Olivera Nikolova

ROSICINE LUTKE

Sarajevske Sveske br. 10

Rosica je već poznavala veći dio ulica Sofije, iako je sad njena putanja kretanja uglavnom bila usmjerena ka Pirotskoj ulici. Kad je od gazde Rašida dva-tri puta dobila slobodan izlazak, uspjela je da pođe do Konjovice, a jednom i do Jučbunara da vidi da li se nešto promijenilo otkad su ona i Andon napustili ovaj sofijski kvart. Od dana kad je prije deset godina ponovo zakoračila u kafanu "Ciganski car", ne znajući zapravo kud da ode, njeni strahovi nisu više bili isti. Tumarala je tada cijelo prijepodne i popodne po nepoznatim ulicama Sofije i, iako ni ovog puta nije dozvolila da joj suze tope lice pred očima ljudi koji su je gledali, kad ju je večernja hladnoća donijela u Grobarsku ulicu, gotovo instinktom životinje u potrazi za toplom jazbinom osjetila je da mora tu da ostane ako želi da preživi zimu. Sva njena čula navijala su za to da ostane u Rašidovoj kafani. Čak i da se Magda nije zauzela kod Rašida da je zadrži kao pomoćnicu u kuhinji, ona bi se šćućurila u šupi ili pod nadstrešnicom u dvorištu, ili čak u slami kraj male bijele koze koja ju je tad umiljato lizala svojim crvenim jezičkom. Strah ju je bio paralisao: nije znala da misli. Samo je jedna mala svjetiljka treperila u njoj. Da li je to bila misao, čežnja ili strah da Andona sasvim ne izgubi? Iako je ona od njega pobjegla, ta svjetiljka je trepetom svjetlucala: jednog će dana možda Andon ipak svratiti u kafanu "Ciganski car"? A gdje bi na drugo mjesto ako ne ovdje? Ovdje će je najlakše pronaći: a i ona će njega u "Ciganskom caru" najlakše sresti. Njihovi su se putevi najsigurnije ovdje mogli ukrstiti.
Prošle su godine dok Rosica u sebi nije smirila i učaurila taj dugo sanjani susret s Andonom. Male bijele koze više nije bilo: gosti nisu tražili mlijeko, nego rakiju i pivo, a Rajčo, Magdina beba, izrastao je u štrkljastog i prgavog šiljega, koji mlijeko nije htio ni da pomiriše. U unutrašnjem dvorištu "Ciganskog cara" sad su držali svinju, koja je po čitav dan groktala i rila po svinjcu, a njen smrad je zapahivao još više noću, kad se sve smirivalo i kad bi se Rosica privila uz Rajčeta da bi ga mogla protresti čim on u svojim strašnim snovima zacijuče poput Rašidove svinje.
Rosica je sad imala dvadeset i sedam godina. Da li su njene stare stahove zamijenili novi? U Bučinu i Prilepu imala je otvorene neprijatelje; u Kučevištu je znala da su se pritajili samo zbog poštovanja prema majci Stojni Bojkićevoj; kod Nataniala su joj oduzeli spokoj, zato što, onako zbunjena, nije uspjela da pronađe način na koji treba da se ponaša. Kako je prolazilo vrijeme, sve je jasnije sagledavala da ljudi nisu spremni da je poštede nevolja samo zato što nije stalno bila prisutna. Ljudi su prvo bili dobri, zaključila je, ali budući da su nosili u sebi nekekavu zlu klicu sličnu korovu, dozvoljavali su s vremena na vrijeme da ih ta klica savlada: čak i kad su bili ubijeđeni da govore istinu. Što samo dokazuje da ni istina nije uvijek korisna. Rosica se, na primjer, plašila i Rašida. Ali da li može da se kaže da Rašid nije bio dobar? On se na neki način bio odrekao nje, iako je ona bila novo lice u njegovom svijetu, pritom i lice koje nije moglo da prepričava njegove budalaštine. Ali bio je odustao i od Magde. I to iz razloga koje jedan uličar njegove sorte možda i ne može lako da razumije. Magda je došla u kafanu noseći pozdrav od jednog kresnenskog vojvode od kojeg on nije imao mira - to je razumljivo. Ali beba koju je Magda donijela sa sobom i koju je tako dirljivo privijala uz grudi, sa svim tim njenim natopljenim krpama koje su se cijedile, to dijete je pokosilo dječaka u Rašidovoj duši: njegovo djetinjstvo, koje je pamtilo samo ozebla stopala, glad i grubosti. Ukočio se pred slikom majčinstva i ostavio Magdu na miru. Uz Rosicu je, pak, uspio dva-tri puta da legne, da je žvalavi, gotovo s gađenjem škripeći zubima oko njenih krupnih butina koje su mukom vrištale u tom poniženju: on je gotovo jasno mogao da čuje to vrištanje, ali nemoćan da učini nešto drugo, u njenoj je nijemosti ipak nalazio slasni izvor svojih divljanja. Njegova tajna tonula je u dubok bunar, mrak je zauvijek pokrivao, barem je u to Rašid bio uvjeren. Ali nije izdržao pred Rosicinom trpeljivošću: ukočeno zagledana u tavanske grede, ta gromada od kostiju, mesa i stopala, nije mrdala, nije pokazivala razumijevanje za njegovu muku, njena nijemost ga je osuđivala s neshvaćenim prezirom koji mu je dotad bio nepoznat i koji ga je sad paralisao. Njegove su kurve vikale, glumile strast, gurale njegove prljave prste u sebe i previjale se kao zmije u njegovim šapama: to je ipak bilo nešto za jadnog Rašida kome su beonjače već krvarile. Nije znao da je baš patnja koja je pritom izbijala iz svake njegove pore bila jedina stvar koja je Rosicu mogla učiniti strpljivom i naizgled pokornom. Kad bi je na kraju, šutirajući je, izgurao na stepenište, nadajući se da će i to neke oči primijetiti, zatvarao bi se u sobicu nad krčmom i plakao glasno, a Rosica i Magda bi, zagrljene u susjednoj sobici, trepereći iščekivale njegovo smirivanje, koje je ubrzo prelazilo u hrapavo hrkanje.
Postojali su, uistinu, strahovi koji su za Rosicu vremenom postali nevažni: na primjer, strah od nepoznatih ulica. Baš u to vrijeme kad je napravila Andonovu lutku, a potom ubrzo i ostala bez nje, budući da ju je odmah prodala, čežnja da izađe sama u neku sofijsku ulicu kojom je prolazila s Andonom, snažno je stezala u grudima. Da li je smjela da ode do Jučbunara, a možda i da zaviri iza ugla "Srednje Gore"? Da vidi hoće li Andon slučajno izaći iz Kristinine kuće, ako je promijenio odluku i riješio da ostane kod nje? Jer je poslije izvjesnog vremena posumnjala da je Andonov odlazak možda bio samo pretvaranje s ciljem da, u stvari, ona ode, kako bi Andon i Kristina uspjeli da se oslobode njenog prisustva. Napravila je još jednu Andonovu lutku, ali je i nju ubrzo prodala jer je bila veoma lijepa. Zatim je napravila još jednu, pa još jednu; svaka je postajala sve ljepša od prethodne, kao što se i čežnja umnožavala, ne nalazeći smiraj: sve su se lutke brzo prodavale i ostala bi bez ijedne da nije odlučila da posljednju zadrži za sebe i da je sakrije ispod slamarice. Ipak, Magda je otkrila tu lutku, slatko razvukavši osmijeh na svom tamnom licu. Što je Magda mogla razumjeti? Koliko je ona mogla da prodre u Rosicinu dušu? Rosica je pravila svoje lutke noću, dok je Magda, uspavljujući Rajčeta na drugom krevetu, i sama tonula u san, polako, s opuštanjem koje je za Rosicu bilo skoro nedostižno i na kome nije smjela da joj zavidi.
Ona je ukočeno posmatrala ljude koje je susretala. Da li je mislila da to radi samo zato da bi lakše oblikovala lica lutaka koje je pravila noću? Zaista, kad god bi joj se ukazala mogućnost, već je bez straha htjela da prolazi ulicama u kojima je znala da će sresti Makedonce. Da li se pitala zašto je tijelo vuče prema njima, iako je teško mogla da im kaže nešto o sebi, ili o Magdi? Konjovica je bila prepuna izbjeglih Makedonaca, kao i Jučbunar: mala djeca rođena proteklih godina prljala su se u prašini, prskala se crpaljkama s iskrivljenim ručicama, ćuškala odrpane lopte dok su stojeći grizla parčad hljeba namazana mašću i posuta alevom paprikom. Rosica bi se zagledala u lica žena koje su, kao i u Makedoniji, sjedile na velikom kamenju pred nakrivljenim kućicama od čerpića, blata i živog kreča; svađale se na svom jeziku, klele na bugarskom, blagosiljale na crkvenoslovenskom. One su ipak više od svojih muževa žurile da se stope s novom sredinom. Bile su zagledane u bugarske gradske žene, koje bi suretale na pijaci, u prodavnicama, u Vitoškoj: za njima se širio miris ružinog ulja i čistoće, miris koji je zavodio njihove muževe, a njih vraćao u đerize sela iz kojih su ponijele sve što ih je sad ponižavalo. Muževi su im okapavali u "Ciganskom caru", lokali na veresiju, tukli se ni za šta, umetali pogrešne bugarske izraze u svoj dijalekat, bistrili politiku i napregnuto čekali da ih neko pokupi u četu koja će biti ubačena u Makedoniju s krajnje nejasnim ciljevima i sa samo jednim jasnim - otimanjem. Ti su muževi, sigurni u sebe, junački obarali na leđa umišljene Bugarke, kočopereći se makedonskim “alatom” - ali nauštrb svojih žena, onih koje su u sebi prezirali, istovremeno ne dozvoljavajući ni pas da im se približi i tužno otkrivajući svoju žeđ za nekakvim sigurnim posjedovanjem, kakvo su imali kod kuće. Oni više nisu imali ništa, a i njihova djeca ne bi imala ništa da se nisu potrudila da to dobiju što prije, ovdje.
Ali bar jednom nedjeljno Rosica je išla i do Pirotske ulice i tamo sretala ista lica Makedonaca kao i u "Ciganskom caru". Bili su u nekakvom grozničavom iščekivanju koje ih je iscrpljivalo, isticali su svoje neodmjereno junaštvo, ne mireći se s tim da ga neko smatra beskorisnim. Na Pirotskoj, između "Sofronija" i "Antima Prvog", u dvije stolarske radionice koje su držali Makedonci, bar se radilo: vikali su, žalili se, ali dok su strugali daske pjevali su, bez obzira na to što bi na kraju dana neki od njih završavali u suzama u "Ciganskom caru". Pekara, pet metara dalje, pa prodavnica za sitne stvari, na kraju i dućan za anterije - svaki od njih kao odraz napuštenog gnijezda i protivrječnih sjećanja. Činilo se da postoje baš zbog inata tog neodmjerenog junaštva koje nije priznavalo svoju beskorisnost. Ali u dućanu za anterije, kraj majstora Sofre, Rosica je nalazila neiscrpno bogatstvo komadića krpica za svoje lutke: ono je bilo dokaz mudrosti o bogatstvu koje je najčešće nevidljivo. U ove dvije stolarske radionice, međusobno povezane, Vasil Glavinov i Vele Markov poodavno su joj na derbangu oblikovali tijela koja je ona ranije punila slamom. Još jedan dokaz, eto, protiv beskorisnosti koju su i ovi ljudi odricali. Nekad bi im iz zahvalnosti pospremila radionice, nekad bi im samo izbacila smeće koje su oni gurali u ćošak. Opirali su se, kobajagi im je bilo neprijatno što im ona pomaže, ali njihovo opiranje, Rosica je to znala, bilo je ono bratsko opiranje koje se ipak prepušta pomoći, i koje njome biva usrećeno, pamteći je bez nelagodnosti. Tako se Rosica vraćala iz Pirotske, ne samo s cekerom punim darova, nego i sa puno slika i misli u svojoj glavi, koje su je ispunjavale. Njena nezasitost za susrete s Makedoncima bila je vidljiva: jedva bi dočekala da opet sretne lica koja su grčevito lagala sebe o postignutoj sreći. Zar nisu mogli da vide da je ta sreća bila, u suštini, sreća iščekivanja? Njene bi ceduljice, samo pri jednom susretu sa njima, nestajale iz džepića u kojima ih je čuvala zajedno sa olovkom. Za Andona joj ne bi bile potrebne ni ceduljice, ni olovka, često je pomišljala. Da li je i on živio u sličnom iščekivanju? Gdje je bio sad? Da li je srećan? Zastala bi nasred ulice, zaneseno se zagledavši u neku sitnicu, i kad bi ljudi pogledali u ovu smiješnu rasijanost krupne djevojke, ona bi i sama počela da liči na Makedonce koje je poznavala: ne priznajući strah koji duboko drijema u njoj i pokušavajući da samo u mašti dosegne nešto nalik na sreću.
Tek kad bi uveče ćepenci zatvorili "Ciganskog cara", Rosica bi počinjala da čisti kafanu. Gajbe s ispražnjenim flašama piva, natrpane jedna preko druge u blatu do svinjca, opasno bi se klatile od Rosicine žurbe; a svinja, koja je već dobro poznavala njen težak korak, groktala je pospano na svaki tresak izlaznih vrata. Zveckalo je staklo u limenom sudoperu svaki put kad ga zapljusne voda iz kofe, cvilile su daske "Ciganskog cara" čak i od grebanja metlom, stvrdnuta prašina od blata donesenog na opancima gostiju i potom ostruganog o nogare kao slučajno, kao nehotice - otkidala se pod Rosicinim zamahom kao srasli lišaj sa kamena. Odjekivala bi cijela kafana dok ona ne odluči da je sve u redu i da konačno može da se popne stepenicama, gaseći fenjer pred vratima i lampe u unutrašnjosti kafane, duvajući pobožno u plamen - jedino to radeći tiho, bez buke. Kako su prolazile godine, postajala je sve bučnija, ni nalik tihoj djevojci koja je prije nekoliko godina u vunenim čarapama zakoračala Sofijom. Gazda Rašid je u svojoj sobici uzdržanim trepetom očekivao njeno smirivanje: da pored njega nije bila nova kelnerica koja mu je brzo postala ljubavnica - ali ljubavnica koja strpljenjem maše kao barjakom za juriš, očekujući medalje i za najmanje pobjede - gazda Rašid bi imao vremena da Rosicinu bučnost objašnjava sokovima tijela koji baš uveče, a potom i noću, postaju istinski otrovi za svako usamljeno biće. Samo Rajčo je vidio Rosicu istinski smirenu: dok se uspavljivao u za njega nameštenoj postelji, ona je tiho i pažljivo iz kartonske kutije vadila svoje krpice i drvena tijela napravljena na drebangu, i s nekakvom pamučnom blagošću i osmijehom koji se ne gasi, klanjala se svojim lutkama, kao pred ikonom. Gazda Rašid se ljutio što ona noću ostaje duže od svih, i što mu troši gas koji on teško i skupo nabavlja. Ulijetao je ponekad divljački u njihovu sobu i odnosio lampu uz tresak i viku, ali Rajčo je s čuđenjem primijetio da to Rosici ništa ne znači, zato što bi ona, bilo pod prigušenim svjetlom skupljenog fitilja lampe, bilo u tami, ipak nastavljala da radi prstima, gledajući naprijed u neku drugu svjetlost koja je samo njoj svijetlila.
Otkad je zaproljetilo Rosica je gotovo zamrla od neke čudne siline koja je udarila u njeno tijelo. Više nije pravila Andonovu lutku, ali je napravila desetine drugih lutaka s licima ljudi koje je sretala u Pirotskoj ili u "Ciganskom caru". To je, ipak, nije smirilo. Nije shvatala što joj je. Iako premorena, iako s kostima koje su vapile za odmorom, ona je ostajala budna do duboko u noć, radeći, ali i nemirno iščekujući. Vraćala se mislima u Jučbunar, među sirotinju, i niz Pirotsku, čiji su uglovi uveče bili jarko osvijetljeni malim dućančićima. Ona nije smjela da izlazi uveče, ali je slušala buku radnika koji su išli kućama, dodirujući u pocijepanim džepovima ključeve svojih siromašnih domova od dasaka i kartona. Jedinih koje su imali. Prodavači leblebija i sjemenki su radili na otvorenom, prosjaci su na ćemanima škripali tužne melodije, gomile bijednih i nesrećnih ljudi, na kraju dana, bez bilo kakve zarade, odlazile su u pohod kafanicama i baštama, čineći posljednji pokušaj da na sitno prodaju cvijeće, pertle za cipele, štapove, pletene čarape, kutije sa zalijepljenim pužićima ... Bilo je to poniženje koje je boljelo i Rosicu. Otvarala je prozor i pokušavala da duboko udahne vazduh koji je dolazio s Vitoše, ali sad su svuda unaokolo uzbuđeni mačori i mačke oglašavali proljeće, zavijajući, dozivajući, zavodeći, i za njih nikakvo bijedno poniženje nije imalo drugo značenje. Pokrivala je Rajčeta preko glave: rano je bilo za njega, nije morao to da osjeti već sad. Oni su živjeli za trenutak i za njih se iščekivanje nije protezalo u nedogled.
Da je Andon bio pored nje, sigurno bi primijetio da i njene lutke pokazuju taj nemir. Rosica se smješkala misleći na to. Možda je Andon ostario za ovih deset godina? Možda je bio oženjen, možda je imao djecu? Ali što god da se dogodilo s njim, on je za Rosicu imao isto lice, nepromijenjeno, prćast nosić, bradu koju je češkao dok razmišlja, blagi plavi pogled: Andon je postojao zauvijek u lutki koju je ona napravila i koja se nije mijenjala. Rajčo se čudio što Rosica svake večeri vadi ispod slamarice lutku koju stavlja nasuprot sebe i pred kojom se priprema da radi. Ko je bio model za tu lutku? Ona je ili voljela, ili mrzjela čovjeka po čijem je liku lutku napravila? Rajčo je silno vjerovao u to da upravo razgovori koje je Rosica slušala dolje u kafani najviše mogu da je vežu za jedan ili za drugi lik. Kada je odlučila da napravi lutku onog Vasila Glavinova, momka iz jedne od stolarskih radionica na uglu "Sofronija" i "Antima Prvog", to nije bilo zbog samog Vasila, koji je ionako cijele prošle jeseni i zime redovno dolazio u kafanu zajedno s drugim kalfama, zidarima, ciglarskim radnicima, i koji je ćutljivo srkao toplu škembe-čorbu, dodajući kašiku i ciganima-kovačima, koji su kraj njega lakomo udisali paru. Nije to bilo zbog samog Vasila, i ne tada, već onda kad ga je čula kako govori, kako kazuje o sebi, ali i o drugima. Što misli o njima, što bi im preporučio. Rajčo možda nije mogao da pretpostavi, ali Rosici je i kad je o Andonu riječ upravo to nedostajalo: da sam kaže otvoreno nešto o drugima. Da li je taj Vasil imao 15 ili 16 godina? Ne, imao je 18, ali je bio mršav, iscrpljen. Bio je iz Velesa, rekao je. Učio je drvodjeljski zanat, a prije dvije godine došao je na pečalbu u Sofiju zajedno s našim zidarima. Pomagao im je, dizao cigle, pravio cigle. Zatim je počeo da radi kao zanatlija. Imao je već momačku bradicu - lutka koju je Rosica napravila imala je upravo takvu bradicu: imala je dugu kosu podijeljenu razdjeljkom na sredini, imala je pokvarene zube, nos crven od kijanja, nokte kojima nije dozvoljavao da porastu i koje je redovno sjekao oštrim nožićem.

(odlomak iz romana)

Sa makedonskog preveo Nenad Vujadinović