Jevrem Brković, Mladen Lompar, Pavle Goranović, Milorad Mijo Popović, Marko Vešović, Balša Brković, Aleksandar Bečanović, Dragana Tripković, Sanja Martinović

SAVREMENO PJESNIŠTVO CRNE GORE

Sarajevske Sveske br. 15/16

Jevrem Brković

KAKO SE PRAVI SREĆAN CRNOGORAC

Srećan Crnogorac je velika sreća svake vlasti,
Svaka vlast je tu da pravi srećne Crnogorce!
Srećan Crnogorac ima baštu i kuću usred bašte,
Srećan Crnogorac je zdrav i ima srećnu Crnogorku,
Koja mu svakih devet mjeseci po jedno srećče rodi,
Najsrećnijima i po dvoje, može i mnogo više –
Neumorni su geni i genitalije srećnih Crnogoraca.

Srećan Crnogorac mora biti rodoljub, mora svim
Srcem vjerovati u sve što mu se kaže, mora iz duše
Voljeti Onog i One koji su ga za vazda usrećili,
Mora im potkazivati svakog ko nije kao on srećan,
Nesrećne Crnogorce ponajprije, takvi su najopasniji,
Mora svako jutro i svako veče pomno provjeravati
Vodostaj crnogorske sreće u sebi i oko sebe srećnog.

Srećan Crnogorac je prvi na svakom biralištu,
On ne zna za koga glasa, ali dobro zna i pamti
Za šta je i kada dao crnogorski glas,
Da je to ono pravo, srećom i najsrećnije za srećne,
Da su osrećeni Crnogorci prvoj na svakoj listi sreće,
Da izvan toga nema ništa osim jada i velike nesreće,
Sumnjive filozofije, bijede, etnogeneze i ćorava posla.

Svakom su srećnom Crnogorcu svi njegovi, srećom,
Izginuli na onoj pravoj strani, na najsrećnijoj,
Pali za njegovu opštu sreću i opšte usrećenje –
To je kod srećnih Crnogoraca i najličnija sreća,
Te dvije sreće samo nesrećni Crnogorci razdvajaju,
Oni tu traže i nađu onu opasnu nijansu, onu nesreću,
Što je najopasnija za opštu sreću srećnih Crnogoraca.

Srećan Crnogorac je najsrećniji kad je samo živ,
Kad ogoli i obosi, kad o gladi gladan popijeva,
Kad teško oboli, kad oslijepi, kad svene i osužnji,
Kad mu srećče umre, kad je nesrećan sasvim i svuda,
Kad mu jedno kažu, drugo misle, a treće mu čine –
Za razliku od nesrećnih Crnogoraca, on će se već sjutra
Utješiti listom svojih ličnih zasluga za opštu sreću!

XII

Iz svake pore lipti rosna pot,
Kapi se niz čelo na nos sruče.
Znojav je i ženski bijeli kikot,
Kada se od uha do uha razvuče.

U jedro tjelesnom osmijehu žene,
Sunce je vrući zlatnik riječi,
U kojima i danas ima mene,
Kojima se grdno samotan liječim.

KAD OTAC ODLAZI U RAT

Obično biva u svanuće:
Ništa ne kaže, pušku s klina.
Pogleda nebo ispred kuće,
Ko da je nebo domovina!

Iz džepa vadi lanac i sat,
To je za majku i za mene.
Kad otac odlazi u rat
Budni su samo psi i žene.

Otac se konju kao bratu
Zagleda u oči, grivu, zube.
I vazda tako u tom ratu –
Otac se i konj bratski ljube.

Obično biva u svanuće:
Ništa ne laže, pušku s klina.
Pogleda nebo ispred kuće,
Ko da je nebo domovina!

KĆERI MOJE

Kad bih imao kćer
Zvala bi se Jelena.

Kad bih imao dvije kćeri
Zvale bi se Jelena i Itana.

Kad bih imao tri kćeri
Zvale bi se Jelena, Itana i Tavita.

Jelenu bih udao za grčkog trgovca,
Po mogućnosti za pravog Homerovog potomka.

Itanu bih poslao u Sarajevo
Bolničarka da bude.

Tavita bi studirala arheologiju
Da jednom na Duklji i moj grob iskopa.

OTIĆI ŠTO DALJE

Damjanu
Samo jedan nauk
Protiv zavičaja
Nek sin moj i unuk
Utuve do kraja:

Otići što dalje
Od praga, ognjišta,
Gdje otac tvoj maljem
Udara u ništa.

Bježi u svjetsku noć
Od mirisa dunja,
Od majke što svunoć
Nad slikom ti kunja.

Kad te zaborave
Mrtvi i živući,
Smogni snage prave –
Dovuci se kući.

Mladen Lompar

NEVRIJEME U PRIRODI

nailazilo je nevrijeme

našli smo se u samoći
(ona je bila vrh naše slobode)

Nad ubijenim ljetom
i pomrlim leptirima
pala je kiša
i opet je slike
užasne i za buduće sjećanje
pratio
najljepši refren moje mitologije

vraćamo se
tamo đe je bilo naše groblje
(bez umiranja
kako bi prepoznavali
vječnost)

bili smo praznina
pod odbačenom maskom
ugušeni riječima
koje smo nekada lako mogli reći

NOĆ IZ LAPIDARIJA

1.

pod čempresima
ostaci klesarskih nježnosti
sa utvrda i stela nadgrobnih
sa krstionica
portala i oltarskih ukrasa

kamenje značajno
veliko
ali za dušu teško

i nema vremena ovog
niti drugog
u čije temelje gledam

na jednom grobnom kamenu
(kraja svijeta i simbolu besmisla)
ime polomljeno
kao pogođeni glasnik
čija je poruka naglo prekinuta
i slika koju nazirem –
linija
i tri nejednake zvijezde iznad
i uništena slova sedam stihova
samo posljednju riječ slutim
- NOĆ
na kraju sedam redova života

molitva
za nenamjerne vjernike

za pogled i šapat
ili ćutanje

POSLJEDNJE SAZNANJE ĐURĐA CRNOJEVIĆA

Kneže
što učini svome narodu
- kazuje starica pjegavih očiju

tamo odavno padaju gavranovi
ruši ti se zavjetna kuća
cijepaju bogoljubne knjige

i opasne riječi
kao lutajuće strijele u vazduhu
slutim

zameće ti se trag
pamte te samo oni
koji nemaju što izgubiti
a ništa ne traže

tebi je i tamo kraj svijeta

KAKO PREŽIVJETI VIZANTIJU

Kako preživjeti Vizantiju
govorila je
i tresući se
čekala da pitamo

a mi smo ćutali

oni nam se polako
zmijski
uvlače u riječi
i mi opet
žrtve – govorila je dalje

tišinu su iskale njene riječi

i trenutak razuma

zaista kako preživjeti Vizantiju
purpurne sobe i carske zločine
slijepe vode
preteške presude
ludosti bjekstva
želje za tuđom svjetlošću

sječivo na licu Gospe
nož u grudi Isusa
plamen za ikone
za molitve i divljenje

plutamo Vizantijom

ostrvo i kapela na groblju
i zmije između kostiju i vječnosti
i sveci za čije božanstvo nema vjernika
a malo dalje
šiblje i podivljale ruže
krstače bez obilježja
zapušteni mrtvaci
u luci koja više ne čeka ni jedra na
horizontu
(svaki se život plaši ovakve zasmrti)

a morem plutaju olupine
cvjetovi magnolije
i nikad otvorene knjige
upute crkve ponekad smisao na vjekovnost
i miris tamjanski
i raskoš utvari
i trajanje

čuvaju ponegdje i Boga
u drhtavom obredu monaha

ali tok onaj široki
nosi sve pred sobom
i odiše mučnim naslijeđem

zaista kako preboljeti Vizantiju
ostaviti je prahu i divljenju
kad ovdje
jedino prošlost nema kraja

Pavle Goranović

KAKO MIRIŠU KNJIGE

Za svaku knjigu ima po jedan miris,
Miris koji se ravna sa značenjem.
Ili prvim doživljajem knjige.
Kako onda mirišu knjige –
na prašnjavim policama,
u zaboravljenim kućnim bibliotekama,
neprofitnim knjižarama glavnog grada?
Kako mirišu knjige nobelovaca?

Knjige starih majstora mirišu na pergamente,
Na one stranice koje su iščezle – možda ih
I ne bude kada otvorimo blijede korice.
Njihove knjige su svedene na žute listove.
Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih
radnika. Na radničkim univerzitetima – knjige
nemaju mirise, obično su crvene i netaknute.

Kako mirišu knjige mojih prijatelja?
Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari,
Priručnici, uputstva za bolju koncentraciju?
(Ne volim knjige u kojima se osjeća dim:
Tu su već pomiješani poroci.) Kako mirišu
Svete knjige, na svetim jezicima svijeta'
Kako mirišu na izumrlim jezicima?
Knjige pagana su okrenute prema suncu,
Zato gube svojstva kada im se približimo.

Nijedan miris nije bezazlen.
Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća
ni na jedan miris,
ni na jednu knjigu uostalom.
Napuštene knjige u kancelarijama mirišu na stara slikarska platna.

Najčudesnije mirišu knjige u
Argentinskoj Nacionalnoj biblioteci,
I to one nabavljene poslije 1955. godine.
Ne znam kako mirišu knjige
Zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove
i prošlost. Kako mirišu sabrana djela klasika?
Kako mirišu knjige koje su vraćene
Knutu Hamsunu?
Njegove knjige kako mirišu?

Čuvam miris jedne knjige,
Dragocjen kao znanje njemačkog jezika.

IV
(SVE TVOJE NOĆI)

U ovoj noći su sadržane sve tvoje noći,
sve tvoje bivstvovanje, nalik nasumičnom
redosljedu sati, mjeseci i godina. Teško je
žaliti za zauvijek izgubljenim vremenom.
Istrajno gasiti život – valjda nešto lakše.
A nekad si davno vjerovao bar ponekom prividu,
gorio za nekom pjesmom ili ženom. Danas,
to doba ti se čini još davnijim. Sada si tek
u još jednoj epizodi, koja, čini ti se, godinama
traje. U još jednom si svakodnevnom skončavanju.
Svaka je tvoja radnja već predviđena.
Uzalud je i to što je tuga bezmalo ista
na svim meridijanima, u svim dvorovima
i jazbinama. Jer – tebe nema nigdje!
Ti si samo nevidljivo iskrsnuo iz svoje samoće.
Bio je to momenat, život je to bio.

Crna Gora, XX vijek, devedesete godine

MOJA ZEMLJA

Tu igru odavno uočavam:
napolju – uvelo lišće
od hiljadu nijemih udara.
Okrutnost jeseni gotovo

da dodiruje tijela u prolazu.
I kad ovo jutro prođe
znaću da sam jedan od onih
čija se zemlja samo

u sjećanju prepoznaje –
suviše je iskonskog u njoj,
da bi drugdje mogla da zaživi.

Zato će pjesme o tebi
biti pejsaži nedotaknuti,
strani svim tvojim ponorima.

SARAJEVSKI SONET

Kako to da je ovaj dan posvećen prostim
stvarima? Kad uporno razmišljam
o nestajanju. Kad preturam po urušenim životima.
Eto, ovdje se i pjesma požara pretvara u trajanje.

A na drugi način obesmišljen je ovaj dan,
u kome pokušavamo jednu ulicu zamijeniti
sa čitavom planetom. Vidi ovu ulicu –
sve si vidio, čujem zbilju, odraz duše...

Znao sam djelove sadržaja istorijske čitanke.
Znao sam i za gradove koje su stvorili mitovi.
Ali, nijesam znao za grad koji je stvorio mit.

Mit – izgovoren jezikom koji svi razumijemo.
Jezikom koji danas niko ne razumije. U stvari
Jezikom koji niko izvan Sarajeva ne razumije.

IZGUBLJENI RUKOPISI

Ne krijem: pišem neistinite,
prevarantske redove. Postupak
se ponavlja iz teksta u tekst.
No, gdjekad se može naići i na stihove
sa zabrinjavajućom mjerom istine.
Nedavno sam, tražeći sasvim druge
tekstove, među rijetkim rukopisima,
pronašao i slijedeće riječi:
Najznačajniji gradovi su oni
koji su već pokopani – ne vrijedi
osnivati nove. Najbolji jezici
su izumrli – ne vrijedi bolje osmišljavati.
Najpoštovanije škole su se nalazile
U sada već zapuštenim vrtovima.
Najzanimljiviji rukopisi su izgubljeni...
Vrijedi ih otkriti. Nama, preživjelim
članovima Vavilonske biblioteke.

Milorad Popović

ANTIBIROKRATSKA REVOLUCIJA

Svjedočio sam o tom nedostojnom događaju
kojega kalendarski običaj
promicanja godišnjih doba
sve više čini istorijskim.
Toga se dana golotinja svakodnevnog života
kao iz plitke zdjele razlila
po ulicama glavnog grada.
Slabi su vjerovali da stiču moć
pokvarenjaci su mjerkali nove suparnike
a mladi zanesenjaci slavili novo doba.
Čitavo jedno poslijepodne
posmatrao sam kako se vladari
opraštaju od svojih kabineta
i preoblače u sive penzionerske kostime.
Noću sam iza zatvorenog prozora
osluškivao njihove nasljednike
zapravo glasove zaglušene razglasom
i uolučene poroznim desetercem
kako pozivaju na red
na pravednost, na hrabrost.
Osupnut prostotom i silinom gomile
slutio sam usirene napukline ilovače
od krvi uzalud poginulih
i da će zamišljenu čast nacije
sačuvati samo oni što su sakriveni
u betonskim utrobama
svojih stanova.

Ipak, mi što smo čekali
da se besana zvijer umori
prvi smo se zamorili
gledajući kako se polagano
vuče vrijeme
u tom stiješnjenom svijetu.
Kao otkinuti komad istorije,
kao novorođeni, smućeni oksimoron
počeli smo se odvajati
od preživaka vjere –
da ćemo našu zaspalu djecu
umotati u povoj novog duha.
Onda smo se izvukli
iz zapretanih skloništa
i izmiješali sa onim
nekoć uzavrelim mnoštvom
shvativši da njihove parole
nijesu bile ni istina ni laž
da anarhija, nasilje i zaostalost
ciklično kao mjesečev kolut
teku olucima
i halapljivo napajaju
svaku generaciju
svaku otežalu dušu
svaku sjenku
nadvijenu nad ovom zemljom.

RADE TOMOV

Tako lijep i prijek
mlad i vlastoljubiv.
Samohran, inokosan, tvrdica:
Žuđel njeguški.
Bez potomaka.
Usijana glava –
Čitanjem razvratnih knjiga ištećen.
Konjanik, lovac jarebica.
Ratnik bez dobijene bitke.
Ljubavnik, žuđenik, u celibatu.
Gordi osvetnik, sirak tužni.
Dalek drugima, teškosjen
kao da je stario
životima svih predšasnika.
Orijaškog stasa, malih ruku
grenadirskih prsa, tankonog
mučaljiv, piskavoga glasa.
Nije za vladiku stvoren
Prezire kler
Filozof, autodidakt
jeretičkih ideja,
graditelj škola
obnovitelj štamparstva
opasan za Monarhiju
opasan za sebe
i za Crnogorce
igrač bilijara
putnik.
Njegoš.
Naš Njegoš.
Grudobolni.

KAKO SMO STVARALI NACIJU

Za tebe ću sve da učinim, Škotsko,
Osim da ličim na većinu Škotlanđana
To bi zaista bio prevelik zahtjev.
Hju Mek Dermit

Dok Mnoštvo okreće
Leđa onemoćaloj zastavi
i jednoličnim refrenima – sve glasnije
pjeva odu pospaloj istoriji
pjesnik je čovječuljak u masi
štoviše očajno, odbjeglo dijete.
Duh Mnoštva ne može
Da stane u jedno biće.
Stoga je pjesnik
uskrsnuli kristal
materija što prolazi kroz vatru:
bilo da je vojnik tišine
izbrazdan suvim vjetrom
s ribljom kosti u grlu
među golom i bosom sirotinjom
ili razuzdani, raspečaćeni ridikul
u blistavoj, napuderisanoj bijedi
nadmenog provincijskog dvora.
Njegov je duh
samo mutacija lavirinta
okasnjela izraslina na krivoj kičmi
ugažene zemlje.
Možda bismo i danas
slavili pjesničko bratstvo
zamršeni u paučinu sintakse i značenja
stalno zauzeti razglabanjem
o uzročnoj vezi
između postojanja i nepostojanja
dijeleći duboko u utrobi
bezgraničnu slobodu minerala –
da smo prije izgubljenog ustanka
prije nego što smo utonuli
u bazaltnu rijeku ideologije
negdje pročitali upozorenje:
”Kad ugledaš gomilu, brzo se vraćaj kući”. *

* Julijan Kornhauzer (1946), poljski pjesnik

II

Nas četvoricu su držali
za simbole nacionalnog otpora
iako smo pred ovim sedefastim monumentom
(u žurbi, tek dopola oblikovanim)
Sličili dječacima
koji sanjaju o zastavama
i prstom šaraju po pijesku.
Stanje je bilo toliko očajno
jer se nacija sa sopstvenim tijelom
u magli
dugo i trudno porađala
nalik melanholičnoj i grabljivoj zvijeri
što je zaboravila vlastito ime.
Kad smo dobili četrdeset sljedbenika
Pozivi na otpor
Mladićki bodar otpor
i obnovu iskrzanog i zatamnjenog pamćenja
bili su preobraženi
u nemirni grohot odronjenog kamenomnožja
pounutrašnjeni i smoždeni
prozračnom strašću
u zenici kamere.
Ubrzo je Pokret
Narastao na četiri hiljade duša
i već smo izgledali kao ekscentrici
s viškom iluzija i samoljublja
bez dovoljno znanja
o organizovanju političkog života
i uzrocima poslušnosti.

Treba priznati da smo se dobro zabavljali
iako smo znali
da je rušenje
svakog običajnog i pravnog poretka
kao i nezakonitog prevratničkog režima
jednako opasna i sumnijiva stvar.
Iz naših usana izvirao je zanos
a ne ozbiljnost i moć.
Iako smo mnoge godine straćili
razmetljivo uvjereni
da narodu zavazda odomaćujemo
svijest o sopstvenom biću
nijesu nas hapsili:
možda su nas htjeli ubiti
ipak, bili su suviše moćni
i dovoljno prisebni
pa su svoje bodeže okrenuli protiv
neprijatelja od kojih su više strahovali
ali i prema riboustoj nejači
koja će bezglasno
zavrtjeti očima i ugasiti se.
Stoga, smrt nije kružila oko naših kuća:
smrtorodni cvijet se ugušio
u bijeloj bezmjernoj praznini
u bezobličnom tijestu domovine.

III

Ipak, znali smo da je jezik
stariji od pamćenja
i da se kontrolisanim pamćenjem
stvara politička volja.
Velike promjene, prevrati, revolucije
Uzrokovane su apatijom
prezrele, bezsluhom pritisnute epohe
a okončane među ruševinama –
slavoljubivom pobunom krvi.
Otkriće kolskih točkova
prethodilo je pobuni robova
pronalazak štamparske prese
najavio je revolt kmetova
kmetovski sinovi su stvorili naciju
zato je ona, iako nagorjela
u samoj srži
još mlada i neukrotiva:
sačekajmo još koji vijek –
sačekajmo je da sazri
preodjeniva u kuću poljskog puža
u sljepoočnu kost
ugrobljena među napuštenim kontejnerima
u monitoru ispražnjenom
od bizarnih i razmetljivih vijesti.

Sačekajmo, da se na prezrenim jezicima – da se u malim narodima
u kojima će cijeli jezik uroniti
u mješinu seoskog diplara
u uzanom procjepu
nemoćnom da udahne svjetlost
u grohotu smijeha
oznova dopjeva svijet:
”Nacija je krošnja topole
iz koje je idol gradio
gvozdeni oklop
uzavrele kolutove materije
što ublažuju nesrećnikovu studen”.

Marko Vešović

PANJ

Skenderu Kulenoviću

Odmah sam ja bogami viđela da će umrijet
iako su me njegovi drugovi sokolili da neće
znala sam onaj isti minut da mu nema vijeka
a bio mi je lijep
vazda sam zbog toga i zebla pomalo
prolazim s njim ulicom a cure mi ga
sve vako zagleduju izvolte šta ste htjele
pitam ja njih a one se samo osmjehuju

Pa me tu iz komšiluka zovnuli na žalos
tu sa šestoga sprata jednoga starog ubila
granata pred toplanom i zove me ona jedna
da idemo na žalos

Ne mogu ja tamo ić kažem joj ne mogu se
ja trošit na tuđu čuvam se za svoju žalos
a eto nije ispuco ni metka nije stigo nikaka
da rečeš grijeha učiniti pogodilo ga u prvoj
akciji i ja sam odmah viđela svoje zlojutro

Ne jauče nit išta samo te vako gleda
a to mi poslije i onaj doktor veli
ti što se deru i jauču ti i ostanu živi
a ovi što šute i gledaju te volikim očima
oni su svoju nafaku potrošili

A taj dan sat pred smrt maličak je ko došo sebi
i traži ogledalo hoće da se pogleda
joj jesam blijed veli neće me vakog prepoznat
niko od raje u kafiću

A kad je umro šćela sam vriskat
da se čuje do Boga al ko da dobaci dotle
a i taj Bog sve mi se čini da se
sklonio đe se ne čuje vriska samohranica
samo što insan džaba dere grlo

Inače ja sam za održavanje groba
što da puštim da mu se ne vidi grob iz trave
ja sam čak i za sliku: tu mi leži najdraže
pa nek priča ko hoće i kolko hoće
da je to vlaški običaj

Ona jedna bila davno rastavljena s mužem
a grob mu održava
onoj drugoj čoek bio dobar ko hljeb
a na grobu mu trava do neba
time biva hoće neka svak dobro vidi
kolka je muslimanka
eto je tamo a ja znam svoje ostala sam
bez ikog svoga (ujutru ustanem a kuća
škripi od samštine) i pravo da ti rečem
ja ti više nisam ni muslimanka ni nemuslimanka
ja sam ti sad pogledaj onaj panj onamo
pa ćeš znat odmah ko sam i šta sam

A šta ćeš
ni jedan rat nikad nije
nijednu majku
nasmijao.

UŠTAP U VODI

Zvala se Milica. Otac joj doktor prava:
čim uđe na vrata – stane te propitivati.
To je bilo poslije drugih barikada u Sarajevu
na kojima su Srbi za rat se birikali.
To nisu bile barikade. Već birikade.

Na sastanak je došla s kosom moderno počešljanom:
kao u mačka Toma kad izađe iz eksplozije.
Zvuči ko da se zezam, ali njena frizura
istinski mi se sviđala. Ko i sve njeno, uostalom.
Njen parfem osobito. Rasipala je ulicom miris
ko junska lipa iz Vilsonovog šetališta.

Došla da raskine. Pa valjda vidim koja su vremena?
Ide sa svojim narodom. Šta dalje da se priča?
Skroz sam je razumio: utjerivanjem straha od Drugih
vođe su majstorski probudili u svakoj ptici nagon
da se svom jatu vrati.
I malokad se osjetiš toliko izlišnim
ko kad te voljena žena ostavi. Prosto neupotrebljiv
ko puška bez zatvarača. A svijet – sav od džombi.
Na zemlji izlokanoj stoji suvišan stvor.

Ponekad, u rovu, kad negdje lipa zamiriše,
sjetio bih se Nje. I njene rečenice: Nije ovo Sarajevo
više ono. I pitao se: bože, gdje li je sad? Šta radi?
I shvatio, postupno, da moja draga,
moja besmrtna ljubav zbog koje
htio sam i umrijeti, da ipak nije bila od punog drveta.
Nego od šperploče.

A ko zna, možda ni o kom, do ovog rata, nisam
saznao ništa važno. Prijašnji život sam prosto
prokunjao ko da je svijet bio čekaonica
na uskotračnoj pruzi, recimo u Ustiprači.
Rodiš se, i svoje prodrijemaš, a da nikad ne doznaš
kakav je ko pod kožom. Tek smak ti svijeta
objasni sve do kosti. U miru, truditi se
da bližnjeg upoznaš, isto je ko kad kušaš
mjesec u vodi kamenom pogoditi.

KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se
nebesa na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starome
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to bojim se
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.

Prazne, i zato teške.

I JA SAM KO KNEZ ANDREJA

s ledine zelene, ranjen, gledao u vječita nebesa.
Milion milja uokolo ničega nije bilo.
Jest, milja, kao da je praznina grdna što je
hučala, oko mene, u stvari, bila pučina.
Gola i nedogledna. Od svega, ispod neba,
ostala slijepa golotinja koja neljudski huči.

Isprva su, doduše, srpske se žabe čule
po dobrinjskim barama. No brzo su zamukle.
Ja, čudnoga li čuda: hor žablji ispraća me
na onaj svijet (mislio sam, ako se to i moglo
mišljenjem nazvati. Jer mislila je koža).

I ja sam, ko knez Andreja, pred smrt,
odjednom, osjetio da ničeg na svijetu
i nema, osim one daljine neizmjerne,
nada mnom, i daljine, još bezmjernije,
unutra. Kao da je duša gledala sebe
odnekud iz beskraja, silno ljekovitoga.
Il ko da bol svoj gleda nakon milion ljeta.
Bol stvoren u slap bijel,
što huči ko vrelo Bosne.

I ja sam, ko knez Andreja, shvatio
da ničeg važnijega
nema od tih daljina što su se množile munjevito.
Sedamdeset i sedam nedogleda,
sa svakog duša pije
kao sa sedamdeset i sedam kladenaca
iz moga zavičaja.
Svijet je, uokolo, bio u prah samljeven,
bio je nalik onom
rumenom stubu prašine što sukne uvisinu
granata kad pogodi nečiju kuću u Sarajevu.
I ja sam razumio da tolike daljine mogu
izići samo na dobro. I raduješ se
što u tim daljinama,
Trunka si ovolišna,
ali trunka u koju sve te daljine staju.

I ja sam osjetio kako se, te daljine,
odjednom sručuju u me,
ko Krkin slap kod Knina,
al veći milion puta. Sa milionima duga
koje se prave u vodenoj prašini.

I ja sam slušao kako se, te daljine,
sručuju da me iznutra
očiste, da operu ljage krvi u koje,
cijeli svijet bijaše rastvoren.

1. OTIĆI U PAPE

Dok bijem glavom, kažu mi zidovi
da ono nadublje, najskuplje u meni
cijeli se vijek guši ko Židovi
zapečaćeni u furgon marveni.

Iz uspravnog groba otići u Pape –
ime za stvari što još uvijek stoje
na mjestu iskonskom – u vilajet što je
izmišljen a poput zrna grožđa napet.

Da hodajući slušam, slušam, slušam
i ne promećem se sam sebi u sičan
i da mi život nije nasumičan
ko u crtanki kap prosutog tuša.

I da pogađam, ko nekad, po jeci
koraka, koji ljudi jesu pravi.
Da bližnje slušam kao u rijeci
ono kamenje što bukove pravi.

I da zaboravim, dok u gredi crva
slušam, vijek u kom osuđeni drži,
ko plišanog medu, u naručju drva
za lomaču gdje će rulja da ga sprži.

Da oluje opet slušati umijem
ko Agamemnon što ih je slušao.
Prijateljske, kad ih i ne razumijem.
Da sam opet onaj koji bi ušao

bez kucanja u sve stvari, u sve sjene,
da od dobrote u disanju vola
u meni se javi nježnost, poput pjene
brašnene oko vodeničkog kola.

Da bar još jednom opjanim se vinom
papljanske zore ledne,
da kušam sve što još rezi prvinom
i opet budem bez bodlje i jedne.

Oblak što je kao izbjeglica ritav,
drvlje, kamenje, mrcinu i cvijet
da darujem smiješkom – znakom da do sita
naužih se prazne skitnje kroza svijet.

Nadostih se svjetskih priviđenja sviju.
Smiješkom što svemu zaistinstvo daje.
Od svojih slabosti, kojih stotina je,
da sebi skujem dimiskiju.

Da i kihanjem djelo božje slavim.
Da je duša kao žene u mom kraju
koje od tereta nošenih na glavi
korak kraljica dobijaju.

Da zavidim Ludom što, čuvajuć koze,
usput od kijače Zevsov skiptar đelja.
Da drvo, zaraslo u vitice loze,
bude inicijal iz jevanđelja.

I sve što taknem da postane lako
kao u travi pjevanje cikada.
Do potonje ure da se vraćam, lakom
na Pape, a da se ne vratim nikada.

2. ODAVDE SI

Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega
papljanskoga koji iz davnina pada.
Da gledam, sve dok, to, ne prečini me u prvašnjega,
i vrati me u vremena kada
sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci
urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet
pripsao kao rukavica ruci.
Da se, zablenut u pahulja lijet,
čudim što na zemlju liježu
umorne kao da su se pele,
i da me sa svim, što izgubih, vežu.
Da na magnovenje bude mi plav čak lelek
sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje
sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna
u koje utisnuto Gospodnje lice bilo je.
Da gledam sve dok duša, sa svime prisna,
ne bude ratar, tih i blag, kao iza daće,
koji marljivo ore
i sije iako znade da će
barbarske baklje ljetinu da mu sagore.

Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu što će da se desi,
i, pred čimegod zastanem, da mi bara
ne bude, nego živa voda
kraj koje duša, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kaže: odavde si.

DOK PRELAZIM U MUMIJU

Dok prelazim u mumiju,
O, dušo, riblje nijema,
Sve više zavidim onijema
Koji stariti umiju.

Njihove su i more lake.
Njihove ruke čas grade,
Čas razgrađuju, izvan svake
I kazne i nagrade.

Jer znaju da Sve Davno
Stoput se rodi i minu
I zato – ničeg vodoravnog
U skončavanju njinu

I zato su im duše
Ko kist što crnim tušem
Riše grad dugine boje

A njina starost ko da je
Vajarevo dlijeto koje
Oduzimljući dodaje.

Balša Brković

NOĆ U BRUNDISIUMU
(DER TOD DAS VERGIL)

Po Hermanu Brohu

Ima jedan tren u noći
kada prestajem da vidim plavet.
I koliko god svoje oči galijama gradio
mora nigdje nema i čas je
kada snagom vrišti i mre crnilo.
Tek potom doći ono što i
drugi, probuđeni, vide.

Ovako govori, u susret ponoćnom času,
lučki stražar u Brundisiumu
Antonio Diocleat, oslonjen na lijepu tupost
riđeg Junija Gala.

AVE MARIJA

Zdravo Marijo, majko gradova,
budi uz mene – da najvišu kulu bijelu
na Katedrali koju gradim (glad ova,
eto, mene tjera) jednom obgrlim cijelu.

Zdravo Marijo, Boginjo cjelova,
budi uz mene onda kada čula trnu
- dok ljubio budem (bol ova,
eto, mene tjera) najljepšu od svih žena crnu.

Zdravo Marijo, zaštitnice brodova,
budi uz mene i kada svi odu
- pa, sam na pučini (zlost ova,
eto, mene tjera) lice ti vidim gledajuć u vodu.

(sonet br. 12)

THOMAS MISLI O SINU

Moj sin Brian, Gospode, diše smrdljivi vazduh
jednog radničkog staništa ukraj Londona,
tog barbarskog Babilona,
sumorni misli Thomas.

A mi Kelti smo ljudi osjetljivi na očinstvo!
(kako da mu ucrtam ovaj zemljopis slijepi
kako reći Nijeme Povijesti nepočinstvo
il ludu neku travu što svaku ranu krijepi?)

Uzalud sve je. Cinizam. Zona strategija!
(Prisjećam se Oca. O, pa to je samo smetnja!)
A što su priče luđe, luđe žal te razbija.
Uzalud, Thomase. Nedostatno! Ko kiša ljetnja...

I čemu lament, patos, ovo topljenje lirsko,
kad sve će jednom znati to malo pseto irsko!

(1999.)

SVETI PAVLE

Ukraj vode stajao je oslonjen
na sopstvenu bojazan,
leđima zagledan u ono
što odveć dobro zna.
Zagledan leđima u svaki kamen zanosa svog
I u potiljak svojoj Lži.

Tu negdje bio je korak toliko drugačiji
od svih koraka.

(Kojom stopom koračam Ezra,
neizvjestan put je svaka staza odavde...
Ipak, mnoštvo linija, stotinu pjevanja
i oči moje tamo i tamo da sve viđeno bude...)

A onda mu je prišao Grčki Vrač.

POSLANICA PRIJATELJU:
NEKA GOSPOD BLAGOSLOVI GERMANIJU

Bečanoviću, njegovim načinom,
nakon objavljivanja ”All Apologies:
Neka Bog blagoslovi Ameriku”

Posljednje ljudsko djelo koje će umrijeti
biće njemačka idealistička filozofija,
i zato – Gospode, blagoslovi Germaniju...

Ljudi nikada nisu bili prisniji sa Tobom
od onog časa kada je Princ pjesnika,
(blagoslovi ga, Oče!
Fridrich je majstor iz Njemačke)
Rekao Tvoje odsustvo.

Blagoslovi sve njene pjesnike (svijet
koji živimo ispjevali su njemački pjesnici),
i blagoslovi, jer ničeg nema
gdje tvoj blagoslov izostaje...

Stoga, neka Bog blagoslovi Njemačku!
I njena polja jabukovih nasada oko
Frankfurta,
i sve što su ljudi uzmogli,
tu, u srcu Evrope.

Blagoslovi sve njene kompozitore,
Petog jevanđelistu
Bacha: pravio je potomstvo i muziku, a to su
najdostojniji poslovi na zemlji.

Neka Gospod blagoslovi Germaniju,
i njene gotičke katedrale: još od babilonske
propasti graditelji nisu bili bliži Bogu,

i minhenske pivnice pune srećnih ljudi:
blagoslovi porodice koje
uživaju u kobasicama i pivu.

Neka Tvojom voljom bude blagoslovena
Leni Riefenstahl,
najljepša žena vijeka koji je počeo
Sarom Bernard, a završio Madonnom.
Ona je pravila filmove o ljepoti
onih koji su napravljeni na sliku tvoju:
ona je najbolje tvoju lijepost vidjela.

Neka Bog blagoslovi i Katrin Krabe
i sve istočnonjemačke atletičarke:
te žene su u oskudno vrijeme
sačuvale sjećanje
na samopouzdanje.

Blagoslovi Gospode Germaniju,
i njene porno glumce (ne postoji
ljepša Ikona Pada od Charin Shubert,
neka je blagoslovena),
i vesele radnike u halama BMW-a,
i nebo iznad Schtutgarta,
posuto trokrakim zvijezdama,
i nebo iznad Belina, i sve
anđele Tevtonije,
i Krupove topionice koje mijenjaju boju
neba iznad Alemanije,
i njene slikare koji su bježali u Ameriku:
Maxa Ernsta i Georgea Grosza,
I pisce koji su tim putem išli:
Thomasa Manna dok piše Faustusa,
(i njegovog sina Klausa dok piše Mefista
blagoslovi: oprosti mu samoubistvo)
Brechta dok puši najbolju virdžinija-cigaru,
i one koji su ostajali: Ernsta Jyngera i
Gotfrida Bena, bar Ti znaš
Wozu dichter,
i ulice Hamburga (nikada puste) prekrivene
dahom Baltika, sjevernog Mediterana,
i Aleksanderplac nasred glavnog grada.

Neka Bog blagoslovi Njemačku,
i prije svih, njene filozofe:
Hegela i Schellinga, dok u studentskoj
Sobi sa Helderlinom crtaju budućnost Duha;
Nietzhea, jer je prvi shvatio šta su
Poezija i Tijelo;
Svetog Martina, jer je riješen bio
Nacrtati obrise Velikog Ništa,
(ta izvjesna intimnost povodom Smrti),
Blagoslovi njegov prezir prema Tehnici,
On je najmudriju knjigu nakon Platona
Napisao bez električnog osvjetljenja;
I Carla Schmidta, jer je znao da se najbolje
Ogledamo u Neprijatelju,
i Ludviga Clagesa: on je dijagnosticirao
usud logocentrizma,
i Oswalda Spenglera koji je mislio
Zapad i Propast,
I Cassirera, Gadmera, Finka,
i francuske čitaoce njemačkih filozofa,
(oni svemu tome poklanjaju
I neku fatalnu raskoš)
Neka Bog blagoslovi i njene ljevičare...
I njene teroriste koji su
Od sedamdesetih godina XX vijeka
Napravili jedan bizarni eksplozivni
Barok: znali su da spasonosno raste
Samo tamo gdje je opasnost.
(Andreasa Badera i Urlike Mainhoff
Pozdravljam na Nebu
Koje ih je toliko sablažnjavalo)

I sinove Njemaca
Kojima majke nijesu smjele govoriti o
odsutnom roditelju.

Neka Bog blagoslovi i njene ratnike!
Najbolje vojnike na svijetu
Koji gube sve Velike ratove, jer,
samo Poraz nosi značenje: na zgarištima
noču Nove Mitologije.

Neka bog blagoslovi i njemačke Jevreje,
Mnogi od njih ponosno su
Nosili svoju rođenost u Njemstvu.

Neka Bog blagoslovi i sve njemačke
ekspresioniste:
slikare, filmadžije, pjesnike;
”Nove varvare” Baselitza i Richtera;
Anselma Kiefera, najvećeg današnjeg slikara!

Blagoslovi Gospode Germaniju,
Svetu zamlju nasred Evrope,

I sve njeno Blagoslovi.
Žene i djecu, i zamišljene muškarce.

Blagoslovi Njemačku, Bože,
zemlju koja te žudi!

(7. februar 01.)

Aleksandar Bečanović

JEDNOSTAVNO

Počneš jednostavno,
a onda se stvari ubrzavaju,
daleke pojave
izlaze na vidjelo,
i sve najednom biva razvrstano
u postojanoj
rečenici,
leksemi,
etimologiji. Odakle se krene,
nije razvlašćivanje
hijerarhije, već
ponovno uključivanje u
postojeću tradiciju. Drveće
reže suton, i svaka
nova pripovjedna zakonitost
jednaka je imenu Oca.
Jer, drugog i nema.
Čovjek za klavirom
može samo da varira temu
koja mu je
prirasla za srce, jer on i nema
na raspolaganju
novu deskripciju. I svijet
je uvijek isti,
horizont u kome su tragovi
objavljeni još na samom
početku.
(Moja omiljena slika,
Vermeerova Žena koja mjeri bisere:
vaga, Strašni sud,
uterus, destinacija, predestinacija.)
Postavljena u
obzor očekivanja,
transkripcija pronalazi
isto ono što je ostavila za sobom.
Znakovi su davno petrifikovani
suton: Zapad,
kome mit nije daleka realnost.
More je sigurna
luka
za svakog ko nasumično
prolazi kroz gomile sumnji.
Jer, zašto se ne predati
transparenciji dubine,
providnosti,
proviđenja?
Koje su
prisutne kategorije, koje su
prisutne paradigme
u takvom okruženju, okruženju od sirovih
konteksta.
Kakav je status
akcije u pjesmi,
da li akt uvijek vodi
ogoljavanju onoga koji
je nešto uradio?
Kome je akcija
i zašto odgovorna?
Ili,
kome ona polaže račun?
Neke stvari su bolje
ujutro, druge uveče:
melanholija kasnih godina, učvršćeni
znakovi na ravnopravnoj
udaljenosti. Ovdje se
bivstvovanje nužno
svodi na parataksu,
grebeni što vire iz mora slani su do
bjelila na rukama.
Ono što prethodi i ono što proishodi,
sve je iskušano u slijedu kruga.
Okrećeš se i okrećeš,
ali horizont nije vrtoglav:
smrt na kraju uvijek začudi čovjeka.
Prosto da se ne povjeruje
kakve sve strategije izbjegavanja
postoje u vidokrugu.
I kako se razmnožavaju što se više
ostaje bez argumenata.
Što se više traži
izlaz u umanjenju
naraslih problema.
Zavaravanja i izmicanja,
dok se u pozadini
rastaču zidovi egzistencije.
Vrijedi li upisivati
trenutke raspoloženja
u crnu sveščicu:
momenti što će se ponoviti
još stotinu puta.
Zapravo, krajnje
siromaštvo koje se
na kraju zavoli, jer kako bi se
u protivnom
opravdala neprestana iteracija.
Pripadajuće se uvijek na kraju zavoli.
Ostalo se ne dovodi u pitanje:
različito likovanje
i tuga.
Naracija je elipsa života.

L'AZUR

Razdvojeni djelovi crijepića više se ne
podudaraju: pogrešan stan. Poznanstva su otkazana,
vrata se sa treskom zatvaraju pred posjetiocima.

Neprestana iskliznuća, uzdrmana konfiguracija,
difuzija margina: otpočinje još jedna avantura.
Mape stalno moraju biti pri ruci.

Nakon sustezanja, zapreke – radost iskaza,
razgranate sintakse, sintagmatskog lanca:
prodor označitelja u svijet.

Kao da je moguća paradigma koja nije fikcionalna,
kao da je moguć citat koji ne započinje sumnju.
Trebaće još vremena da bi se stvari staložile.

Uvijek nanovo je neophodno priznanje potpisati:
rukopis, drhtava linija smrti. Glas je već zakašnjenje.
Je suis hanté. L'Azur! L'Azur! L'Azur! L'Azur!

NIŠTA NIJE SIGURNO

Tjeskoba podsjeća na vlastitost
smrti, kao što se tragovi poznaju
po dubini koraka. Zato i obraćanje
snijegu, nepodjeljenom pismu,

ilustraciji koja se suviše prisno
naslanja na snoliko tumačenje o
nemogućnosti osjećanja koje nije
protivrječno samom sebi. Ono

što se prepoznaje u zvuku zvona.
Ništa nije sigurno, sem prigoda u
interpretaciji ostavljena da luta
između zareza i tačaka. Govor

koji se povjerava drugom rađanju.
Metafora, laka kao pijesak u moru.

TEK SA ZNAKOM

Kako je daleka struktura tijela. Tek
sa znakom moguće je rastočiti
stvari koje te okružuju. Blag je hladni
vjetar što obavija brdsku kućicu.

Svijeće dogorijevaju kao kasni čas.
Možda je mir druga riječ za bestrašće.
Glas koji se uzdiže, tjera bilježnika da
zapamti svaki urez. Ono što razdvaja

privid svakodnevice, nalazi se u poretku
sjećanja. Platonov trag na kamenom
zidu, šapat koji je odbljesak samog
sebe: vatra koja se sastoji od sjenke.

Sada bi trebala melanholija da bude
dovoljna za svaku izgovorenu riječ.

ALL APOLOGIES: NEKA BOG BLAGOSILJA AMERIKU

Neka Bog blagosilja Ameriku,
njene pašnjake u Montani,
umorne starce na Jugu
što se još uvijek sjećaju
velikih posjeda na kojima su se
radnici savijali dok se sunce
dizalo iza leđa,
njena filmska platna što još jedina radosno
obuhvataju cijeli svijet,
Johna Carpentera koji je prvi surfovao
u svemiru,
njene mitove koji su narativna utjeha
za posustale trope,
Visoke Sijere koje se u sumraku čudno
pružaju pred strancem koji ih
posmatra kao Ulis Itaku,
Johna Waynea koji je njena metonimija u
The Man Who Shot Liberty Valance,
jer: sloboda je najčistije nasilje,
sve mirne Božićne večere za porodičnim
stolom,
snježna polja u Connecticutu,
njene knjige koje su malog čovjeka vidjele
kao biće koje emocije uvijek zadržava
u sebi, jer je tako najteže,
Edgara Allana Poea, jer je shvatao da nema veće
metafizike od horor priče,
njene romantične komedije koje su jedina
preostala varijanta iskazivanja
‘platonovskih’ učenja i stoga
dirljivi dokaz da se nije izgubio
pojam o ljubavi – sve ostalo je seks,
The Byrds koji su preuzeli
riječi Propovjednika,
Walta Whitmana koji je o novom pejzažu
pjevao u Biblijskom stihu,
mlade skaute,
kantri pjevače što jašu zajedno ka sumraku
znajući da je tamo suština Zapada,
njene pašnjake u Winsconsinu,
Johnnyja Casha, usamljenika,
hrišćanske fundamentaliste, jer ovo su
posljednja vremena,
njene posmrtne marševe i sprovode,
tijela umotana u zastave,
white trash, jer će se u tim malim kućama,
kroz bol i patnju, obznaniti
istinsko iskupljenje, jednog dana
pronaći prava skrušenost,
Kristin Hersh, jedinu preostalu veliku muzu,
Nijagarine vodopade koje ljudi posmatraju
iz bračnih postelja kao svjetsko čudo
iako je vidik samo malo neobičan,
njene brodove što su dovodili putnike
iz umiruće Evrope,
doseljenike što su slutili da će se u
ovoj zemlji voditi bitka da se
očuva moć zajednice,
njenu jezičku poeziju koja je učinila
da poeziju čitaju još samo pjesnici,
Chisholmsku stazu, jer je ogromnu zemlju trebalo
nahraniti,
Frances Farmer i Marilyn Monroe,
čija je tuga
bila veća od njihove ljepote,
grad Goshen, Indiana, jer: ‘Naseli oca
svoga i braću svoju na najboljem
mjestu u ovoj zemlji. Neka žive u
zemlji Gesemskoj’ (Postanje, 47, 6),
Howarda Hawksa, jer je Amerika esencijalizovana
u njegovim filmovima što znači da
nikada neće biti izgubljena,
Hawksove profesionalce koji su uvidjeli
da je posao važniji od emocija,
Leigh Brackett, jer je pisala dobro,
kao muškarac,
njene feministice, jer ne postoji ništa
izvan interpretacije,
njenu bjeline Aljaske,
Ezru Pounda, koji je otišao u Italiju
da bi ostao Amerikanac,
sačuvao Američki Ustav i
stvorio Cantos
(i red je bio da ljudsku istoriju
napiše pjesnik, posljednji iz loze),
njene crkve u provincijama gdje
se ljudi skupljaju kao Božja djeca
a blagi glas propovjednika se uzdiže poput
svježeg vjetra nad rijekom u ljetnje
predvečerje,
Reymonda Carvera koji je slutio da se smisao
nalazi u gotovo nevidljivim poentama,
njene citate, jer citat je
jedina realnost,
Monument Valley,
Tippi Hedren, posljednju i najelegantniju
hičkokijansku plavušu, ‘There... There now’,
Willa Oldhama, njegov akustični
lament iz tame,
motele koji u prašini pružaju osvježenje,
slučajnom prolazniku ulivaju
novu snagu,
Henryja Jamesa, jer: melodrama je
najiskrenija kad je najdekadentnija,
sve besane u Baltimoreu,
sve besane u Seattleu,
jer ljubav je sudbinski nacrt,
Seattle, grad u kome je grunge
nastao kao bijes
a završava povratkom tradiciji,
generala Leeja, jer je znao koliko je velik
njegov poraz,
holandske kalviniste iako zabranjuju djeci
da gledaju filmove,
Thomasa Pynchona koji je zamrsio svoj
tekst samo da bi ostao nepoznat i
tako dokazao da pismo nije znanje
već igra skrivanja u ionako
ogromnom lavirintu,
Williama Petera Blattyja koji nije čekao
na privatno objavljenje na
vrhu Empire State Buildinga, već
se zaputio direktno u Maryland,
Sylviju Plath, jer najdublja se ispovijed
uvijek nalazi između egzorcizma i poezije,
njene pašnjake u Alabami,
kukuruzna polja u Michiganu,
zaleđene rijeke pokraj Bostona,
Lea McCareya, jer niko nije
sentimentalniji od reakcionara,
The Residents koji bi bili The Beatles
da liverpulska četvorka nije
već bila definisala što znači pop muzika,
njene farmere koji kući uveče dolaze
otežala koraka i sa zemljom u čizmama,
Roberta Lowella koji je odbio da
bombarduje Evropu,
njene radnike na benzinskim pumpama i u bankama,
jer ih kad–tad neko opljačka,
Franka Capru, jer je znao da je ovo
najbolji od svih mogućih svjetova,
njene vozače ambulantnih kola koji gledaju
smrt u oči iako nisu dovoljno obučeni
za tako nešto,
Paula Schradera, jer: kako je čudesan
put on prešao da bi stigao do filma,
Kurta Cobaina čiji je bol u stomaku bio
neizdrživ, isti onakav kao u
sveštenika kod Bressona;

jer: Što god da je:
sve je milost Božja.

Dragana Tripković

SEDAM

Ovdje neće biti mjesta
niti jednom drugom broju,
nedostojnom sedam čuda.

Iza sedmog horizonta
sigurno ih ima još sedam.

Pustolovi patuljci trčali su
sa sjekirama, mahnito je tražili
iza svakog maglovitog vrha,
Tih sedam brda.

Otelo je sedam gusara
s Onih mora koji nijesu
morali čuti za
sedam smrtnih grijeha
da bi ih poznavali i
sad će svašta da joj rade...

Dok ne zavapi:
“Zla se ja ne bojim,
jer si ti sa mnom”,
Sedma smrt mačke
odagnaće prokletstvo sa broda.
Trebaće joj sedam Kleopatrinih
laži i sedam Bordžijinih otrova
da ponovo uspije jesti jabuke.

Sedam kužnih ljubavnika
pijani padaju od naslade
i tu bi se skončala priča,
da nije pitala koliko ima
sekundi do pakla.
Sedam Poovih gavrana
uglas rekoše: Sedam!

VRAĆANJE

Sada, i još malo, ćeš ustati,
potrpati stvari u kofer,
obući se ne previše toplo
i izaći iz stana.

Čekaće te sivo nebo,
ništa drugačije no inače,
i sjeta pod kožom.

Crni stari TAXI, nebitan
za tvoju percepciju,
voziće polako. Put,
tebi tako bitan, nedostižan je za druge.
Na njemu je trivijalan strah
od Mogućeg - kojem se diviš.

A ovamo te čeka samo ego.
Ostavljaš mi ga uvijek kao relikviju
da se plašim i da ga njegujem.

Doći ćeš kako uvijek znaš -
sa lošim mislima
i punim rukama otrova.
Da patetična pjesma potraje još tren,
za sve nas napuštane.

I ponovo će sve biti isto
i ni učemu nećeš naći smisao
jer ti si TO.

Stara i nova Misao
spremna da me proganjaš.

KURVE I UMJETNICI

U američkim filmovima
kurve su lijepe.

Mi nemamo filmove
pa možda zato, ali
samo zato,
ove naše su nabrekle
od dopa,
ružne i gadne,
i mirišu na snošaj
kao na obavezu.

Gotovo svaka od njih
voli neku mušku svinju,
koju nikad imati neće,
a to ih ne odvaja od ostalih
žena.

Umjetnici u američkim filmovima
su uvijek prljavi i jadni.

Mi nemamo novca,
ni jezika nemamo,
pa možda zato, ali
sigurno zato,
ovi naši žive u velikim
kućama, čistih košulja i
uredne frizure, sa suprugom
i djecom.

Uglavnom, svaki od njih
pije samo na svečanostima
i glasa za vlast.

UNIVERZALNA SLIKA ŽENE

Moj otac više ne voli muziku
i nikada nije slušao
Čajkovskog.

U njihovim su pjesmama
zajedno jahali strah
i politička korektnost.
A onda su hipici zajebali stvar.

Nijesu slobodne ptice na nebu
samo česta slika.
Jato crnih ubica
je voljeni kliše.

Mog oca baš briga za
Hitchcocka, dok celuloid pamti
Johna Waynea.

A on jaše prerijom, i sva je muškost
u šeširu i revolveru.
To ih podsjeća na
'45-tu.

Drugovi članovi KP-a
i drugarice, cirkuske igračice
na trapezu, prava su zabava za
napuštenu djecu.

Dobili su umjesto karte
univerzalnu sliku žene:
Majke napuštenih.

I moj otac je napuštao djecu.

Sanja Martinović

PORODIČNA FOTOGRAFIJA

Njihova je slika
još uvijek na zidu
koji je požutio.
Njih troje su na zidu.
Otac, majka i sin.
To je fotografija napravljena
hiljaduosamstodevetedeset i neke godine
u Aleksandriji.
Žena je u dugoj haljini
neke tamne boje.
Visoka, vitka i uspravna.
Laganom rukom
dodiruje rame svog sina.
On je dvogodišnji dječak
u bijeloj odori koja se
sa visoke stolice spušta nečujno
na lakirani pod bez prašine.
Dječak je imao sestru
koja je bila majka svih nas.
Muškarac je visok, uspravan,
u odijelu,
krojenom po tada posljednjoj modi.
Ima pažljivo počešljane brkove.
Njihovi pogledi odaju mirnoću.
Kao da im ništa ne može nauditi.
Dječak je kao petogodišnjak
umro od upale mozga.
Njegovu sestru vidim
na drugoj slici
na istom požutjelom zidu.
Sama je,
sa šarenim cvijećem u pozadini.

VELIKA PLAŽA

Svakog jutra šetamo
pješčanom plažom
čiji se kraj još nikad
nazreo nije.
Nas dvoje i naš pas
nismo još nikog sreli.
More je obično mirno,
osim kad je jugo.
Vidimo otiske ljudskih koraka.
Trudimo se svaki zaobići.
Jer, možda nam se nešto
loše desi ako nagazimo
na tuđi korak.
Na vlažnom pijesku
napuštene leže dječije cipelice –
žute, teget, roze.
Nalazimo na igle i boce
za infuziju.
Odbačene flaše jogurta i
crvene pojaseve za spasavanje
preskačemo.
Sve što vidimo preskačemo.
Pas svakog jutra nalazi
po neku mrtvu pticu.
Stoji zbunjeno pred njom.
Ne želi je dirnuti.
Plaši se nesreće,
nas dvoje to znamo.
Drveni plažni barovi,
oronuli od kiše, vjetra i zime
bude nam maštanja
o ljetu, muzici, tijelima.
Svakog jutra poslije šetnje
čistimo meko krzno
našeg psa i odlazimo kući
gdje pijemo kafu
i čavrljamo.

NASREĆA NA PUTU

Mi se stalno vozimo.
Ne treba pitati zašto.
Taj je dan bio lijep.
Jezero je imalo
onu omamljujuću boju.
Mahala sam ribarima,
dobrim ljudima dugih brada.
Put već napamet znamo.
Ali smo ipak uživali.
Približavali smo se naseljenom mjestu.
Kao i uvijek, usporili smo.
Zaustavili smo se,
jer se duga kolona napravila.
Sad smo i mi u njoj.
Poslije nekog vremena,
krenuli smo.
Lagano, mileći.
Mislila sam –
zašto se nama uvijek desi zastoj.
Policijska kola ubrzo zatim
ućutala su mi mahnite misli.
Neka nesreća, rekli smo.
Polako, kao na sahrani,
obilazimo bijelu plastičnu kesu,
u njoj kruh, mlijeko i novine.
Bože, rekli smo.
Onda su kola ispred nas
postepeno povećala brzinu.
I mi smo, jer smo bili
u koloni.
Ćutali smo.
A onda su zvuci
sa novog albuma Nick Cavea
zabljesnuli crni val,
dostojanstven i samodovoljan.

STRAH OD OTVORENOG PROSTORA

nepoznati predjeli su postali
u mojoj samoći svi oni kojima sam
nekada sretno koračala
ja znam da će se strah od ljudi
bez tebe pretvoriti u tek blago
a kasnije ogromno moje ludilo
sveštenik svoj nadljudski glas
širi ovim gradom
čekam te da ponovo uđeš u naše odaje
muhe nasrću na mene
jer ih ne umijem riješiti se
neko bi kazao ubiti ih
čitajući strašne gotske priče
moj dan se lagano pretvara u noć

O svim spomenicima bola

Čitala sam umrle bake dnevnik.
Ona i djed su puno putovali.
Španija, Italija, Rusija...
Njen rukopis izgleda ranjivo.
Nekako se dječije lomi.
Puno je mislila na mog oca.
I njegovog brata.
Uvijek ih je zamišljala:
u naručju spomenika.
Kako jedu sladoled ili krofnu.
Moj umrli djed i njen ljubljeni muž:
nikad nije puno pričao.
Nije ni pisao.
Sjećam se mojih narandžastih cipelica.
I njega u bašti kako me zove k sebi.
To je moje najranije sjećanje.
Bio je tužan zarobljenik na otoku dugo godina.
Tu je ostao sve dok nije otišao.
Moja umrla baka i njegova voljena žena:
pisala je o njemu, djeci.
O Španiji, Italiji, Rusiji.
O spomenicima.
O svim spomenicima bola.

******

Mandarine su bile u zdjeli.
Zdjela na stolu.
U mom stanu niko pričao nije.
Pas je ležao ispred kamina.
Koji nije više grijao.
Bio je dan.
Nije bilo kiše.
Ni oblaka.
Gledala sam kroz prozor.
Pa sam gledala mandarine na stolu.
Sasvim lagano micala sam oči.
Pas nije lajao.
Telefon nije davao znake života.
Razmišljala sam:
O tome kako je lijepa zagrobna tišina.
O tome kako sam sve ponijela sa sobom.
OPRAVDANJE

Njeno tijelo je usporeno.
Izmoreno. Unakaženo.
Pod sedativima je.
Kaže da ne piše više.
I da nije lijepa poetesa, više.
I da se stidi.
Kaže da je niko
ne posjećuje više.
I da ne može prodati
ništa više.
Zato je dala oglas:
Prodajem svoje unakaženo tijelo
da ga kupac kupa,
miluje i hrani.
Kaže da se više njih javilo,
prvi kupac koji dođe sutra
imaće me, ako hoće, zauvijek.