Rusmir Mahmutćehajić

Tajna Hasanaginice

Sarajevske Sveske br. 27/28

Zasigurno će Bog obraniti one koji vjeruju;
dosita Bog ne voli nijednog nezahvalnog izdajnika.
Dopuštanje je dano onima koji se bore jer im je učinjena
nepravda – Bog je doista moćan da im pomogne – koji iz svojih kuća nisu izgnani ni za što osim zato jer kažu: “Naš gospod je Bog.” Da Bog ne uzvraća jedan narod drugim, bili bi razoreni samostani i crkve, sinagoge i mesdžidi u kojima je ustrajno spominjano Božije ime. Doista će Bog pomoći onome koji pomaže Njemu – Bog je zaista Snažni, Moćni –
koji, ako ih Mi učvrstimo na zemlji,
klanjaju, i plaćaju čistim , i naređuju čestitost,
i zabranjuju nečasnost; a Bogu pripada
ishod svega.
Kur’an, 22:38–41

Oni kažu: “Ako budemo s tobom slijedili to rođenje,
bit ćemo otjerani iz naše zemlje.”
Zar Mi nismo za njih postavili vjernu nepovredivost,
prema kojoj se sabiru plodovi svega,
kao opskrba od Nas? Ali većina njih ne zna.
Koliko li smo gradova Mi razorili
koji su cvjetali u drskoj ugodnosti!
Ono su im naselja, pusta nakon njih,
izuzev nekih; Mi smo nasljednici.
Kur’an, 28:57–58

Sažetak

Traženja plemenite Hasanaginice

Žalostna pjesanca plemenite Hasanaginice je kazivanje o razlučenju ljudskog jastva u njegove dvije strane – jednu smrtnu i drugu besmrtnu. Vidici svijeta i čovjeka, kao i svake pojedinačnosti u njima, su neizmirljivo različiti i ovise o tome s koje se strane jastva promatraju.
Opredjeljujući se za ljepote ovog svijeta, smrtna strana jastva želi ostati u njemu kao zavičaju roda, dvora i blaga. Zato ta strana ustrajava na ostajanju kao pozornici svoje najuzvišenije mogućnosti. Ona je protiv slijeđenja Hvaljenog kao vodiča ljudskoj mogućnosti u kojoj se ozbiljuje svjedočenje da nema lijepog do Lijepog i da je izbavljenje iznad i izvan smrtnoga jastva. Besmrtna strana jastva žrtvuje svoju smrtnu stranu, pa tako u ljubavi prema Lijepom kao izvoru svake ljepote slijedi Hvaljenog kao svoju najljepšu i najuzvišeniju mogućnost. Ona u žalosti gleda na svoja prethodna stanja i sve što je u njima kao niža, ali se s radošću vraća svome počelu kao izvoru i upravitelju svake veličine i plemenitosti.
O tome se vraćanju jastva Jastvu u pjesmi plemenite Hasanaginice kazuje u vidiku tradicijske mudrosti. Hasan-aga je simbol smrtne strane ljudskog jastva. On se opredjeljuje za ostajanje u ovome svijetu kao predjelu roda, dvora, blaga i ugleda. On hoće svoje jastvo, te ga zato ne prepušta ni njegovom počelu. Hvaljeni, kao njegova viša mogućnost nije mu preči od svakog stanja jastva i svega čime je ono uobličeno.
Plemenita Hasanaginica ostavlja sve, svjedočeći da je žrtvovanje smrtnog jastva odlazak i iseljenje od svega radi Svega, od pokazanja lijepog Njemu Zbiljnom. Ona se odriče svog jastva da bi ga dobila u počelu i s njime. Pokriva se svijetu da bi se otkrila u svojoj najuzvišenijoj naravi. Hasanaginica je plemenita, jer svjedoči da je jedino imatelj svih lijepih imena gospodar veličine i plemenitosti. Ona zna da se samo u smrti, kao potpunom odvajanju od svih privida, događa povratak Lijepom kao najljepšem utočištu.
Jedino se u smrti, koju smrtno jastvo doživljava kao žalost, događa potpuna tragična katarza. A to znači da se prizor i osjećanje stradanja i patnje nadlazi u naziranju i saznavanju njihovog razrješenja u Umu i Ljepoti. Žalost se tako preinačuje u radost, jer je cijeli vidik svijeta određen jednošću njegovog počela i povratkom svega njemu. Sva iskušenja svijeta moguće je savladati jedino u odnosu s Lijepim i Živim, u ostavljanju svega radi povratka Njemu, te gledanja ostavljenog iz vidika dobivenog ili otkrivenog. Smrt smrti jest otkrivanje ili nalaženje Živoga.
Smrt je estetski ili osjetni potres, jer se u njoj događa oslobođenje od zatvorenosti u jednu razinu bivanja, pa tako i oslobođenje od varke neovisnosti i dovoljnosti volje smrtnoga jastva. Ali ona to nije u njegovome osjećanju sebe. Tek kada je u njoj otkrivena ili nađena obznana jastva, sve ljepote svijeta su vraćene Lijepom. Potpuno oživljenje je poistovjećenje s Njime. Smrt nije estetski potres za one njene promatrače koji su u prividu što im ga nameće smrtna strana jastva.
I još više od tog: smrt je smrtnome jastvu najteža i neizlječiva bolest; u njoj živi koji hoće svoje jastvo doseže neotrpljivo suočenje sa sobom. U tome se potresu događa potpuno odvajanje jastva od svega što nije Jastvo. To je ozbiljenje u Lijepom ili ujedinjenje s Njime, dosezanje cilja kojem čovjeka vodi srijeda njegovog jastva preko neodoljive privlačnosti Voljenog. Tada se žalosno siromaštvo svijeta preinačuje u sretno primanje Jednog kao imatelja svih najljepših imena.
Žrtvovanjem svog smrtnog jastva čovjek ustaje u Jastvu Živog. Time on pristaje na bezuvjetno iseljenje iz svega što priječi slijeđenje Hvaljenog kao najljepšeg primjera voljenja Lijepog. Jastvo u svojoj ljubavi za jednost Jastva i poslanost Hvaljenog kao vodiča prema Jastvu ne može prihvatiti nikakvo ostajanje. Tako se patnja i smrt, te sva iskušenja njima, preinačuju u uzlaženje do pune blaženosti u kojoj sve pojave u obzorjima i nižem jastvu dobivaju nova značenja.
Plemenita Hasanaginica je kazivateljica svoje žalosne pjesme u kojoj ona nadlazi prividnu raskoš svijeta u usmrćenju smrtnoga jastva i potvrdi u Jastvu Živog. Za čitatelja sakralne pjesme ona je samo znak o jastvu pjesnika. Iz tog jastva, koje je nadišlo sebe povezivanjem s Jastvom, pjesma je pokazanje Lijepog. S tim se Lijepim jastvo slušatelja ili čitatelja želi povezati i poistovjetiti u svome uzlaženju iz nizine prema visini ili u otkrivanju svoje izvorne i najljepše ćudi. Zato je plemenita Hasanaginica u središtu ove žalosne pjesme. Vidik u kojem je pjesma rečena jest iz jastva Hasanaginice koje je izašlo iz zatočenja svoje pojedinačnosti ili umrlo u svojoj smrti – pokrilo se za nju i otkrilo se u Živom. Tome se središtu čitatelj okreće kao jednome srcu svih ljudi, pa iz njeg nastoji vidjeti i sebe i cijelo postojanje.
Takvi se sadržaji ove pjesme mogu razviditi jedino pomoću tradicijske teorije umjetnosti. Samo tako je moguće tumačiti oblike sakralne umjetnosti, među kojima je i ova pjesma. U svakom drugom vidiku žalosna pjesma plemenite Hasanaginice i plemenita Hasanaginica žalosne pjesme izmiču razumskim uskraćenostima koje čovjeka priječe u gnozi kao znanju sebe Sobom.

Proslov

Talijanski opat Alberto Fortis objavio je 1774. godine u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia pjesmu s naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize . Ta je pjesma od njenog objavljivanja do danas najčešće imenovana kao Hasanaginica. Nakon prvog objavljivanja ona je začudnom brzinom prevedena u gotovo sve evropske jezike. Do danas ne prestaju pohvale i zanimanja za nju. Tajnovitome glasu te pjesme odazivali su se i neki od najpoznatijih sudionika evropske kulture osamnaestoga i devetnaestoga stoljeća. Među njima su Herder, Goethe, Scott, Coleridge, Mickiewicz, Puškin, Merimée.
Žalostnoj pjesanci plemenite Hasanaginice se, kao već poznatoj u Evropi, okreće i Vuk Stefanović Karadžić, pa se pjesma tako vraća na slavenski jug, u svoju jezičnu domovinu. Njen povratak se zbiva u vrijeme uobličavanja nacionalnih ideologija i pokreta među Južnim Slavenima. Ponovno udomljavanje Žalostne pjesance nameće tumačenja i korištenja dva s njome povezana, a gotovo posve protivna, viđenja.
Njena snaga i priznanja koja su joj dodijeljena u Evropi činili su je privlačnom vrijednošću i za sve one koji su gradili, zagovarali i primjenjivali ideologije nacionalnog oslobođenja Južnih Slavena. Antimuslimanstvo je ključni sadržaj svake od tih ideologija. A Žalostna pjesanca je muslimanska pjesma. I kao takva trebalo je da u nacionalnim ideologijama podržava gledanja na muslimane kao strance u slavenskom trajanju. Tako je njena najočitija strana postala jedva vidljiva i gotovo posve nedodirljiva – muslimanska pjesma u antimuslimanskim ideologijama.
Nije poznato kada se zbio događaj o kojem se kazuje u pjesmi. Bilo je to, vjerovatno, nekada prije 1717. godine. Iz pjesme je vidljivo da u vrijeme o kojem ona kazuje u Imotskom i njegovoj okolini žive i muslimani. Nakon 1717. godine, kada su ti krajevi potpali pod mletačku vlast, muslimana više tamo nema : njihova prisutnost je uništena ubijanjima, progonima i pokrštavanjima.
Tako Žalostna pjesanca svjedoči o uništenoj muslimanskoj prisutnosti, ali i trajnosti ljepote i mudrosti bez kojih pravo pjesništvo nije moguće. Uništenost o kojoj je tu riječ je, zapravo, dramatično preoblikovanje pripadanja dijela slavenskog stanovništva u dalmatinskome zaleđu. Muslimani su odatle prognani. Dio ih je poubijan, a neki su milom ili silom pokršteni. Jedan je oblik muslimanske prisutnosti uz brojna nasilja zamijenjen drugim, pa je iz promijenjenih vanjskih vidika prešao u tajne jastva “preobraćenih” koji su i dalje u sebi čuvali svoja izvorna pripadanja. Tako je moralo biti, jer tada za muslimane nije bilo mjesta u krajevima pod mletačkom vlašću.
O Žalostnoj pjesanci je govoreno kao morlačkoj, srpskoj, hrvatskoj, srpskohrvatskoj, muhamedanskoj, bosanskoj, jugoslavenskoj, muslimanskoj i bošnjačkoj. Na taj je način ona postala ključni znak složenosti svakog pojedinačnog jastva i svakog skupnog mistva. Svaki pokušaj da njeno pripadanje bude ograničeno na neku sliku jastva i mistva, uz isključivanje drugih, pokazuje se kao nasilno izobličavanje i pjesme i njenih tumača.
Ako pripada svakome od navedenih mistava, koja su shvaćena kao različita, Žalostna pjesanca prelazi granice njihove određenosti. To znači da iza njene jezičke površine postoje i dubina i visina koji je povezuju s počelom prisutnim u svakoj pojavi vidljivoga svijeta. I to bi bilo dovoljno za priznanje da ova pjesma ima ezoteričku jezgru, da pripada tradicijskom svijetu, te da je, u skladu s time, nepristupačna modernom shvatanju pjevanja i pjesme.
Njeno joj bivanje muslimanskom omogućuje da tome pridjevu oduzme zatvorenost i opredmećenost, te tako zajamči nepovredivu prisutnost u ukupnosti postojanja, u najvišim predjelima jastva. Ti najviši predjeli jastva ne pripadaju nijednom posebnom jeziku ili mjestu, već su svojina svakog čovjeka svugdje i vazda. Uvjet za takvu mogućnost je odbacivanje modernog tabua šutnje o ubijanju, progonjenju i pokrštavanju muslimana u Španiji, Podunavlju, na jadranskim obalama i njihovome zaleđu i, uz to, da se prihvati uskraćenost moderne književne kritike u tumačenju umjetnosti koja pripada svetoj tradiciji. Progon i ubijanje čovjeka tiče se svakog govorenja o razlogu i svrsi svijeta.
Žalostna pjesanca je muslimanska pjesma, ali kazana i sačuvana u sredini u kojoj je muslimanstvo zastrto i potisnuto iza glasnog govorenja i vidljivih oblika. Shvatanje njenog takvog bivanja pretpostavlja nadlaženje svake zatvorenosti na putu uzlaženja prema najuzvišenijoj čovjekovoj mogućnosti. Ali, ona je prihvaćena u svijetu romantičarske zanesenosti dovoljnošću ljudskog razuma u određivanju i postizanju najuzvišenijeg cilja čovjekovog mišljenja i djelovanja.
U tisućama tekstova o Žalostnoj pjesanci, na gotovo svim jezicima, nema nijednog u kojem je ona proučavana u vidiku muslimanskog ezoteričkog naslijeđa. To naslijeđe nikada nije razlučeno u razumski nacrt u kojem su znanje, put i vrlina odvojeni i opredmećeni. Nije, jer čim se nešto takvo dogodi, i to i svako drugo umsko naslijeđe izmiče iz čovjekovog vidika. Ne znači da ono nestaje, već je samo izgubljeno za razumsku oholost. Moguće ga je ponovo otkriti, ali uz uvjet da se jastvo promijeni.
U velikoj plimi moderne razumnosti i ideologija na njenoj ustalasaloj površini ta se perenijalna filozofija muslimanskog iskaza činila nepotrebnom i nepostojećom. Činila se, jer se jastvo modernog čovjeka zatvorilo u mjerljivi svijet kao jedinu razinu postojanja. Ono je tako izgubilo mogućnost da bude u Času, potpunoj zbilji u kojoj se vječnost obznanjuje u vremenu i beskonačnost u konačnosti. Nema više nijedne savršenosti da je primi u samoći i šutnji. Progonjen nesmirljivom strašću čovjek mašta da djelovanjem može ispuniti cijelo vrijeme. Ali ni ljepota ni mudrost nemaju razvoj: vazda ostaju to što jesu – prisutnost Vječnosti u svakom vremenu i na svakom mjestu. One su tu i sada, ali dostupne samo onom jastvu koje ih smireno i pokorno čeka i prima.
Ezoterizam je jedan. On nema historiju: odgovara onome znanju koje čovjek ima u svojoj srijedi kao nestvorenu suštinu. Odgovara, jer čovjek jest ozbiljiva mogućnost znanja svega. Čovjekovo jastvo u svojoj nerazlučenosti, darovanoj mogućnosti znanja svih imena, obuhvata sve vidljivo i nevidljivo. Njegova su pokazanja u dvojinama koje su istodobno i unutarnje i vanjske. Egzoterika se tiču, prije svega, te vanjske razlučenosti. Raj, pakao i čistilište su za njega izvan njegovog jastva i njegovog sada. Za ezoterika oni su u njegovome jastvu i sada.
Kada se za neki ezoterizam kaže da je jevrejski, kršćanski ili muslimanski, to se može odnositi samo na oblike njegovog iskaza i na najvažniji znak preko kojeg natpojedinačno ulazi u svijet pojedinačnosti. Ovisno o tome znaku, koji je u slučaju semitskog naslijeđa vjesnik, uobličeni su nauk koji odgovara umnosti, obred koji odgovara postupku ili putu i svetost koja odgovara dobroti i ljepoti.
U ovome će eseju biti razmotren tekst Žalostne pjesance plemenite Hasanaginice u vidiku perenijalne filozofije. Piscu ovog eseja nisu poznati raniji pokušaji otkrivanja tih vidika. Zato je on odlučio ponuditi moguću šifru njenih gotovo posve neprimijećenih obzorja. Ponuda je osnovana na tri pretpostavke. Prva je nedodirljivost teksta pjesme kakav je dao Fortis.
Prema drugoj pretpostavci očekuje se da poštovanje doslovnosti zapisa omogući otkrivanje njene umske ili duhovne dubine. Ta umska dubina je neuhvatljiva u mrežu moderne humanističke slike svijeta i čovjeka. Svijet je prema umskome vidiku obznana ili slika svoje više i nevidljive razine. Čovjek je sabranost vidljivog i nevidljivog svijeta pa tako slika Počela. Prema trećoj pretpostavci očekuje se da nejasna mjesta, za koja su nuđena različita rješenja, postanu jasnija u ovdje danom tumačenju tajne.
Prema tim postavkama Žalostna pjesanca plemenite Hasanaginice je u cijelosti djelo tradicijske umjetnosti, a to znači da je njeno vrelo mit ili metafizička doktrina. Takva umjetnost ima i jasno određen cilj, ali i potvrđena sredstva djelovanja. Ni jedno ni drugo nisu posljedica razumskog ili osjetnog dovijanja pojedinca, već su njegova postignuta udešenost u svijetu kojim jednost obznanjuje sebe.
Pjesnik ili pjesnikinja ne pjeva samo zato da bi se čulo o pojedinačnome jastvu, da bi ono bilo obznanjeno drugim. Upravo bi ovdje valjalo istaknuti da svako istinsko pjesništvo jeste žensko. To je tako, jer Se Jedan obznanjuje Riječju, Duhom, Umom ili Svjetlošću. Na prvoj razini tog obznanjenja postojanje je sabrano u nerazlučenoj cjelini. Tek iz primljenosti ili trudnosti time moguće je dati, obznaniti ili roditi pokazanje Jednog. A primateljstvo je žensko. Zato će u ovim razmatranjima jastvo koje kazuje pjesmu u punini njezine primljenosti nadalje biti imenovano pjesnikinjom.
Nada pjesnikinje je da u njoj i njome pjeva Jedan, te da tako ona sudjeluje u glazbi svega što je u obzorjima i svega što je u njoj. Tome se ona posve predaje: pokriva se pred svima da bi se našla otkrivena pred Jednim. Za taj cilj ona žrtvuje sve što je njezino da bi našla sve što joj je dano kao pokazanje Jednog. Ona umire u svojoj pojedinačnosti da bi ustala ili se rodila u Jednom kao počelu sveg postojanja i svake njegove pojedinačnosti.
Žalostna pjesanca je danas prisutna kao tekst. Nikada nije pronađen neki pojedinac koji bi je imao kao primljeno umijeće kazivanja. Od tog je teksta moguće poći u traganju za njenom prisutnošću u govoru njene izvorne kazivateljice. Tražitelja tekst vodi onoj razini jastva s koje je pjesma sišla u svoj sadašnji oblik. Uloga svakog djela tradicijske umjetnosti je da potakne i omogući uzlaženje jastva od nizine prema visini, prema Riječi koja je riznica svakog govora. Sve što se o ovoj pjesmi može saznati jeste preko teorije o mitu i odgovarajuće metafizičke doktrine u kojima bi simboličke slike tog teksta mogle pronaći svoja izvorna značenja.
Iako je prozaično, anegdotsko, osjetno i humanističko tumačenje teksta Žalostne pjesance kao literature već stotinama puta primjenjivano, do sada nije dalo odgovore ni na glavna pitanja o nejasnim mjestima. Nije, jer je takav pristup gotovo posve nemoćan pred bilo kojim tradicijskim simbolom u obliku kakav se može vidjeti ili čuti. U svim modernim čitanjima tog teksta nedostaje izvorni ton, pa tako i izvorni oblik s kojima pjesma ima uređenost i odmjerenost tradicijski govorenog stiha.
U modernim i razumski ograničenim pristupima o pjesmi se više ne misli kao o podsjećanju na Jednost i stvaranju kojim je ona prisutna u čovjeku i njegovome jeziku. Pjevanje i pjesma više nisu žrtvovanje pjesnikinje kao robinje Stvoritelja, žrtvovanja koje priskrbljuje svagdanji kruh. U pjesmi izvornog tona je govor Istine, pa ton postaje uobličenje koje je savršeno i sveto, jer dolazi od Svetog i vodi Njemu.
Tradicijska pjesma očarava i pjesnikinju i njenog slušatelja, jer ona ne kazuje ništa od sebe. Ona je primateljica od Stvoritelja ili glazbalo na Njegovim usnama, u ruci ili pod prstima svog Voljenog. Tako su očarani i oni koji je slušaju ili gledaju, ali Očaravatelj nije svediv ni na jednog od njih. Očaravanje nije ni prvi ni glavni cilj pjevanja i pjesme. Ljepota je vrijednost svakog takvog umjetničkog djela, ali nije i njegov najvažniji razlog. Tek sa zbiljnim umjetničkim djelom njegovi primatelji i davatelji uživaju u doslućivanju i ozbiljenju savršenosti koja postaje vidljiva kao njihova. To je zadovoljstvo koje djelovanje čini savršenim.
Kada se god govori o pjesmi u tradicijskom značenju tog pojma, to znači da je ona posve u skladu s metafizičkom doktrinom. U njoj se obznanjuje i preko nje se doseže jednost koja je u svemu. Čovjek tradicijskog gledanja na zbilju, koji je životom uključen u nju, nastoji da posveti sva svoja djelovanja. Njegov život je cjelina u kojoj nema razlučenja svetog i profanog. Takav čovjek nema nikakve tjelesne potrebe koje su bez umskog ili duhovnog sadržaja i učinka. Zato su i svi oblici njegove umjetnosti takvi. Ako se to primijeni na Žalostnu pjesancu kao djelo tradicijske umjetnosti, njeni sadržaji mogu biti dekodirani jedino u tradicijskoj teoriji književnosti. Takva teorija je na drugoj strani tog što u posljednjim stoljećima znamo kao evropsku književnu kritiku.

Ars sacra

U svojoj izvornoj naravi i njome čovjek zna da i on i svijet imaju jedno počelo. To njegovo znanje ne ovisi ni o čemu u vanjskome svijetu, iako mu ga mogu saopćavati i napominjati u različitim iskazima svi s kojima je u odnosu, i Zemlja i nebesa i sve među njima – i Sunce i Mjesec, i zvijezde i planine, i drveće i životinje, i mnogi od ljudi. Svjedočeći tu jednost, čovjek svjedoči sebe kao biće dva svijeta – vidljivog i nevidljivog. Kada je to počelo imenovano Bogom, njegovo svjedočenje je iskazivo u poricanju svakog boga mimo Boga.
Taj Jedan je zbilja i svijeta i čovjeka. Njegova prisutnost u čovjeku omogućuje da on zna sebe Njime i Njega sobom. Budući da on nikada ne može biti On mimo Njegovog obznanjenja u njemu, čovjek je razdijeljen u dvije strane svoga jastva – jednu smrtnu koja obznanjuje vječnu i drugu vječnu koja Se obznanjuje u smrtnoj. Da bi dosegao tu vječnu kao svoju zbilju, od čovjeka se očekuje da smrtnoga sebe žrtvuje smrti, te da se tako oslobodi svih veza koje ga odvraćaju od Jastva. To su sve veze sa sobom i svijetom koje zamračuju ili pokrivaju obznanjivanje istine u obzorjima i jastvu.
Punina jednosti i jedinosti Boga pokazuje se kao njeno neprestano objavljivanje. To što je objavljeno snosi ljepotu Objavljenog kao Njegova najljepša imena. On Se objavljuje ili povanjštinjuje najljepšim imenima, ali istodobno i pounutarnjuje jer svakome koji Ga zna postaje neodoljivo privlačan. U svakom opažanju ljepote čovjek otkriva sebe. Ta je privlačnost čovjekovo vraćanje svojoj srijedi ili otkrivanje svoje najljepše uspravnosti. Tim privlačenjem i otkrivanjem sebe čovjek je umiren, ali ljepota stalno iščezava. Sjećanje na nju pokreće umirenog prema njoj skrivenoj. On hoće da sazna Tog Koji mu Se stalno otkriva i skriva, Koji ga zadovoljava u razlučenosti, jer je posve otklanja u Svojoj punini.
Kada je Bog objavljen na prvoj razini, to je najljepša uspravnost ili uzvisina po-stojanja u kojoj su sabrana Njegova najljepša imena:
On je Bog, nema boga osim Njega. On je Znalac nevidljivog i vidljivog; On je Milosni, Premilosni. On je Bog, nema boga osim Njega. On je Car, Sveti, Mirni, Vjerni, Čuvar, Moćni, Prisiljavajući, Višnji. Slava Bogu nad onim što oni pridružuju! On je Bog, Stvoritelj, Graditelj, Oblikovatelj. Njegova imena su najljepša. Sve u nebesima i na zemlji veliča Njega; On je Moćni, Mudri.
Najljepša imena su Božija, ali svijet ih svojom cjelinom prima i rasprostire. Ta imena čovjek ima kao svoju izvornu narav, ali ih i prima i sabire iz ukupnosti vanjskog svijeta. Ona ga preko svojih prisutnosti u znakovima vanjskog svijeta podsjećaju na srijedu jastva kao riznicu sveg znanja, na onog duha kojeg je Bog u njeg udahnuo kao srijedu stvaranja. Tako se istina stvorenosti svijeta i čovjeka nalazi ili susreće u ljudskoj srijedi. Najmoćnija čovjekova ćud je potpuno ozbiljenje tih sabranih imena. To je najljepši uzor ili najuzvišenija ljudska mogućnost u kojoj se čovjek često sjeća razloga svog postojanja i svrhe.
Ako se čovjek usmjerava Bogu kao imatelju najljepših imena, Koji je kao Takav neodoljivo privlačan, slijeđenje tog najljepšeg uzora kao najmoćnije ćudi jest jedini način uzlaženja od sebe nižeg sebi višem. Najljepši primjer je u jastvu. Samo je tu vodič iz nizine prema najljepšoj uzvisini ili sabiranju svih imena. U tome se uzlaženju čovjek otkriva kao sveto djelo Svetog, Koji stvara i njega i to što on čini.
Uzlaženje od sebe nižeg do sebe višeg je vraćanje Jastva kući sveg pokazanja. Gdje god bio na tom uzlaznom putu, čovjek je u tuđini iz koje se vraća Riječi u kojoj su sabrana sva najljepša imena. Život je, prema tome, časno putovanje oslobođenju ili ozbiljenju svjedočenja da nema jastva do Jastva. Zato je život u povratku ili žrtvovanju: čovjek se vraća iz tuđine Bogu kao svome izvornom zavičaju; žrtvuje svoje smrtno jastvo radi njegovog vječnog počela; ostavlja i sebe i obzorja ispunjena znakovima radi ozbiljenja u Označenom.
Riječ je počelo. U njoj i njome se imatelj najljepših imena obznanjuje govorom i njegovim zapisom. Svi znakovi u obzorjima su taj zapis. Znakovi u jastvu svakog pojedinačnog čovjeka su također zapis govora. Moguće je, prema tome, govoriti o maternoj knjizi ili počelnom zapisu i maternom vjesniku ili počelnom govorniku. I jedno i drugo su najuzvišenije primateljsko počelo ili najbliži odnos s Onim Koji nije ni rodio ni rođen, ali bez Kojeg nema ničeg da bi bilo nađeno.
Kada je u nekom ljudskom djelu sabrana maternost zapisa i govora, ono nije shvatljivo mimo ljudske naravi. Pogreške u zapisu ili govoru tog djela upućuju na odnos nepogrešivog uzora i putnika koji ga slijedi. Čovjekova mogućnost da griješi, te da se kaje ili okreće Savršenome je potvrda njegovog svetog porijekla i savršene svrhe. Odnos čovjeka i Boga uključuje priznanje ljudske grešnosti, ali i povjerenje u mogućnost da se iz nje izbavi.
Taj se odnos pokazuje u neprestanome mijenjanju u jastvu, društvu i svijetu. Različite razine postojanja su pozornice tog pokazanja. Svakom od njih upravlja isto počelo. Iako ni u jednome času nisu jednaka, sva pokazanja ostaju objava Uma ili svog metafizičkog temelja. Poreci i ustanove društva su tradicijski ako svoje krajnje opravdanje nalaze u svojoj svjesnoj ovisnosti o doktrini koja je osnovana na Umu kao počelu objavljenja Jednog, to jeste na metafizičkom poretku koji svemu i na svim razinama postojanja omogućuje smisao i ulogu.
S takvim smislom i ulogom čovjek nalazi put izlaska iz dvojine u jednost. Put je u jastvu, društvu i cijelome svijetu ali mu je cilj izvan njih. Taj cilj je obznanjen u poretku ženjenja i udavanja koji obuhvata cijelo postojanje. U različitim svetim predanjima postoje različita uobličenja te dvojnosti, neprestanog udavanja i ženjenja. To prastaro znanje Ray Livingston sabire ovako:
U životu svakog pojedinačnog čovjeka – njegovome djelu, klanjanju, braku i ponašanju – kao i u skupnome životu ljudi, Um, koji je uvijek smatran muškim i djelatnim, je savršeni vladar i upravitelj moći i djelovanja duševno-tjelesne pojedinačnosti koja je smatrana ženskom. To počelo je u samome zdanju svijeta na svim razinama – Bog je muško Svome stvaranju, nebo zemlji, Jastvo jastvu, Unutarnji čovjek (Duh) vanjskoj pojedinačnosti (duša i tijelo), svećenik (sacerdotium) kralju (regnum), kralj svome kraljevstvu, misaoni položaj djelatnome, pokrovitelj umjetniku, umjetnost-u-umjetniku djelu, muž ženi, a žena dvorima svoga muža. Sve su to vrste braka iz čije skladne veze nastaje plod pravog djela.
Časno putovanje je odazivanje Bogu. To je stalno kretanje. Dok ima razlučenosti, ima i kretanja. Jedno stanje jastva se ostavlja radi dosezanja drugog, u neprestanom ostavljanju i uzimanju. Oslobođenje je napredovanje na tom putu. Zastajanja i uzmicanja su zaplitanja i utamničenja. U smrti je svaki putnik stavljen pred cilj, pa je prihvaćeno njegovo ozbiljenje ljepote i dobrote ili odbijeno, pa tako potčinjeno čišćenju i uništavanju vatrom svega što nije zbiljno. U životu na ovome svijetu čovjek ozbiljuje svetost u ljepoti i dobroti u svemu što čini i ne čini, u svemu što hoće i neće. Nema ničeg u njegovome sada prema čemu on nema dug, jer čovjek je izvorno svete naravi, pa tako i povezan sa Svetim.
Djelovanje uz svijest o tome dugu – a sve što je u postojanju ima pravo u tome koji djeluje, jer sve obznanjuje Boga – ozbiljuje ili otkriva njegovu izvornu narav kao primljenu ljepotu, pa je bivanje lijepim odnos s Bogom Koji Svoju Ljepotu otkriva u svakome času i svakoj pojavi. Ako taj koji djeluje ne priznaje pravo svega na što on time može utjecati, on je u opasnosti da povrijedi istinu stvorenosti. Na taj se način on zatvara u svoje neznanje, te sa sviješću ili bez nje poriče da je ukupnost njegovog postojanja izvorno primljena. Zato je svako djelovanje sa sjećanjem na Boga put uzlaženja Njemu.
Otkrivanje vlastite naravi kao lijepe jeste robovanje Bogu kao Lijepom, i to tako kao da Ga taj koji djeluje vidi u svemu i vazda, jer ako čovjek ne vidi Boga, Bog vidi njega. A kada čovjek tako ozbilji svoje jastvo, njegovi gledanje, slušanje, govorenje, djelovanje i hodanje obznanjuju Boga i jesu Njegovi. Tada taj činitelj žrtvuje svoje ja punome Ja, pa se u djelu pogreška pokazuje kao njegova a ljepota kao obznanjenje Jastva.
To žrtvovanje je način oslobođenja od svih povezanosti čovjeka sa sobom, drugim ljudima i svijetom kao cjelinom, mimo njihove naravi znakova preko kojih se Jedan obznanjuje u mnoštvu. Sve što ima početak mora imati i kraj. Sve sastavljeno mora biti i rastavljeno. Ali Jedan nema ni početak ni kraj, niti ikakvu sastavljenost. On je Ja koje se pokazuje u svakoj pojavi i svakome ja. Svaka pojava, pa tako i svako ja, umire ili nestaje u svakome času da bi oživjela ili nastala u sljedećem. To je tako, jer je samo Ja izvan smrti i nestajanja. Svijest o tome i svjedočenje tog u “ne jastvu” i “da Jastvu” zahtijeva umiranje u jastvu radi Jastva i to bez bilo kakvog odgađanja za neko zamišljeno vrijeme i premještanja u neko mjesto za kojim se čezne.
Oslobođenje pretpostavlja stalno žrtvovanje svega što se pričinja milim da bi čovjek naposljetku u smrti svega smrtnog dobio iznova život kao dar Živog. Tragedijska katarza je dostižna jedino u raskidanju svih veza, ma koliko se to činilo nemogućim. Najplemenitija žrtva je ona koja donosi najveću žalost, jer samo nasuprot nje jest puna blaženost. Od privida ne oslobađa ništa do smrt u kojoj su prekinute sve veze osim one s davateljem života. Čovjek je oslobođen samo onim načinom bivanja u kojem je sposoban ostaviti sve da bi sve dobio, te umrijeti da bi iznova bio rođen.
Čovjek nije ni uzrok ni svrha sebi samom. Kada je okrenut i zapućen tome uzroku, valja mu prihvatiti da u svemu što hoće mora izgubiti ili pogubiti sve što nije taj cilj koji djeluje u njemu i preko njega. Samo ta izgubljenost i ta pogubljenost mogu mu dati da se nađe i bude živ. A to znači da mu valja neprestano iseljavati iz smrtnosti u život i od svakog znanja njegovoj višoj mogućnosti, sve do istosti znanja i bivanja. Merjemin sin kaže za svoja činjenja: “Ja ne činim ništa od sebe.” O istome Bog kaže Hvaljenom: “A kada si bacio, nisi to bio ti koji si bacio, već je Bog bacio.”
Otvorenost jastva, društva i svijeta prema tom ozbiljenju svjedočenja da nema jastva do Jastva daje smisao čovjekovom činjenju u kojem klanjanje znači klanje ili žrtvovanje svega što tvori privid da On ima druga. Taj privid izgara jedino u vatri gnoze, a jastva koja ga usvajaju ne ubija niko drugi do Jastvo: “Nisi ih ti ubio, već ih je Bog ubio.”
U svakome ljudskom djelu je mogućnost robovanja Bogu. To da čovjek sve čini kao da vidi Boga, omogućuje preinačavanje svega u svijetu u umjetničko djelo. U takvome se djelovanju događa neposredovani odnos konačnog i beskonačnog, što može biti imenovano i kao poesis. Platon o tome veli: “Proizvodi svih umjetnosti su vrste pjesništva, a svi njihovi obrtnici su pjesnici.”
Riječ je prvina svakog umijeća. Ona je izvorno jedna, ali u stalnom sabiranju i razlučivanju. Ona je materna jer prima dano i daje primljeno. Da je to tako svjedoči svaki Božiji vjesnik kao obznanjenje Jastva Umjetnika u jastvu čovjeka. O vjesniku Musau Bog kaže: “Ja sam te oblikovao kao djelo umjetnosti za Sebe.” On mu također kaže o gradnji mesdžida i njegovih sadržaja: “I pazi da ih napraviš prema njihovome uzorku, koji ti je pokazan na brdu.”
To Božije pokazanje slika vjesniku Musau na brdu jest u Duhu ili u središtu njegovog jastva. Tako je sa svakom neposrednom ljudskom vezom s istinom. Kada govori istinski vjesnik, on daje u svome jeziku ono što mu je snio sveti i istiniti Duh. Kada tako govori pjesnik, njegov izvor je isti, ali on nije vjesnik. Svako istinsko pjesništvo služi vjesništvu, ali nikada ne vrijedi i obrnuto. Govor vjesnika je savršeno povanjštinjenje onog što mu je pokazano u Duhu na brdu. “U Duhu” – znači u nestvorenoj srijedi jastva; “na brdu” – znači da ta srijeda jastva jeste najljepša uzvisina ili uvjet ljudskog stajanja pred imateljem najljepših imena.
Kada povanjštinjuje to što vidi u Duhu na brdu, pjesnik otkriva sebe u pogrešci. Zato je tumačenje istinitog pjesništva bavljenje onim što je savršenost iza nesavršenosti i onim što je zbilja iza privida. Kada dobije napisani ili govorni oblik, pjesma ostaje u slijedu koji obuhvata slaženje od Duha u zvučnu ili pisanu tvar, kako to kazuje Meister Eckhart: “Čim je neka riječ začeta u mojoj duši ona je nešto neopipljivo; ona je prava riječ kada se uobliči u mojoj misli. Potom, kada je mojim ustima rečena glasno, ona je samo vanjski izraz unutarnje riječi.”
U slučaju Žalostne pjesance dostupni tekst je znak jastva koje je govorilo u odnosu s riječju. Tako je jednost sišla u svoje tvarno razlučenje okomicom od nestvorenog ili nepokazanog do stvorenog ili pokazanog u dahu pjesnikinje, pa odatle u odnos pera i hartije, mastila i bjeline. Slaženje od Duha na brdu do tijela u dolini upućuje na ustajanje ili uzlaženje istim putem, ali obrnutim smjerom.
Čovjek je izvorno cjelina. Mogućnost da obznanjuje tu cjelinu znači da ona žrtvuje sebe u mnoštvo. Zato je čovjek i mnoštvo. Kao takav on hoće cjelinu kao svoj cilj. Za ozbiljenje tog htijenja nužno je žrtvovanje mnoštva. Sve dok misli i govori, čovjek je u mnoštvu ili u neizbrojivim dvojinama. Njegovo bivanje je uspoređivanje, pa tako i težnja da se dosegne neslično i neusporedivo, ona tajna iza svakog pokazanja, ono počelo koje je istodobno i posve blisko i posve daleko svem postojanju. Zato je svaki čovjek metafizičar. Njegova ga izvorna narav čini takvim. Ananda K. Coomaraswamy o tome piše:
Njegovo razumijevanje je uspoređivanjem ili, drukčije rečeno, pomoću “odgovarajuće simbolike”. Kao osoba, a ne kao životinja, on zna besmrtno preko smrtnoga. To da “Božije nevidljive pojave” (to jeste, zamisli ili vječni razlozi pojava za koje znamo kakve trebaju biti) moraju biti viđene u “onome što je stvoreno” ne odnosi se, za njeg, samo na pojave koje je Bog stvorio, već i na one koje je on sam stvorio.
Kada su te “stvari koje je on napravio” njegova pjesma u punom značenju tog pojma, jezik u kojem je ona rečena nije shvatljiv bez uvida u značenja simbola u svijetu kojem pripada pjesnik. Samo u tome jeziku simboli pjesnikovog govora ispunjavaju htijenje za cjelinom. U drugome vidiku oni su samo djelomično shvatljivi, pa često i zavodljivi za promatrača koji ne zna dovoljno o različitosti tradicijskih jezika o Jednome. A nema umjetnosti u tradicijskome značenju bez simboličkog jezika, jer samo simboli imaju moć u otkrivanju i naznačavanju zbilje iza ili mimo osjetnog iskustva. Ananda K. Coomaraswamy upućuje na simbolički govor kao bitan sadržaj metafizike ili tradicijske umjetnosti, pa kaže:
Simbolika je jezik i tačan oblik mišljenja – svećenički i metafizički jezik, a ne jezik određen tjelesnim ili psihološkim svojstvima. Njegov temelj je u usporedivoj povezanosti svih poredaka zbilje i stanja bića ili razina odnosa; to je zato jer “Ovaj svijet je slika onog, i obrnuto” (Aitareya Brāhmana, VIII, 2, …) da može biti rečeno Coeli enarrant gloriam Dei.
Osjetni svijet je samo jedna razina postojanja, pa zato i simboličke naravi u odnosu na više razine. On je slika više razine koja je također slika. Uloga tradicijske umjetnosti je u objedinjavanju tih razina s obzirom na njihovo obznanjenje Jednog Kojem pripadaju najljepša imena. Kao takav On je Lijepi i neodoljivo Privlačni. Njegovo je Lice na svakoj strani, pa je priznanje istine stvorenosti svake pojave način otkrivanja tog Lica kao lijepog, pa tako i privlačnog. Umjetnost je uključenje ili predanost toj privlačnosti kao bivanju na putu povratka Lijepom i obistinjenja u Njemu.
“A budući da je samo Bog doista Lijepi, te da je svaka druga ljepota sudjelovanjem, samo je djelo umjetnosti”, zaključuje Coomaraswamy, “napravljeno, u svome načinu (ℓδέα) i značenju (δúvαμιs), prema vječnome uzorku kojeg je moguće nazvati lijepim.” Misao je bliža tome “vječnom modelu” nego što je njen izraz u jeziku. Ali i misao je odraz više razine jastva koje u svojoj srijedi ima nerazlučenu i nerazlučivu istost.
Figura govora odražava figuru mišljenja, ali u silaznom poretku. Preko figure govora slušatelj je usmjeren uzlaženju “vječnome modelu”. Uzajamnost figure govora i figure mišljenja usmjerava prema tome vječnom modelu, ali misao nije izvor sebi samoj. Jednost kao potpuna ljepota je njeno počelo onako kako je sunčeva svjetlost počelo mjesečevoj.
Djelu svete umjetnosti nikada ne treba ni tumač ni historičar. To djelo sabire i obznanjuje sve što ga čini svetim. U svetoj tradiciji nema ničeg što nije obred ili simboličko sudjelovanje u svjedočenju da sve dolazi od Jednog i da se sve Njemu vraća. Iz te cjeline življenja i radi nje nastaje umjetničko djelo. Kada god je ono iščupano iz svoje tradicijske civilizacije, pa stavljeno pred promatrača koji je neuk za sveto, takvo djelo ostaje zastrto i nepristupačno, bez obzira na to kakva mu značenja bila dodjeljivana u vidicima nesvetoga tumačenja svijeta. Kada je umjetničko djelo postalo nesigurno i nemoguće bez svojih tumačenja, sve odlučnijim je postajalo pitanje: Kako umaći zbrci različitih glasova i jezika?
Ako ima tog umaknuća, to nikako ne znači da mnoštvo jezika može biti nekako svedeno na jedan u kojem bi pojavama i zamislima odgovarali jedni i isti glasovi i njihove povezanosti. Takvo umaknuće moguće je samo prema jednom metafizičkom obzorju iz kojeg se šire različiti glasovi i jezici, ostajući vazda u tome jednom kao izvoru. U njemu i s njime čovjek nalazi zajednički i perenijalni metafizički jezik koji omogućuje da u svakome od jezičkih oblika bude otkrivena Riječ kao riznica sveg postojanja. Taj metafizički jezik je u srijedi svakog čovjeka. On je, zapravo, nerazlučeno Jastvo u kojem su govornik i slušatelj jedno. U njemu je zbiljni ljudski zavičaj prema kojem se čovjek vraća iz svijeta i smrti. Iz njega govore pravi pjesnici.
Kada se Jastvo razlučuje u svoje objavljenje, pokazuje se kao mnoštvo jezika. Svi ti jezici su dijalekti svog maternjeg počela. Zato nijedan od mudrih ne govori ništa svoje, jer to čime se on objavljuje ljudima i svijetu postoji i prije i poslije njega. To je vječna mudrost ili postojana veza počela i svakog njegovog objavljenja. Vjesnik ne odabire to što govori. Taj koji govori, iz počela i njime, odabire svog vjesnika. Kada govori, vjesnika obznanjuje njegov jezik, što znači uključenost u svijet dvojine. Ali počelo je iznad dvojine. Ozbiljiti se znači vratiti se toj ne-dvojini.
Ako se hoće razviđanje svete umjetnosti, valja posvjedočiti da ono nije moguće izvan pitanja o razlogu i svrsi čovjekovog bivanja, izvan pitanja o kozmosu i društvu i njihovoj vezi s počelom koje objavljuju. Ako je to počelo sveto, nijedno od tih pitanja ne doseže odgovor uz isključenje moguće svetosti tog koji pita. Ključno pitanje jest: Ko sam ja? U njegovome središtu je znanje sebe Sobom. Da bi ono bilo potpuno, valja priznati da je jastvo smrtno u svakome od svojih pokazanja, ali da to nije i njegova srijeda preko koje i kojom je moguće znanje sebe Sobom.
Kada pjesnikinja ili pjesnik obznani svoj govor, on je sveti ako ima snagu da svog primatelja privuče i uzdigne do Svetog, a to znači do natpojedinačnog i nesmrtnog, jer samo tako pjesma vraća svog kazivatelja i primatelja prvom ili maternom počelu cijelog postojanja. Primatelj svete pjesme njome uzlazi do jastva pjesnikinje da bi u nepojedinačnome jastvu, oslobođenom patnje i smrti, pronašao svoj najljepši mir, te se tako poistovjetio s jastvom koje je otišlo i udaljilo se od svega što zamračuje obzorja iz kojih je spušten u svijet i kojima se vraća žrtvovanjem svega radi dobivanja svega.
U toj tragedijskoj katarzi događaju se udari slični munji i grmljavini koji potiču strah i nadu – strah pred izbaviteljskim užasom smrti i nadu da zbilja časa postaje vječnost. Sve što je u vremenu jeste i u prostoru, pa zato i s početkom i krajem. Nema ničeg postalog a da neće nestati. Zato je vječnost, u punom značenju tog pojma, izlazak iz vremena i prostora ili smrti u jednost ili život.

1. Duh i pjesnikinja

Nije poznato od koga i kako je Fortis primio Žalostnu pjesancu, kao ni to da li mu je ona kazana ili dana napisana. Kada se čita u Fortisovom zapisu, jasno je vidljivo da ona pripada muslimanskom duhovnom naslijeđu, da je iz njeg i radi njeg sačuvana. Promjene od njenog izvornog oblika do zapisa su samo površinske. Naznačava ih ime Asan-aghinica umjesto Hasanaginica i Asan-aga umjesto Hasan-aga, te nekoliko tome sličnih i manje čitkih mjesta. To je dokaz njenog čuvanja i prenošenja kao blaga svete tradicije koja se povukla ili zaklonila u skritost. Neotkrivanjem tajne njenog čuvanja zapisivač potvrđuje da je Žalostna pjesanca sveto naslijeđe njenih izvornih vlasnika.
Zapis je dostupan. U njemu je odraz onog jastva u čijim glasovima, disanjima, razumu i umu je bilo sve što prethodi okrućenju odnosa pera i hartije. Zapis Žalostne pjesance oživljava u svijesti svakog čitatelja, pa se tako nudi mogućnost da oživi jastvo izvornog govornika. Uvjet tog oživljenja je razumijevanje, osjećanje i okušanje svih riječi i slika koje su raspoređene u devedeset dva retka zapisa.
Ako se pretpostavi da je Žalostna pjesanca djelo svete umjetnosti, jasno je da ona omogućuje prepoznavanje okomice koja povezuje njene slike s višim razinama postojanja, i to tako da bude prepoznato ključno ljudsko pitanje: Ko sam ja? – i uputa za njegovo odgovaranje: Upoznaj sebe. Ni to pitanje ni ta uputa ne ovise ni o mjestu ni o vremenu njihovog postavljanja. Od jedne do druge tradicije mijenja se samo njihov oblik. Budući da Žalostna pjesanca pripada muslimanskom umskom naslijeđu, valjalo bi u njoj potražiti vidljiva uobličenja navedenih pitanja i upute.
Iz pretpostavke o svetosti Žalostne pjesance nužno slijedi da se njena prva kazivateljica obraća iz srijede svog jastva, a to znači iz ljudske natpojedinačnosti, otkud se vidi siromaštvo svega mimo Boga kao Imućnog. Iz Fortisovog zapisa je jasno da Žalostna pjesanca jest plemenite Hasanaginice. Drukčija pretpostavka o tom podrazumijevajućem “jest”, i njegovo zamjenjivanje s “o”, udaljava pjesmu od ovdje usvojene njene svetosti, pa je kao takvu i onemogućuje.
Svaki čitatelj ili slušatelj pjesme uveden je kao svjedok u kazivanje pjesnikinje: sve mu je rečeno osim tajne iza jasne slike događaja, pa je pozvan da od rečenog uzađe mišljenom i osjećanom u jastvu koje je umrlo u sebi da bi se rodilo u Jastvu. Na čitatelju ili slušatelju pjesme je da iza znakova vidljivog traga za njenom tajnom. Traganje će dovesti do cilja jedino ako čitatelj ili slušatelj preko Žalostne pjesance uzađe do jastva plemenite Hasanaginice, pa se poistovjeti s njime.
Cijela pjesma i svi njeni dijelovi kao govor su znakovi koji svojim mnoštvom objavljuju Počelo kojem vraćaju jastvo čitatelja ili slušatelja, ali tako da se to zbiva u svjedočenju da nema jastva do Jastva. Najuzvišeniji znakovi te mogućnosti su Pomazani (Mesih) i Hvaljeni (Muhammed). Oni su u Duhu toliko bliski da nije moguće slijediti jednog a ostaviti drugog. I jedan i drugi vode istome cilju, ali samo one koji su voljni ostaviti sve radi ustajanja u savršenosti.
Sveti govor Žalostne pjesance je iz savršenosti i radi nje. Ništa ga ne iscrpljuje. Ako bi bilo drukčije, pjesma bi ostala bez tajne. A ona je danas izazovnija nego u minulim stoljećima. To će i ostati, jer iskustvo smrti nije dostupno nikome mimo nje. Koliko god se čovjek obraćao njenim znakovima, oni su samo biljezi na putu prema njoj i od nje. Da je cijelo kazivanje postavljeno u vidik perenijalne mudrosti, jasno je i iz prvog stiha:
Što se b’jeli u gori zelenoj?
Jastvo pjesnikinje se oglašava iz nizine, ali okrenuto je prema uzvisini. Njeno pitanje je o bjelini na uzvisini. Zelen te uzvisine objedinjuje dvije osnovne boje, plavu i žutu. Plava boja označava morske vode i njihovu dubinu, na jednoj, i nebesko prostranstvo s neizmjernom visinom, na drugoj strani. Među tim krajnostima su sve pojave koje osvjetljava Um. A Svjetlost, svijetljenje i osvijetljenost označava žuta boja. Prisutnosti bjeline odgovara uzašlost iz dubine i prikladnost za primanje svjetlosti i ozbiljenje u njoj. To je bivanje između nizine i uzvisine, ali u povezanosti s brdom, a u skladu s Božijim nalogom čovjeku: “Čini sve onako kako ti je dano na brdu!”
Čovjek je svoju narav primio na najljepšoj uzvisini ili u potpunom odnosu s jednošću koja se objavljuje preko neizmjernog prostranstva postojanja. Ta je neizmjernost sabrana u čovjeku, pri čemu ga Duh, udahnut u njegovu konačnost, čini posve otvorenim za ozbiljenje u Jednosti. Ljudska srijeda sa svojom izvornom naravi može biti zamračena, ali nikada nije ni uništena ni izgubljena.
Žuta i bijela boja su simboli svjetlosti – žuta svijetljenja ili davanja a bijela osvijetljenosti ili primanja. Svijetljenju odgovaraju Sunce i zlato, a osvijetljenosti Mjesec i srebro. Budući da je Bog Svjetlost, Njegovo svijetljenje je prvo davanje. Kada se to dato gleda kao po-stojanje, ono je primateljsko u odnosu na Davatelja, a davateljsko u odnosu na sve ostalo. U njemu je na savršen način objedinjeno oboje – i muško i žensko. Pjesnikinja gleda sebe u uzlaženju prema najljepšoj uspravnosti, pa se poznaje u saglasnosti ili opreci onog što nalazi. Ona se pita pred tim što je u gori:
Al’ su sn’jezi, al’ su labutove?
U svome odgonetanju bjeline pjesnikinja pretpostavlja dva poželjna znaka koji odgovaraju uzašlosti iz doline ili vezi zemlje i nebesa. To su snjegovi i labudovi. I jedno i drugo su znakovi mogućeg povratka iz nizine svijeta njegovim višim slikama, pa preko njih sve do počela. To je povratak čistoti i Duhu. Da je tako, naznačavaju dolasci čistih snjegova i ptica sa sjevera da bi na jugu bili stranci i gosti, pa se odatle ponovo vraćali svojoj kući i tako ocrtavali put slaženja i uzlaženja.
Snijeg je znak nebeske brige za čistotu svijeta. Njime nebo zaodijeva i mrtvo i živo. Savršeno ljudsko srce je oprano snijegom, pa je kao takvo primatelj Svetoga Duha i Božija Kuća. Čovjek s takvim srcem je milost svjetovima, svjetleća lampa, najljepši primjer i, tako, imatelj uzvišene i moćne ćudi. On je u svakome jastvu. Kao viša mogućnost svakog smrtnog jastva čovjeku je preči od svega njegovog, uključujući tu i njega samog u svakome od mogućih postignuća na putu povratka. Ništa ga posve ne zamračuje. On je Hvaljeni kao savršeni čovjek, jer sve prima i daje u hvaljenju Boga kao Hvaljenog. On uzlazi od najniže nizine do najljepše uzvisine, ali tako da je vazda sa svakim čovjekom. O svome srcu Hvaljeni kaže:
Bio sam dojen među njima, Sinovima Sa’da Bakrovoga oca. Dok sam s jednim mojim bratom napasao janjce tamo iza naših šatora, prišla su mi dva čovjeka odjevena u bijelo, noseći zlatnu zdjelu punu snijega. Uhvatili su me pa otvorili moj trbuh. Izvadili su moje srce i raskolili ga. Iz njega su izvadili jednu crnu kaplju pa je odbacili. Potom su onim snijegom prali i moje srce i moj trbuh sve dok ih nisu posve očistili.
To čisto srce je najviša ljudska mogućnost. U njemu se kao takvom jastvo uznosi Jastvu. Sve njegovo uzlazi ili uzlijeće, ostavljajući crninu. U jastvo slazi ili slijeće svjetlost. Zlatni bazen ispunjen snijegom simbolizira Um i njegovu čistotu. Sve što je čisto i trezveno, sva mudrost, obuhvaćeno je u njemu. Srce savršenog čovjeka je Um. Tu su objedinjeni znanje i bivanje: to što srce zna, ono jest; i to što ono jest, ono zna. U njemu nema nikakvih oprečnosti. Znanje zla i dobra je odraz čovjekove povrede dovoljnosti umske mudrosti o dobroti svega što je s Bogom.
U već navedenom kazivanju Hvaljeni još svjedoči o vaganju svoje vrijednosti u odnosu na druge ljude. Njegova je vrijednost, prema tome kazivanju, veća od svih ljudi, pa je on kao takav milost svjetovima i najljepši primjer. Ali, on je najuzvišenija mogućnost svakog čovjeka. Nema nijednog jastva koje se ne otkriva u toj svojoj mogućnosti u odnosu s Hvaljenim. Prema tome, Hvaljeni je cilj ili sabiranje svih ljudi u jednom i istom srcu koje je između dva prsta Premilosnog. Ozbiljenje jastva u Jastvu je povratak izvornoj punini. Zato je cilj čovjekovog života vazda veći od svakog postignuća na putu. Nijedno od svih mogućih postignuća ne može zamijeniti cilj. Uzlaženje prema tom cilju veže čovjeka za pticu koja slijeće od njeg i uzlijeće njemu.
U cjelinu čovjekove stvorenosti od zemlje, u njegovu oblikovanost i usrazmjerenost, u sve to što nosi otisak obiju Božijih ruku, On je udahnuo Svoj Duh. Taj je Duh srijeda ili vrh sve ljudskosti: sve je potčinjeno njemu a on nije ničemu. Niko ne može reći da je Duh njegov, ali nema govora bez njegove prisutnosti. Svaka tjelesna zatočenost je povezana s njime. Kada se smrtno okonča u smrti, te prah vrati prahu, Duh je i prije i poslije tog netaknut i cjelovit, jer je s Onim Koji nema ni početak ni kraj, ali je sam početak i kraj svemu.
Znak Duha je ptica koja je istodobno u čovjeku i izvan njega. Priznanje njene prisutnosti je usmjeravanje cjeline bića prema Duhu i ozbiljenje u njemu. S tom prisutnošću Duha, u svakoj ljudskoj pojedinačnosti, u jastvu su spojena dva svijeta – ovaj i onaj, vidljivi i nevidljivi, osvijetljeni i svijetleći, primateljski i dajući, ženski i muški. Sve su te dvojine krajnosti kojima se Živi obznanjuje smrću svega u pokazanju, ali koja Njega ne dotiče. Pristajanje na smrtnu narav svakog pokazanja Živog znači žalostiti se pred nemogućnošću života mimo Života, ali se i radovati povratku Njemu.
Nije li u tome tajna neizmjenljivo žalosne radosti i radosne žalosti u svakom iskustvu smrti koje se tiče onog koji takvo iskustvo još nema? Ima li ozbiljnijeg čina od opremanja, ispraćanja i ukopavanja bliskog? Ta pitanja zahtijevaju odgovor barem na još jedno: Može li čovjek biti plemenit ako u svome bivanju pristaje i na što kao prvi razlog svog života i konačno utočište mimo Živog? Ako ima pouzdanog odgovora na ta pitanja, ona nisu i ne mogu biti ljudska. Samo ih Suština čovjeku može dati, ali kao Svoja, ne kao njegova. Suština se odlučuje da živi, zna, hoće, može, govori, gleda i sluša kroz čovjeka. Kada je to tako, u svakome svome stanju čovjek je vezan za tu suštinu. Bog o tome preko Hvaljenog kaže:
Za vrat svakog čovjeka Mi smo vezali njegovu pticu, pa ćemo mu, u danu ustajanja, iznijeti knjigu koju će naći rastvorenu. “Čitaj svoju knjigu! Danas ti je tvoja duša dovoljna kao obračunatelj protiv tebe.” Ko god je vođen, samo za svoje dobro je vođen. A ko god luta, to je samo njegov gubitak. Nijedna opterećena duša ne nosi teret druge. Mi nikada ne kažnjavamo dok nismo otpravili nekog poslanog.
Ptica vezana za vrat svakog čovjeka označava uzajamnost njegove pojedinačnosti s natpojedinačnim Počelom. Sva stanja u jastvu su sjenke ili znakovi tog Počela. Raspoređeni su od najniže nizine pa do tog Počela kao najviše i potpune mogućnosti sveg postojanja. Sve što jastvu treba na putu uzlaženja ili ozbiljenja u Duhu dano mu je u samom činu stvaranja. To što zna kao svoju najvišu mogućnost dovoljno mu je za voljenje nje.
Voleći svoju najvišu mogućnost, koju slijedi kao preču od svakog stanja svoga jastva, pa tako i od cijelog svijeta, kao dobru i lijepu, čovjek joj se primiče i narasta u znanju nje i njome. Taj kojeg slijedi kao svoju savršenu mogućnost je Poslani, jer ga Bog šalje od Sebe u svijet Svog pokazanja. On je mjera za određenje mjesta svakog jastva na uspravnome putu od najniže nizine do najviše uzvisine. On je primjer usmjerenosti pojedinačnosti prema Natpojedinačnom i ozbiljenja u Njemu.
Taj Poslani je najviša ljudska mogućnost i ptica jastva svakog čovjeka. Kada jastvo svog čitatelja ili slušatelja okreće prema bjelini u zelenoj gori, pjesnikinja ocrtava vezu s Poslanim kao željenu i vazda traženu najuzvišeniju ljudsku mogućnost. Očišćenje srca ili nestvorene srijede je uvjet putovanja ili preživljenja. Put očišćenja vodi različitim stazama i sa svih strana brda, između kamenja i drveća te životinja i ljudi. Njegov cilj je voda ili ono mjesto na kojem zemlja omeđuje vodu. Preinačenje mrtve tvari svoga tijela u život čovjek dobiva iz vode, kako mu Bog kazuje: “A sve živo oblikovali smo iz vode.” Zapućenje prema vodi znači priznanje njenog počelnog značaja za utjelovljenu ljudskost.
Kad dođe do vode, od čovjeka se očekuje da svoje putovanje nastavi kroz nju, te da je tako prizna kao svoju višu razinu i iz nje izađe u svojoj izvornoj savršenosti kao ozbiljenju stvorenosti na najljepšoj uzvisini. O tome mu Bog kaže preko Poslanog: “Mi smo doista stvorili čovjeka na najljepšoj uzvisini pa ga spuštamo do najnižeg od niskih, izuzimajući one koji vjeruju i vrše dobra djela – oni će imati neprolaznu nagradu.”
Spuštanje do najniže nizine ne potire sjećanje na najljepšu uzvisinu ili vrh brda na kojem je čovjek primio svoju izvornu narav. S tim sjećanjem čovjek traži u pojavama svijeta i u sebi put povratka svojoj izvornoj savršenosti ili svoje novo rođenje. Pjesnikinja Žalostne pjesance kazuje o tome novom rođenju kao najvišoj ljudskoj mogućnosti u odnosu na koju promatra i preispituje sve ono što je činjeno na razinama postojanja koje nisu vrh brda. A taj vrh brda je znak svjedočenja Jednosti i ozbiljenja u Njoj.
Pjesnikinja je između tih dviju krajnosti izvorne visine i najniže nizine. Kada govori s te visine, na nju slazi Sveti Duh. Tada je ona povezana s Voljenim preko malo znanja, ali s punom ljubavlju prema Njemu. Ona je vjerna jer priznaje svoje malo znanje kao dovoljno za potpunu ljubav. Priznaje i Duha kao potčinjenog jedino Božijoj zapovijedi. Svojom okrenutošću prema Jednom i bliskošću Njemu ona Mu se utječe od svake druge okrenutosti i svega u jastvu i obzorjima što odvraća od svjedočenja Jednog. Njena je volja da nema volju do Volje. Na taj način pjesnikinja odbija svaku vezu s odvratiteljem. O sretnim i nesretnim pjesnicima Bog kaže preko Hvaljenog:
Hoćete li da vam kažem o onima na koje slaze odvratitelji? Oni slaze na svakog krivog varalicu. Oni slušaju, ali većina njih su lašci. A pjesnici – nastrani ih slijede. Zar nisi vidio kako oni lutaju u svakoj dolini i govore to što ne čine, izuzev onih koji vjeruju i vrše dobra djela i često se sjećaju Boga, pa pomažu sebi nakon što im je učinjena nepravda? A oni koji čine nepravdu zasigurno će znati kakvim će prevrtanjem biti prevrnuti.
Usvoji li se da kazivateljica Žalostne pjesance nije u vlasti odvratitelja, da ne luta dolinama i da ne govori ono što ne svjedoči svojim činjenjem, već da voli to što zna i da narasta u znanju toga što voli, te da čini ono što je dobro i lijepo, da se često sjeća Boga i da pomaže sebi nakon što joj je učinjena nepravda, njeno će se kazivanje otvarati za svakog čitatelja i slušatelja koji u njemu traži znakove o Bogu i nepristajanju na nepravdu, pa makar to bilo i protiv njega samog. Takva pjesnikinja svojim kazivanjem uzvraća na Božiji poziv:
Vjerni, budite zaštitnici pravde, svjedoci za Boga, makar to bilo i protiv vaših jastava, ili vaših roditelja i srodnika, bio čovjek imućan ili siromašan. Bog je blizu obojici. Pa ne slijedite strast da ne zastranite, jer, ako se kolebate ili okrenete, Bog je svjestan tog što činite.
Budući da je potčinjen samo Božijoj zapovijedi, Duhu nije moguće nametnuti ničiju volju. Njegovo puhanje kamo hoće Onaj Čijoj je volji posve poslušan znači da svaki čovjek u svakome času može primiti dar, što nije posljedica njegove zasluge. Kada Duh bude primljen, to se obznanjuje u obliku koji može biti sličan postojećem. Ali taj oblik nikada nije jednak nijednom koji je bio, koji jeste ili koji će biti.
Kada se za čovjeka kaže da je živ, to znači da u svakome času on ima svijest o sebi i svijetu. Nijedan čas nije jednak nijednome od minulih, koji su prošlost, niti ijednom od dolazećih, koji su budućnost. Tako je čovjek neprestano suočen ili s minulim ili s prošlim. Njegova potpuna zbilja je poznata jedino Zbiljnom. Tu neprestanu smjenu jednog časa drugim čovjek na neki način kuša, pa o njoj govori kao o sebi. Ali o svojoj smrti ne može govoriti kao o svome iskustvu. Koliko god je naslućivao, ona ga čeka da je izravno iskusi, i to u potpunom zamuknuću i prekidu svih veza. Onako kako je čas neizrecivo pokazanje Zbilje, isto tako je i smrt. U njoj umire sve što je podvrgnuto promjeni.
U pravome pjesništvu Duh govori jezikom pjesnikinje. Nikada nije moguće obrnuto. Duh nije poslušan nikakvoj volji mimo Volje. Prisutnost Duha u obliku pjesme, kada ona postoji, nikada nije izbrisiva. Ona može biti skrivena, ali nikada i uništena. Ne mogu ga skriti ni pogreške kazivanja i pisanja. Slijediti potpunu slobodu Duha znači nadlaziti oblike govora pjesnikinje ili biti s pticom koja je vezana za vrat svakog pojedinačnog jastva. Ako je iz Duha, pjesma je vazda i mogućnost povezivanja s njime.