Adisa Bašić

WORDEXPRESS...

Sarajevske Sveske br. 27/28

1. Sarajevo spava dok ja fenom sušim farmerke...
Nekada davno su nas učili: bajka počinje riječima Nekada davno, davno... Nekada ne tako davno su nas učili: bajka počinje kad junak pređe granicu svoga semantičkog polja. Kad prekorači prag, napusti kuću, ode iz svoje kraljevine. Kad se suoči sa problemima i preprekama u postizanju svoga cilja: ubiti zmaja, pronaći blago, izboriti se za ruku kakve princeze...
Preda mnom je putovanje koje se na prvi pogled činilo bajkovitim: zajedno sa još devetnaest pisaca iz raznih zemalja trebam putovati vozom od Sarajeva, preko Beograda, Soluna do Istanbula, gdje se putešestvija završava na sajmu knjiga. Družit ćemo se, čitati svoju poeziju i prozu, pretresati važne kao i sasvim banalne teme, upijati krajolik... No, bajkovitim se, kao i sve, putovanje činilo dok je bilo dovoljno daleko. Kada se primaklo, putna groznica me obuzela poznatom silinom i do polaska sam, kao i uvijek, poluluda: u posljednji tren trpam, pakujem, raspakujem (jer nosim previše), dodajem (da ipak ne bude premalo), kombinujem sve dok ne krenem... Provjeravam koliko desetina čarapa imam kao da sam stonoga koja se sprema na višegodišnju ekspediciju, nosim lijekove tako širokog spektra da bih mogla snabdijevati omanju bolnicu u gradu pod opsadom barem mjesec dana (pa šta ako nemam astmu, ponijet ću pumpicu, možda me negdje negdje zaguši polen, šta ako je oktobar, negdje sigurno nešto cvjeta i u oktobru, ponijet ću i flastere, zavoje, elastične zavoje, antibiotike, vitamine, lijekove protiv prehlade, kapi za spavanje, morsku vodu za nos, lijekove protiv svega što mi padne na um... Onda većinu ovoga izvadim iz nesesera da u slučaju pregleda na kakvoj granici ne izazovem sumnju da sam krijumčar ili pacijentica odbjegla s psihijatrije). U posljednji tren perem i odjeću koja mi je na putu (shvatam odjednom) naprosto nužna, farmerke sušim fenom, majice trpam u nadi da će se nekad ispeglati na meni. Knjiga kao i uvijek ponesem previše a većinom ih vratim nepročitane. Kofer se jedva zatvori (opet će u povratku valjati šarmirati službenike na aerodromima da ne vagaju moj prtljag odveć revnosno).
Noć uoči puta nikako ne uspijevam da zaspim. Imam li sve punjače, adaptere, baterije, dodatke, umetke, nastavke? Da li sam barem deset puta provjerila vrijede li mi vize? Da možda ipak ujutro nazovem još kakvog službenika i priupitam vrijedi li moja viza u Grčkoj ako je izdata za Njemačku i smeta li što sam s njom ipak prvo ušla u Francusku putujući za Portugal. Često slušam žalopojke za vremenom kada se moglo putovati bez viza. Ja se toga ne sjećam. Svoje odraslo doba provela sam u sakupljanju viza i u stalnom strahovanju. Dobar dio svijeta sam obišla plašeći se administrativnih grešaka, deportacija, hapšenja... I moji strahovi nisu sasvim bez razloga. Iako sam se uvijek oprezno pripremala za put, greške su se dešavale (nekada moje, nekada greške samouvjerenih službenika).
Jednom sam na slovenačku granicu stigla dvanaest sati prije nego što je viza počinjala da vrijedi i probdjela sam ledenu noć na carinskom prelazu. Jednom sam se vozila avionom petnaest sati ne znajući da li će me u zemlju kamo sam se uputila pustiti ili će me „o mom trošku“ (pisalo je na papiru koji sam morala potpisati) deportovati nazad. Jednom sam u Londonu sjedila na podu, gorko plakala i ponavljala Molim vas, pustite me kući, sve dok se neki službenik Heathrowa nije sažalio na mene...
Pri tome beskrajno volim da putujem. Na samu pomisao da negdje treba da krenem, dobijem pravu navalu adrenalina. Radujem se nepoznatim jezicima, drugačijim običajima, arhitekturi stranih gradova, hrani, mirisima, hiljadu i jednoj sitnici koju ne znam a koju ću iskusiti. Volim da gledam kakve su kafane, kakve prodavnice, žure li ljudi ili se čini da imaju sve vrijeme svijeta. Uživam da čitam novine u stranim zemljama, a posebno da pokušavam razumjeti o čemu je tekst u kojem mi se tek svaka deseta riječ učini poznatom. Volim da iz sarajevske zime pobjegnem negdje na sunce, da iz kaputa i čizama iskočim u džemper i lagane cipele. Volim da gledam ima li u parkovima djece, stoje li ljudi na semaforu ili jure, vodaju li pse i kako se prema njima odnose... Tako negdje ugledam pravoslavnog popa kako čita elektronski molitvenik. Negdje ženu koja na ulici suši gaće poredane u duginim bojama. Negdje pojedem voće koje miriše na bijeli luk. Koliko god putovala, uvijek se iznenađujem, i uživam da svoje doživljaje, fotografije i novootkrivene stvari donosim sa sobom kući.
Zbog svega ovoga u četvrtak pred polazak ne uspijevam da zaspim. Kiša pada ali me ne uspavljuje. Budna dočekujem svitanje. Sarajevo spava, potpuno ravnodušno prema mojim grozničavim pripremama i večerašnjem polasku u petnaestodnevnu balkansku avanturu.

2. Djevojko, pobogu si, ne spavaj, opljačkat će te...
Konačno je sve spremno i krećemo. Prva dionica puta je Sarajevo–Beograd. Kažem da nisam znala da ta linija uopće postoji. Pa i ne postoji, kažu mi vrlo utješno organizatori. Ne postoji još, tek treba da se obnovi. Ali idemo do Doboja pa presjedamo za Beograd. Mom ludom optimizmu nema kraja. Pitam imamo li spavaća kola pošto je planirano da putujemo cijelu noć. Na moje pitanje dobivam smijeh kao odgovor.
Sarajevska željeznička stanica još uvijek izgleda prilično sablasno, posebno navečer. Stigli smo sa svojim velika torbama. Pjesnikinja i režiserka Natalie iz Izraela, prozaista Owen iz Walesa, zatim Nicolas, novinar Guardiana iz Londona, i ja. Čekamo jedan voz koji vozi u dva pravca: za Beograd i Zagreb. Naravno, putnici za Beograd presjedaju, ali svi zajedno krećemo, a tabla sa obavještenjem o krajnjoj destinaciji voza somnabulna je kao i stanica sama.
Od uzbuđenja i nespavanja već imam groznicu. Čini se kao početak ozbiljne gripe. Pokušavam ne podlijegati aktuelnoj histeriji i ne pomišljati da je svinjska. Pileća, goveđa, vegetarijanska od soje, ili koja god već.
Krenuli smo. Atmosfera iznenađujuće prijatna. Mnogo studenata iz srednje Bosne putuje ovim vozom kući na vikend. Lijepe roza i crvene torbice, vitke studentice na čijim grudima se sjaje srebrni i zlatni krstići. Djevojka koja sjedi pored mene odlazi preko puta, svome momku u krilo. Sva mjesta na mojoj strani ostaju prazna, pa njihovu zaljubljenost koristim da odrijemam. Voz staje iznenada, bez najave stanice, bez obavijesti gdje smo. Ljudi iskaču u mrak i nestaju. I tako mnogo puta. Svi imaju unutrašnje satove koji im govore kad da se pripreme, jer voz ne ide baš precizno po rasporedu koji je najavljen. Ja takvog sata nemam pa se brinem da neću znati kad da iskočim u mrak. Oko nas magla sa samo ponekim crvenim svjetlom. Da ovaj prizor gledam u nekom filmu ili spotu, uživala bih. Ovako me hvata jeza.
Stajemo i u daljini ugledam ćirilićni natpis Doboj. Skupa sa svojim džinovskim torbama i nas četvero iskačemo u mrak. Ukrcavamo se u voz za Beograd. Odahnem i pomislim da bi se sad opušteno moglo zaspati. Ispriječilo se samo nekoliko sitnica. U kupeu je vruće kao u vreloj kupelji, regulator grijanja ne radi. Nisam sigurna imam li temperaturu ili je od grijanja, uglavnom se granica bunila i stvarnosti zamućuje. Redovi koji slijede mogli bi biti odsanjani, ali se bojim da nisu.
U kupeu pored našeg je čiča od osamdesetak godina. Udvara se dvadesetak godina mlađoj dami, a pošto slabije čuje, svi svjedočimo njegovim šarmerskim čarima. Priča joj o teškom životu, o lošim vremenima koja su nepovratno prošla, da bi ih zamijenila još gora. „Šta da vam pričam gospoja, ništa nije kao prije. Sve se promijenilo, pratim ja. Sve. Čak i oni filmovi koje smo gledali. Znam ja, oni imaju sad studije, presnimavaju, dosnimavaju, sve prepravljaju. Sjećam se, ja prije gledao jedno, sad sve drugačije. Sve oni preprave, pratim ja...“ Ne znam ko su oni. Ne čujem šta dama odgovara. Ali znam da me od čiče obuzima blaga jeza. Možda samo zato što je noć.
Krajolik je i dalje sablasan. Natalie snima kroz prozor, kondukter je opominje da je zabranjeno. Ona ga ignoriše.
Tek što smo zaspale počinju kontrole. Tri puta nam traže karte, a broj carinika koji ulaze je teško zapamtiti. Smjenjuju se Bosanci, Srbi, Hrvati... Traže putovnice, pasoše, passport, tickets, tek što zadrijemamo neko od nas na nekom jeziku nešto zatraži. U jednom trenutku nastupa zatišje, nervoza i strahovi malo popuštaju i tek što sam zaspala, budi me zabrinuti kondukter: „Cura, nemoj tako čvrsto spavati, šta ti je, ovo je voz! Opljačkat će te ko, oni samo i čekaju da zaspiš!“ Metoda zastrašivanja je uspjela. Budna i skvrčena na sjedištu provodim ostatak noći, misleći kao je bajkovito putovanje rastegljiv pojam.
Zora je. Uskoro se ukazuju obrisi Beograda. Lijep je u svitanje. Volim gradove dok se bude. Kao i ljudi, i oni u trenu razbuđivanja imaju zbunjeno i milo lice. Prepoznajem poznate zgrade. Gledam odsjaje sunca u rijekama. Natalie opet snima. Malo krajolik, malo nas u vozu. Pomalo se počinjem osjećati kao učesnica kakvog reality showa. Gledaoci bi mogli glasati koga od nas četvero žele izbaciti iz voza, a gledanost će porasti bude li kakvih pikanterija.
Beograd ostaje iza nas. Panika, nismo izašli iz voza: pokušavam pitati šta se dešava, zašto nismo stali, ali oko mene su samo moji saputnici stranici, i nekoliko Kineza i stranih turista u drugim kupeima. Zbunjeno mašemo rukama, nemamo pojma šta se dešava. Već smo podobro izvan grada. Nakon petnaestak minuta voz staje. Odnekud se pojavljuje i čiča zavodnik. Pospano me gleda: „Sunce mu njegovo šta je ovo, ništa nije ko prije. Bio sam ja toliko puta u Beogradu, ovo nije Beograd, ovo je sve drugačije! Gdje smo mi ovo?“ Tabla kaže Rakovica. Ugledam konačno neko živo biće sa željezničarskom kapom kako stoji naklaćeno na ogradu na peronu. „Mi smo trebali sići u Beogradu ali smo izgleda prespavali, ne znamo šta dešava? Šta da radimo, gdje smo“, pita sa zebnjom neki glas nalik na moj. „A je l? Ništa ne brinite, specijalno za vas ćemo okrenuti voz da vas vrati nazad u Beograd“, kaže čovjek sa perona i od srca se nasmije svojoj šali. Nekakvi su radovi na pruzi, to je uobičajena procedura. Voz se vraća nazad. Sa svega sat i po zakašnjenja stižemo na beogradsku stanicu da se sa promrzlim domaćinima izljubimo po tri puta.

3. Raspad JugoSlavije...
Volim hotele. Razne. Male i velike, jeftine i skupe. Volim hotele gdje ti daju čak i četkice za zube, paste i male češljeve. Kad je dobar pogled i džinovska kupaonica sva u mermeru. Volim kad na jastuke ostavljaju čokoladice. Uživam i u otrcanim hotelima koji su vidjeli boljih dana i u kojima se kondenzovana melanholija dobije skupa sa ključem od sobe. Ne smeta mi loš namještaj, pokvarene slavine, neudobni jastuci. Preživim nekako i sobaricu koje uđe u sobu dok spavam pa kolegici na hodniku dovikne koliko je grlo nosi „Ova ovdje još spava, morat ćemo navratiti kasnije...“ Volim hotele, ta čudna mjesta puna tuđih mirisa i otisaka, i hotelske sobe koje se kao lažljiv ljubavnik samo pretvaraju da će ti pružiti dom. Ali „Slavija“ je i za moj ukus previše.
Derutna, tužna i prljavo siva, čini se idealnim posljednjim odredištem za turiste samoubice. U sobi zatičem zgužvanu posteljinu, opuške u pepeljari, punu kantu za smeće. Kao lik iz bajke povičem Neko je spavao u mom krevetu, i požurim na recepciju da zamolim za pospremanje. Vrata od ormara mi prethodno ostanu u ruci. Vodokotlić ne radi. Brojčanik na telefonu koji bi mogao biti rekvizit u kakvom historijskom spektaklu, okreće se beskonačno.
„Slavija“ se odavno raspala, na životu je kao umornu staricu održava još samo navika da pomjera grudni koš i povremeno udiše.

4. Traditional Serbian...
Zajedno sa troje stranaca koji su ovdje prvi put i ja se u Beogradu počinjem osjećati pomalo kao turistkinja. Jedem traditional serbian food, pijem turkish coffie uz turkish delights, i sve se, što bi rekao Borges, ovdje dešava prvi put. Onaj koji piše ovaj jezik, izmišlja ga.
Navečer učestvujemo na odličnom poetskom hepeningu Pesničenje. Mladi pjesnici izlaze na scenu, imaju dvije-tri minute da kažu pjesmu, prate ih dinamične najave, kao i video materijali i fotografije projektovane na platnu iza. Nastupaju i muzičari, a i poneko iz publike posegne za mikrofonom da kaže svoje stihove. Duhovito, zabavno, pametno, pred dobrom publikom koja je, gle čuda, platila ulaznicu da sluša poeziju... Natalie govori na hebrejskom, Owen na velškom. Ja govorim treća. „Nakon ova dva i ja ću vam govoriti na jednom egzotičnom jeziku koji će vam se samo odnekud činiti poznat“, kažem na tečnom bosanskom. Smijeh publike potvrđuje da ludilo političke podjele jezika ipak nije uspjelo do kraja.
Nakon čitanja u bivšoj sinagogi u Beogradu groznica me već ozbiljno savladala i odvukla sam se u hotel čije je stanje bilo još jadnije nego moje. Tražila sam toplu supu prije spavanja i dobila je. Konobar je dobar, želi da mi pomogne. Kuhinja se uskoro zatvara ali će se potruditi oko mene. Prijatno je. Potiskujem paranoje. Ne mislim o tome ko je od dobrih debeljuškastih ljudi koje srećem u Beogradu i koji su uvijek tako dragi prema meni mogao biti vikend četnik i prije puno, puno godina, u vremenu zaboravljenom i suvišnom kao jučerašnje dnevne novine, mogao pucati na mene za dobru dnevnicu.
U restoranu su pored mog zauzeta još samo dva stola. Za jednim uobičajeni balkanski biznismeni sumnjivog morala. Za drugim vremešne prostitutke. Jedna se ogleda, češlja. Sve tri puše. Ćaskaju. Izgledaju malo umorno. Lica su im prijateljska i gorko žalim svoju glupavu stidljivost koja navali kad mi najmanje treba. Rado bih porazgovarala s njima, platila im piće, ali me je strah da me ne razumiju pogrešno. Iako nisam sigurna ni da samu sebe tačno razumijem. Možda sam usamljena i želim društvo. Možda ih noćas romantiziram zbog lošeg svjetla, groznice i cjelokupne scenografije. Kad osjetim da me gledaju, skrenem pogled. Odlazim u svoju sobu čija se vrata iznutra ne mogu zaključati. Što je vjerovatno i u redu, jer unutra i nema ničega što bi neko želio. Ukrasti.

5. Dvije majke i tata iz epruvete...
U knjižari sam vidjela globus koji mi se dopao ali ga ne želim nositi sa sobom narednih dana po vozovima i stranim gradovima. Natalie se pred prodavnicom pojavljuje sa velikim plišanim psom. „To je za mog sina. Prvi put sam ga ostavila, on je mali, ima tek godinu i po. Kajem se što sam uopće i krenula na ovaj put. Znam da mu je dobro, sa svojom je drugom majkom, ali svejedno.“ Natalie je lezbijka, njena partnerica im je rodila sina. Koristile su banku sperme. „Moja partnerica je vrlo pobožna“, kaže Natalie, „a njen otac je jedan od najuticajnijih rabina u Izraelu.“ Ovo putovanje mi se počinje ozbiljno dopadati. Ljuštura stereotipa i predrasuda mi puca kao koža izgorjela na suncu, i ljuštri se polako, oslobađajuće...

6. Dan kad sam mislila na Gertrud...
Gertrud Scholtz-Klink bila je jedna od rijetkih visoko pozicioniranih žena u Trećem Reichu. Uprkos svojoj velikoj moći i izravnim vezama sa Hitlerom, njen javni angažman svodio se upravo na suprotno: objašnjavala je kako je ženino da sjedi kući i rađa djecu, te kako će dobre Njemice najbolje pomoći svom narodu ako se drže kutljače i ako se u ime viših ciljeva odriču svih luksuza. Pri tome je ona sama živjela navodno u velikoj raskoši. Nakon Drugog svjetskog rata istaknuta ideologinja nacizma bila je u sovjetskom logoru, zatim u bjekstvu, pa u francuskom zatvoru. Nakon što je odslužila višegodišnju kaznu, dobila je zabranu da se bavi javnim radom, novinarstvom ili prosvjetom.
Zamišljam kako se pedesetih godina prošlog vijeka Gertrud vraća kući. Slijeće avionom recimo u Beč, a tamo je dočekuje njemački premijer, srdačno se grle, dobrodošlica je više nego topla... Gertrud nosi raskošnu bundu, ima sijedu starinski začešljanu kosu i široko se osmjehuje. U zamišljenoj slici nešto je debelo pogrešno. Prizor je sablasan, ali i neuvjerljiv.
Danas smo u Beogradu i na događaju koji su nam domaćini organizovali okupilo se malo ljudi. Ne mogu da cinično ne upitam da nisu svi na dočeku Biljane Plavšić, ratne zločinke koja je nakon odsluženja kazne doputovala u Beograd. Bunda, frizura i topli poljupci dobrodošlice pripadaju njoj.
Trideset godina nakon što je izašla iz zatvora, monstruozna Gertrud Scholtz- Klink je objavila knjigu. U njoj je gorljivo branila načela nacional-socijalizma.

7. Radovan i ruka koja maše iz voza...
Putovanje regijom u projektu Wordexpress podrazumijeva da u svakom gradu gdje zastanemo (Sarajevo, Beograd, Solun, Istanbul) imamo čitanja pred različitom publikom. Čitamo u bibliotekama, knjižarama, klubovima, barovima (jedna ekipa koja je putovala drugom trasom, preko Sofije, čitala je čak u šoping-centru!). Posljednje beogradsko čitanje je u jednom prijatnom kafiću u centru grada. Mačka živi u kafani, sjeda nam u krilo, umiljava se. Domaća atmosfera. Počinje čitanje poezije. Zbunjena sam motivima koji preovladavaju u poeziji beogradskih mladih pjesnika, mojih vršnjaka. Oni pišu o ljuljačkama, ruci koja maše iz voza, o starim Grcima, o rosi, suncu... Zavidim im. Ja sam se pomirila sa svojom neizlječivom fasciniranošću ratom i oprostila je sebi. Ohrabrila me izjava Herte Müller koja je nedavno u jednom intervjuu na pitanje zašto neprekidno u svim svojim knjigama piše o nekadašnjoj diktaturi u Rumuniji, odgovorila: Ne znam zašto ne bih pisala stalno o tome. Tema nije potrošena zato što je jedan režim pao. Ostale su posljedice u ljudima, ostali su drugi stravični diktatorski režimi u svijetu. Tako se nekako i meni čini da dok god majkama i očevima njihove brižno odnjegovane sinove dopremaju u najlon-kesama i limenim sanducima, dok god se o ratu govori kao o nečem neizbježnom, časnom i korisnom (ili unosnom!), da dotle treba podsjećati kako je on kad ga gledaš izbliza zapravo priprost bijednik sa lošim zadahom.
Odlučujem čitati kratki ciklus pjesama Ljudi govore . Dok čitam, na utišanom televizoru iznad šanka, prikazuju Karadžića i javljaju o početku suđenja u Hagu.

NEZNANJE

Kaže: Prekrsti se!
I ja se prekrstim.
Nego ja nisam znao
pa ja cijelom šakom.
E onda je on
ušicama sjekire
po ruci.
A dina mi, cura,
nisam znao.

ELEMENTARNA NEPOGODA

Tu nas je dovelo
u jedan kompleks:
nekoliko kuća i
garaža.
Uđeš u jednu, u drugu,
u treću.
I onda izađeš mrtav.

OSVETA

Znam ja ko mi je
ubio ženu i
sina i
šćer.
Znam, jedan se od njih vratio.
Drži pekaru.
Al ja gledam da
kod njega nikad ne uzimam.

TUŠIRANJE

Lelujaju se ko morska trava
dok ih stražari peru iz
vatrogasnih šmrkova.
Tridesetak muškaraca koje
ne znam. Svi goli.
I Hajra, službenica
iz banke, među njima.
Do dan danas tijela,
koliko ja znam,
nisu našli.

ZANIMANJE

Prije sam bila pravnica.
Danas sam žrtva.

ROĐENDAN

Tu smo se svi
okupili. Ispred
fabrike akumulatora.
A ugrijalo, juli.
Na asfaltu
pored mene
u isto vrijeme
rađalo se dijete.

PREŽIVJELI

Dvaput sam
tiho
da mati ne čuje
i da se ne prepadne
oca
sa vješala
skidala.

(Ključ, Sanski Most, Prijedor, Sarajevo, Srebrenica)

Owen me naknadno pita: „O čemu si čitala, reci mi molim te šta si govorila. Vidio sam da su ljudi postali nemirni“. On za BBC snima radio reportažu o našem putovanju i zanima ga kako se osjećam u Beogradu, da li mi je teško biti ovdje. Odgovaram da nije, da volim Beograd, da dolazim rado i često. U publici je moja draga beogradska prijateljica Valentina koja me izmučenu i emotivno iscijeđenu nakon čitanja odvodi u lijepu šetnju gradom i na blagotvornu večeru. Znam da Beograd ima mnoštvo različitih lica, biram da gledam ona lijepa, ali da nije Valentine, noćas bih se morala nositi sa ignorantskim licem grada oboljelog od amnezije.

8. Transcendentalni doručak sa Koljom...
Doručak u „Slaviji“ raskošan je prizor tranzicijskog kokuzluka. Nisam stigla među prvima a hotelski su ranoranioci pomno obrstili zdjele s hranom: ponegdje se još kotrlja zaboravljena krastavičica iz dekoracije, tu i tamo leži uvehla kriška sira i pokoja sardina iz konzerve. Doručak koristim da razgledam ostale goste. Zabavljam se razmišljanjem šta li je njih nagnalo da dobrovoljno odsjednu na ovakvom mjestu. Pokušavam dokučiti odnose između neko troje živopisnih Slavena za susjednim stolom. Krajičkom oka ugledam čovjeka koji mi učini poznatim. Pogledam još jednom i shvatam da sam u postapokaliptičnoj „Slaviji“ srela poznato i drago lice! Kolja Mićević mi prilazi i dan je spašen.
Sjedam za njegov sto i počinjem tiradu o lošem hotelu, pokvarenom vodokotliću i internetu koji ne radi. Kolja me gleda svojim blagim vanvremenskim pogledom. On kaže kako godinama tu odsjeda, baš zbog atmosfere. Ima u toj melanholiji nečega što ga privlači. Napisao je o hotelu i pjesmu, čuvaju je negdje na recepciji uokvirenu. Kolja je astralno biće sletjelo na ovaj svijet samo da predahne. Gledan kroz njegove kvadratne čudesne naočale, svijet dobiva sasvim drugačije obrise. Moja japijevska kuknjava zbog slabe konekcije, i meni samoj počinje bivati smiješna. Umalo mi je sva ljepota ovog mjesta pred izumiranjem promakla. Kolja priča o hotelu, zatim nastavlja o sajmu knjiga, nastupu koji je imao, poeziji, sviranju klavira, Danteu, bogumilima, kompozitorki Ljubici Marić, knjigama koje prevodi, muzici, Mozartu... Imam poriv da izvadim blok i zapisujem to što govori, sve mi se čini pametnim, važnim, prevažnim da bi se tek tako rasipalo nad ovim oskudnim doručkom. Ipak ne zapisujem, razgovaram, zapravo uživam da ga slušam. Njegove priče su i divne i strašne. Priča kako je doživo poraz, kako nije uspio ostati u Banjoj Luci, kako se susretao sa brojnim opstrukcijama i zlobnim podmetanjima. Banja Luka ga je otjerala. Prijetio je štrajkom glađu, borio se za manifestacije do kojih mu je stalo, svađao se sa oholim gradskim moćnicima. Nisam bila tu da posvjedočim njegovoj borbi niti da mu u njoj i na koji način pomognem i sada me je zbog toga stid.
Žalim mu se na svoju groznicu koja danima nikako ne prolazi. Kolja mi daje neke francuske tablete koje kaže, njemu uvijek pomognu. Pijem bez dvoumljena, i već poslije prve sam sasvim dobro. Tableta je čudotvorna, kao i sam Kolja. Transcedentalni doručak s njim sasvim me je izliječio i spremio za nastavak puta.

9. S Milančetom put juga...
Noćas nastavljamo put prema Solunu. Kretanje voza biće dobra promjena nakon teškog Beograda. Domaćini nas ispraćaju, beogradski pjesnik Milan Dobričić nam se priključuje u nastavku puta.
Obradovani smo što konačno imamo prava spavaća kola. Entuzijazam splasne nakon što uđemo u minijaturni otrcani kupe. Tik pored kupea koji dijelimo Natalie i ja nalazi se pokvareni wc koji džehenemski smrdi. Gunđam kako će biti teško držati dah do Soluna. „Ovo me nimalo ne iznenađuje, znaš, moj narod je odvajkada imao loša iskustva sa vozovima“, kaže kroz smijeh luckasta Natalie koja mi se, kako put odmiče, sve više dopada.
Stjuard na ovom putovanju je prostodušni Milanče koji nas svako malo nudi kafom i na naše jadikovke zbog smrada se samo blago smješka. Umor nas savladava, pa uz gromoglasno koparanje voza koji na svakom zavoju prijeti da će se raspasti ipak ubrzo zaspimo.
Budim se mnogo sati kasnije i ne shvatam šta se dešava. Ležim u nekakvoj drvenoj ladici, i taman kad pomislim da sam živa sahranjena u kadru se ukažu dvije noge u sivim čarapama. Natalie sjedi na ležaju iznad mene i snima kroz prozor. Zatim snima unutrašnjost kupea. Mene raščupanu, bunovnu i pogužvanog lica, srećom, ne snima. Pored našeg prozora prolazi Milanče i tek tada shvatam da voz stoji. Opet neka granica, stanica, ili štagod slično. Vrlo brzo Milanče se vraća sa poslužavnikom na kojem su hljeb i topla čorba iz koje se u prohladno jutro izdiže mali stub pare. Čujem ga kako nekom drugom od putnika objašnjava da tu svako jutro svrati po čorbu, a da im suđe vrati navečer, kad voz krene nazad za Beograd. Nakon što se Milanče ukrcao sa čorbom, voz nastavlja za Solun.

10. Crtanje ribe ili Kako smo postali televizijske zvijezde...
(Slijede Solun, Istanbul, tursko-armenska šutnja, mudrovanje na brodu, svečana dodjela ananasa, ponovno upoznavanje bez kloparanja voza, zajedničko prevođenje, a znači zbog ovoga je to sve bilo, uspješan bijeg od rastanka, povratak kući...)