Visar Zhiti

ODABRANA POEZIJA 19/20- Visar Zhiti

Sarajevske Sveske br. 19/20

preveo sa albanskog Smajl Smaka

SLOBODNI ROBOVI

Mi bijasmo slobodni
ali neoslobođeni
Govorili smo samo o diktaturi
u jednom luksuznom restoranu, pored vatre
u jednoj metropoli svijeta
pokazivali smo rane naše
kao da smo pokazivali jedan drugom
drago kamenje, dijamante.
darovanih od jednog čudovišta.
pohvalili smo se ropstvom
oštro ga kritikujući. I
vremena nismo našli biti slobodni.
Naše sjene
od vatre uvećane
zadrhtale su nad modernim mozaikom
kao jedna daleka kolona ljudi
u okovima
Nekad robovi, da li nismo bili slobodni?

TOLIKO STVARI ME ČEKA

Bože, toliko stvari me čeka
koje treba završavati
a život je nedovoljan.
Trebam jednu šumu,
kada nemam nijedno stablo
Treba mi cesta da bih hodao
a ja, nažalost stigao sam na vrijeme.

Trebam klesati
lice moje
tvojim rukama,
a tebe nema.
Treba da se odmaram,
a da nisam ništa uradio.

Htio bih da ostavim osmijeh jedan
u zraku, samo jedan,
ali mi ne razumjemo
sjećanje zraka.

SAM, NISI SA SAMIM SOBOM

Volim hodati u dubini noći
sam, a bez sebe.
Da vjetar budem, bez vjetra
koji obara mudrosti stabla
kao ljude od lišća.

Da cesta budem, bez ceste
koju drugi gaze nogama.
Daleko pobjeći, ali bez daljine
Blizu Vas biti
ne bivajući blizu.

U tajne noći zalaziti
ne postajući tajna.

Poprijeko ići do zore.
Moje jastvo
neka među vama ostane

kao jedno ništa procijeđeno

od svijetlosti.

SAN JESTE KAO BIJELO NEBO

Toliko si me napustio!
Ne napušta se drugi tek tako
iako si umro !
Ni u snu da mi ne dolaziš?

I za tvojim grobom čeznem
daleko od njega sam još sirotiji,
cesta mi nedostaje koja vodi do tvog kamena
raspuklog od slova imena
kao srce moje.
No ti dođi, u snu možeš doći
jer ući možeš s bilo koje strane. San

jeste kao nebo bijelo, kao šuma
kao morski brijeg,
šuma sa valovima, more sa voćkama
nebo mojih ruku
i ja sam san
dolazim na grob tvoj. No ti bježi,
u malu šetnju kroz život izlazi.

Ne boj se!

VOLIM SVE VAS

Vas koji me samog niste ostavljali
sutonima mojih užasa,
što ste gitaru donijeli, brijeg mora
zvučne osmijehe
čaša pune vina
volim Vas!

Vas, koji ste moju noć jecaja
napunili vašim zvjezdanim očima,
Ti, koja prinese svoju dojku zlatnu
kao mjesec mojim poljubcima
volim vas još više!

Vas, kada sam u izdatoj ponoći
pao u ambis
pružili ste krila
jedan za drugim kao jedan konopac

sa čvorovima da bih se uzdigao i spasili ste me,
Volim vas
mnogo više nego tada
smrt moju.

Vas, kada je svitanje teklo po mom prozoru
poput slapa
zvali ste me,izađoh, ali ne vidjeh vas,
sakriste se da me nasamo ostavite
da samog sebe susrećem.
Volim Vas koliko i sebe!

Sada sam u svom podnevu

Ti si izvadila drugu dojku

Kao sunce

Vas, a ne Vašu sjenu, već onu od voćaka donijeli ste mi svježinu, razgovore brijega

čaše pune vina

zvonke osmijehe

i ja, kada sebe tražim, nađem vas

i kada prozovu vaša imena

ja okrećem glavu.

LJUBAV

Koliko je noć moja daleko
od tvoje noći!
Ostale noći uzdižu se kao planine
neprolazne.

Put sam poslao po tebe.Uzalud. Ne nađoše te. Zamorio se

i meni se ponovno vraća.
Poslao sam srnu moje pjesme. Ali pogodiše je lovci i ranjena opet se meni vratila.

Vjetar ne zna kuda se ide. Zbuniše ga šume i jame bola i vratio se opet meni.

Slijep

Pada silovita kiša nade.

Sutra kada svane, ubacim dugu da bih tebe tražio? Ali ona naivna kao radost

Samo jednu šumu može prijeći.

Sam lutam po noći i usamljen.

Tražit ću te, tražit ću te, tražit ću te,

Kao ruka koja pipa po sobi, u mraku

Da bi našla ugašenu svijeću.

1983

BIBLIJA U HOTELSKOJ SOBI

U svakoj hotelskoj sobi
jeste Biblija
i meni se čini kao da je prije mene
ovdje Krist spavao.

Ostavio je na stolu paket kafe
niti male biskvite kao riječi dobrodošlice
za mene je ostavio,
dalekog gosta.

Razbijeni dijelovi krsta, pretvoreni su u čiviluk za odjela.Tu
objesio sam moje utiske kao borsalino i
kaput.
Natopljen mirisom vikenda

Kada krenuh da se ogledam u ogledalu
vidio sam nasmejanog Krista
na pozadini okeana
vaskrsnule su nade kao otoci.

Washington, 11. 8. 1994

SUTRA

Ti ćeš sutra biti oslobođen, prijatelju moj.

Cijelu noć padao je snijeg, mekani, mekani

nad pejsažima, nad uspomenama. Pokrivao je sve

bolno.

Nema više rovova niti jedinica sa vojnicima, niti grobova, niti

ogoljelih opasnih strmina

niti potoka izdaja.Samo beskrajna bjelina

nad svim krajevima.Toliko mirna kao dobrota

pala iz neba. Zaborav neka pokriva sve podlosti

nad zemljom, neka ih pokriva kao snijeg.

I kakve li radosti.! Ti da je gaziš po prvi put

Božji rob namučeni. Sutra

probudit ćemo se rano ujutro. Iza bodljikavih žica

očima pratit ću tvoje tragove. Nisu samo

nad snijegom već i nad savješću. Hodaj dobro!

Jedna nova i meka brazda započela je od mog srca

i završava se tamo gdje ćeš ti stići, u život.

I molim da te ne kazne ponovno.

siječanj, ’84.

TRI JECAJA U ZRAKU

Prvi:

Hvala Bože

Što si nam dao jecaje

kako bismo se umirili.

Bol postaje ljepša.

Čini ti se kao da si ptica

Drugi:

Zrak,

Zrak

Zrak! Sjeti se nas o zrače!

Ostali smo bez neba

ne možemo disati.

I sudbina nam daje rane,

dodaje nam usta

kako bismo sisali što više života.

Treći :

oplakivanje
Oplakujem ovaj dan bolesni
koji otpada kao truli dio
od tijela domovine.

Gdje bježimo ovako
kao jedan zastrašeni sprovod
iza zračnih kovčega koji liče na oblake.

MOJI POSTRIJELJANI PRIJATELJI

Izabraše Vas

rukom jednog po jednog.

Bježaste ne vraćajući se više.

Pucanje oružja

Mi nismo čuli.

Nebesa se zatvoriše

sa trepavicama vaših očiju.

Krv

po prvi put tekla je slobodno

van kože zatvora

podalje od bodljikave žice

u mlazovima

iz rana

od metaka.

Da li ste bili heroji?

Herojski da li ste pali?

Sa ovim neka se bavi

budućnost.

Meni pripada

Da suze brišem

Jer jutro

Više neće stići

(Zatvor Qafa Barit, 19. 4. 1984.)

TEBE PONOVNO STVARAM

Koliko si mnogo udaljila dan

našeg susreta,

odvela si ga do periferije zaborava

Ja svakog dana trebam te ponovno stvarati,

sa zrakom, sa vodom, sa svjetlošću.

I ti ponovno mi bježiš

na dan našeg susreta.

Tada ja

zraku, vodi, svjetlosti

dodajem stvari.

No ti, čekaš, čekaš

tamo, na dan našeg susreta

zraku, vodi, svjetlosti

dodajem događaje.

A ti ponovno, tamo daleko

Na periferiji zaborava.

Tada stvarima dodajem

Okretanje zemlje

Okretanje zemlje oko tebe.

Usrijed kosmosa,

naga,

sa suncima i mjesecima dojki, ramena i kolena

sa plavim zvijezdama očiju,

sa zvjezdanim slapom kose,

sa tvojim jecajima

koje ja ogrnem

kožom mojom

sa tvojim željama

koje se kotrljaju po mojoj krvi.

Mnogo te zagrlim, mnogo

postajemo jedan veliki jedini poljubac,

i naš susret gubi smisao.

Jer mi se ne odvajamo nikada,

Ljubavi.

U MOJOJ BOLNICI

Sobe bola u redovima

i jedan mračni hodnik jecaja.

Ja hodam,tamo gdje fali jedno krilo

ostavljam svoje

i nogu darujem jednom šepavcu.

Stomak dajem jednom operiranom

kao zamoreni putnik

što prijatelju svom

pruža putnu torbu

(Stavi tu svoje bolove kao stvari)

srce sa svima dijelim kao misu

Ne dajem Vam čaše sa vinom,već

sa svojom krvlju.

Oči ostavljam kod prvog oslijepljenog.
Zamrači se.
Hemoragije,
deliri
nepovjerenje da odmotamo kao zavoj kojima smo zavijali rane,

da ih ostavljamo na ćošku dana.

Kola za otpadke

nek ih uzimaju i nek ih daleko odvode,

što dalje od svijeta,

i da se radujemo, makar noćas

što sam među Vama

a uopće ne trpim.

SVJETLA PAKLA

Iza svakog usamljenog svjetla noću

vjerovao sam da postoji jedna iskra života. Sa željama

I kada bih vidio jedan red sa svjetlima daleko

kao đerdan brilijanata

zamišljao sam jednu ulicu

Koja te dovodi na vrata ljubavi.

a ovdje sam okružen čoporima svjetla

bez jednog prozora, bez jednog puta. Kiklopska slijepoča

upaljenih zločina.

Projektori kao mjesec posramljeni

u jednoj hladnoj sceni pakla.

Svijetlo beskrajno kao kraj. Fosfor groblja

Smrt je iza njih,

sijaju, plamsaju velike suze

onoga koji je izmislio lampu. Ah, izdaja i noć

nad skeletom Diogena.

(Spac, proljeće 1982.)

ZAHVALNOST

Nepoznata djevojko

što prolaziš svakodnevno cestom iza bodljikave žice

hvala ti

tisuću puta hvala ti!

Što li si ti bjelo svitanje
ili sam san?
Da nisi sudbina što nam nedostaje?

Da vidimo,
da vidimo
da vidimo
no ne slijedimo te uzalud,
već samo očima... popucaše nam oči kao stakla
Bosi gazimo nad staklima naših očiju
i ne stižemo te i ne stižemo te kao u tjeskobi
Rukama otvaramo oblake, kao zavjese,
guramo stražarske kule kao opasne gigantske igračke
guramo li ropstvo ili planine
kako bismo nastavili tebe gledati.
Jer ti činiš da još čekaju groblja.
- Učiteljica je, rekoše jedan nepismeni zatvorenik.
- Medicinska je sestra, rane liječi – rekoše jedan šepavac.
Ne, naprotiv, rane otvara – rekoh ja.
Prostitutka je, rekao jedan fanatik, koji
prelazi svakog dana samo da se vidi.
Naša čela su crna ogledala njezine ljepote.
Toliko si se nama jednom približila
Tako da smo osjetili statujne oblike tvoga tijela.
Nijemi zrak htio je mucati: volim te.
Bodljikave žice povukoše se
Od snage tvojih dojki
i udubiše se u naše meso.
Bol
curi kap po kap.

Stvarna si?
Iz koje si planete pridošla?
Zlatne ostatke horoskopa imaš nad kosom.
Ruke, ruke hoćemo pružiti
Ali ne pružamo ih.
Svi te volimo, iako ti ime nitko ne zna.
Kraj je jeseni,
lišće pada kao naši suvi poljubci na cesti.
Kada se budeš vraćala
Ako se ne budeš vraćala,
Ti ćeš ući u svačiji san
kao stijeg sjena porušen od nevremena.
Bilo kako bilo, hvala ti
1ooo puta hvala ti
Ti, nepoznata, žera sviju
Namučili smo te,
Oprosti nas... zatvorenici
Okovi su teži nego kamenje grobova.

(Spacc, 06. 10. 1982.)

UVIJEK KADA BJEŽIŠ IZ DOMOVINE

Uvijek kada bježiš iz domovine

Dan je kišovit.

I ako ne pada kiša

Tvoje su oči pune

Bistrih suza

Nepojedenu polovinu
kruha
Ne želiš dovršiti

U drugoj domovini možda će ti
zatrebati

za neku buduću glad.