Lidija Kapuševska-Drakulevska
U POTRAZI ZA MRVOM SMISLA
Sarajevske Sveske br. 25/26
U toku prošle školske godine (2008/09) studenti Katedre za opštu i komparativnu književnost na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju, gdje radi i autorka ovih redova, pokrenuli su inicijativu „književnost u gerili“. Revoltirani svakodnevnim „bombardovanjem“ najrazličitijim flajerima i reklamnim materijalom, koji „bez pardona“ tako beskrupulozno propagiraju potrošačko društvo u dnevnim novinama, mladi zaljubljenici u lijepu riječ, samoinicijativno i sasvim entuzijastički, započeli su da šire poeziju putem letaka kojima su punili poštanske sandučiće i koje su dijelili slučajnim prolaznicima po skopskim ulicama i srednjoškolcima u gimnazijama... Ovi mladi ljudi bili su neizmjerno srećni kad njihovi leci nisu završavali u korpi za otpatke i kad su, krišom posmatrajući reakcije konzumenata, primjećivali da su poezijom uspjeli „da zaraze“ bar jednog ili dvojicu slučajno izabranih građana svoga grada. To im je bio dovoljan podsticaj da produže svoju plemenitu „pjesničku“ misiju...
Inicijativa dostojna poštovanja, dobrodošla, u svakom slučaju, ali istovremeno i zabrinjavajuća i poražavajuća. Studenti komparativne književnosti nisu nudili sopstvene stihove, iako su i sami izuzetno kreativni, već su htjeli da dodirnu Skopljance stihovima svjetskih (i makedonskih) klasika: Puškina, Jesenjina, Bodlera, Šopova... Željeli su da, bar za trenutak, zaustave svoje sugrađane i da ih podsjete kako – osim svakodnevne, gotovo bezglave, trke s vremenom, novcem, problemima – u ovom našem malom i, u suštini, tužnom svijetu koji nazivamo Životom postoji, eto, i Ljepota.
Mladi su oduvijek bili, i danas su, a i uvijek i svuda će biti, ne samo budućnost, već i korektiv sadašnjosti; motorna pokretačka snaga u svakom društvu i u svim njegovim najosjetljivijim segmentima: u obrazovanju, nauci, kulturi; temeljna arhitektonika života i svijeta. Ipak, da li se danas u dovoljnoj mjeri vodi briga o potrebama mladih ljudi i da li se adekvatno koriste njihove mogućnosti? Da li društvo umije da im dâ istinski prostor za djelovanje? S druge strane, kad bi mladi ljudi imali oficijelni društveni status, vjerovatno bi izgubili svoju originalnost, šarm i kreativnost. Možda njihova moć leži upravo u tome da budu na marginama društva i da djeluju „u gerili“?
Živimo u digitalnom dobu i vjerovatno je blogosfera najdostupniji prostor svakom mladom čovjeku danas. Mladi makedonski autori u ovom smislu dijele sudbinu svojih ostalih savremenika širom svijeta. Sajberprostor im, s jedne strane, omogućuje da budu u toku s književnim (kulturnim) tendencijama drugih, kao i da ih, s druge strane, razmjenjuju i upoređuju međusobno sa svojim vršnjacima. Današnja književna scena je elektronska: otvorena je i dostupna svima, a istovremeno je i virtuelna i efemerna. Elektronsko izdavaštvo (časopisi, knjige) doživljava nevjerovatan procvat i njegovi nosioci su upravo mladi autori. Ipak, paradoks je više nego očigledan: ponovo se radi o alternativnom, marginalnom prostoru koji je, iako naizgled otvoren, u stvari – zatvoren, budući da predstavlja svijet za sebe, širok a omeđen, bez pravog filtera u pogledu autentičnog kvaliteta stvaralaštva. Jer, biti dio tog virtuelnog svijeta vjerovatno je i velika prednost, ali i veliki hendikep za jednog mladog autora, koji se grčevito bori za svoje mjesto pod krovom književnog Panteona.
U vrijeme moje mladosti postojala je jedna institucija koja je vodila brigu o mladim autorima i zvala se „Književna omladina Makedonije“. Zajedno s njom i čitava jedna manifestacija, paralelna s grandioznim međunarodnim festivalom „Struških večeri poezije“, a imenovana kao „Mlada Struga“. Tranzicija je ove i slične tendencije nepovratno smjestila u carstvo istorije. Današnji mladi ljudi imaju svoje vlastite nove forme stvaralačkog djelovanja. Na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skoplju, na primjer, kao pravi izvor mladalačke kreativnosti, već čitavu jednu deceniju djeluje književni kružok „Mugri“ („Zore“), studentski časopis „Loza“, mala pozorišna družina... I sâm Fakultet tradicionalno daje svojim studentima šansu da zaplivaju u moru nauke o književnosti: naime, povodom rođendana svog patrona, velikana makedonske književnosti i nauke, Blažeta Koneskog, Fakultet svake godine raspisuje anonimni konkurs za esej i dodjeljuje tri nagrade za najuspješnije studente u ovoj sferi.
Na širem društvenom planu odsustvuje neki specijalni fond ili oblik podrške mladim autorima; rijedak pozitivan slučaj ovog tipa predstavlja dodjeljivanje nagrade „Aco Karamanov“ za neobjavljenu zbirku pjesama na tradicionalnim „Karamnovim susretima“ u Radovišu, koji se održavaju u čast ovog tragično preminulog makedonskog pjesnika (1927-1944). U istom kontekstu treba, svakako, istaći i važnu ulogu već spomenutih „Struških večeri poezije“ koje, takođe, doprinose afirmaciji mladih makedonskih pjesnika; a tu su i aktivnosti „Omladinskog kulturnog centra“ u glavnom gradu, kao i napori izdavačke kuće „Templum“ iz Skoplja, koja putem najrazličitijih aktivnosti, najčešće performativnog karaktera (okruglih stolova, diskusija na aktuelne teme, izložbi, projekcija filmova, književnih večeri i promocija, javnih čitanja i takmičenja, anonimnih konkursa za kratku priču ili za debitantsku knjigu i sl.), a prije svega na stranicama svog časopisa „Margina“, kao i uz pomoć izvanredno bogate prevodilačke djelatnosti, daje šansu mladim stvaraocima iz svih domena kulture u Republici Makedoniji da na najautentičniji način izraze svoje kreativne sposobnosti.
Iako uspijeva da opstane nekako fragmentarno, autsajderski, na društvenim marginama, naizgled bez šireg odaziva i stabilnog institucionalnog statusa, mlada makedonska književna scena nikad ranije nije bila u toj mjeri brojna, toliko šarena i tako aktivna... Naravno da kvantitet i raznolikost nisu garancija za estetske vrijednosti, ali ove karakteristike, u velikoj mjeri, omogućuju kvalitetu da najlakše izbije u prednji plan.
Nasuprot generalnoj dominaciji romana u savremenoj makedonskoj književnosti, stvaralački izraz mlade književne generacije je, što je sasvim razumljivo, u znaku poezije. Poezija, u stvari, najdužu tradiciju ionako ima upravo na našem tlu; počev od folklora, pa sve do njenog „ubrzanog razvoja“, koji se desio sredinom prošlog vijeka. Razlog više je i činjenica da je poezija najpodatniji način izražavanja kad je riječ o jednom mladom čovjeku sa stvaralačkim porivom, budući da odgovara subjektivnom i emotivnom odnosu koju mladost ima kad dođe u dodir s racionalno uređenim svijetom svakodnevice i prozaične realnosti. Bogata pjesnička produkcija kod nas rezultirala je u toku posljednje decenije pojavom nekoliko antologija novije makedonske poezije, počev od prve, objavljene 2000. godine, pod naslovom 20 mladih makedonskih pjesnika (priređivač: Lidija Dimkovska), preko Neidentifikovane nebeske dojke (Jovica Tasevski-Eternijan) i Purpurnih izvora (Suzana V. Spasovska), pa sve do najnovije Mlade makedonske poezije (Silvana Jovanova), koja je objavljena ove godine.
Ako postoji neka opšta odrednica za mlade makedonske pjesnike (koji pripadaju generaciji rođenoj između 1980. i 1990. godine, pa i kasnije), onda bi to bilo upravo odsustvo zajedničkog imenitelja ili pojava „individualizma ili pansenzualizma“, kako to već imenuje Silvana Jovanova, i sama pjesnikinja, pišući o novom pjesničkom pravcu koji se dešava na ovim prostorima. „Kreativnu imaginaciju“ prethodne generacije, danas već renomiranih pjesnika (Lidije Dimkovske, Nikole Madžirova, Ivice Anteskog, Suzane V. Spasovske, Janka Ninova, Maje Apostolske, Jovice Tasevskog-Eternijana i dr.), prihvataju za svoju arijadninu nit novi „anđeli s pet krila“ (po sintagmi Artura Remboa): Zvonko Taneski (1980), Boško Bozadžievski (1981–2008), Silvana Jovanova (1981), Duško Krstevski-Kristan (1981), Aneta Vasileva (1982), Iskra Doneva (1983), Dejan Velkoski (1983), Marjan Tasevski (1983), Filip Kletnikov (1984), Elena Prendžova (1985), Đoko Zdravevski (1985), Slađana Atanasova (1988)... Najveći dio spomenutih već za sobom ima po jednu ili više knjiga stihova, a neki su i dobitnici pjesničkih nagrada – najčešće za debitantska izdanja.
S poetičke tačke gledišta, pismo mladih autora pulsira: između autoreferencijalnog (Marjan Tasevski, a donekle i Đoko Zdravevski i Iskra Doneva), metareferencijalnog i intertekstualnog diskursa, koji je u stalnom dosluhu s mitologijom, istorijom i sa simboličkim (Filip Kletnikov, Silvana Jovanova); ili između ritmičko-erotizovanih (Duško Krstevski-Kristan) i „začudnih“ stihova (Aneta Vasileva); sve do pjesama koje nekako lebde međ’ pjesničkim i proznim izrazom (Dejan Velkoski) ili do pjesama-kaligrama (Elena Prendžova). Ostaje da u nekom budućem vremenu svi spomenuti, ili pak čitav niz autora koji ovdje nisu navedeni, polože ispit zrelosti i da sebi obezbijede mjesto na makedonskom pjesničkom nebu.
Situacija u prozi je specifičnija, naročito što se romana tiče, što je i sasvim razumljivo, ako se ima u vidu njegova kompleksnost u pogledu narativnih postupaka. Nasuprot očiglednoj ekspanziji romana u odnosu na priču kod već afirmisanih makedonskih autora, kratka priča je žanr koji ima najveći broj pristalica upravo među mladima. Proza koju pišu mladi autori odlikuje se jednim nevjerovatno svježim, lucidnim izrazom, smjelošću u izboru tema, naglašenim urbanim senzibilitetom, brojnim varijacijama ludizma u naraciji i interpolacijom intermedijalnih tehnika u okviru proznog diskursa.
Osim izuzetno talentovanog prozaiste i dramskog pisca Žarka Kujundžiskog (1980), koji za sobom već ima nekoliko romana – iako su svi u sjenci prvog pod naslovom Spectator (2003), koji je doživio čak tri izdanja i koji je svog autora promovisao u pravog eksperimentatora kolaža (tačnije principa puzzle); roman prvijenac Irene Jordanove (1980) Između (2008) jedna je od rijetkih pojava koje zaslužuju pažnju i za koje se može reći da svojom kulturom izraza i bogatstvom pripovjedačke tehnike istinski obećavaju. Naročito je fascinantna hrabra autoironičnost kojom je natopljena ova proza, kao i promovisani ukus za bizarno kao za etički i estetski princip i kao za svojevrsnu provokaciju samog bizarnog svijeta.
Još subverzivnija je proza jedne druge mlade autorke – Irene Cvetković-Alene (1982). Svojom prvom zbirkom priča Orgazmička pisma (2008) ona svjesno zastupa načelo abnormalnog (ekscentričnog) umjesto normalnog, disharmoničnog umjesto harmoničnog, perverznog umjesto idiličnog, neobičnog (čudnog, nastranog) umjesto uzvišenog... i sve to s ciljem da šokira potencijalnog čitaoca i da podstakne polemiku o vrijednostima koje karakterišu nimalo ružičastu realnost. Irena Cvetković, usput rečeno, osim što je veoma popularna u virtuelnom prostoru makedonske blogosfere (njen blog je jedan od najposjećenijih i najčešće komentarisanih), još je i afirmisana kolumnistica u makedonskoj periodici koja otvoreno i hrabro podiže svoj glas protiv svake vrste ugrožavanja ljudske individualnosti, slobode i građanskih prava.
I priče Rumene Bužarovske (1981) iz njene debitantske knjige Škrabotine (2007), koja je dobila izuzetno pozitivne kritike u književnoj javnosti kod nas i ušla u najuži izbor za nacionalnu nagradu „Balkanika“ za 2007. godinu, tretiraju ozbiljne aktuelne teme iz naše, naizgled obične, banalne, ali, u stvari, surove svakodnevice i imaju za cilj da daju kritiku nekih savremenih pojava kojima smo neprekidno okruženi i koje ostavljaju tragove na našim malim životima. I sve to uz dozu humora, i to onog korozivnog, surovog humora, koji bez pardona kosi sve pred sobom. Otud je akcenat ove originalne i veoma inventivne proze , koja vas neće ostaviti ravnodušnima, postavljen na, kao što je to već lijepo opazila kritika, „sugestivno psihološko profilisanje likova, ispravljenih pred krupnim etičkim, stvaralačkim i životnim izazovima i dilemama“ (Vladimir Martinovski).
Jedan takav izazov u ovom našem vremenu predstavlja i potreba za komunikacijom, za dijalogom kao suštinskom odrednicom ljudskog bića. Upravo dijalog koji implicira dramatičnost i tenzičnost na nivou naracije predstavlja zajednički imenitelj priča smještenih u knjigu Najkraće priče (2009) Anete Popove, još jednog novog imena na makedonskoj književnoj sceni. Na nivou arhitektonike knjige-svijeta, dijalog Anete Popove reflektuje se kao simbioza teksta i slike (intermedijalnog): knjiga sadrži sedamdeset priča i isto toliko ilustracija i čitaocu nudi svojevrsno multimedijalno putovanje. Ova zbirka ostvaruje nesumnjiv doprinos razvoju mini priče u našoj sredini, žanra inaugurisanog negdje u toku dalekih sedamdesetih godina prošlog vijeka od strane Mitka Madžunkova.
Mini priča svojom fluidnošću, fragmentarnošću, fleksibilnošću i otvorenom strukturom, vjerovatno predstavlja jednu od najuspješnijih formi ljudskog iskustva u trci s vremenom, budući da se „kratka priča bavi diskretnim momentom istine“, nečim u što „čovjek jedino može biti siguran – sadašnjim trenutkom“ (Nadin Gordimer). U pokušaju da svojom umjetnošću uhvati trenutak i njegovu magiju, Aneta Popova stiže do predjela sna: njene priče su jedna vrsta odsanjanih priča, po analogiji na čuvene kratke fantazmagorije Horhea Luisa Borhesa na osnovu čijih riječi je „priča kratak san, jedna kratka iluzija“.
Ostaje otvorena mogućnost da ova sjajna najava u vidu prvih knjiga mladih makedonskih prozaista bude potvrđena u njihovoj budućoj književnoj praksi, kakvu za sobom već ima jedan drugi mladi, ali već renomirani autor iz prethodne generacije – Vladimir Martinovski (1974). Njegova najnovija knjiga Eho talasa (2009) prva je zbirka haibuna u savremenoj makedonskoj književnosti.
Haibun je „putopisni žanr u kojem se ujedinjuju i prožimaju kratka proza i haiku poezija“ (V. Martinovski). Nerijetko se haibun definiše kao „narativ epifanije“, kao pisanje proze pjesničkim izrazom, priča puna emocija, „intuitivna naracija začinjema haikuom“... Haibun je istovremeno i stari i novi žanr i predstavlja paradigmu vječite mladosti književnih formi i literature uopšte. Ovaj hibridni žanr posjeduje moć mijenjanja slike svijeta uz pomoć zenfilozofije inkorporirane u njegovu strukturnu misaonu matricu.
Knjiga Martinovskog Eho talasa odnosi se na male, obične stvari, na svakodnevna čuda u kojima se krije čitav jedan univerzum koji se prenosi od „čulne do intelektualne duše“, od „srca do uma“, od „očiju do glasa“. Čarolija, magija ove knjige nalazi se u dominantnom osjećanju lakoće, u moći koju autor ima da jeziku oduzme težinu sve dok riječ ne počne da liči na nešto najlakše što uopšte možemo zamisliti: na mjesečevu svjetlost, na primjer, ili na „eho talasa“, da upotrijebimo ovdje upravo naslovnu sintagmu Martinovskog. Drugim riječima, fascinira moć ovog autora da čudesnom lakoćom estetizuje najbanalnije, najminijaturnije svakodnevne trenutke i da nam ponudi istinsko zadovoljstvo i preslatko uživanje. Ova „blistava mala-velika knjiga“ (Jelena Lužina) prekrasan je i veoma rijedak dar za svakog sladostrasnog knjigoljupca i poštovaoca pisane riječi. I više od toga: ova knjiga nudi uživanje u trenutku ili jedan trenutak uživanja, tako potreban našoj prozaičnoj svakodnevici, kroz koju svi neprestano i uporno tragamo za mrvom smisla...
Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović
