Andrej E. Skubic

O ANĐELIMA

Sarajevske Sveske br. 06/07

Sa slovenskoga prevela Jagna Pogačnik

Kad je korota trajala već stotine i stotine onoga što anđeli koriste za vrijeme, jedan je anđeo predložio da korota bude zauvijek funkcija anđela, kao što je prije bilo slavljenje. Način korote bila je tišina, suprotno od neprestanog pjevanja glorija što je bio njihov raniji posao. Ali, nije u prirodi anđela da budu tihi.
Donald Barthelme, O anđelima

«Ej, oprosti, imaš sitnog?»
Samo prazno zjapljenje, stvarno samo prazno zjapljenje kao nekakva mrazom pogođena iguana, otrovni gušter gila, onda samo fiju iza ugla, čak niti: ne, sori stari. Nema ga više, balavca, pizdeka. Jedva da me uopće i vidio, klinac.
«Želim vam svejedno ugodan dan», kažem.
Jebe se njemu. Jebe se i meni. Za njega. Jebe mi se. U glavi mi već malo bruji. Pa i inače. Nešto mi govori da bi polako već bilo dosta love. Nešto mi govori.
Bit će dosta, valjda. Jednu bocu vekije već imamo, jedva otvorenu. Tri četvrtine je još unutra, dosta barem za jedan podnošljivi početak večeri. Dosta barem za još jednu bocu vina. Sale je ionako već urokan tako da mu više ništa ne treba. Postat će samo još agresivniji, ako i dalje bude tankao. Bit će da je vrijeme. Bit će da je vrijeme da polako krenem natrag prema Šećerani, bit će još nešto života. Nekako je u zadnje vrijeme tužno. Ali barem toliko imamo da nekako izdržimo, dok ne dođe Gogi sa škvadrom, a i oni su sigurno nešto skupili. Onda će ziher biti malo veselije. Da nismo tu same nesretne face.
Iako u biti, takva balavurdija. Takva kurčeva balavurdija. Nikakvog poštovanja prema odraslima. Nikakvog. Da, poznajem ja takve. Onda će se već sljedeći trenutak samo postaviti negdje tamo, iza ugla, ispružit će ruku i žicati. Poznam ja takve šmrkavce.
Takva balavurdija, ako ih vidim kako žicaju to je da ti padne mrak na oči, mislim. Ušminkana balavurdija, odmah se vidi kako im ništa ne nedostaje. A žicaju, ne znam, najvjerojatnije za kartice za mobitel. Ili, što ja znam, za onaj njihov kurčev hors. Onaj otrov. Jer su već spizdili sve što su im dali starci. Lovu uzimaju ispred nosa onima koji barem znaju što bi s njom. Jednom će s jednim od njih trebati ozbiljno porazgovarati. Malo mu gurnuti jednu razbijenu flašu pred facu, da se malo usere, a onda po tikvi. Da vidi kako može biti i ozbiljno. Jednom za promjenu.
Veko sjedi na zidu pokraj Saleta i Marjete, izgleda nervozno. Njemu je glavni cilj da se ne otrijezni. Čuči tamo na zidu, glavu podupire rukama. Totalno je u kurcu, pravi pogodak. Moj nekadašnji školski kolega iz osnovne. Ovo mu je već treći dan za redom. On je s drugog planeta. Nije ptić naše vrste. Što ja znam što njega pokreće.
Pogledam gore. Pada večer. Kasno je proljeće, dan je već dug, ali hladan. Treba se skloniti na toplo, da. Mislim, barem u zatvorenu prostoriju, da ne puše. Ne znam kako to Veko podnosi. Veko je navikao na druge stvari. Opet ga pogledam, još uvijek čuči tamo, uopće se nije pomaknuo.
Što njega pokreće. U školi nismo bili ne znam kako bliski. Ja sam tada bio više sportski tip, on više onako šmokljo. Intelektualac. Kad sam za vrijeme srednje škole prešao na čisti rokenrol, on je lijepo marljivo išao u gimnaziju, onda na faks, pa na kraju postao nekakav frajer. Što ja znam, kaže da piše romane. Honorarno uređuje neke knjige. Ima četverosobni stan, ženu i dijete. Jednom tako naleti na mene, kraj moje baze, kod Hrvatskog trga.
Ja ga uopće nisam prepoznao. On mene jest. Ha. Tko bi mislio.
Okrenem se i polako idem natrag prema škvadri. Sale i Marjeta, ali ja gledam u Veku. Sad izgleda drukčije nego onda, prvi put nakon dvadeset godina. Drukčije, sad izgleda kao da je netko njime očistio podnožje auta.
Tada je imao lijepe, čiste traperice, sako, lijepi kožnati koferić u ruci, naočale na nosu. Školski kolega otprije dvadeset godina. Gleda me i smješka se, pa kaže, a ti sad ovako. Da, kako drukčije izgleda! Kao da ovako. Rekao je, malo usran, daj nemoj se raspizditi, daj, dat ću ti za jedno pivo, pa da malo porazgovaramo. Kako ja to što ovako. Da, što onda, rekao sam, u redu. Inače, što sam ja znao što je on tada zapravo htio od mene – koji kurac koga briga, neka hoće što hoće ako plaća pivo? Rijetki su tako ljubazni ljudi. Platio je, i ne samo jedno. Onda sam vidio do čega je njemu tada zapravo bilo stalo.
Tip je u stvari trebao dobar izgovor da se totalno nalije, istina, samo to. Do grla i još više. To je trebao. A ne da porazgovaramo. Zapravo je tip bio među najdosadnijim tipovima s kojima bi čovjek razgovarao, ali što. Žena, djeca. One njegove knjige, jesam li što čitao? Kurac sam čitao. Posao. Imao je love, to mu nije nedostajalo. Taj smo se dan nalili kao dva seljaka, ma što govorim, kakva seljaka. Nalili smo se kao gospoda. Kao gospoda, naprije su padala piva, onda usput još koji konjak. Pio je konjak. Onda špricer, pa brinjevac, pa opet pivo, onda rakiju. Ti Boga, gledao me tako krvavo da sam mislio da će trebati pozvati hitnu, ispiranje želuca i to, ali nije trebalo. Ujutro se probudio sa mnom, Marjetom i Saletom u bunkeru, još je uvijek bio naliven kao majmun, ništa mu nije bilo jasno. Pa je najprije, da uopće skuži što se događa, pitao je li negdje, u nekoj boci, još ostalo malo rakije.
Pio je s nama tri dana, spavao u Šećerani i u bunkeru, do kuda smo ga dovukli, doma se uopće nije javio. Kao da se skrivao iza onih boca – onda je već sve bilo dobro, i vekija i votka. Pa je spizdio ostatak love, što je bilo prilično brzo. Onda je bio zavisan o našoj opskrbi. Samo da se ne otrijezni. Jer kad bi se otrijeznio, trebao bi ići doma. Doma, ženi i sinčiću. O, to bi bilo grozno, to će biti grozno kad bude trebalo, pa sve lijepo objasniti, gdje je sad sva ona lova, pa gdje je gospodin bio, pa gdje je izgubio one kurčeve NAOČALE koje su prvi dan još tako nobl izgledale na onom njegovom zajapurenom vanjskom izgledu. On nije htio žicati kad smo svi žicali – za tako nešto svejedno je bio preveliki gospodin. Pa što, svejedno mi se ništa nije činilo krivo. Tip je na nas potrošio nekih osamdeset somova u dva dana, žderali smo i pili u kafiću, a ne na klupicama. Gospodin.
Onda ga, jasno, par mjeseci niotkuda nije bilo – žena ga je stavila pod ključ, nego što. Par mjeseci. Ali onda, posve iznenada, tko se to drugi pojavljuje tamo na Hrvatskom trgu nego – Veko. Ali sad se više nije pretvarao zašto je u biti došao. U rukama je nosio vrećicu, unutra tri litre terana. Već se izdaleka kezio kad nas je ugledao, Saleta, Gogija i mene. I tada je potegao cijela četiri dana. Onda opet skoro pola godine ni traga ni glasa. Radi, stvara. Sada, prije dva dana, evo njega opet, puf, na poziciji. S vrećicom i punim novčanikom. I pun nekih priča kako je napisao nekakav roman. Taj bih njegov roman stvarno volio vidjeti, da vidim što to tom čovjeku bludi po glavi. Ovako na brzinu, rekao bih ne puno toga. Jučer smo cirkali teran, tako da je posve ljubičasto povraćao tamo iza klupica; onda smo pili briški tokajac, bolji je za želudac, rekao je. Onda još brinjevac, on je uopće najbolji za želudac, a osobito je u ekstremnim količinama dobar za kožu i jasan pogled. Eterična ulja, objašnjavao je, jebem mu eterična ulja, dok nije zalegao na klupici. Probudio se bez jasnog pogleda, bez punog novčanika, brinjevac ga je razočarao. Opet je bilo po starom, mi žicamo, on ide u dućan i svi smo zadovoljni. A sad samo čami tamo da ne bi prebrzo došao k sebi.
«Idemo polako do Šećerane», kažem kad dođem do njih, i miješam po džepu. U njemu imam plijen od zadnjih pola sata, dobro šušti.
«Da, hladnoća ratuje», kaže Marjeta, govori nekako tiho, već je malo nacvrcana. Stvarno hladnoća ratuje. Možda bih joj trebao posuditi svoju jaknu. Kad bih bio vitez.
Ja nisam vitez.
«Imaš dosta?» pita Sale, drži bocu vekije kao da razmišlja može li sigurno napraviti još koji guc, da prebrzo ne nestane. Sav je nekako nervozan, meškolji se, i njemu je hladno. Samo Veki nije, ne, on na sebi ima bundu, krasnu toplu bundu, iako već malo umrljanu od terana. Od jučer. Ženi neće biti drago.
«Bit će dosta.»
Cupkanje preko ceste. Sale pocupkuje, mi hodamo normalno, on se počinje osjećati kao car, što mu mogu automobili. I Veko iznenada izgleda drukčije, nekako razigranije. Perspektiva nove boce to čini čovjeku. Možda sve skupa svejedno još dobro završi. Cupka sa Saletom i valjda mu želi nešto reći, ona njegova spisateljska frizura lamata po zraku. Da, opet govori o onim kurčevim litvanskim ravnicama. Prije nekog vremena išao je sa skupinom pisaca na nekakvu turneju po Litvi i još nam je jučer držao predavanje kako je fenomenalno što tamo «domorotkinje» podnose votku.
«Onaj brijeg križeva», trabunjao je, «onaj brijeg križeva bi morali vidjeti, to je totalno otkačeno. Morali bi otići tamo da to vidite.»
«Kakvih križeva, jebem ti mater?» kaže Sale, gleda ga sumnjičavo, mislim da sumnja da ga zajebava. Sale je u svoje vrijeme mislio ići studirati teologiju, roditelji su ga mislili zarediti za svećenika. Ali od toga nije bilo ništa, ostalo mu je samo to da se svaki dan tovari kao Marija. Ali svejedno. «Kakvih križeva?»
«Jedno onako malo brdo, ma kakvo brdo, jedna onako kurčeva gomila, a na njoj gore postavljeno milijun križeva. Mislim, svih veličina, od ogromnih, trometarskih pa do onih od par centimetara koji se klate s velikih, sve je natrpano njima, sve se ljulja. Sve zvecka tamo na vjetru, i to usred pustinje, Bogu iza nogu, okolo kilometri samo travnjaka, a tamo milijun križeva i vjetar koji puše kao lud.»
«Pa što onda», kaže Sale i pokušava zamisliti, ali zadao si je tešku zadaću, iako je tako produhovljen.
«Mislim – jeziva scena, stvarno čisti horor», i dalje se ufurava Veko. «Kad čujete to zveckanje, ej...»
«A što si ti radio?» kažem samo tako da ga malo podjebavam. Ali ne, Veki je drago već i to što se netko interesira za njegovu priču.
«Ja», kaže, « Samo sam mislio na to kako bi bilo da onu zgodnu litvansku prevoditeljicu uspijem odvući tamo negdje među križeve, pa da joj tamo, razumiješ, skinem majčicu, gaćice i juriš, usred svih tih križeva, pa da je ševim usred onih križeva da nam sve naokolo zvecka.»
«ŠTO?» plane Sale. «FUKAO BI MEĐU KRIŽEVIMA?»
«O da, i to kako», trabunja Veko i uopće ne vidi u kakvu se nesreću gura. «Ševio bih je, ševio bih je, tako da bi joj se priviđali svi sveci.»
«JESI TI NORMALAN!», eksplodira Sale. Sad su se stvarno u njemu probudile sve najdublje pobude. «FUKAO BI MEĐU KRIŽEVIMA? PA TI VRIJEĐAŠ MOJE OSJEĆAJE! JEBEM TI MATER, TI VRIJEĐAŠ MOJE OSJEĆAJE!»
Kakva glupost. Otkad ti to imaš, mislim, Sale? Gdje si to pokupio? U nekakvim «Slovenskim novicama» koje je netko ostavio na klupici? Osjećaji, ma da. Ma pred kim se uopće preseravaš? Marjeta ne sluša. Bulji u zidove dječje bolnice dok prolazimo pokraj nje. Što Saleta briga za križeve, o da, radi se o tome što Veko toliko govori. Više nego on.
Marjeta bulji u zidove dječje bolnice. Stalno bulji tamo unutra. Svaki dan, jebem ti, prođe pet puta pokraj i uvijek bulji unutra. Kao da će joj to nešto pomoći. Danas tamo ne bi mogla proći ni pokraj vratara, zajapurena i smrdljiva kakva jest, odmah bi je opkolili i rekli, van gospođo. Iako se i dalje sređuje i u onoj svojoj sjebanoj torbici nosi sa sobom šminku. Ništa drugo pametno nema tamo unutra, osim šminke i još jednog pulovera. Kao da misli kako može jedna šminka učiniti to da postane gospođa. Iako nemam ništa protiv. Malčice bolje izgleda poslije, podigne prosjek ljepote u cijeloj našoj bandi, iako ta njezina oguljena, kao nekadašnja pank frizura puno ne pomaže. Već je dosta preko trideset, a još uvijek fura nekakav imidž tamo s kraja sedamdesetih.
Što ja znam kako je to točno bilo. Ne znam zašto mi se tako strašno vole povjeravati, a ja onda uvijek zaboravim. Valjda tako izgledam da mi se rado povjeravaju. Onako, blag tip. Bila je udana, neki ju je tip uzeo, iako je otprije imala nezakonitu kćer, bila je vesela cura i rado se vucarala naokolo. Onda je s tim mužem imala još jednog sina. Sretna mala obitelj. Samo je to bio problem što se ona i dalje rado vucarala naokolo, mislim tulumarila. Valjda su se zbog toga cijelo vrijeme svađali, što je sad to, pijana mama i to. No, i onda je jednom tako nalivena sletjela po stepenicama kad je ujutro htjela kćer odvesti u vrtić, a došla je direktno ujutro s tuluma. I kćer je za ruku povukla za sobom. Njoj nije bilo ništa strašno, par modrica, ali curica je udarila glavom u rub stepenice. Nekih mjesec dana bila je tu, u dječjoj bolnici, a onda kraj, adio. Muž ju je nogirao i uzeo njihovog sina. Marjeta u park. Poučna priča.
Zaustavljamo se ispred dućana, unutra šaljemo Marjetu. Neka se malo zaposli, da ne misli na druge stvari. Sale i Veko i dalje razgovaraju o onim križevima, jebem im mater, ne mogu se skinuti s toga.
«Ti bi ševio, da, baš bi ti ševio», govori Sale. «Jesi ti uopće ikad u životu ševio, pogledaj se kakav si.»
Vidi se da Veki već sve skupa ide na kurac, žao mu je što je to uopće spomenuo, ili barem to sa ševom. Rado bi nekako preusmjerio razgovor. Barem malo preusmjerio.
«To je bilo ludilo», govori, donja mu se usna lagano trese, pa neće valjda tu još i plakati. «Cijelo vrijeme dok smo bili tamo, bilo je užasno vruće. Mislim, Litva, Vilnius, mislio sam si, sjever, a tamo takva vrućina kao da smo išli u Grčku usred ljeta.» Ne, neće plakati, samo je nekako ufuran, nervoza ga odaje, nervoza i čekanje rezultata Marjetine kupovine.
«Ali kad smo došli do tih križeva, stvarno, to je bilo još sjevernije i malo bliže moru, totalno hladan vjetar. Baš je zabrijalo, jebem mu Boga, kod križeva ledeni vjetar. Vjetar s Baltika je potegao, direktno preko one hladne vode. Propuhalo nas je kroz svu odjeću. Ledeno, jebem ti, tamo kod onih križeva.»
Udarilo me, ne znam kako sam se baš tada toga sjetio, ledeno i to. Kako sam zadnji put sanjao. Sanjao sam totalno čudnu stvar, mislim, to da sam mrtav.
Sanjao sam da sam u snu ustao iz kreveta i znao da nešto nije u redu. Strašan osjećaj je bio u zraku, da nešto strašno nije u redu, a ne znaš točno što – zrak je nekako težak, imaš knedlu u grlu, znaš da se dogodilo nešto konačno. Da, jebem ti, znao sam da je to to. Ne znam da li čovjek u tom trenutku uvijek tako jako i stvarno zna. Da je s njime kraj. Već onaj opip, po vratu – bio je hladan, mišići posve mlohavi. Kao kakve opuštene špage. A koža – hrapava i usput klizava, ljiga. Dodirivati mrtvaca.
Kad sam ustao odlijepio sam se od Tadejine kože kao flaster, šljaaap. Na koži na boku skoro me zapeklo, hladnoća. O, Boga ti, pomislio sam, i ona je tu. Tko bi mislio. Spavala je, ništa nije znala. Tadeja. Kako te mogao tako u krevetu dodirivati mrtvac? Tadeju. A? Ti si samo spavala, posve povjerljivo, mekana, prepuštena meni na milost i nemilost. Nisi ni sanjala da si cijelo to vrijeme u krevetu s truplom koje stišće rub popluna i samo pušta da mu vlastiti probavni sokovi polako iznutra pronađu želudac. Da mu se unutra u plućima polako skuplja onako bistra, žućkasta voda. Kakva svinja, ej. Da mu se zgruša krv u žilama. Odvratno. Fuj. Pa kako to, u pizdu?
Odvukao sam se iz sobe u kupaonicu da se pogledam u zrcalo. Jesam li to ja? Naravno da jesam. Ništa strašno čudno nije se vidjelo. Izgledao sam kao i uvijek, nikakav poseban frajer. Vidi. Lice sam nagnuo skoro posve do stakla, tako da sam ga skoro dodirnuo surlom. Zašto sam tako blijed? Samo oko očiju, uopće ispod očiju, imao sam plavkastocrvenkaste pjege, kao da su mi otekle jer sam rezao luk. Oči? Izgleda kao da je bjeloočnica malo potamnila i postala prozirna, kao tamnosivkasti žele, prošaran tamnim, crvenkastim žilicama, boja im se razlijevala kroz prozirnost. Jebada, ej. Kao nasukana meduza. Mrtav sam. Moram otići, da me Tadeja ne vidi ovakvoga, sad ću otići među anđele.
Probudio sam se, ustao, imao sam knedlu u grlu, a jezik suh kao komad drveta, kiseo okus na jeftino vino, tjeralo me pišati. U sobi disanje škvadre. Na ulici tišina, ni auta. Jebada. Jebada.
Marjeta dolazi iz trgovine, idemo prema Šećerani. Osjećam da ne mogu govoriti. Barem ne nešto pametno – uhvatila me sva ona vekija od maloprije, definitivno uhvatila, možda malo previše. To je malo šit, kad je previše. Ali nije prestrašno, samo malo treba pričekati da jetra napravi svoje. Jetra radi za nas. Bolje da ništa ne kažem, da šutim. Ionako Veko i Sale govore za sve druge.
«Gdje su sad Gogi i oni, u pizdu?» dosadan je Sale, sjedimo u našoj sobi, dosta mu je slušanja Veke, Marjeta i ja samo šutimo. Nije ni sigurno da nam nakon te dvije boce neće ponestati pića, a što bi onda, buljili jedan u drugoga ili što.
«Gogi će možda imati više love nego što mislite», kažem samo tako da svejedno nešto kažem, iako mi je već sljedeći trenutak u biti žao. Čovjek nekad kaže nešto previše, ovo možda nije da se okolo priča. Da, bilo bi bolje da sam lijepo šutio kao pravi mortus.
«Zašto?» kaže Sale. «Koje love?»
«Gogi je izgleda dobio posao, posao kod nekih tipova», kažem, jebiga, kud bik tud i štrik, pa to i sam Gogi okolo objašnjava ljudima. Veko gleda u zrak, on nema pojma o kome govorim, a Sale gleda u čudu. «Dosta je otkačen za takav posao. Neki tipovi su rekli da će ga uzeti sa sobom, da istjeruju jamčevinu.»
Sale se kezi.
«Jamčevinu? Gogi? I tip tako svima okolo objašnjava?»
Marjeta ustane, malo se zanjiše. I ona je prilično nacvrcana, počela je jako rano. Kad je s nama Veko, počinje se piti ranije nego inače. Prilazi madracu u stražnjem kutu, tamo je mračnije. Samo slegnem ramenima.
«Pa nitko od nas neće širiti dalje priču. Tko će šutjeti, ako ne mi.»
«Da, baš ćeš ti šutjeti», kezi se Sale. «Ti bi svoju mamu prodao za litru vekije.»
Slegnem ramenima. Kurac, slegnem ramenima, iako mi ide na živce, na živce za popizditi. Što on zna o meni. Ako je netko, onda je on takav da bi svoju mamu prodao za litru vekije, to što sam mu rekao sigurno nije kod njega sigurno, on će sve prenijeti okolo. Njemu nitko ne vjeruje onako kao meni. Ali veći je, velik je kao brdo. Da, to ga u biti ljuti – veći je nego Gogi i nabijeniji, ali oni su išli pitati Gogija. Ja znam zašto. Zato jer je Gogi normalniji i pouzdaniji, a Sale je jedan prokleti psihopat.
«Za manje od dvije je ne dam», kažem.
Onda pijemo dalje.
Pijemo, vrijeme prolazi i meni se počinje nekako magliti pred očima, to nije dobro. Ne, nije dobro. Premalo sam danas jeo. Samo jedan sendvič. Nikamo nismo išli, nismo išli ni na juhicu. Ponekad tako prija neka juhica, ali sad kad je tu Veko, nekako se ne možemo spremiti. Možda bih morao ići sam. Ostaviti ih na koji sat, pa neka rade što hoće. Ali sad je već odavno prekasno, a nemam više ni love. Što sad? Pomazit ću rupu u želucu. Ne smijem više piti da ne padnem. To bi bio neslavan kraj večeri, ja to ne radim. Ali kako kad je tu boca i kruži naokolo? Veko opet nešto melje, teško ga pratim, uši su mi nekako začepljene, kao da su otekle. Marjeta čuči na madracu, samo sluša, i dalje je budna. Ništa ne pije. Ona je pametna.
Ustanem. I ja se malo zanjišem, ali nije ništa strašno. Mogu se kladiti da Veko uopće više neće moći ustati. Neka me ne gleda tako upitno, stari, dosta si priča danas već čuo, imat ćeš za sljedeći roman, jebem mu mater.
Odljuljam se natrag, prema madracu i Marjeti. Marjeta me pogleda, ništa ne kaže, znam da joj se to sviđa. Ništa si ne umišljam. Mislim, sviđa joj se društvo. Da sama ne čuči tamo iza. Ne zato što sam to ja. Malo ćemo tako intimno sjediti sa strane od ona dva psihopata. Dva razumna čovjeka. Takvi da mogu porazgovarati i o nečemu povjerljivom, iako sada ne izgleda dobro. Kad sjednem pokraj nje posve sam blažen – mekani madrac. Šteta što je ona naslonjena tamo u kutu – tamo bi mi sad pasalo. Ništa, mogu se nasloniti barem na zid. Pokraj nje. Dodirujemo se ramenima.
Tadeja. U pizdu, sjetio sam se tvoje kože, ono kad sam se u snovima odlijepio od sebe mislim... bilo je strašno tako, kao stvarno.
Da, tada si rekla da se nikad ne bi mogla sa mnom vjenčati, ni u trenutku ludila. Dobro si rekla. Da nisam za među ljude, da je za tebe onih šest mjeseci dok sam živio kod tebe u garsonijeri bila najveća moguća pizdarija. Kao da si kod kuće imala mačka koji se tjera cijele godine, rekla si. Totalno uzalud bačeno vrijeme. Ne bih se mogao ne složiti. Iako mi se ta usporedba, no, to s mačkom, sad čini malo smiješnom. Baš se nisam tjerao, nijednom u šest mjeseci. Ne da nije bilo prilike, tada je bilo dosta veselih cura, a ja još mlad i zgodan. Rekla si da to nije nikakav život, tako tulum na tulum iz dana u dan, nikad ne znaš hoću li se vratiti doma živ i neozlijeđen, kad ćeš me morati ići tražiti na policiju ili u bolnicu. Rekao sam ti da u redu, imaš posve pravo, da ni to nije nikakav život ako ja non-stop imam grižnju savjesti, samo mislim da li da te pozovem da izađeš, a znam da nećeš htjeti, također, u pizdu materinu, mogla bi imati svoje društvo, s njima bi mogla ići svako toliko malo van i opustiti se, dati si oduška, pa bi onda došla kući i bila bolje volje, a ne biti tako stegnuta, kao kakva časna, pa bi se stisla k meni kao onda kad smo prvi put, sjećaš se kako je bilo? Da, onda mi je tvoj tata odjednom rekao, a poznavao me još kao dijete, ali me zaustavio na cesti i rekao, slušaj ti, ja znam da ti fukaš moju kćer, samo bih ti htio reći da ćeš ako je povrijediš imati posla sa mnom, razbit ću ti glavu, ona je sad još jako osjetljiva zbog brata. Nikad mi nisi htjela reći što je zapravo bilo s tvojim tajanstvenim bratom. Rekao sam, gospodine, zar vam se ne čini da bi bilo strašno da vaša kćer ima takvog dečka koji je samo zato ne bi povrijedio jer se boji vas. Rekao je, da, ali i to je svejedno bolje nego da je samo tako povrijedi. Stisla si se k meni tada kad smo prvi put, u onoj tvojoj garsonijeri. Kad smo prvi put.
«Marjeta», kažem i zakašljem se, jezik mi se malo plete, ali neće biti strašno, to je tako, čovjek se mora malo zakašljati, samo je to bio problem, ništa drugo. Kad smo prvi put.
«A», kaže Marjeta, čini mi se da jedva gleda.
«Marjeta, kako je bilo kad si prvi put?»
Marjeta je nekoliko trenutaka šutjela.
«Kad sam što?»
Kad smo prvi put, stisla si se k meni i rekla da ti se sviđaju takvi divlji momci kao što sam ja. Tad si rekla da ti se sviđam.
«Kad si se prvi put fukala», kažem i obliznem si usne, gorke su, suhe i hrapave.
«Kad sam radila što?» kaže Marjeta, to je stvarno teška kombinacija, cijeli dan pijančevanje, onda još ovakva pitanja kao da smo u nekakvoj terapeutskoj grupi.
«Kad si prvi put, mislim, spavala s nekim tipom.»
«O», kaže Marjeta i duboko se zamisli. Neko vrijeme ne kaže ništa. Već si mislim o čemu razmišlja. Razmišlja o tome kako bi me mogla ne neki poseban, ne previše svakodnevan način poslati u kurac. Seljaka smotanog. Kakva pitanja. Jesu to nekakva pitanja.
«I sveikata!» izazivački nazdravlja Veko vekijom, maše bocom prema nama. Jebali ga ti njegovi egzotični jezici, s tim nas gnjavi već dva dana. Ovo neće dobro završiti, ovaj uopće ne zna kud se gura. Saletu je polako dosta tih njegovih prepucavanja. Ionako je alergičan na strane jezike.
«Prvi put», kaže Marjeta posve iznenada, iznenadi me, bio sam se zagledao u onu dvojicu, već sam malo zaboravio da sam uopće išta pitao. «Prvi put je bilo u biti – silovanje.» Neobičnost, čudaštvo te rečenice odjednom me udari, zbunim se. Okrenem se prema njoj – iznenada osjećam da imam knedlu u grlu. Marjeta ima čudan glas, možda zato jer je tako pijana, nekako nerazgovijetno govori, ali svejedno je se može razumjeti, dobro je se može razumjeti.
«Kako – silovanje?» Pričaj Marjeta. Ja sam čovjek kojem se može vjerovati.
Marjeta uzdahne.
«Bilo je na jednom tulumu», kaže Marjeta, «S tim tipom bila sam tjedan dana. Ja sam imala petnaest. Napila sam se kao krava...»
Marjeta je već tada znala čime se želi baviti čitav život.
«Uopće se nisam mogla braniti», kaže Marjeta. «Drugi dan tipa više nisam mogla vidjeti...»
Sale drži Veku za vrat. To mi nekako polako dolazi do svijesti, mislim teško je, izgleda kao da mi je cijelu svijest napunila Marjeta svojim riječima, nekako se teško preusmjeravam. Vjerojatno bih nešto morao reći, umiješati se. Možda bih im trebao reći da prestanu. Možda bih morao reći Marjeti da kaže onoj dvojici, da prestanu, zato jer Sale – Sale je sad iznenada kresnuo Veku po gubici, samo ga je udario po gubici, tako da Veko u trenutku ima posve crvene zube, mokre i crvene. Veko zajauče, ali Sale ga i dalje drži za vrat. Nikamo se ne može pobjeći, Veko, sad si tamo.
«Jesam ti rekao da se prestaneš preseravati», kaže mu Sale i zalijepi mu još jednu. Gledam u njih, ali uopće ne mogu ništa reći, toliko me stišće u grlu.
«Drugi put», kaže Marjeta, uopće se ne osvrće na onu dvojicu, samo nastavlja kao da je u nekom svom svijetu, «Drugi put je bilo onda kad sam napravila... kad sam dobila...» Ne kaže što, i ne treba, znam. Što je dobila. Znamo što je ona onda dobila. Tada je imala nekih sedamnaest, koliko se sjećam. Iako je ja tada još nisam poznavao. «Ali tada ja uopće nisam znala», kaže Marjeta, iako prošlu rečenicu uopće nije završila, samo ju je ostavila onako, zanemarenu. «Bila sam tako pijana na tom tulumu da sam ostala ležati u drugoj sobi, ujutro sam se probudila s gaćicama navučenim do pola, tipovi su se samo jedan drugome znakovito osmjehivali, nijedan nije htio ni dati do znanja tko me zapravo...»
Stvarno ima čudan glas, nisam loše čuo, stvarno je čudan, čini mi se kao da će svakog trena početi plakati. Sale sad Veku iznenada baci prema zidu, on samo odleti, ali ne dođe do zida, zid je predaleko, na podu su razbacane stvari, spotakne se i odleti na leđa, jedva se uhvati laktovima, usput se dere kao manijak. Sale je već za njim, zapravo iznad njega, uputi mu strašan udarac u leđa. Ukočeno ih gledam, nešto bi trebalo reći, nešto moram reći, red je da nešto kažem. Veko je ipak bio moj školski kolega, čovjek mora nekako biti odgovoran za svog školskog kolegu. Ne mogu ostaviti da ga samo tako izmasakrira.
Nespretno se malo povučem više uza zid, odgurnem se tako da sjedim. Oprezno se okrenem prema Marjeti.
«Ona dvojica nemaju pojma», kažem joj i pokažem prema njima. Veko leži, Sale ne prestaje, cupka nekako oko njega i samo ga udara, gdje god stigne. A stigne posvuda. Marjeta ne odgovara ništa. Oči skoro zatvorene, među trepavicama kao da joj se vidi komadićak svijetle tekućine, vjerojatno uopće ništa ne vidi. Zar spava? Ne može spavati. Maloprije mi je govorila. Pričala. Zanimljive priče mi je pričala, tako proživljene. Dobro je pričala, činilo mi se.
Ispod prozora se začuje dernjava. Neki tip hoda cestom i tuli.
«Klementiinaaa», dere se kao životinja. «Klementiiinaaaaaaa!»
Iznenada me uhvati luda želja da budem nježan. Volio bih biti nježan. U ovoj je sobi toliko nasilja, previše nasilja, Sale se saginje prema Veki, podiže Vekovu glavu i nabija mu šaku u zube, Vekina je faca posve krvava, pretvara se u krvavu masu, sve ga se slabije vidi, taj će slovenski autor stvarno imati o čemu pisati. Volio bih biti nježan. Marjeta samo šuti. Tiho je. Nešto treba napraviti.
Oprezno joj položim ruku na rame. Ne odaziva se. Ništa ne govori.
Malo se pomaknem, toliko da se guzom približim njezinim bokovima, ruku joj položim preko ramena tako da ju stvarno grlim, lijeva mi je ruka oko njezina vrata, desnu joj stavim na koljeno, na njezine izlizane traperice. Nosi uske traperice, jako je mršava. Mršava je, Marjeta, nije još podbuhla od alkohola kao neke. Dobro se drži. Dobro se drži, koliko je to moguće.
Marjeta mi nasloni glavu na rame. To je dobar znak. To je bolje od nasilja. Sale sad opet stoji uspravno, opet cupka oko Veke i šuta ga. Veko se više uopće ne pomiče, ni ne dere se, posve se prestao braniti, izgleda da mu se čini najbolje da pričeka da bude kraj, da Saletu dosadi. To je vjerojatno i najbolje. Sale je stvarno psihopat. Desnom rukom je pomilujem po nozi, neka osjeti da sam nježan, neka osjeti da ću je zaštititi, neka bude što hoće, njoj Sale neće ništa učiniti, njoj neće. Milujem, traperice su pod prstima hrapave, lagano su hrapave. Marjeta ima zamišljen izraz lica, oči sad posve zatvorene, ispod njih je vlažna. Što bih mogao učiniti?
Pomilujem je malo jače, lagano joj stisnem stegno, onda ga opet ispustim. Nikakve reakcije. Osjećaj koji imam posve je neopisiv, nešto strašno teško i mekano pritišće mi glavu, a ujedno me negdje u unutrašnjosti sve siječe, reže me hladnoća, negdje oko prsa mi ledeno puše, kao da me otpuhao onaj jebeni vjetar s Baltika. Ruka mi klizne prema Marjetinom međunožju, tamo je toplo. Trebam toplinu, očajnički je trebam. Rado bih se malo ugrijao. Čujem Saletovo dahtanje, jako se trudi.
Odjednom osjetim da se Marjeta ipak odazvala, podigla mi je glavu s ramena i lagano se namrgodila, iako još uvijek ima zatvorene oči. Gledam je u lice, dok pokušavam posve podići ruku, u međunožje, tamo gdje je najtoplije, ali se ne da, počinje stiskati noge što mi se uopće ne sviđa.
«Ne», kaže tiho i dalje se drži namrgođeno.
Kako ne?
Neću ti ništa loše. Ja sam ipak na tvojoj strani, Marjeta. Ako te netko voli, ja te volim, tako te dobro razumijem, kako ti je bilo kad si se probudila s gaćicama samo napola navučenim, a tipovi su se samo znakovito pogledavali. Kako je to moralo biti zajebano. Dobro je što si mi rekla, pa sad i ja to zamišljam, pa je i meni loše. Osjećala si se kao smeće, kao zadnji odbačeni otpadak kojeg je netko upotrijebio i odbacio, a nije se potrudio dobro zatvoriti kantu. Znam taj osjećaj. Osim toga, uopće nisi znala da je već u tom trenutku, tamo negdje u tvome trbuhu počela rasti jedna malena, topla svjetlost tvog života, tada u biti još ništa više nego šačica sitnih, sluzavih stanica. Mala svjetlost tvoga života, jedno maleno sunašce. Za sljedeće četiri godine. Da si to znala, da li bilo išta bolje? Ma kakvi, samo još gori šok i strava. Kako ti je bilo kad si saznala? To stvarno ni ja ne mogu zamisliti. Zašto mi se odmičeš? Uhvatim je malo snažnije.
Marjeta mi se odjednom izvije, oči su joj sada otvorene, gleda me otrovno, sumnjičavo. Na trenutak podignem ruke jer me tako iznenadi i neko se vrijeme samo u čudu gledamo.
«Dobro, što ti je sad?» kažem iznenada posve trijezno, čini mi se kao da je sva ta vekija u trenu isparila iz mene, ovdje smo još samo ona i ja, osjećam da mi stoji u hlačama, o da, stari veseljak je još pri snazi, još ga nije posve pokupilo. Onda joj ponovo stavim ruke na rame, na oba ramena, svaku ruku na jedno rame i pokušam je privući sebi, da je zagrlim. Samo tako, da je smirim, da vidi da ću ići polako, da ću biti nježan, da će joj biti dobro i da joj neću učiniti ništa nažao. Ali ona ne, ona neće, samo mi se odmakne. Odmakne se, istrgne mi se iz ruke i iznenada klizne s madraca, na sve četiri je ispred mene, počinje se četveronoške micati uz zid, četveronoške puže prema vratima, kao kakav koker španijel. Boga ti, ovo je ludo.
Bez razmišljanja ustanem. Boga ti, ovo ne može biti tako! Kamo će otići? Misli spizditi iz sobe. A kamo, jebem ti? Jedino je u toj sobi koliko toliko toplo. I dalje puže, gleda u stranu, prema vratima, u očima joj je totalan odsjaj panike, kao da je netko lovi, kao da je lovi neka strašna neman, jebem ti, kao da joj ovdje netko nešto hoće. Pa tko joj što hoće? U tri skoka sam kod vrata, stanem ispred vrata, ovdje nećeš izaći. Ona me ni ne pogleda, kao da me uopće ne vidi, iako me dobro vidi, o posve me dobro vidi, jer još isti tren u tom svom puzanju napravi nekakav maleni zavoj i počne nesmanjenom brzinom puzati prema drugoj strani, uzduž nje i prema suprotnome zidu, tamo su još jedna vrata, vrata sa stepenicama koje vode gore.
«Čekaj!» povičem, iako me ne čuje, napravim nekoliko koraka za njom.
«Marjeta!»
To je ludo, ovo je potpuno glupo, kako to izgleda. Kamo misli otići? Zašto mi ne da ni par minuta, trebam samo par minuta, samo par minuta i garantirano bih je zaveo, zavest ću je, nema problema, samo neka mi da malo vremena, neka mi da šansu, samo neka ne bježi. I njoj će biti toplo, i njoj treba toplina. Zašto, jebem mu, tako bježi? Bit će joj dobro. Uopće ne zna što je za nju dobro.
I tako to ide dalje. Marjeta puzi prema vratima, zovem je i idem za njom, u kurcu osjećam polagano, ali sve brže udaranje srca. Sale još posrće oko Vekova tijela koje leži na podu, svako toliko uzme zalet i ponovo ga udari. Veko se sad opet malo javlja, kao da se više ne može suzdržavati, tiho stenje. To nije u redu, to se ne bi smjelo događati, to je loše. Marjeta mi bježi četveronoške po sobi, iako joj samo želim pomoći da joj bude toplo. Na što to sliči? Kako se to moglo dogoditi? Neka se zvijezde i sve razjebe, ali valjda mi bolje stvarno nikada neće biti.