Maša Kolanović

SLOBOŠTINA BARBIE (ulomak)

Sarajevske Sveske br. 25/26

Ratni neseser

Do prije toga dana mislila sam da se takav zvuk može čuti jedino na aeromitingu kada avioni na nebu iza sebe ostavljaju plave, bijele i crvene dimne trake, a piloti izvode vratolomije nešto kao Tom Cruise u Top Gunu. Samo što su ti aeromiting Cruisevi toga dana nosili maslinaste uniforme Jugoslavenske narodne armije.
Ja nikada nisam bila na aeromitingu, ali je moj brat u šestom razredu išao na modelare pa ih je drug jednom tamo vodio za nagradu. A onda su odjednom prestali postojati takvi aeromitinzi, kao što u školi više nismo smjeli govoriti 'Druže!' i 'Drugarice!' Sve se presvuklo u nešto drugo. Na primjer riječi: drug, drugarica i zdravo u nastavnik, nastavnica i dobar dan. Svečano smo bili primljeni u pionire, ali nismo dočekali omladince. Titovu sliku u školi su zamijenili hrvatski grb i križ. Misa više nije bila u dvosobnom stanu u Bolšićevoj, nego u holu naše škole, a naša se škola više nije zvala OŠ Branko Ćopić, nego OŠ Otok s kojom više nismo išli na izlet u Kumrovec ili Pionirski grad, nego u posjet dvorcima Hrvatskog zagorja. Većina prijatelja koji su se zvali Saša, Bojan ili Boro naglo su se odselili. Na svim jugićima nestalo je ono prvo slovo Y, a mnogi su na zvijezdu visokih starki zalijepili šahovnicu. U obrani časti prestali smo se zaklinjati na Titov ključić, u gumi-gumiju više nismo igrali Rade Končar kad smo pomoću zvijezde s jedne strane lastika prelazili na drugu. Ipak, možda je najgore bilo onim tipovima koji su imali tetovažu JNA plus neka godina.
Još u vrijeme tih aeromitinga, brat i ja imali smo našu malu uvjetnu družinu. Uvjetnu jer je uglavnom on dirigirao i mogao ju je raskinuti i opet sazvati kad god bi to poželio. A ja sam pristajala na sve jer sam pošto-poto htjela biti u blizini njega i njegovih prijatelja. Neki od njih su mi se zapravo i jako sviđali, mada sam uvijek znala da me oni uopće ne primjećuju i da pričaju o nekim tamo zgodnim curama iz svoje generacije, dok sam ja bila ošišana na gljivu i još k tome u stvarno jadnoj i nesvjetlucavoj odjeći od samta koju su mi uporno šivale mama i baka. Brat se u to vrijeme zanimao za raznorazne knjige o oružju i avionima koje mi je u trenucima dobre volje i nedostatka boljeg društva tumačio. Polikarpov I-16, Henšel Hs 126 A, Meseršmit Bf – 109 E i još mnoge iz Ilustrovane istorije vazduhoplovstva i neke ultramoderne iz jedne knjige na engleskom. Premda u tim slikama nikada nisam pronalazila toliko toga zanimljivog kao on, bilo je i nekih ok stvari. Sjećam se jednog američkog aviona koji je imao oslikanu njušku kao morski pas. Brat je znao sve o avionima, oružju, vojskama. Meni je jedino bio ok taj morski pas avion i to da me brat ponekad podrazumijeva za svog prijatelja.
Uglavnom. Kada je taj zvuk aviona bio tako snažan i toliko blizu, bilo mi je jasno što je to zvuk s aeromitinga na kojem nikada nisam bila. Samo to zapravo i nije baš bilo ono što mi je prvo palo na pamet kada su tog popodneva prošla dva aviona iznad nas koji smo se to poslijepodne igrali pred zgradom. Zapravo, blago rečeno. Sutra je trebao biti prvi dan škole i bili su to zadnji trenuci igranja na kanalizacijskim šahtovima ispred zgrade jer će se već idućih tjeskobnih jesenskih popodneva trebati pisati domaće zadaće, počet će muzička, a ja ću morati vježbati klavir i učiti za solfeggio da ne osramotim mamu i tatu pred nastavnicom Milićkom. Kada su ti avioni proletjeli tik iznad naših glava, uhvatio me strah kakav sam prije toga dana osjetila jedino kada je drugarica, odnosno nastavnica, ispitivala geometriju listajući imenik i zadržavajući se negdje blizu slova K. Zapravo, osjećaj te nedjelje je bio mnogo strašniji. Svi smo istog trena pobjegli jer nas je potjerala teta Munjeković s četvrtog kata, a već su tako i tako sve glave susjeda bile na prozorima pa sam vidjela i maminu kako se dere neka smjesta dođem doma, što bih ja i bez njenog poziva učinila. Išli smo pješke, a ne liftom kao kad bismo se vraćali s igranja. Cijelo stubište bilo je uskomešano, a ja sam dok si rekao keks stigla do petog kata i srce mi je lupalo tako jako da sam mislila da ću dobiti infarkt, isti onaj za koji mi je mama rekla da ću dobiti ako popijem šalicu crne kave na eks.
Mama i tata su bili ozbiljni i nemirni, ne onako uobičajeno kao kada bi se svađali ili vikali na nas zbog nečega. U stanu su istovremeno bili upaljeni radio i televizija na kojima su bile vijesti. I dok su se na televiziji vidjeli neki neobrijani ljudi na barikadama i neki manje neobrijani ljudi ispod šahovnice s doktorom Franjom Tuđmanom na čelu, oglasila se sirena za zračnu uzbunu. Moja prva sirena za oglašavanje zračne opasnosti u životu. Do tada sam čula samo onu za Druga Tita kad smo se svi morali ukipiti u isti tren, bez obzira u kojem nas položaju ona zatekla. Stanje u stanu je tada doživjelo kulminaciju: tata je spuštao rolete, mama otišla isključiti plin, a brat sakriti krletku s papigom na neko mjesto udaljeno od prozora. Meni je srce opet lupalo kao u onom tobožnjem infarktu. Tata je onda rekao mami neka ponese stvari koje su već nekoliko dana bile spremljene u torbi smještenoj u predsoblju. Ja sam također brzo otišla po svoje stvari jer sam na sve ovo zapravo bila na neki način spremna.
Čula sam kako mama i tata preko telefona pričaju zabrinutije sa svim našim rođacima, ne propuštaju se niti jedne vijesti, a te godine nismo išli na more nego svega par dana. Baka i nono su isto tako bili jako zabrinuti, a i sve plaže kod Zadra bile su poprilično puste i bilo je puno mjesta za odložiti ručnike i ostalu opremu za kupanje. Sve je vodilo prema trenutku koji, iako smo ga nekako očekivali, nije nimalo izgubio na strašnosti. Ipak, trebalo je ostati pribranim, kako je to govorio susjed Stevo koji se ipak nije odselio. Moje stvari su, iako ni mama ni tata za njih nisu znali, isto bile spremne. U koferić na Štrumfove spremila sam svoju najvredniju pokretnu imovinu, najvažnije stvari koje sam na smaku svijeta htjela imati uza se. Jer, ako bomba pogodi baš našu zgradu i sve postane zgarište iz kojeg će mjestimice sukljati vatra i crni dimovi, život neće izgubiti smisao ako čitava ostane moja Barbi u svom kričavo roza kompletiću s malim fluorescentnim limunima, ananasima i bananama, roza-zelenom torbicom u obliku lubenice, sunčanim naočalama te otvorenim štiklicama koje najbolje pristaju uz tu kombinaciju. I ako se, naravno, pri tom ništa loše ne dogodi bilo kojem članu moje obitelji, rodbine i prijatelja iz razreda i ulaza. Ostaviti Barbi na milost i nemilost granatama značilo je biti hazarder, a sama je Barbi bila tek jedan dio mog malog ratnog nesesera. Jer što je Barbi bez svojih savršenih stvari kojih jednostavno mora imati u izobilju?! Najobičnija seljača iz Rukotvorina kakvih sam se i previše nagledala prije nego što je baš Ona jednog dana napokon pokucala na moja vrata, točnije kaslić. A bilo je to davno, prije cijele te gužve s avionima i sirenama. Ispočetka, mama mi nipošto nije htjela kupiti ovaj komadić plastičnog savršenstva, ali o njoj se pričalo, za nju se znalo, a neki su je već i prije mene imali. Na primjer, jedna Ana F. iz sedamnajstice. Gledali smo je svi iz mog ulaza. I premda je bila toliko mala, oh, vrlo se dobro vidjela ta platinasta kaubojka u njenim rukama. A ne samo vidjela. Na kanalizacijskom šahtu, na kojem su se igrale cure ispred sedamnajstice, jednostavno se osjetilo da je tamo nešto što nije s ovoga svijeta, nešto što je moralo pasti s neba. Ana je imala baš pravu Barbi koju joj je air-mailom poslala teta iz Amerike. Onu koja ima plavu kosu, koja može saviti koljena i uz koju se dobije puno puno stvari. A nećakinja Nede Ukraden je, pričalo se, imala čak pedeset takvih Barbika! Ljubomora nije prava riječ za to što smo osjećali svi mi koji tada nismo imali pravu Barbi. Da pravu. Jer postojale su raznorazne 'barbi' od neke odvratne plastike. Nematelovi lažnjaci s napuhanim obrazima, nesavitljivim koljenima, loše sašivenom robicom, katastrofalnim cipelicama i koje se k tome uopće nisu zvale Barbi, nego Stefi, Barbare, Cyndy i kojekakvim glupim imenima. A ne imati pravu Barbi značilo je biti iskonski nesretan. Tu mračnu fazu pr. Br. prekinuo je moj stric Ivo iz New Yorka i poslao Barbi na moju adresu jer jednostavno nije htio dopustiti da njegova nećakinja u Jugoslaviji bude bez tog malog, ali važnog pokazatelja prestiža i blagostanja.
Stigla je tako jednog dana u kaslić koji smo otvorile mama i ja. Na mamu je barem u tom trenutku, unatoč njezinoj tobožnjoj nezainteresiranost, prešla moja Barbi groznica. Vidjela sam joj to u očima. I doista je zbog toga ne smatram manje karakternom osobom jer ostati ravnodušan pred Barbi može samo netko tko je u najmanju ruku slijep. Ta je groznica bila obilježena spoznajom da me od mojeg najžuđenijeg komadića plastike ikad dijeli samo tanka ovojnica smeđeg pakpapira, ne dajući mi ni naslutiti koja će biti moja prva i to prava Barbi. I kada sam ga odmotala, jednostavno nije moglo ispasti savršenije jer je moja prva Barbi ujedno bila i moja najdraža glumica, Crystal iz Dinastije! Kad bolje promislim, možda to i zapravo nije bila baš ta Crystal, ali nije ni važno jer sam ja zamislila kao da je to ona glavom i bradom. Kada sam otvorila kutiju i odriješila Crystal Barbie zaštitnih ovojnica, bio je to osjećaj kao da sam dotaknula malo božanstvo. Ali ovo je božanstvo bilo puno savršenije od svih onih debelih i nezgrapnih božica iz prapovijesti kojih sam se prije toga nagledala na svakojakim izložbama u Arheološkom, po kojima su me mama i tata navlačili radi stjecanja kulture već u najmlađoj dobi. Njezina svjetlucava, malom roza vrpcom strukirana haljinica, na kojoj su se prelijevale sve nijanse boja odjednom, isto takva boja oko vrata, mali prsten, naušnice, srebrene šljokičaste cipelice, četkica i češalj za kosu, miris svježe plastike… sve je bilo tako stvarno! Ona više nije bila nedostižan predmet koji sam prije toga vidjela samo u reklamama na satelitskoj, a koju sam toliko puta zamišljala igrajući se u mašti kao da je stvarno posjedujem. Sada sam ja prvi put u životu imala nešto zaista vrijedno. Iduću Barbi poklonio mi je barba Marko. Premda je bila riječ o mojoj drugoj po redu Barbi i premda je prvi put − prvi put, moja druga Barbi je zbilja bila nešto čudesno. Kad mi je barba Marko donio moju drugu A day to night Barbi, tek sam shvatila što Barbi zapravo jest i koliko se malih popratnih stvari zapravo može dobiti uz samo jednu jedinu Barbi. Preko dana A day to night Barbie je bila u svom malom ružičastom sakou od pliša i suknji s dodacima malog računala, šeširića, s aktovkom i zatvorenim cipelicama na petu. Na slici kutije bila je jako udubljena u posao i neke račune, ali istovremeno je ispod malih dioptrijskih naočala, koje su je činile pametnijom, upućivala tajne poglede Kenu. Koje su se sve ljubavne peripetije događale između njih u tom malom uredu s pogledom na Twinse! I ta ista Barbi uvečer bi skinula sako ispod kojeg je svjetlucavo ružičasti korzet, a plišana suknja s unutrašnje strane ima šljokičasti veo koji dolazi u prvi plan, ona nazuva otvorene štiklice, uzima večernju torbicu i odlazi s Kenom u neki super skupi restoran na Manhattanu. Može li postojati išta savršenije od ove Barbi?! Kolike sam sate znala potrošiti samo diveći se njezinoj sposobnosti lake transformacije iz poslovne u vamp, vamp u poslovnu ženu. Treću, Tropical Barbie donio mi je barba Lolo. Ona je bila najskromnija po rekvizitima, ali mora se priznati da je imala neke druge kvalitete koje ni prva ni druga nisu imale. Jest da je moja sestrična Karolina iz New Yorka imala 10 takvih Tropikalki koje su se dokono izležavale u njenom prekooceanskom koferu koji je uvijek ostavljala razbacan kod babe Luce u Privlaci, moja Tropikalka je u sivkasto-zemljasto sloboštinskom pejzažu za mene bila posve jedinstvena. Imala je dugu plavu kosu, i to skroz do koljena, havajski kupaći kostimić i suknjicu − imitaciju cvijeća. Ona nije bila glam junakinja iz Dinastije, ona nije bila poslovna žena s Manhattna, ona je bila ljepotica prirode, mora, sunca i valova. Iako bez iti jedne jedine cipelice i sa svega jednom četkicom za češljanje, Tropical Barbie bila je nenadmašna po svojim prirodnim atributima. Kasnije su brojke išle rutinski. Četvrta iz kolekcije nije bila Barbi, već Aerobic Skipper − Barbikina sestrica ili rođakinja, već kako tko zamisli. Nju su mi kupili roditelji kada su s bratom, tetom i rodicom išli na putovanje u Rim. Kupili. Zapravo prije mogu reći da su me tom Skipericom potkupili jer za mene nije bilo mjesta u našem Renaultu 4. Ali biti potkupljen Skipericom zapravo i nije tako loše. Aerobic Skipper bila je gotovo jednako savršena kao Barbi u nekoj siromašnijoj klasi. Jest da su mi prvo namjeravali kupiti neku jadnu tenisačicu, uz koju se dobije jedino neki mali bijedni reket, no kako su odlučili u Rimu ostati tjedan više, to se moralo nekako odraziti i na poklonu. Premda Skiper nikada neće moći biti Barbi, jer ima manje cice i anatomski ne može nositi štiklice, svatko tko imalo drži do sebe mora imati bar jednu Skiper. Naravno, uz Kena koji je nužan, iako zapravo nikakva veća euforija ne može proizaći iz posjedovanja Kena, koji tako i tako samo služi kao Barbikin pribor. Uglavnom. Aerobic Skipper sam prije toga vidjela samo u Barbi prospektiću koji sam besplatno dobila u američkom paviljonu na Velesajmu i čuvala ga u posebnom fasciklu da se slučajno ne ošteti. Uz nju je išla sva moguća sportska oprema koja se može zamisliti. Od malih tajica, štucni, trikoa za vježbanje, dva para tenisica (roza i žute), šilterice, suknjice za tenis i trenirke. Ali govoriti o suvišnosti u Barbi svijetu ionako je samo po sebi suvišno jer nitko, ama baš nitko, na ovom svijetu ne može imati niti jednu jedinu suvišnu stvar iz Barbi svijeta. Manjkavu da! Manjkavu uvijek. Koliko toga nedostaje u jednom tako skromnom Barbi domaćinstvu kao što je bilo moje? Samo nabrajanje moglo bi trajati do kraja života, i dulje, dok bi se nabrojale sve te male stvari i one manje, ružičaste i lila, u koje sam toliko vremena znala piljiti ne bi li ih nekako oživjela, ne bi li slike iz Barbi prospektića postale stvarne, one koje mogu posjedovati za ozbač. Ah te slike Barbi svijeta. Ti mali Barbi časopisi koji su moju žudnju pretvarali u neizmjerno bolan osjećaj. Pa reklame između dva bloka crtića na Fun Factoryju koji sam gledala na Skyu preko satelitske. A kad se samo sjetim kad su me mama i tata jedne subote ujutro usred Fun Factoryja odvukli na neku izložbu pasionske baštine na kojoj je bilo na stotine svakojakih raspela. U tom sam trenutku, više nego išta u svom životu, htjela samo gledati sve kombinacije Barbikine garderobe na reklamama uz fun, fun, fun usklike. Eventualno bi noć olakšala patnju, ali svaki novi pogled na taj savršeni svijet razrađen do sitnih i još sitnijih detalja mogao je dotući moje tijelo koje je bilo pred opasnošću da pukne od svih tih silnih čežnji.
Ali, malo pomalo, čovjek se donekle pomiri s neimaštinom i počinje pronalaziti neka druga rješenja. Toga bar nije nedostajalo u mom Barbi domaćinstvu koje je bilo sklepano od svih i svakakvih pomoćnih rješenja. Ta neimaština stvari iz prospektića toliko je izopačila moj um da sam apsolutno svaku stvar na kugli zemaljskoj mogla povezati s Barbi: lavor u kojem je baka obično topila stopala u mirišljavoj soli postao je bazen za Barbi, omoti od kazeta položeni u L savršeno su poslužili kao fotelje za Barbi, cigle s balkona sa zemljom iz maminog cvijeća građevinski materijal za Barbi viseće vrtove, čepovi za gumice na tehničkim olovkama postali su set čaša za Barbi i prijatelje, male probne bočice parfema su bile itekako dobar viski za veselice koje je ne baš tako rijetko Barbi priređivala, crvena starka postala je crveni Ferrari (doduše, sa samo jednim sjedalom), ručnici bi se zarolali u krevetiće, više limenki složenih jedna do druge činile su promotivni šank za Barbi... Moto mog vlastitog Barbi dizajna glasio je: 'Recite mi bilo koju stvar na svijetu, a ja ću vam reći što ona može postati za Barbi!' Mnoge sam stvari i sama izrađivala uz pomoć drugih radnika na prisilnom radu, primjerice kartonske fotelje koje je baka futrala ljubičastom tkaninom svog starog kombinea, a mama za njih šivala jastučiće. A za razliku od one jadne dječačke garderobe kakvu su meni šivale, mama i baka su znale itekako seksi-špeksi šivati kad je trebalo obući Barbi. Jest da ta robica, naravno, nikada nije mogla izgledati kao originalna, no bilo je tu stvarno briljantnih konfekcijskih ostvarenja. Najvažnije je bilo naći neki dobar materijal, npr. stari kupaći kostim od šarene sintetike ili zavjesu što sličniju donjem rublju. Najbolji primjerak u toj kategoriji zasigurno je prozirni korzetić koji mi je mama sašila po uzoru na jednu sliku iz prospektića. Barbi obučena u taj korzetić i položena na krevet uz mali noćni ormarić na kojem je mogla biti odložena neka lažna knjiga koju Barbi ionako nikad nije čitala i Kenova slika (načinjena od sličice Kenove izrezane glave nalijepljene na komadić kartona) − izgledalo je skoro ko original scena.
Prve originalne komade pokućstva za Barbi dobila sam nešto kasnije. Zapravo najbliže originalu. Cyndy, iako sama po sebi uopće nije sličila na Barbi, svojim je namještajem to još nekako i mogla glumiti. Namještaj za Cyndy bio je jeftiniji od namještaja za Barbi pa mi je mama kupila namještaj za Cyndy. Prvo samo stolčić za uljepšavanje s lampicom na baterije koja je za stvarno svijetlila, a onda i krevetić. Ružičasti sa zlatnim šipkama. Jednom su bratovi prijatelji s malim lisicama iz Kinder jaja privezali jadnoj Barbi ruke za te šipke i postavili Kena da joj radi svakakve stvari. A Ken je u moje malo Barbi domaćinstvo došao u sasvim neočekivanom obliku. Došao je u paketu s nekom smeđokosom ko fol Barbi i dvoje djece pod zajedničkim prezimenom Sweetheart family. K tome je svatko od supružnika na ruci imao ugraviran vjenčani prsten. Naručila sam od bake samo Kena, ali je baka kupila taj komplet male svete obitelji koji ni moje Barbi baš nisu dočekale s dobrodošlicom, iako je Barbi po Mattelovoj prirodi dobrica. Taj papučar se nije micao od svoje smeđokose Sweetheart supruge i to dvoje djece koje mu je narodila. Još su nosili neke glupe kecelje za kupanje djece. Moralo se nekako intervenirati u cijelu tu učmalu idilu. I svaki put kad bi neka plavokosa Barbi obrlatila Kena, uvijek je stršio taj ugravirani vjenčani prsten. O zašto nije to mogao biti neki removable prsten?! Baka si je jednostavno učinila medvjeđu uslugu s takvim odabirom kolekcije jer je svaki odnos između Kena i plavokosih Barbika automatski morao biti preljub. Nakon ove u suštini nesretne obitelji, stigla je još i jedna Skiperica iz djutića u Zadru. Uspjela sam uvjeriti barba Marka da mi je ona neophodna. Ona je došla u kupaćem kostimu koji je u toploj i hladnoj boji mijenjao boje. Iako se radilo o čudesnoj plavičastoj boji malog smrznutog badića, brčkanje u izvoru tzv. planinskog lavaboa i nije baš bio Skiperičin omiljen način opuštanja.
Dakle, tri Barbike, dvije Skiperice, supružnik i preljubnik Ken te jedna smeđa Barbi, njihovo dvoje djece, pregršt šivane i nešto malo originalne robice, jedan make up ormarić i krevetić. To je bio popis moje prve imovine koju sam morala nekako zaštititi, osigurati u slučaju katastrofe, jer mi niti jedan kasko ne bi mogao nadoknaditi štetu u slučaju gađanja Sloboštine projektilima zemlja-zrak, zrak-zemlja, zvončićima, rešetanja mitraljezima, strojnicama, puškomitraljezima, bombardiranja ili puštanja bojnih otrova ispred ulaza ili iza zgrade. Zato je sve to trebalo nekako zgurati u moj mali koferić. I to ne samo zgurati, već i konzervirati, na neki način balzamirati Barbike zbog sve one prašine i udaraca gelera koji su mogli zadesiti ne samo njih, već i sve nas. Barbike su bile posložene svaka prvo u plastičnu vrećicu, onu u kojim je mama zamrzavala meso, ribu, voće i povrće, zatim svaka omotana u ručnik i sve skupa stavljene u jednu posebnu platnenu vrećicu pa tek onda u koferić. Robica je bila u posebnoj vrećici za koju sam još iz mamine ladice ukrala par mirišljavih sapuna za borbu protiv moljaca, a ormarić za uređivanje bio je rastavljen i složen u originalnu kutiju. Jedini problem bio je krevetić koji ama baš nikako nije stao u koferić. Dugo sam mozgala kako ga konzervirati i spremiti te koji bi bio najbolji način prenošenja ove male i izuzetno vrijedne relikvije u katakombe. No, nakon dužeg mozganja i pokušaja komprimiranja cijelog nesesera, pozicija krevetića u ratu je ipak ostala neriješena. Zapravo, nerješavanje njegova pitanja odražavalo je onaj mali tračak nade da se ustvari ništa strašno neće dogoditi, da nikakve uzbune i rata neće biti. Ali ipak se to sve dogodilo. Pitanje krevetića moralo se rješavati ad hoc.
Trebalo je iz ovih stopa krenuti u podrum, svi susjedi su već trčali stepenicama, mama i tata su nas požurivali. U trenutku dok sam s koferićem u ruci i ružičastim krevetićem sa zlatnim šipkama pod rukom sprintala prema izlazu iz stana, čula sam pljesak i osjetila topli žar na svom licu. Bila je to bratova pljuska i riječi ostavljaj taj krevetić, debilušo! Nije bilo ni vrijeme ni mjesto za svađanje, jednostavno sam to morala učiniti. Krevetić je ostavljen na milost i nemilost JNA. Pa što bude! Krenuli smo stubištem prema podrumu i bilo me jako strah aviona i svega ovog što se počelo događati. Avioni su i dalje nadlijetali, sada malo više, i pošto ih tad nisam uspjela vidjeti nego samo čuti, vidjela sam ih u sebi kao slike iz Ilustrovane istrorije vazduhoplovstva iz dijela Ratnici neba.
Kad smo stigli u podrum, tamo je već bila cijela zgrada. I Tea, i Dea, i Svjetlana, i Ana P., i Ana Matić, i Borna, i Krešo, i Sanjica, i Marina. Svi su se već spustili u podrum. Sjećam se da nisam mogla prestati plakati, a onda je nakon pola sata prestala uzbuna, nakon čega smo se svi uputili natrag prema stanovima.
Te sam večeri spavala na madracu u maminoj i tatinoj sobi. Spavala? Zapravo sam pažljivo osluškivala ne bih li slučajno čula zvukove čeličnih krila naše armije. I dok sam tonula u san, moje misli je nadlijetala Pilot Barbie, u maskirnom odijelu ružičastih nijansi, ostavljajući kričavo ružičasti mlaz u nekoj nedjeljnoj epizodi Fear Factoryja. Jer Barbi može biti ama baš sve što poželi. Čak puno više nego što se to može vidjeti u prospektiću i na reklamama.