Ton Rozeman

PRIŠTIĆI

Sarajevske Sveske br. 19/20

Ovo nema nikakve veze s Bertom Vanhastelom, ništa s našim problemima koje smo s njim pretresali svakog prvog četvrtka naveče u mjesecu. Kad bi sad vidio Džejmi (Jamie), shvatio bi da je bolesna, da se ne foliram. Klimnuo bi nam u svojoj smeđoj kožnoj stolici, prekrštenih nogu, dosje i čaša vode na stočiću kraj njega.

Od jutros je krenulo naopako s Džejmi. Ili vjerovatno već od noćas. Kad sam otvorila oči izgledala je kao da je izujedana od stotinu komaraca, njena inače jako blijeda i nježna koža bijaše puna crvenih prištića, čak su joj bedra i kokica bili prekriveni time. Probudila sam Ričarda (Richard) i potrajalo je dok je shvatio da se zaista nešto čudno dešava. Pospano je istisnuo jedan prištić, iako sam mu rekla da se to smije raditi sa nedezinfekovanim rukama. Izašlo je nešto vlage, bezbojne vlage, Ričard je pomirisao i dao meni da pomirišem: miriše na bolest.
Sad, pola dana kasnije, još su tu, no manje upaljeni, manje crveni. Koža oko pupka čak izgleda solidno. Pa ipak, kad prstom pređem preko nje, osjete se kao koštice pod korom od mandarine.
Bebe od tri mjeseca još ne mogu dobiti dječije bolesti, rekao je doktor putem telefona. Pogotovo ne ako još doje. Govorio je nešto o vrućini, ali sad je april, i prilično je hladno za ovo doba godine. Moram joj mjeriti temperaturu svaki sat. Ako se popne iznad trideset i osam i po moram ga nazvati. „Za svaki slučaj“, rekao je. Zadnji je put imala trideset i sedam koma osam.

Mljacka ustima, ruka joj je skliznula s jastuka, na tren otvara okice.
To se ponavlja nekoliko puta: mljackanje, otvori okice, zatvori okice. Onda se kao uplaši buđenja, bulji ispred sebe. Ima smeđe oči, već od rođenja su smeđe. Sestre su rekle da to ne postoji, i da svi na svijet dolazimo s plavim očima, ali su mi na koncu i one morale dati za pravo.
Čini se kao da će zaplakati i prije no što joj prvi zvuci izađu iz grlenceta, naginjem se nad nju, moje lice na dvadeset centimetara od njenoga, ako je vjerovati knjigama – idealno rastojanje. Oči joj istražuju moje lice, sporije no obično, sporije no prije prištića. Ako par puta izgovorim njeno ime obraća pažnju samo na moje usne. „Džejmi“, kažem. „Želi li Džejmi čiste pelene?“
Gleda me kao da duboko razmišlja. Smije se kad joj to još nekoliko puta ponovim. Podižem je s komode i odmotam pelene. Lice joj se ukoči, stiska šake, podiže koljena.
„Tata“, kažem. „Dolazi tata da vidi kako je naša draga djevojčica.“

Ričard ulazi u radnom odijelu, nosi plastičnu kesu i neki veliki metalni predmet koji bih ja nazvala viljuškastim ključem ali koji je možda nešto sasvim drugo. Kad me poljubi u vrat još je uvijek zadihan od penjanja uz stepenice, nježno me ugrize. S dva prsta miluje Džejmi po sljepoočnicama, ruke su mu uprljane mašinskim uljem, ali mu to ne prigovaram. Podiže je i polaže na rame. Poslije naših razgovora s Bertom Vanhastelom to radi svake večeri, kruži po sobi. U početku je izgledalo malo ukočeno, ali sad možeš vidjeti da stvarno uživa. Par puta se pretvara kao da će je ispustiti, Džejmi ispušta krikove koji su nešto između straha i uživanja. Upravo kad hoću da kažem da je dosta, on mi je predaje.
„Jesi li pomislio na paracetamol“, upitam.
„Glupo.“ Na krevet polaže stari ručnićić i sjeda na njega u onom svom starom radnom odijelu.
„Možda bismo morali u dežurnu apoteku“, kažem.
„Ako je potrebno“, veli.
S police iznad komode uzimam dječiji puder. Posipam joj stomak i noge, pažljivo ga razmazujem, prištići se ne smiju dirati, koža joj mora nastaviti da diše.
„Kako si provela dan“, pita.
Podižem joj ruku da napuderišem pazuh. Brzopleta sam i otpuhujem nešto pudera. Škaklji je moj dah, rukom zamahuje kao da će udariti, hitro je ljubnem u nos.
„Ostale smo u kući“, kažem. Onda ispričam šta je doktor rekao. Dok Rišard sjedi i klima glavom, igra se onim predmetom koji ja zovem viljuškasti ključ. Dugačak je skoro kao ruka, povlači njime zamišljene linije po podu; oštetiće tepih ako ne pripazi.
„A možda bi željela znati kako je meni bilo na poslu“, pita kad sam završila.
Okrećem Džejmi na trbuh i puderišem joj leđa. „Kako je bilo?“, pitam.
„Znaš li koji je dan danas?“, upita on.
Zamislim se. „Petak“, velim.
„Mislim na nešto drugo“, kaže.
„Ali petak je“, kažem. Džejmi pokušava da okrene glavu, trlja nos o jastučiće, ušmrkava puder, mišići na licu joj se zatežu kao da će kihnuti. Ali se ništa ne desi, pa ostaje ležati otvorenih usta.
„Ti ne kopčaš“, kaže on.
„Šta ne kopčam?“
„Moj zadnji dan.“
Sad shvatam na šta misli. Okrenem se i pogledam ga. „Sorry“, kažem.
Podiže plastičnu vreću i tu stvar u njoj. „Klješta s radnog mjesta, i kaseta da razmagnetišem videorekorder.“ Vrti glavom. „Kako li samo smisliše takvo nešto?“
Saginjem se da iz komode dohvatim čiste pelene, ne leže na svom mjestu, tražim iza gomile s peškirima i siperčićima.
„Danima mi trube nad glavom o tome šta želim na poklon“, veli on. “Prvo se nisam usudio ništa zatražiti, nisam znao koliko su novca skupili. Ali su nastavili insistirati. 'Može biti nešto skuplje', rekoše. Kad sam rekao da bi mi jedna dizalica mogla koristiti, nasmijali su se. 'Skroman si', kazali su. 'Stvarno', rekoh, 'dizalica, ali dobra, dobra dizalica je više nego dovoljna.' A onda dobijem ovo. „Uzdahnuo je. “Šta da radim s ovakvim klještima? Pa nemam valjda kamion pred vratima?!“
Nema ih. Uspravim se i upitam ga može li izvaditi novu zalihu iz velikog ormara. Otvara vrata i jednu gomilu deka sklanja u stranu.
„Nisu tu“, kažem. On traži iza igračaka od pliša. „Pusti meni“, velim. „Ti pripazi da se Džejmi ne otkotrlja.“ Dolazi do mene i polaže svoju veliku ruku na Džejmin trbuh. Ova se u tom momentu popiša. Po napuderisanim nogama joj ostaju vlažni tragovi. „Džejmi!“, vikne on. Pogledam ga, izgleda kao prepadnut od sopstvenog glasa. Još od posjete Bertu Vanhastelu zna da nije dobro vikati na Džejmi.
„Napuniću kadu“, kažem ja. „Ostani još malo uz nju.“
Malo docnije je donosi u kupatilo i ostane gledati kako je perem. Prekrštenih se ruku naslanja na vrata, klješta stisnutih ispod pazuha. Smješi se.
Puder se pretvara u ljepljivu masu koju joj rukavicom za kupanje brišem s kože, lice joj poprima začuđen izraz. „Mirno, djevojčice“, kažem. „Ovo mama radi za tvoje dobro. Ni mami se ovo baš ne sviđa.“
„Ne trebaju mi dati nešto skupo“, govori. „Ne radi se o tome da dobijem nešto veliko. Dobro je i nešto malo. Nisam neskroman, znaš, važna mi je ideja. Ali su me oni sami pitali.“
Izgleda da su prištići pocrvenili. Možda od trljanja, a možda je voda prevruća. A za njenu kožu i tako i tako nije dobro da sad ide na kupanje. „Pogledaj“, kažem. „Ili mi se samo čini, ili je sad još gore?“
Ostao je kod vrata, pravi se kao da odatle može vidjeti. „Meni još uvijek izgleda isto“, kaže dok čisti nokte. „Za Ruda su prošlog mjeseca sastavili jednu pjesmicu. Bilo je grozno, ali su se u svakom slučaju potrudili.“
„Zar to hoćeš?“, upitam. „Hoćeš da ti pjevaju pjesmu?“
„Ne mislim to“, odgovori. „Ali ova klješta su naprosto iz radionice, čak ih nisu ni umotali.“
Džejmi mlatara nogicama, možda se plaši njegovog glasnog govora, čini se da se želi okrenuti. Osjednem je na guzičicu i rukavicom za kupanje prelazim preko leđa.
„Šta da radim s ovom kasetom?“, pita. „Takvo nešto ti treba samo kod hromiranih kaseta.“
„Tvoj brat“, kažem. „Možda njemu trebaju.“
„Ni on nema ništa od toga“, veli. „Niko više nema takve kasete. Taj je sistem odavno zastario.“ Grize nokte, otkine jedan komad i zuri u njega.
„Možda su dobro mislili“, kažem.
„Možda“, veli on. „Ali tamo sam radio punih šest godina. Svakoga jutra stizao na vrijeme. Možeš li se sjetiti da sam ijedanput prekasno krenuo od kuće?“
Oprezno širim Džejmine noge, puderišem među guzičicama. A tamo, na njenom lijevom guzu, eno novog prištića, veći je nego nokat od mog palca. „Vidi“, kažem, ali Ričard ni da mrdne, stoji tamo i proučava sopstvene prste. „Ma, vidi, bogati“, kažem. Napravi pola koraka prema meni, virka preko mog lijevog ramena.
„Prištić“, veli on.
„Vidi koliki je“, kažem ja.
„Da“, kaže. „Velik.“ Potom se opet naslanja na vrata i kaže: „Možeš li se sjetiti ijednoga dana da sam kasno ustao da krenem na posao?“
„Ovo je djete skroz prekriveno prištićima“, kažem. „I ovdje, pa je li to normalno?“
On ne gleda Džejmi, gleda mene ravno u oči, poznajem taj njegov izraz. Ždere se, uzdiše. Rukama grčevito steže klješta, na tren se čini da će podići tu stvar. Onda izlazi iz kupatila, sporo, kao da provocira, stepenice pucketaju pod njegovim koracima. I tada, baš kad to više ne očekujem, iz dnevnog boravka odjekne glasno „Dođavola!“, jedan divlji poklič, a nakon toga zaglušujući udarac.
Izgleda da ono što se dolje dešava ne dopire do Džejmi, ona grca od vode što ju je progutala. Izvlačim je iz kade i kreveljim se. Gleda me razrogačenih očiju i smije se. Kad je zavijem u ogrtač, dolje se zalupe ulazna vrata. Sušim joj kosu i pokušavam da shvatim šta se dešava.
Nakon što sam joj dala sise, stanem sa Džejmi kraj prozora. Sunce nestaje iza kuća na drugoj strani ulice, zrak je narandžasto crven. Mjesto na kome Ričard obično parkira auto je prazno, ali ne vjerujem da je otišao da potraži dežurnu apoteku.
„Vidi, Mjesec“, kažem. „Nije li to čudno? Sunce još nije skroz ni zašlo, a ipak možeš da vidiš Mjesec.“ Pokazujem prema nebu, ali ona ne gleda, drži palac u ustima, glava joj počiva na mojim grudima. Polažem je na krevet, danas se nešto brže umara, sigurno zbog prištića. Sjedam kraj nje i gledam kroz prozor kako pada mrak.
Bert Vanhastel kaže kako ne trebam obraćati pažnju ako Ričard osjeti potrebu da se osami, ako ode da se malo besciljno vozika unaokolo. Ne moram se pitati kamo to on ide, ne svojiti da li me još uvijek voli. Takve se stvari dešavaju, objasnio je Bert Vanhastel, to je neovisno o našem odnosu, neovisno od Džejmi. Ili to zapravo nije rekao Bert Vanhastel. Bert Vanhastel nikada ništa ne kaže, on samo postavlja pitanja, pušta me da sama otkrijem. Dok ja biram riječi on ćutke polaže laktove na naslon od stolice i priljubljuju vrhove prstiju jedne uz druge. Smješi se, klima glavom. I kada sve ispričam on šuti, poslije nekog vremena pogled mu odluta do Ričarda. Ako ni ovaj ništa ne kaže, Bert Vanhastel uzima svoju agendu. „Za četiri sedmice, u isto vrijeme?“, pita on.

Budim se od vrata u prizemlju koja se otvaraju i zatvaraju. Pokušavam se sjetiti gdje sam i šta se dešava. Odjek koraka u dnevnom boravku, tv biva upaljen. Neki talkshow, repriza, koliko se čuje.
Pola jedanaest. Džejmi spava, palac joj je iskliznuo iz usta. Podižem je, stavljam ispod deke, hladnija je no prije nekoliko sati, možda je groznica malko minula. Ošamućena od naglog ustajanja idem ka stepenicama. Hladnoća metalnog rukohvata. Na trenutak zastanem da oslušnem kako Ričard istresa vrećicu kikirikija u zdjelicu. Potom se predomislim i vraćam natrag ka Džejmi.
Ne treba paliti svjetlo, dovoljna je svjetlost mjesečine. Kad joj odmotam siperak i pelenu, ne usuđujem se da pogledam. Nakon par trenutaka otvorim oči. Prištić na njenoj lijevoj guzi je sada čak još i veći od nokta na mome palcu. Ljubim ga, Džejmi se stresa, prolazi je jeza. Onda puder na guzičicu, leđa, punačke ruke, moram što manje pažnje poklanjati prištićima. A kad je skroz bijela i glatka i sve miriše na puder za bebe, vraćam čep na flašu. Oči joj se sklapaju, na tren me radoznalo pogleda, pa se onda spokojno nasmješi.
Možda naredne sedmice kod Berta Vanhastela ne moramo pričati o ovome danas. Ako počnem o tome, ispitivački će me odmjeravati pogledom, namjerno napraviti pauzu koju ću ja i protiv svoje volje iskoristiti da naglasim kako je to što govorim istina, trebaće mi sve više riječi. Kad sve ispričam, upitaće Ričarda šta on o tome misli pa čak ako ovaj i kaže da su doista bili prištići, veći od nokta na palcu, Bert Vavhastel će sumnjati, čim napustimo njegovu sobu zapisaće moje riječi u dosje i iza njih staviti veliki znak pitanja.
A najvažnije da svega: Ričard i ja ćemo koračati kroz napuštene hodnike i povesti se liftom ka dolje i svo to vrijeme biće ona tišina koja kaže da su nakon svih ovih mjeseci, nakon tolikih četvrtaka uveče, problemi postali samo još veći.
Sutra ću u pogodnom momentu, dok Džejmi spava, razgovarati s Ričardom. Reći ću da kod Berta Vanhastela moramo šutiti o prištićima, da ne moramo o onom posljednjem radnom danu na kojeg sam zaboravila, o onome „Dođavola!“ i onom udarcu klještima, o besciljnoj vožnji autom. Moramo reći Bertu Vanhastelu da nam u zajednici sve bolje ide, da su četvrtci naveče imali svrhe i da je ovo zadnja posjeta. Ne treba nam niko da mu ispovjedamo sve te sitnice, to su na koncu stvari protiv kojih se ne može puno učiniti, stvari koje se naprosto dešavaju.
Podižem je s jastuka za presvlačenje i oprezno privijam na grudi. Polagano, kao u usporenom valceru, pravim s njom krugove po sobi. Kad mi se zamanta položim je u krevet.
Skidam sa sebe sve osim gaćica, uvlačim se iza nje u krevet, skupljam noge, grudi mi dodiruju njena leđa mekana od pudera, nekoliko me prištića grebe po stomaku. Uzdiše a ja onjušim miris mlijeka. Sutra ću se odvesti doktoru, neću unaprijed nazvati, odoh direktno na konsultaciju.
Dolje Ričard gasi televizor. Odlazi u kuhinju, umiva se, ispira usta, tamo nema četkice ni paste za zube. Pokušavam smisliti šta da kažem ako dođe gore i vidi da ležim u Džejminom krevetu. Potom se vraća u dnevni boravak. Svjetlo se gasi uz škljocanje. Škripi koža na kauču.
Zadržavam dah i ćutim kako se njena topla prsa povećavaju i smanjuju, povećavaju i smanjuju. Kad više ne mogu izdržati bez zraka, slijedim ritam njenog disanja, ona i ja, udisaj i izdisaj, udisaj i izdisaj.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.