Vojislav Pejović

ŽIVOT I SMRT MILANA JUNAKA

Sarajevske Sveske br. 23/24

Početak

Već je godina dana otkako sam spašen, i na suvom. Sjećanja – moja, svačija – sad su utopljena duboko, u avetinjski svijet TV-arhiva. U njemu: smrdljiva bara koja pritiska grad i leševi, naduti pod južnjačkim suncem.
Međutim tada, sablasno lijepog dvadesetosmog avgusta dvije hiljade pete, nisam mislio o sjećanjima koja možda neću imati. Bio sam usredsređen na svoj posao. Uragan je bio blizu, a bolnica sve punija sirotinjom koja nije imala kud. Za nepuni dan, moj staž iz hirurgije postao je kontrolisani užas: neplanirani kurs iz nužne medicine, nejasnih granica ljudske samilosti, te puke izdržljivosti. Usredsređen na svoj posao, dakle, nisam odmah shvatio da pacijent na mom stolu – „muškarac, prostrijelne rane na trbuhu, polusvjestan” – bunca na mom jeziku. Ranjenik se zvao Milan Junak („mai-len džu-nek”), i okolnosti ukazuju da se u Charity Hospital obreo činom milosrđa: pred bolnički ulaz je izbačen iz skupog automobila, voženog, vjerujem, istim onim rukama koje su prethodno držale pištolj i potom mu, pokajnički, pritisnule peškir na stomak. Ni kao pacijent ni kao provalnik, nije imao šansi: bio je neuhranjen, pun narkotika i pozitivan na HIV.

Dvadesetdevetog avgusta u zoru, uragan je već prometao priobalne kuće u gomile dasaka, u mjesta bivšeg života. U tu zoru, Milan je nekim čudom još uvijek bio živ. Svijest se vraćala u njegovo tijelo, na vrijeme da upije škripu zamandaljenih prozora pod opsadom oluje. New Orleans je uskoro počeo da se puni vodom, kao pluća davljenika i bolesnih od srca.

Uspio sam da ga vidim još jedanput. Usred poplavljenog, na propast osuđenog svijeta, shvatili smo da smo iz istog grada, da smo išli u istu gimnaziju. Dan pošto će umrijeti, vojni helikopter nas je obojicu odnio u Houston: mene u okrvavljenoj bolničkoj uniformi, njega nagog, u plastičnoj vreći. Milanova imovina – ranac sa jednom sveskom dnevnika, pismima, isječcima iz novina – postala je nakratko moje vlasništvo. Ta „arhiva” i ova knjiga, nastala od nje, sve su što je ostalo od njegovog života.

NAPOMENA

Najveći dio ove knjige napisan je na osnovu Milanovih dnevničkih zapisa, na momente nečitkim do neupotrebljivosti. Srećom, pisanje je olakšala Milanova navika da svoje zabilješke dopunjava crtežima, citatima, bioskopskim repertoarom. Najteže je bilo dešifrovati rijetke primjerke njegove poezije: uspio sam u tome samo u dva slučaja. Svi tematski zaokruženi dijelovi teksta koji su u cjelini ostali čitljivi, i koji su se sadržajem uklapali u moju rekonstrukciju (za čiju vjerodostojnost snosim svu odgovornost), prenešeni su bez ikakvih izmjena i naglašeni kurzivom; isto važi i za citate. Takođe, treba dodati kako je mali dio dopisan na osnovu sat i po našeg razgovora; dakle, na osnovu nepouzdanog ljudskog sjećanja.

MART

Telefon zvoni i Milan iskače iz kreveta, kao oparen. Zatiče se kako stoji nasred polutamne sobe sa slušalicom u jednoj i budilnikom u drugoj ruci. „Milane, sine...“, dopire do njega majčin slabašan glas. „Majko, nema ni šest sati...“, počinje on, ali se zaustavlja, jer majka ćuti kao da nešto ozbiljno nije u redu. Sve, baš sve je u redu, potvrđuje ona neubjedljivo, i Milan ubrzo saznaje da je otac sinoć izgubio svijest, tek tako, gledajući TV. Svega na par minuta, znaš, umiruje ga ona, malo je teško govorio posle, ali sad je sve u redu, zaista. Doktor? Znaš da on nikad neće kod doktora, znam, ali ovaj put mora, možda je imao moždani udar. Mirjana je odmah zvala hitnu pomoć, ali dok su došli, već mu je bilo dosta bolje. Eto, stvarno je dobro; eno ga u kupatilu, sprema se da ide na posao. Milan i majka razmatraju kako Miljana Junaka najbolje otjerati kod ljekara. Puškom, predlaže ona, i tiho se nasmije. Milan obuva papuče; osjeća kako mu se taloži led na nogama. Majka Jovanka, sad zaista donekle umirena, prelazi na Mirjanu, na njenu sve veću „zastranjenost.“ I ona je, kaže, školu skroz zapostavila, samo ta politika, politika i strani jezici. To znači, pokušava Milan, da će biti ministar spoljnih poslova; ne bez diplome, uzvraća brzo majka. Stalno se bavi nekim Forumom za mir; bojim se, nastradaće; bojim se da nije ni u pravu, znaš; rat je nekad neizbježan, evo, na primjer, Drugi svjetski...

Milan brzo uvjerava majku da će sve biti u redu, da će on već istog dana razgovarati sa sestrom. Požuruje je, jer iskolačenih očiju posmatra kroz prozor jedan taksi zaustavljen ispred ulaza, i Tanju, ogrnutu praskozorjem i žutom uličnom rasvjetom, kako u tri žustra koraka ulazi u zgradu. Milan lupa slušalicu, otključava vrata i strmeknjuje se ka prizemlju. Dok punom težinom aterira na betonska odmorišta, jedna papuča mu zapinje za drugu i slijedeći skok ga šalje na tjeme, na ispružene ruke, preko kojih se pruža koliko je dugačak, kičmom na beton, licem na nečiji bodljikavi otirač. Ustaje brzo i juri dalje, što brže može, ne hajući za prepreke i posljedice. Na ulici se zatiče u pidžami, s nozdrvama koje bljuju pàru, oslonjen na golo, raskrvavljeno stopalo. Osjeća u vazduhu trag parfema Gloria Vanderbilt for women; nepobitan dokaz Tanjinog efemernog prisustva. „Mladiću, krvari Vam noga“, obavještava ga neki gospodin preko puta, sa šeširom na glavi i veknom hljeba ispod miške. Milan gleda oko sebe sa cvrčećom srdžbom, neosjetljiv na bol i hladnoću. Taksi kao da je u zemlju propao. Ranu pokriva preostalom papučom i vraća se u zgradu. Pesnicom, snažno, udara o vrata na drugom spratu: spreman za borbu, željan obračuna sa makar jednim učesnikom ove brutalne farse.

Vrata mu otvara Tijana, šestogodišnja kći gospodina Jaukovića iz drugog braka. „Ćao, Milane, je l’ ti treba nešto?“, pita mamurno, trljajući oči. „Tata spava. Sinoć je jako kasno došao.“ Naravno da Tanju nije vidjela, ima već par mjeseci. Osim toga, Tanja je u Dubrovniku. „Nije u Dubrovniku!“, presijeca Milan i kreće uz stepenice, šepajući, ostavljajući za sobom krvavi trag. Tek tada mu prolazi kroz glavu kako je, moguće, dobio još jedno pismo.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Beograd, 01. III 1991.
Milane, dragi,

molim te, ne ljuti se! Ono sinoć zaista jesam bila ja. Došla sam samo na par dana. Danas se odmah vraćam na more. Ne mogu, nemam snage, da ti sad sve ispričam. Uskoro, obećavam. Ono što želim da ti kažem, ono što ti već znaš, je da je sa nama gotovo, i da te jesam volela.

Tanja
------------------------------------------------------------------------------------------------------------

U kupatilu čisti plitku posjekotinu, zaliva je domaćom lozovom rakijom. Stiska zube škrgutom, snagom ranjenog mužjaka. Otire znoj sa lica; pokazaće on njima. Nedugo zatim grabi ulicom, gotovo sigurnim koracima. Ulazi u auto kod neobrijanog čiče sa vunenom kapom na glavi. „Surčin“, kaže kratko i zavaljuje se u sjedište. Preko očiju mu klize sive prilike prolaznika, ispucale fasade, oranice koje porađaju pramenove magle. Taksista shvata ozbiljnost trenutka i kusur mu vraća bez riječi. Aerodrom obilazi nekoliko puta: sjedi u kafeu; zauzima busiju ispred ženskih klozeta. Tanje nema, niti ima onog njenog. Instinkt ga je, znači, ponovo prevario. Dobro; onda je zaista vrijeme da odustane.

U povratku zaustavlja istog onog taksistu, ovaj put kaže „Dobro jutro.“ Gotovo bez snage u rukama, vadi iz džepa jakne Tanjino pismo, zatim jednu čokoladnu bananicu. U staklu retrovizora primjećuje par radoznalih očiju i rub vunene kape, namaknut preko polovine čela. Čini mu se da vožnja u ovom smjeru traje mnogo duže. Iščitava pismo još nekoliko puta, zatim ga vraća u džep. „Dobre vesti, a?“, čuje sa prednjeg sjedišta. „Ne baš“, uzvraća. „Kako ne? Pa ovi naši im jebu milu mater tamo u Pakracu!“ Milan tek sad shvata da je uključen radio, i da idu vijesti iz Slavonije. Nema snage da otvori usta. Ako u kukuruzištima uglavnom ćute i ratuju, možda i on treba da se javi u dobrovoljce. „Kolju nam decu, sinovac! Decu, mlađu od tebe!“ Taksista je odlično informisan. Tvrdi kako Srbi ne mogu da izgube nijedan rat. „Evo, na primer, ako se Slobi nešto – ne daj Bože – desi, ako dođe ova opozicija, ovaj Vuk Drašković, pa oni su još luđi! Oni bi tek sredili stvar! Jes’ čit’o Nož, a? Jes’ vid’o ti to, ta zverstva, moj sinovac...“ Milan nema ništa da kaže, nije čit’o. Plaća vožnju, ostavlja napojnicu. „Samo sloga Srbina spasava!“, čita Milan sa čičinih hrapavih usana. Suvonjava desnica diže se visoko, sve do retrovizora, stisnuta u pest.

Umoran, praznog stomaka, Milan stupa u piceriju Kolarac. Studenata još uvijek nema. Jedino društvo su mu dva gudača filharmonije i njihova violončela. Poručuje picu calzone i jedan hajneken. Pivo stiže prvo, sa debelim vijencem pjene na vrhu. On otpija gutljaj i jezikom, umorno, otire gorke brkove. (Gorki vijenac, dopisuje naknadno, mastilom druge boje.) Sa glavom u rukama, boreći se sa navalom sna, prisluškuje razgovor za susjednim stolom. Rostropovič, kažu, snima nešto tajno, u nekoj francuskoj crkvi. Saznaje kako je neko iz orkestra našao stalan angažman u Irskoj, i šta će se sve spremati za nastupajući BEMUS. Do tada ima punih sedam mjeseci, broji on na prste. Šta će dotad uraditi on, sa samim sobom? Calzone stiže: velika, popustljiva, vrela. Brižno je posipa pepelom origana i para joj utrobu na pola. Počinje s krajeva i ide prema srcu, koje, uz sve slabije izdisaje, postaje sasvim podatno i mlako. Poručuje još jedno pivo.

U krevet se uvlači gotovo drhteći. Pokriva se jorganom do nosa i počinje da plače: prvo tugaljivo, kao da kevće, a zatim sve jače, tresući ramenima. Grčevi mu prolaze kroz tijelo u talasima, ostavljajući bolne tragove. Predvaja ivicu jorgana, zagriza je snažno i rida kroz stegnute zube. Sklupčava se u gomilu napetih žila, klizavu od ledenog znoja. Urla u jorgan, u stisnute pesnice; osjeća slanu vrelinu suza na ispucalim usnama. Ječi, hvata vazduh, prožimaju ga još trzaj ili dva.

Zatim se budi pročišćen i gladan, kao poslije duge bolesti. Ustaje i posmatra svoj lik u ogledalu; opipava obraze na kojima se nataložila so. Pokušava da se natjera na osmijeh. Eto mojih zuba, pomišlja. Osjeća kako mu bridi palac na nozi. Puni kadu vrućom vodom i pravi pjenu od mirišljavih soli; primjećuje kako za sve postoji prvi put. Spušta se u vodu, naslonivši izranjavljeno stopalo na rub od kade. Pušta podlaktice da kliznu o emajlirano dno, glavu da potone u svijetloplavičasti bezdan. Ostaje pod vodom koliko mu dozvoljava dah, zatim ponavlja postupak nekoliko puta. Oblači čist veš, pantalone i košulju. Krompire i jaja prži na maslinovom ulju, domaćem, zbog kojeg će ga, siguran je, čitav komšiluk proklinjati slijedećih nedjelju dana. Na sred tanjira spušta veliki bijeli komad sira, preko kojeg prebacuje gomilu krompira i jaja. Viljuškom razliva žumance, zatim naliva čašu koka-kole, najveću što ima. Na TV-u daju Sedmoricu veličanstvenih. Par sati kasnije, Milan zapisuje kako je izliječen; kako je veoma važno ne skidati pogled sa stvarnosti i ostati stegnutih vilica, ako zatreba. Onda telefonira Mariji, inspirisan kao nikad u životu.

Petak je veče. Milan u ruci drži cvijet, ponesen prizorom karanfila postrojenih u limenim vazama stanične cvjećare. U daljini vidi žbun sestrine kose; trči prema njoj kao pionir sa štafetom u ruci. „Srećan osmi mart, međunarodni praznik žena!“ ne stiže da izgovori, jer ona, pri prvom pogledu na karanfil, zavitlava svoju torbu u pravcu njegove glave. Nešto kasnije, u Poletu, nadnesena nad tanjirom vrele riblje čorbe, Mirjana pita da li i on sjutra ide na demonstracije. „Znaš da ne podnosim politiku. A od svih najmanje podnosim bradatog Vuka Draškovića. Da li znaš da se jednom na radiju predstavljao kao najveći srpski pisac...“ „Idemo i tačka“, kaže ona i duva u kašiku.

Subota osviće oblačna, vjetrovita. Milana ponovo budi telefon. Osjeća miris kafe koju Mirjana već pije, i uzbuđeni glas radio-spikera. „Oblači se, krećemo“, šapuće ona bratu, poklopivši dlanom mikrofon na slušalici. „Ne brini, majko, čuvaćemo se... Ne, ti mi sigurno nećeš određivat’ ’oću li izlazit’ iz kuće ili ne! Ajd’ zdravo!“ Bunovan, Milan ne shvata šta se to dogodilo sa jutrom. Doručkuju na brzinu, dok Mirjana ljutito praska na svaku drugu vijest sa radija. Znači, biće nasilja, zaključuje Milan. On prezire nasilje; ne zna na čijoj je strani. Milošević je za Jugoslaviju, to mu je jedino jasno. Studio B javlja da su svi prilazi gradu zatvoreni. „Znači, otkazano“, zaključuje, dok mu sestra upućuje pogled pun prezrenja i pruža ruku, tražeći rezervni komplet ključeva.

U Vasinoj ulici je sablasno mirno, ali se čuje udaljena huka. Policijska kola prolaze tu i tamo; na njih dvoje niko ne obraća pažnju. Uvlače se nekako u Knez Mihajlovu, punu ljutitih mladih ljudi. Milana zbunjuju sve te zastave. Ispred i iza sebe osjeća komešanje, kojem, zna, mora da se povinuje. Hvata sestru za rukav, kaže joj da ga se čvrsto drži. Neko pominje suzavac i hotel Mažestik. Ide kuda i ostali. Mladić pored njega pritiska radio na uvo: kroz slabašni zvučnik dopiru vijesti o mnoštvu ljudi koji napreduju u njihovom pravcu. Jedna žena pušta glasan vrisak, nosi ih snažno talasanje gomile. Milan osjeća, pun užasa, kako više ne drži rub sestrinog rukava među prstima. Osvrće se unezvijereno, viče „Mirjana!“, ali nema kud, i ne čuje ga niko.

Ljudi slave i mašu zastavama. Vidi policajce kako bježe bezglavo, praćeni oblakom sopstvenog suzavca. Okreće se oko sebe, zbog nečeg ponosan, ali bez znanja u čemu je zapravo učestvovao. Njegovi saborci govore kako ih ima dvjesta, trista hiljada. Kroz šumu podignutih ruku prepoznaje bradatu priliku Vuka Draškovića, kako sa balkona Narodnog pozorišta upire prstom u nebo. Kroz huku i košavu, razaznaje: „Srbijo! Neka Bog dâ da danas svane sloboda i našoj otadžbini!“ Okreće se, propinje na prste, ali Mirjanu ne vidi nigdje.

Pred noge mu pada zelena konzerva iz koje šiklja žućkasti dim. Osjeća žar u očima, i kao da mu neko ljušti sluzokožu s grla. Prebacuje jaknu preko glave i trči, ne gledajući kuda. Nad sobom čuje bariton iskrivljen kroz eho zvučnika, raznošen vjetrom na sve četiri strane: „Juriš, junaci! Oduzimajte vozila!...Nema odstupanja, već je pala krrrv!“ Oslijepljen, sluđen, Milan nalijeće na silu koja ga udara u stomak i podiže sa tla. Kroz koprenu suza on nazire vodeni top, nasađen na haubu nekakvog oklopnog vozila. Prema njemu stupa silueta sa šlemom na glavi i palicom u podignutoj ruci, ali iščezava odmah, pokošena kantom za đubre koja dolijeće s neba.

Milan se drži zidova zgrada dok se, nošen masom, kreće prema Kalemegdanu. Oko njega šište patrone suzavca, stopala mu proklizavaju u cipelama punim vode. Spušta se ulicom, ne zna više kojom, do Braće Jugovića, do zgrade fakulteta. Pred sobom vidi prazan prostor i daje se u trk. „Evo ga jedan, ovuda!“, čuje iza sebe, ali ne zna da li je on zec u toj hajci. Do Cara Uroša stiže bez daha: jedino što osjeća su damari srca u grlu i ledeni premaz košave preko mokre, nadražene kože.

U pusti haustor stupa kao u čistilište, bezreljefno i sivo. Iz zamandaljenih domova pomiješano dopiru uzbuđeni glasovi radio-spikera i razdragani eho programa za djecu. U farmerkama prilijepljenim za noge jedva pronalazi ključ. Umjesto Mirjane, u stanu zatiče ustajali miris kafenog taloga. Odlazi u kupatilo i svlači sve sa sebe. Broji modrice na licu i rukama, grebe skorenu krv sa ugla usana. Prošao sam dobro, pomišlja, dok provlači prste kroz ulijepljenu kosu. Tušira se na brzinu i pada na kauč. Mirjana, Mirjana, ponavlja u sebi, dok ga spopadaju grčevi u stomaku. Ustaje bolno i kruži po stanu. Zvati policiju nema smisla. Razgovor s roditeljima treba odložiti. A Marija? Gdje je Marija? Sa radija javljaju da je neko zapucao, da ima poginulih. Na TV-u, u uglu snimka, vidi sopstveni lik kako, poguren, zamiče u ulicu Vuka Stefanovića Karadžića.

Kod tetke se niko ne javlja na telefon. Pada mrak. Utroba mu je stvrdnuta od straha, kao mlad orah. Sestro, dođi, sestro javi se, govori bez glasa. Telefon zvoni, čuje majčin glas. Mirjana spava, kaže. Prolazi još nekoliko minuta, ili nekoliko sati. U sedam i trideset, uključuje TV-dnevnik. Beograd je danas doživeo nezapamćene rušilačke demonstracije. Snagama haosa i bezumlja Srbija se mora suprotstaviti svim ustavnim sredstvima.

Neko kuca na vrata. Mirjana ulazi mokra, drhteći, blijeda, kao da se nagutala neonskog svjetla. „Nije mi ništa“, ponavlja slabim glasom, dok Milan uzima njene okrvavljene dlanove u svoje. Dok ona uklanja prljavštinu sa sebe, Milan pravi prženice i bijelu kafu. Majka i otac zovu još jednom, zove tetka Danica. Ona i Jelena bile su kod Skupštine; sad su tek pristigle kući; tenkovi ulaze u grad.

Milan sluša sestrinu priču. Vidi je kako gubi njegov rukav iz prstiju, kako je gomila odnosi do trga, tačno ispod repa Knez-Mihailovog konja. Iz zvučnika dopire: „Srbijo!“ U tom trenutku, ne dijeli ih više od pet-šest koraka. Nedugo zatim vodeni topovi je, kao i sve druge, spiraju prema Kalemegdanu. Ulicom Karađorđevom odlazi do stanice, zatim se penje prema Maršala Tita. Čuje pucnje: vidi jednog mladića kako, prostrijeljen, klizi na pločnik; vidi ženu koja se drži za rame iz kog lipti krv, i pada u naručje dječaku pored sebe. Onda trči, kao obezglavljena. „I stalno se pitam gdje si ti i u šta sam te uvalila...Ali znala sam da ću te nać’ kod kuće.“ (Milana bodu te riječi, ali ne kaže ništa.) Prženice su odlične, prženice su baš ono što joj treba.

Milan više ne pruža otpor. Sjutradan ponovo izlaze napolje, držeći se sporednih ulica. Prolaze pored Kinoteke, ne stižući da provjere repertoar. Pred Skupštinu dolaze taman na vrijeme da vide tenkove kako napuštaju položaj, utiskujući gusjenice u asfaltne brazde zaorane prethodnog dana. Na ulicama gotovo da nema automobila. Odasvud naviru neki studenti. Milana spopada osjećaj kako tu ne pripada. Znači, sve je gotovo: naši (Mirjanini) su ipak pobijedili. Sad bi najradije otišao kući.

Ipak ne ide nikud: Mirjanino lice je ozareno, policajaca nema na vidiku, a nema ni Vuka Draškovića. (Vuk je uhapšen, kaže neko u prolazu.) Vedro je i hladno. Mirjana brzo pronalazi društvo u razdraganoj gomili. Svi su tako sigurni u sebe; kažu da će ostati čitavu noć, ako zatreba. Zatreba kome?, pita se Milan. Gleda kako se prvi govornik penje na sklepanu binu i poručuje da se na ulici ostaje sve dok se ne ispune nekakvi zahtjevi, zatim ih čita.

Milan je raspet između neznanja da li je na pravoj strani, umirujuće kohezije mase i želje da se opruži na sopstvenoj sofi. Stoga pokušava da se zavara nečim, da razluči obline žena koje nose vangle pune kiflica i krofni. Miloševićevi su, priča se, na Ušću; neko je tamo i njih pozvao na juriš. U sumrak, izdvaja se na rub gomile i posmatra drugu obalu Save. Na protivničkoj strani kao da su dali voljno. Odlučuje da protegne noge i spušta se do samog Savskog mosta, preko kojeg prelaze autobusi i kolone pješaka, radnika i seljaka. Izgledaju veselo, pomišlja, dok ih gleda kako defiluju s usklicima nažvrljanim preko velikih bijelih kartona, sa zastavama o desno rame. Oni koji ne nose ništa govore glasno, široko mašući rukama. Grupa od njih šest-sedam se zaustavlja tik ispod Milanovog brežuljka. Jedan muškarac s kačketom na glavi se izdvaja iz grupe i s naporom žuri uz strminu. Povijena prilika hitro nestaje iza obližnjeg rastinja; gotovo istvremeno, iz grmlja se začuje parajući zvuk rajsferšlusa i šum mokraće koja škropi raspupjeli gustiš. „Milane, po’itaj!“, dopire odozdo. „Evo ti ga jedan od njini’ tude, pazi da te ne zakolje dok šoraš!“ Iz žbunja izviruje kačket, nabijen preko para zečijih očiju koje prate svaki Milanov pokret. Milan Junak se lupa dlanom po čelu. Milan iz grmlja hitro spušta svoj pogled u dubine rastinja, bez sumnje povlačeći šlic; zatim stupa na čistinu, kao pred streljački vod. „Nemoj mene, braco, k’o Boga te molim", napokon progovara. „Ubi me ova prostata.“ Milan se osmjehuje i podiže ruku u znak pozdrava, u ime mira. Drugi Milan, međutim, već grabi niz padinu, kao da valja bure među nogama, otirući prste desne ruke o mokru nogavicu.

U slijedećih nekoliko dana, sa bine grme književnici, glumci, u zamjenu za aplauz. Mirjana je napokon pronašla desetak svojih iz Reformskog saveza, sa kojima sastanči pod vedrim nebom. Dvije noći za redom, kod Milana u stanu spava najmanje po petoro ljudi. On stoga često ide u šetnje; prvo do Terazija, pa onda po ostatku grada, koji, priznaje, nekako drugačije izgleda. Marija je non-stop na Terazijama, kaže njena majka. Svi oni u kući su za es-pe-o. Milan saznaje da je Vuk Drašković pušten iz zatvora. Roditelji zovu, pitaju zašto su se on i sestra pridružili izdajnicima. Milan jedva čeka da se sve to završi.

U četvrtak odlaze na ručak kod tetka-Danice. Jelena je inspirisana, pravi pastrmku sa pavlakom i susamom. „Sama sam smislila, da proslavimo!“ Piju šumadijski rizling, od kojeg se Milanu brzo zavrti u glavi. Mirjana pomaže u kuhinji, oblijeće po stanu, gleda tetkine i Jelenine slike iz Madrida, iz Galicije. „Po-bje-da! Po-bje-da!“ skakuće tetka po sobi i diže ruke visoko, kao da istovremeno igra oro i moravac. Usput kaže da je otac zvao, da vidi jesu li dobro, i da joj poruči da mu ne vrbuje djecu protiv domovine. „Znaš, ja mislim da je on pomalo glup, tvoj otac“, u povjerenju kaže Mirjani koja klima glavom, s tužnim odobravanjem. Milan prazni već treću činiju flana sa ružinim uljem („Je l’ da da je nezaboravno?“, pita teta-Jelena), dok mu noge bride od umora a oči se polako sklapaju. Kad se probudi, zatiče tri žene kako piju kafu u kuhinji, i nešto ozbiljno razgovaraju.

Mirjanino lice je pospano i mirno; sjedi do prozora i na krilu drži Cacu u metrou. Milan podiže torbu na rešetke iznad sjedišta, pruža joj kesu sa sendvičem i sokovima. „Da li se”, pita ona, „javljao Vojin, poslije svega?” Vojin se, primjećuje naglas Milan, uvijek njoj prvo javi, zar ne? Mirjana obara pogled. Žao joj je, nastavlja naglo, što nije stigla da upozna Mariju. Biće prilike; nije je ni on vidio pune dvije nedjelje. Eto, misli da iz toga može ispasti nešto vrlo ozbiljno, nešto dobro. Voz poskoči od udara lokomotive. Milan grli sestru i odlazi. Zašto mi nikad ništa nije rekla?, pita se i podvlači.

Halo, Marija; halo, dragi moj profesore. Vodi je na večeru, smišlja joj pjesme u hodu. Rime su mu prirodne i lake. Ona kaže da ne drhti od zime, već od njegovog poetskog dara. Nadahnut, on ispreda priče o svojim uličnim borbama, o modricama. Danima su kod mene spavali neki tvoji, iz es-pe-oa; jesam, jesam, promijenio sam čaršave. I treba da pišeš, što više, šapuće ona dok se trese u njegovom zagrljaju. Ja ću ti pomoći da se... izraziš... bolje, kaže, dok mu promrzlim prstima otkopčava farmerke i kovrdža pubične malje.

Te noći, Marija u njemu budi sasvim neslućenu snagu. Čini mu se da je istovremeno Casanova i Che Guevara. U tri ujutro, potpuno budan, posmatra svjetlost noći rasutu po njenoj koži, i žvrlja riječi koje niko nikad neće pročitati.