Jasmin Agić

RAZIGRANI VJETAR

Sarajevske Sveske br. 37-38

Od kada je otišao budim se prije nego svane dan oblivena znojem i zgrčenih ruku, a onda nepokretna ležim na tvrdoj drvenoj postelji obloženoj slamom i čekam da ljudski glas rasiječe uznemirujuću tišinu noći. Svuda oko sebe osjećam prazninu, najmanji pokret ruke ili bedra otkriva mi istinu koju samo u snovima zaboravljam; u ovoj postelji pravljenoj za dvoje ležim sama. Čekajući tako da prvo jutarnje sunce rastjera posljednje ostatke noći strah se uvlači u moje tijelo i osjećam da moja bespomoćnost prelazi granice normalnog i savladivog. Poželim da se nisam probudila, da mi se očni kapci nisu podigli i da mi svijest o vlastitom postojanju nikada nije dotakla sljepoočnice. Kako sam bila sretna čas prije u snu dok nisam znala za sebe, za ovaj život sačinjen od čekanja i strepnje. I baš kada pomislim da neću smoći snage da razgrnem ćebe od lamine dlake čujem tihi bat koraka iz susjedne prostorije i znam da je vrijeme da ustanem. Ne priliči da stara Dabar ustaje prije mene; vrijeme njenih bdijenja davno je prošlo, a staračke bore, sijeda kosa i velike plave vene njenih otežalih nogu priskrbile su joj status koji svaka od nas mora poštovati. Šta je moja čežnja naspram njenog bola, a istrajnost u radu naspram njene dugovječnosti. Hitam prema kuhinji brzinom koja nije svojstvena bićima sa ovog svijeta, hitam kao oštar i neugodan pustinjski vjetar da upalim ognjište, moram tamo biti prije nje, jer poznajući njenu tvrdoglavost znam da počne li s jutarnjim poslovima neće htjeti stati bez obzira koliko molećiva moja preklinjanja bila. Samo će odmahnuti rukom i nastaviti raditi, a moja nagovaranja prekinut će blagim majčinskim riječima stare odgajateljice: „Odmori se kćeri, pred tobom je život koji ćeš, htjela ili ne, provesti u radu“.
Skupljam u sebe osjećaje dobro pazeći da me ne oda jedva čujan jecaj ili trag slane suze na mome licu. U ovoj velikoj kući pogledi nikada ne miruju, iza vezenih čadora koji nas razdjeljuju, imam utisak, uvijek nepokretno i neprimjetno čami uho željno tajni. Nisam nikada opuštena, pazim na svaki pokret koji načinim; uklanjam se starijim ženama sa puta prije nego uspiju bilo šta prozboriti, izbjegavam polutajna okupljanja mladih djevojaka, servilnošću preduhitravam svaki zahtjev starijih muškaraca. Život mi se pretvorio u nastojanje, neprekidnu potrebu da budem neprimjetna i nevidljiva.
Najviše učim od stare Dabar. Isprva sam tu ženu na koju niko ne obraća pažnju posmatrala sa udaljenosti naših razlika. Ona je cijeli život bila sluškinja i žena muškarca nedostojnog da sjedi u plemenskom vijeću, ja sam, opet, rođena u šatoru ratnog poglavice Divljeg Vuka. Moj otac zavrijedio je ime kao nedorastao mladić kada je na rubu velike šume nožem ubio bijesnog i izgladnjelog vuka. Još i danas se s velikim strahopoštovanjem selo prisjeća predvečerja kada je moj otac, namazan krvlju divlje životinje, pred plemenski totem, kao dokaz svoga junaštva i hrabrosti, donio veliku sivu vučiju lešinu. Moju majku dobio je kao dar od starog plemenskog vrača. Noć kada je prvi put otišla u njegov šator nije nikada zaboravila. Natiskivao je njeno muškom rukom nedirnuto tijelo žarom davljenika, grizao je njene male oble dojke kao da mu o tome ovisi život. Tu noć, pričala je majka poslije, strah koji je suspregao gledajući zvijer u oči oslobodio je u toploti njene postelje. Oboma je bilo prvi put. Otac je poslije te noći, manirom velikog gospodara, dolazio u njenu postelju kad je htio, nenajavljen, liječiti svoje hirove i tažiti omamljujuću žeđ tjelesne požude. Od majke sam naslijedila krotkost i poslušnost i nikom znanu moć da predosjetim u ljudima promjene duše i srca; od oca, izgleda, samo nekontroliranu želju za ljubavlju.
Dabar je kao sluškinja u šator mojih roditelja došla nedugo nakon mog rođenja. Dojila me, učila da hodam, osluškivala kada će se sa mojih djetinjih usana odlijepiti prva riječ. Vjerujem da je prva riječ koju sam izgovorila bilo njeno ime, Dabar. Zamišljam da ga nisam bila u stanju izgovoriti cijelog i da sam u praskozorju svoga života prvu riječ izgovorila rastavljenu na slogove Da, bar. Ime žene koju volim više od oca i majke. Iz godina najranijeg djetinjstva najviše se sjećam njene prisutnosti i odsutnosti mojih roditelja. Otac je strelovito napredovao u plemenskoj hijerarhiji, jer se nijedan ratnik našeg klana nije mogao nositi sa njegovom divljom naravi, njegovom bešćutnošću i krvoločnošću. Njega u mome životu nije bilo. On je poznavao samo život plemenskih borbi i lova. Majku je posjećivao samo noću, pijan od uzbuđenja, i tada bi se iz njenog prostranog i udobno uređenog dijela šatora zrakom razlijegali potmuli krici žene koja svom snagom nastoji prikriti uzdahe tjelesne boli koje se stidjela.
Najpostojanije sjećanje na majku seže u vrijeme kada još nisam bila dorasla da rečenice sklapam u smislene nizove i kada su riječi iz mojih usta izlijetale kao slijepi miševi iz planinske spilje – bez logičkog reda i smisla u nezaustavljivoj bujici zvučnih slučajnosti. Majka je bila lijepa žena to dobro znam. Crna joj kosa, ravna poput riječnog vodopada, pada preko cijelih leđa. Dok bi sjedila kosa bi joj vrhovima dodirivala zemlju. Iz najranijeg djetinjstva pamtim sliku koja mi je ostala duboko urezana u sjećanje. Majka bi prije nego bi odlazila sa ostalim seoskim ženama raditi u polju sigurnim i elegantnim pokretima vezala kosu u punđu na vrhu glave. Divila sam se njenom umijeću, njenoj sposobnosti da dugu i bujnu kosu spretnim pokretima šaka smota u gotovo nevidljiv ukras na glavi. To beskorisno znanje, priznajem, jedino je čemu me majka naučila.
Mnogo godina nakon što se odigrao prizor iz mog sjećanja u kome majka okrenuta leđima meni i Dabru, nijemo, skuplja kosu na tjemenu svoje glave, shvatila sam zašto je prema meni uvijek bila rezervirana i zašto je jedina nježnost koju sam osjetila sa njene strane bio dug i melankoličan pogled kojim bi me gledala dok bi me Dabar kupala i oblačila. Bila sam njena nijema radost i najveći sram. Godinama je otac lijegao uz moju majku, ali ona je samo jednom ostala noseća. Majka je bila prelijepa trudnica, pričala mi je često Dabar. Trudnoća je od mršave i koščate mlade squo načinila zrelu i putenu ženu. Otac, radostan što mu je mlada žena napokon zatrudnjela, naredio je staricama svoga rodovskog klana da se prema mojoj majci odnose kao prema indijanskoj kraljici iz seoskih legendi. Godila joj je pažnja, prisjećala se nerijetko Dabar, ali nikada nije dozvolila da je iznenadna sreća promjeni. Uprkos mnogobrojnim očevim protestima trudila se obavljati svoje dužnosti baš kao i prije. Noć kada se porodila bila je neobično mračna i hladna. U velikom šatoru načinjenom od medvjeđih koža cijeli dan i cijelu noć gorjele su dvije vatre. Uz majku koja se cijelu noć porađala uz neljudske krike bila je samo stara babica Prerijska Sova. Otac je golih prsa, namazan ritualnim bojama i životinjskom krvlju, zajedno sa nekolicinom najodanijih prijatelja čekao dolazak djeteta na maloj ledini nedaleko od sela. U samu zoru glasovi u šatoru od medvjeđih koža su utihnuli. Stara babica izašla je iz šatora i odlučnim korakom starice zaputila se prema ledini na kojoj su muškarci čekali radosnu vijest. Jak vjetar koji je puhao cijelu noć raspleo je sijedu kosu po njenom licu. Prišavši mome ocu okrenula je glavu u smjeru iz kojeg je puhao vjetar. Dok je slušao kako mu starica saopštava da je dobio kćerku kose su im isprepletene vihorile na jutarnjem vjetru. Veselo očevo lice steglo se u grimasu iznenađenja i razočarenja. Prije nego je starica stigla prošaptati molitvu bogovima i duhovima predaka otac je divlje urliknuo i bijesan odjurio u crvenu preriju. Prerijska Sova, najstarija babica sela, mojoj je majci na povratku u šator izrekla umirujuću laž. Muž ti je presretan i obradovan što je dobio kćer, sa osmijehom na licu prošaptala je mojoj iznemogloj majci na uho Prerijska Sova. Umirena njenim riječima majka je napokon zaspala. Nikada prije i nikada poslije nije spavala tako spokojno.
Toliko godina sam se čudila majčinoj ponižavajućoj pokornosti ocu maštajući kako ću je jednog dana osloboditi ropstva u kome je živjela. Oca se nikada nisam bojala. Vjerujem da je s godinama počeo cijeniti moju hrabrost. Nikada od njega nisam doživjela nikakvu neugodnost. Prema meni se odnosio sa blagom strogošću. S godinama izgubio je interes za majkom. Naročito nakon što je shvatio da ona, koliko god se on trudio, više neće ostati bremenita. Isprva je to saznanje od sebe i majke htio odagnati batinama koje je ona šutke trpila, misleći valjda kako ih je zaslužila. Majka je cijeli život osjećala krivnju što mome ocu ne može roditi sina kojega je toliko želio. Rano djevojaštvo pamtim kao vrijeme tišine. Majka je sve poslove obavljala šutke, nastojeći postati u mome i očevom životu što neprimjetnija. Njega se bojala, mene se stidjela. Bila sam i još uvijek sam dokaz njenog najvećeg životnog neuspjeha.
Muškarce sam izbjegavala, čak i onda kada sam shvatila da počesto njihovi pogledi ostaju prilijepljeni za moju pojavu. Nisam mogla ne primijetiti kako su, inače mirni, mladići u mome prisustvu postajali razgovorljivi, ili kako nadobudni mladi ratnici u mome društvu hine pitomost koju su prezirali. Zabavljala me pažnja kojom su me obasipali. Dabar me podučila kako da se odnosim prema njima. Laskavce sam pozorno slušala, a nakon što bi završili sa hvalospjevima mome stasu i mojoj inteligenciji, bešćutno sam im u lice sasipala salve pogrda od kojih su se crvenjeli do korijena kose. Naročito sam uživala ismijavati prepotentne ratnike koji su mi nudili brak nabrajajući, ozbiljnih lica, prednosti života sa njima. Te hvalisave kukavice zatim bi se žalili mome ocu, koji bi zbog mog ponašanja pjenio od bijesa. Na prijetnju da će me udati za jednog od svojih prijatelja smjelo sam odgovorila. Toliko smjelo da se otac zabezeknuto odmakao od mene. Učinila bih to bez i najmanjeg predomišljanja. Iz kuće u koju me prisilno odvedu odmah ujutro iznijet će me mrtvu, ozbiljno sam poručila ocu. Otac nije strahovao za život neželjenog i nevoljenog djeteta, bojao se žiga sramote koji bi nakon toga nosio do kraja svoga života. Srce mi je postalo tvrdokorno i okrutno. Glas o mojoj prgavoj naravi brzo se pronio selom i muškarci me prestadoše gnjaviti.
I baš kada sam počela upoznavati mir života bez muškaraca upoznala sam njega. Zaljubila sam se u Vuka a da toga nisam bila ni svjesna. Osvojio me svojom veselošću, šalama koje je uporno pričao iako se ne sjećam da se moje lice ikada razvuklo u osmijeh. Više od njegovih šala zabavljao me njegov glasan i grlen smijeh kojim se smijao vlastitim dosjetkama. Počela sam uživati u njegovim dolascima. Pričao je priče za koje sam znala da su izmišljotine, ali sam uživala slušati ih. Vuk ima dara za pričanje priča, a naročito su bile interesantne one u kojima je opisivao svoje propale ratničke pothvate. U svojim bezazlenim lažima Vuk je uvijek bio simpatični gubitnik. Nisam mu htjela priznati, ali moje srce je uživalo u njegovoj prisutnosti. Prije nego bi se pojavio osjetilo bi da dolazi, prije nego progovori znalo je što će reći, prije nego ustane znalo je da je došlo vrijeme za rastanak. Moje nerazumno srce nije tugovalo, jer je dobro znalo da će se Vuk uvijek vraćati. Njegove sam ljubavne ponude olako odbijala uživajući promatrati njegovo lice kako se muči od neuzvraćene ljubavi. Povlačio se posramljen, tiho, a vraćao veseo i razdragan uvjeren da ću tog dana biti milosnija prema njegovim željama. Sad žalim gorko što se nisam smilovala njegovim ljubavnim molbama. Žalim što sam nepromišljeno odbila sreću.
Danas kada nevesela poslušno obavljam kućne poslove kajem se što nisam Vuku priznala svoju ljubav. Ali, kako sam mogla znati da će lude starješine sela iskopati ratnu sjekiru i da će svi mladići odjahati u rat. Kako sam mogla znati da će se Vuk, razočaran mojom hinjenom nezainteresiranošću, priključiti hordi Razjarenog Bizona. Kako sam mogla znati da će povrijeđen otići bez pozdrava. Život bez njegovih priča postao je pust. Sve što mi je ostalo, sve što imam pusta je nada da će se jednog dana vratiti i da će biti onaj stari. Ne mogu ga nikako zamisliti kao ratnika. Grozim se pomisli da će se pretvoriti u moga oca, da će postati čovjek koji će se sramiti svoje nježnosti.
Dok ležim u mraku šatora, na slamnatom ležaju, u noći bezbrojnih dubokih uzdaha, zapitam se da li ikada, dok ga niko ne gleda, nečujno, prošapće moje ime. Razigrani vjetar.