu, može biti osumnjičen da je Srbin. O Velikosrbima, posebno onim iz SANU, od mojih privatnih Srba iz Beograda dobijam vijesti koje se mogu sažeti u Njegoševe stihove: «Od poraza bjehu poluđeli, đetinjahu isto kao bebe». Nek uzima šta god hoće od koga god hoće, ali ako vjeruje da Vešoviću ili Sidranu može uzeti ono što je istinski njihovo, Petković je obična bluna.

MRAČNA KOMORA

Nedavno je, u Kanadi, u svojstvu srpskog ambasadora, umro Miodrag Perišić, krilat Slobin skojevac koji je odgovorno tvrdio da u Bosni nema etničkog čišćenja nego da bošnjački narod «bega za svojom vojskom» – stvar koja se događa u svakom ratu. Kad su Srbi, sa trećine okupuirane Hrvatske, na traktorima stali «begati za svojom vojskom», Mile je to proglasio etničkim čišćenjem. Uz to, grozote koje su Karadžić i Mladić, potpomognuti arkanima i šešeljima, po Bosni počinili, Mile je nazivao srpskom epopejom. Što je tačno: ubijanje Sarajlija, na primjer, jest bilo epopejično, jer je izvođeno objektivno, to jest sa homerske distance, to jest dalekometnim oruđima. Pred kraj rata, međutim, četnici su postali vrlo subjektivni, što jakako ne spada u epopeju; počeli su guslati, na primjer, o kukavičkim muslimanskim napadima i junačkom srpskom bježanju, kako se na noćnom programu radija iz Banjaluke izrazi četnik iz okoline Donjeg Vakufa: «Ti muslimani nisu nikakvi borci. Oni ne napadaju, kako da kažem, junački. Provuku se kroz naše položaje i udare iznenada. Kako da kažem, nekako na prevaru, kukavički, i onda mi moramo bježati».
Perišić je spadao u bulumentu srpskih intelektualaca što su obožavateljskom stavu klekli pred Nacijom, oličenom u Slobi, koja je, po Ćosiću, «u srpskoj kulturi iznad Boga”. U njihovu odustajanju od mišljenja ima nečeg što se u srednjem vijeku zvalo «sacrificatio intellecti» – prinošenje vlastitog uma na žrtvu Bogu. Stvar se može opisati i bez svečane latinštine: buljuci četničkih mislilaca pristali su da im, na polzu i u slavu nebeskog naroda, glave postanu mračne komore koje sve izokreću naglavce. Perišić je, na primjer, u jednom članku, hvalio Ekmečićevu «istorijsku imaginaciju», a knjige Andrićeve preporučivao strancima kao istinsku istoriju Bosne. U Miletovoj glavi istoričar je avanzovao u pjesnika, a pjesnik u istoričara. Ukratko, i Mile je dao skroman prilog stvaranju, učvršćivanju i propagiranju “pogrešnih predstava o vlastitoj istoriji” koje su «bolest su duše nacije, a poglavito služe neprijateljstvu prema Drugim i nacionalnoj maniji veličine”, kako je tačno rekao J. Ž. Lipski. Koji je zaboravio pomenuti groteskne fikcije o vlastitoj istoriji što provjereno vode u propast naroda koji je tim fikcijama dao privid realnosti u svrhu vlastitog samouništenja.

ISUS I KNJIŽEVNICI

Nekad mi je bilo zagonetno, a sad znam zašto je Hrist išćerao iz hrama književnike. Sjetiću se trojice. U dane kad je NATOV avion pogodio onaj nenaoružani srpski tenk kod Goražda, Dragoljub Jeknić, lirik s pištoljem – crnogorski sindrom koji Lalić zove pun-revolver-na-prazan-stomak – u Javnosti je rekao: «Srbi imaju pravo da traže da se posmatračima UN u Goraždu, koji navode NATO avione, sudi kao ratnim zločincima».
Durgi je Gojko Đogo koji je pred rat savjetovao Raša: “Gore severno od Dubrovačke reke, to treba sve pobiti.” Đogo je srednja žalost od pjesnika, ali je u ratu ispao veliki domaćin koji se u gazdovanje savršeno razumije: u času kad su Srbi držali trećinu Hrvatske i 72% Bosne, okupirane teritorije uporedio je s lijepim imanjem za koje treba još samo nabaviti tapiju.
Treći je Dragoslav Mihailović koji je, kad se zakuhalo na Kosovu, za Albance govorio: “tu gamad treba pobiti“. Danas Mihailović tvrdi da je «zli vukodlak» Tito ”za Srbe bio gori od Hitlera”. Ko je još sjebo Srbe? »Psihopatološki portreti Aleksandra Karađorđevića i Slobodana Miloševića, i ne samo njih, dovoljno nam govore koliko Crnogorci umeju vešto Srbiji da poture krvave račune za svoje megalomanske ludosti“.
Jesam preko novina zahtijevao, u ime crnogorskog naroda, da nam Đinđić i Koštunica vrate našeg zločinca Slobu, ali ljuti me što Mihailović hoće da nam pride uvali i kralja Acu. Koji će mi moj – kralj srpski? Da ga štedim za pokazivanje? I tačno je da su oba bili diktatori, ali je rizična teza da je isključivo Crna Gora pretplaćena na rađanje megalomana i tirjana.
Inače, tačna je Mihailovićeva tvrdnja da su Crnogorci uništili Srbe: drukčije im nismo mogli dokazati da nismo – oni! Pa opet izluđeše za nama. Ili za našim morem, svejedno. Te mi se čini: morali bismo Srbe uničtožiti vo vjeki vjekov pa da tek tad povjeruju da nismo isti narod. Uporedite li Slobu i Bilju, biće vam jasna razlika između Nas i Njih. Slobo je crnogorski siledžija koji u Hagu ubjeđuje svijet da su u Bosni postojali isključivo logori za Srbe. Dočim je Bilja priznala 400 i kusur Rašovih logora za nesrbe i pri tom imala lice skrušeno i umiljato kao u one starice što je lomači, na kojoj je spaljen Jan Hus, priložila svoj naramak drva. Kad bolje razmislim, nismo ih uništili koliko smo mogli: Slobo je bombe NATA mogao trpjeti bar godinu dana, ali mu se mehko srce sažalilo na Srbe kao vječite žrtve: sjetio se da ih je 1389. na Gazimestanu sredio Bajazit, a da ih je 1989. na tom istom Gazimestanu sredio Milošević.

GENERAL SVEŠTA MASLO

Suva je šteta što nisam sačuvao bjelopoljske novine gdje je svojedobno objavljena pjesma koju je Ljubislav Milićević, sa sebi svojstvenom nedarovitošću, sročio u slavu generala Žirinovskog povodom njegovog boravka na Bledskom jezeru.
Pamtim jedino njen prvi stih: «General Žirinovski osvešta bledske vode». Pamtim ga, jer sam se našao u čudu: je li Žirinovski po zanimanju vjerski radnik, snabdjeven priborom za sveštanje masla i licencom za proizvodnju osvećene vodice, ili čovjek koji je život posvetio izučavanju vještine ubijanja ljudi? Ako Žirinovski nije protopop Neđeljko, nego čovjek čiji nas fašistički jezik svaki čas upozorava da ima diplomu majstora za učlanjivanje živih u mrtve, kako je onda, anđela ti, osveštao vodu Bledskog jezera? Umakanjem nogu? Riječ je o ushitu bez granica kakav priliči jednom stihoklepcu. Kažem – bez granica, jer Bledsko jezero je u drugoj državi, koja je uz to odavno katolička, te ako je pravoslavni general, prerušen u ruskog popa, uspio osveštati Bledsko jezero, načelno nema prepreka da na maločas opisani način postupi i sa Titikakom ili sa 60 000 finskih jezera.
Da je Žirinovski osveštao, na primjer, Biogradsko jezero, možda bismo prihvatili kao mogućno da se njegove vode, nakon generalova kraula, ovom bardu bjelopoljske komune učine osveštanim. Jer nam je znano da je durmitorski Ubijač muslimana, nedavno, u cetinjskom manastiru, proizveden u «proroka Iliju». Ako Amfilohije od Istrebljivača gradi sveca, što ne bi Milićević od generala načinio igumana Vratolomeja? Ali Milićević izdaleka i uneviđeno tvrdi da je Bledsko jezero osveštano, kao crkva, kad se u njemu oprao ruski general, što znači da naš pisalac očekuje da mu se vjeruje na časnu riječ, stoga se nameće zaključak da je Milićević beznadežan mediokritet, ili vidovnjak, što nije isključeno, mada njegovo stihodjeljstvo zasad ne svjedoči ovoj tvrdnji u prilog, što ne znači da neće svjedočiti, jer dugo je zadovijek.

SPOFOKLE

Završiću Sofoklem: ”Mnoge su stvari na zemlji užasne, ali ni jedna od čovjeka užasnija nije”. Ovo sam prvi put pročitao kad sam imao dvadeset godina, ali tek sad razumijem šta se htjelo kazati. Sad shvatam, pored ostalog, da čovjeka najsvirepijom životinjom čine njeni bogovi: kad kolješ u njihovo ime, svejedno zovu li se Država, Narod ili Istorija, nisi zločinac već sveštenik koji prinosi žrtvu.