Hafid Bouazza

PARAVION

Sarajevske Sveske br. 19/20

Upadljivo prisustvo moje dvije kćerke bijaše uvijek, mada neprimjetno, veliki izvor radosti u svemu što sam radio. Njihovo razigrano lupkaranje, sad jače, sad slabije, dopiralo je do sobe u kojoj sam čitao, do mračnih uglova u kojima sam se odmarao, pa čak i iza udobnosti klimavih vrata, gdje sivkasti komarci sjevahu u prašnjavim zrakama sunca.
A sada odsutnost njinog osunčanog larmanja tim više muči moje srce, mada riječ srce ovdje upotrebljavam u prenesenom značenju: tačno je da u mom tijelu, koje se sada sastoji samo od zraka i od svjetla, ne postoji srce, hvala nebesima.
Kad bih u plavoj kuhinji pripremio ručak čuo bih njihov visoki kreštavi smijeh, koji je uvijek zvučao nekako providno, kao odjek dalekih glasova. Čuo sam posebno glas starije – mlađoj je vazdan bio palac u ustima – urotnički zvuk, kao da bi moju ionako izopštenu pažnju još više odstranili, iako nikad nisam kužio šta je govorila. A kad bi razgovarale u mom prisustvu, šaputale bi, pri čemu bi usne pokrivale s meni vidljive strane. Tako me je sasvim zaokupilo njihovo lagodno prisustvo, za oko nevidljivo, za slušanje prepuno radosti, osvježivši ritam mojih svakodnevnih radnji.
Kad bi ručak bio gotov, na moj bi poziv dolazile s najneočekivanijih mjesta. Izgledalo je kao da poprimaju oblik sunčevih zraka prije sijeste u otvorenom dvorištu i uvijek sam imao izvjesni pomalo zabavan strah da bi, ako ne budem oprezniji, mogle ponovo nestati, zauvijek. Starija bi uzimala sestricu za ruku i ulazila u kuhinju k mom nespretno zgotovljenom jelu. U dvorištu punom pukotina sunce je navještalo skori dolazak sijeste i sve je plamtilo, kameleon na krovu je mijenjao boju. Dok je starija brzo klopala, koštalo me je velikog truda da mlađoj izvadim palac iz usta. Jela je malo: opustila bi donju usnu, mršavi palčić držala spreman za usta i, dok bi gornji dio ruke, pun uboda od komaraca, trljala o bedro, uzimala pokoji zalogaj.
Poslije jela odnosio bih ih u njihovu sobu, iako sam znao da neće zaspati, i povlačio se u dnevni boravak, na popodnevni odmor. Lijegao bih na jagnjeću kožu, stomak bi glasno krčao – suviše maslinovog ulja kao i obično. Glasovi mojih kćeri dobijali su drugačiji prizvuk. Jedan je glas bio prigušen, onaj od mlađe: riječi bi prolazile kraj njenoga palca a drugi, glasniji, bi zvučao kao da dolazi iz pećine u rezonanciji sa pločicama. Pokatkad bi se smijale ili galamile, ne utišavajući se odmah, jer nije bilo majke da podvikne na njih da se smire. Potom bih potonuo u san.
A uveče, mlitave, ali zadovoljne i tople od lake zamorenosti, kože otvrdle od sunca i znoja, zaspale bi mi još prije večere na krilu i odnosio sam ih u krevet. Koža na neumornim nožicama pokazivala bi bijeličasta zadebljanja (odbijale su da nose cipele) a koljena su im bila sasvim smeđa. Dok su spavale činilo se kao da se dvorište, i cijela kuća, još isparavaju od njihove buke, još uzdišu, i neprisutna majka i oni. Potom bijaše savršen mir i moja se pažnja dijelila na posljednje zvuke iz sela (plavičaste na mjesečini) i šušanj i šapat pomrčine i odjeke nježnosti i beznađa i magareće njakanje ili uzvik neke žene a zatim bih se usredsredio na jedan nezgodni ubod komarca. Tako je uvijek bivalo.
Tako bijaše i onoga dana prije nego što smo trebali krenuti za Paravion, gdje je jedan član porodice – jedan od onih članova porodice koji odnekud uvijek iskrsnu kad je frka s lovom – gdje mi je dakle jedan član porodice mogao pomoći po pitanju posla i budućnosti – kao da budućnost nije stvar zajednice, no to bjehu njegove riječi i taj član porodice postoji, stvarno, iako ga ja lično nisam vidio, već samo njegov rukopis. Tako bih se iščupao iz finansijskih poteškoća. I tako se desilo da smo trebali putovati na letećem ćilimu.
Njegovo sam pismo primio poslije smrti moje žene. Ispostavilo se da za njenu bolest ne bješe hećima. Ležala je u krevetu, slaba, blijeda, skoro providno bijela, plave vene pod kožom vidljive, smećkasti kolobari ispod ugaslih očiju, bajalice i mirišljave svijeće iznad glave. Ali demoni njene boleštine ostadoše neuhvatljivi. Djevojčice su se ništa ne sluteći igrale oko njene samrtničke postelje i umrla je u snu i pod plaštom noći. Njenu sam dušu samo jedared virnuo u nebeskom plavetnilu.
Pismo bijaše požutilo, koverta na putu dobrano izgužvana. Pečat na markici pokazivao otiske prstiju. Sve u svemu, pismo je izgledalo kao da je put prevalilo pješice, drito iz Paraviona, gdje markice bjehu ukrašene portretom neke žene.
Moj posao nadglednika na jednoj plantaži badema je ionako donosio malu zaradu a zadnjih mjeseci još i manje nego ikad. Drveća su, zbog suše, bila nerodna i nudila premalo zavodljivosti inače tako poduzetnoj djeci. Bilo je malo toga za čuvanje. Sve me se manje moglo naći pod drvećem, obično za vrijeme sijeste, štap, besposlen, na dohvat ruke. Ni moje kćerke više nisu dolazile u voćnjak – prejaka riječ za mali drvored suhih stabala. Njihova jurnjava između drveća, sunčanopjegasta razigranost bijahu uobičajena smetnja prilikom mog popodnevnog drijemeža. Pod tankom sjenkom, za znojavog polusna kikotale su i ciktale i piskutav me vrisak prestrašenog trgnuo iz sna: ali vrisak je bio od radosti, ne bola, i to ne bjehu one što je palo po meni, već rakošan pregršt svjetlosnih zlatnika, Sunčev poklon meni, koje na časak također bijaše zaleglo.
U Paravionu bi mi u buđelar trebali upadati nešto tvrđi zlatnici.
Onoga jutra kad smo krenuli u vreću sam ubacio malo stvari: nešto odjeće, hrane, nešto novca – nosiva moć ćilima nije suviše velika. Nema namještaja, nema bakarnog poslužavnika, čajnika i šoljica za čaj. Osim ćilima stvarno ničega što bi moglo poslužiti kao suvenir iz naše zemlje.
Ćilim je bio debeo, s resama i geometrijskim šarama. Kad sam ga izvadio iz ormara pozvao sam djevojke i one su dotrčale. Starija mi se naslonila na rame (klečao sam) a mlađa stala prekoputa: maleno opuštanje palca i donje usne odavalo je izvjesnu začuđenost: desnim se je ramenom trljala o bradu i šmrkala. Udisao sam njihov miris što je tuknuo na suhu vrućinu i preskočeno kupanje. Starija mi prisloni usne na uho i vlažno prošaputa: „Je li to doista on, tajo?“
Nikada nisu vidjele taj ćilim. Jedanput, kad sam pijan htio da obavim večernju molitvu, izvadio sam ga umjesto mog uobičajenog tepiha za molitvu i samo što sam zauzeo stav on je odlepršao ka plafonu. Pao sam na pločice. Moj pad srećom nije probudio djevojčice. Uz velike muke sam uspio da opet dovedem pod kontrolu leteći ćilim.
„Da, to je on.“
Još vidim sretnu zadivljenost u njihovim očima, široki smješak i otvrdla stopala, kako se češu jedna od drugu. Vidim to mojim svevidećim očima, koje su snopovi svjetla u kojima se zraci i moja sjećanja stiču u vrtoglavom plavetnilu oka i izbijaju vani kao ledene suze što drhte pa teku dalje do u beskonačnost…
Ja sam dvorana ispunjena neizmjernim snopovima svjetla i odrazima u kojima se zajedno odslikavaju prošlost i sadašnjost sa svim posljedicama zasljepljujućih provala koji se opet rastaču u svjetlost i novih zrcaljenja u beskraj. Ali me nijedna od tih provala ne vodi do mojih dragih kćerki koje mi toliko nedostaju. Međutim, neću da unaprijed istrčavam sa pričom.
Oprao sam im noge i obukao im bijele vunene haljinice – jer, tako sam objasnio mlađoj dok je vadila palac iz usta, 'gore' je hladno. Pomogao sam im da obuju plastične sandalice, bijele za stariju, plave za mlađu. „Lijepo, sad smo gotovi“, pogladio sam ih po kosi. Izgledalo je da put prihvataju sa samorazumijevajućom mirnoćom. Nisam im ništa ispričao o mojim namjerama, osim da ćemo letjeti na ćilimu. Nisu pokazale nikakvu kako-šta-gdje znatiželju i tada nisam osjetio onaj osjećaj krivice koji sada imam. Onda mišljah da su shvatili moje male natuknice i razigrane zagrljaje. Bio sam otac koji se pouzdaje u lakoću neigovorenih kodova. (Kodova! Za ime božije! Neizgovorenih! Za ime božije!)
Lomi me osjećaj straha… sigurno tlo mojih razmišljanja je dalje nego ikada.
Prebacio sam vreću preko ramena, oprezno razmotao ćilim, rekao im da se moraju držati za moj kaput, stali smo na ćilim, ćilim se podigao, brzo sam se sageo da tjemenom ne udarim o ovratnik, privio ih uza se.
Dvorište se smanjilo, pukotine postale nevidljive, i kuća je otvorila zidove. Selo se pretoči u pravougaone i četvrtaste oblike. Ćilim se spustio i letio kroz selo, pokraj poluotvorenih pendžera iza kojih su nas gledale žene, preko staraca i pičio iznad pognutih turbana. Seljani su gledali uvis, pri čemu je iz našeg ugla gledano izgledalo da se nekako unazad naginju i mašu, neki čovjek što je orao njivu zaustavio je bika, mahnuo, dočim magarac što stajaše pokraj bunara nije pokazivao nikakav interes za nas. U bademnjaku ugledah kako jurcaju mali duhovi.
Seljani bjehu navikli na ovaj prizor. U posljednje vrijeme su ćilimi stalno odlazili i dolazili. Svaki nam se dan nudio prizor ponekog usamljenog putnika na velikim ćilimima (žensko jadikovanje u nekoj anonimnoj kući) ili čitavih porodica na malim ćilimima, teško natovarenim, prtljag je padao ili nije na vrijeme mogao da bude spašen, mlatarajuće dječije nožice, lelujavi zarovi, znatiželjna lica što gledaju ka dolje.
Mi smo letjeli više. Paperje oblaka je počelo da nam hladi lica, pa postajalo sve deblje. Ćilim je išao brže, brže. Postadosmo potpuno okruženi vlažnim krpama oblaka. Moje kćeri zadrhtaše i zagrliše se. Kroz gustu koprenu sam još mogao vidjeti kako mlađa bez prestanka siše palac.
A onda smo došli gore u azurnu širinu iznad oblaka i tu je sve naprosto vrištalo od zasljepljujućeg svjetla. Sunce, oktopod bijele svjetlosti, leluja, oštre strelice te pogđaju u čelo i sljepoočnice, zvjezdice igraju pred očima, razdražljiv osjećaj praznine rije po utrobi i tijelo ti se čini bez težine i prozirno, tako da lupanje srca zvuči još glasnije i nekako zdravije. Brzina skoro čujno upumpava krv u vene i u mozgu ti lupa kao da će se rasprsnuti. Predivne trakice svjetla mahnito čekićaju u glavi. Nebo u daljini je prašnjavo, posuto prašinom dalekosežnog svjetla tromih zračnica, olovno teških od beskonačnosti. Na koncu nestaješ u tom nebosklonu.
A onda počinje da kopka pamćenje.
To se ne dešava odmah. Trebalo je dosta vremena prije no što su naše plivajuće oči dospjele uvis, u tu albino krasotu. Čudesne krpice su postajale vidljive, bljesnule bi i nestale drhteći. Ispočetka nejasne, bezoblične, vidljivi ples vjetrovih talasa, igra što služi da zabavi putnika. Poslije su postale jasnije. Razaznao sam bijelu konturu užasno izgladnjelog konja koja se brzo rasplinula u svjetlosnoj prašini i potom pancir što se rastače u oštrim krljuštima blještavih prstenčića te na koncu biva usisan proždrljivim zrakama. Bješe to veličanstven prizor nadljudske ljepote koji priziva srcecjepajuću raznježenost, omamljujući praznik kristala i svjetlosnih traka i trakica.
Plačljiva se raznježenost brzo pretvori u zadivljenost a zadivljenost u tugu kad sam ugledao prizore iz sopstvenog života.
Tamo gore u jednom se trenutku desi da ugledaš sopstveni život kako propasava u isprekidanim fragmentima, munjevitim odbljescima. Život oslikan u svjetlosnim kuglama i veličajnom sjaju Sunca, sve u bijelom zlatu, bremenito mirijadama duga i u totalu neke halucinantne ljepote, pa ipak… Sve je izgledalo tako beznačajno. Sve što je moje pamćenje izgubilo u paperju bijaše potpuno ništavno. Prizor bješe toliko srcecijepajuće lijep, ali toliko beznačajan. Kao da i nije bila neka privilegija doživjeti ga. Kao da to bješe tek rutina jednog putovanja nebom. Moj život izražen u dimu svjetlosti bješe tek ravnodušno slijeganje ramenima – sve dok ne ugledah moju ženu na samrtničkoj postelji.
Prolazila je pored nas, blješteći, i smjesta počela da pušta dijamantne suze. Uskoro se pretvorila tek u mrljice svjetla u oku. Starija me kćer povuče za odjeću i povika: „Tamo! Tamo je majka“, a mlađa je izvadila palac iz usta i smijala se i potrčala ka toj viziji te iskoračila sa ćilima pa zadnje što sam vidio bješe iznenađenje u njenim očima što je nebo nije podržalo, prije nego što ju je slijedila starija koja je nije mogla na vrijeme ščepati za ruku i nakon što su obje završile u oblacima.
Moj neljudski krik je poremetio lagano putovanje ćilimom koji se zajedno sa mnom spiralno obrušio ka Zemlji.
Ne bješe senzacije tame pa onda svjetla, nesvjestice pa onda buđenja.
Tek sveprisutnost.
Kao da se probudiš iz nekog nemirnog polusna.
U prašnjavom pijačnom svjetlu koje je žmirkalo kroz krov od pruća neprestano si se sudarao s ljudima i gužva i graja se na neki način bjehu udružili samo da ti zagorčaju plašljvo postojanje. Sumnjam da ću ikad pronaći moje kćerke. Vjerujem da one postoje u nekom stanju paralelno s mojim, bez povezanosti, dvije zrake koje nikad se ne dotiču, a ipak su s istoga izvora.
To moje postojanje je prilično monotono, tim više što sam odustao od traženja. Ako imaš dovoljno smisla za zafrkanciju još se možeš i dobro zezati: bljeskovi, nedovršene žaluzine, kovanice u prosjakovim rukama pružaju dovoljno povoda za zurenje i pometnju. Imaš naravno i komarce, smaragdnu boju određenih muha i prekrasno perje svrake. Čaroliju svjetla. Kovanice su moj favorit, možda zato što me podsjećaju na poštanske markice iz Paraviona, gdje, toliko bi valjda moglo biti jasno, nikada nisam stigao.
A tražio sam ja moje kćerkice, to mi bješe prva zadaća u životu poslije života. Vratio sam se kući, u dvorištu ne bješe odjeka njihovih glasova. Na prigušenom odsjaju dnevne svjetlosti plovio sam u smećkastoj kanalizaciji što teče ispod seoskih ulica, pretraživao ispišane sjenke ispod drveća, glanjcao rilo od plugova – ali ni jednog jedinog traga mojim kćerkama. Iz dosade čak zaronih i u bunar, gdje sam u dubokoj tami do iznemoglosti promatrao svoj narcisoidni lik, pa makar i samo kao slabašan odraz na mahovinastim zidovima.