Maria Dabrowska-Partyka

SARAJEVSKE SVESKE – (NE)MOGUĆA ALTERNATIVA?

Sarajevske Sveske br. 27/28

prijevod s poljskog: Krystyna Żukowska-Efendić

Na prijelomu XX i XXI vijeka s političke mape Europe i Balkanskog poluostrva nestala je Jugoslavija i čini se da niko više i ne žali nakon njezine nagle smrti. Čak su to preboljeli i najdublje povrijeđeni jugonostalgičari, koji su izabrali status apatrida, postmodernističkih nomada. Vraćajući se ponekad u svoju domovinu, oni je vide iz perspektive „Baumanovih“ turista, koji su samo na trenutak napustili „svoje današnje, berlinske rodne krajeve“ . Iako je put na Aljasku označen gubitkom, pa iako izaziva traumatična sjećanja i doživljaje, ipak ga prati osjećaj potpune iskorijenjenosti, distance i bezdomnosti u mjestima koja su nekad bila sastavni dio prostora domovine:

Čovjek se rodi tu ili tamo slučajno. Pojam „domovina“ gubi u tom pogledu svoju posebnu vrijednost: sve se svodi na geografske faktore, opšte tačke na mapi naše sudbine. Kad se danas, nakon toliko godina, upućujem u zemlju svog rođenja, osjećam se kao da idem u Afriku i na Aljasku. Putujem u nepoznatu zemlju svoje prošlosti ne znajući ustvari zašto. U emotivnom smislu, to je sasvim neutralno: ne namjeravam dokazivati da je to neka posebna zemlja, ali također ni da je potpuno osrednja. Nemam nekog političkog i ideološkog cilja. Putujem tamo valjda samo zbog toga da pokažem svojoj ženi rodnu kuću. Krećemo na Aljasku našeg davnog života sasvim slobodni, normalni turisti na putu svog postojanja, hodočasnici u zemlju toga što smo nekad proživjeli.

Nakon raspada „kulturalna“ Jugoslavija je također postala jalova zemlja, ponovo eksploatirana od strane svojih trenutnih stanovnika i još uvijek tretirana kao polje izgubljenih i dobivenih bitaka, prepuna mostobrana i bastiona. Tradicionalno prisutne u ovdašnjim zajednicama, ideje mosta ili pograničja , oko kojih je nekad građen iznad-/kvazi-nacionalni jugoslavenski identitet - o kompromitovanom bratstvu i jedinstvu da ne govorimo – kao i simbolika djelomične zajednice historijskog iskustva, otišle su u zaborav. Njihovo su mjesto zauzele granice i to ne samo ove stvarne, geografske i političke već prije svega ove koje određuju aksiološku semantiku prostora: granice Europe, civilizacije, jezika, kultura, duhovnosti.... Granice, dakle, koje je najteže preći, posebno kad se kolektivna energija koncentriše na njihovom uspostavljanju, i koje podupiru još uvijek svježa sjećanja na tragične posljedice rata.

Da li je moguće i da li vrijedi prelaziti ove granice te pokušati izgraditi, na sasvim novoj osnovi, postjugoslavensku – intelektualnu i književnu – interkulturnu zajednicu, dok njezina izgradnja na starim principima i osnovama sigurno nije ni poželjna ni moguća? Gdje bi i pod kojim uvjetima takav pokušaj mogao uspjeti? Kako ne dovesti do još jedne jugonostalgične geste već otvoriti novu perspektivu koegzistencije razlika i pretvoriti je u novu vrijednost koja nije samo prividno, proticanjem vremena uljepšano sjećanje. Kako uspostavit stvarnu a (ne)moguću alternativu kulturnim izolacionizmima, čija je ključna uloga da legitimiraju političke aspiracije?

Nema mnogo takvih pokušaja u postjugoslavenskoj stvarnosti, koja je užurbano odbacivala i još uvijek odbacuje ostatke svog poststatusa. Jednim od njih, i, ko zna, možda i najbitnjim, u kontekstu kulturnog i književnog života, jesu Sarajevske sveske – časopis čiji je prvi broj izašao (ne slučajno, o čemu će biti govora kasnije) u Sarajevu 2002. godine.

Program časopisa, njegove namjere i stav, jasno je u Uvodniku ocrtao glavni urednik Velimir Visković:

Zamisao o ovom časopisu pojavila se kao plod inicijative skupine istaknutih književnika i intelektualaca s cijelog područja bivše Jugoslavije. Raspad zajedničke države bio je praćen i posvemašnjim prekidom komunikacije između njezinih nekadašnjih kulturnih središta. Nacionalističke elite, koje su svoje ideologe imale upravo u književničkim krugovima, nametnule su “govor mržnje” kao po- željan model odnosa prema kulturama susjednih, do jučer tzv. bratskih naroda. Nakon završetka ratova na ovom tlu održava se i dalje stanje “hladnog rata” na planu kulturnih veza: sporo se uspostavlja kulturno tržište, raznim restriktivnim legislativnim mjerama (a još više restriktivnom praksom) intencionalno se ometaju cirkulacija knjiga, kazališnih predstava, filmova, nosača zvuka, štampe; gostovanja umjetnika otežana su zbog rigoroznog režima viza i radnih dozvola. Namjera pisaca okupljenih oko inicijative za pokretanje Sarajevskih sveski nije stvaranje intelektualne platforme za političku rekonstituciju Jugoslavije; oni ne dovode u pitanje realnost postojanja novih država; aktivni su sudionici kulturnog života u svojim matičnim sredinama i nisu lišeni osjećaja nacionalne pripadnosti. Međutim, ne pristaju na ideju da se autentični nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika među susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi. Zagovaraju normalnu komunikaciju među kulturama i pojedincima uvjereni da time obogaćuju vlastiti kulturni identitet te pomažu stvaranju uvjeta da prostor bivše Jugoslavije postane regijom plodonosnog prožimanja, suradnje i tolerancije i da se time neutraliziraju opasnosti ponavljanja sukoba.

U nastavku svog uvodnika Visković postavlja tačne psiho-socijalne dijagnoze, prisutne također i u iskazima drugih autora koji se protive nacionalističkim stigmatizacijama i isključenjima, a koji dolaze iz raznih kulturnih centara nepostojeće države. Visković, isto kao i srpski kulturni antropolog Ivan Čolović , naglašava „paničnu potrebu izoštravanja i hipertrofije razlika, koja izaziva strah od srodstva i sličnosti“, koja je primjetna u novim postjugoslavenskim društvima. Taj isti strah je izvor dominacije „autoritarnog diskursa u prvom licu množine“

Ali ambicija pokretača i urednika ovog Časopisa nije suprotstavljanje jednog tipa autoritarnoga kolektivnog diskursa drugome. Nas okuplja stav da jezik tolerancije i uvažavanja drugoga, jezik prijateljstva ima prednost pred jezikom mržnje, netrpeljivosti i rata, da samo on utjelovljuje etičke vrednote i humanističke ideale. (...) Ne namjeravamo na silu uvjeravati one kojima nije do komunikacije da moraju surađivati s drugima (...)svatko ima pravo sebi osobno 8 odrediti mjeru interesa za suradnju s drugima, ali nema pravo vlastitu idiosinkraziju nametati kao standard ponašanja drugima.

Poziv na uzajamno razumijevanje, toleranciju i deklarativno poštivanje individualnih izbora ne podrazumijevaju izbjegavanje odgovornosti, strategiju prešućivanja ili bijeg od najtežih problema. Naprotiv – Visković naglašava moralnu odgovornost ljudi kulture, posebno književnika, za izbijanje i tok jugoslavenskog sukoba. Ističe on potrebu javnog ispita savjesti, predlaže svojevrsnu „opštu ispovijed“ koja bi omogućila zatvaranje „autističke“ etape proživljavanja boli, završavanje žalosti i organiziranje života na novim temeljima nakon traumatične promjene. To je veoma važan dio prezentiranog sadržaja, jer izražava radikalno suprotstavljanje opštoj strategiji odricanja i društvene amnezije, koja je uspostavljena nakon pada nacionalističkih režima i koja podrazumijeva izbjegavanje autorefleksije i odgovornosti, a nedavna dešavanja tretira kao historijski fatum ili kao splet (ne)sretnih historijskih okolnosti, na koje obični ljudi nisu imali nikakvog utjecaja. Visković jasno kaže, ne samo u svoje ime nego i u ime cijele redakcije časopisa:

Ratovi vođeni proteklog desetljeća na svima su nam ostavili duboke ožiljke. Počinjeni su strašni zločini, izrečene užasne uvrede. U svemu tome važnu su ulogu imali i književnici. (...) moglo se primijetiti i duboko uvjerenje da (...) dužni su preuzeti ulogu čuvara kolektivne memorije, branitelja nacionalnog identiteta U situaciji kad se raspada zajednička država, kad se urušava ideologijski sustav, dio je pisaca povjerovao u svoju profetsku funkciju nacionalnih bardova koji modeliraju političku budućnost vlastitih naroda. Shvatio je svoju ulogu na anakroni način koji se hranio mitskim slikama narodne epike ili romantičarske poezije devetnaestoga stoljeća. (...)nisu bavili poviješću u postmodernističkoj maniri historijske metafikcije, već su iz vizure militantnog nacionalizma osvjetljavali prošlost svojega naroda pothranjujući nacionalne frustracije, prokazujući neprijatelje, konstruirajući ideološku podlogu budućih ratova. Devedesetih godina mnogi se pisci pojavljuju kao pisci udvoriČkih lauda nacionalnim vođama, a neki čak i kao glavni idejni arhitekti koncepata prekrajanja granica i etničkih čišćenja.

Međutim, Sarajevske sveske, časopis koji izlazi u najviše kozmopolitskom gradu (nekad rado - kao i cijela Bosna – nazivanom Jugoslavija u malom) ali i najviše ozlijeđenom tokom ratova devedesetih godina, ne namjerava se zatvoriti u krugu historijskih obračuna i pokazivanja ko je kriv. Prije svega, redakcija namjerava poduzeti misiju intelektualnih elita: postati središte moralnog nemira, biti izvor novih ideja i forum na kojem se može postavljati teška pitanja i na kojem se traže odgovori:

Naš Časopis namjerava analizirati te procese koji su obilježili protekle godine: temu rata i odgovornosti za zločine nemoguće je izbjeći. Međutim, iako je rasprava o krivici za rat i zločine, osobito o književničkoj odgovornosti, neizbježna pretpostavka svakog okupljanja oko zajedničke časopisne platforme, to ne bi smjelo biti jedinom temom ovoga glasila. Namjeravamo se, prije svega, baviti afirmativnim aspektima kulturne komunikacije južnoslavenskih kultura: prezentiranjem književnih radova ponajboljih pisaca s ovoga područja (...) ali objavljivat ćemo i one mlađe, među kojima ima i niz pisaca koji su se afirmirali kao internacionalne književne zvijezde, prevođene na mnoge jezike, o kojima se u susjednim kulturnim sredinama zbog barijera postavljenih da bi spriječile kulturnu komunikaciju ne zna mnogo. U esejističkom bloku izlazit ćemo i izvan sfere uskih književnih interesa prezentirajući najzanimljivija intelektualna strujanja i ideje. (...) Časopis će donositi i prijevode stranih pisaca (...). Osim tekstova koji analiziraju naše kulturne i političke probleme, bit će tu i književnih tekstova, osobito onih koji korespondiraju s našom suvremenošću (...) Opsežnim blokom kritičkih priloga namjeravamo čitatelje upozoriti na relevantne književne pojave potičući kritičare da pišu o knjigama tiskanim u drugim književnim sredinama.

I „tehnička“ pitanja također su bitan aspekt glavne koncepcije časopisa, jer koliko su pitanja izdavača, principa redakcijske politike te organizacije distribucije časopisa integralni elementi Viskovićeve vizije oni utoliko omogućuju i njezinu realizaciju. Izdavač časopisa je MEDIACENTAR SARAJEVO, koji od 1995. godine postoji kao projekat fondacije „Open Society“, a od 2000. godine kao odvojena edukativno-financijska jedinica iste fondacije u Bosni i Hercegovini. Časopis je također finansiran od strane pojedinih vlada Europske unije, kao i od strane raznih institucija iz nekih od država bivše Jugoslavije. O uspjehu Sarajevskih sveski svjedoči činjenica da se spomenuti spisak donatora u razdoblju od 2000. do 2007. godine udvostručio. Iz tog razloga časopis Sarajevske sveske je, kao dio visoke kulture, svojevrsni fenomen u svijetu savremenih medija, i to ne samo južnoslavenskih.

Možemo pretpostaviti da je najvažniji razlog uspjeha Sarajevskih sveski prije svega pokušaj djelovanja prema novim principima koji se odnose na aktuelnu političku situaciju, prostor živih (za osnivače pisma – što je veoma bitno – prirodnih) interkulturnih odnosa u regionu, koji su još uvijek povezani sistemskom zajednicom ili barem bliskim srodstvom jezika te kulturnom tradicijom i historijskim iskustvom. Uvjerenje da ove veze postoje i istovremeno prihvatanje očiglednih razlika, jezičkih, kulturnih ili civilizacijskih u najširem značenju ove riječi, od samog početka karakteriše ideju časopisa. U tom pogledu dajmo još jednom glas samom glavnom uredniku:

Autorski prilozi bit će objavljivani na izvornom jeziku autora (bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom), a slovenski i makedonski će osim na izvornom jeziku biti prevedeni na jedan od spomenuta četiri jezika. Nastojat ćemo distribuciju našeg časopisa osigurati u svim državama nastalim na području bivše Jugoslavije, a također i preko interneta. Nadamo se da ćemo našim djelovanjem pripomoći da književnost postane polje suradnje, uzajamnosti, plodonosnog prožimanja nakon razdoblja kad je u njoj dominirao duh razornog antagoniziranja nacionalističkih ideologija.

Treba još dodati da su se osnovnom sastavu autora i jezika ubrzo pridružili i albanski autori , a Sarajevske sveske su 2007. Imale veoma uspješnu promociju u Tirani. Dakle, djelokrug časopisa stalno se širi, što ukazuje na to da on sve uspješnije uvjerava, ne samo one već uvjerene, u ideju „saradnje, uzajamnosti i prožimanja kultura“, istovremeno doprinoseći ponovnom izgrađivanju postkomunističkog mentaliteta predstavnika nacionalnih elita koji su nedavno komunistički autoritarizam zamijenili nacionalizmom i koji još uvijek ne znaju kako ili ne žele odbaciti kostim „čuvara nacionalnih vrijednosti“.

Naravno, to ne bi bilo moguće ukoliko Sarajevske sveske ne bi predstavljale koherentnu koncepciju redakcijske politike i ukoliko ne bi odražavale visoki umjetnički i intelektualni nivo.

Od samog početka časopis karakteriše izrazita tematsko-žanrovska kompozicija koja se izuzetno dobro prezentira već na nivou sadržaja (što je od posebnog značaja s obzirom da se kapacitet časopisa kreće od 400 do 800 stranica teksta štampanog u A3 formatu). Pažnju također privlači princip tematskih brojeva. Takav pristup garantira da autori nisu u izbor ušli slučajno, jer redakcija na saradnju uvijek poziva stručnjake u određenoj oblasti, što svaki Sarajevskih sveski čini svojevrsnom esejističko-književnom monografijom. Štaviše, redakcija uspijeva očuvati ravnotežu između striktno književne tematike i problematike kulturnih i psiho-društvenih dimenzija i konteksta književnosti i umjetnost. Pored toga, očuvana je i proporcionalnost esejističkih i kritičko-teorijskih formi te zvaničnih i intimističkih tekstova poput dnevnika ili privatnih razgovora s književnicima. Sastav redakcije (koja se s vremenom počela širiti uz male promjene) garantuje ne samo upućenost u kulturne aktuelnosti određenih grupacija koje prezentiraju njezini članovi nego i upućenost u historijske i mentalne kontekste tih aktuelnosti.

Već spomenuta kompozicijska shema časopisa oblikovala se odmah na početku, iako se malo kasnije redoslijed neznatno promijenio. S drugim brojem konačno se skoro do kraja oblikovao unutarnji koncept časopisa u jasnim diskurzivno-žanrovskim okvirima.

Svaku broj Sveski otvara rubrika U prvom licu, nakon čega slijedi Dijalog, opsežan razgovor s predstavnikom neke od nacionalnih kultura prezentiranih u određenom broju. Meritorički, iako ne formalno, središtem svakog broja može se smatrati tematski blok eseja, prvobitno pod naslovom Fokus (Centar – br. 1.), potom U kontekstu (br. 2. do 8-9.), a od 10. broja naovamo jednostavno nazvan Tema broja. Dnevnik, koji je na početku zauzimao treće mjesto, pomjeren je kasnije na četvrtu poziciju, što signalizira njegovu prirodnu vezu s Manufakturom, koja je posvećena književnim tekstovima, kakvi su savremena drama u 11-12. broju, savremeni roman u 13., savremene priče u 14., te savremena poezija u broju 15-16. To su svojevrsne antologije koje obuhvaćaju sve postjugoslavenske nacionalne književnosti i njihov razvoj tokom nekoliko posljednjih godina. Do 5. broja postojala je još jedna stalna rubrika nazvana Balkan, čiji naslov dovoljno govori sam za sebe. U tom dijelu možemo naći tekstove posvećene istovremeno stvarnim problemima regije kao i analizi predodžbi o Balkanu te razmatranja o hetero- i auto-stereotipima ovog područja. S drugim brojem pojavljuje se stalna rubrika Moj izbor, koja sadrži izbor domaćih i stranih književnika sačinjen od strane autora vezanog za časopis. Samo u 2. i 3. broju možemo naći rubriku Kritika, koja je posvećen izdavačkim novostima, što se vjerovatno pokazalo previše uvjetovano vanjskim prilikama. Već od prvog broja prisutna je rubrika Pasoš/Putovnica/Potni list, posvećena svjetskoj književnosti u prijevodu, kao i rubrika Portret umjetnika, koja zatvara svaki broj. Svaki od ovih portreta prezentira jednog od savremenih slikara i pokazuje se kao svojevrsna monografija bogato ilustrirana reprodukcijama djela predstavljenog umjetnika. Svaki broj (osim prvog) dopunjavaju kratke biografije autora te rezimei na engleskom jeziku.

Rubrika U prvom licu privatna je refleksija svaki put drugog autora na njemu bliske i važne teme. Izbor tema ovog dijela časopisa ovisi od autora i zbog toga je tematska disperzija neograničena – od Odbrane poezije Vide Ognjenović , preko Pisanja o ratu Senadina Musabegovića , do publicističke refleksije na temu osobne dimenzije odgovornosti u doba kolere, čiji je autor Zdravko Grebo – Tri vještice iz Rija. Obično su autori ovih tekstova povezani s književnošću, ali to pravilo ima i svoje izuzetke (Zdravko Grebo je, naprimjer, profesor prava, ali također osnivač i urednik izdavačke kuće „Zid“, te prevodilac).

Vrijedi istaknuti da je rubrika u Prvom licu svojevrstan uvod u temu svakog broja, što najbolje pokazuje primjer 10. broja pod naslovom Savremena književnost i naši jezici. Glas je dat jednom od osnivača i urednika sedmičnika „Feral Tribune“ i uredniku izdavačke edicije markirane ovim sedmičnikom. Njegov tekst nosi naslov Hrvatski za napredne: mali jezikoslovni rječnik i parodijska je interpretacija Deklaracije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o položaju hrvatskog književnog jezika, usvojenoj na sjednici Predsjedništva Akademije u Zagrebu, 23. februara 2005. godine. Autor na groteskan način objašnjava (zbog toga u naslovu – mali jezikoslovni rječnik) neke riječi koje posebno ukazuju na ideologizaciju jezičkog pitanja, koja je naravno prisutna na cijelom području bivše Jugoslavije, a posebno u Hrvatskoj. Pojava ima već puno sociolingvističkih interpretacija, ali ih urednici časopisa nisu uzeli u obzir. Glas su dali satiričaru, što se poklapa s pravilom koje glasi da se svi autoritarni diskursi najviše plaše oslobađajućeg smijeha. Nije moguće uistinu ne nasmijati se iskreno čitajući karakteristiku tzv. jezičke politike mlade hrvatske države:

TUĐICE - riječi kojima je hrvatski jezik sudbinski određen, jer je društveno prihvatljivom govorniku hrvatskoga jezika neophodno znati kako se što na hrvatskom ne kaže, dok s druge strane uopće ne mora znati kako se na tom jeziku išta kaže. Godine 1995. Hrvatskom je saboru upućen prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u čijoj se preambuli nariče nad "izrazito slabim postojećim stanjem hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj" jer se u njemu nakon desetljeća "nametljivog i drskog posrbljivanja u drugoj Jugoslaviji" nakotilo "oko 30 tisuća tuđih riječi nametnutih putem srpskoga jezika". U istoj preambuli čitamo: "U neovisnoj Republici Hrvatskoj dozrele su mogućnosti vratiti čast i dostojanstvo hrvatskom jeziku, a s njime zapravo i hrvatskom narodu. Ponajprije mora ga se osloboditi debelih nanosa i mnoštva suvišnih tuđica, koje su i bez utjecaja srpskoga jezika (koji je manje-više sastavljen od nesrpskih riječi) ušle iz engleskoga, francuskoga, njemačkoga i drugih jezika.

U prvom licu izjasnili su se također Dubravka Ugrešić (American Neils, br. 2), Alma Lazarevska (Projeklo svile, br. 4), Mirko Kovač, ([Ne]prilagođen, br. 6 – 7), Aleksandar Hemon, koji je rođen u Sarajevu a živi u Chicagu i piše na engleskom jeziku (Čiji je pisac Danilo Kiš, br. 8 – 9), Aleš Debeljak (Umor od istorije, br. 14), Stevan Tontić (Iskustvo sa poezijom. Pokušaj za nemirnih pretprolećnih dana, br. 15 – 16).

Sljedeća stalna komponenta časopisa (nema je samo u 10. broju) jeste rubrika Dijalog – dugi razgovor s umjetnikom koji predstavlja jednu od nacionalnih kultura. Princip na kojem je zasnovana ova rubrika jeste privatni odnos između autora koji pita i onog koji odgovara, ali i odlično poznavanje stvaralaštva određenog umjetnika nosi prevagu. Taj dio mogli bismo nazvati razgovori s prijateljem-gledaocem-čitateljem, što naravno ne isključuje polemiku, prijateljsko raspravljanje, anegdotu, auto-ironiju ili šalu. Nisu to ipak slučajni novinarski intervjui. Razgovori ulaze u najaktuelnije teme i tiču se umjetnosti, odgovornosti umjetnika, najvažnijih dilema i sukoba savremenosti. Naslov rubrike dobro pokazuje njezin karakter: princip približavanja horizonata, napor razumijevanja i sve ostalo što je vezano za pojam dijaloga. Strane koje sudjeluju u razgovoru stvarni su partneri koji se uzajamno dopunjavaju. Tako Aleš Debeljak čita poeziju i biografiju izvanrednog slovenskog pjesnika Daneta Zajca (br. 1), Mihajlo Pantić u dijalogu s piscem interpretira djelo Davida Albaharija, koji dolazi iz sefardske beogradske porodice a živi i radi u Kanadi, a razgovor između njega i Pantića posvećen je životu u dijaspori i sudbini emigrantskih pisaca (br. 2). Andrea Zlatar pita Slavenku Drakulić o ženama, tijelu, bolesti, pisanju (br. 3) a Boris A. Novak znamenitog slovenskog esejistu Tarasa Kermaunera o komunizmu i nacionalizmu, književnosti i politici, Sloveniji i Jugoslaviji, boli i Bogu (br. 4). Borislav Vujčić priča s Radetom Šerbedžijom o teatru, filmu, glumi i odgovornosti javnih ličnosti. Julijana Matanović, zajedno s Irenom Vrkljan, autoricom knjige Svila, škare, koja je priznata za revolucionarnu u hrvatskom ženskom pismu, razmatra probleme ukorjenjivanja i otuđenja te ženstvenosti (br. 6 – 7). Milan Đorđević pokušava prepoznati iskustvo nesigurnosti i sjaja srpskog prozaika Vidosava Stevanovića, koji živi između dva svijeta (Stevanović je tada politički izbjeglica u Francuskoj, br. 6 – 7). S izvanrednom kritičarkom književnosti Hanifom Kapidžić-Osmanagić razgovara jedan od urednika časopisa, Enver Kazaz, njezin nasljednik u oblasti bosanskohercegovačke nauke o književnosti (br. 8 – 9). Pjer Žalica, Dušan Kovačević i Boro Kontić – ljudi teatra i filma – razgovaraju s dramaturgom i romanopiscem, poznatim također u Poljskoj – Nenadom Veličkovićem, autorom romana Sahib , koji ismijava zapadni balkanistički diskurs . Srpski pjesnik i esejista Gojko Božović (br. 11 – 12) odgovara na pitanja Nedžada Ibrišimovića, a u 14. broju o pripovijedanju, njegovim izvorima i klopkama govore izvanredni prozaici: Hrvat Goran Tribuson u razgovoru s Julijanom Matanović, te Miljenko Jergović, pisac koji je rođen i odrastao u Sarajevu a trenutno živi u Hrvatskoj, u razgovoru s Borom Kontićem. I konačno – u 15. i 16. broju – slovenski pjesnik Milan Dekleva razmatra zajedno s Ivanom Dobnikom pitanja egzistencije i poezije.
Treba još samo dodati da, iako u 10. broju nema rubrike Dijalog, njezinu funkciju preuzima blok prijevoda (B. Levy, A. Glucksmann, B. Korn, M. Riedl) posvećen tzv. pitanju Heideggera, koji je pripremio Slobodan Šnajder. U rezimeu pisanom na engleskom jeziku, možemo naći informaciju da je redakcija na taj način obilježila 60. godišnjicu završetka Drugog svjetskog rata. Taj blok otvara kratak tekst samog Šnajdera s kontroverznim naslovom Hitler, moj brat . Autor ističe aktuelnost pitanja o ujedu totalitarizma, pred kojim ne štiti ni kultura ni sublimiran um, te stavlja u centar pažnje dijalog dva intelektualca – Nijemca i Jevreja – Heideggera i Celana, od kojih je prvi sebi oprostio sve a drugi nije znao ni sebi ni ljudskosti ništa:

Paul Celan došao je po tu jednu riječ, da bi ga Heidegger u stvari milosrdno otpustio tvrdnjom da je pjesnik neizlječiv. Heidegger, pak, osim malih najava u vezi sa srcem, bijaše uglavnom zdrav. Filozof je planinario i skijao. Nije mnogo mario za etiketu i svoju je snobovsku publiku često puta znao zaskočiti pojavom u skijaškom odijelu. To zvuči nevažno, ali ukazuje na to da si je veliki mislilac cijeloga života odobravao vrlo mnoge popuste. I da svoj propust – da prepozna smjesta što je i tko je Adolf Hitler – nije nikada priznao, ni u kakvom confiteoru, pa čak niti na uho velikom pjesniku, kojega je obožavao, i s kojim se na mahove gledao vrlo prijateljski; kao da su orođeni. Heidegger je otklonio riječ, Celan otklonio je mogućnost srodstva po izboru. I skočio u Seinu. Otud je u ovim prilozima riječ o ljudskim izborima koji će zauvijek ostati različiti i razlike se kojih ne mogu rastopiti u općem mediju visoke, građanske kulture. Pjesništvo i filozofija stanuju na odvojenim vrhuncima, pisao je Heidegger, hoteći istodobno iskazati i bliskost i razliku. Celan i Heidegger, svaki u svojoj vrsti vječnosti, međutim, stanuju posve odvojeno. Prvi je neizlječivo obolio od čovječanstva, drugi je umro u zdravlju svojih propusta i popusta.

Uvodna riječ Šnajdera odnosi se indirektno na aktuelnu situaciju u njegovom regionu i na stavove tamošnjih intelektualaca. Pitajući za Heideggera i Celana, koji je od filozofa tražio odgovor na pitanje kako je to bilo moguće? i nikad ga nije dobio, pisac to isto pitanje upućuje svojim kolegama – književnicima. Kako je to bilo moguće da su intelektualci iz njegove bivše domovine (osim nekoliko iznimki) tako olako zauzeli Heideggerov stav, odbacujući istovremeno i moralni radikalizam i odgovornost za vlastite izbore. Takva (treba priznati aktuelna i provokativna) strategija prezentacije Heideggerovog slučaja, ali i predstavljenog u istom bloku Celanovog slučaja , stvara od prijevoda objavljenih u časopisu polifoničan dijalog na temu ključne dileme ljudi kulture, koja je formulisana već 30-tih godina prošlog stoljeća: kula od bjelokosti ili kutija za sapun. Šnajder sugeriše da je to još uvijek aktuelna dilema i možemo je se riješiti samo u moralnim kategorijama. On zauzima mjesto u ovom polifoničnom dijalogu i staje na stranu moralnog nonkonformizma, ali istovremeno naglašava da situacija izbora, koja se stalno ponavlja, ima osobit karakter i da se odgovornost za vlastite odluke ne može potopiti u masovnoj euforiji ili prikriti uvjerenjem o izabranosti i vlastitoj intelektualnoj superiornosti ili umjetničkom rangu. Vraća se i ovdje Mannova dijagnoza na koju asocira Šnajder i ostali autori i izdavači bitnih knjiga objavljenih na srpskoj, odnosno „neprijateljskoj“ strani nedavnog sukoba. Potrebna je druga Srbija (u toj frazi ime države može se slobodno zamijeniti sa svakom zemljom ugroženom od autoritarizma). Potrebna je Trauma i katarza..., svjesno i duboko doživljeno iskustvo zločinačke katastrofe i neopozivog gubitka. Bez toga nije moguće prelaženje egoistične granice „konformizma i zadovoljavanja samog sebe“.

Originalnost rubrike pod naslovom Dnevnik zasnovana je na tome da autori daju pristup svom intimnom dnevniku ili memoarima iz određenog perioda a koji su na neki način povezani s temom broja ili trenutkom u kojem određeni broj izlazi. Takav neposredan aspekt intimne percepcije koji se referira na neki element stvarnosti ponekad je blizak aktuelnosti intelektualnog života u domaćim okruženju ili regionu a ponekad ima opštu dimenziju i izražava kritičku dimenziju autora. Svakako, formu i sadržaj određuje sam autor, jer su oni prepušteni spontanoj reakciji na stvarnost. To je još jedan način za otkrivanje individualnosti, koja je ponekad umiješana u sitnu igru privatnih sukoba i svađa, ali uvijek s ličnom odgovornošću za iskazano mišljenje i ekspozicijom privatne perspektive. Ove bilješke su tip svojevrsnog teksta osobne hrabrosti – izgovorenog subjektivnog i ne uvijek pravednog mišljenja, koje je ipak motivirano emotivnom reakcijom na iskustvo svakodnevnice.

Autor prvog dnevnika je makedonski pjesnik i esejist Bogomil Đuzel, koji svoje bilješke naziva retrospektivnim dnevnikom (ili retrovizorom) . Bilješke su datirane u februar – mart 2002., ali se također odnose i na 2001 godinu, a zatvara ih post scriptum od 15. maja 2002. Vrijedi skrenuti pažnju na te detalje, jer dobro pokazuju opisani model ovih dnevnika, s obzirom da autor otvoreno tvrdi:

Nikad nisam pisao (ili “vodio”) dnevnik, osim što sam usput kad mi je bilo dosadno ili kad nisam znao što da radim u bukvalnom smislu zapisivao neke impresije (podatke) i to najčešće putujući, pa bi se iz toga naknadno mogla roditi neka pjesma, putopisna proza ili esej.

a dalje kaže:

Uostalom, ovaj tekst je bio pisan po želji i narudžbini redakcije Sarajevskih sveski. Nisam siguran da li sam pogodio željeni žanr ili sam ispisao još jedan hibridni tekst. Ne bavim se tzv. književnom “naukom” niti me odgovarajuća klasifikacija žanrova osobito zanima. Pošto sam ga pisao više sa zadovoljstvom (mada katkad, priznajem, i s naporom), nadam se da će tako biti i čitan. A ako ne bude tako bilo, postaće očito da sam promašio i temu, i sadržaj...

Taj autokomentar mogao je napraviti ustvari svaki od autora koji će se redovno pojavljivati u Sarajevskim sveskama. Jer, upravo hibridizacija fikcije i fakcije, žanrovska neodređenost, aktuelnost (vremenski okvir određuje redakcija), i potpuna sloboda izraza i govora o političkim ili društvenim temama karakteristični su za ove svojevrsne „dnevnike po narudžbi“ Takva perspektiva omogućava čitatelju da osjeti šta se dešava u živahnom toku trenutne kulture, zadovoljava specifičan voyerizam, koji je oznaka svakog „rasnog“ čitatelja, te ga uvodi u meandre lokalnog književnog života pokazujući mu njegove nezvanične strane...

U drugom broju, maloprije spomenuti Nenad Veličković s karakterističnom ironijom piše o književnoj srpskosti i drugim vježbama . Sinan Gudžević, pjesnik rođen u Srbiji a nastanjen u Zagrebu, piše dnevnik sasvim drugačiji nego je planirao. Dirnut smrću sarajevskog pjesnika Izeta Sarajlića (2. 5. 2002.), koji je za mnoge čitatelje bio simbol najbolje strane Bosne, Gudžević piše o skandaloznom tekstu koji je poslije Sarajlićeve smrti objavljen u Danima, gdje autor Mile Stojić, pjesnik poznat po svom otporu prema nacionalizmu, optužuje Sarajlića za staljinovsku prošlost i za jugoslavizam koji ga je „objektivno“ doveo do podržavanja Miloševićeva režima. Kako se upravo taj Dnevnik dotiče jednog od najvažnijih etičkih problema vezanih za sindrom postkomunističkog mentaliteta, koji je bolest većine aktera tranzicijske epohe, tako vrijedi citirati fragment Gudževićeve emotivne ali i tačne dijagnoze:

Stojić nije nikakva iznimna pojava, on je predstavnik vrste. Takvi sada najbolje kotiraju: bio rat, stiglo poraće, a oni pljuni u šake i kreni da sluđenim narodima i narodnostima objašnjavaju šta ih je to snašlo. I da je to što ih je snašlo bogme „dobro“. Nije da nije bilo moguće bolje, no je i ovo dobro, jer je prirodno, jer su im dosadašnje domovine bile „neprirodne“ i „fiktivne“. Pa je bilo krajnje vrijeme da se „stvari postave svaka na svoje mjesto“. A postavljanje stvari na mjesto bez poderane guzice ne ide. Oni su oni Bourdieuovi „ovlašteni subjekti“: svakoj oni svinjariji imaju jednoznačno objašnjenje. Oni ne mogu promašiti.

U svim postkomunističkim zemljama lako ćemo naći takve „nepopustljive vitezove historijske pravde“ koji bez imalo stida ponavljaju marksistički princip objektivne odgovornosti za subjektivne izbore koji danas ispadaju greške (koje su uglavnom davno ispravljene). Oni sebi pridaju ulogu disponenata kolektivne pravde koja individualne osuđuje biografijama, posebno biografijama ljudi koji su priznati u široj javnosti i zbog toga je na mjestu Gudževićeva dijagnoza da nijedan od ovih „vitezova pravde“ nije izvanredna pojava nego je predstavnik svoje (nepogrešive, naravno) vrste. Dodajmo: vrste koja je odgojena u totalitarizmu, kojem su raznovrsnost i opraštanje ne svojih nego tuđih grešaka („slučaj Heideggera“), prirodni neprijatelji.

Specijalno za 4. broj, svoj Ljetni (privatni) dnevnik 2003 protkan (javnim) kolumnističkim diskursom, pripremio je Igor Mandić, koji je, pomalo problematizirao vrijednost dnevnika kao intelektualnog sumnjivog žanra:

Dnevnici su, kao i pjesmice, „pubertetske akne“ na licu spisatelja „in spe“. Svrab pisanja u mladenačkim godinama koji sigurno prolazi, kao i to vrijeme odrastanja najčešće se ispoljava bilo cijeđenjem pjesničkih čirića, bilo dnevničkim masturbiranjem. (...) Kasnijih godina dnevnici se pokazuju „ispraznom p(r)ozom“: ako se pišu za sebe, onda nisu dorasli za javnost, ako ih ‘vodimo’ s pretenzijom da budu objavljeni, onda će u njima svaka intimnost biti zakrinkana.

Nedžad Ibrišimović, bosanski umjetnik, pisac i kipar – koji je o dvije hiljade primjeraka svoje autobiografije objavljene 1991. u prozorima svog stana napravio barikadu koja je tamo stajala tokom 44 mjeseca opsade – 10., 09., i 08. aprila 2003. piše: „Puše vjetar“, a onda 07., 06., 05, aprila dodaje „Sinoć pao snijeg, ali tokom dana sasvim se rastopio“ . Takvim pristupom autor na diskretan način signalizira suspenziju objektivne kronologije kad je riječ o poretku stvari. Njegov dnevnik je zapis borbe s Pegazom, kojim se autor poslije deset godina vratio kiparstvu a kojeg je uspio završiti tek nakon ponovne dvogodišnje pauze. Integralni dio tog dnevnika jesu i slike umjetnika s Pegazom, a glavna nit njegove priče vezana je za borbu s materijom – gipsom, voskom, plastikom i staklom koje su srž kipa krilatog konja.

Žarko Radaković, srpski prozaik i prevoditelj koji živi u Kolnu, uvodi nešto poput dnevnika-lektire, u kojem opisuje refleksije o vezama između jezika i njegovih mogućih naracija . U 8 – 9. broju možemo naći bilješke Daše Drndić, spisateljice koja trenutno živi u Rijeci a koja je ranije „živjela nekoliko života, u raznim gradovima, u raznim zemljama, među raznim ljudima“, a koja je osim toga autorica drama i romana i koja „ne zna heklati, ali dobro kuha“ . Njezin dnevnik prikazuje svakodnevnicu zemlje koja pati od šovinističkog slijepila:

Kad smo iz Beograda došle u Rijeku, Maša je imala devet godina i iz škole se vraćala s pitanjem: Znaš li ti da je Drndić srpsko prezime? To do tada nisam znala, pa sam joj tako i rekla. (...) Onda sam zbrisala u Kanadu. Multi-kulti gradić bio je zabarikadiran.

Autorica, koja ocrtava portret hrvatske provincije, stvara pristranu ličnu sliku zemlje, u kojoj se unatoč deklarativnim promjenama ništa ne mijenja: „Mučno je govoriti o sličnostima koje se mijenjaju u identitete“ .

Slovenski prozaik i esejist Drago Jančar piše u 10. broju o svojim Putovanjima i samoćama i istovremeno postavlja dijagnozu duhovnog stanja postmodernističkog turiste, u čijoj ulozi se osjeća najbolje:

Putujući, razmišljam o samoći. U samoći mislim na gradove i putovanja. Puno smo dobili putem mogućnosti uzajamne komunikacije, ali istovremeno puno smo izgubili, jer u ima u toj komunikacije strašna površnost, slučajnost, udaljavanje od jezgre stvari. Lica, riječi, čak neki dodiri, barem za mene, sve tonu na putu u nekom magljenom zaboravu. Sve to u tim užurbanim putovanjima, razgovorima, nastupima, nestaje; tako malo ostaje nečeg stvarnog, dubokog.

Broj 14 donosi nam bilješke Ozrena Kebe, autora glasovite knjige Sarajevo za početnike, koje su zapravo tematski dnevnik dramatičnih avantura mačka Frka i koje sadrže trideset devet zaključaka, dilema i provala o suštini života, te analogično preispitivanje sudbine i njenog odnosa prema velikom gospodinu iz reda mačaka. Kebo na početku naglašava da je samo novinar čiji najvažniji zadatak je popunjavanje praznog mjesta, ali stvara komičnu i duhovitu priču o emocijama koje liče puno na „mačja“ razmatranja Tadeusza Konwickog. I ne samo zbog glavnog lika, ali i zbog paradoksalnog i ironičnog gledanja na savremenu Bosnu u kojoj bi se malo osoba moglo identificirati sa životnom filozofijom mačka – „povjerljivog čuvara moralnih, higijenskih i aprovizacijskih kućnih vrijednosti“.

Još jedna autorica dnevnika je Milica Nikolić, esejistica i prevoditeljica iz Beograda. U svom tekstu Dnevničke beleške. Junak našeg doba sjeća se beogradskih predstavnika nadrealista, svojih davnih lektira i književnih fascinacija koncentrišući se na lirici jednog beogradskog pjesnika, mikologa i entomologa Ibrahima Hadžića, gdje Nikolićeva zapaža jaz između čovjeka prirode i čovjeka historije, te strah koji određuje sinkretičnu ličnost i egzistenciju ugroženog i iskorijenjenog čovjeka – junaka naših vremena iz naslova.

Sljedeći dio Sarajevskih sveski nije moguće površno predstaviti u okviru teksta koji treba da ima neke normalne razmjere. Težina i važnost problematike razmatrane od strane najznamenitijih autora svaki pokušaj kompleksne analize u jednom članku odmah osuđuju na neuspjeh. Ja ću samo signalizirati centralne teme određenih brojeva i ograničit ću se na skromni komentar koji će imati funkciju bibliografskog vodiča.

Tako se u 1. broju, u dijelu koji se na početku zvao Centar, našla tema lokalnih/nacionalnih društava književnika. Prezentirana je aktuelna situaciju u organizacijama književnika koje djeluju na prostoru bivše Jugoslavije. Uvodnik je napisao Velimir Visković, koji je dijagnosticirao razloge krize njihove formule i postavio pitanje: „Kako će izgledati nova udruženja. Da li će biti apolitička, koncentrirana na estetskim i sindikalno-korporacijskim problemima?“ Enver Kazaz, koji opisuje trenutnu situaciju u BiH, svoje kolege naziva „zarobljenicima nacije“. Ivan Lovrenović dao je svom tekstu naslov Glosa o Apsurdistanu , dok je jedan od urednika časopisa lakonski komentirao Viskovićevo pitanje: „O tome ne mogu misliti“ . Situaciju u Sloveniji predstavio je Boris A. Novak, u Srbiji Nenad Milošević, a u Hrvatskoj Branimir Donat, Ivo Brešan i Tonko Marković. O raspadu makedonskog društva pisaca u 90-tim godina piše Igor Isakovski. Balša Brković govori o Fatalnoj privlačnosti između svake vlasti i diletanata u Crnoj Gori.

Tema drugog broja je žensko pismo odnosno problematika feminizma, ženskog stvaralaštva i njihove pozicije u okviru domaćih kultura. U tom bloku svoje mišljenje daju najbitnije (iako ne sve) predstavnice ovog književnog i kulturnog toka iz prostora bivše Jugoslavije: Andrea Zlatar i Lada Čale Feldman iz Hrvatske, Nirman Moranjak-Bamburać iz Bosne, Jasmina Lukić, Vladislava Gordić Perković, Biljana Dojčinović-Nešić i Tatjana Rosić iz Srbije te Jasna Koteska iz Makedonije.

U trećem broju rubrika U kontekstu je posvećena Piscima na granici , što je priredio član redakcije Boris A. Novak. Naravno, raspravlja se o identitetu, stigmatizaciji, emigraciji, isključenju. U tekstovima Sibile Petlovski (Hrvatska), Bore Ćosića, Davida Albaharija, Dragana Velikića (Srbija), Erice Johson-Debeljak (SAD – Slovenija), Francesa Jonesa (slaviste i prevodioca iz Velike Britanije) te Borisa A. Novaka (Slovenca rođenog u Beogradu) dominira tematika alijenacije i otuđenja te pokušaj odgovora na pitanje kako povezati „dva iskustva, dvije razne kulture, dva brijega života što je sigurno veliko bogatstvo ali i velika bol“ .

Tema 4. broja je: književnost i nacionalistička ideologija . Blok otvara skroman tekst Velimira Viskovića Ideolozi zločina , koji precizira intencije redakcije vezane za temu:

Željeli bismo progovoriti o odgovornosti onih koji su, isturajući se u prijelomnim vremenima u uloge nacionalnih ideologa, lidera i bardova postali inspiratorima nasilja, terora, zločina kao sredstva za realizaciju “uzvišenih” političkih ciljeva. Mnogi su od njih i danas, unatoč krvavom iskustvu, spremni inzistirati na stajalištu kako svetost nacionalnih ciljeva opravdava sva sredstva, kako je čast ubijati za vlastitu naciju i državu. Stoga je naša dužnost upozoravati na takvu zločinačku svijest, na one koji svojim pisanjem inspiriraju nesnošljivost, potiču na zločin.

Pored Viskovića, u ovom bloku pišu i drugi autori, koji se stilski i žanrovski znatno razlikuju: Predrag Metvejević, Slavenka Drakulić, Filip David, Mirjana Miočinović (koja sa nevjerovatnim pijetetom čuva ostavštinu Danila Kiša), Nikola Bertolino, Enver Kazaz, Tvrtko Kulenović, Nikica Mihaljević (šikaniran u tuđmanovskoj Hrvatskoj), srpski pjesnik Milan T. Đorođević, apatrid u domaćoj Crnoj Gori Andrej Nikolaidis, srpski kritičar Teofil Pančić, američki slavist povezan s fondom „Open Society“, Andrew Baruch Wachtel, te Marko Vešović. Tekstovi, koji su više posvećeni problemu odgovornosti intelektualaca i književnika nego odnosu književnosti i ideologije, ne izbjegavaju lične detalje koji su uglavnom spomenuti u svrhu pokazivanja primjera tipičnih stavova predstavnika naučnih i umjetničkih elita. U tekstu Zvjerinjak Marko Vešović, Crnogorac koji je preživio opsadu Sarajeva, autor odlične knjige Smrt je majstor iz Srbije, s pasijom pravog publiciste opisuje jednog od glavnih nosioca i tvoraca velikosrpske ideologije a ovaj svojevrsni obračun završava Sofoklovom sentencijom:

„Mnoge su stvari na zemlji užasne, ali ni jedna od čovjeka užasnija nije”. Ovo sam prvi put pročitao kad sam imao dvadeset godina, ali tek sad razumijem šta se htjelo kazati. Sad shvatam, pored ostalog, da čovjeka najsvirepijom životinjom čine njeni bogovi: kad kolješ u njihovo ime, svejedno zovu li se Država, Narod ili Istorija, nisi zločinac već sveštenik koji prinosi žrtvu.

Sličan karakter ima i tekst Nikice Mihaljevića Svjetinu mora netko uvijek nadražavati , u kojem autor izražava ličnu potrebu prokazivanja krivaca među hrvatskim intelektualcima i književnicima. Ipak, u bloku dominiraju esejistička razmatranja o nedavnoj prošlosti, skoro aforističke generalizacije (Matvejević, Miočinović), naučne (Bertolino, Wachtel, Kazaz) ili filozofske (David) refleksije.

U 5. broju pažnja je posvećena ratnom pismu . U tom bloku autori pokušavaju riješiti par teoretskih i praktičkih dilema. Bosanska književna kritičarka i teoretičarka povezana s feminističkom strujom, Nirman Moranjak-Bamburać postavlja tek na prvi pogled retoričko pitanje: Ima li rata u ratnom pismu? a Andrej Nikolaidis Zašto ne postoji crnogorsko ratno pismo U diskusiju su se uključili također Julijana Matanović i Jurica Pavičić iz Hrvatske, Enver Kazaz i Stevan Tontić iz Bosne, te češki slavista Jan Doležal. Treba samo dodati da je ovaj blok samo mali dio opšte diskusije koja se vodi na prostoru bivše Jugoslavije a za koju u ovom članku nema više mjesta.

Neevropska Evropa je tema 6. broja koji – da se prisjetimo – otvara rubriku U prvom licu. U ovom broju izvanredan prozaik Mirko Kovač piše o svom (ne)prilagođavanju . U tematu pišu Nirman Moranjak-Bamburać, mlada sociologinja iz Ljubljane Ksenija Šabec, u Poljskoj poznati albanski disident Fatos Lubonja , slovenski književnik Andrej Blatnik, hrvatski sociolog kulture Žarko Paić, bosanski književnik Muharem Bazdulj te Wendy Bracwell, profesorica na School of Slavonic and East European Studies u Londonu. Autori se koncentrišu na bolne aspekte relacije između „gore“ i „prave“ Europe, odnosno na imagologiji koja naglašava značaj društveno održivih predodžaba i stereotipa u kontekstu interkulturnih relacija. Nije čudno da su u centru pažnje autora kategorije kao što su: neuspješan susret (Debeljak), postkolonijalizam (Moranjak-Bamburać), relacija Europa – Balkan (Šabec), susret mita i stvarnosti (Lubonja), kulturne promjene u postkomunističkoj Europi (Blatnik), Europa „B“ (Velikić), južnoslavenski okcidentalizam (Bazdulj), greške okcidentalizma (Paić) i konačno – balkanske relacije iz putovanja po Europi čitane u kontekstu orijentalizma, okcidentalizma i kosmopolitizma (Bracwell). Z obzirom na (također emotivnu) aktuelnost ove tematike, raznolikost u njenom predstavljanju te izrazitost stavova autora, ovaj blok je jedan od najzanimljivijih tema u povijesti Sarajevskih sveski.

U 2005. godini u centru pažnje našao se nacionalni književni kanon , jer kako je tačno primijetio Enver Kazaz, nacionalni kanon je jedan od centra moći. Časopis je problematizirao ovu pojavu u trenutku kad se u postkomunističkim zemljama upravo završavala diskusija na temu novih, kanonskih čitanja nacionalne tradicije. Nije to bila samo nesebična rasprava idealista. Radilo se o nečemu važnijem – o edukaciji, modelima obrazovanja, školskim i univerzitetskim programima i o stvaranju nove baze zajedničkih vrijednosti, tzv. strategiji socijalizacije sljedećih generacija. Ova diskusija je na postjugoslavenskoj kulturnoj sceni bila posebno dominantna na prijelomu XX i XXI vijeka, čemu dokaze možemo naći u brojnim novinskim i naučnim člancima . Glavno pitanje odnosilo se na „nacionalno vlasništvo“ pojedinih pisaca i književnih pojava koje u ovom broju metaforizira Aleksandar Hemon u tekstu iz rubrike U prvom licu – Čiji je pisac Danilo Kiš?

Tema 10. broja je Savremena književnost i naši jezici . Na tu temu govore lingvisti i pisci, odnosno ljudi koji se susreću s tim problemom: maloprije predstavljena Daša Drndić, Ranko Bugarski, beogradski lingvista poznat po svojim sociolingvističkim studijama o „jeziku rata“ i „jeziku mira“, David Albahari, bosanski lingvista Midhat Riđanović, srpski prozaik Radoslav Petković, te hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić, koja trenutno predaje u Njemačkoj i koja u tekstu kritikuje hrvatsku „jezičku politiku“.

Broj 11 – 12. je posvećen savremenoj drami iz regije i sadrži nekoliko tekstova poznatih pisaca i teoretičara ovog žanra.

Sljedeći 13. broj predstavlja savremeni roman . Uvod u ovu prezentaciju je tekst Slavenke Drakulić O jeziku, cipelama i kolačima a objavljeno je i nekoliko fragmenata još neobjavljenih romana: Ive Brešana, Daše Drndić, Josipa Mlakića, Mirka Kovača iz Hrvatske, Maje Novak, Mohe Mazzinija, Fera Lainščeka iz Slovenije, Venke Andovskog. Draga Mihajlovskog, Kice K. Kolbe iz Makedonije, Zvonka Gazivode, Dragana Velikića i Vladislava Bajca iz Srbije, Balše Brkovića, Andreja Nikolaidisa i Dragana Radulovića iz Crne Gore, Emira Šakovića, Gorana Samardžića i Ranka Risojevića iz BiH te Fatosa Kongolija i Mehmeta Krajia s Kosova. Kako vidimo, u tom pregledu ima predstavnika svih kulturnih područja bivše Jugoslavije što se slaže s deklaracijom Velimira Viskovića iz Uvodnika u 1. broju. Možemo u toj grupi naći poznata prezimena ali također i sasvim nova.

U 14. broju prisutna je drugačija perspektiva prezentacije savremene priče . Glas je dat kritičarima i povjesničarima književnosti, koji su pokušali sintetički predstaviti najvažnije pojave koje su dominantne u njihovim zemljama. Govore o tome: Andrej Nikolaidis, Mihajlo Pantić, Vladislava Gordić Petković, Krešimir Bagić, Mitja Čander, Robert Agjozovski, Salji Bašota i Enver Kazaz. Ovi autori nisu imali jednostavan zadatak, ali svakako su pokušali da okarakteriziraju kratke prozne forme u savremenoj crnogorskoj, hrvatskoj, srpskoj, slovenskoj, makedonskoj, albanskoj i bosanskoj književnosti. Osim ovih sintetičkih skica, u ovoj rubrici objavljeno je također deset tekstova koji se odnose na detaljne analize pojedinih djela ili problema. Razmatranja kritičara i povjesničara književnosti dopunjavaju priče objavljene u dijelu Manufaktura.

Tema 15-16. broja je Savremena poezija .Ovdje je također održan model iz prošlih brojeva i u centru pažnje našli su se mladi pjesnici čije stvaralaštvo je prezentirano u dijelu Manufaktura. Ovaj broj je zapravo jedna velika zbirka (400 stranica!) poezije u koju su uvršteni svi najvažniji autori iz zemalja bivše Jugoslavije od 1990. godine do današnjih dana.

Na tom mjestu, više iz tehničkih a ne meritoričkih razloga, moramo završiti analizu časopisa skromnog naslova Sarajevske sveske. Pokušaj arbitrarne sinteze u toj situaciji je etički sumnjiv. Osim spomenutog kruga postoje još teme: Balkan, Manufaktura, Putovnica, Portret slikara. Možemo ipak odgovoriti na pitanje s početka ovog teksta: da, Sarajevske sveske jesu dokaz toga da postoji alternativa za nacionalne predrasude i etničke mržnje, kulturni izolacionizam i retoriku sukoba, iako održavanje ove alternative uopšte nije jednostavan zadatak. Sastav autora časopisa dokazuje da se alternativa čini realnijom (barem sada) „iz daljine“ – da se nadovežem na aforizam Jana Nowaka-Jezioranskog. Iako se „iz daljine“ neke stvari vide bolje nego „izbliza“. Priključujući se individualističkoj retorici autora časopisa, na kraju ovog eseja smijem reći da su Sarajevske sveske putem eksponiranja i ocjene ličnih izbora pisaca, umjetnika, naučnika, poduzele, ako ništa drugo onda probu dijagnoze i preispitivanja kolektivne svijesti, posebno u trenutnom političkom i kulturnom kontekstu. U kaotičnom prostoru savremenog javnog postdiskursa u zemljama bivše Jugoslavije, Sarajevske sveske su stvorile područje za refleksiju o (anahronoj?) misiji intelektualnih elita i ličnoj odgovornosti njenih predstavnika. Možda je to malo, ali ipak puno, jer u toj osnovi krije se nada da će retoriku bastiona i granica zauzeti govor dijaloga i pograničja.