Fadila Nura Haver

SEDAM DEBELIH TETAKA

Sarajevske Sveske br. 06/07

1. Moje božanstvo cipele

Toga sam ljeta prvi put dobila nove cipele. Ako biste danas tražili da vam opišem svoje prve cipele i svoje prvo seksualno iskustvo, u vezi sa drugim imala bih reći samo toliko da je gadno žuljalo. Što se, pak, cipela tiče iskustvo je nebesko i doseže u sam centar Andromedine magline. Blještavo bijele, sa kaišićima oko gležnja i izbockanim rupičastim leptirićima; sa mirisom koji se pamti za sva vremena; a iznutra toliko čiste da se sustežem zavući ruku u njih a kamoli nogu. Svakako, prve su noći noćile pod mojim jastukom.

Dotle sam, kao i većina tadašnje djece, cipele nasljeđivala od starije sestre, skupa sa deformacijama, mirisima, pokidanim pertlama i kaišićima, te sa odavno zaboravljenom bojom. Ništa strašno, izuzme li se da je to prouzročilo da jedno po svojoj prirodi tako banalno iskustvo bude doživljeno sa euforijom koja mu ne priliči.
Naravno, ovo nisu bile cipele za igru. Ima li se u vidu da je školski raspust tek otpočeo, postaju jasne moje strijepnje: grozne bi se stvari mogle desiti, kao recimo ta da mi do jeseni noge toliko porastu da ne mogu stati u cipele. Ili da mi ih pojede miš! Dobro, možda ih baš i ne može pojesti, ali ih može reciklirati. Vidjela sam to. Otac je izvukao svoj vojnički kofer ispod kreveta kad su mu zatrebali neki važni papiri i gle, kofer je bio pun papirnih fidelina. Mati se pomamila i stala optuživati oca kako je on kriv jer mu je već sto puta rekla da je kuća puna miševa a njega baš briga, našto se on nakleberio onim svojim osmijehom - udri brigu na veselje - i rekao:
- Kad slijedeći put budeš pravila rezance ostavi ih miševima da ti ih izrežu.

Dakle, mogla sam samo moliti Boga da iznađe neki put na koji bi roditelji i mene poveli. Ali u našoj se kući nije molilo Bogu, niti sam ja znala kako se to čini, pa sam se zato molila novim cipelama da se one sjete nekoga puteljka na koji bi mogle ići one, a i ja u njima. Dječije molitve bi morale biti uslišene, pogotovo ako se moliš cipelama, mislila sam. Zato sam svojim cipicama obećavala da ću ih čistiti i paziti kao oči u glavi.

2. Plemenska konstrukcija

Tri su faktora bitna pri usvajanju novih znanja: motivacija ili ono što čovjek hoće, sposobnost ili ono što čovjek može i prethodno znanje ili ono što čovjek zna. U vrijeme mojih prvih novih cipela apsolutno se nisam kužila u sve one zamršene šifre ko je kome šta i zašto mu je to što jeste. Moje znanje o predimenzioniranoj plemenskoj konstrukciji bilo je gotovo zanemarljivo izuzme li se iz toga monumentalna figura djeda koga sam doživljavala otprilike kao mafijaši kuma. On je sve znao, sve htio i sve mogao.
Jedino ga moj otac zbog nečega nije volio. Zaključila sam to iz jedne rečenice koju mu je rekao onda kad ga je djed upitao što ne šalje djecu na vjeronauku. - Uči ti svoju djecu govna jesti. To je bila ta ružna rečenica od koje je djed pocrvenio kao pečeni rak. Poslije toga uvijek su razgovarali kao što razgovaraju moj otac i učitelj; ozbiljno klimaju glavama na svaku riječ koju onaj drugi kaže.

Tih dana majka je počela učestalo spominjati svoje tetke. Meni to, svakako, ništa ne bi značilo da se u tome nije spomenuo poziv u goste. Eh, to je već imalo moć da pokrene moj mozak na hiperaktivnost. Valjalo se ubrzano prihvatiti odgonetanja čiji je ko. Tako sam načela vrlo obimnu lekciju pod nazivom: moj, tvoj, vaš, naš, njihov.
Dakle, ja imam majku, moja majka ima oca, njen otac je moj djed. Ovo je lako. Dalje, moj djed ima jednog brata i sedam sestara. Svih sedam njegovih debelih guzlatih sestara su tetke mojoj majci. Kako ne bih zapala u terminološku krizu, odustajem od objašnjavanja šta tih sedam žena jesu meni, a nisu ništa (sad mi se mati prevrće u grobu).
Ko je uspio zapamtiti imena dvanaest Jakovljevih sinova sa lakoćom će savladati i sedam poetičnih imena ljupkih tetkica: Šećerka, Biserka, Subha, Zumra, Sajma, Behka i Sehka. Sve su one rođene u rasponu od dvanaest godina na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Imaju li se u vidu ondašnji estetski i statusni parametri, radi se o sedam nadaleko čuvenih ljepotica. Imućne, obrazovane i stasite, mogle su imati svijet pod nogama, pa ipak...
Znajući što znam, nije mi teško zamisliti i to vrijeme i njih. Jurili su konji vrani, riđi i bijeli iz ergele njihovog djeda Daut-bega, vukući luksuzne kočije po drumovima Carstva i u njima zanosne djeve. Kupovalo se po Beču i Zagrebu, teferičilo po Sarajevu i Dubrovniku. Punili se dolafi ruhom i sehare strukama bisera, zlata i dragulja. No, hajde ti znaj u kojem Ferdinandu čuči tvoje zlo i koga treba da ubiju da bi sjaj tvoje zvijezde počeo tamniti. A kad jednom počne tu važi zakon entropije.
Neko negdje ispali hitac i pogodi usred tvoga djevojaštva. Ili ti ratni drumovi odvedu mladoga muža u nepovrat. Raskopaju se sehare i dolafi. Žali Bože carske spreme kad je moraš skidati pred fukarom. A ovakve cure ne čekaju da se ko otkle vrati. Pogotovo kad ih je sedam pa se prestižu, a nije red. Tako se poudavaše tetke moje majke uz Prvi rat, pošto-poto.

3. Red svetih sestara

Cijeli bogovjetni dan je padala kiša. I vazdan su se svađali moji roditelji, na neki novi, čudan i meni dotad nepoznati način. Prije podne nisam razumjela ništa, a do mraka sam uspjela skontati da postoje toliki zanimljivi pojmovi o kojima život ovisi i da je sam život kao učitelj nervozan, dozlaboga konfuzan i histeričan. A što je najgore, kasnije će se ispostaviti da upravo one lekcije koje je baš taj učitalj tako zločinački čupao iz konteksta i objasnio ih zbrda-zdola, najčešće ispituje i sa začuđujućom arogancijom veli: pojma ti nemaš! Sjedi. Jedan.

No, vratimo se prijepodnevnim, naizgled umiljatim i nevinim razgovorima između dvoje odraslih ljudi. Svakako, onda nisam znala kako je širok spektar raspoloživog arsenala verbalnih igračaka. Vjerujem u ono što vidim, kaže se, a moje tadašnje oči vidjele su otprilike slijedeće: neko je upravo gurnuo u usta kockicu čokolade i ti očekuješ da na licu prepoznaš istu tu slatkost, kad ono - onaj se stresa, koluta očima, plazi jezik i puše kao da je upravo prožvakao feferonu.
Nesklad u onome što čujem i onome što vidim upućuje me da je u toku neka igra i da su manevri tako hitri da ne uočavam kad je došlo do promjene igre. Čas je to igra mice (tako smo tada zvali nešto što je kasnije modificirano u iks-oks), čas ćora-bake, pa truhle kobile, žandara i lopova, došo si mi na zicer - đubre, i druge još nepoznate igre.
- Hoću, kako neću - kaže otac. - Evo, trka me stoji.
- Šta bi ti falilo? I ja idem tvome devetom koljenu i to u kojekakve Prdolježe - mati će, smiješeći se blaženo.
- I vukovi idu mome devetom koljenu u Prdolježe, zbog ovaca, naravno.
- Jah, znam. Nose im pune korpe šećera, kafe, riže, deterdženta, soli i ostalog što ne raste u Prdolježu. Tako pet-šest puta u godini, ne bi li jednom u tri godine dobili kržljavo i šepavo janje, koje bi i tako krepalo.
- Imaš pravo - kaže otac, a oči iskolačio kao da veli - stani, ode mi kost u grlo. A ne veli to, već: - U mojih je tetaka sve kržljavo i šepavo. Nisu se imale prilike razviti svijajući po hanovima bjelosvjetskim.
Ovdje mati navlači perje paunovo. A kad imaš takvu gizdu ne treba ti puno riječi, već samo:
- Šta ćeš, imalo se - moglo se.
- Ma šta kažeš, imalo se - davalo se.
- Haj-vaj! - smjehulji se mati.
Osamnaest minuta kasnije slijedi druga runda. Servira mati:
- Ona tebe poštuje više nego svog sina jedinca.
- Ja mi sreće! Jedva rodila jednog idiota iz sedam pokušaja.
- Zato u Prdolježu ima idiota za izvoza - balansira mati.
- Makar ih ne vodaju po tuđim kućama i viču: igraj medo, dobit ćemo para - cereka se otac nekom, upišat ću se od smijeha kombinacijom, meni poznatom iz vožnje na ringišpilu. Sa malo bibera u glasu i fuj mrcino porukom u pogledu, mati sliježe ramenima. Rezignirano konstatuje:
- Tebi ništa nije sveto.
- Ma jest, kako nije. Svete su mi tvoje tetke. Sedam debelih svetica.
Šta li to znači svetica, mislim ja. Roji mi se u glavi mnoštvo zanimljivih zamisli a svaka ima veze sa debelom guzičetinom. Utom stiže pojašnjenje.
- Jašta su već svetice. Sve su udate i muževi ih paze kao malo vode na dlanu.
- Kako i neće - i dalje se cereka otac. - Sedam žena a dvadeset i pet muževa! Đulbeg sjaši, Alajbeg uzjaši!

***

Porazio me ovaj matematički problem. Nije se dao izračunati ni pomoću prstiju niti ijedne poznate matematičke operacije. Ko u šta? Šta s čim? Ko kome? Ako zadatak ne postaviš ispravno, ništa od rezultata. Toga sam dana odustala.
Mnogo kasnije, kad je već bio izumro red svetih sestara, poznat pod nazivom sedam debelih tetaka, a poslije sahrane onog spomenutog idiota, jedan od mojih daidža, nabacivši svojstveno im paunovsko perje, ponosno izjavi u posthumnom ćaskanju:
- Sve su naše tetke bile vrsne jebice!
Izjava vrijedna doktorske disertacije, u kojoj su sublimirane sve discipline ljudskog umovanja koje se u nekim višim sferama otima egzaktnim naukama, pa makar se radilo i o višoj matematici. A samu matematiku su mi razjasnile neke od strina i tetaka iz druge generacije, inače, gotovo u kompletu nevrijedni spomena mediokriteti sa vječitim bizarnim kikotanjem ispod šape, kojom pokušavaju sakriti trulež, kako u ustima tako i u mozgu.
Svedeno na proste brojeve zvuči posno i malokrvno. Računa se primitivnom tehnikom poznatom kao tri pišem - dva pamtim, ili pijačna matematika. Elem, dvije su se tetke udavale po dva puta, dvije po tri puta, dvije po četiri puta i Behka sedam puta. Fakat, sedam žena - dvadeset i pet muževa. Aferim!

***

Vratimo se toku i atmosferi razgovora između mojih roditelja, bar fragmentarno, jer veći njegov dio u najkraćem izgleda kao besmisleno dugo valjanje i gnječenje limuna po stolu, prije nego što mu počneš cijediti i vjeru i dušu.
Stali smo, dakle, kod metafore Đulbeg sjaši - Alajbeg uzjaši, koja se u općoj upotrebi prevodi - sa zla na gore, ali u ovom slučaju prenaglašen je akcenat na glagolu jahati. Pošto moja mati nije glupa, uočava žaoku.
- Ako na tapiji piše čiji je konj, šta je sporno u tome što ga vlasnik jaše?!
Red je na oca, koji shvata da nema elegantnog načina da se utekne iz klopke postavljenog mu pitanja, jer je isto samo po formi pitanje, i, što da ne, iskorištava džokera sakrivenog u privilegiji patrijarhalnog autoriteta.
- Ja sam svoje reko.
Napušta okrugli sto uz preglasno zijevanje i trivijalan izgovor:
- Ova kiša baš uspavljuje. Odoh malo prileći.

Gledam u majčino lice. Prepoznat ću ga u nekim kasnijim iskustvima kao svoje. Zbog specifičnosti iskustva neće mi biti do ogledala, ali ću sasvim pouzdano znati kako izgledam. Ovako izgleda svaka žena ostavljena na cjedilu tren prije orgazma. Kao preparirana sova.

4. Strašna nepoznata riječ

U toku je ritual popodnevne kafe. Čini se kao da je sve zaboravljeno, na moju veliku žalost. Trepereći kao tanana jasika, napeta do vriska koji samo što se nije oteo, čekam ishod. Ne usuđujem se ni biti sasvim sigurna da sam dobro čula, a kamoli vjerovati da je to moguće, ali sad više ne mogu trpjeti. U posve nezanimljivom dijelu prijepodnevnog natezanja, majka je povukla kartu - ako on neće ići ona svejedno hoće i povest će mene. Zato cijeli dan sjedim u ćošku, nastojeći se smanjiti što je moguće više, kako me ne bi otjerali u drugu sobu. Moram znati, što prije moram znati, hoću li to i ja negdje ići.

Nije mi problematično što niti znam gdje niti kad će se ići. Samo je važno hoću li. Jasno je, dakle, da u ovom ratu navijam za oca. Pokušavam otjerati iz glave misao koja, poput muhe, postaje sve dosadnija što je više tjeram. Konačno je, onako nakazna, ubauljala pod zvono moje tintare i počela panično zvoniti, dižući svo moje trusno strpljenje na uzbunu. Rugala se mojoj nadi odvratnim piskavim glasom: postoji i treće rješenje i glasi - niko neće ići!

Prežala sam svaki pokret. Možda ugledam tajne naznake najvjerovatnije opcije. Mati je nalila kafu u findžane; u svoj do vrha a u očev prst ispod vrha. Kad je ljuta na njega uvijek mu naspe do samog ruba, mada zna da on to ne voli i da će odliti dio kafe nazad u džezvu i reći: - Duša ti je izazivati.
Zaključujem da majka nije ljuta. To znači da joj ne smeta što on ne pristaje da ide, a to dalje znači da će ona svejedno ići. Sa mnom, naravno. Ej, duboko more, alaj si plitko djeci! Šta zna dijete kako se ponašaju odrasli kada su ljuti više nego što je normalno. I šta znaš, kad si djevojčica, šta sve čini žena kad odluči stvar istjerati po svom.

Oni piju kafu i razgovaraju o nekakvoj Zubejdi što je umrla prije dva dana. Mati se iščuđava kako žena može tako naprasno, na pravdi boga - veli, umrijeti usred svega započetog. Pa nadugo i naširoko nabraja sav trud i znoj nesretne žene. Govori o njenim kratkoročnim i dugoročnim planovima, kao da ih je baš njoj povjeravala. Tu se skretnica prebacuje sa konkretne žene na apstraktna filozofiranja na temu - život je tako kratak i nepredvidiv.
Nemam ja pojma čemu ova priča. Mene nestrpljenje udavi, a ona tu bezveze čalabasa - e, moj sinko, danas jesi - sutra nisi.
- Bio-ne bio - kaže otac i uvlači dugački dim iz cigarete, polako i pažljivo kao da mu je zadnji.
- Ne bojim se ja za tebe - S nečim smolavim u glasu govori majka. - Ti ćeš biti hiljadu godina. Briga tebe za druge. Kad nikog ne bude na svijetu, tebe će biti.
- Pa što se i ti ne ugledaš na mene? - kaže on.
- Nemam kad, brinući se o svemu o čemu ti nećeš.
- Eto, džaba si se brinula. Tetka ti se po sedmi put sretno udala. I to za pastorka!

Šta je pastorak, crklo dabogda šta god da je! Srce mi se zateglo ko praćka, a oni stalno svrću u neke krivine. Piški mi se već bogzna otkad. Sad kad je ponovo spomenuta tetka, sve mi se olabavilo. Ne mogu više stiskati. Istrčim iz sobe. Do zahoda pola ispustim u gaćice, a onda piškim najbrže što se može. Majko mila, propustit ću najvažnije, zviždi mi u glavi.

Dok se vraćam skontam kako je vrlo rizično ponovo ulaziti u sobu. Odlučim ostati u hodniku. Sjednem na stepenice koje vode na sprat i načuljim uši.

Priča se, iz meni nepoznatog razloga, prebacila na očeve sestre. Glasovi im postaju sve zagrijaniji, rečenice kraće, riječi misterioznije. Ljudi su kao skakavci, mislim tužno, naslonivši glavu na koljena. Nikad ne znaš u kom će pravcu skočiti. Hoće li uvis ili udalj: naprijed, nazad, ustranu. Bog me ubio ako i oni sami to znaju prije nego što skoče.

Odjednom je eksplodirala bomba!
- Makar nisu kurve ko tvoje tetkurine! - ciknuo je otac, lupivši šakom o sto.
- Moje tetke kurve?! Moje tetke kurve?! Šta je tebi, bolan?! Eeeee... grom ti oči izbio!

Skočila sam kao oparena. Ustrčala uz stepenice na sprat, uskočila u krevet i navukla jorgan preko glave. Svejedno, i ispod jorgana odzvanjao je povik: Moje tetke kurve!
Ako sam do tada i čula riječ kurva, onda je ona svakako bila samo magla. Riječ daleka i nepostojeća.

5. Vozom preko Bosne

Gledam iz voza strašila po njivama kako tužno okapavaju jučerašnju kišu. Jutro se isparava iz rijeke. Ptice sporo lete uzvodno. Sve, na što pada pogled, doima se vlažno, zgusnuto, umrtvljeno.

Ja evo nekud idem, ali se nikako ne uspijevam radovati tome. U stomaku mi je rupa kroz koju puše jutarnja svježina. Burlja po crijevima, nanosi nešto gorko i kiselo. Pomalo toga zapljuskuje mi grlo i penje se u usta. Bojim se kazati majci da mi se povraća. Kad god se popne ljigava tekućina, progutam je. Slijedeći put se popne više toga.

Naslanjam glavu na hladan prozor i zatvaram oči. Pomalo stenjem, u nadi da će mati primijetiti i upitati šta mi je. Ali, ona očito nije u ovom vozu. Zuji mi u ušima, kroz grlo pristiže veliki talas. Pokušavam ga progutati. Ne da se vratiti nazad. Stišćem zube i usne. Ali talas izbija pravo kroz nos pa onda i kroz stisnute zube kao iz prskalice. Bljujem u svim pravcima, panično pokušavajući pronaći pravo mjesto.

Sijeva mi pred očima. Grmi u ušima. Svijet se izmiče i galami. Moja mati se konačno dosjeća da se to njeno dijete pretvorilo u fontanu. Otvara prozor i izdaje mi strogu naredbu:
- Kroz prozor! Brzo, kroz prozor!
Vješam glavu preko dopola otvorenog prozora. Arlaučem i bljujem sve što sam ikada pojela i popila. Vjetar mi vraća dio toga u kosu. Preostali dio, kao malter, nabacuje po prozoru. Svud curi i šprica.

Lokomotiva pišti. Ja ričem. Svijet se razbježao. Mati se unezgodila. Ne umijem uvući glavu natrag u vagon. Ostavljam je vani, praveći se da nije moja. Vidim je pomiješanu sa onim strašilima. To je njihova strašna glava.

Ja sam samo dijete. Evo, sad ću se rasplakati. Ridam glasno. Uvučena sam unutra. Neću da pogledam u majku. Znam ja kako ona izgleda. Iskolačene joj oči viču: - Moje tetke kurve! Moje tetke kurve!

Nisam ja kriva što su tvoje tetke kurve! Ja sam povratila zato što sam morala! Nisam ja, već strašilo! Eto ti sad, vidi kakav je voz! Ko svinjac! Što me vodiš kad ne znam ni gdje idem! Tvoje tetke su kurve! Ako neće moj otac kod njih, neću ni ja!
Sve ovo plače iz mene. Neće da se kaže. Hoće da se plače. Tako. Stojim usred bljuvotine i plačem na sav glas kao da je čitav svijet pomro.
- Aj!!! Vidi mojih cipela! Aaaaaaaj! Vidi mojih cipelaaaaaa!!!
- De ušuti više! Jeble te cipele!

Šutim!!!
Vuče me kroz voz držeći u šaci moj rukav. Nešto govori. Neću da čujem! Dižem ruke i pritišćem uši snažno. Nije me briga. Možda kaže - grom ti oči izbio. Vuče me u zahod. Vrti slavinu uprazno. Nema vode. Lupa vratima. Vuče me dalje. Svijet bulji u mene. Kao da igra mečka. Niko ne baca pare. Svi gledaju gadljivo.

Nekakav debeli čovo. Željezničar. Kondukter. Šake su mu ko buhtle. Otvara vrata između dva vagona. Vjetar dere. Čovo poljeva naizmjenično u moje i majčine šake. Ja umivam sebe. Ona umiva mene. Pere mi kosu. Prstima svlači s nje bljuvotinu. Isto čini i sa haljinicom. Tresem se od studeni. Da mi je da me onaj debeli čovo zagrli. Izgleda mi kao vrela bubnjara. Lice mu je slatko i toplo. Ko debela guzica. Uvodi nas u svoj kupe. Pita majku dokle putujemo.
- U Vranduk - kaže ona.
- Ih! Koga imaš tamo? - pita čovo.
- Udala mi se tetka prošle hefte. Danas prave pir.
- Ih!
- Jest bogme.
- Ih! Ma šta kažeš!
- Jest, jest.
- E, fino bogami.
- Jest. Sve nas je pozvala. Odsvakle.
- Ih!
- Nema đe nas nema.
- Ih!
- Jest bogme.
- E, bogami fino.

Malo su šutjeli. Onda se čovo diže. Uze svoju tašnu i reče kako mora ići pregledati karte.
- Samo vi sjedite tu - veli.

I mi sjedimo. Vozimo se vozom u Vranduk. Ja ne znam gdje je Vranduk. Ni šta je Vranduk. Ni koliko ćemo dugo putovati. Ne znam ni šta je pir. Ali šutim. Ništa ne pitam. Nije mi više hladno. I ne želim više da me onaj čovo zagrli. Stalno govori ih. Budala.

Gledam ispodoka svoje cipele. Nema više na njima izbockanih leptirića. Sve su se rupice popunile. Prljavi kaišići tužno vise oko tankih gležnjeva. Neću da plačem. Gledat ću kroz prozor. Sunce prosijeva kroz oblake. Iznad njega dvije okrugle krpe neba se plave. Kao oči mog oca. Crtam kružiće prstom po orošenom prozoru. Stavljam tačku u njih i vijugave repove iza njih.
- Šta ti je to? - pita mati.
- Punoglavci.

6. Smak svijeta

Alaj mi je lijepa rodbina. I kako me svi ljube i grle. I svi mirišu na nešto isto. Sedam debelih tetaka behara u svili i kadifi. Haljine im poput ašlama. Sandale im na kaišiće. Nokte na rukama oknile. Sise im goleme kao Mimini hljebovi dvokilaši. Stublastim nogama krešu dok hodaju. Iz ušiju im vise careve oči, optočene merdžanom. Ne drže ruke preko usta dok se smiju. A smiju se stalno. Zubi im golemi i imaju ih više nego mi. Nakarminisale se sve istim karminom. Jedu i govore polahko. Sve ostalo čine hitro.
Muževi im žgoljavi i niži od njih, svi odreda. Izgledaju ko lovačke cuke, zalizani i sjajni. Većinom imaju one tanke brčiće, kao gujavica iznad usne.

Pir je u avliji, pod grožđem. Valjda je to pir. Stolovi krcati hranom i pićem. Nešto kao vašar. Nije još ni blizu podne a svi jedu, piju i pjevaju.

San zaspala, haj san zaspala dilber Sajma u majke...

Sav taj pir je moj rod. Moje pleme. Oni nešto slave, nečemu se vesele. Ja bih trebala nešto naučiti od njih.

Moja mati laže da otac radi i da mu je bilo plaho žao što nije mogao doći. Još kaže kako je mladoj i mladoženji zaželio sve najbolje. Dobro se drži ova moja mati dok lafinja. Kao izaslanik nekog važnog državnika. - Ovo mi je mlađa curica - govori svakom ponaosob. Kao onaj čovo ih. Onda vadi iz cekera zamotuljak ovijen natron papirom. Pruža ga raskešenoj tetki Behki.
- Nisam znala šta da ti kupim. Ko kad ti sve imaš. Pa sam ti iskerala stolnjak i tabletiće
I da nema ništa, opet bi joj iskerala stoljnjak i tabletiće. I ovo je kerala pretprošle zime, dok je ljubljena tetka još bila u svom šestom braku.
- Vidi, Munje, što je divan stolnjak - topi se Behka.
Munje vijuga gujavicom iznad usne i svrče očima ko kurbanski ovan. Inače, ime mu je Muris, i mlađi je od Behke četrnaest godina.
- Kud će mi bolja uspomena - mudruje Behka, kao da nije dvostruko starija od moje majke, pa će joj dobro doći uspomena kad ove više ne bude. Odnosi poklon u kuću a odande dovodi za ruku svoje čudovište.
- Ovo je moj Musto, zlato majkino. Lutka.

A lutka je idiot nad idiotima. Starost mu se ne bi mogla odrediti ni uz pomoć ugljikovog izotopa C-14. Konverzira nekom kme-kme handrotinom od jezika a iz uglova usana mu cure Nijagarini slapovi.
- Poljubi dušo seku - moljaka ga Behka.

Ja mahnito cimam majčin skut.
- Šta je sad? - pita ona.
- Moram piškit.

Vuče me hitro iza kuće u poljski zahod. Usput viče:- Brzo, brzo! - Vjerovatno se prisjeća kako sam usvinjila voz, pa strahuje da ću se sad upišati usred pira.

Iz zahoda se vraćam sama. Dvorište je stiješnjeno između veće, novije kuće i nekoliko trošnih kućeraka. Popločano je oblim kamenjem između kojeg viri trava. S kraja su poredani lonci sa raznobojnim cvijećem. Čudno: prvo pomislim kako je dvorište lijepo, a onda, kako je taj svijet pod grožđem nalik toj starinskoj avliji.

Još pamtim taj osjećaj dok stojim pored nekakvog drveta i gledam sav taj prizor. Uvjerena sam da me niko od njih ne vidi. Stvaran, radostan osjećaj nevidljivosti. Ja sam neko ko nije iz tog svijeta. Tu sam da bih sve to vidjela i upamtila, kao sliku, prizor koji će mi nekad za nešto trebati. U svakom slučaju, oni nemaju pojma da sam tu. Sad mi se odjednom čini da ih znam dugo, oduvijek. Ne pojedinačno, već u kompletu. I ne kao već viđeno, nego kao nešto zadato. Nešto, za šta sam znala da ću jednom gledati i upamtiti sve, svaki detalj. Kristalno su jasni oblici, mirisi, boje, zvuci.

I onda, neka druga djevojčica stoji tu pored mene. Na čudan način slična meni. Viša, krupnija, dvije-tri godine starija, pa ipak nalik meni. Nije iz njihovog svijeta, a nije ni iz mog. Ona je iz nekog trećeg. Prvo, dugo samo stoji tu i ništa ne govori. Čeka da ja sve dobro upamtim. Kad i to bude gotovo, skoro neprimijetno mi da znak očima da pođem za njom. I ja pođem. Put je prašnjav. Uzbrdica. Ona ide žustro, nekoliko koraka ispred mene. Krećemo se u pravcu tvrđave. Ona je nijemi turistički vodič.

Ima neko svoje tajno mjesto i dovodi mene u njega, jer ja ću do mraka otići. Taman sam se navikla na njenu šutnju, kad iznenada reče:
- Uskoro će Kijametski dan.
- Šta je to Kijametski dan? - pitam.
- To je jedan kratki dan. U njemu će čitav ovaj svijet propasti.
- Kuda će propasti? - pitam.
- U jednu veliku rupu.

Pokušavam zamisliti i svijet i rupu. Gledam Vranduk ispod nas. Kuće se grčevito drže uz strme padine. Čudim se kako ne kliznu u provaliju kad snijeg zapada. I mislim, tako će to biti. Sve će se ove kuće pustiti, otkačiti. I skrhat će se dolje u rupu, na jednu kamaru. Ispod njih će biti pir. Raspjevani, nasmijani pir. Iznad te kamare vedro nebo i na njemu mnoštvo ptica.

- Allah će smotati nebo kao list papira - kaže ona.
- Šta će biti sa pticama? - pitam zabrinuto.
Ona malo promisli pa kaže:
- Sve će se ptice klanjati Allahu.
- U rupi?! - pitam.
- Ispod Arša - kaže ona.
- Šta je to Arš? - pitam.
- To je mjesto gdje živi Allah.
- Gdje se nalazi to mjesto? - pitam.
- Na nebesima - kaže ona.

Ne umijem ovo zamisliti. Ne mogu da upratim gdje će se skloniti Arš i ptice kad Allah smota nebo. Pitam, nesigurno:

- Gdje će stajati Arš kad Allah smota nebo?
- Iznad Sirat ćuprije - tvrdi ona.
- Gdje je Sirat ćuprija? - pitam.
- Iznad Džehenema - kaže.
- A Džehenem? - pitam.
- U rupi - kaže.

Na brdu smo. U tvrđavi. Mogu da vidim rupu i u njoj pir. Preko njega zdrobljene kuće. To je Džehenem - Vranduk skrhan u rupu.

- Je li ovo Sirat ćuprija? - pitam.
- Koje? - pita ona.
- Ovo gdje smo mi sada.

Ona ništa ne kaže. Sagne se, dohvati dva kamena veličine jajeta. Jedan pruži meni. Primakne se kamenom zidu i počne jednolično lupkati svojim kamenom. Kad upratim ritam, stanem i ja kucati svojim. Domalo, vijenac brda, zaokružen povrh Vranduka, odgovori. Hiljade ruku kuca kamenom o kamen. I sve se okreće kao ringišpil. Znam, ovo je kratki Kijametski dan, ali ne brinem. Nije me strah. Gledam u nebo, a njega kao da nema. Sunce je u zenitu i vrti se kao zvrk. Zrakama pridržava vrhove brda kao leteće stolice na ringišpilu. Sve kuca kao jedno ogromno srce i stenje: HU - HU, HU - HU... Vrti se čitav svijet u svojoj posljednjoj vožnji na ringišpilu. Ne znam kuda idemo i hoću li više imati priliku da pitam. Odlučim se i pitam sada, nadvikujući ritam Kijametskog dana:

- Šta je to kurva?!
- Ne znam - kaže ona začuđeno. - Nije nam efendija to objasnio.