Laura Marchig

ODABRANA POEZIJA 27/28 LAURA MARCHIG

Sarajevske Sveske br. 27/28

VUK U SVOJOJ BÎTI
/L'essenza del lupo/

S talijanskoga prepjevao:Daniel Načinović

Brana
/La barriera/

Jedva uspijevajuć, život provedoh izmičući nepredvidivostima. No, krugovima sam potom od svijećâ i tajnovitim posipom branu postavila: raskriljene ruke, a vani je noć. Noć tako mirna, prsa očvrsnuta, pasti tu nisam mogla. Al' nepredvidivost ona u obličju nasilnika, gordi zapovjednik svojeg ledolomca, sasjekao je svijeće. I uzdignu se sjena, sve grabeći ponosite nade.
Od kruha i zubalja, od miomirisa znanih mi osmijeha, iznova sam s vremenom pokušala izgraditi zapreku.
Sad je već imao pseće oči i vučje zube. Kliještavim je rukama slomio moje baklje i kruh na zemlju bacio.
Noć izgovora, rastuća Luna, palača od tisuću katova brana je što se međ suzama razlistava.
Nenadano, u vučjoj se jazbini svaka kretnja smiruje, ni razuma više ni osjećaja nema.

Nasrtaj
/L'assalto/

Njegova me vučja bît uznemiruje, i tako već danima oprezno lutam iščekujući nasrtaje.
Padaju u prolazu stabla i zamalo da me ne dohvate. Svjetlost se osjajuje i stanjuje. Čitav je svijet prestravljen, pokrivajući se svilenim velom.
Miriše na med ova zvjerinja bît, opor joj i nenadan vonj.
Grozdovi osmijeha i dječja igra, nebo se purpurom obavija. Ja sam poput za vrat ščepana mačića. Noć od vode, noć zubata, a srce jelenče. I ja govorim nemuštim mu jezikom, «postani anđelom», zapovijedam, «a ne odvrgnutom pobudom ljubavi». «Prije ili kasnije, opet ću te dohvatiti», ceri se, «svježim se mesom moja dobrota hrani!»

Nevinost
/L'innocenza/

Razdire me njegova vučja bît. Uho je uspavanka i zvono a odire se srce. Čelo je resa i ružičasta mašnica i anđelov pad. Nos je razvidna blagodat što mirisom obdaruje mimozu plemenitu i lijenost i tuga kišnoga jutra. Usta su hir a leptirova im pjesma plač među oblacima.
Sva se nevinost djetinjstva na licu sabire. Sjeverac vjetar, iznova ću sutra biti čista, samo dok pandže odvojim od mesa, pa da se uzdigne poput trilera, dahćući moj zečji korak.

Pomrčina
/L'eclisse/

Promjenljiva je oblika vuk u svojoj bîti, boja oluje. Limeni ljudi udaraju u vrijeme a drevni osjećaj krivnje vuče se poput šepajuće noge. Njegov je poljubac zvjezdani otvor i ugriz duboka ždrijela. Susreću se zvjezdane staze, čežnju nude u zamjenu za kamen. Sa mnom je u samotnome mi bivstvu, milosti ne poznaje i prijanja uza me poput psića na prsima majke.
Moja mu je zečja bît potrebna a za službu mu potrebna nisam.
Udaraju ritmom limeni ljudi zatvoreni u svojim skafanderima od grijehâ. Oganj s usana s pomrčinom zamjenjujem, dok nebo se rasklimava i pravila tu više nema.

Moje stopalo
/Il mio piede/

Drukčije se to ne može izreći: očajna sam. Plače mi tijelo, isukava se cipela. Svjetsku bol nosi ovo moje stopalo, samo sa sobom suosjeća, zgrčilo se, milosti dakle u ovoj patnji ni iskupljenja nema. Razdire hirovitom ljubavlju a pisanje je o tome tek čin zapreke, da me bît mrka i nepostojana ne ubije. Priziva me, glasom tako čudnim poput poljupca što ne stiže.
Osmijesi se o leđa pričvršćuju, obgrljeni, i naglo se potom udaljuju a oprezno je ovo obrtanje tjelesa što se poput mačeva iskre. Snaga nudi nostalgiju, slabost traži sličnosti.
Stotinu padova prije smrti, stotinu boli: nastojeć slomiti sebe, opsadu ću slomiti.

Perje
/Le piume/

Noć zgusnuta i nepostojana. Postaješ i pretvaraš u treptaj, jer promjenljiva je misao i ide svojim putem. I nemoj se stoga čuditi što nakon odsanjanih pandža pristignu suze. Takav je poredak stvari. Imati ptičje perje i puzati, biti nebeskim kružićem i trnovim žbunom na obrvi ceste.
Njegova bît oklijeva pri zalazu sunca i njuši uzduh. Skokom se dohvaća cilja i jato je riba slijedi na putu, nježnih trbuha kukci, djeca začaranih lica i razlozi što ih poput karata miješa. Nadilazeći ure, otmjeni nam lagani pokrov krilata prekriva tijela.

LAURA MARCHIG

preveo s talijanskog: Daniel Načinović

LOŠINJSKI PERIVOJI

PLES

Lošinj je vrtlog što pleše
pad, stopalo rastvara svemir
besvijest je to praskozorja
i razbludnost svjetla u sutonu.

Sve je u gibanju
postaje grebenom oblina boka
proljeće što drhti u kupanju
i ričuća odvažnost ljeta.

Prostrano je ovo kretanje
stvarno poput žene, slobodne
u vrhunskoj ljepoti
tajnovitost jednog perivoja
što treperi u iščekivanju
nježnog viteza
u žaru nekog barbarina.

LOŠINJSKI PERIVOJ

Loredani i Darku Gašparoviću

I od pastozne šutnje perivoja
mačja bi glad se utažiti htjela.
Ljubičasta pletenica bugenvileje
raščešljava palme i limun grli.
Hrči drevno kamenje a obvijaju se
na stepenicama lončići.

Čista si, ružo, u rumenu žaru
a ja gušterica
k suncu rastvorena koža
dok zemlja prevrće i repom pomiče
i pogledom mačjim pozorno motri
pastoznu tišinu vrta
obljepljuje se.
Oj vi usne u obličju boje.

OSJET

Izniman mi je tango međ' rukama
puhljaj rotirajućih nota
promjena i povratak i poza
i sve je osjet i latica ruže
želja što pokreće zbivanja
što vodom drma i snove oslobađa
povratak je, promjena i poza
tamo gdje sve što stvoreno biva
proteže se, kotač postaje i sličnost.

Osjetu što tjelesa obuzimlje sve se novo čini
lagana ova bol potopa.

STRANGER

Mlazovima vode kreni na mene
suzavcima
ja nastavit ću svoj gerilski boj
svjetlom što živi
među vršcima grudi
postaje čednost među trepavicama.
Rastvara se već miris i ti se boriš
prekriva pupak kiticu jednu
poezije što o moru zbori
no neprijatelji se ne predaju
na dvoboj se izazivlju. Poznate su ti bitke
a meni koljena i treptaji
pa stoga prevodim tvoja htijenja
u jezik svoj
stranče.

LATINSKOME PJESNIKU

Htjela bih poput tebe vulkane posjedovati
i cvjetove pretilih latica u obojenu kriku,
pjesniče Latinske Amerike.
Al' perivoj moj nije od sunca ljubljen
nekoliko krhkih biljčica sve je što imam
a potamnjuju u bitumensko zelenkastim mislima
i prašnjavoj plijesni.
Drhti li zemlja pod tvojim stopalima
previja se riječ ko u grču
premećući se u skoku
leti nad brdima gdje stabla
listaju zamkama.
Nebo kad se rastvori
tvoje riječi pohlepno piju sa slavina
i zato nadute, pjesniče,
mogu bijegom štrcati poput tanadi.

Kiši li, studen obvija moje riječi
povlače se u kreste grla
i šmrkave čekaju da skinem cipele
da uključim televizor
i dovoljno im je što vele
'mogla sam i otkrit se, znaj,
za dolazak i ja bijah spremna'.

ANĐELI DOMA MOG

Tajni gosti doma mog
prašak modri i prašak bijeli
krilati od zlata transmutirajući anđeli
pogledi što nečitljivo čitaju
lagani dah naš je pozdrav.
Samotničko mjesto nije mjesto
ni nevidljivo nije tmina
neprijelazno odziva se zvukom trube
u koji se obraz urušava.

Domaća je ova prisutnost
dragost
prepoznajem joj kalup
što se prenosi kroz pjev u žbuci
u plodnim izbočinama stropa
oblim poput zijevanja
i osmijesi uljuđene boje
što najsitnije misterije prikriva
zastrte snopove i igranje zemlje.
Drhti li prozor
rubinom se odijeva silicij
a žute i beskrajne oči mojeg mačka
s dobima se sjedinjuju
i vole vas.

I JA GDJEKAD U JAZZU PIŠEM

I ja gdjekad u jazzu pišem
ćutim ga onako kako ga ćutim
od smjese ovaj frazarij se šiva
lista se, siječe
i kremu vidiš i kora tad biva
To drevno jezgro što obmanu me jučer
od prsiju me čerupa
gubim ga: nehaj je
i nit sad gubim
pa dalje je iznova
nalazim
jer živi, još kako da živi.
Ono jučer stere se snijegom
kosovima posutim
na zadaći kratkoj
Sutra moje ja uvijek će imati
kasneće sutra
I ja gdjekad u jazzu pišem
tonovima ga razaznajem
onaj brzi spor je
onaj svijetli ugašen
i čitav taj talent
ništa neg' komentar.