Ozren Kebo

Sarajevo, grad spreman za et(n)ičko čišćenje

Sarajevske Sveske br. 47-48

Koliko ljudska vrsta godišnje pojede nevinih pripadnica i pripadnika drugih vrsta? Nedavno su svjetski mediji, bez ikakvih značajnijih reakcija, objavili odgovor na gornje pitanje. Svakih 30 minuta mi zakoljemo, zatučemo, umlatimo, oderemo ili naživo skuhamo šest miliona životinja. Što znači da u toku samo jednog dana uništimo 288 miliona živih bića. Ako vam je draže da to pomnožimo 30 puta, ispada da sedam milijardi ljudi svakog mjeseca zbog svojih ćevapa, brizli, natur šnicli, pljeskavica, ražnjića, ražnjeva i bifteka mučki usmrti osam i po milijardi nevinih stvorenja. A ako vas zanima koliko sve ovo iznosi na godišnjem nivou, pomnožite taj zastrašujući mjesečni iznos 12 puta i onda preispitajte sva svoja saznanja, zaključke i stavove o suštini i prirodi genocida.

Oko sto milijardi nedužnih životinja na ovu planetu dođe i svake godine skonča samo da bismo mi napunili sopstvene zalihe sala. I što je najgore, poslije ćemo zbog tog sala ići na dijetu i u teretanu. Ako bi neko neutralan, neko s druge planete ili iz treće dimenzije, htio da objektivno analizira etičke dosege ljudskog roda, ta valorizacija potonula bi u seriju teških razočarenja. Džaba sva tehnološka, intelektualna i umjetnička dostignuća 18., 19. i 20. vijeka, džaba nekada davno renesansa, zalud ultrabrzi 21. vijek, mi smo i dalje u sramotnim moralnim nizinama, na samom dnu karakternih pregnuća.

Da nije ovako surova i tragična, naša bi antropocentričnost ponekad bila zaista smiješna. Šestog maja 2015. godine svijet je obišla sljedeća vijest:

„Avion Turkish Airlinesa Boeing 737-800, koji je letio iz Istanbula i prevozio 125 putnika i članova posade, prilikom slijetanja u grad Nevşehir naletio je na jato ptica, zbog čega je na letjelici načinjena znatna materijalna šteta. Na sreću niko nije povrijeđen. Pilot koji je upravljao letjelicom incident je prijavio kontrolnom tornju, koji je potom obavijestio avione u blizini aerodroma. Najmanje dvije letjelice su zbog jata ptica bile primorane da kruže prije nego što su konačno sletjele.

Nos aviona u potpunosti je uništen, a značaj oštećenja mnoge je zaprepastio s obzirom da je riječ o sudaru sa pticom. U mjesecu aprilu desio se sličan incident u kojem je avion na liniji između Seattlea i San Josea u SAD-u bio primoran da se vrati zbog sudara sa jatom ptica.“

Pokušajmo napraviti prigodnu analizu ove informacije. Šta nam ona govori o našem odnosu prema životinjama?

1. Možda to da životinje ne shvatamo kao dio ukupnog života na Zemlji, nego isključivo kao smetnju čovjekovom daljem širenju i napretku?

2. Ko je zapravo ovdje kome smetao? Jato ptica avionu ili avion jatu ptica? Ptice postoje odvajkada, avion je tu u povijesnom smislu tek od prekjučer, ali već je izborio pravo civilizacijskog i egzistencijalnog prioriteta, tako da ne smeta on pticama, nego one njemu. Ako historiju ispisuju pobjednici, sadašnjost profiliraju isključivo jači. Što mu ga dođe na isto.

3. Informacija nam dalje govori da je nos aviona „značajno oštećen“, ali da „srećom“ niko od putnika i članova posade nije povrijeđen. Dakle, ovdje u informaciji imamo ugrađenu jednu vrstu samopodrazumijevajućeg komentara – onu riječ srećom, koja s punim pravom i s mnogo valjanih razloga izražava empatiju, odnosno etičko zadovoljstvo zbog činjenice da niko nije stradao. Niko? Stvarno niko? Primjetno je da se jatom ptica i njegovim sudbinom ova informacija ne bavi. Tako da joj, kada se već upustila u empatijsko komentiranje, nedostaje vrlo bitan dio: da je – nesrećom! – jato desetkovano ili, što je vjerovatnije, uništeno. Zbrisano, tj. usisano s ovog svijeta.

4. Zar ovdje ne govorimo o strašnoj tragediji, o uništenju velikog broja ptica kojima se na putu ispriječio jedan od najsofisticiranijih ljudskih proizvoda, monstruozno naučno-tehnološko dostignuće – avion vrijedan nekoliko stotina miliona eura?

5. Ali u našem obzoru ptičja tragedija nije zaslužila da zauzme ni periferne obronke informacije. Nema je ni u apoziciji. Umjesto toga, imamo zaprepaštenost zbog potencijalne opasnosti za putnike i članove posade, i skoro pa saučesnički žal zbog štete na nosu letjelice. Pročitajmo ponovo ovaj dio: „Nos aviona je u potpunosti uništen, a značaj oštećenja mnoge je zaprepastio s obzirom da je riječ o sudaru sa pticom. U mjesecu aprilu desio se sličan incident u kojem je avion na liniji između Seattlea i San Josea u SAD-u bio primoran da se vrati zbog sudara sa jatom ptica.“

6. Dakle, iz ponuđene interpretacije relativno čestog incidenta možemo iščitati klasičnu antropološku brigu za sudbinu aviona, a za posljedice koje je nesreća izazvala u fauni tvorci informacije nisu zainteresirani. Kolateralna šteta.

Amerika i Evropa, bliže nego ikad

Ostanimo još malo u svijetu sofisticiranih, što u prevodu na jezik prirode znači – opakih letjelica. Prije nekoliko godina povela se priča o novoj vrsti interkontinentalnih aviona koja bi razdaljinu između Evrope i Amerike dramatično smanjila u odnosu na vrijeme koje je trebalo slavnom Concordeu. Takav avion zahtijeva posebne mega-aerodrome, s neuporedivo većim i zahtjevnijim pistama od onih kojima u ovom trenutku raspolaže svjetska aerodromska mreža. Ovo veći istovremeno znači i toksičniji, odnosno po okolinu destruktivniji aerodromi. I pala je ideja da se takav gigantski projekt, zbog štete koju bi nanosio ljudskim nastambama, izmakne daleko u Alpe. Primjeri sve bolji jedan od drugog. Alpski lanac ionako je nepopravljivo narušen mrežom puteva koji su presjekli prirodno kretanje mnogim životinjskim vrstama, neke od njih ili su izumrle ili su pred nestankom, jer im je stanište radikalno reducirano, a šta bi tu uradio gigantski aerodrom, možemo samo naslućivati.

Ova dva primjera izabrana su kako bi se ukazalo na procese koji su integralni dio savremenog života i koji su već nanijeli nepopravljivu štetu prirodi. Nema sumnje da bi drugačije intonirani slučajevi mogli ukazati i na brigu koju pojedina društva, države, udruženja i pojedinci sustavno ulažu u sačuvanje prirode, međutim, u ovom tekstu pokušavamo pokazati mračniju stranu medalje.

Sve je više dokaza da na globalnom nivou priroda predstavlja ozbiljnu smetnju čovječanstvu i njegovom daljem progresu. Formatirano tako da svaku smetnju shvata kao problem koji treba riješiti, čovječanstvo je i ovu prepreku shvatilo ozbiljno i njegove najnaprednije naučne, tehnološke, političke, ekonomske i fnansijske snage upregnute su u rješavanje tog problema. I nema sumnje da će priroda kao problem biti uspješno riješena, odnosno eliminirana.

Balkan, gori dio civilizacije

Dakle, bez želje da navedene primjere i iz njega izvodive konkluzije postavimo kao konačne definicije, nego s namjerom da ukažemo na trendove koji su u formi epidemije zahvatili planetu, idemo sada s tog općeg na striktno lokalni plan. Imajući u vidu da smo tek dio globalne priče o surovosti spram životinja, pozabavit ćemo se u ovom tekstu Bosnom i Hercegovinom kao neporecivim dijelom savremene civilizacije i pogledati kako se u njenom glavnom gradu Sarajevu s uspjehom rješava jedan relativno nov fenomen, zabrinjavajući suficit uličnih pasa. Koji je već godinama ozbiljan politički, pa onda i praktični, odnosno egzistencijalni problem.

Gigantski smo nazadovali posljednjih godina

Priča je zanimljiva jer pokazuje nešto neobično. Svejedno je da li neko društvo ide stazom progresa ili gigantski nazaduje, životinje su mu uvijek smetnja. Bosna i Hercegovina je spletom povijesno-političkih okolnosti društvo u evidentnom nazatku, zbog čega bi neko nakon gornjih razmatranja nepromišljeno mogao zakjučiti da je tu životinjama bolje: nema progresa, nema ni tlačenja. Nažalost, nije tako. Bilo da napreduje, ili da krupnim koracima grabi unazad, čovjeku životinje smetaju.

U nekoliko rečenica to izgleda ovako: godine 2009. usvojen je Zakon o dobrobiti životinja. Usvajanje kao politički čin nije bilo rezultat visoke uljuđenosti ovdašnje političke kaste, nego požrtvovanog angažmana aktivista, prijatelja životinja. Zakon, kao i većina njemu sličnih, progresivnih akata, nikada nije zaživio u praksi, a najveće probleme stvorio je populaciji pasa. Zaustavljena su ubijanja, što ubrajamo u pozitivne tekovine ovog akta, ali ništa drugo iz opsežnog niza mjera nije urađeno kako bi problem bio riješen. Evo kako je to bilo: ukinuti su zloglasni šinteraji, u kojima su decenijama psi eliminirani tako primitivnim i surovim metodama da je Zakon, ponavljamo, sam po sebi veliko civilizacijsko dostignuće i krupna dobrobit. Tamo su psi ubijani bejzbol palicama, davljeni žicom, usmrćivani otrovnim injekcijama, mučeni, izgladnjivani, prije smaknuća trpani u ledene kafeze pune fekalija... Svrha zakona i jeste da stalno uljuđuje, unapređuje postojeći život.

Ali, nakon što su šinteraji ukinuti, neposobna politička zajednica potpuno je stala. Ništa nije urađeno: nema azila, nema evidencije i čipovanja vlasničkih pasa, nema kontrole nad uzgajalištima, tako da država i lokalne zajednice nemaju uvida u vlasničku strukturu, nema mobilnih timova veterinarske hitne pomoći, kakva je, recimo nedavno uspostavljena u Beogradu. Kada bi se sve te mjere ispoštovale, Zakon bi dobio puno opravdanje. Pošto nisu, njegovo donošenje je u dobroj mjeri obesmišljeno, jer kao rezultat aktivnog nesprovođenja imamo desetine hiljada pasa po bosanskim ulicama, parkovima, putevima i šumama. Proizvoljno se barata podacima od 12.000 lutalica u Sarajevu, 60.000 u Bosni i Hercegovini, ali na ovom mjestu izražavamo duboku skepsu spram tih brojki. Država koja nije u stanju organizirati pristojan popis stanovništva, nije sposobna utvrditi ni tačan broju uličnih i šumskih pasa, to garantiramo.

I tako, dobro došli u pakao; problem je rođen. I to kao rezultat nesposobne vlasti, a ne lošeg zakona. Populacija uličnih pasa počela je progresivno da raste. Povećao se i broj čopora, agresivnih pasa, ujeda i ljudi su unisono skočili na lokalne strukture tražeći – upamtite ovu formulaciju, vratit ćemo joj se kasnije – „da se problem riješi“. S druge strane, prijatelji životinja, uvidjevši kakvo se zlo sprema, također su intenzivirali svoj angažman. I, kao rezultat svake loše politike, dobili smo dvije opozitne, konfrontirane grupacije, što su stranke na vlasti počele zloupotrebljavati u predizbornoj kampanji. Koliko je i ova problematika uticala na rezulate općih izbora u Bosni i Hercegovini 2014. godine teško je reći, ali je izvjesno da su u povijesnom, nikad težem debaklu SDP-a znatnu ulogu odigrali prijatelji pasa. Kad treba – jedna složna i relativno dobro organizirana populacija, koja je s mnogo valjanih argumenata u tadašnjoj politici ove stranke prepoznala začuđujeće divljaštvo i sankcionirala ga ne samo uskraćivanjem glasa, nego i upornim višemjesečnim agitiranjem protiv takve politike. Novo rukovodstvo stranke, izabrano nakon izbora, izgleda ne slijedi prethodnu politiku prema životinjama, ali još nisu smogli snage da se ograde od štetočinskog djelovanja koje i danas ima katastrofalne posljedice.

U ovom tekstu pokušat ćemo evidentirati probleme s kojima se prijatelji životinja susreću u Bosni i Hercegovini i Sarajevu. Njihova je prioritetna namjera štititi životinje, u prvom redu ulične pse i poboljšati im uslove za život. Pri tome oni nisu negirali postojanje problema, niti su se ikada zalagli za status quo. Njihova politika najbolje se može sažeti u jednom transparentu s protesta 2013. godine. Ta poruka i danas figurira kao svojevrsni moto borbe za prava uličnih pasa. Moto i transparent glase: RJEŠENJE PROBLEMA – DA, UBIJANJE – NE!

Ali niko nije htio da čuje glas razuma. Građani i građanke traže konačno rješenje, hoće da se psi eliminiraju jer im je bezbjednost ugrožena. Zaštitnike životinja optužuje se da su im psi važniji i draži od djece, da je njihova borba za prava životinja zapravo kamuflaža za bogaćenje na račun nesretnih lutalica, da svojim nepotrebnim aktivizmom skreću pažnju s „istinskih problema društva“ na marginalne, a s političkih govornica im je poručivano ni manje ni više no ovo: Ako vam je već stalo do pasa, nek onda fino svak uzme po jednog, i vodi ga kući, pa nek tamo brine o njemu, a ne da uličari ujedaju pošteni bosanskohercegovački, napose sarajevski svijet.

Pokušat ćemo na ovom mjestu razmotriti neke od najfrekventnijih prigovora zaštitnicima životinja...

Prigovara im se da su agresivni. Ovo je jedan od rijetkih prigovora u kojem ima istine. Smatrajući da se bore za pravu stvar, neki (ne svi!) zaštitnici uličnih pasa sebi često dozvoljavaju nekorektno ponašanje: vrijeđaju, prijete, psuju... Kod nas u BiH to je zajednički imenitelj svim političkim grupama: svi misle da su borci za pravu stvar, a to nam, kao što znamo, daje pravo da se koristimo i nedozvoljenim sredstvima. Ovdje nedozvoljena sredstva koriste i nacionalisti, i zagovornici građanske opcije, šta god da to značilo, i ljubitelji pasa i njihovi zakleti neprijatelji.

Sad pak dolazimo do nijanse zbog koje moramo napraviti značajnu distinkciju u gradaciji nasilja. Ljudi koji štite pse nasilni su uglavnom verbalno. Ovom autoru nije poznat nijedan slučaj napada na nekog vatrenog protivnika uličnih pasa. S druge strane, poznate su mu desetine slučajeva teških prebijanja. Najveći borci za prava pasa zapravo su borkinje, odnosno – žene. To nasilnicima daj neograničenu snagu. Kada na ulici neki muškarac hrani psa, on je rijetko izložen agresiji. A kada to radi žena (a stalno neku od njih možete zateći u toj plemenitoj aktivnosti), u permanentnoj je opasnosti da bude pretučena ili bar verbalno napadnuta. I napadi su česti, brutalni, redovno nesankcionirani. Nasilnici ih na ulici tuku, psuju i pljuju. Na mreži ih vrijeđaju (“Sutra je protest nepelcovanih aktivista”; “Sve džukele pobiti, sve aktivistkinje silovati”), rugaju im se, ponižavaju ih. Zbog čega? Te požrtvovane žene udomile su hiljade pasa. Isto toliko ugroženih životinja je liječeno, njegovano, hranjeno, spašeno od hladnoće i ubica koje s puškama patroliraju periferijom Sarajeva. (Obavezno pogledajte Kinofil, potresan dokumentarac čiji je autor Damir Nemir Janeček, bez obzira na mučninu koju gledanje izaziva i količinu užasa koju film sadrži.)

A iživljavanje nad nesretnim psima maraton je koji nikada ne prestaje. Tako, da kada govorimo o verbalnom nasilju zaštitnika životinja, istovremeno moramo imati na umu i ovu drugu dimenziju istog fenomena.

(P.S.: Kada je ovaj tekst već bio završen, jedan dio njegove argumentacije neočekivano je dobio demanti i dužni smo ga zabilježiti. Na samom početku juna 2015. godine nepoznati počinioci palicama su napali uposlenike veterinarske stanice poznate po nelegalnom hvatanju i ubijanju uličnih pasa. Slučaj još nije istražen, ne znaju se ni motivi ni počinioci, ali ipak ga ovdje navodimo kao prvi zabilježeni primjer napada „s druge strane“...)

Sljedeći prigovor: aktivisti i prijatelji životinja bave se marginalnim stvarima, razvodnjavajući pobunu zbog bitnijih problema. Ovdje imamo nekoliko kontraprimjedbi. Prvo, ne postoje marginalni problemi. A ako i postoje, ulični psi to nisu. Jer kada se politika sprema da pobije desetina hijada primjeraka neke vrste, onda je ta prijetnja sve samo ne marginalna. Drugo, zagovornici ovog argumenta većinom nisu sami angažirani, niti to misle biti, ali imaju vrlo precizne i jake ideje o tome na čemu bi se, umjesto na spašavanju pasa, trebali angažirati zaštitnici životinja. Dakle, ovo je već treće, nije problem što su prijatelji životinja aktivni, nego što su njihovi prigovarači totalno neaktivni, ali s preciznom listom zaduženja za aktiviste.

Zaštitnici životinja najveća su blagodet za korumpiranu i nesposobnu politiku jer, trubeći o psima, skreću pažnju s te nesposobnosti i problema kakvi su glad, siromaštvo, bolest... Zapravo, ovaj prigovor je neočekivani poklon političarima, jer ne postoji taj aktivizam koji se ne može osporiti ovim suspektnim argumentom. Demokratsko društvo između ostalog podrazumijeva divergentnost interesa, strasti i angažmana. Važno je svako djelovanje jer rješava neki problem i sastavni je dio ukupne aktivnosti društva. Ljudi koji finansiraju beskućnike, koji hrane gladne, pomažu nemoćne, stare i bolesne, koji se bore protiv korupcije ili se zalažu za čist okoliš... Zanimljiva lista vrijedna poštovanja, zar ne? E pa slobodno na nju dodajte i one koji hrane, liječe i zbrinjavaju ulične pse i ta lista neće izgubiti ništa od svoje respektabilnosti. Naprotiv, bit će obogaćena...

Džukele su niža, manje važna bića, koja nam nanose višestruke štete: napadaju i ujedaju ljude, šire zarazu, turistima pružaju lošu sliku, svijet nam se ruga jer živimo sa životinjama. Problem je toliko eskalirao da samo eutanazija problem rješava... Vrlo je teško, gotovo nemoguće ubijediti politički ispravne i pravovjerne stanovnike Bosne i Hercegovine da je eutanazija u etičkom smislu veći problem i od korupcije. Ovdašnja politika sasvim je spremna i samo je žestok otpor aktivista sprečava da ozakoni smaknuće desetina hiljada nedužnih bića. I taj masakr koji nam stalno visi nad glavom i koji se u ilegali ionako sistematski provodi, uprkos eksplicitnoj zakonskoj zabrani, neodoljivo asocira na 1992. godinu i pokolje u temeljito očišćenim gradovima kakvi su Višegrad, Prijedor, Foča... Sličnosti su frapantne: imamo nezaštićenu populaciju koja je demonizirana i a prirori proglašena opasnom, pri čemu nema mogućnosti da se brani od kontinuirane kampanje i surove politike koja će izgurati svoje ne pitajući za cijenu.

I eto nas već kod novog prigovora: upoređivati pseća i ljudska stradanja zapravo je blasfemično skrnavljenje bošnjačkih žrtava koje su nemilosrdno pobijene u spomenutim gradovima. Zanimljivo je da zagovornici ovog prigovora ne prepoznaju bitnu stvar: u svijetu je s borbe za prava životinja odavno skinuta stigma marginalizma i uzaludnosti. Govorimo o legitimnom i priznatom aktivizmu, a dodatnu mu snagu daje to što je usmjeren ka zaštiti bića koja ne mogu izreći sopstvenu patnju. I, što je najzanimljivije, nailazi na istu vrstu nerazumijevanja i prigovora s kojima se suočavaju udruženja koja se zalažu za prava LGBT populacije, Roma, hendikepiranih... Uvijek je to borba na dva fronta – protiv beskrupulozne vlasti i protiv ravnodušne, nesenzibilizirane većine koja smatra da „ima važnijih stvari i većih prioriteta od džukela, pedera i cigana“. O ovoj vrsti angažmana opširno i uvjerljivo je pisao Damir Marić u knjizi Etika i životinje.

Borci za prava životinja bave se posljedicama i nisu u stanju prepoznati uzroke. Još jedna iz serije suštinskih netačnosti. Ovaj prigovor utemeljen je na već razmatranoj tvrdnji da pseća problematika odgovara političarima, jer nas sve udaljava od stvarnih problema. Kakva greška. Taj argument je savršen poklon bh. vlasti. Koja povodom rečene problematike nema valjanog argumenta, ali ima poluge vladanja koje joj omogućavaju da radi šta hoće. Važno je istaći ovo: pseći angažman niti isključuje, niti negira, niti blokira potrebu za angažiranjem na rješavanju problema s prioritetne liste. A zašto tog angažmana nema, aktivisti su zadnji ljudi kojima bi trebalo mahati tim pitanjem. Ali zato prigovori da se oni bave glupostima dok kraj njih protiču suštine, itekako mogu izblokirati stvari.

Sva ta udruženja za zaštitu životinja dio su dobro organizirane mafije koja sve ovo radi zbog novca i fondova. Zanimljivo je kako je politika spinovala ovaj problem. Stranke sklone nepotizmu, umiješane u brojne, mahom neprocesuirane afere, sada prikrivene finansijske interese pripisuje aktivistkinjama i aktivistima koji brinu o pravima životinja. Ironija je da korumpirane političke snage optužuju građane da „trpaju pare u džepove“, dok istovremeno taj mahom ženski proletarijat najčešće od usta odvaja da psi na ulici ne bi bili gladni, bolesni, povrijeđeni. Ljudi ne daju pse. Struka je rekla svoje, javnost također, religijske zajednice kao rijetko kada reagirale su konstruktivno i humano, stotine istaknutih umjetnika, intelektualaca i sportista je protiv, kontinuirano se javljaju evropski parlamentarci, globalni mediji i pojedini ambasadori, ali SDP i SDA, centralne bosanskohercegovačke i sarajevske stranke, nisu htjele popustiti. Da li to znači da se iza eutanazija krije višemilionski biznis i da su procenti već dogovoreni?

Za šta se zapravo zalažu zaštitnici uličnih pasa? Već mjesecima svjesno se prešućuje činjenica da se dvije zaraćene grupe slažu oko ishoda – psi ne trebaju biti na ulicama. Ponavljamo, glavni slogan ljubitelja životinja je „Rješenje problema – DA, ubijanje pasa – NE“. Evo šta o eutanaziji kaže Snežana Vidović, ugledna bosanskohercegovačka glumica i aktivistkinja za prava životnja. U intervjuu za portal Tačno.net ona objašnjava praktične domete eutanazije: „Sedam godina kontinuiranog ubijanja jedva smanjuje populaciju pasa na ulici za 32,5 posto, dok pet godina primjene preventivnih mjera sterilizacije napuštenih životinja smanjuje populaciju za 95 posto. Računica je jasna, egzaktna i nedvosmislena.“

Šta je s etičkim aspetkom eutanazije? Većina eksperata potvrđuje ono što je tuzlanski liječnik Emir Kabil rekao jednom prilikom za skupštinskom govornicom: „Nijedan odgovoran veterinar, kao ni liječnik, neće pristati da eutanazira zdravo živo biće.“ Etičku dimenziju problema mogli bismo postaviti ovako: mi nismo gospodari ovog prostora, nego tek njegovi privremeni upravitelji, dijelimo ga s ostalim živim bićima i, kao najsvjesniji u lancu egzistiranja, imamo odgovornost: da budemo humani, da ne istrebljujemo druge vrste i da život uređujemo ne nanoseći štetu nikome. Niko ne bi smio da se igra Boga. (Iako smo formalno nešto kao monoteističko društvo, trenutno imamo minimum sedam lokalnih bogova, odurnih i besramno bogatih gospodara svega što hoda, priča i laje.) Psi ne trebaju dozvolu ljudi da bi živjeli.

Vodite ih kući ako vam je već stalo do pasa! U moru prizemnih argumenata koje nam je kao uvećani račun za vodu ispostavila ovdašnja politika, jedan se posebno izdvaja teorijskom blesavošću, političkom nekorektnošću i praktičnom neupotrebljivošću. Jedna agresivna članica SDP-a ovako je komentirala angažman potivnika eutanazije: „Kad im je već stalo do pasa, nek izađu na ulicu i nek svako usvoji po jednog…“ Ko biva, nek ih vode kući. E sada ćemo posebno razraditi ovaj kulturni i civilizacijski model, čest u našem političkom životu:

1. Mi plaćamo državi porez da bi rješavala naše probleme. Tako je svugdje u svijetu i prebacivati odgovornost države na građane neviđena je demagogija.
2. Ne živimo mi od stranaka, nego od sopstvenog rada (ko ima sreće da uopće radi nešto), a oni od naših novaca i poreza. I više se nikada neće vratiti vremena u kojima smo mi polagali račune političarima. Oni odgovaraju nama, jer oni su naš servis, a mi nismo njihovi podanici. Tako stvari stoje u savremenim demokratijima, čak i kada su ovako krhke, blijede i neuvjerljive kao ova naša.
3. Svi ti ljubitelji životinja, odnosno najveći broj njih, usvojili su više primjeraka napuštenih pasa i mačaka, pokušavajući ih spasiti od gladi, agresivnih ljudi i – najgore od svega – ubilačke politike.

Ako mi pas ujede dijete... Kroz ovu kampanju politika je dosegla takav stepen dehumaniteta i političkog ozvjerenja masa da više niko ne smije ni pomenuti humanost, argument kojim bi, da je sreće, trebala i početi i završiti ova priča. Mnogi je bijesni roditelj svoju opravdanu ljutnju usmjerio ka protivnicima eutanazije: „Ako se nešto desi mom djetetu, ja grizem“, kaže jedan ljutiti otac. „Ako mi pas ujede dijete, znam ko će mi biti kriv“, konstruktivno ga u plodonosnoj diskusiji nadopunjava još ljući babo. E pa ovako: ako vam – gluho i daleko bilo – pas ugrize dijete, krive su vam država i politika koje su ovo proizvele. A ako ne ugrizu, što podržavamo i čemu se iskreno radujemo – pazite sad – zahvalite prijateljima pasa koji ih hrane i brinu o njima, ne dozvoljavajući da politička greška preraste u životinjsko bjesnilo.

Pošto nisu uradili ništa od onog što su morali, i pošto su nesposobni da odredbu provedu, oni su postojeće rješenje proglasili neprovodivim. Nismo mi nesposobni, nego je zakon neprovodiv. Ergo, moramo ubijati. To je klasična forma političke nedogovornosti i mogli bismo joj se smijati do besvijesti da nije krvavih posljedica koje će je pratiti. Zrelost neke vlasti mjeri se njenom proaktivnošću. To znači preuzeti odgovornost, sagledati posljedice, iznaći najbolja rješenja, eliminirati sve radikalne štete i djelovati, djelovati, djelovati… S druge strane, parapolitika ovdašnjih stranaka je čudo. Predloženim izmjenama Zakona ostvarili su rijedak politički ideal, organsko jedinstvo nesposobnosti i zla, a to je čak i za naše zaostale kantone krupan, ali baš krupan, korak unazad.

Ovo je bila idealna prilika za razumnu politiku da demonstrira sopstvenu sposobnost. Mogli su se s velikim uspjehom obraditi objema zaraćenim stranama i prvoj obećati: OK, riješit ćemo problem, a drugoj isto tako: OK, nećemo ubijati, bit ćemo humani. I sakupiti sva pozitivna iskustva iz svijeta, djelovati i smanjiti populaciju pasa.

Masovna eutanazija nije ništa drugo nego političko divljanje stranaka koje su proizvele problem. Leonardo da Vinci je prije 550 godina napisao da će doći vrijeme kada će se ubijanje životinja tretirati kao i ubijanje ljudi. U razvijenim društvima ta je svijest već aktivna, a u nas će ista na snagu stupiti – budimo optimisti, zašto uvijek stvari gledati crno – oko 2190. godine. Ono što su pametni ljudi anticipirali prije više od pola milenija SDP i SDA ne mogu da prepoznaju ni 2015. godine, ali tu već govorimo o kognitivnim i filozofskim kapacitetima stranaka koje se ubiše od brige za čovjeka i narod. Zastrašujuće je da smo uopće dovedeni u situaciju da raspravljamo o ultramasovnom ubijanju kao političkom rješenju.

Kada izostane studiozan pristup, onda nema ni adekvatnog uvida u problem, a to je majka svih loših djelovanja. Evo nekoliko pitanja na koja niko nema odgovora: Zbog čega ni pet godina nakon stupanja Zakona na snagu nije donesen podzakonski akt o obaveznoj identifikaciji pasa i mačaka? Ko i zašto koči ovaj akt, čije je donošenje definirano i u planu rada Vijeća ministara već dvije godine? Ko onemogućava uspostavu centralnog registra označenih pasa i mačaka? Ko štiti nelegalne uzgajivače, lovačke lobije i neodgovorne vlasnike? Šta je s izradom nacionalne strategije i programom uhvati-steriliziraj-pusti? Naravno, odgovore na ova pitanja nećemo dobiti.

Predizborne manipulacije

Vjerovali ili ne, ulični psi su unosno predizborno oruđe. Evo jednog udžbeničkog primjera. Prvi čovjek Sarajeva posjetio je prvog dana predizborne kampanje 2014. godine osobu koju su napali i izujedali ulični psi. Divan potez zabrinutog političara, koji je tom prilikom izjavio da su psi lutalice akutni problem glavnog grada i da će ga ova vlast – kao što radi i sa svim drugim problemima – efikasno riješiti.

Nekoliko dana nakon posjete, nekakav divljak je na Grbavici ubio psa. Pucao čovjek, pače motorista, iz pištolja i dao svoj doprinos uklanjanju ulične pošasti. Kako u ovom slučaju da se ponaša odgovorna, pravedna i humana vlast? Sada bi gradonačelnik morao obići i porodicu ubijene kuje, šest bespomoćnih kučića, izraziti im duboko saučešće, ograditi se od vandalskog čina podivljalog motoriste, izjaviti kako je Sarajevo otvoreni grad u kojem ima mjesta za sva živa bića dobre volje i obećati da će ova vlast nedužne pse zaštititi od neodgovornih pojedinaca koji…

Naravno, ova karikirana slika osam mjeseci kasnije dobila je i svoj realni, svakodevni odjek. U Sarajevu su se desila dva baš onako ružna incidenta, od kojih jedan ima snažan nacionalistički sentiment. Grupa lokanih navijača pretukla je pet motorista iz Čačka samo zato što su na jaknama imali obiježja Srbije, svoje domovine. Pa je koju noć iza toga na Baščaršiji brutalno pretučen (teže tjelesne povrede) američki državljanin. Gradonačelnik nije uputio izvinjenje, a ovi su incidenti vapili za takvom reakcijom. Vratimo se sada na posjetu onoj izujedanoj ženi: politika je uvijek manipulativna čak i onda kada, onako na prvu, povlači divne, humane poteze.

Sarajevo, grad koji većem dijelu planete ogadio svojom pričom o suživotu, zahvaljujući ovakvim vlastima na najbrutalniji način dokazuje da nije sposoban za suživot sa psima. Grad koji također probi uši opsadom i nehumanim iživljavanjima kojima je tokom teških godina bio izložen, mentalno je spreman i već mjesecima vapi za masovnim ubijanjem, prizivajući uklanjanje populacije koja se ne uklapa u njegove strateške planove. Ponavljamo, nije nam se desio povećani broj pasa, nego su ga direktno proizvele – neradom, nerazumijevanjem i radikalnom nesposobnošću – prethodne i aktuelne gradske vlasti, genijalci u vladajućim klupama koji sad hoće da Sarajevo sprovede et(n)ičko čišćenje...

Psi imaju pravo da žive. Ljudi imaju dužnost da im to pravo obezbijede i da spriječe sve negativne posljedice prisustva pasa po gradovima i selima. Negdje između ta dva fenomena, između životinjskog prava na život i ljudske obavez da taj život ispoštuje, smjestilo se Sarajevo. I podmuklo vreba svoju priliku...