Vule Žurić

RIBAR, BOROVNICA I ĐAVOLJA KRABA

Sarajevske Sveske br. 05

Sjedište do prozora bješe slobodno.
“Eto, možete tu!” – reče nosati, kome su neki, čim je debelguzi autobus smjestio uz ivičnjak strme uske ulice, tepali: “Kizo!”
Žena pogleda niz, zatim uz hodničić drhturavog autobusa, onda jedva povi vrat i pogleda kroz prozor oko kog se, namigujući joj semaforima, vrtuckalo raskršće.
“Gospođo, sva prazna sedišta su i slobodna!”
Ona opet slegnu ramenima, a nosati se, prikliješten između nje i momka koji je sa njom u Novom Sadu ušao u autobus, iskobelja tek pošto jurnuše, po širokom putu. I dok su itisoni okolne ravnice postajali sve šareniji, Kiza, kako ga ponovo zovnu jedan od onih sa zadnjih sjedišta, a ovaj mu odmahnu rukom i nasmija se, siđe niz tihe basamake, odmandali vratanca, zatvori ih za sobom, a kasnije ih otvori, pope se odakle je sišao i uz lupu zatvori vrata klozetića.
“Zaboravili smo da vam kažemo”, reče glasnije. “Autobus je nov, pa se ova vrata malo teže zatvaraju.”
“Nova makina, a?!” – dobaci neko, odozada.
“Slobodno zalupite kada ih zatvarate.”
Krenu ka prostranom izlogu šoferšajbne, pa se okrenu.
“Ali, molim vas! Pažljivo. Da ih ne razvalite.”
Među onima koji se ne nasmijaše, bila je još uvijek stojeća žena.
Pogledom sa ozbiljnog lica, prebirala je po glavama putnika.
“Mama, đe ćemo?”
“A šta znam. Vidiš da je sve puno!”
“Ma, gospođo, slobodno se vi smestite na neko od slobodnih sedišta!”
Ona pogleda prvo u tog, a onda skoro upilji u crno odijelo, na sjedištu do njega.
“Je l’ slobodno?” – pitala je mladića koji jedva otčepi oči sa posljednje strane šarenih novina.
“Hajde, Dejo, sjedaj!”
Nasta tumbanje, novine se zgužvaše, ali nakon svega, na sjedištu do mladića, sada je sjedio momak koji je upita:
“A đe ‘š ti?”
“Evo, izatebe! Dečko, je li slobodna ta stolica dotebe?”
Čim je glavu naslonila na prozorsko staklo sve sporijeg autbousa, kuće, zgrade, parkovi, trafike i ljudi, stadoše da im prilaze i ostaju, iza. Pogled joj, na jednoj čistini, ode malo dalje i ugleda sinovljevu galvu, kako landara po staklu. Zovnu ga.
Glava je, nakon naredne rupe, pred velikom raskrsnicom, skliznula još niže i sada je vidjela njegov mršav i dlakav vrat.
“Dejo!”
“A?!”
“Nasloni se nazad. Nemoj tako, možda je prljavo!”
“Daj mi onda maramicu!”
Sada je to bila prava jastučnica, dovoljno velika da momak, ionako žmureći, vozeći se ka snu, ne vidi putokaz što upire ka Granici.
Kasnije, ona ga zovnu još jednom.
“Momak!” – iskusnije i, pošto se glavna trgnu, a uveli list maramice otpade, prodrma ga, kratko, policajac.
“A?!”
“Pasoš?”
“Stara, daj pasoš!”
Čim se promolila između sjedišta, policajac ščepa plavu knjižicu, pomalo uplašivši mladića koji je šarene novine, čim su stali, složio i spustio u krilo.
Da bi ga smirio, policajac samo zvirnu u mladićev pasoš, dok momkov priloži gomilici.
“Eto ti ga pa sad!”
“Nemojte se vi, teto, nervirati!”
“Šta njega ima da provjerava? Tek je uzeo sedamnestu!”
“A odakle ste?” – nastavi delija pored kog je sjedila i upravo odmahivala glavom, zamalo se ne udarivši o staklo na koje se, malo ispred, njen sin, ponovo naslonio.
“Ama, Dejo!”
Momak samo odmahnu rukom, da bi, čim šalteri, rampe, radnjice i klozeti ostadoše na granici, rukama punim pasoša, mlatarao Kiza.
“Borovnica!”
Autobus je napredovao ćuteći.
“Borovnica!”
“Dejo!”
“Borovnica!”
“Molim?!”
“Borovnica!”
“Ja sam.”
“Pasoš.”
“A šta vam dođe onaj…” – poče da se raspituje delija, ali autobus skrenu, stade i motor prestade da radi.”
Prostor između guzatog autobusa i prilegle kafane pročeškaše, protežući se i paleći cigarete, skočanjeni putnici, od koji samo mladić nestade iza ugla, ali ga sretoše u klozetu i, malo kasnije, u sali kafane čije su stolove već skoro sasvim zauzeli.
Mladić priđe stolu za kojim su sjedili otac i kćerka, onaj čovjek, ipak, bez odijela i još jedna žena.
“Je li ovde slobodno?”
Nešto smrmljaše; on ode za susjedni sto.
“Slobodno ti sedi!” – reče mu starica i on sjede pored nje.
Iza činija u koje će, skoro odmah, debelguza kelnerica ulivati slabašni čorbuljak, s druge strane stola, sjedile su još njih dvije.
“Koliko već radiš?” – nastavila je starica, posrčući po kašiki.
“Sad’ će dve godine”, tiho reče djevojka, zavirujući u svoj lik, pri dnu činijice.
“Koliko zvezdica ti je ‘otel?”
Djevojka brzo izvuče lijevu ruku ispod stola, pokaza tri prsta, zgrabi salvetu i obrisa usne.
“I plaća li ti gazda osiguranje?”
Djevojka klimnu glavom, pa upita baku što je sjedila naspram nje, koliko je ona tamo.
“U Trst?”
Sve troje klimnuše.
“Dvajes’ godina bilo prošlog leta.”
“Moji studiraju!” – uz cincilanje odloži kašiku u prazninu suda treća. “Sin je u Padovi, a ćerka uči slikarstvo u Firenci.”
Starica se prope, jer hljeb je stajao na kraju stola, između mladića, koji joj primače korpicu i žene, koja nastavi da govori i kada se četiri pljeskavice, skučene kraj ljepljivog krompir-pirea, nađoše pred njima, u bijelim, plavom debelom linijom omeđenim tanjirima.
“Ne znam da li je jagnjetina dobra?”
Gledali su je.
“Nosim pun ručni frižider jagnjetine.”
Zasjekoše pljeskavice, otkopaše pire.
“Eto, ta govedina, pa sad i svinjetina. Čovek mora da se čuva.”
“Mhmmm”, reče starica, a djevojka uze još jednu salvetu.
“A, mladiću, je li vi radite tamo?” – nastavi majka, ostavivši hranu u plavom krugu. On potvrdi klimanjem glave.
“Eto, jedva sam to jagnje ispekla. Došla komšinica, a nestala struja. Srećom, šura ima šporet na drva.”
“A i to je sramota. Svuda ima, samo kod nas nema!”
Djevojka pripali cigaretu.
“Kad bolje i ne zaslužujemo!” – ciknu matera.
Mladić se diže i prođe pored stola za kojim su muljali čačkalice petorica ćelavih, sa zadnjih sjedišta autobusa. Prošao je i između praznog šanka i stolića za kojim su sjedili žena i momak što je poslije Novog Sada sjeo pored njega.
Na parkingu, nisko sunce je sjenku debelguzog autobusa teglilo ka vratima kafane. U hladovini, stajali su Kiza, delija i onaj što je u autobus ušao u papučama, mašući odijelom.
“Sad će majstor za nagazi gas!” – govorio im je taj.
“Do Austrije.”
“E, jebi ga. Šengen, bato! Koji je to zajeb od granice!”
“Još je nedelja. Ljudi se vraćaju sa vikenda.”
“A ne ko mi!” – zaključi delija.
Mladić izađe iz sjene, prođe pored natkrivenih klupa i stade na kamenom rubu bazenčića. Voda je bila mutna, a dalje, iza travnjaka, stajale su neke prizemne kuće. Jedna bijela zavjesa gvirnu kroz prozor jedne od njih.
Okrenu se i opet uđe u hlad.
Vrata autobusa bila su otvorena, a na sjedištu do njegovog, nije bilo onog momka. Sjedio je pored majke, jedan red iza.
“Pa kako?!” – čudio se onaj, namiještajući odijelo. “Stvarno niste ručali?”
“Oklen sam znala da je besplatno?!”
“Pa, rekli su, čim smo krenuli iz Beograda!” – doda delija sa jednog od zadnjih sjedišta, ćelavima nudeći žvake.
“Al’ mi smo ušli u Novom Sadu.”
“Jesmo li svi tu, ljudi?” – viknu nosati.
“Tu smo, ali nisu svi jeli.”
“Kako nisu, delijo moja?”
“Njih dvoje,” reče mladić. “Nisu znali da častite putnike. Mislili su da se plaća.”
Autobus je ubrzavao. Kondukterov nos očeša plavetnilo što prekri ekrane, jedan nad glavom vozača, a drugi tu, pred njima, nad klozetićem.
Plavetnilo nesta. Ekran napadoše slova, praćena muzikom.
“Evo, ima film!” – promrmlja kondukter, kašljucnu i šmugnu niz basamake.
“Joj!”
“Šta je, Dejo?”
“Ma, gled’o sam ovaj sto puta.”
“Bar znaš kraj!” – reče neko, ali jedva da je i bilo smijeha.