Đerđ Serbohorvat

RAGUZANTI

Sarajevske Sveske br. 29/30

Mirko Kovač: Grad u zrcalu

Grad u zrcalu je roman Dubrovnika – rekao bi površni recenzent – roman djetinjstva, puberteta, odrastanja; roman rodnog sela, provincije, ujedno i udaljavanja i opraštanja; melankolični obiteljski roman, očinski roman pun lirskih elemenata; roman prve ljubavi, prve ozbiljne veze; roman bunta, prvih književnih pokušaja, sve u svemu roman sjećanja, uspomena, autobiografski roman. Tu i tamo špikovan naknadnim refleksijama, naime, pisan je skoro dva desetljeća. Njegov brz dovršetak sprječavali su jugoslavenski ratovi – pa je i pisac izabrao novo mjesto stanovanja, novu državu (u sklopu stare, nestajuće države), i sve je to modificiralo njegov stav prema rodnom mjestu i uglavnom svemu, i može se reći reprogramiralo njegovu mnemotehniku. (Riskirat ću tvrdnju da bez ovoga uvoja u vremenu i prostoru, da je završen prije rata, ne bi ni bio posebno zanimljiv.)

Grad u zrcalu je roman Dubrovnika – rekao bi površni recenzent – i iako ne bi lagao, obmanuo bi čitatelja. Jer, samo sasvim mali dio se bavi samim gradom, kada ga je pisac posjetio, kada je kao dijete po pola dana tražio svoga oca koji je možda nestao u gradskim krčmama. Ali kroz knjigu se provlači i jedna druga tema: odnos provincijalaca prema gradu. A ovo je pikantno iz dva razloga: općenito govori o frustracijama provincijalaca, seljaka, za koje je grad kao takav uvijek nešto daleko, strano, nešto što se čini nedoznatljivim, zastrašujućim, a u isto vrijeme je i privlačno, objekt je žudnje, jer predstavlja obrazovanje, ljepotu, uzbuđenja, a prije svega bogatstvo, dobrobit. S druge strane, imajući u vidu što se dogodilo s Dubrovnikom u drugoj polovici 1991. godine, kada su ga Jugoslavenska narodna armija, crnogorski dragovoljci i bosanski Srbi pokušali osvojiti, a kad im to nije uspjelo, razrušiti ga (jedan je vojni zapovjednik izjavio: srušit ćemo ga, pa ćemo izgraditi ljepši i stariji!). Provincija, selo se osvetilo gradu.

Dakle, tematika je odnos provincije prema središtu. U tom smislu – iako blago rečeno, nije lijepo ispolitizirati jedan južnoslavenski roman, projicirati društveno-politička pitanja koja se u njemu nalaze na odnose u Mađarskoj – ovo djelo može značiti mnogo ne samo onim mađarskim čitateljima koji imaju neke veze sa, neko sjećanje na, neki odnos prema nekadašnjoj Jugoslaviji, Jadranskom moru, nego uopće može biti intrigantno za one koje zanima naboj između provincije i središta. Da bih se usudio postaviti to u odnosu na ovaj roman, nije mi potrebno previše smjelosti, pošto se radi o Mirku Kovaču – njega i njegovo djelo prožima ispolitiziranost u pozitivnom smislu riječi, a iza njega stoji ogromno i veoma kvalitetno esejističko i publicističko djelo.

Ime Mirka Kovača ne bi trebalo zvučati nepoznato mađarskom čitatelju, u osamdesetim godinama je novosadski Forum izdao više njegovih knjiga, a poslije su se i u Mađarskoj pojavila neka njegova djela, ali ne vjerujem da je njegovo ime poznatije i u širem krugu. Vjerujem da je danas on najbitniji južnoslavenski pisac, i iako mu možda ova spomenuta knjiga nije najbitnija, „najbolja”, u smislu životnog djela, Kovačev ouvre je upotpunjen, može se već nazvati jedinstvenom cjelinom. (Više njegovih knjiga se može smatrati isto ovakvim „memoarom”, njegov prethodni roman Kristalne rešetke je, npr., roman o godinama provedenim u Beogradu.) To da ga mađarski čitatelji ipak jedva poznaju, dijelom je rezultat specifičnog kovačevskog šmeka; u mađarski prijevod sam samo par puta zavirio – i sam prevodilac, Orcsik Roland ukazuje na ovaj problem u pogovoru – jer nešto se neizbježno i nejemčivo gubi tijekom prijevoda. Ipak, to ne predstavlja problem za svako njegovo djelo, jer je autor za neke od novih romana izmislio ne samo zvuk, već i jezik – poneki dijalekt, varijantu takozvanog srpsko-hrvatskog jezika: događalo se dok je živio u Beogradu da je koristio ijekavsku verziju srpskog jezika, drugom prilikom jednu varijantu starosrpskog, a u ovom romanu, naprimjer, vraća se mješovitom jeziku svog rodnog kraja. To je teže zamisliti u mađarskoj književnosti, mada je nekoliko takvih eksperimenata uspjelo (spomenimo poneka djela Eszterházya ili Závade, iako jezik koji su oni izabrali nije više živ jezik, kao u Kovačevom slučaju), tako da je autor ostao i vjerodostojan, a ne osjećamo gorak ukus umjetno izabranog jezika koji bi upućivao na snobizam. Tako da sa sigurnošću tvrdim, Kovač je ostao vjerodostojan – a to potkrepljuju ne samo njegova djela, nego i njegov krivudav životni put (koji se zapravo ne može nazvati posebno krivudavim u odnosu na životne puteve stanovnika nekadašnje Jugoslavije).

Danilo Kiš, suvremenik Mirka Kovača, rođenog 1938. godine – predosjećajući, iako ne doživjevši, raspad Jugoslavije – nazvao je sebe posljednjim jugoslavenskim piscem. To je bila gesta, gesta protiv državne i partijske ideologije, koja ga je zapravo izgnala (iako bi smo se točnije izrazili ako bi tvrdili da su ga gonili konzervativni komunistički aparatčici i srpski nacionalistički ideolozi), a pored jedne duhovnosti, koja ludujućem nacionalizmu kaže ne. Pored Kiša, čiji su preci bili Crnogorci i Mađarski Židovi, Kovač bi, sa svojim također mješovitim precima, zapravo također mogao tvrditi za sebe da je posljednji jugoslavenski pisac, ali ova politička gesta bi mu vjerojatno bila daleka, jer je Jugoslavija kao takva, ideologija koju je utjelovila, bila Kovaču daleka. Iako rođen u Hercegovini, dvije godine je pohađao školu u Crnoj Gori, a zatim studirao u Beogradu. Živio je i u Zagrebu, radio posvuda, uglavnom kao filmaš, a zatim je iz Beograda emigrirao u hrvatski Rovinj, koje je čak i unutar Hrvatske, kao nekadašnji talijanski, istarski grad, „opozicioni”, to jest nije toliko (veliko)hrvatski, zasigurno se razlikuje svojim mentalitetom.

A kojim jezikom onda zapravo piše? – postavljamo ponovno pitanje. Ako je dakle Kiš posljednji jugoslavenski pisac, za Kovača možemo tvrditi da je posljednji južnoslavenski pisac, posljednji srpsko-hrvatski pisac, jer piše na ovom jeziku, na varijanti ovog jezika, i za razliku od nacionalista on je i svjestan toga.

Inače u engleskoj verziji Wikipedije piše sljedeće: Mirko Kovač (born December 26, 1938 in Petrovići village near Bileća, Drina Banovina, Kingdom of Yugoslavia, now in Montenegro) is a Montenegrin and Croatian (formerly Serbian) writer. A ako se radi o ispravnom pismu, onda se već davno ne radi o ćirilici ili latinici, nego već pomalo komično i o tome da su i Crnogorci nedavno izdali novi pravopis svoga jezika, i uveli nekoliko novih slova – jedno od njih, priča se, zato što označava glas kojim počinje nadimak nadležnog ministra kulture. A snalažljivi biznismeni već prodaju nove tipkovnice po dvostrukoj cijeni.

Ali da pogledamo samu priču, „roman Dubrovnika”, koji bi se mogao nazvati i romanom mnogih drugih naseljenih mjesta, a manje Raguze – Dubrovnik se pojavljuje više u zrcalu ovih gradova, sela, i sve postoji u odnosu na njega, na zamišljeni Dubrovnik. Dubrovnik je predložak, ono što se priželjkuje – ali u usporedbi s njim sve drugo je bestragija iz koje treba pobjeći. Svi putevi vode u Rim – ali u ovom slučaju nijedan u Dubrovnik, gdje se može stići vlakom, ali većini ljudi to ostaje ipak samo neostvareni san. Neostvarena želja se kasnije nerijetko pretvara u mržnju, nepoznato nikad ne postaje poznato, ne može se spoznati, Grad ne prima, ne postaje dom došljaka. A prvoj, čak nekolicini prvih generacija doseljenika ni ne može postati dom, starosjedioci će pomno motriti tko su došljaci i njihovi potomci.

(U zagradi bih zabilježio da ovaj motiv nije nepoznat ni u mađarskoj književnosti. Kako je Kukorelly Endre primjetio: ovi mađarski pisci iz dijaspore, čim se iskrcaju na Keleti željezničkoj stanici, odmah potrče do prve krčme da popiju pivo jer se uplaše Pešte... I ima neke istine u tome.

Jedan od prvih romana koji je posle Trianona opjevao ovaj fenomen, ovaj osjećaj tuđine, bilo je djelo Török Sándora Tuđi grad, koji je izdan 1933. godine, i mladi pisac je te godine dobio i Baumgartnerovu nagradu. Iako je roman loš, a njegov jezik veoma zastario već i u odnosu na tadašnje doba, s plitkom poetikom. Radi se o tome da su se poslije rata mladi ljudi iz Transilvanije doselili u Budimpeštu, glavni grad, u potrazi za poslom i obrazovanjem, ali zbog velikih očekivanja vrlo brzo, u tijeku skoro jednog dana, bijahu razočarani, jer ih tamo dočekala bijeda dvadesetih godina, ništa drugo. Zbog toga Budimpešta postaje tuđi grad, gdje im ni nekadašnji zemljaci, koji su već stali na svoje noge u glavnom gradu, ne pomažu.)

Okvir Grada u zrcalu daje obiteljska priča: u siromaštvu ratnog doba obitelj živi u mjestu naznačenom samo sa L., koje autor ponekad naziva svojim rodnim selom, ponekad gradom, gradićem. L. kasnije postaje žrtva socijalističke modernizacije, biva poplavljen zbog građenja brane i ukroćivanja rijeke. Kasnije, vrativši se, pisac može zaključiti samo ovo: „... više nije bilo ni traga od mojih uspomena, kao da je opustošeno cijelo detinjstvo. Tamo gdje je bio centar mjesta, virio je iz vode samo šiljak minareta...“

Vezu sa svijetom označava željeznica, dobro poznati topos se i ovdje odigrava do kraja: otac alkoholičar ponovo nestaje, i našeg junaka, dječaka pošalju za njim u Dubrovnik – ali uzalud ga traži po krčmama, na stanici, na tržnici. U gostionici, gdje ga konobar jedva hoće poslužiti, dječak ručava kao odrasla osoba – kao da samo ovdje, u Gradu, može postati punoljetan, netko tko umjesto svog neuračunljivog oca na trenutak postaje glava obitelji.

Majka mu zatrudni, a duhovnost bunta u bestragiju donosi mlada učiteljica, Jozipa (u koju nam se heroj naravno zaljubljuje, kako dramaturgijski i doliči), koja odbija služiti komunističkom režimu – „hrabro se nosila s arogantnim i nesnošljivom svijetom“ – suprotstavila se bezuvjetnom partizanskom duhu, koji je jedan od najvažnijih legitimacijskih oslonaca režima. U međuvremenu dječak piskaralo osvaja nagradu republičkog nastavničkog vijeća sa svojim „lirskim sastavom“ pod naslovom Skrbništvo države nad ratnom siročadi, za koji je učiteljica rekla: „lijepo napisan, ali udvorički“. „Takvo dovijanje postat će kasnije moj stil u nadmudrivanju s primitivnim cenzorima“ – komentira već kasnije sve to Kovač, romanopisac, i baš te zamijene registra, komentari i reference na prošle i buduće događaje – pored sočnog jezika – su ti koji spašavaju inače često blijede mrvice priče.

Naime obiteljska sudbina je tipična sudbina: 1945. se preseljavaju u Trebinje, u grad u kojem se otac neprestano bori s novim, tek izgrađenim Titovim komunističkim režimom. Otvara malu prodavaonicu i krčmu, on sam dobavlja robu, ali obitelj uglavnom pretpostavlja da su njegove nabavke više lumpovanje nego trgovina. I uzalud se u Trebinje vraća velemoćni stric Anđelko, 1948. privatno vlasništvo nije više svetinja, čak i male prodavaonice i krčme postaju nacionalizirane. Obitelj se opet pakuje, sele se u kilometrima ne toliko, ali zbog visokih planina ipak, a u kulturnom smislu pogotovo dalek grad Nikšić, među visoke crnogorske planine, gdje otac dobiva posao kao šumar. Ali ovdje nemaju ni prijatelja, ni dobronamjernika: „Ako se u svom gradu nemaš kome izjadati, onda je to najgore mjesto za život, govorila je majka.“ A ni pisac se ne osjeća dobro: „niti sam ga bilo kada doživljavao kao mjesto na koje bih se pozvao kao na svoj kraj, kako to većina ljudi rado čini i često nerealno uzdiže neku svoju zabit, neku kasabu u gluhoj provinciji kao ’najljepše mjesto na svijetu’“. Najjače poglavlje romana je ipak možda to u kojem se kasnije vraća u grad u posjetu ocu koji u sanatoriju umire od plućne bolesti.

Iz romana prilično strši dio u kojem kao pubertetlija stiže u Vojvodinu, u Banat, kod tetke naseljene na mjesto izbjeglih-protjeranih Švaba, udate za pravoslavnog svećenika, koji je navodno u partizanima bio ustaški krvnik, da bi mu kasnije netko u snu prerezao grkljan. Naš junak se ovdje nakon nekoliko godina zaljubljuje u Mađaricu, stupa u vezu s njom, ali mu Éva spočitava što je ukrao od nas Mađara prezime Kovač. Inače u odnosu na ranija djela autora ovdje je erotika prilično prigušena, a mogli bismo zaključiti čak i da je, u usporedbi sa ranijom „postmodernom“ tehnikom, ovaj roman poetski tradicionalan, konzervativan, osim nekoliko izuzetaka linearan, ton je smiren, distanciran, ni sa (samo)kritikom se ne srećemo često – ali inovator i eksperimentator Kovač nas sad iznenađuje baš ovim mirnim, odmjerenim tonom. Kako su neki recenzenti i kritičari primijetili, možda mu je ovaj roman najiskreniji (mada se iskrenost u slučaju ovog romana teško interpretira, nije estetska kategorija, tako da ima više smisla pričati o iskrenom memoaru, autobiografski nadahnutoj prozi, knjizi). Skrivanje i otkrivanje su oduvijek suštinski elementi Kovačeve poetike – međutim u ovom djelu nazvanom „obiteljska čitanka“ ima mnogo manje igre.

Kao što sam spomenuo, prvobitno 2008. objavljen roman Grad u zrcalu (koji je od tada dobio više značajnih književnih nagrada u južnoslavenskom području) je Mirko Kovač počeo pisati prije izbijanja jugoslavenskih ratnih konflikata, ali se zbog političke i fizičke hajke protiv njega preselio u istarski Rovinj 1991. godine. Ali namjerno ne aktualizira ni kasnije, ne osvrće se na to što se dogodilo s Dubrovnikom na jesen 1991., kakav način razmišljanja je doveo do besciljnog bombardiranja, iako se uzroci i te kako mogu pronaći u prošlosti – jer neprijatelj je od Dubrovnika više mrzio jedino možda Sarajevo. U ovom drugom čitanju ovaj roman govori baš o tome, kako se unutrašnjost, okolina Dubrovnika oduvijek odnosila prema tom gradu, tom Gradu, s ovim naglaskom točnije. Grad u zrcalu je i roman o tome kako su drugi, oni koji nisu stanovnici grada, vidjeli ovaj grad (ili ga nikad nisu, nikad nisu mogli vidjeti), i kako su na kraju vidjeli sebe u zrcalu, ali samo u zrcalu ovog grada ili ovog zamišljenog grada – i pošto se ovaj odraz u zrcalu nije svakome svidio, htjeli su ga razbiti na dijelove, htjeli su postaviti novo zrcalo, kad već nisu mogli sagraditi novi grad.

I sam autor spominje predio trokuta Trebinje – Nikšić – Dubrovnik kao ukleto područje: suncem spržen, stjenovit, pust, jedva plodan predio odakle su ljudi oduvijek željeli pobjeći – ili su baš ovdje izbjegli, na skoro nedostupan teren. Ova unutrašnjost je oduvijek bila mjesto stanovanja najsiromašnijih: ovdje su se povlačili od neprijatelja, ali kad već ništa nisu imali, odavde su kretali i u razbojništvo. A ovdje su se i ponovo povukli – nije se baš nudila ni jedna druga životna strategija osim pobjeći ili pobuniti se. Ali ovaj stari habitus je ostao: ljudi nisu imali i nemaju nimalo pouzdanja prema gradu na obali mora, koji je nužno i središte moći, oduvijek to simbolizira, a ujedno i luku koja se, kao vratnica, jedina otvara prema svijetu. U to vrijeme se to nije pojavljivalo kao etnički konflikt – Dubrovnik je bio grad „plemićkih republikanaca“, građana – dok su u unutrašnjosti svi ostali bijedni nesretnici, bilo Srbi pravoslavci, Hrvati katolici ili Bošnjaci muslimanske vjere. Koje, da tako kažemo, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, grad neće tek tako prihvatiti, a pogotovo ne u toku jedne generacije.

Ali svatko sebi konstruira mitologiju koja će ga opravdati. Kovač, inače nazvan i heretičarom mitologija, smatra naciju proizvodom „mitološke svijesti“, a mitovi o nacijama su po njemu opasni zato što uzrokuju sukobe tijekom kojih služe ujedno i za opravdavanje raznih zlodjela. I to se i dogodilo – ali srećom romanopisac već ne ulazi u to, prepušta nama da se time zanimamo.

Ali što je zapravo raguziranje spomenuto u naslovu? – kad već recenzentu časopisa Élet és Irodalom (Život i književnost) iz Budimpešte to nije bilo jasno. „I ja sam tek u desetoj godini kročio u Dubrovnik, premda je sva dobava robe za očevu trgovinu išla preko luke Gruž” – kaže romanopisac, koji je potražio u arhivskim kronikama, i pronašao da se korijeni njegove obitelji vraćaju sve do „dubrovačkih trovača” Na drugom mjestu pak napominje: „Ali nije moj stric jedini lažac iz krajeva u zaleđu Dubrovnika. Gotovo svaki učen, školovan, izobražen i darovit čovjek iz mojega kraja, izmišljao je svoje dubrovačko porijeklo, a većina iz tih obitelji nije nikad vidjela more.” Sam pojam međutim potječe od neimenovanog kritičara, koji je rekao o možda najvećem južnoslavenskom kiparu svih vremena, Meštroviću, da „Prem nije iz Duborvnika i on raguzira.” To je dakle nekakva kukavičina strategija, kukavičin efekt: voljeli bi biti drugdje i drugi, drugačije se ponašati nego kakvi zapravo jesmo. To je svojevrsna mimikrija-strategija, kada igranjem neke druge karakteristične uloge hoćemo zamaskirati tko smo zaista, odakle smo – jer nas je sramota porijekla, sramota siromaštva, provincijskih navika, provincijskog habitusa koji ne možemo skinuti, prašine, smrada koji nam se uvukao i u odjeću, pod kožu. A ako nas otkriju, ili nikad ni ne stignemo do grada – pa, od toga potiče mržnja, koja se nužno usmjerava prema nedokučivom objektu žudnje. Od ovog nastaju užasi, i kako se mađarski pisac iz Vojvodine Ottó Tolnai izrazio o djelima Mirka Kovača: to su male biblije užasa.

Nije ni Grad u zrcalu drugačiji, koji je baš zato veliki roman što ne izgovara ono najužasnije, samo iza žila jezika daje naslutiti, daje vidjeti užase koji će se dogoditi.

(Original je objavljen na mađarskom jeziku u časopisu Kalligram iz Budimpešte u broju 2010/5 – maj)

Prevela Kristina Rac