Mikkel Bruun Zengenberg

RASKIDI, SAVEZI, CRTE RASJEDA, STJECIŠTA: PRIKAZ NAJNOVOG I MANJE NOVOG DANSKOG PJESNIŠTVA.

Sarajevske Sveske br. 14

sa danskog prevela: Dora Maček

Dvostruka opasnost da se bude drzak i naivan odmah dočekuje onog tko pokuša zacrtati bilo kakav književni prostor, natročito onaj najnoviji i suvremen. Drzak zato, jer se trajne razlike između zaista značajnih s jedne i prolaznih te marginalnih djela i autora s druge još nisu očitovale; a naivan zbog epistemološke samosvjesti dok se pokušava zaobići to područje i sebe izdvojiti iz zamršene mreže sklonosti i antipatija. Međutim, oba izazova se lako mogu svladati, ponajprije prihvaćajući nepronicljivu mrežu već određenih književnih vrijednosti (što je trajni izazov) i drugo, otovreno priznajući svoju pristranost, koja je, nadajmo se, u određenoj mjeri stručna.
Nakon ovih riječi želio bih se najtoplije zahvaliti Susanni Jorn, što mi je ponudila da dam svoj prilog broju Sarajevskih svezaka, koji će objaviti novu dansku poeziju i što je bila nadljudski strpljiva.

,Dansko pjesništvo ... ovih dana, Danskom vlada desna većina koja je naklona određenom nacionalističkom štovanju onoga što je izrazito danska kulturna baština; globalizacija se - barem na području kulture - smatra nečim stranim i pomalo opasnim. Susanne Jorn i mnogi drugi pak, predstavljaju sasvim drugačiji pogled na te stvari. Pjesništvo je globalno i možda univezalno, ono kruži, putuje, obilazi svijet, nemirno se seli, uvijek znatiželjno, propitujući, razmišljajući, opasno otovrena duha. To vrijedi i za 10 danskih pjesnika koje ovdje želim ukratko predstaviti. Oni pokazuju očitu razlnolikost unutar danskog pjesništva što se tiče njihovih literarnih i estetskih stajališta, pjesničkih identiteta, uporabe pjesničkih tehnika i ideja. Ti su pjesnici Annemette Kure Andersen (r. 1962.), Inger Christensen (r. 1935.), Klaus Høeck (r. 1938.), Susanne Jorn (r. 1944.), David Læby (1969.), Nina Malinovski (r. .), Henrik Nordbrandt (r. 1945.), Martin Glaz Serup (r. 1978.), Erik Stinus (r. 1934.) i Pia Tafdrup (r. 1952.). Neki od ovih pjesnika i pjesnikinja izuzetno su cijenejni i već više nego čvrsto ugrađeni u danski pjesnički kanon. To su Inger Christensen (koja je već mnogo puta predlagana za Nobeluvu nagradu za književnost), Pia Tafdrup i Henrik Nordbrandt. Drugi su zreli, zanimljivi i briljantni, ali su cijenjeni u nešto manjim krugovima, kao Klaus Høeck, Erik Stinus i Susanne Jorn. Ostali su još manje više mladi i u usponu, kao David Læby, Annemette Kure Andersen i Martin Glaz Serup. Osim njih imena poput Thomasa Boberga, Pije Juul, Nielsa Franka, Mortena Søndergaarda, Ursule Andkjær Olsen i Larsa Skinnebacha predstavljaju neke od najzanimljivijih pjesnika koji trenutno pišu na danskom. Svi su oni na različite i suprotstavljene načine angažirani na trnovitim odnosima između pjesništva i politike te su svi posvećeni nekom obliku kritike sadašnje danske vlade - a da pri tom nisu postali plijenom dosadne i problematčne navike da pišu polemičke članke loše maskirane kao poezija.

U grubim crtama, moglo bi se reći da dok je sedamdesetih godina dansko pjesništvo bilo upleteno u različite manje više mariksističke kritike kapitalizma, kombinirane sa prikazima tmurnog svakodnevnog života na društvenom dnu koji paraju srce, osamdesetih se desio potpuni obrat, koji je okarakteriziran intenzivnim korištenjem isključivo estetsih i formalnih tema, svjesnim njegovanjem ljepote i oblika, a sve kao oblik protesta protiv pojednostavnjenih i politički korektnih tendencija politizacije iz sedamdesetih godina. Zatim je devedesetih godina novi val mladih pjesnika krenuo istraživati veze i afinitete između prirode i kulture, ili se bavio ironičnim i prigušenim ocrtavanjem svojih osobnih okruženja. Danas, sve od 2001., može se reći da je zajednička nit - ako je uopće ima - obnovljeno i nedogmatično zanimanje za politiku, nasilje, lažnu retoriku.
Na svaki način, ovo su samo vrlo grube skice raznolikosti koja zrači unutar različitih nedavnih desetljeća koje sam upravo sažeo. Ono što bih volio naglasiti jest, da ni jedan od 10 pjesnika i pjesnikinja koji su izdvojeni za opis u ovom predgovoru nije uskih pogleda niti je provincijalan, i da stoga za razumijevanje posebnosti njihovih priloga valja posvetiti posebnu pozornost različitim vezama između danske književnosti i svog ostalog svjetskog pjesništva. Štoviše, većina ovih pjesnika su vješti prevodioci, obično su svjetski putnici, neprestano su na putu, posjećuju festivale poezije i tamo čitaju svoje pjesme, i živo su angažirani u svijetu oko sebe.

Anemette Kure Andersen

RAZVOĐE

III

naslage
Zumbula bijele trake
padaju kroz čašu
u potrazi za čvrstim tlom ali
nailaze samo na vodu koja tjera
cvijet da brzo
izraste iz lukovice
odjeven u korotu

IV

Mjehuricama i
magnolijama je kiša
podarila crne crte
ne okreći više listova u svojoj knjizi
požuri se podići pogled
prije no što ti lice postane
maska od žičane mrežice
filtar svim
kapljicama

V

Jagode protežu
svoje presadnice po
suhoj zemlji suncokret mora
uvenuti prije no se zlatna raskoš
rascvjetala kad se
jesen najavila jednoga dana
u sred kolovoza

VII

Oblaci bacaju padobrane
mokrog snijega na okna
pahuljice se tope a
a kapljice vuku
usamljene crte niz
staklo kao ljubav prema
voljenom

VIII

Crne spore tulipana
pridržane ravnim crtama
stapki produžuju se
kao šarene olovke
u kutiji okrenute svjetlu

IV

Ta sposobnost da se
niti lišća uhvate
za papir kad ih se izloži
zrakama sunca
oblik je fotografije
nestalog vremena ili
možda je samo
zgusnut oblik
želje koja se ne može
ostvariti

VI

Izblijedleli akvarel
s ranim listovima kestena
nastaje kad se rasvijetli
požutjeli papir sad kad godina
skuplja sve dane
da ih nesmiljeno spali

III

Prvog dana siječnja ističe se
kukac prozirnih
zelenih krila na
neprozirnom prozorskom staklu
kao da je prezimio
u fosforu brojčanika

VIII

Jabuke cvat
otpuhuje sa crnih grana
djetelina širi mrežu
svog korijenja u travi kad
sunce otopi tvrdu
jezgru u tvojim očima
kao što si ti
razapet između
dva godišnja doba

IX

Uzorak kakav su nacrtali
mokri prsti kiše
u prašini na prozoru slični su
karavanama što se vuku
kroz pustinju
da bi na kraju isparile
na obzorja
crti

X

Cvjetni lonci na terasi
skupljaju metalno
sjeme čička

Noćni kukci i dimne ptice
vuku crte kroz
krajolik

Kao vjetrom doneseni svjedoci
jedne ljubavi
koja je predugo
trajala

XI

Sunce baca crne mrlje
suše na tlo i
prelijeva zaboravom
poljubac koji je urezao jezik

List kalendara je požutio
jer se protegnuo prema jeseni i
pušta da se tvoja uglata ramena
zaokruže od čežnje

David Laeby

TVOJ JEDINI

Da, žurim se, nalazim sve izraze,
plačem i teturam: Dovedi mi dijete dok
buljim u sebe. Danas je nevrijeme prešlo preko
posude s vodom starom još od ljeta, danas
sam trčao uleknutim pošljunčanim putem. Još
sam mlad i mislim: Svo to vrijeme!
Da je u životu moguće osloboditi se niti
svoje ljubavi...
Dok ovo pišem ti putuješ:
Vidimo premetnute ulice, a svaki
čovjek razdire svu ljudsku okrutnost;
razgovaramo sami sa sobom tako glasno, a trava
će izdržati osjećaj s kojim se po njoj gazi;
jeli te sad zaustavila glazba i jesu li te osvijetlili? Znam:
Tako je to... Krv teče s jednog dijela
kraja svijeta do drugog, a loše ugođena glazbala
i smijeh s nekog prozora u tamu. Obećaj mi:
proći ćeš ovuda.
Evo kako prolazi ljeto s čađi u kiši. Kuća
pada ruši se prema zemlji.... Bio sam ...
Tvoj jedini.
Otada nije bilo veće slobode.

Zemlje

Ptice se okreću u zraku sa svjetlom
na trbuhu, misliš da će se sunce uskoro crvenjeti
čitavog dana, a bilo je nečega što nisi stigao
učiniti «svake godine u ovo vrijeme bude
prekasno»: Svake godine bude sve više
prekasno. Nije to nešto što još znaš
što je, ali znaš, da kazuje većinu toga
o tebi. Možda
je nestalo s onim kojeg nisi nikad više vidio –
od tada to više ne bi mogao prepoznati. Kao ni
njegovo lice. Kad bi ga ugledao.

Ali on nije tvoje jedino sjećanje: Bilo je
ljudi koji su te posjećivali;
išao si po njih čamcima i opet ispraćao
i mahao. Teško je reći odakle su dolazili:
Zemlje su mijenjale imena kao godine. Bez
putovanja ili selidbe
sada su sigurno na sasvim drugom mjestu od onog,
na kojem znaš da su nekoć bile.

Krijes
U veče nema ničega
suvišnog. Nebo
je ledeno jasno. Mi drugi
nalik smo malenim vatrama; želim vjerovati da je to zbog
dobrote, mirisa dima, možda
je već proljeće ... da, događa se
u sred života, da propjevamo –
i točno je: godine blijede. Događa se
da ukidamo zakon smjera i trčimo
unazad: Voda se lako topi
u vodi, ti znaš:
Ništa nisi preživio. Zato
je pobjeda tvoja. A ove večeri
gore maleni krijesovi. To vjerujem.

Erik Stinus

U SNIJEGU JEDNOG JUTRA

I tako se tvoje platno opet zabijelilo. Zrnca
tame koja se uskovitlaju i lagano spuštaju
kao pahuljice pepela u letu, jer pogled prema svjetlu
titranje je blještavila, komadići mreže
što drži boje tvoje slike na okupu, vrijeme
i ostaci vremena, trake i vrpce, hrđa
i moljci, ono što je izletjelo straga, milovanje, trud,
vatra meka kao brašno, divlja kao žudnja.
Pa nečistoće oka sjećaju se svega
i žele te zbuniti kad bez riječi
u snijegu jednog jutra, pozvan svomu poslu
kistom i paletom slikaš tragove
koji idu u tamnu dubinu šume, unutra do onih
što su tebe naslikali, tvoju sjenu, put prema naprijed.

OBJAŠNJENJA
za Danijela i Inu

Nešto se mora odgoditi za sutra,
budi realist: nećeš završiti,
najednom se zrak ohladio,
a sunce visi nisko nad brezikom.

Sutra je nekoliko minuta kraće
nego današnji dan. Namjesti budilicu
pa ustani i radi
sa suncem. Andska svirala sovinog glasanja

uspavljuje te u san pun očekivanja.
Pred svitanje ti je hladno i sanjaš
o plivanju preko sive vode.
Svakim zamahom je more strmije, svjetlucaju svjetla

sve dalje na obali. Tad zazvoni budilica,
tad pokorno blago govore ptičji kraljevi,
kralj i kraljica mu, možemo zamisliti,
u dvadesetgodišnjoj crnoj smreki.,

a brezovo zlato leži rastrošno po strani
u travi, popadali komarci,
tvrda zemlja s lijevanim tračnicama. Nešto se
opet mora odgoditi. Samo pjevaj: do iduće godine.

TISUĆINA DRVETA ZIMI

Za Saru

A zima će, proriču, biti duga.
Ne vrijediš mnogo,
kaže se, škripe moje kosti,
točno je da bih naradije
prespavao ovo godišnje doba.
Ali namjeravam raditi važne stvari,
govoriti riječi, susresti prijatelje,
nekome se približiti pismom
deset ili devetnaest sati daleko,
sanjam da ga sam predam
i to baš danas: nada –
da držim život u takvoj dragocjenosti
kao što je, sasvim suprotno očekivanju,
upravo propupala grančica,
sklonjena u vazi ispred mene
na stolu – važna je.
Pa bila je mrtva, a sada živi.
Koliko hladna, koliko topla mora biti voda
koju pije biljka krhka od mraza?
Tarem ruke
dok zglobovi ne pobijele
namjeravam raditi važne stvari, tako da znaš,
kažem zimi
koja me ne čuje nego steže
i opet zamrzava prozor.
U tišini počinje,
hajde oslušni, nijemo, začuđeno,
zvonjavu vidljivosti
i sasvim uskraćena pogleda čekaj
kao biljka, tisućina drveta,
pa iako se moram napregnuti i razumjeti
i vodu i zrak
kao što ih razumije ova grančica,
kao losos i kormoran,
i piti ovu hladnu vodu,
udisati ovaj tvrdi zrak,
biti u njima, još neko vrijeme čuvan u toplini
vodom i soli, zrakom,
tvojom blizinom –
ti koja si ovamo na stol postavila grančicu -,
kroz kapilare kose, ugode osjeta bez filtera,
do prsnuća ispunjen pjesmom.

RUJANSKO JUTRO

Jedna jedina jabuka
na drvetu.
Za koga
se rumeni?

Ja se rumenim
do korjena kose
od tog znaka

i pravim se
da kratkovidno
tumačim
crte na svome dlanu.

ONI

Postaju jači,
ne može ih se više svladati,
na neki se način podižu
iznad nas prijeteći,
veći, mudriji,
obuli su čizme od sedam milja
i opremili se,
ali su također na neki način
oslabili.
Ne može ih se više
podignuti do sebe,
tapšati po leđima,
pogladiti po kosi,
poljubiti im obraze i oči
i primijetiti kad se kaže
«da da» i «sutra»
kako srce mirnije kuca
a ruke su mekanije.
Sad se moraju snaći kako najbolje mogu.
Imati će tisuće prijatelja
u Svijetu,
drveće, brda,
vjetrove, morske struje,
nasuprot tisuća neprijatelja.

ZAOBILAZNICE

Prvoga dana
je zadnji daleko.

U prvome gradu
čuje se o drugom koji je daleko.

Htjeli bismo tamo,
ne bismo htjeli tamo.

Na ravnicama, žutima od žita,
i na moru,

kad se usprotivi
nositi boje što mu ih nudi nebo,

primjećuje se zaokruženost.
Tlo pod nogama? Nemoguće. Pleši!

A sad može iz zemlje i vode
izroniti bilo što:

sunce, polarna zvijezda, tvoj konj,
tvoj pas, ribe u tren oka,

glatka kitova leđa.
Ona koju si vjerovao da ćeš naći

izostaje, ali može te iznenaditi,
tko zna, najednom

kao grad tamo pred tobom:
zabat, toranj, vrata koja rastu

preko i oko tebe dok se
straga drvo stišće uz drvo,

putokaz preslikava putokaz,
krovovi, ravnice

sjaje se kao zubi
što se miču među usnama nijemoga mora .

Molio si za pogodan vjetar, moliš
vrijeme, želiš brojati

kao nekad
valiće, travku što se klanja u povjetarcu

i pticu za pticom u preletu..

MUHA ZUNZARA

Svijet je postajo manji,
gotovo se ne mogu pomaknuti,
kažem ženi: Osjećam se
kao Evropljanin i Amerikanac
istovremeno, to se valjda zove
previše pritiska, ovo tu, težina moje
krvi, mog mesa, moje posebnosti,
strašna težina na glavi.
I
za lončanicu čiji se ljubičasti
napršnjaci kao kupice smještaju
na prozor, kažem
tuđim glasom: Da, poljubi svijet i
svjetlo i nebo prije nego se po-
troše. Nemoj popustiti, mora
se biti malo napet da bi se
živjelo!

UREZUJEM DATUM U DRVO

Divlji cvijet u bijelo,
iza njega, u svibanjski zeleno
odjevena predstavlja se jela.
Podalje: hrđav limeni krov,
razvaljen prozor, taman
kao svaki nama stran prostor.
Iznad toga: nebo sa svjetlom
između kišnih zavjesa.
Pij, zemljo.
Pij.

Radio bez duše
objavljuje svjetske novosti, podiže gradove
i kilometre raskvašenih putova
iz ruku jednog vladara,
prenosi ih drugome.
Salve pucnjeva i pljeska.
Prisutni su bili mikrofoni,
kamere, ali ne i mi.
Velika metla na hrpu mete umorne,
razvaline, rane,
kosti što udariše o zid
u neopisivoj tmini,
oči, limene krovove: gomila
kao neko brdo.
Poslušaj disanje pjesama.
Poslušaj.

Henrik Nordbrandt

Kratkodnevica

Za kratkodnevice sunce padne tako nisko
da se može gledati iz
svih vrata na svijetu.

Pilana s one strane doline stala je
tako da je razderala
djetinjstva krhke tapete.

Ušao sam u borovu šumu
kao u neku koju sam poznavao površno
i mogao jednako tako
lako zaboraviti.

Kaplja u padu osvijetlila je mrak
i progorjela rupu u sagu jelovih iglica.
Čulo se kao korak u sakristiji
tik prije krštenja.

Opet u kvartu

Gle kako se rasvijetlilo.
Sjene su teške
poput brončanih kipova.
Tamo gdje je kucalo srce
sad miruju iskustva.

U sred zemlje ima plavo more.
Svi ga poznaju sami od sebe.
Nitko mu ne može prići.
Majke s trećeg kata u večer dolaze
praznog pegleda.

Laži

Laž je što sam pisao u onom pismu koje sam spalio,
da na tebe mislim čitavo vrijeme.
Ali mislim na tebe većinu vremena.

Laž je i to da ne mogu spavati:
Spavam izvrsno i osim toga sanjam
o drugim ženama.

Lijepe žene, koje vidim na ulici
skidam očima dok pokušavam
ne misliti na tebe.

I udišem njihov miris dok mi se ne zavrti.

Ali sve usporedbe ispadaju u tvoju korist
i moju usamljenost.

San o očaju

Prašan je oblak prošao ispred sunca
i spustio padinu brda
kao zimski logor
za moju ljubljenu
i njenog ljubavnika.

Most se ljuljao pod mojim nogama.
ali koraci mi
nisu imali smjera.

Bilo je tako daleko preko mosta
kojim sam došao iz djetinjstva.

Tako smrt mora biti
negdje između mene i sivih vrba
na suprotnoj obali.

Sve je trajalo manje od minute
ali zato ostatak svijeta.

Pjesma u sumrak

Još nema riječi koju usne
oblikuju s najvećom sigurnošću,
a koja najtočnije izražava
oblik usana.

Poljubac to poznaje
i izražava samo šapat šaša.
Onaj koji izreže sviralu
zna koliko dugo i koliko kratko

kad crne močvare
kući nose zvuk.

Između Božića i Nove Godine

Između Božića i Nove Godine
tako reći nema ničega.
Gotovo da može stati
u običnu, crnu torbu
one vrste, kakvu babice koriste,
znala je govoriti majka.
Ali ne znam jeli taj oblik logike
danas uobičajen.
Nije važno ako se torba zaboravi.
Ionako nema nikoga tko bi ju htio.
Do iduće godine u isto vrijeme ostaje
na klupi na peronu.
Nitko ne sjeda do nje.
Tako je između Božića i Nove Godine.
Naravno da je drugačije
ako zapadne snijeg
i na torbi ima malo snijega,
pa možemo zamisliti
da ulazi parna lokomotiva
iz sumraka.
Tako dakle izgleda torba.
Tvoja je. Uzmi ju!
Moja majka nije brbljavica.

Bilješka iz rata na Kosovu

U podrumu nisam ništa vidio
zbog mojih naočala za sunce,
kako se ispostavilo kad sam ih napokon skinuo
i ljutito odbacio.

Sad sjedim i ne vidim dobro more,
jer nosim naočale za čitanje,
niti mogu čitati što pišem,
jer je sunce prejako.

Tvrdoglavo nosim naočale za čitanje
i nema te sile
koja će me prisiliti da siđem u podrum po naočale za sunce!
Takav mi je život. Takav je ljudski život.

Nije čudno da se neki moraju skrivati u podrumu
a drugi voditi rat na moru.

Slike

Moj je otac ukrao slike.
Sam sam to vidio.
Nosio ih je
pod rukom kad je dolazio putem.
Mora da je dugo išao
jer je bio sasvim pokriven injem.
Toliko je, dakle, bilo daleko
do kuće
odakle je ukrao slike.
Bile su umotane u smeđi papir
pa ipak se moglo nazrijeti okvire.
Bile su neukusne,
s cvijećem, vinovom lozom i anđelima iz plastike,
zlatno premazane: Takav
je bio očev ukus.
U okvirima nije bilo ničeg,
jer otac je ukrao slike.
Sam sam ga vidio,
tako da s njima može lako pobjeći,
a iz kuće je nestala prošlost.
Iz istog razloga
mogu sad izračunati gdje je.
U sjaju ožujskog sunca presijeca preplavljen put
preko crnih brda, kriv kao sarkazam.

Želja

Želio bih da te mogu vidjeti, onakvu kakva si bila.
Ne! želio bih da te mogu vidjeti
onakvu kakva želim da si bila.
Ne! samo bih želio da si bila
takva da te mogu vidjeti.

Ali baš sada si predaleko.
Pa tako bih ipak ponajviše
valjda želio da uopće nisam ovdje,
tako da si tu samo ti.

A ako dovoljno dugo piljim u sumrak
na bademovo drvo u cvatu:

Onda se sve ove
moje proturječne želje ispune
odjednom!

Gangrena

Ranije se mrači
nego što se sjećam.
Mnogi se prozori nameću
ali nijedan se ne približava.

Vjetar prolazi i kroz odjeću.
Duša se smrzava do zaleđenja,
a da to tijelo niti ne primijeti.

Ulični uglovi
režu kroz godine.

Bio sam drugačije dijete
nego što sam mislio,
a onaj koji primjećuje svoje rane
već je iskrvario.

Svi stoje
izvan sebe.

Na kraju prosinca

Dani ne bivaju kraći,
a život ne biva duži
i smrt ne prilazi bliže

I ništa se ne osjeća daljim
od onog što je napisala
sjena u ovom niskog sunca svjetlu.

Klaus Hoeck

DEVET RUŽA

iz zbirke Dom (1985)

Tu je dakle devet ruža
koje sam ti obećao
za jedne noćne seanse.
Potječu možda iz, izrasle su
crvene u nekom stakleniku ili
danskoj vrtlariji.
Prva je ruža
za zaljubljenost, koja je
opekla srce fosfatom.

Druga je ruža za
sramežljivost iza koje smo
se skrivali, što je prozirna
kao kristalna vaza, u koju
ih sad stavljaš.
To je Crimson Glory
koja će izgubiti listove
jedan po jedan, kao mi kad smo
skidali odjeću komad po komad.

Treća ruža odražava
svoju transcendentnost u
kapima rose. Ona je za
blagi poljubac, koji smo
uzeli jedno drugom i
nježnost koju smo dali
jedno drugom pod
vinjetom, tom
laticom grimiznog baršuna.

Četvrta je ruža za
oganj, za noćni
urlik vučji, kad sam ubrizgao
sjeme u rajska
vrata tvoje maternice.
Ona je za tvoje jajnike,
za krv tvoje rodnice
umrljani damast i
sasušeni šipak klimakterija.

Peta je ruža za
veliku ljubav,
koje ima samo u
pjesnikovoj mašti
smrznutih smaragda. Ta
ljubav, koja razara svoju
granicu i jezgru
i stoga se približava patnji,
čistoj soli, odakle i potječe.

Šesta je ruža za
bol, koja nas je
spalila do pepela,
koji sada lagano sipi
po našoj postelji.
On obilježava ili
utiskuje svoj strašni
pečat od kreča
u pergament naše kože.

Sedma je ruža za
usamljenost, koja nazgriza
sve što nije od željeza.
Ona potvrđuje da se ni
meso ne može popraviti
samo bez dušine
želje bez
strujnog kratkog spoja,
varnica i Božjih zvijezda.

Osma je ruža za
čežnju. Možeš za zimu spremiti
u glineni lonac njene listove
ili ih možeš pojesti.
Ne pomaže.
Balzamirat će ti srce
drugim listovima, crnima kao
zemlja iz koje su
procvali. Ta je ruža besmrtna.

Deveta je ruža za
odlazak, za taj
rastanak koji nema
kraja. Deveta
ruža je floragram
zahvalnosti.
Stavi ga u Bibliju i prešaj.
Kad uvene,
umrijet će i naša ljubav.

Inger Christensen

Ako stojim

Ako stojim
sama u snijegu
postaje jasno
da sam sat

kako bi me inače
vječnost mogla obići

Mir

Golubice rastu na tlu
Iz zemlje ćeš ponovno nastati

Život kratak kao ljeto

Život kratak kao ljeto
usamljen mraz u cvatu
zvjezdano drvo ljubavi

1

postoje drveća bresaka, postoje drveća bresaka

2

postoji bršljan; i brusnica, brusnica
i brom postoji; i bronca, bronca

3

postoje cikade; postoji cikorija, cink
i citrona postoji; cikade postoje;
cikade, cedar, crnika, cerebellum

XV

Dižu se uvis leptiri planete
u Brajčindola uzavrelom zraku,
iz podzemne šupljine proklete,
miris gorskog grmlja krasi tu raku.

Kupusar, admiral, glava mrtvačka,
paunovo oko, leprša lako
pravi se da je budala svemirska
kao život što ne umire tek tako.

Tko je ovaj susret začarao
zrakom spokoja, slatkim lažima,
nestale mrtve ljeti dočarao?

Uho odgovara gluhim zvukom:
To te smrt na leptira krilima
promatra svojim vlastitim okom.

Martin Glaz Serup

IZVADAK IZ PJESME 4

Na autocesti jučer auto u zaustavnom traku čovjek je davao signale
bila je noć ostavili smo ga tamo
kao da ga nismo vidjeli pa uvijek dolaze i drugi
sramili smo se čitavim putem kući
s 18-og rođendana dalje rođake moćni zagrljaj njenog dečka na odlasku
kako se ono zvao? taj zagrljaj tapšanje i pitanja stranih ljudi
koja su gotovo opipljivo intimno područje na jednom mjestu promočena plahta

Kratak ali stvaran krik iz susjedstva kroz zid
čitavo je tijelo malo poskočilo
jutros kad mi je ispadala čaša s čajem
znam da sam nečemu bio svjedok ali čemu?
Odozgo možda sličimo nekakvoj dugoljastoj člankovitoj životinji dok smo sagnuti nad biciklom na putu kući
kotač uz kotač kao zupčanik možda
mali zupčanik u velikoj mašineriji
zvuči glupo kad se kažu stvari kakve kažem kad me gledaš
To je otrcana metafora ali baš i nije?! izlizani zupčanik.
A mi smo zapeli u tom stroju!
uzrujavam se ali čemu to?
pokušavam li na jedan ili drugi način nekomu nešto ispričati?

Vode nas na kratak romantičan izlet trebalo je biti na Bornholm
dok stalno znamo produženi vikend
dječak trči kraj nas vani po šljunku po kiši da izbjegne kišu
počeli smo dobivati darove i stvari i igračke za djecu kamo ćemo to staviti?
slatko je slatke su cipelice ali i strašne stoje prazne na polici u sobi i nešto pokazuju
sjedimo zajedno u kuhinji u unajmljenom stanu svako sa svojim pokrivačem i hladno nam je
pohotan sam a da ne znam što ću s tim
ti šalješ sms poruke nekomu ja čitam Penttija Saarikoskija
jedan je susjed vidio dva vrapca na telefonskoj žici
on je tako usamljen da vidi takve stvari
a onda dođe i priča o tomu

Zbunjen sam razbijeni komadići zveckaju mi u glavi kao kad krhotine stakla zveckaju u usisavaču prašine
na drugoj je strani ulice fasada potpuno tamna ni jedno svjetlo ne gori u nekom prozoru niti TV
tihi zvuk poput jeke iz aparata koji je neprestano uključen u polumraku sobe
plavi digitalni brojevi broje
ne mijenja se sve ali nešto – nešto se postupno mijenja pa i u meni
plaši me a porođaj se čitavo vrijeme približava
meni je kao emigrantu prije nego napušta svoju zemlju zaista zauvijek
veselim se ali teško je bojati se jer sve to
ne vjerujem da se može dogoditi čak iako dobro znam
na isti način kako znamo za Theresienstadt za Balkan za logore istrebljenja
krajnje dobro organizirani etnocid masovne grobnice tvornice smrti
o tome se čulo čitalo i vidjelo na televiziji
ali vjerujemo li u to prije nego što se sami tamo nađemo?
s lošom savjesti zbog usporedbe
nešto mora da je krivo kad se uspoređuje to što će se postati ocem s pucnjem u potiljak
otkotrljao se niz padinu zbog slučajne etničke pripadnosti
može li se tako što uopće reći?

Nina Malinovski

Tek ovdje u tmini
kad si mi sasvim blizu
primjećujem udaljenost
među nama.
I tek tamo u avionu,
odlazeći od tebe,
primjećujem
kako si mi blizak.
Ta udaljenost
koju možemo mjeriti i vagati
prijevara je.
Prava udaljenost
je u neprestanoj mjeni,
najmanje se očekuje
i najtamnije je modra.
A tek kad smo naučili
živjeti s njom,
ona nestade.

*

Možda se dva vlaka
koji se velikom
brzinom približuju
istim tračnicama
ipak neće susresti.
Beskućnik će
možda isto tako
na posljetku
naći dijamantni nakit
u smetlarniku.
Možda će se dijete,
što stalno plače, probuditi
i netko će ga utješiti
i ispričati mu
da svijet vječno traje
i nije strašan san.
Prije ili kasnije će
unatoč svemu lovca
možda ipak pogoditi
i dok pada na koljena
jelen će otrčati
svoj najljepši trk.
I možda će se ono dvoje
koji su tolike godine
potajno slijedili
kretanja onog drugog
ipak na kraju susresti.
Možda ipak neće umrijeti
na kraju onaj koji je dobar.
Koštica breskve
bačena na žalo
možda će jednog dana proklijati
i postati drvo.
A velika svinjska glava
u prozoru mesnice
s uvrijeđenim
u nebo uprtim pogledom
možda će se ipak ujediniti
sa svojim tijelom
(koje sad juri prema
veletrgovini mesa na kraju grada).
Možda se ništa
još nije dogodilo –

***

Svemu treba vremena,
na primjer treba
oko četiri minute
da se odveze od Vesterporta
do Glavnog kolodvora,
dok jedva da treba
pola da mi
postaneš stran
i nekoliko stotina
da se preleti Sahara.
Došlo je vrijeme
za ići. U
nula zarez pet
razori se grad
i stvori dijete.
Dok sam pisala
trebalo je čini se
19218 dana da
postanem ja, projekt što
još nije završen.
Čak ako i stanem,
vrijeme nastavlja,
njega je teško prevariti.

Pia Tafdrup

PRVO SLOVO

Želim da ti mržnju odnese vjetar
ili moju
želim mira
kao što je prvo slovo abecede
mirno
Želim da se otrovne sjene zbrišu s tvog lica
da unutarnje sunce opet zasja
Želim tajni jezik među nama
koji bi zaustavio rat što ga vodimo
tvoja vjera protiv moje
koji bi mi zatvorio ranu i vratio san
Ja sam tebi, ljubljeni,
ono što si ti meni
Želim jezik
u kojem se rijeke stapaju
a da ne pitaju odakle
ili kamo teku
Mir kao u drveća što raste.

RUKA MOJE MAJKE

Kupa me u mirnom svjetlu kapi
i sjeća se kako sam postala:
Olovka zataknuta u ruku,
majčina hladna ruka oko moje, tople.
- I tako smo pisale
u koraljni greben i iz njega,
podmorsku abecedu s lukovima i vrhovima,
s puževim spiralama, šiljcima morske zvijezde,
sipinim krakovima u borbi,
špiljskim svodovima, sklopovima stijena.
Slova koja su drhtala i našla puta,
teturala su preko bjeline.
Riječi kao raža koja lepeće
i zakapa se u pijesak
ili vlasulje što lelujaju stotinama niti
istovremeno lagano se krećući.
Rečenice kao jata riba,
koje su dobile peraje i uzdigle se,
dobile krila i ritmički se kretale,
bubnjale kao moja krv, što je slijepo
bacala zvijezde prema noćnom nebu srca,
kad sam vidjela da je njena ruka ispustila moju,
da sam se već odavno ispisala iz njenog stiska.

SAMO NOŽ

Pili smo otrovane vode
pa smo se zarazili:
Ti ulaziš kao stranac,
govoriš mi kao netko nepzonat,
prozori su širom otvoreni za zimu.
Kao san duge noći
krilo će zamahnuti kroz otvor,
udariti s neba u sam unutarnji,
gotovo nevidljiv, kutak.
Nesmiljeno će zahladiti,
ali moje bilo tuče, preživjeti ću
kao mrazna ruža usađena u snijeg.
Nitko me nije tako nepoštedno ranio kao ti,
pa ipak nas rastaviti može
samo upravo naoštren nož.
Opet će padati kiše, do grozničave dubine ću
zapaliti ti tijelo, koje poznam
sve do u najfinije iscrtane vene,
lice će ti se okrenuti prema meni,
dok zemlja plovi s nama.
Padati će kiša, a pijesak
iz tvojih očiju nek se ispere,
ne proklinjem starost,
ali zato sljepoću
s kojom se kreću
čak i oni koji vide.
Padati će kiša, i od mog ćeš milovanja
udahnuti, kao što dišeš,
kad od nježnosti ukidaš moju težinu,
tamo gdje se nikada nećemo sresti
i zato se nikad nećemo rastati.

PODRUČJE

Najednom – kad mlijeko prekipi
u kući na osami,
gdje nitko ne miče lonac s vatre,
najednom – između onoga što se dogodilo
i onoga što će se dogoditi,
kad zvijezda rasvijetli dan,
sjećanje na dim krematorija,
koji se diže iz dimnjaka –
nejasno izvijeni fosili
golih stupova.
Diže se val,
svjetlo se izlijeva iz zemlje.
Sestra i ja sa sunčanim naočalama,
jer nas se ne smije vidjeti,
kad projuri slijepi kotač mrtvačkih kola,
ali bismo se rado oprostile...
Odrasli daju djeci sol
kad su žedna,
samo je zemlja mokra od rose,
a sjena
što plovi pod bijelim cvijećem rashlađuje dan.

Susanne Jorn

I

KOKORO*

Nevina sam djevojka i zrela žena.
Tornado, širom otvoreno oko orkana.

Uzburkan sam nagon i usijana žudnja.
Drhtim nervozno, duhovni milijunaš.

Djevičanski bijelo sam janje i pjesništva modra snaga.
Samosvjesna čelična lutka, prokleto pametna.

Jutarnja sam maglica, kad moj ljubljeni izlazi kroz vrata.
Sjajno nježna kao ljiljan, vanity fair.

Danska sam pjesnikinja i rođena u klanu Dobra i Zla.

*Ovo je japasnki znak za riječ – ”srce” i ”duša”

Spomenik u Vejrumu

Najprije gramzljivci podigoše nadgrobni spomenik
Asgeru Jornu u Grötlingbou na Gotlandu.

Zatim najmlađi Jornov sin makne taj spomenik
i svome ocu podigne drugi:
Postolje s očevim brončanim kipom
”Kontemplatione Fatigata” na vrhu...

Asger Jorn znaše umijeće
crtanja, slikanja, pisanja, klesanja u kamenu,
oblikovanja gline, tkanja i skladanja.
Tako Asger Jorn činjaše dobra djela.
Naudi onomu
koji njemu naudi.

Asger Jorn za sobom ostavi udovicu, četvero braće
i šestero djece iz tri braka.

Neka se u jarkim bojama
podigne ovaj kip u vapnencu, oblikovan kao gljiva
s križem i čvorovima i zvijezdama. S kolom sreće i nosačem i brodom.
Brodom kojim otplovi duša Asgera Jorna.
Bogovi i božice pomažu mu duši.

Kćerka Susanne ureza rune, jer to umješe.

III

Stratokumulus

Vidjeti ih kroz kišno okno to je kao
da se približava obris pohlepnih grabljivica.

IV

Kopenhagen

Magleno sivo svjetlo u studenom.
Gotovo ni jednog tornja sa zelenom patinom.

Zimske prikaze u puževom galopu.
Biciklom se voze kući.

V

Pjesništvo

Skida me.
Odjevena sam.

Jede me.
Sita sam.

Voli.
Sopran sam.