Aleksandar Hemon

PČELE, prvi dio

Sarajevske Sveske br. 14

prevela sa engleskog: Irena Žlof

OVO NIJE STVARNO

Prije mnogo godina, dok sam još živio u Sarajevu, sestra i ja smo otišli u kino s roditeljima. U filmu zgodni momak odlazi u potragu za blagom i pri tom upoznaje prelijepu djevojku. Majka je zaspala već nakon najavne špice; igrani filmovi su često na nju imali taj efekt. Otac je reagovao potpuno drugačije. Već nakon prve scene, počeo je podrugljivo coktati. "Ovo je čista glupost,“ šapnu mi je na uho, a onda se okrenuo prema publici, pozivajući ih na bojkot, "Drugovi! Ne vjerujte ničemu! Ovo nije stvarno!“ U tom preciznom trenutku, junak je naglavačke visio iznad jame pune izgladnjelih krokodila i publika nije baš najsrdačnije reagovala na očeve opaske. Sestra i ja smo se pretvarali da i dalje pažljivo pratimo dešavanja na platnu. Pojavio se redar i pokušao ušutkati oca. Majka, koju je pometnja probudila, odjednom se obrela usred neugodne scene, koja je završila tako što je otac bijesno izjurio iz kina vukući sestru i mene za sobom, a majka je zastala kako bi se izvinula prisutnima. Bacio sam još jedan pogled na platno, gdje su junak i odrpana (ali jednako lijepa) dama jahali par presmiješnih mazgi u džungli prepunoj zlikovaca.

MOJ ŽIVOT

U ljeto 1979. godine, otac je donio kući kameru Super-8 koju je posudio od kolege (Božo A., koji je imao crni pojas u karateu i galopirajući tumor mozga – umro je prije nego što mu je otac uspio vratiti kameru). Bila je mala ali je izgledala nekako ozbiljno, kao da je namijenjena isključivo za snimanje bitnih stvari. Otac je izjavio kako namjerava snimiti film u kojem neće biti laži. Majka je pitala o čemu će film govoriti. "O istini,“ rekao je. "Naravno.“
Nakon što je proveo sedam dana pišući scenarij, otkrio nam je da će film ispričati priču o njegovom životu. Snimanje je planirano polovinom juna, kada smo trebali ići na selo, u posjetu njegovim roditeljima. Snimat ćemo, kao što se kaže, "na lokaciji.“
Mene je izabrao da glumim njega u mladosti, a sestru da glumi njegovu sestru (nije rekao koju, imao ih je šest). Majka je trebala biti asistentica režije ali je dala otkaz skoro istog trenutka; ona želi provesti odmor čitajući, rekla je.
Otac nam nije htio pokazati scenarij i uopšte nije reagovao kada smo mu probali objasniti da se glumcima obično da vremena da uvježbaju uloge: htio je da nam život bude jedina inspiracija zato što je, kako nas je bezbroj puta podsjetio, želio da ovaj film bude realan. Ipak smo sestra i ja, u našoj redovnoj inspekciji njegovih ladica, pronašli scenarij; koji smo pročitali osjećajući ujedno divljenje i veselje:

Moj život
1. Rodio sam se;
2. Prohodao sam;
3. Čuvam krave;
4. Idem od kuće kako bih se školovao;
5. Vraćam se kući. Svi su sretni;
6. Idem od kuće kako bih studirao;
7. Idem na predavanja. Učim noću;
8. Odlazim u šetnju. Upoznajem lijepu djevojku;
9. Idem kući s lijepom djevojkom da vidim roditelje;
10. Ženim lijepu djevojku;
11. Zapošljavam se;
12. Dobio sam sina;
13. Sretan sam;
14. Uzgajam pčele;
15. Dobio sam kćer;
16. Sretan sam;
17. Radim;
18. Na moru smo;
19. Sretni smo;
20. Djeca me ljube;
21. Ja ljubim njih;
22. Žena me ljubi;
23. Ja ljubim nju;
24. Radim;
25. Kraj.

OPROŠTAJ

Prva (i jedina) scena koju smo snimili je scena broj 4. Lokacija je bila padina brda ispod bakine i djedove kuće. Glumim oca kad mu je bilo četrnaest godina, i trebam ići niz brdo, udaljavajući se od kamere, sa zavežljajem na štapu prebačenom preko ramena, zviždućem tugaljivu melodiju, a onda se u jednom trenutku okrenem, pogledam u tačku iza kamere gdje je dom koji ostavljam i mahnem još jednom, opraštajući se.
Prvi pokušaj je propao jer nisam mahao dovoljno emotivno. Ruka mi je, kako je otac objasnio, visila kao mlitavo očerupano pile.
Drugi pokušaj je propao kada je otac odlučio da fokusira pčelu koja je sletjela na obližnji cvijet.
Moje dvije tetke su se iznenada pojavile u sred trećeg pokušaja, u trenutku kada je otac kamerom pratio put od mog dirljivog pozdrava ka roditeljskoj kući. Zastale su, smiješeći se, na trenutak paralizovane snagom objektiva, a onda veselo mahnule u pravcu kamere.
Svaki put sam se morao penjati uzbrdo, na početnu poziciju. Noge su me boljele, bio sam gladan i žedan i nisam mogao a da ne dovodim u pitanje očeva redateljska rješenja: Zašto on/ja ne ide autobusom? Zar mu/mi ne treba malo više stvari nego što može stati u zavežljaj? Zar mu/mi ne treba neka hrana za puta?
U toku četvrtog pokušaja, nestalo mu je filma.
Peti je pokušaj bio skoro savršen. Udaljavao sam se od kuće, leđa povijenih od tuge, prigodno nesigurnim korakom teški zavežljaj je visio na uvjerljivo povijenom štapu. Okrenuo sam se i pogledao u kuću koju napuštam zauvijek. Bijela, s crvenim krovom; u pozadini sunce na zalasku. Očiju punih suza opraštao sam se od drage prošlosti, rukom koja je kao metronom odbrojavala udarce najtužnijeg adađa. A onda sam čuo pčele. Zujala mi je negdje za vratom. Moja metronomska ruka je prebacila u alegro dok sam je zabacivao u svim pravcima, pokušavajući se odbraniti. Pčela nikako da ode. Bacio sam štap i počeo panično trčati, prvo uzbrdo, prema kameri, a onda nizbrdo, udarajući se petama u dupe. Pčela me ne nastavila proganjati i njena je odlučnost bila daleko strašnija nego pomisao na neizbježni ubod. Ruku visoko u zraku, jurio sam vratolomnom brzinom ali pčela nije odustajala. I što sam više trčao to sam bio sve dalje od izbavljenja. I onda, tek što sam shvatio da mi se pčela zapetljala u kosu – da je moj svaki pokušaj bijega izlišan – sapleo sam se i pao. Dok sam padao, osjetio sam ubod. Skotrljao sam se do dna gdje sam se zabio u bodljikavo žbunje.
Treba li napomenuti da je moj otac za sve to vrijeme snimao? Lijepo se vidi kako mašem rukama, kao da pokušavam poletjeti, naivni Ikar svakim korakom sve dalje od neba, dok ga krava posmatra uzvišena u svojoj nezainteresovanosti – kao da hoće reći kako Boga i njegova nevina stvorenja savršeno boli kurac za pad čovjeka. Onda se spotaknem i završim u trnju, na šta moj otac – s hladnom, redateljskom prisebnošću – polako zatamni prizor.

DRUGA DJELA

Vjerovatno bih očevoj umjetničkoj biografiji trebao dodati i njegovu sklonost ka drvenariji. Više nego jednom bio sam prisutan kada je gladio ili ljubio komad drveta prije nego što će ga preobraziti u policu, klupu i okvir za košnicu… Nerijetko bi me natjerao da dotaknem i pomirišem 'savršeni' komad drveta, da se divim njegovoj glatkoći bez čvorova, njegovom prirodnom mirisu. Za mog oca svijet se sastojao od predmeta koje se može uzeti u ruku. Pravio je razne stvari – kutije za alat, krevete, stolice, konstrukcije u kojima će majka držati svoje biljke – ali je njegovo remek-djelo bio kuhinjski sto bez ijednog eksera, za koji mu je trebalo mjesec dana da ga sastavi. Cijena nije bila zanemariva. Jednog popodneva izašao je iz radionice s rukom probijenom dlijetom, krv je liptala iz dlana kao iz izvora – detalj vrijedan biblijskog čuda. Odvezao se je u bolnicu nakon čega je automobil izgledao kao poprište zločina.
Također je volio pjevati. Jedne večeri zatekao sam ga ispred televizora, sa zašiljenom olovkom i bilježnicom u ruci, kako čeka da zapiše riječi tada mu omiljene pjesme "Kani suzo, izdajice“ koju su upravo trebali emitovati u sklopu neke zabavno-muzičke emisije. Danima nakon toga neumorno je pjevao "Kani suzo, izdajice,“ mumljajući kroz dijelove za koje je zaboravio riječi, pripremajući se za buduće nastupe. Naime, moj otac je redovito pjevao na zabavama i porodičnim skupovima. Ponekad se pratio na neuštimanoj gitari, uvijek svirajući ista tri akorda (Am, C, D7) bez obzira o kojoj se pjesmi radilo. Mislim da je vjerovao da i potpuno neuštimana gitara još uvijek daje "atmosferu,“ pri čemu je harmonijsko pojednostavljenje moglo samo doprinijeti emotivnoj snazi pjesme. I zaista, nemoguće je zanijekati snagu njegovog baritona s neusklađenom bukom u stilu Sonic Youth u podlozi i suzom u uglu oka koja zaiskri svaki put kad pomisli da bi ga glas mogao izdati.
I njegova fotografija svakako vrijedi spomena, čak i ako je njena jedina svrha bila zabilježiti neumitni protok vremena. Kompozicija je skoro identična na svim njegovim fotografijama: moja majka, sestra i ja gledamo u foto-aparat, protok godina mjeri se pojavom bora na majčinom licu i sjedim u kosi, širinom sestrinog blještavog osmijeha i izvještačenošću mog osmijeha.
I još nešto: jednom je kupio bilježnicu; na prvoj strani napisao je, Ovdje su zabilježene najdublje misli i osjećanja članova naše porodice. Možda je namjeravao iskoristiti te misli i osjećanja kao materijal za svoju novu knjigu, ali je na kraju sve završilo na dva zapisa: zagonetna zabilješka majke koja je vjerovatno zgrabila prvo što joj je došlo pod ruku dok je razgovarala telefonom, Petak / Zdrava djeca / Majčina dušica, i pažljivi i precizni predpubertetski rukopis moje sestre: Jako sam tužna, jer je ljeto skoro gotovo.

ISTINITA KNJIGA

Otac je vjerovao u sve što počiva na stvarnosti. Bio je sumnjičav spram televizijskih vijesti koje su neumorno slavile pobjede socijalizma, ali je bio pravi ovisnik kada je u pitanju vremenska prognoza. Čitao je novine, ali je vjerovao samo osmrtnicama. Obožavao je naučno-popularne emisije o prirodi, zato što postojanje i značenje prirode bilo samo po sebi očigledno – piton koji guta štakora, gepard koji obara iscrpljenog, prestravljenog gnua. Ali ga ništa nije tako vrijeđalo kao književnost. Cijeli koncept počivao je na prevari. Ne samo da je sve bilo sačinjeno od riječi – čija je istinitost bila u najmanju ruku upitna – već su se te riječi koristile da stvore stvari koje se nikad zapravo nisu desile. Možda je njegova odbojnost prema književnosti bila pojačana mojim intenzivnim interesom za nju (za šta je krivio majku) i mojim naknadnim pokušajima da i njega zainteresujem. Za četrdesetpeti rođendan nepromišljeno sam mu poklonio knjigu "Lažljivci“ – nikada nije mrdnuo dalje od naslova. Jednom sam ocu pročitao pasus iz Marquezovog romana u kojem anđeo pada s neba i biva zaključan u kokošinjac, nakon čega je on počeo ozbiljno brinuti za moje mentalne sposobnosti. S vremenom, počeo je spominjati kako namjerava napisati istinitu knjigu.
Objasnio je kako pisanje takve knjige ne mora uopšte biti posebno zahtijevan poduhvat – sve dok čovjek ne dopusti da ga ponesu kojekakve fantazije nego se drži onoga što se stvarno desilo. Samo mu treba nekoliko sedmica odmora. Ali nikad nije uspijevao naći vremena: tu je posao, pa pčele, zatim pravljenje stvari i naravno neizbježni popodnevni odmor. Jedno popodne zatekao sam ga kako hrče na kauču, s olovkom na podu i bilježnicom na prsima, samo je pisalo: Prije mnogo godina.

PIŠČEVO UTOČIŠTE

Otac je istinski počeo pisati u Kanadi, u zimu 1994. On, majka i sestra su se preselili tamo, nakon par godina izbjegličkog lutanja, godina koje sam ja proveo u Čikagu radeći bijedno plaćene poslove i ganjajući Zeleni karton. Izašli su iz Sarajeva 1. maja, 1992., dan prije nego što je počela opsada. Već se pucalo i bilo je očigledno da se sprema frka. Ipak, glavni razlog njihovog odlaska bila je očeva ljubav prema pčelarstvu. Da nije trebao poduzeti proljetno spremanje košnica, spajanje slabih sa jakim rojevima i tako dalje – možda ne bi ni otišli iz Sarajeva. U svakom slučaju, proveli su godinu u kući njegovih preminulih roditelja, na brdu Vučjak, hraneći se onim što su imali u vrtu, posmatrajući kako kamioni srbijanskih vojnika prolaze na putu za ratiše. Otac bi vojsci povremeno prodavao med a onda je, pred kraj ljeta, počeo prodavati i medovinu, iako su se vojnici radije opijali šljivovicom. Moji roditelji su potajno slušali radio-emsije iz opkoljenog Sarajeva i strahovali da će im neko u sred noći pokucati na vrata. Nakon što je majka dobila upalu žučne kese i skoro umrla, otišli su u Novi Sad, gdje je sestra pokušala završiti fakultet. Prijavili su se za kanadsku imigracijsku vizu i kada su je dobili, u decembru 1993. preselili su u Hamilton, Ontario.
Otac je počeo očajavati istog trenutka kada su zakoračili na kanadsko tlo. S prozora njihovog nenamještenog stana na petnaestom spratu, vidio je samo gomile snijega, dimnjake hamiltonske željezare i prazno parkiralište. Sve je bilo crno, bijelo, i sivo, kao u nekom tegobnom egzistencijalističkom istočnoevropskom filmu kakve je moj otac bez iznimke smatrao nerealnim i ubitačno dosadnim. Nije znao gdje je, niti kako će platiti za hranu i namještaj; nije znao šta će biti ako se jedno od njih razboli. Pritom, bilo mu je savršeno jasno da nikada neće naučiti engleski jezik.
S druge strane, majka se držala stoički – dijelom jer joj je trebala protuteža očevim strahovima a dijelom zato što se osjećala tako poraženom da zapravo više ništa nije bilo bitno. Predala se je tragičnom toku stvari. I sad je vidim, strpljivo i neoklijevajući okreće Rubikovu kocku dok gleda televizijski izvještaj o masakru u Sarajevu, potpuno nepometena činjenicom da nije niti će ikada biti blizu rješenju.
Stan je ispunila polovnim namještajem koji je dobila od svoje nastavnice engleskog ali je prostor još uvijek izgledao šuplje, bez onih mrvica života kojim je nekada bio zatrpan dom mojih roditelja. Sat u obliku Zemlje, sa Sputnik kazaljkama, koji je otac donio iz SSSR-a; fotografija mene kao dječaka, sjedim na trešnji i smješkam se (sekundu prije nego što ću pasti i slomiti ruku); česma u kupatilu s flekom od kamenca koja je podsjećala na neobrijanog, dugokosog Lenjina; loše uokvirena reprodukcija Cezanneove mrtve prirode; tegle meda s naljepnicom "Pravi med“ na kojoj lete male pčele.
Otac je prestao ići na časove engleskog, bijesan na jezik koji nasumice razbacuje bespredmetne članove i nalaže da svaka rečenica ima subjekt. Neuspješno je nazivao kanadske kompanije i, na nerazumljivom engleskom, prepričavao svoj život – uključujući i to da je on inženjer koji je donosio svjetlo u velike gradove – zbunjenim recepcionerkama koje su ga stavljale na čekanje, do daljnjeg. Zamalo je nasjeo na podvalu nekog mutnog Ukrajinca koji ga je ubjeđivao da se velike pare mogu zaraditi uvozom ukrajinskih gusaka i njihovom prodajom kanadskim proizvođačima posteljine.
Nazvao bih iz Čikaga i otac bi se javio.
"Šta radiš?“ pitao bih.
"Čekam,“ rekao bi on.
"Šta?"
"Čekam da umrem."
"Daj mi mamu."
Jednog dana, kada je njegova ojađenost postala tolika da ga je duša doslovno boljela, kao kad se udariš u prst ili ti otekne testis, počeo je pisati. Nije htio ništa pokazati ni mojoj majci ni sestri, ali su znale da piše o pčelama. U rano proljeće 1994. dobio sam žutu kovertu na kojoj je dramatičnim kurzivom pisalo "Pčele, prvi dio.“ Ruke su mi se tresle dok sam listao tih dvadeset i jednu stranicu, ako da razmotavam sveti smotak otkriven nakon hiljadu godina. (osjećaj svetosti ponešto je umanjila ljepljiva mrlja od meda na šestoj stranici)

PČELE, PRVI DIO

Ima nešto što vjerno povezuje našu porodicu. Tako počinje očeva priča. Kao da su članovi porodice, pčele su nam se uvijek vraćale.
Do 1912. kada je njegov djed, moj pradjed Teodor, donio civilizovano pčelarstvo u Bosnu, moj otac piše, domaće stanovništvo je pčele držalo u košnicama od pruća i blata i ubijalo ih sumporom - ubijali su cijele rojeve - kako bi došli do meda. Prisjeća se priče kako je nekoliko košnica zajedno s njegovom porodicom putovalo iz unutrašnjosti Ukrajine u obećanu zemlju Bosnu (Jedino obećano u Bosni bile su ogromne količine drveta, zahvaljujući kojem će uspjeti preživjeti zimu). Prvi svjetski rat nije pomeo razvoj rojeva koji su se brzo umnožavali. Teodorov sin, moj djed Ivan, kojem je bilo dvanaest kad su stigli u Bosnu, kasnije će postati prvi predsjednik pčelarskog udruženja u Prnjavoru. Na fotografiji sa osnivačkog izleta, Ivan stoji u centru grupe s prigodno dugim brkovima i kicoški nakrivljenim šeširom. Nekoliko članova ponosno pokazuje svoja lica otečena od uboda.
Ponekad je bilo interesantnih nevolja s pčelama, primjećuje otac, ne navodeći o kojim se nevoljama radi. U daljem tekstu, on važe između velikih bremenitih fraza kojim objašnjava istorijski kontekst – Rat nam se primicao tim makadamom ili Bogovi razaranja uprli su svoje pobješnjele prste u naše tegle s medom – i vrlo stručnih opisa revolucionarne arhitekture košnica koje je njegov otac pravio. Ide od objašnjenja užasne smrti kojom pčela umire nakon uboda (i filozofskih implikacija iste) do lirskih opisa gloga u cvatu i huke matice, koja se čuje noć prije nego što će ona napustiti košnicu s novim rojem. Skoro je cijelu stranicu posvetio trenutku kada je prvi put prepoznao maticu. U košnici ima oko pedeset hiljada pčela i samo jedna matica. Ona je vidno veća od drugih pčela koje plešu oko nje, roje se i kreću na poseban, skoro pobožan način. Piše kako je, kada je ugledao tu prvu maticu u okviru punom meda, osjetio kao da je dotakao centar svemira; svijet mu se otkrio u svoj svojoj raskoši i ljepoti, i logici koja stoji iza svega.
Najuspješniji period našeg pčelarstva, koji je počeo dvadesetih godina, osnivanjem pčelarskog udruženja, završio je 1942, s Drugim svjetskim ratom, kada smo izgubili sve pčele. Ovaj je gubitak bio prava katastrofa za porodicu ali moj otac pokušava staviti događaje u perspektivu – u to vrijeme je bilo mnogo tragedija u opkoljenom Sarajevu. Ima i gorih stvari koje se čovjeku mogu desiti. Na primjer, cijela porodica može nestati bez traga. Mi nismo nestali, što je dobro.
Na sljedećoj stranici nacrtao je mapu malog sela Vučjak i Prnjavora, udaljenog šest kilometara. Stavio je male zvijezde svuda po stranici koje su obilježavale druga sela i ljude u tom području. Bilo je to zaista internacionalno mjesto, s čežnjom primjećuje. Njemci, Mađari, Česi, Poljaci, Ukrajinci, Slovaci, Talijani, Srbi, Muslimani, Hrvati i svi drugi. Ukupno ih je bilo sedamnaest narodnosti – uključujući i jednog Japanca koji je bio krojač u Prnjavoru. 1942., otac objašnjava, bezvlašće je bilo svuda prisutno. Svuda su harale bande Srba, hrvatskih ustaša i Titovih partizana. Jednog dana, na vratima su im se ukazala dva poluvojnika. Bili su komšije, samo što su ovi u rukama držali istrošene puške a na glavama kape s četničkim obilježjem (ružni orao raširenih krila) naprijed i partizanskom petokrakom odzada – okretali su ih po potrebi: Sprema se velika bitka, rekli su seljaci. Rekli su da nam je bolje da idemo. Rekli su im da će staviti sve pod katanac i pokazali su nam veliki ključ iako je bilo očigledno da nikakvog katanca nema. Još su im rekli, nedvosmisleno gladeći noževe za pojasevima, da uzmu samo ono što mogu ponijeti. Otac ih je preklinjao da nam daju da povedemo kravu; majka, šest sestara i dva brata počeše plakati. Zima je bila iz ćoška: Možda su se sažalili nad tolikim suzama, te su nam dozvolili da povedemo kravu, iako onu bolesnu – ni mlijeka ni utjehe od njenog suhog vimena. Za sobom smo ostavili trideset košnica.
U sljedećem pasusu, očev rukopis postaje nesiguran; par rečenica je prekriženo. Ispod sloja bjesomučnog križanja razaznajem nekoliko riječi i fraza: opljačkano, urin, pripadalo, i koža, kositi.
Bilo mi je šest godina, on nastavlja, i nosio sam mašinu za meso. Njegova majka nosila je njegovog najmlađeg brata – visio joj je na prsima kao majmunče. Tek će nakon nekoliko mjeseci izaći na vidjelo svi detalji pljenidbe i pljačke koje su komšije počinile. Nakon što su seljani opustošili kuću i tavan i štalu, došli su do pčela. Htjeli su med, iako ga je bilo jako malo – taman dovoljno da pčele prezime. Otvorili su košnice i stresli bespomoćne pčele sa okvira. Bio je kraj oktobra, bilo je hladno i pčele nisu mogle ni poletjeti ni ubosti. Pale su na tlo u potpunoj tišini: nema zujanja, nema života; sve su uginule istu noć. Kad se porodica konačno vratila kući, otac je zatekao kašastu hrpicu istrunulih pčela. Prije nego što će uginuti, puzale su bliže jedna drugoj kako bi sačuvale toplotu.
Komšija Tedo, također pčelar, ukrao je dvije košnice. Moj djed Ivan je znao da su kod Tede ali ih nikad nije zatražio nazad. Jednog dana, Tedo je navratio i, ne gledajući djeda u oči, izjavio kako je on samo uzeo da ih pričuva dok se djed ne vrati. Ponudio je da ih vrati, sjećam se kad sam s ocem išao po naše pčele. Išli smo saonicama i morali smo paziti da ne uzdrmamo košnice, da pčele ne poispadaju iz klupka u koje su se stiskale tokom zime. Otac je sjedio između košnica, pazeći da se ne pomjeraju. Noć je bila hladna i zvijezde su svjetlucale kao iglice leda. Ako budu pažljivi, rekao je Ivan, ove dvije košnice dat će mnogo novih košnica. Sljedeće godine imali su ih šest, zatim još toliko i, za nekoliko godina, imali su dvadeset i pet košnica.

USLOVI PROIZVODNJE

Iz poštovanja prema očevoj želji – njegovoj potrebi – da napravi istinitu knjigu, moram dodati još nekoliko pasusa koji objašnjavaju uslove u kojima je ova istina nastajala. Nisam bio uz njega dok je pisao, tako da se moram osloniti na iskaze pouzdanog svjedoka (moje majke). Dakle, pisao je uglavnom popodne, olovkom, na jeftinom papiru, kosim tehničkim pismom. Sjedio bi na krevetu, noćni ormarić između nogu. Olovku je oštrio švicarskim nožem (ja sam mu ga kupio davno nekad u duty free prodavnici), prosipajući oguljine po podu sobe. Olovke su bile iz "Sve za 99 centi“ i špicevi su stalno pucali. U bijesu, nekoliko ih je prelomio. Preko telefona sam slušao njegove iscrpne referate i njegovo retroaktivno poimanje kvalitete "naših“ olovaka, olovaka u koje si se mogao pouzdati. Nekad bi samo sjedio, sikćući na golubove koji su se skupljali oko mrvica koje im je moja majka ostavljala na balkonu. Često bi prekidao svoje razmišljanje da bi si namazao krišku hljeba puterom i medom. Na kraju bi počeo pisati i nekad je to trajalo i čitavih četrdeset i pet minuta – cijela vječnost za nekoga tako nestrpljivog i ojađenog kao što je moj otac.
Upravo u rukama držim njegov rukopis i lijepo se vide plime i oseke njegove koncentracije. Mogu osjetiti rast i smanjenje bola u njegovim leđima: na primjer, u tečnom sigurnom rukopisu na početku desete stranice, koji onda počne krivudati na jedanaestoj strani; u nepovezanim riječima na margini (Branko, konjanici, lubenica, pokolj); pridjevima koje upotrebljava uz samotne, svakodnevne riječi (smrdljiva lebdi oko stopala; klasična uz krađa; zlatni se topi preko med). Ima prekida u pola pasusa, sa sintaktičkim nelogičnostima koje ukazuju na raštrkane misli. Na nekim mjestim rečenica se jednostavno ugasi: Mi znamo, i onda pauza; Moram reći, ali nikad ne saznamo šta.
Na sedamnaestoj strani moj otac prenosi smiješnu priču o jednom od susjeda, Branku. Tada su je socijalistička zadruga već bila konfiskovala Ivanove košnice a njega stavila na čelo pčelarske kooperative koja je brojala 200 košnica – previše košnica na jednom mjestu da bi bile produktivne, ali naređenje je naređenje. Moj otac, kojem je tada trinaest godina, mu pomaže. Dan je predivan; ptičice cvrkuću; stablo jabuka usred pčelinjaka, grana povijenih pod težinom plodova. Rade u potpunoj tišini koju samo povremeno prekine zvuk zrele jabuke kad padne na zemlju. Roj pčela leti oko grane i oni ga pokušavaju uhvatiti u košnicu. Ivan predlaže da moj otac drži košnicu ispod dok on trese granu; objašnjava da će se roj, prateći maticu, smiriti čim upadne u košnicu. Ali, moj se otac prisjeća, šta ako ja ne budem mogao držati košnicu mirno i roj promaši i padne na mene. Znam da one ne bodu kad se roje ali možda budu padale s rilima okrenutim prema dole, opet će me povrijediti. Što je još gore, onda bismo morali čekati da se ponovo saberu. U tom trenutku nailazi Branko, očigledno nikakvim dobrom. On mrzi pčele jer su ga nekoliko puta izujedale ali se svejedno ponudi da pomogne, valjda nadajući se da će ipak nešto hajrovati. Tada Branko stane ispod roja, umjesto moga oca. Motreći na pčele, počne praviti male krugove pokušavajući centrirati košnicu. Dok se on namještao, Ivan je dugim štapom zatresao granu i roj je pao direktno na Branka. Još prije nego što ga je ijedna pčela stigla ubosti, Branko je počeo vrištati i tresti glavom kao da ga je vrag zaposjeo. On izjuri iz pčelinjaka i, lomeći živicu, baca se u lokvu, čija ga vlasnica – ogromna krmača – za sve to vrijeme nezainteresovano promatra. Moj otac se valja od smijeha; grč koji bi mogao biti osmijeh preleti preko Ivanovog lica i odmah nestane. Pasus se prekida.
U sljedećem pasusu, kurzivom tako napetim i jedva vidljivim da se čini kao da nestaje, otac piše o epidemiji koja je napala košnice u kooperativi i, proširivši se velikom brzinom - zato što su košnice bile preblizu – odnijela gotovo cijelu pčelinju populaciju. Opisuje bolni prizor, debeli sloj uginulih pčela presijavao se u travi. Devastiran, Ivan čuči, oslonjen o drvo, a oko njega trule jabuke i histerični rojevi muha. To je život, otac zaključuje, bitka za bitkom, gubitak za gubitkom, beskrajna patnja.

OČEVI I KĆERI

Trebalo mi je dosta vremena da saznam šta se sve dešavalo između pasusa: Prošao je mjesec od kako je otac primio poziv od Nade, kćerke njegovog rođaka Slavka, koja je sama emigrirala i završila u Lincolnu, država Nebraska, gdje je tada studirala bibliotekarstvo i teologiju. Slavko i moj otac su odrasli skupa – bili su istih godina – i Slavko je bio upravo umro, doživjevši sudbinu svih predanih alkoholičara. Otac je bio presretan što se javila, rekao joj je da može nazvati kad god poželi – jer "familija je familija.“ Ali telefonski pozivi su bili preskupi i za Nadu i za mog oca, tako da su njih dvoje počeli razmjenjivati pisma. Umjesto da piše "Pčele,“ otac je nadugo i naširoko razglabao sa Nadom, s radošću se prisjećajući njegovih i Slavkovih dječijih nestašluka. Njegova su pisma bila prepuna pčela i jabuka, porodičnih skupova, gdje su se svi grlili i veselili i lizali med s prstiju. Majka mi je rekla da bi ona, da nije znala da mu je Nada sestrična, pomislila da se otac zaljubio. Konačno je imao nekoga kome će naslikati sliku svog života, nekoga kome može ispričati istinitu priču.
Međutim, Nadina pisma su često bila tirade u kojima je oplakivala činjenicu da je njen otac završio kao slabić, ogorčen na svijet i da je njena majka uvijek bila podložna pažnji drugih muškaraca. Mrzila je Ameriku i Amerikance, njihov provincijalizam, njihovu glupu kulturu bez ikakvih korjena. Majka kaže da je bilo očigledno da je užasno nesretna, ali je to mom ocu potpuno promaklo. A onda ih je jednu noć probudila lavina papira koja je ispadala iz faks mašine. Na šezdeset i pet stranica, Nadin otac unaprijeđen je u zlostavljača djece a njena majka u jeftinu prostitutku. Amerika je postala prljavi pakao idiocije i ništavila kojom upravljaju Židovi i CIA. Njena ju je cimerica (Latino drolja) pokušavala ubiti; njeni profesori su pričali o njoj s drugim studentima, pokazujući im tajno snimljene fotografije njene golotinje na koje su napaljeni momci masturbirali. Njen ju je doktor pokušao silovati; u poreskoj upravi, gdje je išla na razgovor za zeleni karton, službenica s kojom je razgovarala imala je kopita umjesto stopala; i neko je stalno mijenjao riječi u knjigama iz kojih je ona učila – svakog dana u njima je bilo sve više laži, laži, laži. Isprva je vjerovala da ju proganjaju zavidnici, koji je mrze zbog njene čistote, ali sada je sigurna da je Bog postao zao i da je počeo uništavati nevine. Ti si moja jedina nada, pisala je. Možeš li doći i izvesti me iz ovih ponora pakla? U zadnjih nekoliko pasusa, upozorila je oca na mene, podsjetila ga na mit o Edipu i na činjenicu da ja živim u Americi, što znači da sam korumpiran i da mi ne treba vjerovati. Ne zaboravi, pisala je, da Bog voli sinove više od očeva i kćeri.

DRUGA PRIČA

Uprkos njegovim stalnim pozivima, otac nije uspio doći do Nade, sve dok se njena ubilačka cimerica nije jedanput javila na telefon i rekla ocu da su Nadu odveli u "instituciju.“ Nije razumio šta to znači i nije mi znao ponoviti šta mu je tačno rekla, te sam ja nazvao Madrigal. "Samo je pukla,“ rekla je Madrigal. "U biblioteci je čula glasove koji su dolazili iz knjiga, šireći glasine o njoj.“
Otac je bio shrvan od tuge. Nazvao je nekoga na univerzitetu u Nebraski i, na svom tarzanskom engleskom, pitao da li bi neko mogao otići da je posjeti i kaže joj da je on nazivao. "Mi to ne radimo,“ rekao je anonimni sagovornik iz Nebraske. Otac je sjedio za svojim radnim stolom, frenetično šiljeći olovku (ali ne pišući) sve dok od nje nije ostao komadić koji se više nije dao držati u ruci. Nazvao je sve članove porodice; kao da bi, ako svi udruže svoje mentalne valove, mogli telepatski Nadi poslati lijek. Nazivao me je skoro svaki dan i onda zahtijevao da ja nazovem njega, jer si nije mogao priuštiti toliki trošak. Redovito me je izvještavao o svojim jalovim naporima da dođe do Nade, da bi me na kraju pitao da odem do Lincolna i probam je naći. Nisam mogao. "Postao si pravi Amerikanac,“ rekao je. Ali to je neka druga priča.

PORUKA

Nakon ove pauze, njegova se priča nastavlja. Prelijeće preko incidenta u kojem je Ivan zadobio stotine uboda i proveo nekoliko dana u komi, pretpostavljam. Posvećuje pasus pčelarstvu u periodu šezdesetih i sedamdesetih, koji bi se moglo smatrati kao drugo zlatno doba porodičnog pčelarstva, iako je Otac tada bio skoro potpuno slijep. Nakon što je Ivan oslijepio, pčele su počele polako izumirati i, kada je umro, svega su tri košnice bile preostale. Moj otac nije mogao ništa učiniti. Putujući po svijetu, uglavnom po Srednjem Istoku i Africi, jedva sam nalazio vremena da triput godišnje obiđem roditelje, i nije bilo šanse da imalo vremena posvetim pčelama. Malo prije nego što će umrijeti, Otac nas je pozvao, mene i moju braću, na porodični sastanak pčelara. Njegova poruka
I tu "Pčele, prvi dio“ završava, bez poruke, iako nije teško pretpostaviti sadržaj takve poruke. Djed je umro, za njim i baka, moj otac i njegova braća su nastavila držati pčele. One (pčele) su preživjele epidemiju Varroa krpelja, propuh i početak rata u Bosni. Kada je moja porodica emigrirala u Kanadu, za sobom su ostavili dvadeset i pet košnica. Ubrzo nakon njihovog odlaska, horde susjeda, mahom pijanih dobrovoljaca u srpskoj vojsci, došli su u noći, oborili košnice sa postolja, a kada su pčele pokušale pobjeći (i ovaj put je bila hladna noć i one su milile po zemlji), bacili su par ručnih bombi i onda se smijali prizoru pčelinjeg uskrsnuća. Ukrali su teške okvire, za sobom ostavljajući medni trag.

IZVOR

Otac je našao posao u fabrici, gdje je radio na održavanju postrojenja. U fabrici je ljeti bilo prevruće a zimi prehladno i kada je radio u noćnoj smjeni, dešavalo bi mu se da zaspi za volanom oronulog Lincolna, čekajući da se upali zeleno svjetlo. Prezirao je ovaj posao, ali nije imao izbora. Jednog dana, listajući oglase, u potrazi za najpovoljnijom garažnom rasprodajom, naletio je na reklamu za domaći med. Nazvao je broj i smjesta čovjeku objasnio da nema novca da kupuje med ali da bi volio vidjeti njegove pčele. Zahvaljujući nečemu što se zove pčelarska solidarnost, čovjek ga je pozvao u posjetu. Bio je Mađar, penzionisani stolar. Dozvolio je ocu da mu pomaže oko pčela i davao mu je stara izdanja Kanadskog pčelara kojeg je otac pokušavao čitati uz nedovoljnu pomoć majčinog rječnika. Nakon nekog vremena, Mađar mu je poklonio jedan roj i staru košnicu kako bi otac mogao zasnovati sopstveni pčelinjak. Prekorijevao je oca što odbija nositi ogrtač i šešir, pa čak i rukavice, ali je otac uporno tvrdio da su ubodi dobri za razne vrste boli. Još uvijek mi nije jasno na kojem su se jeziku njih dvojica sporazumijevali, ali sam poprilično siguran da nisu na engleskom.
Moj otac danas ima dvadeset i tri košnice i godišnje sakupi preko sto kilograma meda koji ne može prodati. "Kanađani ne cijene med,“ kaže. "Jednostavno ga ne razumiju.“ Hoće da mu ja pomognem da se probije na američko tržište i ja ga uvjeravam da Amerikanci još manje razumiju med od Kanađana.
Nedavno je odlučio napisati još jednu istinitu knjigu. Već ima i naslov za nju: "Izvor.“ Bio je neki izvor blizu kuće u kojoj je živio kao dječak. Svi su išli tamo po vodu. Ponekad su se dešavali "interesantni incidenti.“ Prisjeća se kako je jednom nečija mazga pobjegla i došla do izvora, osjetivši vodu. Međutim, glava joj je bila privezana za nogu – tako su nekada tjerali mazgu da hoda – i nije mogla piti sa izvora. Vrtila se oko izvora, udarajući glavom o korito, skapavala je od žeđi a centimetri su je dijelili od vode. Njakala je od strahovitih bolova. Njakala je, kaže otac. Cijeli dan i cijelu noć.