Jovan Nikolaidis

OTAC

Sarajevske Sveske br. 41-42

I tugu, kad dođe predveče, zadržavam u grudima, kao što dijete u šaci igračku steže.

Složio je u uglu cjepanice za sjutradan. Izlomljeno granje u peći već pucketa, plamen hvata suvo drvo. Pristavlja vodu za čaj. Mete kameni kuhinjski pod i smeće odlaže u škafu za pepeo. Sjeda na škanjić držeći među sitnim šakama toplu keramičku šolju iz koje dopire miris majčine dušice. Posmatra stvari.
Starinski šifonjer, obojen u bijelo, s jednim krilom, zdesna. S njega se rune listovi šperploče, ali se tijelo još drži najedno, po ivicama podbuhlo, iskrivljeno. Škafovi s lijeva iz kojih vire gvozdeni šrafovi – mesingani držači odavno su izgubljeni – nejednako zatvoreni. Na vrhu vitrine nasložene čaše za rakiju i vino i jedna rascvjetana pletara.
Na stoliću do ormana zamašćeno sveto pismo i tatine naočare: izgrebane, prašnjave, jedno staklo napuklo; tata je rijetko čitao: odabrane citate iz poslanica koje je odvojio umetnutim komadićima novinskog papira. Ponekad bi i kratkom mastiljavom olovkom sveo račun svojim čuvenim načinom: sabiranje oduzimanjem i množenje sabiranjem.
Drvena postelja je na drugoj strani kužine. Pokrivena je dekicom na crvenocrne kocke, a na sivom jastuku još jedno ćebe, složeno naosmoro, sve od šivenih šarenih krpica – dar Crvenog krsta i polumjeseca.
Kraj mene je "goranova" peć. Ispucali emajl žućkast od dima. Kartonska kutija je uz nju – tu slažem grančice i daščice za potpalu. Slijeva, u visini moje glave, u kafeno obojen sto i tri starinske stolice s baroknim rezbarijama na naslonu.
Volim stvari koje su nepromjenljivošću zagospodarile prostorom. Vjerne su one jednoličnoj svrsi. Ćute stvari, ali svaka ima svoju sudbinu, i ja ih znam, jer se i moj život spleo uz njihovo trajanje kao grana puzavice. Koliko se slomova i jadikovki desilo u ovoj tijesnoj blagovaonici! Kao dobri znanci one su skrile mnogu sramotu, upile u se toliko nesreća. Kojima nikad nismo dali da iz ovog prostora izađu i odu među svijet. Pamte praznike prošlosti, čuvaju bol oskudice. Zadovoljan sam njima. Neću da vidim demodiranu liniju i starost njihovih tjelesa. Sve one su unekoliko moj rod. Žive i dalje dugi život korisnih potrepština, kriju ispod piture glad rđe i najezdu moljaca. Nevidljivi konci drže tjelesine ovih predmeta da se još ne ospu. Čekaju da ja odrastem i odem.
Jednoga dana, kad i posljednja spona koja njihovo nagriženo tijelo drži u ravnoteži napokon otkaže, sve će se osuti, bez škripe i cijuka. Doći će neki stranac u ovu prostoriju, sješće bahato na ležaj, spustiće nekontrolisano svoju zadnjicu na stolicu, lupiće vratnicama peći, i stvari neće izdržati. Tuđinci ne razumiju biće ovih predmeta, oni posjeduju samo nove stvari.
Volio bih da tada ne budem u kužini. Iako već znam da su sve smrti stvari, biljaka, životinja i ljudi, tek promjena stanja, za mene je ovaj prostor sve moje blago i radost, one u mojoj svijesti predstavljaju vječnost. Neću da to promijeni ni očeva smrt. Tata je tek prešao granicu koja dijeli ono što je bilo od onog što će biti, a ja sam ostao u ovom međuprostoru kog volim, gdje mi je sigurno i gdje mi vrijeme ne može ništa. Da, svemu ima mjera, zakon. I samo vremena nikako nema, zato što ga ima uvijek. Ali sam sada ja ovdje djelitelj događaja, neću da izađem iz prostora priče dok je ne završim.

Otac je umro u proljeće, početkom aprila. Umro je kad počinje rađanje, u sunčano jutro, nakon bolesti koja se u njemu vukla od kraja zime. Sjutradan su ga pokopali uz pljusak i grmljavinu.
Zatekao sam, dolazeći kući, okupljene braću, sestre i snahu, kako ga još toplog, mekog, opuštenog kupaju i oblače u posmrtno ruho. Mater je bacala po njemu latice divljeg šeboja i malešne karanfile raznih boja. Očevo sklisko bijelo truplo još se poslušno sagibalo preko nasapunjenih ruku, glava mu se kao u Harlekina klatila dok su mu trljali kosu. U odijelo su ga, potom, uvlačili kao da mumiju stavljaju u vreću.
Stadoh nad njegovim tijelom zbunjen. Bilo je dugo, ogromno u mom zamagljenom pogledu, postavljeno na stari taulin kao stablo izvađeno iz vode. Pomislih: na tom astalu je on, dobrih sedam decenija hljeb mijesio, sad se na njemu odmara od tog silnog truda, pospan. Poljubih čelo, još topla usta. Sjedoh kraj glave.
Kosa mu je blistala. Modra i posrebrena, prorijeđena, meko je padala na duge uske uši. Široko čelo, gotovo bez bora, spuštalo se na prorijeđene obrve čije su dlake štrčale nad mesnatih kapcima. Pod grčkim nosom – dotjerani smeđebijeložućkasti brkovi pokrivaju gornju usnu. Na donjoj, s lijeva, blista izraslina: pričao mi je da je to nastalo još kad se u Americi, grčko suho grožđe jedući, za usnu ujeo. Njegovo lice je lijepo, to je glava čovjeka koji starost nije priznavao, a mladost suzama dozivao. Nastalo stanje mirovanja ničim ne može nagrditi tu krasotu. Jedino brada odudara od sklada mišića na njegovim obrazima. Iskrivljena, oštra, nadnesena ka nosu kao čvor, jedino ona kvari markantnost očevog profila. I mene je samo te, na prevaru nadošle preobrazbe, strah, ja na takvu mijenu nisam navikao, ja na nju ne pristajem.
Tog trenutka, prvi put, i najviše, kad su kosti vilice i brade utekle skladu očevog lica, osjetio sam vezu koja, može biti, postoji između duše i tijela. I da je jedinstvo duhovnog i tjelesnog, veze koje tu sličnost grade, primjetne u čovjeku dok on živi, dok djela i govori, a kad se umre, da svako svom jatu odleprša: tijelo carstvu raspadanja – duša krilatica gnijezdu nebeskom. Tijelo bez duše, duša izvan tijela – dva neznanca koja tumaraju. A kad se nekad to dvoje u nekom drugom sretnu desi se ljubav bliznaca i počne omraza koju životom zovu. I dok traje ta veza, taj sklad, do tada se živi.
Ta brada, dakle, nalik bradi seljanke s jednog Brojgelovog platna, učinila je da se uplašim, zaprepastim i potom konačno oprostim od tjelesine što se pružila po astalu. Tada sam izgubio oca. Da nije fotografija, izblijedjelih ispucalih komada tvrde premazne hartije, ne bih ga više nikada, da se nekim slučajem, na neki način sretnemo, prepoznao. A i kad god fotografije prelistam, osjećam se skutreno.
Dok je on, žutoblijed kao utopljenici iz mora prolaznosti izvučeni, prostrt po stolu, okružen svijećama, ležao, ta izobličena brada učinila je da se zadnji put i za oca uplašim. Htio sam tada da skočim, viknem, da svoje tjelašce, još dječije, panterski pokrenem, izvijem, ka ženama u crnom, koje su oko tate napravile krug kao stupicu, i da ih izguram iz sobe. Jesam zaželio tada, posljednji put, da posjedujem moć i očevo tijelo oživim, da se on potom digne bez ičije pomoći, išeta po sobi i nestane, da ode tamo kamo samo ja znam kuda će, i da ga sretnem i očuvam dok i sam budem bio.
To potraja tren, a onda klonuh. Ne, ja više s ovim tijelom nemam nikakvih veza, niti ga želim! A sve zbog izvitoperene brade koja mi kaza: reci mu zbogom, adio. I vikni: nikad više! No, kako nisam kanio da ljubav prospem pred nastalom preobrazbom, ostade mi da u zgodni čas duh svoj prikradem duhu njegovom, pa da vidimo što ćemo i kuda.
Pobjegoh u kuhinju, bacih se na drvljanik, sabih glavu među šake. Oko mene je prolazio svijet. Iz sobe, gore, započe lelek. Unučad su ga, došla sa Cetinja, oplakivala. Ona iz Skadra nisu ni mogla znati da je djeda umro, pa su, biće, baš u ove čase, igrali preferans ili lokali konjak Skenderbeg. I treba tako, na ravne česti podijeliti tugu, očaj, radost i ravnodušnost.
A svi oni, ovi koji su kraj njega lelekali, i oni, daleko, koji nisu slutili da je djeda umro, nisu mog oca poznavali, već su znali priču o njemu. Shvatih tada, ja, pametar, da je potrebna silna volja da ljude o kojima čusmo ali ih ne doživjesmo, volimo. U uljepšanoj priči zavolimo, a kad odu, u namještenoj pozi sućuti, prežalimo.
Pristizao je svijet, rekoh. Pogureni ljudi, žene u redu, ravnodušna mladež dignute glave, sjene koje sjede na klupama u hodniku i ispred kuće, hamali koji su donijeli kovčeg pa sada, s kraja hodnika, pijani, nešto pjevuše u po glasa. Lanac iz koga se ne mogu otrgnuti. Žurba, lelek, šapat, lupkanje štapom o betonski pod, cipele i nogavice pred mojim pognutim pogledom, razgovori o politici, sjetvi i vremenu. Suču se brci, ispija lozovača, prosipa kafa, kotrljaju se stepeništem bijeli štapiću duvana. A neko se, bogme, i zakikoće, nakratko.
Vašar koga zovu Pokajanje, čuvanje mrca kome tepaju: Bdijenje, a sjutra će otpočeti cirkus zvani Pokop. Ali zašto, zašto to čine tati i meni kad nama do toga nije?
Tata je u sobi, dugo spava naočigled mnoštva, miriše na jeftini sapun, a njegovo odijelo su, da bi dugo trajalo posuli naftalinom. Znam ja, još nekoliko sati i ostavićemo okupljeno društvo, krišom se izvući dok će rodbina tegliti kovčeg, ostaćeš bez nas, tužni zbore! Uselićemo se nitima duše jedan u drugog, sve prisutne prevariti. Proći ćemo uskoro, otac, gospodin moj i ja, kroz vrata života i smrti, on u drugo vrijeme ja u drugo iskustvo, ne smetajući jedan drugome; on u meni ja u njemu, sabijamo se kroz prostore, selimo jedan u drugoga, o! večeras doista mislim da smrt nije ništa, jer sam snagu njenu upoznao na najmilijem, misao na nju ne može me više zaboljeti, jer se život iz klice smrti razvio inatom da smrt porekne i u ljubav utopi. Sjutra, iza nedjelje, pred zvon zvona, mjesečinom, kroz godine, putujući, nekad ću sigurno biti On.

Iznosili su ga iz kuće kao stvar koja zauzima prostor i remeti raspored: tijesno je moglo biti s njim kad bi ostao. U kišno popodne, zatvorenog u kovčeg da im ne bi pobjegao, moj je otac posljednji put izlazio na svjež zrak. Vode ga na smetljište, kamo se odlažu kosti i meso ljudsko. U truplu mog oca se, moguće je, već crv izlegao. Stidio sam se radi očeve smrti, moraću da pričekam neko vrijeme kad će ga svi zaboraviti, e da bih ja uzeo naslijeđe koje nije za diobu - meni će pripasti zanavijek.
U praznoj kući (mirise bosiljka, tamjana, duvanskog dima oduvaće propuh, jer su sva vrata i prozore ostavili namjerno otvorene) sjedim na stolici od pruća i gledam kolonu, s crnim pečurkama iznad glava. Na čelu povorke šareno odjeven pop razmahuje kandilom, hitro, kao da rastjeruje marvu sa staze: kiša ga nervira. Gega se za njim pognuti svijet. Daždi, kao u aprilu što zna, na primorju, uz vjetar morski, bespoštedno vlažno. Odnose tijelo kroz maglu, u daljinu, potom u blato. Zamiču iza trga i ja više ne vidim ništa od mase koje se gadim. A već k meni lete golubovi koje je otac poslao. Nova krv širi se mojim srcem. U plućima nova arija. U meni se već smiju otac i čedo njegovo. Živjećemo mirno preseljeni u mojoj ljusci, jer je tatina mahuna dozrela. Nije nam tijesno: ja u njegovoj smrti, on u mome životu. Nova epizoda i darovi koji su obećani.