Sibila Petlevski

Prvi svjetski rat u trilogiji ' Tabu'

Sarajevske Sveske br. 43-44

BEOGRADSKA EPIZODA (Ulomak iz romana „Tabu 2: Bilo nam je tako lijepo!“)

Kad je doputovao u srpsku prijestolnicu, atmosfera koju je tamo zatekao bila je stabilna, reklo bi se dobra; do te mjere povoljna da je uskoro austro-ugarskim i njemačkim časnicima bilo dopušteno dovesti obitelji. Viktor je iza lažne srdačnosti Beograđana prepoznao ono tipično, tobože nehajno ponašanje koje ispituje situaciju lukavim pogledom, lagano nakrivljenih, prezrivo nasmiješenih usnica, i samo čeka priliku kad će iskazati dugo prikrivanu agresiju. Viktoru se činilo da je prijeteći nehaj obilježje slavenskih, ali i svih drugih naroda kojima su povijesne okolnosti, svako toliko, iz stoljeća u stoljeće, nametale poziciju nečijih vazala. Dva puta u razmaku od nepune godine dana Beograd je bio osvojen. Naoružane patrole na konjima ponovno su skupljale ljude s ceste i slale ih u mađarske internacijske logore baš kao i godinu dana prije: tjerali su ih preko mosta za Zemun, pa pješice do Novog Sada i onda u Nagymegyer, Boldogasszony i Kaposhwar. Na nekoliko mjesta usred grada, postavljena su vješala, a još se pamtilo zibanje obješenjaka na prvim galgama koje su tek jednu zimu prije, na nesretan datum za stanovnike toga grada, trinaestog prosinca 1914, bile postavljene između novoga hotela “Moskva” i staroga “Balkana”. Spominjala se i neka Živana iz sela Zvizdara kod Uba, mjesta na pola puta između Beograda i Valjeva. Navodno je ta majka šestero djece opsovala Monarhiju koja rekvirira krave sirotinji pa je zato bila obješena.
“Neka caru presedne to što sirotinji otima” – vikala je. – “Pfuj!”– pljuvala je. – “Dabogda se usro!”
Pamtilo se divljanje pijanih vojnih ophodnji i žandara koji su upadali u javne zgrade, kuće i stanove i pljačkali sve što bi im dopalo ruku. Vješanje se tih godina moglo obaviti po hitnom postupku, jer za njega nije bila potrebna sudska presuda. Dovoljna je bila odluka okupacijskih vojnih vlasti, a nju bi se, ovisno o potrebi, ishodilo vrlo brzo, takoreći automatizmom, bez dubljeg razmatranja slučaja. Ponekad ni to nije trebalo. Metak i gotovo. Realno gledano, takve su bile okolnosti u kojima je Viktor upoznao Kosu Lazarević, svoju buduću ljubav: u centru grada, na Kalemegdanu, na putu prema vješalima.
Dva vojnika vodila su uplakanu, raščupanu ženu. Čvrsto su je držali za nadlaktice, svaki sa svoje strane. Djelovalo je kao da se prvo otimala, a onda joj nije bilo druge, pa je popustila. Mogla je još samo pružati pasivan otpor: vući noge, posrtati, puštati da je dižu ispod pazuha, vuku i napola nose. Viktor je naišao baš kad je primijenila posljednje što joj je palo na um: naglim trzajem koji je vojnike zatekao nespremne jer su je predugo navlačili cestom kao napola onesviješteno truplo, uspjela se osloboditi iz njihovih ruku i potrčati nekoliko koraka, nakon čega ju je jedan od vojnika ipak dohvatio i oborio na zemlju. Viktor je pritrčao i podviknuo na njemačkom:
“Šta je? Šta to radite? Po čijem naređenju?”
Bili su to obični soldati i kad su vidjeli Viktorovu uniformu kapetana prve klase Austrougarske 3. armije, sledili su se, potpuno zbunjeni, u stavu mirno. Viktor je pitanje izgovorio kao prijekor. Njegov bespogovorni, zapovjedni ton bio je uvjerljiviji od epoleta.
“Nalog!” – zatražio je, a pogled nepokolebljivo modrih očiju odaslao je nedvosmislen, prijeteći signal, pa se vojnicima učinilo da se pred njima otjelovio Zakon sam.
Govorili su zbunjeno, jakim slavenskim naglaskom koji je Viktor odmah prepoznao. Mogao im se obratiti na hrvatskom, ali to nije učinio. Pokazalo se da su to bili Ličani iz pješadijske pukovnije. Petljali su, prekidali jedan drugoga i panično tražili riječi na jeziku kojim nisu dobro vladali, ali on im nije htio pomoći pri pokušaju da suvislo objasne zašto vode ženu na vješanje bez naloga.
“Preuzimam slučaj” – rekao je.
Jednom od dva ukipljena soldata preletjela je sjena sumnje preko oka, a Viktoru se, koji je bio vičan u procjeni reakcija najrazličitijih tipova ljudi, učinilo da bi u hipu, dok se sužavalo sumnjičavo oko ličkog seljaka, dok mu se ispod brka ukazivao kiseli smješak kakvim pseće, poluljudske naravi prikrivaju škrgut zubi – taj lukavi primitivac čiji je dah bazdio na rakiju mogao dohvatiti oružje. I doista, pomaknuo se: njegova krupna, težačka šaka krenula je prema ženinom ramenu kao da je hoće ponovno oboriti na zemlju. Viktor se mašio za oficirski pištolj. Soldat je ženu – tobože prijateljski – dva puta potapšao po ramenu.
“Odbij!”- naredio je Viktor.
Poslije će Kosa, udovica bogataškog sina Lazarevića koji je poginuo na samom početku rata, susjedima i prijateljima rado prepričavati tu zgodu, kad god joj se za to ukaže prilika, uvijek s nekim novim detaljem, ali pritom nikad neće zaboraviti reći da se toga dana, zahvaljujući Viktoru, drugi put rodila. Bila je to neuka, nepismena žena koja je raspolagala prirodnom inteligencijom i osjetljivošću na kojoj bi joj mogle pozavidjeti mnoge bečke supruge.
Heeresgruppe Mackensen izvojevala je pobjedu na srpskome frontu i ponovno zauzela glavni grad. Feldmaršal August von Mackensen zapovijedao je udruženim vojnim snagama: Njemačkom 11. armijom, Austrougarskom 3. armijom, takozvanom Armeegruppe Kövess, i Bugarskom 1. armijom koja se naknadno, u jesen 1915. pridružila Centralnim silama što je presudilo u bitci za Beograd. Bugari su zapriječili odstupnicu Srbima, pa su se oni našli u potpunom okruženju. Viktor je mogao lako pretpostaviti što su sve prošla ona dva lička soldata u te dvije godine naizmjeničnog zauzimanja i gubljenja položaja na teritoriju oko Beograda. Situacija iz koje je Viktor spasio mladu Srpkinju bila je opasna ne samo zato što su dva polupijana vojnika htjela pokazati moć okupatora; Kosa je trebala biti obješena jer je od njenih psovki, kad su je ušutkali, postao rječitiji gluhonijemi govor njenog prezira i svaki pokret njenog tijela i svaka crta, svaki sitni nabor tog lijepog lica koje je skupljalo pljuvačku kao zmija otrov s namjerom da ih pogodi u oči – otvarao je u njima ranu. Ništa nije moglo spriječiti sjećanju da navre kroz loše zaliječenu ranu i probije zgrušanu krv: njihovu vlastitu živu krv pomiješanu s krvlju mrtvih drugova. Sveta krv – tako su je zvali. U borbama na Torlaku, štiteći odstupnicu austrougarske vojske koja je napuštala Beograd 1914. godine, izginuo je gotovo čitav 79. Jelačićev puk sastavljen pretežno od Hrvata među kojima je bilo najviše Ličana. Zasipani artiljerijskom vatrom sa srpske strane bez prestanka, odlučili su da se predaju tek kad ih je na nogama ostalo još samo nekoliko stotina. Mrtvi su zvali žive, i poslije je svaki Ličanin osjećao da može i mora novom krvlju osvetiti svetinju pale krvi. Jesu li to osjećala i ova dva sirotana? – pitao se Viktor. U njihovim licima je mogao očitati samo zvjerski nagon, lukavo prikriven. Nije bilo vremena istraživati razloge. Ta svatko ima razloge, u ratu ih svatko ima! – mislio je Viktor. I tko je taj tko ima pravo naknadno određivati koji su razlozi bili opravdani, a koji ne? Tko je taj tko će si uzeti to pravo? Tko će mu to pravo dati? Jer netko će mu dati pravo da sudi. Neka politika u ime vlastite budućnosti, da bi preživjela na političkoj sceni; ili vjera utemeljena na mržnji prema drugoj vjeri, svejedno što od te dvije stvari. Na kraju dođe na isto. Nema poslije – mislio je Viktor. – Svatko tko misli da ga ima, vara se. To “poslije” je priča, pusta priča iza koje stoji samo jedno jedino – preživjeti ovdje i sada da se ne bi junački poginulo za prljavu svrhu koja nikad nije ona Svrha u ime koje se gine laka i čista srca.
Sad, kad su Austrijanci, a s njima i Viktor, bili ponovno u srpskoj prijestolnici u ulozi pobjednika, trebalo se praviti da je to trajno stanje i da su svi gubici u ljudstvu i opremi zaboravljeni. Svaka strana je znala svoju istinu: Srbi su i u porazu slavili sjećanje na pobjedu u Kolubarskoj bitci s osjećajem da tko jednom pobijedi uvijek ima ključ za pobjedu, dok su se, s druge strane, gradske vlasti uljuljkivale u lažni, okupacijom nametnut mir koji nije mogao trajati vječno. Narod je još uvijek nalazio snage likovati dok se prisjećao nekoliko slavnih dana 1914. godine kad je tadašnji "Oberkommandant" ofenzive protiv Srbije Oscar Potiorek morao priznati da je izgubio Beograd. U grad u kojem je još trajalo puškaranje ujahao je kralj Petar I Karađorđević – svi su to prepričavali kao da su svojim očima vidjeli. Sjahao je s konja i izgazio mađarsku zastavu netom skinutu s palače. Taj prizor sa starim kraljem koji čizmom blati neprijateljsku zastavu, obasjao je lice Kose Lazarević dok je prikupljala slinu s namjerom da pljune u lice okupatorima, a dva lička soldata su u prezrivoj mimici njenog lica nepogrešivo točno očitali bezobrazno sjećanje na pobjedu 1914. Nije Kosa osobno vidjela kralja, ali zar je to bilo važno? Prizor je bio toliko puta prepričavan da je poprimio mitska obilježja i postao je trajnim vlasništvom čitavog naroda, pa je to kolektivno sjećanje za Kosu Lazarević bilo ravno njenom vlastitom sjećanju, pa možda čak i jače od mnogih stvari koje je osobno proživjela.
General Potiorek je 24. prosinca u Korrespondenz Bureau poslao slijedeće pismo:
«Povlačenje naših snaga nakon pobjedonosne ofenzive na Srbiju dalo je povoda različitim glasinama koje su najvećim dijelom bez ikakava utemeljenja. Evo objašnjenja baziranog na uvidu koji je promptno izvršen po naredbi Cara od strane vojnoga kadra visokog ranga koji uživa naše potpuno povjerenje. Nakon bitkom izvojevane pobjede, Visoka komanda Balkanskih snaga razmotrila je kao idealni cilj rata potpuno uništenje neprijatelja; ali nisu posvetili dovoljno pozornosti poteškoćama koje bi mogle proizaći iz nepovoljnih vremenskih prilika. Naš ravitaillement, dok se probijao kroz neprijazni okoliš, bio je u takvome stanju da nije bilo moguće izvršiti dostavu hrane i municije. Neprijatelj je istovremeno doveo pojačanje i prešao u napad, pa je ofenziva morala biti odgođena, a zaključilo se da je razborito ne uvlačiti armiju u odlučujuću bitku pod nepovoljnim okolnostima. Vojska se povukla, ali nije bila poražena, nego je, nepokolebane hrabrosti, pričekala obnovu bitke. Oni koji su vidjeli naše hrabre trupe poslije toga iscrpljujućeg povlačenja morali su priznati njihovu veliku srčanost. Značajan gubitak u ljudstvu i materijalu bio je neizbježan tijekom povlačenja; ali isto je tako činjenica da su tvrdnje o veličini gubitaka u znatnoj mjeri preuveličane».
U srpskim arhivima isti je događaj bio opisan na slijedeći način:
Nakon samo dva dana očajničkog otpora na novoposednutim položajima, 5. armija je bila proređena u toj meri da je 12. decembra morala da nastavi povlačenje prema Beogradu. Tokom ovih borbi, 21. domobranska divizija svedena je na svega 2000 ljudi! Delovi 1. armije su 13. decembra kod Šapca izbili na obalu Save. U tom trenutku Austrijanci su digli u vazduh pontonski most kojim su, koji minut ranije, u Srem prebegli i poslednji ostaci 15. i 16. korpusa 6. armije. Narednog dana Potjorek je konačno morao da prihvati činjenicu da je i 5. armija doživela krah i da Beograd ne može da se zadrži, pa je naredio početak povlačenja. No, razvoj situacije preduhitrio je i ovu zamisao „feldcugmajstera”: Timočka divizija I poziva probila je naTorlaku središte beogradskog mostobrana pa se povlačenje pretvorilo u spasavanje golih života. Te noći u Beogradu je vladao haos, razularena rulja pljačkala je sve što je stigla a po mračnim ulicama, zakrčenim kolima, mase vojnika gurale su se prema mestima za prelaz. Preopterećeni, pontoni na Savi počeli su da tonu pa su topovi bacani u reku. Samo zahvaljujući trupama koje su na krilima još branile mostobran, i monitorima koji su artiljerijskom i mitraljeskom vatrom štitili mesta prelaza, neprijatelj je pod zaštitom noći uspeo da prebaci preko Save veći deo razbijene 5. armije i 13. korpusa. Osvit 15. decembra 1914. godine dočekale su u Beogradu još samo zaštitnice koje su se užurbano pripremale za povlačenje. Oko 9 časova, delovi Kombinovane divizije Mihaila Rašića izbili su na Banovo brdo. Vojnici su odmah okrenuli cevi napuštenih austrijskih topova i tačnim pogocima porušili jedan od mostova postavljenih na šlepove. U centar grada, preko Topčiderskog brda, prvi je ušao I bataljon 1. prekobrojnog puka. Oko 10 časova u prestonicu je pod borbom ujahala i Konjička divizija. Konjanici su hitro zauzeli položaje oko Mitropolije i Kalemegdana i odmah otvorili uragansku vatru na neprijatelja koji je još prelazio preko mostova. Ovo je stvorilo dodatnu paniku: kola s konjima prevrtala su se u reku, teški šinjeli vukli su na dno vojnike koji su uzaludno pokušavali da doplivaju do sremske strane, a veliki broj Austrijanaca trčao je nazad u nadi da će predajom spasti glavu. Neposredno za Konjičkom divizijom u Beograd je ujahao i Petar I Karađorđević. Bez obzira na puškaranje sa zaostalim neprijateljskim vojnicima, stari kralj odmah je produžio do Saborne crkve. Oko 11 časova dignut je u vazduh i poslednji pontonski most, što je na simboličan način označilo kraj Kolubarske bitke. Saopštenje srpske vrhovne komande za 16. decembar 1914. glasilo je: „…Na teritoriji Srbije nema više nijednog neprijateljskog vojnika…”
Kad je Viktor spasio Kosu Lazarević od vješanja, bila je također zima. Gotovo da bi se moglo reći da je to bilo na drugu godišnjicu proslave pobjede koja se u međuvremenu pretvorila u ponovni poraz. Viktor Tausk je, toga prosinca 1916. godine, u Kosinim očima bio tek jedan neprijateljski vojnik na srpskom teritoriju. Ali ne zadugo.
«Otpratit ću vas kući» – rekao je nakon što su odmaknuli dovoljno daleko.
«Pobogu čoveče» – uzviknula je Kosa i prekrižila se.
«Gdje stanujete?»
Za nju je to bilo čudo, istinsko čudo: Švabo je progovorio.
«Pa šta šutiš? Šta ne kažeš da si naš?» – rekla je. «Premrela sam od straha.»
Plavokos, plavook; on je doduše zvučao kao da dolazi iz hrvatskih krajeva, ali njoj se učinilo dobro već i to što je razumjela svaku riječ, i što se prema njoj ponašao tako uglađeno, što joj se obraćao na vi kao da razgovara s damom. Njen je spasitelj djelovao impresivno, snažno; uniforma mu je divno pristajala i Kosa je, unatoč šoku od kojeg se još uvijek lagano tresla, uspjela pomisliti: Ajme, šta je lep! Poslije, kad su se zbližili, često bi se navraćala na taj dan kad su se prvi puta sreli pod dramatičnim okolnostima i uvijek bi imala potrebu obnoviti prve dojmove, dati Viktoru do znanja kako joj se svidio na prvi pogled, reći mu kako je bila očarana, zadivljena, kako je zanijemila kad joj se obratio i pritom je prostrijelio otvorenim, prodornomodrim, nepokolebljivim pogledom od kojega je izgubila tlo pod nogama kao zabljesnuta podnevnim suncem. Viktor bi na takva Kosina romantična sjećanja samo odmahivao rukom, ali ona je bila uporna; podsjetila bi ga kako ju je pridržao kad se zaljuljala u naletu nesvjestice, a Viktor bi za sve pronašao racionalno objašnjenje. Na primjer, rekao bi joj da taj njezin osjećaj da propada i nestaje nije bilo posljedica ljubavi na prvi pogled nego naglog opuštanja poslije stresa koji je uzrokovao poremećaj u cirkulaciji od čega je na trenutak izgubila svijest.
***
Ulaskom u stan Lazarevićevih Viktor je ušao u vidokrug viđenih ljudi Beograda. Nakon prve sumnjičavosti lokalne elite, kad su ga bolje upoznali i kad su se uvjerili da on nije «bože me prosti, njeki špijon», Viktor je stekao njihovo poštovanje, a samim time i određeni broj novih prijatelja. Situacija u gradu je bila prividno mirna. Kako je bilo lijepo ustati ujutro, obrijati se sporo, ritualno, dok krajičkom oka u rubu zrcala vidiš odraz nasmiješenog lica žene s kojom si proveo noć – svoje žene – jer Viktor je u Kosi, prvi puta u životu, prepoznao suprugu, i premda nisu bili vjenčani, premda je brak poznavao kroz odnos s Marthom, on se samo s Kosom uspio osjetiti kod kuće. Ona je bila njegova, baš kao da je proživio čitav život s njom i onda, nakon dugih, mučnih stoljeća lutanja, napokon dobio – milošću sudbine ili Boga – zašto ne Boga? – priliku da se vrati u njen zagrljaj. Popiti toplo mlijeko za doručak, izaći na Terazije i kupiti novine – tako mirnodopski Viktor već dugo nije živio.
Samo što je službena verzija događaja u tiskovinama koje su izdavane u uvjetima okupacije bila različita od novinakoje su izdavane na Krfu kamo se povukla Srpska vlada, regent Aleksandar, Vrhovni štab i oko stočetrdeset tisuća vojnika i izbjeglica pristiglih na otok u povlačenju preko planinskih prijevoja Prokletija; ranjeni, izgladnjeli, s ozeblinama, u grčevima crijevnih zaraza, zaraženi malarijom, tuberkulozni, polumrtvi od iscrpljenosti, u agoniji pjegavog tifusa, sretniji od usput ostavljenih mrtvih. Srpske novine, lists podnaslovom Službeni dnevnik Kraljevine Srbije i s cijenom četrdeset franaka za pretplatu u inostranstvu, uspijevao je pronaći put s Krfa do zainteresiranih u «otadžbini». U prvom broju, 7. travnja 1916., na prvoj stranici, uz D'Annunzijevu Odu Narodu Srpskom, mogao se pročitati i Pozdrav Ljube Jovanovića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova u izgnanstvu, izaslanika Kraljevske vlade, koji je pet godina prije, s pukovnikom Apisom osnovao Crnu ruku, tajnu militarističku organizaciju kojoj je moto bio «Ujedinjenje ili smrt». Na slavi Moravskog artiljerijskog puka, ministar se obratio vojnicima:
Isto onako kao kad smo na Kumanovu, Prilepu i Bitolu stvarali Veliku Srbiju; kao kad smo na Bregelnici utvrđivali međe svoje države: kao kad smo na Ceru, na Drini, Savi i Dunavu pobedili horde neprijateljske, da na tome zasnujemo ujedinjeno Srpstvo; - tako sad treba da radimo vredno na ovome velikome poslu, da, uz pripomoć svojih saveznika i uz njihovu zagarantovanu reč, zasnujemo prostrano i divno Jugoslovenstvo ...
Ali to Jugoslavenstvo i nije bilo tako prostrano kakvim se prikazivalo: bilo je zasnovano na besramnom skrivanju nepomirivih, suprotstavljenih istina različitih naroda, na oportunističkom zataškavanju već počinjenih i iniciranju novih zločina u ime nekih tobože viših, a zapravo dnevnopolitičkih razloga, na glorifikaciji slavenskog duha kad se za to ukaže potreba, na služničkoj igri u kojoj je podvođenje nacija u ljubavni zagrljaj bilo i ostalo izrežirano negdje izvana, tamo odakle dolazi «zagarantirana riječ» ili tamo odakle dolaze naredbe da se pasjom, služničkom revnošću u ime gospodara, zvali se oni Habsburgovcima, Ruskom imperijom ili nekim drugim imenom, negdje u mračnom, prljavom kutu lokalnog političkog dvorišta – obavi klanje.
Jugoslavenstvo prije kraja Velikog rata bilo je prostrano taman toliko koliko je bio širok šiljak bajunete na koji je Ličanin u autrougarskoj uniformi nabio srpsko dijete u Mačvi 1915. godine, točno toliko koliko je bio širok sifilistični ud kojim je vojnik sa solunskog ratišta silovao onu istu Mariovku iz prilepskog zaleđa koju je, par godina prije, tobože branio od Otomanskih Turaka 1912. u ime «ujedinjenog Srpstva», i točno toliko je bilo širine u predratnom konceptu jugoslavenstva koliko je dragovoljaca stalo u hangar «Kanatnog zavoda» u Odesi 1916, u ulici Bolšoj Arnautekoj br. 2, gdje su – kad su odbili otići s četničkim insignijama na solunski front – ti dragovoljci, među kojima je bilo i ratnih zarobljenika «silovoljaca», bili zaklani noževima, sasječeni bajunetama i odbačeni kao bezimeno meso. Grobaru koji se raspitivao tko su ti ljudi rečeno je da «ne treba da znade tko su, jer su to Hrvati”.
Viktor se gnušao jednostavnih, konačnih rješenja iza kojih se skrivaju sramotne nagodbe. Što je bolje poznavao ljude to se više bojao njihova zvjerski nacerenog lica koje, u ime revizionističkog slatkog zaborava, krivotvori odnos uzroka i posljedice; manipulira konstatacijom: “Tu je sve počelo!” iza čega masama ne treba dugo pa da počnu skandirati promuklim glasovima: «Ubij, ubij, ubij!»
«Klaonica je oduvijek bila naličje elegantnih diplomatskih rješenja»– izjavio je Viktor.
Bilo je to jedne večeri u kući Kose Lazarević, u krugu pro-jugoslavenski nastrojenih beogradskih intelektualaca s čijim se stavovima u tom periodu svojega života donekle slagao. Nastala je neugodna šutnja. Viktor je načelno bio protiv političkih spletki, pa je to i rekao, dapače pojasnio je da mu se čine posebno opasnima one spletke koje imaju pretenziju prekrajati teritorij na kojem poslije stradaju obični ljudi. Nepromišljeno je izjavio da ne podnosi tipove kao što je bio diplomat Sergej Sazonov, tada već ruski ministar vanjskih poslova. Ali Sazonov je bio izuzetno cijenjen i voljen u srpskim krugovima, pa se tamo već daleko prije ulaska Italije u Prvi svjetski rat, dok je ona još javno zastupala neutralnu poziciju, upravo zahvaljujući nekim tajnim saznanjima Sazonova, znalo da će do uključivanja Italije u rat nedvojbeno doći. Bilo je to sasvim izvjesno, prvenstveno zbog obećanja da će, ukoliko uđe u vojno savezništvo protiv Austro-Ugarske, Italija dobiti teritorij od Trentina, preko Trsta uzduž čitave dalmatinske obale. Na samom početku 1915. godine, puna četiri mjeseca prije potpisivanja tajnog londonskog sporazuma o podjeli teritorija koji je Italiju potaknuo da konačno krene u rat, list Politika je u rubrici «Poslednje vesti» izvještavao o katastrofalnome potresu u L'Aquili gdje je poginulo u ruševinama gotovo svo stanovništvo. U istoj rubrici je pisalo i što kaže Sazonov o Srbiji i kako odgovara na pitanje: «Čije će biti Jadransko more?»
Ima još jedno pitanje – rekao je tada Sazonov – koje ću danas samo napomenuti, jer ne moramo da preduhitrimo događaje, dok još rat traje: a to je pitanje o Dalmaciji. Ja mislim, da će Dalmacija imati utvrđenja u Otrantu i Brindiziju. Ko ima Veneciju, ko može dobiti Trst i ko još ima Valonu, taj je za celo gospodar Jadranskog mora. Ja držim da je to potpuno gospodarstvo Morem i vrlo dobro shvatam da Italija mora da bude gospodar toga mora. Ali mi hoćemo, naravno, da ona pusti i druge da žive, a to je Serbiji i Crni Gori, koje imaju zastarela prava na to.
Viktor nije bio tip čovjeka kojega bi bilo lako uvjeriti u tobože vječne istine i stara, prirodna prava. Izbjegavao je supijane rasprave u kojima svaki senilni starac popucalih očnih kapilara misli da je veći general od generala dok roni suze nad izgubljenim, nikad do kraja osvećenim bojevima prošlosti u ime kojih bi mladići i dalje morali ginuti. Nije znao što ga više razočarava: slatkorječivost lokalnih i za lokalne prilike zainteresiranih svjetskih političara, namijenjena ostvarivanju osobne dobiti iz kolektivne tragedije, samoljubivo baljezganje pijanih nacionalnih bardova, ili strastveni, mračni izjev primitivnog ubilačkog nagona opredmećen u britvi koju je Viktor osjetio pod grlom:
«Ti se briješ, a Srbija propada» – prekorio ga je berberin, tobože u šali, ali Viktor je osjetio pritisak; oštrica je bila opasno blizu vratne arterije i to su obojica vrlo dobro znali kad su se počeli smijati.
Sve je u Beogradu 1916. i 1917. bilo «tobože»; jedno prijetvorno, lokalno kobajagi koje je hinjenim nehajem skraćivalo vrijeme, čekalo pogodni trenutak da uzdigne nacionalni ponos iz pepela – u ime stare slave i novih pobjeda. Viktora su u Beogradu doživljavali gotovo kao svojega čovjeka. S druge strane, u gradskoj vojnoj upravi njegovo druženje s ljudima iz naroda smatralo se dobrodošlim. Mislili su da bi doktor Tausk – baš zato što je uživao izvjesno povjerenje u domaćoj sredini – mogao po potrebi, lakše od bilo koga drugoga, doći do važnih obavještajnih podataka. Njemu takvo što nije bilo ni na kraj pameti. Svaki puta kad bi se prisjetio pacijenta Franza Lautnera, koji mu je u toku psihoanalitičke seanse u lublinskoj vojnoj bolnici priznao neke nemile radnje, uključujući jedno ubojstvo počinjeno u službi Abwehra, njemačke obavještajne službe, Viktora bi prošli trnci; ježile su ga političke spletke, a u vezi s time, osjećao je sažaljenje prema ljudima poput njegova brata Mirka, ili bivše žene Marthe, koji su se bezrezervno prepuštali iluziji neposrednog djelovanja kroz politički angažman, vjerovali u ljudska prava i utopiju pravednog, sretnog društva u kojem jednog dana neće biti jednakijih od jednakih. Viktor je u ljudskoj psihologiji pronalazio sve manje pozitivnoga. Odlučio je privid mirnodopskog života u Beogradu iskoristiti kao predah – kao mogućnost kratkotrajnog opuštanja. Naličje «mira» bilo je uznemirujuće, ali on je bio pripravan uplatiti cijenu ulaznice u mali osobni raj; smatrao je da napokon, u Kosinu zagrljaju, može i mora iskoristiti svoje pravo na sreću. Bilo mu je tako lijepo! Znao je da tako lijepo ne može ostati vječno.