Abdulah Šarčević

RELIGIJSKO- FILOZOFSKI IZRAZ LJUDSKOG MIŠLJENJA I DOŽIVLJAVANJA

Sarajevske Sveske br. 01

Reklo bi se da je Rusmir Mahmutćehajić autentični protagonist eseja duha ili Duha, duha vremena, duha povijesti i društva. Mislilac, kojemu je stalo do životnog stila i fiziognomije duha, u kojemu će ljudska egzistencija biti netaknuta, svagda polifona i u toj polifonosti jedinstvena. Zato je njegova esejistika, misaono produbljena, i kada govori o bosanskom odgovoru, o postmodernosti i tradiciji, o tradiciji i liberalizmu, o ideologiji, svagda u odnosu na individuume i društvo - pledoaje za logos polytropos, za ono što je najviše u sakralnom, u Istini, Pravdi i potpunosti.
To je jedna značajka. I druga je bitna značajka njegova kulturno/znanstvenog i filozofskog djela jedna figura otvorenosti za Tajnu. U Rilkeovom smislu: pjesništvo i umjetnost su Tajna, i pravi odgovor nije sabran u definitivnom razrješenju Tajne Sfinge. Mi znamo Edipovu sudbinu, koja je metafora za tragiku znanja i djelovanja, koje poseže za Tajnom.Ovdje su figure otvorenosti prisutne u simpatetičkom razumijevanju tradicije, Objave, velikih svjetskih religija:judaizma, kršćanstva i islama. Mnogobrojni eseji, članci i studije pokazuju da zna kritički procijeniti svijet moderne. Ali mu je potrebna ne fascinacija koja zasljepljuje, nego opuštenost i u Heideggerovom smislu: opuštenost prema znanstveno-tehničkom napretku, koji nam se pojavljuje kao ideologija ili kao fetiš. To je opuštanje naspram postvarenja i u formi metode prirodnih i tehničkih, nomologijskih znanosti, u formi rastućeg industrijaliziranja, globaliziranja i regionaliziranja.
Ko otvori stranice ove knjige Bosanski odgovor, moći će vidjeti ove značajke. Duboko promišljenu tradiciju, duh sakralnog i sakralnih predaja, judaizma, kršćanstva i islama. U ezoterijskom i egzoterijskom smislu. Taj središnji forum tradicije jeste predaja svetog i sveta predaja, jeste ideja Boga. Ako to prosuđujemo via negations, to nije tradicija kako se ona razumijeva u novovjekovnoj i modernoj historiji i filozofiji, čak ni kao imaginarni muzej (A.Malraux); nije povijest kulture, filozofije, literature, umjetnosti, koja je prošla, koja je predmet kulturnih i historijskih znanosti.

II

Time je jasno kritičko odmaknuće od moderne, koja je predmet kritike u suvremenoj filozofiji, u hermeneutici i kulturnim znanostima, u Kritičkoj teoriji i Heideggerovoj post-filozofiji, koja govori o nadolasku "posljednjeg Boga", koji svoju jedinstvenu jedinstvenost čuva izvan onog nama dobro znanog računskog i hronologijskog određenja, što kazuju naslovi "mono-teizam", "poli-teizam" i "a-teizam" itd. Kritičko odmaknuće je, čini mi se, u odnosu na onu metafiziku čija je bit dioba ili povijest kao shizofrenija. Linearitet vremena, novi mentalitet, prinuda novog koje je osuđeno na starenje, na minulost, taj mit nastaje zaboravom sakralne predaje. Razlog tome je da ta novovjekovna zbilja, koja se danas realizira u industrijskom ili postindustrijskom društvu, kao Amerika, Evropa, Japan itd., kolonizira naše mišljenje i našu fantaziju, sposobnosti za izraz žalosti ili radosti, za mir kako ga razumije pisac Bosanskog odgovora.
Bosanski odgovor je igra otvorenih formi hermeneutčkog duha, topos opuštene argumentacije, mudre brižnosti, koja prepoznaje zlo u nacionalizmu i fundamentalizmu, u prinudi ideologije i politike, u represivnim kategorijama moderne na kraju 20. i na početku 21. stoljeća. Za Mahmutćehajića kriza moderne se očituje, prije svega, u pervertiranju sakralne predaje u cjelini ili u pojedinim političko-kulturnim sferama. U Bosni se, na žalost, sabire i svjetlost i tama. U posljednjem desetljeću tama, pomrčina uma i moći opažanja, ukidanje skepse, očajavanja ili zdvajanja u mišljenju, u suspendiranju moraliteta ljudske egzistencije, koja nas neće prepustiti hladnom i krutom utilitarizmu ili pragmatizmu, koji nije u stanju da razvije "norme zajeničkog života i moralitet ciljeva". To se razaznaje iz jedne, rekao bih, demitologizirane strogosti izvedbe, koja je u nas prepoznatljiva po stilu koji nudi interkulturalno razumijevanje i iskustvo.
Hermeneutička reinterpretacija sakralne predaje, pojma Jednote, jedinstva, mnogostrukosti, usmjerena je ne prema nekoj novoj utopiji ili mesijanizmu, s onu stranu heteronomnih moći, u mogućnosti pojavljivanja "tradicije u svjetskoj osjećajnosti", u "traganju za drukčijim intelektualnim vidikom". "Odnosi između modernog mišljenja i tradicijske mudrosti mogu, čini se, doprinijeti prekoračenju granica u koje se čovjek sam zatvorio."(158).
Pisac nalazi krunske svjedoke među filozofima, sociolozima i teolozima: u ustanovljavanju opravdanosti očekivanja re-habilitacije tradicijskih sadržaja u sakralnim predama, u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Traganje za odgonetanjem zagonetke o sklonosti prema zlu, postvarenju iinstrumentaliziranju, povredama i ratovima, vrhuni u jednoj novoj irenologiji, u filozofiji koja znak za nauk ne-borbe, u moralnoj ontologiji koja izražava naša bitna pitanja, u nastojanju da pronađe odgovor u usmjerenosti prema miru, tom novom nauku ne-borbe i kreativiteta mišljenja, doživljavanja i oblikovanja.
To je srž predstave koja nas upućuje na tragično iskustvo Bosne, koje se tiče svakog individuuma i svakog naroda. To iskustvo je u znaku kraja 20. stoljeća: trijumf ideologije nacije, nacionalizma i fundamentalizma. Rusmir Mahmutćehajić je promišljeno analizirao pojam jedinstva u razlikama. Odavno je još u postmetafizici Heidegger pokazao da identitet ne potire diferenciju nego je omogućuje. I ovo interpretiranje sakralne tradicije izlazi iz okvira antikvarnog pojma povijesti u Nietzscheovom smislu. "Čovjek je izvorno savršen", kazuje pisac. Udaljavanje od "počelne čistote", od onog sakralnog tradicijskog sadržaja, znači potamnjenje u ljudskoj subjektivnosti, u jastvu, "što je isto s njezinim zaboravljanjem".

III

"Čovjek je stoga tako u neprestanom iskušavanju između dobra s Bogom i zemaljske raskoši."(160). Mahmutćehajić u svim esejima otkriva smisao ovog stava, prolazeći sve tradicije i religije, sve povijesne i duhovne razine, koje se isprepliću. Međutim, poenta je ne samo u očuvanju ideje transcendencije u religijskom pluralizmu. Danas misliti i djelovati, kazivati, bez transcendencije je ono na što je ukazivao Max Horkheimer: to znači biti tašt ili ohol, kako voli da kaže Mahmutćehajić.
Bosanski odgovor je u tom smislu lijepa i smisaona spekulativna ontologija, kritička filozofija povijesti, ne samo Bosne, nego takozvane svjetske povijesti. Bosanski odgovor čuva iskustvo kulturalnog, religijskog, metafizičkog, tradicijskog alteriteta. On zna što je antitradicijsko, što je kob priklanjanja moderni i krizi moderne, zaboravljanje tradicije "koja odražava vezu s nepojedinačnom i natpojedinačnom istinom".
Istina ovdje nije propozicionalna i semnatička. Nesposobnost za Istinu je nesposobnost za tradiciju, za opažanje privida napretka i njegove ideologije, napose ideologije totalitarizma. Ljudsko traganje za transcendentnim izvorom, koje je moguće ne samo u političkoj teologiji ili političkoj i socijalnoj filozofiji, u sekularnoj i postsekularnoj teoriji i praksi, svagda je usred dramaturgije egzistencije, uma i duha, opažanja, jedinstva koje omogućuje diferenciju (i diferencije) koja se legitimira u jedinstvu. Odgovarati na to pitanje o Transcendenciji, ponire kod Mahmutćehajića u pitanje o porijeklu "šireće pukotine zla", nepovjerenja i mržnje, oholosti i pomutnje. Ova ideja vrhuni u slici prevođenja, koje je hermeneutičko događanje, koje pokazuje Istost različitog i različitost Istog, višejezičnog.
Poentirano rečeno: Rusmir Mahmutćehajić je protagonist političke i hermeneutičke kulture, koja ne priznaje ni jedno privilegirano mjesto u epistemologiji ili u političkoj filozofiji, koje bi vodilo tiraniji, neurotičnoj nesposobnosti da se ne dopusti da se ono Jedno, i u Plotinovom smislu, sa polifonijom kulture, tradicija, jezika, izraza, izgubi ili pervertira. Ova hermeneutička kultura je i stil, a stil je istina, ono vječno vraćanje istog ali ne jednakog. Ona je religijski pluralizam, pluralizam tradicija, kultura, jezika, sposobnost da se istinski prizna subjektivna sloboda i dostojanstvo svih ljudi.
U reinterpretaciji sakralne predaje Mahmutćehajić vidi u njoj novu duboko ukorijenjenu snagu kreativiteta; povrh svakog megalomanijskog temeljnog toka moderne, povrh utopijskih projekata, socijalnih i individualnih, od renesanse, do totalitarizma, kojemu je prethodila ideologijska moć, arogancija ideologijske fantacije ili ideologije nacije. On u svojem iskustvo mišljenja ima na umu i holocaust i genocid. Danas znamo koliko je kulturalno duboko ukorijenjena nacionalna intolerancija, oslonjena na mitove, i u eurocentričnim perspektivama (Njemačka, Francuska itd) u korespondenciji sa holocaustom. S njom smo ne samo u pustinji. Mi smo sumorni dio pustinje, zapadna ili nezapadna forma samoće.
Mnogobrojni eseji, članci i studije, knjige, svjedoče o tome koliko je Rusmir Mahmutćehajić pokazao kako je polifonost opažanja ono što odgovara onom stavu: čovjek se mora smjestiti u svoje iskaze i svoje iskustvo mišljenje i opažanja. Kao tragalački mislilac, znalac lišen uobražene dubokoumnosti, on jest bosanski odgovor, koliko je to i starogrčki odgovor, evropski odgovor, on je sebi priuštio da kao znanstvenik bude filozof, kao historičar da bude pisac, a kao umjetnik filozof ili znanstvenik.
On nije podlegao narcističkom - privatnom, nacionalnom ili romantičnom religiozitetu, preziru Drugog kao Drugog. I to je sinonim za ono tragično bosansko iskustvo, koje ne znači demisioniranje mišljenja i nade, ne znači fasciniranje "onom širećom pukotinom nasilja".

IV

Stoga je Rusmir Mahmutćehajić bio pripremljen, povijesno, kulturalno i duhovno, da na sebe dosljedno uzme ono što je dolazilo iz veličine sakralne predaje, iz izvora ili praizvora, što je svagda bilo smisaono naspram svome Drugome. U tom bosanskom odgovoru nećemo naći samo ono "Postoje zločini iz strasti i zločini iz razmišljanja.Granica koja ih dijeli je neodređena." (A.Camus). Svakako to što prepoznajemo kao kulturalni i religijski pluralizam, koji se ne iscrpljuje samo u toleranciji, svakako da ima nešto od one Tajne, od one Istine, ima jednu auru predanosti, koja se ne da ras/tumačiti. Ali je svako zlo, nasilje i poniženje, "nasilje i prema Istini", prema Bogu, prema Transcendenciji. Razviđanje bosanskog odgovora nije gesta individualne odluke ili individualnog talenta, koji često jeste sublimirani bijes (Adorno), sublimirana patnja, jezik, literatura, umjetnost, demitologizirana molitva, post-sekularna vjera.
O tome lijepo priča Zaslov, i ono spoznavanje općeg pitanja o čovjeku "kao potpunoj sažetosti sveg stvaranja ili, kako kazuje Predaja, slici Stvoritelja." Priča se kako je neki dječak u Stocu, starom gradu na bosanskome jugu, molio ostarjelog i poštovanog pjevača da ga pouči svom umijeću. A taj mu je rekao: "Niko te ne može poučiti bolje od vode i vjetra, te zvijeri i ptica. Oni će te te okrenuti slušanju kao najuzvišenijem umijeću. Preko njega ćeš, možda znati Tišinu. Ničim ona nije ograničena. A sve što ona nije, jeste njezin znak. To čemu bih te naučio moglo bi te odvesti od slušanja. A takvo udaljavanje vodi od mira i smirenosti, bez kojih čovjek gubi vezu sa svojom izvornom savršenošću. Nasilje prema Bogu i sebi nije ništa do to zastranjivanje."
Naravno, Mahmutćehajić nalazi smisaonu korespondenciju vjerovatno i sa onim misliocima koje nije mogao ni čitati, kao što je J. Habermas nastojao pronaći korespondenciju između Rortyja i Meistera Eckharta, kojeg ovaj američki neopragmatist, post-postmodernist nije nikada čitao. Pojam zla, opažanja, pokornosti kao prave forme slobode, koja nije u sjeni novovjekovne metafizike, arogancije metode i razuma, u formi mjerenja nemjerljivog, u matematiziranju, pisac je osvijetlio na način kako je to činio u svojoj prozi, u socijalno-historijskim esejima, o pjesništvu i literaturi, o slikarstvu i filozofiji, o filozofiji religije i filozofiji povijesti itd. Stoga je Mahmutćehajić iznad cinizma znanosti, znanstvene metodičnosti, koja je lišena smisaono usmjerene fantazije. Ona zna da u čovjeku postoji, na pravi ili krivi način, potreba da se odnosi prema transcendenciji, prema samotrascendenciji koja ne bi smjela biti strana religijama u njihovom pluralizmu i kongruenciji. "Istina je vazda prisutna a odsutan može biti samo čovjek", kazuje nam pisac. Religijski pluralizam, kao religijska i politička kategorija, koje nisu jednoznačne, iskazuje jednaku vrijednost i veličinu svih religija. To se ne podudara sa mišljenjem da taj stav protivrječi temeljnim pretpostavkama svake institucionalne religije. I Kur'an i Biblija su jedinstvene i jednake vrijednosti. To ne protivrječi stavu da svako očekuje izbavljenje unutar svoje religije. Mi danas znamo da i islam i kršćanstvo znače vjerovanje u obrat cijelog svijeta, na isti ali ne na jednak način. Taj je obrat moguć na miran način, a ne nasiljem ili terorizmom, kojim se pervertira svaki religijski nauk, pretvara se u vlastitu negaciju. U tom smo nasilju sasvim izgubili vid. Ne razlikujemo sjene i svjetlost, zlo i dobro. Susret religija je tada lišen sugovrnika, respekta drugog. Laž je uvjerljivija od istine. Muslimani u Evropi znaju da je duhovna sljepoća tragično iskustvo. Bosna je hronika sumornosti te sljepoće. Oni žive i stvaraju u zapadno-evropskoj civilizaciji, kao i drugi narodi na Dalekom Istoku, na primjer, Japanci ili Kinezi. Japanci su odavno virtuozi u samoblikovanju duha Zapada, ali su jasno sačuvali vrijednosti vlastite tradicije; ne u liku antikvarnom ili muzejiranom. Euro-islam nije znak da su Muslimani izgubljeni usred zapadno/svjetske civilizacije. Između euro-islama i Evrope, njezine metafizike i postmetafizičkog mišljenja, nije bilo mača i nasilja. Priznavanje ljudskih prava, prije svega, prava na slobodu i pravednost, na mir i Istinu, povrh svakog nasilja i terorizma, može se razumjeti iz samog islama. Bolje je da bude tako.
Iz takvog udaljavanja ili zaborava Potpunosti, onda, potječu zla, megalomanija znanja i neznanja, oholost i bahatost, antropocentrizam koji je bit novovjekovne i moderne metafizike. U takvom pervertiranom svijetu nije moguća obuhvatnost, njezin jezik, judaizam, kršćanstvo i islam su nesumjerljivi i neprevodivi jedni na druge. Gubitak sakralne Predaje i duhovnog bogatstva što ga ona u beskraj otkriva već je početak zla koje se u Bosni iskazuje u nasilju, ponižavanju i ubijanju. Očuvanje ljudskog dostojanstva, koje nije manje značajno od očuvanja mogućnosti slobode i ne-borbe, počinje sa epistemologijom, sa teorijom spoznaje i teorijom znanosti, a okončava sa ontologijom ili kozmogonijom. Mahmutćehajić iskustvo patnje pretvara u znanje i mudrost, u katharsu, u kreativnost koja je jedino opravdanje ljudske egzistencije. "Bosanski odgovor, prema tome, jeste prihvaćanje da je u svaki jezik sve prevodivo."

V

Puno toga korespondira i sa drugim iskustvima mišljenja. O tome svjedoči jedan od najvećih njemačkih, evropskih i svjetskih mislilaca, Hans-Georg Gadamer: "Ne samo udaljeno i strano prošlosti. Zapravo, i udaljeno i strano koje stupa sa nama u jednu novu životnu, koja stupa u druge kulturne krugove postavlja pred nas novu zadaću i bez sumnje uvodi u jednom smisaonom horizontu pluralističkog svijeta novu izmjenu razgovora i stjecanje novih horizonata smisla, koji sežu ponad pojma filozofije, koji je na Zapadu iskusio svoje izobraženje. Iz uske povezanosti pjesništva i filozofije, i umjetnosti razgovora stranih kultura, nastaje za nas nešto novo što je dostojno mišljenja."
Rusmir Mahmutćehajić, tako ga ja razumijem, rehabilitira vrijednosti svete Predaje; spaja nam tako različite mjerodavne mislioce kao što su: Lao Tze, Konfucius, Sokrat ili Isus, Muhamed, afirmirajući ne onaj um ili razum koji se iscrpljuje u megalomaniji diobe, utopijskih projekata, koji okončavaju u totalitarizmu i holocaustu, u fanatizmu revolucionara od Francuske revolucije, u kojima um prestaje biti uman. Ako um teži moći, onda je tu proces, ne samo onaj Kafkin "Proces". Opasnost leži u tome da u težnji za moći, za dominacijom, ne zapadne u totalitarnost, u zloupotrebu, u teror.
Jer: "Bosansko jedinstvo razlika zahtijeva slušanje i prevođenje od jednog do drugog oblika, te od modernosti do predaje, i obrnuto. Napetosti koje pritišću i odgone mir nisu razrješive u oholosti umišljenog znanja. Skromnost u raspolaganju znanjem pokazuje se kao otvorenost za savlađivanje neznanja koje je opsežna zbilja svake pojedinačnosti."(187)
Bez nametljive literarne pedagogike, Rusmir Mahmutćehajić je znao slušati ono što Tišina kazuje u Bosni i posvuda u svijetu: bosanski odgovor, koji je u sadašnjoj životnoj empiriji doživio svoju, nadam se ne vječitu, negaciju. Rusmir Mahmutćehajić nije sklon da bosanski odgovor pretvori u univerzalnu pedagogiku. U svojim esejima o modernosti i tradiciji, o ideologiji i liberalizmu, o demokraciji i metafizici, on je u svojim esejima nalazio mjesto za kritičko propitivanje etičkog, otvorenosti duha, personalne savjesti, za "istinu i u odnosu prema drugima i prema sebi samome". On nam je ponudio jednu literarnu kompoziciju svjetsko-evropskih vrijednosti, evropsku socijalnu i kulturalnu kartu, koja je "inovativni konsenzus" s onu stranu tradicionalnih i modernih ideologijskih granica. Pokazao je i to da je filozofija polifona, da nije odustala da uči iz povijesti i da se ne zadovolji za lažnom lekcijom.

VI

Najvažnija zadaća filozofije i znanosti da učini sve što je moguće učiniti za izbavljenje iz metafizičke krivnje, najveće opasnosti. Pitanje o moralu i politici kazuje da se ni znanost ne smije zadovoljiti sa onim što je moguće konstruirati. Danas biotehnologija prijeti da uvede "posthumano društvo". Rusmir Mahmutćehajić otvara u tom smislu duboke uvide u svetu Predaju, u izvorni smisao kršćanskog Otkrovenja i duh islama. Njegov kreativitet pripada intermedijarnom poslu koji raskriva smisao tekstova predaje i u isto doba nastoji oko sumjerljivosti ili kongruencije filozofije, teologije,duhovnih znanosti. Njegovo se mišljenje razvija u pogledu na velike predaje i alternative između moderne, modernog svijeta i ideje transcendencije.
Na kraju: Rusmir Mahmutćehajić brižno promišlja bosanski odgovor kao tragično povijesno iskustvo, kao ljudski univerzum, kao presedan:u Bosni i Evropi, u onom najvlastitijem. Znajući da je svaki čovjek, i svaki pisac, prije svega on sam u odnosu prema transcendenciji, na svoj način jedinstven, tačka ukrštanja pojava svijeta i duha. I za njega bih mogao ponoviti: Odbija ga svaki rigidni sistem, čak i onaj narikača, i "k tomu još kao korisnik leša umiruće kulture. U svakom duh nalazi svoj ob/lik, "u svakom pati kreatura, u svakom je pribijen na križ neki spasitelj", govorio je H.Hesse čiju 125-to godišnjicu rođenja čovječanstvo već označava.
Bosanski odgovor, kako ga trezveno i mudro promišlja Rusmir Mahmutćehajić, nije arogancija uma, provincijalno-bosanskog ili univerzalno-bosanskog, nego je neka vrsta euro-taoizma, jedne nove poetologije kao temelja svijeta, u čemu leži nada Bosne. On je za mene i faustovski čovjek, koji vjeruje u ideal znanja, u ideal koji je već ostvaren, u beskrajni napredak čovjeka, bezgranično vrijeme kako bi se približio bezgraničnim idealima (Fr.H�lderlin, Hermokrates an Cephalus).
On fascinira i kao pisac i kao čovjek, ukotvljen u de-romantiziranu i de-mitologiziranu evropsku kulturnu i filozofsko-teološku tradiciju i modernitet. Literatura, kontemplacija u tmini i svjetlosti svijeta, literarno djelovanje njegovog života, s onu stranu filisterije obrazovanja i taštine, sjaja i bijede zapalosti na raskošje prolaznog svijeta, jest ono što stvara Rusmir Mahmutćehajić. U doba krize moderne i krize mišljenja i literature. U doba kada se u monologu znanosti, prirodne, tehničke i društvene, traži obogaćivanje naših mogućnosti života i mogućnosti sreće.
Ono što ovdje imenujem kao "teologiju", samo je "religijsko filozofski izraz ljudskog mišljenja i doživljavanja" (H.Hesse), ponovno nalaženje smisla sakralne predaje. I jezik i umjetnost su putevi do Istine, do Duha u svim religijama i svim formama života. Ali su način da u sebi pregorimo strah, oholost, nacionalni humanizam, da savladamo kulturu koja nije nastojanje oko istine i pravednosti, čije je ime ljepota, bjelodana u svim dušama. Taj put je put prema Bogu, prema "čistom bitku Duha" (H.Hesse), koji je znak da nismo prisegnuli na gubitak, otuđenje, na materijalizam i profitabilnost svjetske civilizacije, na sudbinu populizma i medijske imperije.
Bosanski odgovor - ili svaki istinski bosanski odgovor, koji sabire u sebi logos polytropos, zbiljsku tragiku ne samo Bosne nego i Evrope, tragiku planete Zemlje - piše se za sjećanje i vjeru, za vrijeme koje nije skup medijskih fantazija i simulacija, za gubitak zbilje.Piše se za ono što je vidljivo nastanjeno u nama, u temeljnim doživljima duše, po čemu svako od nas zna da jest. Ona se pita o porijeklu dobra i zla, o zaboravu, o očima koje vide ideal.
U Bosanskom odgovoru vidim ono što izmiče strastima historičara, psihologa i pjesnika: predanost znanju koje je ono najviše, znanju koje je djelovanje, koje je doživljaj, koje je de-mitologizirana molitva, ono što je za Th. W. Adorna u stvari muzika, kakvu je vidio u prepisci sa Th. Mannom kome je bio savjetnik u stvarima muzike za djelo "Doktor Faustus". Ona je čežnja za izgubljenim u zaboravu, za onim neizrecivim, za Jednim koje nije samo matematičar svijeta, koji ne dijeli moral i kulturu, istinu i sudbinu. Ona je protiv demagoškog veličanja prolaznosti i vremena, puritanskog haračenja domovine, duha i uma. Postoji više načina - u svim religijama i svim formama života - da znamo da jesmo. Svaki znatiželjnik može to iskopati iz vlastitog krhkog izgleda. Čitanje Bosanskog odgovora je svagda davanje i uzimanje. I jedno i drugo mogu nam prepriječiti put, u mržnji ili strahu, ili pak otvoriti ga, sabranog u sjeni i sposobnog da bude dugovječno.