Zlatko Paković

TRANZICIJA U OSAM PORTRETA

Sarajevske Sveske br. 27/28

Poražavajuće je osećanje da prethodno doba ništa nije učinilo za naredno, štaviše da je upravo na njegov račun postojalo. Naši neposredni politički preci živeli su na uštrb potonjih generacija (iz kojih su, dakako, izuzeli sopstvene potomke).
I kao kneževina, i kao kraljevina i republika, Srbija je – katkad više, katkad manje – pustošena od vladajućeg sloja, ali, sve do režima Slobodana Miloševića, uvek je nešto, makar i malo, preticalo sledećoj generaciji. Za Miloševićeva vakta niti je šta novo stečeno, niti je šta valjano iz njemu prethodnog perioda sačuvano. Ostalo nam je i suviše stida, a premalo nade. Kako nadoknaditi to upropašćeno vreme – osnovna je tegoba naše tranzicije.

Formalno, tranzicija je put ka državnom pristupanju Evropskoj uniji. Sadržinski, ona predstavlja pravno-političko sazrevanje jedne nezrele države i otvaranje jednog zatvorenog društva. To je, dakle, vid političke i socijalne inicijacije, svojevrstan društveni i državni obred prelaza (rite de passage; rite de transition). Cilj je ustavna, parlamentarna država koja ne favorizuje nijedan kolektivni identitet i u kojoj poštovanje zakona predstavlja obzir prema drugom čoveku.

I ANGAŽOVANI INTELEKTUALAC

U tranziciji se preobražava i uloga angažovanog intelektualca. Cilj njegove kritike više nije sve postojeće (koje kao totalan cilj samu kritiku čini totalitarnom), već borba protiv brojnih oblika moći koji ugrožavaju slobodu ličnosti a nalaze se prikriveni ne samo u strukturama države.

Misli i naumi angažovanih intelektualaca u našem i samo našem real-socijalizmu težili su, pre svega, da humanizuju uspostavljeni politički poredak. Najbolji primer za to pružaju najistaknutiji predstavnici angažovane misli, pripadnici srpskog, beogradskog ogranka jugoslovenske Praksis grupe. Oni su u svojoj viziji imali isti onaj ideal države i društva što ga je zacrtao partijski vrh. Praksisovci su kritikovali brzinu i smer napredovanja ka idealu koji je predvodila „avangarda društva“, tadašnja, divinizovana Partija. Kritika elemenata staljinizma u sistemu i njegove birokratizacije, osnovne su žaoke zbog kojih je režim osuđivao filozofe i sociologe praksisa. Kritikujući slobodno tržište, privatnu svojinu i građansko društvo – sve ono što tada nije postojalo, a što danas upravo predstavlja osnovna sredstva za tranziciju – i govoreći o „biću prakse“ i „integralnom samoupravljanju“, ovi intelektualci nisu uspeli ni da osmotre suštinske probleme tadašnje „društveno-političke zajednice“: partijsku državu, neproduktivnost privrede i tinjajuću nacionalnu netrpeljivost.
Posle pada Berlinskog zida, uvođenjem višestranačja za vlade Slobodana Miloševića, najistaknutiji predstavnici praksis filozofije u Srbiji, Mihailo Marković, Ljubomir Tadić i Svetozar Stojanović, menjaju svoj komunistički ideal za nacionalni i, upravo na mogućem početku tranzicije koja treba da modernizuje i liberalizuje državu i društvo, postaju ideolozi režima koji, ne prezajući od upotrebe ratnih sredstava, tvrdi da je „srpsko pitanje izvorno demokratsko pitanje“.
Približivši se, u to vreme, političkim stavovima Dobrice Ćosića koji je srpsko nacionalno pitanje, još ranije, podigao na ontološki nivo, bivši praksisovci nisu uspeli da postave pitanje o univerzalnim ljudskim pravima, bez obzira na nacionalna i verska prava, kao što prethodno u režimu J. B. Tita nisu uspeli da dođu do istog pitanja o univerzalnim ljudskim pravima, bez obzira na klasno i ideološko opredeljenje.
Posle „deset krvavih godina“, u oktobru 2000, Srbija, odlaskom Miloševića i njegove klike sa vlasti, s decenijskim zakašnjenjem ulazi u tranzicioni proces, opustošena, ozloglašena i posramljena, a sa dve trećine elitnih preduzetničkih mesta u rukama nomenklature SPS-a i JUL-a.

II UPOREDNI PORTRETI

Dobrica Ćosić vs. Desimir Tošić

„Delimično odobravanje titoizma i Miloševićevog režima, uviđanje dobrih strana u režimu Komunističke partije, radovanje nekim ratnim pobedama JNA i Srba u ratu sa Hrvatima i Muslimanima – predstavlja političku i moralnu krivicu, ako je u tom ratu činjen zločin“, piše o sebi Dobrica Ćosić u svojoj poslednjoj objavljenoj knjizi „Vreme zmija“.
Da su „u tom ratu“ sa srpske strane činjeni užasavajući zločini prema Hrvatima i Bošnjacima, dobro je poznato, a s obzirom na to da je do polovine šezdesetih podržavao režim Josipa Broza Tita (punih dvadeset godina) i da je, potom, svojom izjavom o Miloševiću kao najvećem srpskom političaru posle Pašića uticao i na „vođino“ grandomansko samopouzdanje i na raspoloženje javnosti da prihvati njegovu destruktivnu volju, te podržavajući ga i kasnije („A ja sam 1991. i 1992. ipak sarađivao sa tim licemerom. Bio sam u zabludi da je patriota više no vlastoljubac. Kako sam smeo da verujem da taj požarevački Magbet može da prihvati bilo kakvu demokratsku i moralnu reformu Srbije?“) – Ćosić, ličnost tada u javnosti od najvećeg ugleda, ima moralnu i političku krivicu.
„Pokušao sam da ispišem ljudsku sudbinu na srpskoj zemlji u ovom veku (dvadesetom, moja primedba); mnoge važne događaje nisam ni opisao, ni zapisao. Gasi se moja književna uloga. Propada i ostaje van ljudske pažnje i interesovanja moje književno delo. Da li sam mogao, da li sam imao dara da ga učinim dugovečnijim? Ne verujem. I ja pripadam svetu koji je minuo u ponor Istorije (...). I knjige koje sam pisao da budu novi srpski roman, sada nisu novi srpski romani. Razloge da ih čitaju imaju uglavnom istoričari književnosti. Ideje u njima koje su nekada budile i oblikovale svest čitavim naraštajima, može se reći i čitavom srpskom narodu, te ideje su sada mrtve. Nikoga ni na šta ne pokreću i ne uzbuđuju“, ispoveda se Ćosić.
Govoreći o sopstvenom opusu ovako kritički – da ima samo arheološku vrednost – Ćosić je tu i neobično iskren i neobično pouzdan svedok. Šta je to zbog čega su Ćosićevi romani anahroni? Problem tu jeste u ideologizaciji literature, ali ne i u istorijskom krahu ideologije. Ćosić, a to je suština problema, nije anahron od danas, on je i „u svom vremenu“ bio anahron.
Književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića, ontologizovano je neprikosnovenošću nacionalne ideje i teleološkim stereotipima koji iz nje izviru, a nastajalo je, od sredine prošlog veka, upravo u vremenu deontologizacije mišljenja i pisanja.
U svojim se književnim delima Ćosić čitaocu obraća prevashodno kao Srbinu, a ne kao individui za koju je nacionalno opredeljenje nevažno dok čita beletristiku.
„’Ljudska prava’ poništiće srpski identitet”, tvrdi Ćosić, i taj njegov stari stav imao je i ima političke, etičke i poetičke konsekvence, toliko pogubne da njegovo političko, publicističko i književno delo, danas, bez ostatka, preporučuju istorijskoj ropotarnici.
Uprkos iskrenim javnim zalaganjima za odbranu slobode mišljenja i izražavanja, kao osnovnog demokratskog načela – još osamdesetih godina prošlog veka – Ćosićevo shvatanje demokratije bilo je i ostalo pogrešno. Na stranicama „Vremena zmija“, on iznosi sledeći sud: „Nema Srbija Srbina i čoveka koji ima pameti i hrabrosti da spasava srpski narod“. Ta vera u pojedinca kao izbavitelja, taj dokazano poguban nazor o istoriji – ustoličio je i Josipa Broza Tita i Slobodana Miloševića na autokratski tron, spreman da uvek dovede do diktature. Sloboda i demokratija jednog društva ogledaju se u pravednosti i postojanosti njegovih institucija, a ne u pravednosti (istinoljubivosti, hrabrosti) njegovog vođe. To što je tako dobro razumeo njegov ispisnik Desimir Tošić, Ćosić nije shvatio, i to je suština njegovog tako uticajnog anahronizma.

***

Osnovni stav na kojem počiva celokupna, šest decenija dosledna i u emigraciji i u domovini, javna, intelektualna i politička delatnost Desimira Tošića (1920– 2008), jeste da je pitanje demokratije i suštinsko nacionalno pitanje, a da je „nacionalizam – osnovna smetnja za demokratsku evoluciju“.
Ovaj stav da je demokratizacija temeljno društveno i državno, srpsko i srbijansko pitanje, a ne obrnuto – da je srpsko osnova demokratskog pitanja – kako je uspešno i nesrećno propagirao Dobrica Ćosić, premisa je, decenijama zapostavljana, i za prevladavanje autoritarne prošlosti i za izgradnju slobodnog, otvorenog, solidarnijeg i srećnijeg društva. Ta premisa, ta radna teza (taj uslov bez kojeg nema napretka) u Srbiji druge polovine dvadesetog i u prvoj deceniji dvadeset prvog veka, nije imala glasnijeg, ubedljivijeg, postojanijeg i moralnijeg promotora upravo od Desimira Tošića.
Dugoročno loše stanje našeg društva zasniva se na nepokolebljivoj veri u istorijske neistine i na rđavim, nacionalističkim, antievropskim pretpostavkama za političku delatnost. Treba, dakle, pošteno pogledati u noviju nacionalnu istoriju i odvažno rasterati magle obmana. Tamo gde u istorijskom događaju nadmoćna većina vidi zlu, protivsrpsku nameru, Desimir Tošić je u stanju da detektuje simptom koji ukazuje na ozbiljan problem ugrožavanja ljudskih prava u zajednici. Samo na taj način, on je, u tome sasvim usamljen, svojevremeno mogao da napiše kako su albanski nacionalizam iz 1944. i hrvatski s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, „dva izuzetno hrabra nacionalizma“, pri tom objašnjavajući da ti nacionalni pokreti ne predstavljaju pobunu zlih odmetnika od pravde, nego da odražavaju i nezadovoljstvo nepravednim rešenjem demokratskih pitanja u SFRJ.
Zagledajući se dalje u prošlost, Desimir Tošić razvejava još jedan izuzetno poguban stereotip. Kraljevina SHS, tvrdi on, ne nastaje kao izraz benevolentnosti, nego kao hegemonistička težnja srpskog nacionalizma. Ujedinjenje ne predstavlja oslobađanje braće od austro-ugarskog jarma, kako se uobičajeno proklamuje, jer „Hrvatska nije bila država, ali nije bila okupirana teritorija koju je trebalo 'oslobađati'“.
Kad pogled usmerava na događaje iz osamdesetih godina prošlog veka, kada se raspiruju slovenački i srpski nacionalizam, kada se začinje poslednje seme raspada zajedničke nedemokratske države, Desimir Tošić, upoređujući „Priloge za slovenački nacionalni program“ i „Nacrt memoranduma SANU“, otkriva suštinske razlike u ovim nacionalizmima i patriotizmima koje će imati i suštinski različite posledice za svoje narode i domovine: „Slovenački nacionalizam, iako otvoreno separatistički nasuprot nacrtu SANU iz Beograda, ipak nosi sve odlike jednog odbrambenog nacionalizma koji žudi za Evropom. Slovenački nacionalni program bio je u osnovi i daleko progresivniji u političkom smislu, jer je potencijalno predviđao klasičnu demokratsku državu s građanskim društvom i odbranom ljudskih prava (...) Nacrt pak Memoranduma iz Beograda pokazuje jednu autoritarnu tendenciju, daleko je od ljudskih prava i demokratizacije SFRJ u evropskom smislu (...) Srbi, posebno kritička inteligencija, došli su do kolektivnog stava da treba prvo 'rešiti' nacionalno pitanje, pa onda ići u demokratizaciju. Evropa je trebalo da čeka... Srbiju!? (...) Dok su Srbi odbacivali i tada Evropu u dovoljnoj meri, Slovencima je Evropa pomogla da budu ono što su danas (...) Moramo da nađemo novi put. Ali ne sa starim idejama i istrošenim ljudima“, kaže Desimir Tošić (knjiga „Kritikom ka prosvećivanju“).
Jasan, desupstancijalizovan pogled u sopstvenu prošlost, uslov je za jasnu viziju slobodne budućnosti.

Mihailo Marković vs. Zoran Đinđić

Disident u režimu Josipa Broza Tita, Mihailo Marković (1923–2010), uz Branislava Petronijevića, nesumnjivo, u svetu najpoznatiji i najuticajniji srpski filozof, pisac dela i iz oblasti logike i metodologije, i iz oblasti teorije društva nadahnute Marksovom idejom potpune emancipacije čoveka, u sećanju, za izvesno vreme, ostaje upamćen ne toliko kao autor „Dijalektičke teorije značenja“ ili „Filozofskih osnova nauke“, „Determinizma i slobode“ ili „Slobode i prakse“, nego kao pisac programa Socijalističke partije Srbije, njen potpredsednik i član Glavnog odbora, jednom reči kao ideolog.
Kada ga je pozvao da napiše program partije koja nastaje spajanjem Saveza komunista Srbije i Socijalističkog saveza radnog naroda Srbije, koga je zapravo Milošević tada pozvao obećavši mu da će budući program biti u potpunosti njegovo delo?
Mihailo Marković, sa pripadajućim mu oreolom praksisovca, uvaženi predavač filozofije na brojnim američkim univerzitetima, tada je i jedan od pisaca čuvenog Memoranduma SANU i zagovornik ideje da Srbi, u svakom slučaju, treba da žive u jednoj državi. Dakle, već tada, s Miloševićem ne razgovara kosmopolita komunističke provenijencije, nego levičar koji smatra da je rešavanje nacionalnog pitanja prioritetno. Zagorka Golubović će taj spoj nacionalnog i levičarskog, dalekovido, imenovati kao nacionalni socijalizam. Svoj otklon od internacionalizma, koji je u korenu levičarske ideje, Mihailo Marković će kasnije ovako objasniti: „Kako su druge nacije napuštale ideju o Jugoslaviji i kako je zemlja postajala sve ugroženija, prirodna je bila evolucija ka jednoj razumnoj i opravdanoj levoj patriotskoj poziciji“.
Ubrzo će se pokazati da ova patriotska pozicija, o kojoj govori i koju priželjkuje Marković, nema nikakve veze ni sa levičarskim idejama ni sa rodoljubljem. Upravo će Srbi postati i najveći gubitnici u ratovima i najozloglašeniji krivci za njih. Slobodan Milošević će činiti sve, ali ne za narod ili za socijalizam, nego za to da se održi na vlasti. Takvi patriotski činovi dovešće do nacionalne katastrofe, a levičarske ideje, u rukama SPS-a i JUL-a, postaće samo maske za otimačinu nacionalnih dobara. Iako je Markoviću sva ta korupcija ideja i poseda bila dobro poznata, iako je sve to kritikovao uglavnom unutar partije, ostao je član Glavnog odbora sve do kraja 1995. Najzad, i pred sam kraj života, u dvotomnoj knjizi sećanja pod naslovom „Juriš na nebo“, on će pravdati Miloševićev režim na jedan, za logičara, volšeban način. Uzroke će, naime, proglasiti posledicama.
Korupcija u Miloševićevom režimu, prema Markoviću, nastaje kao posledica uvođenja ekonomskih sankcija SR Jugoslaviji. Ovo objašnjenje je banalno. Sankcije su samo produbile već postojeću korupciju. Na skoro hiljadu stranica memoara nijednom reči se ne pominje famozni Zajam za preporod Srbije, niti, pak, Mihalj Kertes koji je bio ovlašćen da na carini ostvari selektivnu bescarinsku zonu za, od tajne policije, organizovan šverc do tada nepoznatih razmera a za probitak partijske oligarhije. Miloševićeva vladavina je, dakle, od početka korenito crnoberzijanska, i isto tako ratnohuškačka. Da nije bila takva, u temelju i ratoborna, ratovi su se mogli izbeći, a hrvatski Srbi i danas bi živeli u Krajini, u najmanju ruku, kao u kulturnoj autonomiji. Prema Markoviću, vinovnici ratova su isključivo međunarodna zajednica i secesionističke težnje Slovenije, Hrvatske i Bosne.
S padom režima Slobodana Miloševića – a Marković je, i to treba reći, smatrao da Koštunica nije pobedio u prvom krugu, ikako je to i sam Milošević priznao – uništene su „sve tekovine socijalizma u Srbiji“, tvrdi autor „Juriša na nebo“. Ako je Miloševićev režim socijalistička tekovina, kako tvrdi Marković, onda, kako bi rekao Hegel, utoliko gore po tu tekovinu.

***

Atentat na premijera Đinđića – to prilježno pripremano i precizno koordinisano ubistvo prvog čoveka države na radnom mestu – do dana današnjeg nije shvaćen kao atentat na državu u nastajanju i kao simbolično ubistvo nacije (u nastajanju). Nasilna smrt Zorana Đinđića nije shvaćena kao žrtvovanje koje je država morala da okaje drastično povišenom racionalnošću i odgovornošću. Da je bilo tako kako nije bilo, a moglo je biti, danas bi Srbija bila neuporedivo bliža Evropskoj uniji, a mi bismo u nju imali neuporedivo više poverenja. Izvori i tokovi moći u njoj danas bi bili prozirniji nego što jesu. Komemoracija svirepo umorenom premijeru, mogla bi da se okonča.
Odmah po atentatu činilo se da će država sa ubijenim premijerom rešiti one probleme koje nije mogla da reši sa živim, te da će žrtva u svojoj tragičnosti prouzrokovati društvenu katarzu na koju je predugo čekano. Ubrzo, sve je vraćeno u pređašnje stanje. Ubistvo premijera je svedeno na nivo ubistva privatnog lica, oca i supruga, izgubivši suštinski politički značaj. Posmrtni ostaci premijera sahranjeni su u Aleji zaslužnih građana, a podstaknuta društvena energija je nanovo blokirana. Sve se okončalo suđenjem direktnim počiniocima, a nadustavni prostor političke moći ostao je potentan. „Promenjeni su akteri i odnosi snaga, a suštinska svojstva političkog sistema još su intenzivirana“, da citiramo iz Đinđićevog teksta od pre dve decenije „Srbija, šta je to?“ (Stav, novembar 1989).
Đinđić je u politiku ušao kao već ostvareni angažovani intelektualac „da celokupnu energiju ulaže u koncept promena“. Pišući o političkim problemima najpre u Jugoslaviji (tekstovi sabrani u knjizi „Jugoslavija kao nedovršena država“), a zatim u Srbiji (tekstovi ponovo objavljeni u zbirci „Srbija ni na Istoku ni na Zapadu“), već kao politički analitičar Đinđić je sebe smatrao odgovornim za politička zbivanja. „Intelektualci su saučesnici u onom što se događa, bilo da govore ili da ćute“, kazao je u intervjuu koji je predgovor pomenutoj knjizi iz 1996.
Kao i u angažovanim novinskim člancima, Đinđić je i u svojim filozofskim delima u potpunosti zôon politikon. U njima, on se bavi onim teorijskim problemima u čijoj senci cvetaju/venu i ideologija i realni život komunizma. „Subjektivnost i nasilje“ (1982), knjiga je o nastanku sistema u nemačkoj klasičnoj filozofiji, bez kojeg nema ni potonjeg sistema marksizma, a „Jesen dijalektike“ (1987), knjiga o Karlu Marksu i utemeljenju kritičke teorije društva, predstavlja zapravo dekonstruisanje marksističkog sistema.
Đinđić je, dakle, i u svom filozofskom radu u vidu uvek imao stvar politike, ono „opšte dobro“, kao što je kasnije, u svojoj političkoj delatnosti imao filozofski stav. U političkim analizama nije ostajao na deskripciji, nego je opisanu pojavu pojmio i na taj način isticao njenu suštinu. S druge strane, u politici je pojmovima (demokratija, odgovornost, transparentnost, racionalnost, procedura, interes, tranzicija) davao smisao konkretne akcije. Pojam koji ne sadrži akciju, kao i akcija koja se ne može pojmiti, za Đinđića, kao političara i filozofa, bili su besmisleni. Opaka je greška što u atentatu na njega kao premijera nije nađen smisao, što ovaj gnusni čin nije pojmljen i što iz tog poimanja nije proizašla konkretna politička i društvena akcija.
Kao angažovani intelektualac Đinđić je ukazivao na prividni sadržaj pojmova ideologije bivših režima (Brozovog, postbrozovskog i Miloševićevog), koji su, pak, produkovali neodgovornost, neracionalnost i neslobodu.
Za vreme socijalističke federacije, Đinđić je u svojim analizama ukazivao na ideološke aporije koje redukuju stvarnost. Pokazao je da su ideologija komunizma i pojam države suštinski protivrečni, jer država bi trebalo da bude javna, nadstranačka stvar, a komunizam je uzurpira kao oblik manifestacije svoje partije. Govorio je zatim o tome kako komunizam/socijalizam sprečava spontanu društvenu komunikaciju i kako nameće ideološki jezik čija je svrha da za održavanje sistema stvara iluziju stvarnosti. Socijalizam je uređenje sistemske neprozirnosti, a sa zahtevom za (metafizičkom) odgovornošću pred partijom i istorijom, likvidira suštinu odgovornosti.
Miloševićev režim, Đinđić je prozreo kao spoj propale komunističke i anahrone nacionalističke ideologije koja naciju vidi kao teritorijalnu jedinicu. Ovaj režim, koji je uzrurpirao institucije kontrole moći i stvorio lažni parlamentarizam, permanentno je produkovao sukobe kao razlog svog opstanka.
„Tematizovanje (...) između ostalog znači činjenje prozirnim“, kaže na jednom mestu Đinđić. I to je najbolja definicija delatnosti političkog analitičara i angažovanog intelektualca, da tematizovanjem okriva ono što je u pojavi skriveno. Zadatak transparentnosti izvora i distribucije moći, za šta se Đinđić zalagao još pre nego što je direktno stupio u politiku, ostao je naš glavni politički zadatak u tranziciji.

Biljana Plavšić vs. Dobri čovek iz Foče

U Beograd je, da se tu ponovo nastani – pravo iz zatvora u Švedskoj gde je bila osuđenica po kazni izrečenoj u Hagu, u Holandiji, za zločine protiv čovečnosti počinjene u Bosni i Hercegovini – doputovala Biljana Plavšić, za rata potpredsednica Republike Srpske a poratna njena predsednica.
Gotovo sva masovna sredstva javnog informisanja u Srbiji podrobno su nas izvestila o tome kad, kako i zašto je Biljana Plavšić doputovala u Beograd, zaboravljajući pri tom da napomenu ko je zapravo ličnost pod tim imenom.
Biljana Plavšić se vratila posle izdržane kazne zatvora za počinjeno teško krivično delo koje je na sudu priznala. Da li se, suočena s težinom svojih nekadašnjih nedela, ovde vratila pokajnica obremenjene savesti?
Da se podsetimo, Plavšićka je 2002. Sudskom veću Haškog tribunala, priznajući krivicu rekla da su „plodovi rada“ lidera Republike Srpske, s kojima se, kako je tada tvrdila, „premda prekasno“, razišla: „Grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svijetu koji nas je odbacio zbog tih lidera.“ Ukoliko uzmemo u obzir da je priznavanjem krivice za masovne progone nesrpskog stanovništva, optužena, eo ipso, pod plodovima i svog liderskog rada podrazumevala groblja, izbeglice, ubijene i silovane na bošnjačkoj i hrvatskoj strani, onda, bez obzira na pozamašan broj retoričkih ograda u njenoj izjavi, možemo smatrati da je ona prihvatila sopstvenu krivicu. Da li se, postavimo pitanje ponovo, kao takva, u najmanju ruku posramljena svojim nekadašnjim nedelima, Biljana Plavšić pokajnički vratila u Beograd?
U proleće prošle godine, u intervjuu jednom švedskom listu, srpska osuđenica iz zatvora Hinsenberg izjavljuje: „Ja sam sebe žrtvovala. Nisam učinila ništa loše.“ Dakle, bivša (pot)predsednica nije prihvatila krivicu, niti se duboko razočarala u sebe. Krivicu je na sudu priznala neiskreno, kako će kasnije tvrditi, a ta neiskrenost smanjila joj je kaznu najmanje za polovinu! To nam govori dve stvari.
Prvo, Biljana Plavšić je, zarad sebičnosti i svog konfora, izdala ne samo svoje dojučerašnje saradnike na zajedničkom projektu etničkog čišćenja – jer, smanjujući je sebi, uvećala je njihove kazne – nego i sopstveni nacionalni ideal. Drugo, Biljana Plavšić je svoj ideal izdala samo privremeno. Lažno priznajući krivicu, objasniće kasnije, „žrtvovala“ se, (poput farmakosa) preuzimajući je na sebe kako ne bi pala na ceo narod. Ko se, dakle, iz švedskog zatvora vratio u srpsku prestonicu? Niko drugi do osoba koja za sebe drži da nije počinila zločine protiv čovečnosti zbog kojih je, svojevremeno ih priznavši, bila osuđena!?
Posle svega, u Beograd se, dakle, vratila ona, prvobitna i, pod prividom pokajanja, konstantna Biljana Plavšić koja je u Hagu najpre izjavila da se ne oseća krivom. U Beograd se vratila ratna potpredsednica Republike Srpske koja, u jeku etničkog čišćenja, tvrdi da su Bošnjaci „genetski deformisan materijal“ što sa svakim novim pokolenjem „postaje sve gori i gori“. Ta, sve gora i gora „nasljedna generacija“ bosanskih muslimana, uništavana je sistematski tokom rata i iz razloga ovih naučnih otkrića doktorke Plavšić čiji je resor biologija.
Milorad Dodik, aktuelni predsednik vlade Republike Srpske, kao domaćin dočeka Biljane Plavšić u Beogradu, rekao je, u odbranu svoje starije koleginice, da ona nije ni pucala, niti koga ubila. To je tačno samo pod uslovom da odgovoran za likvidaciju mora nužno okrvaviti ruke ili pucati kako bi nekoga ubio.
Čuveni stih pesnika Branka Miljkovića mogao bi, u pluralu, da stoji kao zajednički epitaf za sve one nevine ljude koji su pali kao žrtve onih za koje su predstavljali samo „genetski deformisan materijal“: Ubi nas prejaka reč!

***

Najpre se na ekranu pojavi jedna fotografija, na njoj je portret nama poznatog čoveka. Glas nam kaže: „Ovo je jedan zao čovjek“, a preko fotografije se pojavi reč upozorenja: „Zaboravi!“. Zatim se, „na rez“, pojavi novi kadar sa drugom fotografijom, na njoj je portret nama nepoznatog čoveka. Glas, opet „iz off-a“, kaže nam: „Ovo je jedan dobar čovjek“, a preko fotografije iskrsnu slova reči: „Zapamti!“
To se zbiva negde pri početku dokumentarnog filma Džemala Sokolovića „I bi svjetlost“. Prva fotografija portret je Slobodana Miloševića, a druga čoveka čije ime ne znam, ali ću dok me sećanje služi pamtiti ono što je on učinio, a o čemu sam saznao mimo filma, jer iako je ovo film o delima poput njegovog i o ljudima poput njega, on se pominje samo na početku, kao lik nazvan dobrim, kao nekakvo naveštanje onima koji za njim dolaze. Ovaj čovek sa fotografije koji se na njoj smeje širokim osmehom, a iznad njega se vidi na zidu, takođe njegova, fotografija iz mlađih dana, fočanski je Srbin koji je početkom prošle decenije, kad su, zapaljene od strane srpskih ratnika, gorele kuće njegovih komšija Bošnjaka, od srama i očaja, sam zapalio svoju kuću da i ona zajedno sa ostalima izgori do temelja.
„Zašto tako malo znamo o dobrim ljudima i njihovim djelima, a tako mnogo o zločincima i zlu“, pitanje je koje izgovara autor filma. Bilo je, naime, na svim zaraćenim stranama dobrih dela i dobrih ljudi koji su žrtvujući se priticali u pomoć paćenicima druge vere i druge nacije. O tim delima malo se zna i još manje govori, a od životne je važnosti da se upravo o njima što više govori i zna. Jedino se na takvim, dobrim, pravednim i hrabrim delima učinjenim u zlim vremenima gradi od prošlosti pametnija budućnost među narodima i državama koje su ratovale. Ta časna dela – u kojima se prepoznaju ljudi, a ne nacionalni atributi, kao što se u patnji i radosti iskazuje uvek ista ljudska suština, bez obzira na nacionalne atribute – jedina su svetlost što može osvetliti tamu zločina.
Pedijatar dr. Sekul Stanić (1944–1992), upravnik bolnice u Foči, Srbin je koji je spasao nekoliko svojih kolega Bošnjaka od sigurne smrti; oni u filmu o tome svedoče. Pri povlačenju iz Foče, srpski ratnici su ubili svog sunarodnika.
Kata Blažević (1939–1993) u Buturović Polju, dok je mesto bilo okupirano od strane HVO-a, pomagala je uhapšenim muslimanima i muslimankama. Pri povlačenju, hrvatski ratnici ubili su svoju sunarodnicu.
Svedočeći o humanim delima Kate Blažević, jedna od starijih Bošnjakinja koja je bila uhapšena kaže: „Kad je radila istinu, ona će i pričati istinu.“ Ta misao jedne neškolovane seljanke, izražena u stilu naše zajedničke epike, a po snazi uvida ravna sentenci nekog starogrčkog tragičara, ovde se takođe kreće u metafori svetlosti.
Naposletku, film nam pripoveda o Bošnjacima, meštanima, koji su u svom selu vodili bitku s pridošlim ratnicima Bošnjacima, kako bi spasli svoje komšije, Hrvate ili Srbe, svejedno – u čemu su i uspeli. Oni nisu hteli da govore pred kamerama, kako ne bi otkrili identitete svojih komšija. U filmu se čak ne pominje ni ime mesta u kojem se sve to dogodilo.
Mračna vremena može rasvetliti jedino istina o dobrim delima.

Škorpioni vs. Anarhosindikalisti

Knjiga Jasmine Tešanović „Škorpioni – dizajn zločina“, dnevnik je sa suđenja 2006. i 2007. u Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu, za ubistvo šest civila tokom rata u Bosni i Hercegovini, petorici članova, među kojima i glavnokomandujućem, paravojne formacije „Škorpioni“, za koju su na suđenju pojedini oficiri JNA tvrdili da nije paravojna. Da podsetimo, pošto je, pre četiri godine, na televiziji B92 prikazan, tada deset godina star, snimak ubistva šestorice Bošnjaka, od kojih su dvojica maloletni, podignuta je optužnica protiv petorice pripadnika pomenute (para)vojne formacije koji se jasno vide na snimku.
„Škorpioni – dizajn zločina“, potresno je svedočanstvo ne samo o užasnom, hladnokrvno izvršenom nedelu nego i o ideološkoj podlozi koja izvršioce lišava osećanja krivice. Spektar izgovora koji sedativno deluju na moralnu svest, širok je: od onog da su posredi samo vojnici koji bespogovorno izvršavaju naređenja nadređenih jer bi u suprotnom izazvali haos u subordinaciji, bez koje nema uspešnog ratovanja, do toga da su posredi heroji koji su svojoj individualnoj savesti pretpostavili kolektivnu čast otadžbine.
„Nisam gledao u ljude, gledao sam u neprijatelja“, kaže jedan od ubica. „Oni svoju krivicu nazivaju patriotizmom“, kaže Jasmina Tešanović.
Ko je ovima i njima sličnim pružio mogućnost (i dao pravo) da se kao zločinci osećaju herojima? Zašto, umesto stida, osećaju ponos?
Svoje nedelo, oni doživljavaju kao žrtvu. Na oltar otadžbine koja je to od njih zahtevala, žrtvovali su, zapravo, svoje savesti, sebe kao moralna bića. U svetlu zločinačke politike, u stopu praćene nemoralom javnog mnjenja, kojoj su recipročno služili devedesetih godina dvadesetog veka, njihovo zlo delo istaklo ih je kao patriote.
Otadžbina je umela da ih nagradi i da ih time učvrsti u uverenju da su učinili nešto doista veliko i posebno. Ubijali su, najzad, zarad cilja koji, podrazumevajući gubitke drugih, obezbeđuje probitak. Deset godina posle zločina ove su ubice živele kao ugledni i dobrostojeći građani – sve dok se nije otkrio snimak kojim su zapravo hteli da dokumentuju svoj patriotski čin. Oni koji ih optužuju, prema njihovim merilima, protuve su što prodaju čast otadžbine za koju valja ginuti i, više od toga, ubijati. „Iste reči koje su bile mantra za ubijanje, sada su mantra za čast“, uviđa autorka knjige „Škorpioni – dizajn zločina“.
I na optuženičkoj klupi, „Škorpioni“ imaju nastavljače svog patriotskog dela. Samo dva dana posle izricanja presude, izvršen je, pukim slučajem neuspeo, atentat na novinara Dejana Anastasijevića. Škorpioni, oni koji nisu procesuirani, objavili su da nemaju ništa sa ovim pokušajem ubistva. Onaj ko je bio meta kaže da nema razloga da im ovog puta ne veruje na reč. Međutim, onaj ko je postavio bombe na prozor spavaće sobe u stanu porodice Anastasijević, a čiji identitet do dana današnjeg nije utvrđen – za svoje je delo dobio impuls iz istog onog srca tame što je napajalo i radnje za koje su pojedini pripadnici „Škorpiona“ osuđeni.
Sve presude izrečene u Specijalnom sudu za ratne zločine odnose se isključivo na počinioce; nijedna ne dopire do nekog naredbodavaca iz senke. Treba tim činjenicama pogledati u oči!
Sve dok to srpsko srce tame – „političko-policijsko podzemlje koje je bez većih problema preživelo i 5. oktobar i 'Sablju'“, kako kaže Dejan Anastasijević – ne bude izgubilo moć, neće biti one neophodne vedrine bez koje patriotizam predstavlja patološki oblik emocija.
Srbija kao država u drugoj polovini osamdesetih i tokom cele decenije devedesetih godina prošlog veka patriotizmom proglašava notornu psihijatrijsku činjenicu. Uticaj ovog razornog nasleđa osećaćemo sve dok nacionalna istorija ne obelodani sve zločine počinjene u ime nacije i dok to ne postanu činjenice u udžbenicima. Za državu, društvo i naciju koji se ponose onima što su sramota za njih, naprosto, nema budućnosti.
Patriotizam se ogleda u težnji za zadovoljstvom da se živi u državi koja bolje od drugih čuva slobodu i dostojanstvo ne samo svojih građana, nego i svih onih koji se, poput francuskog navijača Brisa Tatona, u njoj nađu a nisu njeni državljani.

***

Ratibor Trivunac, Tadej Kurepa, Ivan Vulović, Sanja Dojkić, Ivan Savić i Nikola Mitrović, šestoro je anarhosindikalista puštenih 17. februara ove godine da se, posle pet i po meseci provedenih u pritvoru, brane sa slobode. U skladu sa svojim (anti)političkim kredom, oni tvrde da se ni sada ne nalaze zapravo na slobodi, jer nema slobode dok su radnici i seljaci eksploatisani i dok država štiti tajkune. Ipak, pritvor je neuporedivo gori od nelagodnosti „uslovne slobode“.
Krajem avgusta prošle godine na Ambasadu Grčke u Beogradu bačena su dva Molotovljeva koktela, pri čemu je počinjena materijalna šteta u iznosu od 18 evra. To je stavljeno na teret pomenutim anarhosindikalistima najpre kao prekršajno delo izazivanja opšte opasnosti, da bi, ubrzo potom, bilo preinačeno u krivično delo međunarodnog terorizma. Advokat Srđa Popović tvrdi da je apsurdno na osnovu ovakvog prekršaja podizati optužnicu za međunarodni terorizam. Nebojša Popov, pak, tvrdi da je reč o montiranom političkom procesu. Optuženi, koji su doista prošlog leta protestovali ispred grčke ambasade u znak solidarnosti sa pobunjenim studentima u Grčkoj, izjavljuju da nisu počinili pomenuto nedelo i prete tužbom državi. Uz to, tvrde i da im je u pritvoru prisilno iznuđivano priznanje.
Dve stvari ovde su već sad sasvim izvesne. Prvo, naša mlada demokratija iznedrila je svoje prve političke zatvorenike i disidente. Drugo, njena krhkost ne može da se nosi za zahtevima za onim slobodama koje njenoj vladi ne donose koristi.
S obzirom na to da je u temelje sadašnjeg režima ugrađena nada nekadašnjih disidenata i Miloševićevog i Titovog režima, i s obzirom na to da su u temelje Titovog režima bile ugrađene nade disidenata komunista koji su tamnovali u Kraljevini (ne treba smetnuti s uma da je različito biti član Komunističke partije kad je ona pod zabranom i kad je ona na vlasti), možemo postaviti sledeće pitanje: Da li će, poput svojih prethodnika, jednog dana vlast osvojiti današnji disidenti i da li će i na njihove nade položene u temelje novog režima morati da podsećaju novi disidenti?
Kad je reč o anarhosindikalistima, odgovor na ovo pitanje je jasan. Anarhističke ideje uvek su disidentske. U biti anarhizma, naime, nije participiranje u vlasti, niti u ma kakvom obliku dominacije. Za anarhiste, svaka vlast je oblik ugnjetavanja.
Anarhosindikalistička inicijativa zalaže se za direktnu akciju kao nenasilni oblik borbe koji podrazumeva, pre svega, bojkot, sabotažu i štrajk. Solidarnost anarhosindikalista sa radnicima i seljacima u njihovoj bori protiv nepravdi koje im nanose poslodavci i država, svakako da predstavlja opasnost za režim u kojem postoje ozbiljni egzistencijalni razlozi za protest. Ali, ovde je posredi borba za prava i slobode koje garantuje i Ustav.
Svojim idejama i aktivizmom, anarhosindikalisti nas podsećaju na temeljne stavove humanizma. Na to da ljudi ne samo što se rađaju kao slobodna bića nego imaju i pravo da budu slobodni; na to da su ljudi sposobni za solidarnost i za dobrotu, a ne samo za gramzivost i egoizam. Najzad, podsećaju nas i na to da svaka vlast korumpira te da s njom uvek treba biti oprezan.
Kad se radnici zatvaraju u fabrike, kad seljaci blokiraju puteve, moramo imati na umu da je u korenu njihovog sponatanog postupka jedna anarhistička ideja. Svaki vid borbe za ostvarivanje prava koji prelazi institucionalne okvire, u kojima se ta prava ne mogu ostvariti, u biti je anarhistička akcija. Bez delotvornosti anarhističkih ideja, nezamislivo je istinski pluralističko demokratsko društvo. S druge strane, bez takvog, liberalnog društva, anarhističke ideje o slobodi ostaju nedelotvorne.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.