Carla Rotta

VRUĆA CRNA KAVA

Sarajevske Sveske br. 27/28

Najdraži Giorgio,
Ne, ne najdraži. Ostavljam ga. Ne mogu napisati «najdraži» čovjeku koga upravo ostavljam… koga nogiram. Bilo bi licemjerno.
Dragi Giorgio,
Ne, ni tako. Podsjeća me na De Amicisovo Srce. Ili na baku iz Crvenkapice. Najdraži obavezuje, dragi je prisno-nježan.
Giorgio!
Ne. Izgleda kao zapovijed koja je izletjela nekom nabildanom kaplaru. Tu bi išlo nešto između najdraži i dragi. Nekakav light najdraži, ali ne mogu mu napisati «light najdraži Giorgio». Ili «između-najdraži-i-dragi» Giorgio. Moram nekako započeti ovo prokleto pismo. A da počnem kao kad pišem za novine, najprije tijelo teksta, a početak će već doći.
Ok. Tijelo teksta. «Ostavljam te». K vragu! Smrznut će se: ovo je kao rafal posred lica. Bolje je «idem». Da… ne. Idem, kamo? U samoposlugu? U teretanu? I tu bi bilo dobro neko srednje rješenje. Možda – odlazim. Da, tako je bolje. Odlazim znači da odlazim odavde. Rečenica sprečava povratak. Jer, kad bih napisala idem, a on pomislio u teretanu, značilo bi da idem u teretanu, ali da ću se, kad završim, vratiti. Ne mogu valjda ostati da živim u teretani. Ako napišem «odlazim», znači odlazim i gotovo, ne u teretanu, ne u trgovinu ili u kafić gdje bi me mogao i naći. Odlazim znači nekamo, svuda i nikamo, nedostupna sam.
Odluka je pala: «Odlazim». I što sad? Pretpostavljam da bih mu trebala objasniti zašto. Dakle, «odlazim zato što….». Da, zašto?
Do vraga, teže je no što sam mislila! Ne samo zbog toga što Giorgio zaslužuje neko objašnjenje i što je nepristojno otići zalupivši vratima, a to bi bilo najjednostavnije. Teže je ostaviti muškarca nego ga naći. Zapravo, nije ga bilo lako ni naći! Muškarca. Ovog muškarca. Jer ima ih toliko neprihvatljivih! Dobro, ali ne sjedim ovdje za pisaćim stolom da bih razmišljala o njima: moram elegantno prekinuti s Giorgiom. A da pritom ne postanemo neprijatelji, ako je moguće. Jedno smireno, pristojno, promišljeno i racionalno pismo, jasno i prijateljsko. Previše toga, ako se uzme u obzir da ta gesta nema u sebi ničeg smirenog, pristojnog, promišljenog i racionalnog, a ponajmanje jasnog i prijateljskog. E, kakva zbrka! Zar nije mogao naći drugu i potruditi se da nađe pravi način da me se oslobodi? Možda Giorgio ima drugu? Što mi sad pada na pamet! Previše je zaokupljen poslom, zatim nogomet s prijateljima – teško bi tu bilo mjesta i za neku ženu, pa putovanja. Mogao bi izgledati kao idealan partner: sigurno bi me majka, prijateljice i kolegice pitale (a neka od njih će to sigurno i učiniti) zašto ostavljam takvog muškarca.
I ja se to pitam.
Znam, osjećam da ga moram ostaviti, da mi ne preostaje drugo, ali tako mi svega na svijetu, zašto?
Treba mi kava. Jaka i vruća. Da mi razbistri um i da stanem na kraj ovom listu papira, bijelom i neugodnom poput snijega kad ga gledaš bez tamnih naočala.
Topao i zavodljiv miris koji izlazi iz kafetjere čini se kao duh. Kad bi kafetjera bila čarobna lampa a ovaj mirisni pramen njen zatočeni duh… poblesavila sam. Ova se smetenost ne može nazvati drugim imenom. Blesava je precizan pojam, jezično i znanstveno. Duh iz kafetjere za tri želje. Ili je to bila zlatna ribica? Nemoguće je da izađe iz kafetjere, prvo, zato što nikad nije ni ušla u nju, drugo, zato što bi bila skuhana i treće, jer sam zaista blesava.
Duh iz posude za kavu zove se kava. Ne ispunjava želje, ali za uzvrat pojašnjava misli, pa ću se tako trgnuti iz uljuljkanosti u mnoštvo zapetljanih misli koje se ne daju raspetljati. Bezoblična zbrka. Kao oni labirinti nacrtani na stranicama novina koji djecu navode na razmišljanje. Nađi pravi put… Kako će psić dospjeti do kosti… U jednom kutu psić, u suprotnom kost, između njih kilometri zapletene niti, vezane u čvorove. Kad sam bila mala uvijek sam varala: nisam polazila od psića nego obratno. Nije psić bio taj koji je tražio put do kosti, kost je išla k psićevim zubima.
Sad je ova posve jednostavna igra zaposjela tri kuta: u jednom sam ja, sadašnja zatočenica, u suprotonom opet ja koja će sutra biti slobodna, a u trećem je Giorgio. Između nas vijavica od niti. Htjela bih, želim dospjeti do kuta slobodne sebe. Pogrešan put će me odvesti do Giorgia i zaustaviti ovdje gdje sam zastala da se ne pogubim, gdje ne želim ostati. Krećem od slobodne sebe i idem prema sebi koja se ne zna ispetljati? Nije moguće. Ili, možda ipak jest: odlazim tako što ću za sobom zatvoriti vrata koristeći to što je Giorgio zbog posla nekoliko dana odsutan. Vratit će se i neće me zateći ovdje… Tako rade slabići, ali sigurno nisam prva koja čini takvo što. One ankete po časopisima, na uzorku koji je sigurno izmišljen, kažu da žene ostavljaju dok je muž (ili partner) van kuće. Što da radim? Ulazim u statistiku istraživanja s kioska? Neee. Sigurno postoji neki način. Stvar je u tome da ja nikad nisam nikog ostavila. Mene su ostavljali, ali pritom nisam baš mnogo naučila, bila sam zauzeta lizanjem rana i pisanjem pjesama koje nisu bile vrijedne ni utrošene tinte.
Evo, znam kako ne bih htjela biti ostavljena. Ne želim da se ponovi Sergio. Majko, kako je boljelo! Kad sam shvatila, jer sam u prvi čas to tako dobro prihvatila da su svi ostali zapanjeni. Klasična rečenica: «moramo malo razmisliti o našem odnosu». Ja sam smišljala kako da na naš odnos stavimo dva lijepa vjenčana prstena, a on kako da na njega stavi riječ «kraj». A i zato što je tada počeo listati novu knjigu. Prvo poglavlje: Sandra. Zajednička prijateljica. Onda su se poglavlja toliko namnožila da su postala enciklopedija. Nemam više povjerenja u one koji žele razmišljati. A ni u one koji ne žele razmisliti. «Razmislimo na trenutak, može?» odgovorila sam Flaviju kad mi je rekao da je možda bolje prekinuti, jer ćemo se i tako rastati. I ne samo to, što se stvar otezala, rasla je mogućnost da ni prijateljstvo… iskreno govoreći mene uopće nije zanimalo da ostanem prijateljica s Flaviom. Bila sam zaljubljena. A u prijatelje se nemoguće zaljubiti. To je prijateljstvo i ništa više. Tako je Flavio rekao da nema potrebe za razmišljanjem jer ću, ako baš želim, dospjeti do njegovih zaključaka, pa je uzaludno trošiti vrijeme na razmišljanje… drugim riječima… na nadanje.
Pa onda nismo mogli funkcionirati ni kao prijatelji. Zapravo, ja sam bila ta koja je varala u igri: i dalje smo se nalazili s istim osobama i na istim mjestima. Njegovo je srce kucalo normalno a moje zaljubljeno, pri čemu sam se pokušavala prerušiti u (lažnu) prijateljicu. Patila sam mjesecima! I pisala pjesme. Bezvrijedne, kao i one koje sam pisala očiju punih suza nakon raskida sa Sergiom, a tad mi se taj raskid činio dalekim. Iskreno govoreći, pjesme su sve bile nalik jedna drugoj, samo što sam stihove posvećene Sergiu pokušavala dotjerati. Pa sam tako kao pjesnikinja došla do samog dna. Srce se rimovalo s boli (ranije, u vrijeme zaljubljenosti, banalno s ljubavi), pogled (Flaviov) je bio surov (a Sergiov, pak, hladan), srce (opet Flaviovo) tvrdo (a Sergiovo… ah, ovo je dobro, ne sjećam se više!). Ali, naplakala sam se, ronila sam suze kao kiša.
Ne mogu Giorgiu reći da trebam razmisliti o našem odnosu, jer je to, da budemo precizni, brak. Već sam mislila na to, samo ne znam kako da mu kažem. Ne mogu reći da je bolje da se raziđemo jer «izgubit ćemo ljubav a dobiti prijateljstvo». Onda? Onda, moram biti iskrena. I ne smijem ga povrijediti. I ne pogubiti se u zbrci između sebe zatočenice i sebe slobodne žene, ne dopustiti da me neka varljiva staza dovede do Giorgiovog kuta.
A kad kažem da sam razmislila o svemu, to i nije prava istina. Mislila sam o tome površno, ne udubljujući se u pitanja zašto i kako. Instinktivno sam osjećala da takav život više nema smisla. Pomalo isprazno opravdanje. Ne mogu napisati da ga ostavljam zato što osjećam da tako mora biti, ali neka me vrag odnese ako znam zašto je to tako.
Da vidimo zašto ga ne ostavljam. Nemam drugog. Nema drugu. Dakle, kad bi se radilo o trećoj osobi, mogla bih i ostati.
Gutljaj kave.
Još jedan.
Dublji uzdah i još malko kave.
Shvatila sam.
Giorgio i ja smo se već razišli. Postali smo neka vrsta akcionarskog društva. Nestalo je naše suučesništvo, nastala je kolegijalnost. Zanimljivo, bio je to promišljen izbor, s predumišljajem. Izbor koji je u početku bio vremenski ograničen pa postao konstanta.
Naš prvi stan. Ovaj današnji bi u sebi mogao sadržavati tri onakva, i još bi preteklo kvadrata. Studentski stan. Dva tanjura, dvije vilice, dvije žlice, lonac i tava. Ono čega u kućnom inventaru nije manjkalo bile su šalice za kavu. Inače, studentska menza, hamburger i pečeni krumpirići. Nisu još bila izmišljena polugotova jela a moje je kulinarsko umijeće bilo prilično skučeno. Povremeni studentski poslovi, zatim diploma, prvi, ne preplaćen posao jer, kad si mlad i tek počneš raditi, svi misle da imaju bogomdano pravo, ako ne i dužnost da ti plaćaju ispod cijene, i to za početak, jer si zapravo siromašak koji mora još puno učiti i jer je povišica plaće neko čudo, a ne nešto što ti pripada.
Dvostruka stalna primanja. S njima su došli i snovi o materijalnim dobrima. Dobar auto. Bolji stan (nije to još bio ovaj u kojem samo sada: do njega smo došli poslije brojnih povišica, kad smo promijenili posao). I krunica koja niže: «još ovo, pa onda ono…». Nikad nismo ostvarili to onda. Maštali smo o djetetu, ali nikad za to nije bio čas. Zašto kad želiš nov auto nađeš vremena da zaradiš novac i da ga kupiš, a kad bi dijete dolazilo na red uvijek bi se našlo nešto preče? Izgubili smo dijete a i mi smo se zagubili negdje između snage automobilskog motora i površine stana. I odmora na snijegu i ljetovanja na moru. Pa što, koliki zimuju i ljetuju zajedno sa svojom djecom? Mogli smo i mi tako, ali je činjenica da smo se bili ulijenili, da smo bili taoci komoditeta koji smo pak kritizirali kod drugih. Ali… neka digne ruku onaj koji nikad nije pomislio «ja neću biti takav». Eno vas pun stadion s dignutom rukom, pretpostavljam.
Postali smo «dink». Double incames no kids. Dvostruka plaća bez djece. Prokletstvo potrošačkog obilja. Među svim tim novonastalim kraticama što ih izmišljaju sociolozi iz časopisnih rubrika, ova mi se čini najpreciznijom dijagnozom naše boljke.
Karijera, novac, ekonomska stabilnost, neovisnost. Krenuli smo s namjerom da osnujemo obitelj a stvorili smo (malu) tvrtku. Postali smo dva činovnika, dva administratora, dva računovođe.
Ne sjećam se kad smo zadnji put jedno drugom rekli «volim te». Možda biti zajedno znači neupitno postojanje osjećaja. Sigurno nismo zajedno zbog mržnje. Ali, teško da smo zbog ljubavi.
Navika.
Vrlo opaka bolest.
U stanju da dotuče i najzdraviju i najčvršću ljubav. Logički gledano, ljubav bi trebala biti imuna od navike pa ipak… Gripa sruši i onog koji je kao od brda odvaljen, pa kako se onda virus navike ne bi uvukao u par. Trenutak odsutnosti. Odgoda nježnosti. Ili svađe.
Nismo jedno drugom govorili «volim te» a nismo se ni svađali. Skoro da mi nedostaju one vatrene diskusije koje bi se katkad pretvarale u svađu, tek tako, bez straha, jer bi sljedećeg jutra naoblaka već nestala.
Smeta mi kad skine cipele i ostavi ih iza vrata. Postoje cipele ili papuče. Na početku ih je stavljao u ormarić. Uvijek. Pa ih je ostavljao ondje gdje bi ih izuo a ja bi ih vraćala na mjesto. Onda sam odlučila – da sam željela biti kućna pomoćnica, bila bih kućna pomoćnica – i sve su njegove cipele završile posred hodnika, a Giorgio ih je pokupio i uredno složio u ormarić. Ne rekavši ni riječi. Od prije nekog vremena ponovo ih ostavlja iza vrata ili nasred hodnika, kao na izložbi, kao da on jedini na svijetu ima cipele na nogama i želi to saopćiti onima koji nam dolaze u posjetu. Više ih ne mećem na hrpu nasred hodnika a ni ne vraćam ih na mjesto. Taj me njegov nered ostavlja ravnodušnom.
Zbog ravnoteže, koja se toliko sviđa političarima, moram reći da njega već odavno ne smetaju moje knjige ostavljene na kuhinjskom stolu, koje samo pomaknem da napravim mjesta za tanjure i pribor. «Jesu li to tanjuri? Da u njih uspem tijesto?», upitao je jednom s kutlačom u ruci tako da tijesto s umakom zamalo nije pokapalo po njima.
Dobri su prekovremeni sati, dobra je teretana, odlično kino, kad se može u teatar… samo da si van kuće. Vrijedi za oboje. Vrijeme koje provodimo zajedno je samo ono u krevetu. Dok spavamo.
Htjela bih nešto više. Ne dijete koje smo odlagali tako dugo da smo zaboravili kako smo maštali o njemu. Bili bismo nesavjesni luđaci kad bismo donijeli novo biće na ovaj svijet koji je skrenuo s pravog puta. Htjela bih život s okusom života. Htjela bih muškarca kakav je bio Giorgio. Kad ne bih bila kukavica i kad bih smogla hrabrosti da progovorim, pitala bih ga što bi on želio: vjerojatno bi mi rekao – mene kakva sam bila nekad. Ali, kukavica sam.
Odlučila sam. Dok ga nema napunit ću kutije svojim stvarima i odnijet ću ih k mojima. Za neko vrijeme mogu biti kod njih. Bit ću ondje kad se Giorgio vrati, u ovom stanu više neće biti ničeg moga, osim rata za kredit. I reći ću mu da je ovo akcionarsko društvo bolje zatvoriti jer je ionako krenulo u propast i sigurno bi do nje i dospjelo. Ipak je to tužno!
Moje stvari. Njegove stvari. Dva kuta i dijalgonala.
A zajedničke stvari? Ne ovaj stan, nego njegovi mirisi. Ne novi auto, nego jurnjava na morskoj obali da ga isprobamo s radijom do daske. Ne vanserijski kauč u dnevnoj sobi, nego noći u kojima bismo zaspali na njemu umotani u deku pred televizorom na čijem se ekranu bijelio snijeg.
Poduzeće grca u gubicima. A nema tako dobrog stečajnog upravitelja koji bi brojke doveo u ravnotežu.
Dakle, moje stvari. Počinjem od ormara u spavaćoj sobi.

prevela s talijanskog: Sanja Roić