Vlatko Galevski

Novi makedonski film IZMEĐU TETOVIRANJA, ILUZIJA I SJENKI

Sarajevske Sveske br. 19/20

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Makedonija je samostalna država već 16 godina. Da li nešto slično može da se kaže i za makedonski film?

Smatram da je uputno da, u uvodu jednog nepretencioznog i neakademskog teksta na ovu temu, ipak (i prije svega), pokušamo da lociramo mjesto filmske umjetnosti u okviru jedne nacionalne kinematografije.

Prije izvjesnog vremena, u jednom izlaganju na temu „Kreativna industrija u filmskoj muzici“, imao sam mogućnost da ukažem na sve veću diskrepancu koja se javlja između filma kao umjetnosti i filma kao industrije. Razumljivo, ovo je uobičajen stav rijetkih apologeta „nekadašnjih“ pokretnih slika (ili nostalgičara u izumiranju). Ipak, neumoljiva globalizacija na svim nivoima ne bi trebalo da nas udalji od naših ideala, a gest naše dobre volje biće ako zažmurimo u pravcu industrijalizacije umjetnosti i ako pritom drugo oko širom otvorimo kako bismo potražili recept za kompromis između prošlosti i sadašnjosti. Jer amalgam se već uveliko primjenjuje: industrija dobija umjetničke reference, a umjetnost postaje profitabilna… Ovaj teorijsko-špekulativni kontekst ima veze i s makedonskom kinematografijom – ako pitanje postavimo pragmatično: Koliko nam je to makedonski film donio umjetnosti, a koliko novca?

Jedna gruba i komotna kategorizacija makedonskih filmova nastalih od 1991. godine do danas mogla bi da izgleda ovako:

- Filmovi koji su na osnovu opštih estetskih kriterijuma potvrdili talenat svojih autora i koji mogu da nose etiketu makedonskog kulturnog izvoznog proizvoda, bez obzira na cijenu njihovog koštanja (u principu: ništa nije skupo ako je kvalitetno) su sljedeći: Tetoviranje, Prije kiše, Džipsi Medžik, Osveta, Prašina i Velika voda.

- Kategoriji filmova koji nisu izašli iz opšte prosječnosti, kako tematske tako i dramaturške, i koji nisu uspjeli da privuku gledaoce ili da podstaknu kritku na iole temeljniju analizu (iz jednostavnog razloga što su stereotipnost, patetika i zanatska neukost bili njihovi osnovni performansi) pripadaju sljedeća ostvarenja: Makedonska saga, Samouništenje, Preko jezra, Iluzija.

- Sljedeću grupu čine filmovi-eksperimenti, koji su promovisali nove vizure i pokušaje drugačijih estetskih kodova, djela stvorena na osnovu originalnih scenarija, filmovi koji su unijeli izvjestan avangardizam u makedonsku kinematografiju. Cijena koštanja ovih filmova u prosjeku je vrlo skromna i njihova se realizacija uglavnom oslanja na snalažljivost autora i producenata (dio ovih filmova nije ni snimljen na 35-milimetarskoj traci): Svjetlo- sivo, Zbogom dvadesetom vijeku, Maklabas, Sudija, Boli li?

- Posljednjoj od ovih kategorija pripadaju filmovi koji uopšte i nisu morali da budu snimljeni i u čije su domete vjerovali samo njihovi autori. Kratkovidost, pretencioznost, nerijetko i diletantizam, učinili su da ovi proizvodi ostanu balast jedne nacionalne kulture, ne računajući tu u vjetar bačene pare: Anđeli na otpadu, Kao loš san, Vrijeme-život, Kako sam ubio sveca, Kontakt, Tajna knjiga.

Ostavljamo da prema vlastitom ukusu u neku od ovih grupa kategorizujete film Darka Mitrevskog Balkankan. Inače, na osnovu komercijalnog efekta, to je najuspješniji makedonski film.

Na državnim jaslama
Za manje upućene, da podsjetimo da je baš do 1991. godine na tlu Jugoslavije funkcionisalo „sveto“ filmsko trojstvo: proizvodnja, distribucija i prikazivanje. Nameće nam se čudna, ali interesantna, analogija sa sistemom upravljanja državom: zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Ovoj metodologiji na zalasku (sad govorimo samo o filmu) nužno će se nametati novi instrumenti uz čiju pomoć treba da se što brže stigne do filmskog tržišta, do gledalaca (čitaj: do profita). Inače, poistovjećivanje je samo simbolično. Četvrta vlast u politici (siva ekonomija, korupcija, mafija ili berza) trebalo bi da nađe svoj odraz u mnogo naivnijem, ali i agresivnom marketingu ili filmskoj reklami.

Makedonski film je, bar što se proizvodnje tiče, još uvijek na državnim jaslama (s rijetkim izuzecima). Distribucija izumire paralelno s umiranjem kinosala, dakle zajedno s prikazivanjem filmova. Autori novih filmskih projekata uopšte ni ne razmišljaju o domaćim gledaocima, već većina od njih pokušava da pravi isključivo „festivalske filmove“?

Ipak se nešto kreće
Generalno gledano, ne možemo da budemo nezadovoljni stvaralaštvom nastalim u toku ovih posljednjih šesnaest godina, ali u još manjoj mjeri treba da budemo euforični zbog rijetkih bljesaka. Ako pravimo poređenje u odnosu na susjede ili na države koje su nam približno jednake po broju stanovnika – nismo za potcjenjivanje. Pitanje dobre filmske produkcije je pitanje dugoročne strategije države, kako u odnosu na kvalifikovanu procjenu estetskih vrijednosti budućih projekata, tako i u odnosu na racionalno raspoređivanje budžetskih sredstava namjenjenih filmu. S druge strane, od inventivnosti i umješnosti producenata (i koproducenata) zavisi kako će se obezbijediti neophodan domaći i strani novac za realizaciju filma (počevši od popunjavanja aplikacija, pa sve do prodavanja filma).

Mlađa generacija filmskih autora i filmskih radnika, bar u toku posljednjih nekoliko godina, pokazuje da nije sve tako crno i da je dobro da se što više govori o filmu, pa makar se govorilo i loše. Ohrabruje to što su se pojavili novi ljudi i nove ideje, s modernim i profesionalnim pristupom ovoj skupoj umjetnosti, pa tako u stilu nekadašnjih soc-parola slobodno možemo da najavimo: da nacija koja ima ovakvu generaciju ne treba da se brine za svoju filmsku budućnost. Već smo spomenuli i problem nedostatka kinosala, tako da je filmska edukacija prepuštena filmskim projekcijama na Skopskom filmskom festivalu i Festivalu Braća Manaki u Bitolju. Ovome treba dodati i „legalizovanu pirateriju“, što je razlog zbog kojeg su domaći filmofili prepušteni svojevrsnoj DVD-autoedukaciji, po pravilu s niskim tehničkim i prevodilačkim kvalitetom. Kao što je poznato, ako želimo da uđemo u EU-biće, između ostalog, neophodno i da se vrlo brzo operacionalizuje pitanje autorskih i intelektualnih prava. Ali to je već priča za drugi tekst.

MAKEDONSKI FILMOVI SNIMLJENI OD OSAMOSTALJENJA DO DANAS

TETOVIRANJE, Stole Popov, 1991;
MAKEDONSKA SAGA, Branko Gapo, 1993;
SVJETLO-SIVO Mitrevski, Popovski, Janićijević, 1993;
PRIJE KIŠE, Milčo Mančevski, 1994;
ANĐELI NA OTPADU, Dimitrije Osmanli, 1995;
SAMOUNIŠTENJE, Altanaj Erbil, 1996;
DŽIPSI MEDŽIK, Stole Popov, 1997;
PREKO JEZERA, Antonio Mitrićeski, 1997;
ZBOGOM DVADESTOM VIJEKU, A. Popovski, D. Mitrevski, 1998;
MAKLABAS, Aco Stankoski, 1998;
VRIJEME-ŽIVOT, Ivan Mitevski – Kopola, 1999;
OSVETA, Jan Hintjens, 2001;
PRAŠINA, Milčo Mančevski, 2001;
KAO LOŠ SAN, Antonio Mitrićeski, 2003;
SUDIJA, Žaneta Vangeli, 2003;
BALKANKAN, Darko Mitrevski, 2004;
VELIKA VODA, Ivo Trajkov, 2004;
ILUZIJA, Svetozar Ristovski, 2004;
KAKO SAM UBIO SVECA, Teona Mitevska, 2004;
KONTAKT, Sergej Stanojkovski, 2005;
TAJNA KNJIGA, Vlado Cvetanovski, 2005;
BOLI LI?, Aneta Lešnikovska, 2006;
JA SAM IZ TITOVOG VELESA, Teona Mitevska, 2007;
PREVRNUTO, Igor Ivanov – Izi, 2007;
SJENKE, Milčo Mančevski, 2007.

Plodno, ali nedorečeno
Kinematografija je, svi kažu, skup sport, naročito za zemlju čiji su finansijski potencijali zaista skromni. Kad se, međutim, uzme u obzir da smo, kad je o životnom standardu riječ, u Evropi na trećem mjestu otpozadi, onda je svako trošenje para (koje, usput rečeno, nikad nisu bile vraćene u budžet) s ciljem da se proizvede nekakav pretpostavljeni umjetnički proizvod izazivalo najčešće iritirajuće reakcije od strane predstavnika ostalih kulturnih segmenata u državi, a i od šire građanske javnosti. Najčešća primjedba je da je film preskupa igračka i „privilegija“ nekoliko režisera koji raspolažu našim PDV-uštedama.

U ovakvim okolnostima, filmsku 2007. godinu u Makedoniji možemo da ocijenimo kao plodnu (ako uzmemo u obzir broj snimljenih/završenih filmova), ali i kao „umjetnički nedorečenu“ s aspekta estetskih vrijednosti.

Ipak, bolje je imati nešto nego ništa.

Na kraju krajeva, možda je najznačajniji napredak u domaćoj kinematografiji podizanje stepena profesionalnosti u produkciji, kao i sve češće korištenje mogućnosti za koprodukciju s evropskim filmskim asocijacijama i partnerima.

Ono što smo na velikom platnu mogli da vidimo u 2007. godini bili su igrani filmovi: Boli li? Anete Lešnikovske, Prevrnuto Igora Ivanova – Izija, Ja sam iz Titovog Velesa Teone Strugar-Mitevske i Sjenke Milča Mančevskog. U kategoriji dokumentarnih filmova svakako treba spomenuti film Bakice Revolucije Petre Seliškar i Brand Fera, kao i nekoliko televizijskih filmskih proizvoda, uglavnom finansiranih od strane javnog servisa ili Savjeta za radiodifuziju (Zamka Aljoše Simjanovskog, film o Gligoru Prličevu Janeta Bojadžija).

Postalo je praksa da domaća publika posljednja gleda „svoje“filmove, a sve zbog čestih producentskih igara i taktika da se filmovi prvo „provjeravaju“ na stranim festivalima. Tako, osim svoje (bitoljske) festivalske premijere, Ja sam iz Titovog Velesa (i pored najava) još uvijek nije na redovnom repertoaru, iako u međuvremenu šeta po festivalima, pa je dobio i neke nagrade. Koliko su ovakvi potezi opravdani ozbiljno je pitanje, ali u svakom slučaju djeluju neodgovorno prema domaćoj publici.

Ovom prilokom zadržao bih se na novijoj makedonskoj produkciji, jer smatram da je o naslovima nastalim prije 2000. godine u značajnoj mjeri sve već poznato i da ti filmovi već imaju svoju pozitivnu ili negativnu verifikaciju i kod publike i kod kritike. U svakom slučaju, iz tog perioda svakako treba izdvojiti: Tetoviranje Stoleta Popova, Prije kiše Milča Mančevskog i Maklabas Aca Stankovskog, kao značajna ostvarenja.

OSVETA, film Jana Hitjensa
Ovaj film je koprodukcijski proizvod makedonskih i belgijskih umjetnika. Odmah treba naglasiti da se radi o ozbiljnom projektu kojem obje strane daju pun doprinos kako na umjetničkom tako i na tehničkom planu. Krvna osveta je mnogo puta eksploatisana tema i u književnosti i na filmu, ali u Osveti siže sadrži onu neophodnu narativnu strukturu zbog koje cijeli proizvod dobija na kvalitetu. S druge strane, doprinos skoro svih glumaca je ogroman i predstavlja jedan visoko kreativan čin, koji film čini upečatljivim i sugestivnim. Smatram da je podjela dviju vodećih uloga (Ljupčo Todorovski –
Upa i Refet Abazi) od presudnog značaja za vrijednost čitavog filma. Režiser Jan Hintjens kontroliše i uspješno vodi ovu delikatnu priču iza koje stoji potpis scenariste Slobodana Despotovskog. Muzika u filmu je uglavnom u odgovarajućoj funkciji, iako se ponegdje primjećuje i neadekvatnost u tonskim ilustracijama. Krajnji utisak o Osveti je da je to jedan od filmova koji zadovoljava visoke standarde kvalitetnog umjetničkog proizvoda i koji će nesumnjivo biti interesantan i za publiku i van granica Balkana.

PRAŠINA, film Milča Mančevskog
Ovo je drugi film Milča Mančevskog nakon pauze od šest godina. Poslije velikog uspjeha filma Prije kiše, prirodno je da su očekivanja i publike i kritike bila velika. Baš takav teret nosio je i sam Mančevski u toku svih proteklih godina. Film Prašina nije nadmašio film Prije kiše, ali važno je što je potvrdio visoko autorstvo režisera, njegov lični umjetnički pristup filmskoj materiji i visok profesionalizam. Pararelna priča koju Mančevski vodi u filmu, napravljenom na osnovu vlastitog scenarija, jedan je od bitnih segmenata umjetničkog čina. Spoj divljeg Zapada i divljeg Balkana u okviru jedne epske, ali istovremeno i poetične priče – umješno je artikulisan i vješto napravljen, tako da je konačni utisak koji film kod publike izaziva veoma efektan. U filmu su angažovane poznate inostrane filmske zvijezde Džozef Fajns i Dejvid Venam, glumci koji su opravdali svoj renome, a od domaćih imena učestvuju: Nikolina Kujača, Vlado Jovanovski, Vladimir Endrovski i drugi. Direktor fotografije je Beri Akrojd, a muziku je napisao Kiril Džajkovski. Angažman Džajkovskog u filmu je odličan potez. Njegov muzički manir i uspješne kombinacije etno i elektronske muzike nalaze pravo mjesto u ozvučavanju filmskih slika. U jednakoj su mjeri uspješni muzički pasaži koji prate dešavanja u Americi, kao i etnoteme koje se čuju dok se radnja odvija u Makedoniji. Sve u svemu, Prašina je svakako film koji pripada samom vrhu makedonske kinematografije.

KAO LOŠ SAN, film Antonija Mitrićeskog
Ovo je drugi film Antonija Mitrićeskog. Film je rađen prema dramskom tekstu MMJ Dejana Dukovskog. Priča nas vodi kroz ljudske traume koje su posljedica događanja u Jugoslaviji devedesetih godina i bavi se pokušajima ljudi da nađu nov kvalitet u okvirima gradskog života. Ali rat ostavlja duboke ožiljke kod neadaptibilnih likova, pa se jaz između njih još više produbljuje. Glavne uloge u filmu tumače: Ertan Šaban, Miki Manojlović, Verica Nedeska, Femi Grubi i Iskra Veterova. U filmu je angažovan i poznati glumac Robert Englund, svjetski poznat po ulozi u blokbasteru Helrejzer.

I pored podatnog scenarija ni u ovom svom filmu Mitrićeski ne uspijeva da dodirne istinske estetske kodove koje filmska umjetnost nalaže. Njegova „sirova poetika“ nije uvijek u funkciji realnih filmskih događaja pa se često suočavamo s granično patetičnim pristupom, poslije kojeg se stvari teško vraćaju na pravo mjesto. Njegovi likovi su pretežno artificijelni, pa nerijetko imamo efekat nedorečenosti ili, pak, pretjerane raspričanosti. Mitrićeski je gledljiv samo tamo gdje je njegova poetika primjenljiva.

Eksplicitnost i naturalizam nisu njegova jača strana, pa zato imamo nepotrebne sinusoide i neujednačenost u narativnom i vizuelnom segmentu priče. Dosljednost u intimnom izrazu i maniru ne amnestiraju Mitrićeskog kad je riječ o nepoštovanju univerzalnih, makar i formalnih kinestetičkih aspekata.

BALKANKAN, film Darka Mitrevskog
I u svom trećem filmu režiser Darko Mitrevski ostaje dosljedan svom već prepoznatljivom stilu filmske naracije i vizuelnog koncepta. Kao vješt kompilator poznatih filmskih pikanterija iz istorije filma, Mitrevski (koji je i autor scenarija) s Balkankanom uspijeva da ostvari baš ono što je i zamislio: crnu komediju s elementima trilera i akcije.

Pitanje umjetničke vrijednosti ovog filma čak i ne mora da se elaborira. Kao što i sam režiser kaže: ja pravim filmove prije svega za publiku. U tome on zaista ostaje dosljedan. Gledanost Balkankana, ne samo u Makedoniji, to i potvrđuje. Jedan od zacrtanih neophodnih elemenata u filmu je njegova dinamika – u kadriranju i mizanscenu. Mitrevski često poentira ovakvim pristupom, ali na račun toga stalno je na rubu nedorađenosti ostalih dramaturških elemenata. Nerijetko film gubi na planu kompaktnosti, kao i na planu tajminga. Pojedine scene obilježene su prenaglašenom glumačkom igrom ili traju predugo, ali generalno materijal je gledljiv, interesantan i ostvaruje onaj tako neophodan kontakt s publikom kojim najveći dio ostvarenja makedonske kinematografije ne može da se pohvali. U glavnim ulogama nastupaju Vlado Jovanovski, uglavnom dobar, ali ponekad nesnalažljiv u tumačenju lika, zatim Zvezda Angelovska, sa svojim autentičnim tumačenjem lika Ruže – i gosti Adolfo Margiota, Seka Sabljić, Branko Đurić i Nikola Kojo. Igraju i Toni Mihajlovski, Irena Ristić i Verica Nedeska. Muziku je napisao Italijan Dario Marianeli.

VELIKA VODA, film Iva Trajkova
Velika voda je film rađen prema romanu Živka Činga i scenariju Vladimira Blaževskog i Iva Trajkova. Direktor fotografije je Suki Medenčević, muzika je djelo Kirila Džajkovskog, a u glavnim ulogama nastupaju Meto Jovanovski, Saše Sekenovski, Maja Stankovska, Verica Nedeska. Producenti su Artis 3, Kaval film, The World Circle Fondation, Castor i Anjard Entertaiment.

Bez sumnje, ovaj je film izuzetan po mnogo čemu. Iako se bavi ekranizacijom vrlo delikatnog književnog teksta, što je u najmanju ruku filmska avantura, a zahvaljujući izvanrednoj scenarističkoj preradi, priča dobija jednu drugačiju, u svakom pogledu kinestetičku dimenziju.

Velika voda uspješno kompiluje osnovne estetske i glumačke kodove filmske vizure, akcentujući narativnu istoričnost radnje pri čemu gluma funkcioniše kao prirodni i djelotvorni dio ovog igranog dokumenta. Djeca glumci su pravi biser u tjeskobnom i tenzičnom nizanju događaja u priči, za što režiser Trajkov zaslužuje pregršt komplimenata. Trajkov zaista unosi upečatljive estetske, rekli bi čak i inovativne momente. Od kadriranja, preko glumačke igre, scenografije, pa sve do montažnog postupka – sve je obrađeno na visokom profesionalnom nivou i, evidentno, režiser nad svime ima potpunu kontrolu.

I kao što je neko negdje primjetio, ovaj film je pravi makedonski Oliver Tvist. Umješnost vođenja priče je jedan od ključnih elemenata u filmu. Narator i aktivna slika su u stalnoj artikulisanoj isprepletenosti, za što je u velikoj mjeri zaslužan glumac Meto Jovanovski u ulozi odraslog Lema Nikodinoskog. Uloga, pak, malog Lema koju tumači Sašo Kekenoski, sa sigurnošću je jedna od najboljih rola djeteta-glumca kod nas. I druga dječija uloga, ona koju ostvaruje Maja Stankovska, kreirana je s izvanrednom umješnošću i senzibilitetom.

Kao kod rijetko kojeg filmskog djela, Velika voda nema ni manjka, ni viška, sve je dotjerano s pravom mjerom i s osjećajem za vrijeme. Onog momenta kad projekcija završi, vjerovatno ćete osjetiti uznemirenost, ali malo zatim i egzaltaciju zbog toga što ste prisustvovali velikom umjetničkom činu.

ILUZIJA, film Svetozara Ristovskog
U osnovi priče je raspad jedne porodice kao rezultat tranzicije i vojnih dešavanja kroz koje prolazi Makedonija. Tinejxer Marko raste u jednoj sasvim nezdravoj sredini, otac alkoholičar, majka poluluda, sestra egoistična. Jedina ličnost koja mladiću uliva nadu je njegov profesor makedonskog jezika, ali …

Svetozar Ristovski afirmisao se 2002. godine s dokumentarnim filmom Radost života, za koji je dobio Gran Pri na festivalu Go East u Vizbadenu, a poznat je i po TV seriji Naša mahala. Glavne uloge u filmu tumače Dejan Aćimović, Nikola Đuričko i Vlado Jovanovski. Direktor fotografije je Vladimir Samoilovski, a scenograf je Igor Toševski.
I pored evidentnog napora cijele ekipe, film ipak ostavlja utisak nedorađenog estetskog proizvoda. Pojavljuju se izvjesni problemi, kako u izboru glumaca, tako i u nizu sitnih, ali ne i neprimjetnih nedosljednosti u dramaturškom smislu, kao i problemi čisto rutinske prirode, kao što su: upotreba slenga u dijalogu, mizanscen, pa i montažni postupak. Ipak Iluzija je značajan film, naročito zbog činjenice da su se autori uhvatili u koštac s ozbiljnom i gorućom životnom temom i da su uspjeli da ekranizuju delikatnu priču o razočaranjima, nadi, mržnji i osveti.

KAKO SAM UBIO SVECA, film Teone Mitevske-Strugar
Kako sam ubio sveca je prvi igrani film Teone Mitevske-Strugar, a ujedno i njen prvi scenario za dugometražni film. Autorka je pokušala da prikaže aktuelne prilike u Makedoniji vezane za postratnu tranziciju, prisustvo NATO snaga i tenzične situacije iz kojih su se rađali konflikti, često i bez postojanja pravih motiva i razloga za to. To je prvi kamen spoticanja. Nedovoljno razvijen scenario ograničava mogućnost realnog odslikavanja prilika u priči, a to svakako izaziva izvjesnu konfuziju i u snimateljskom i u montažnom postupku.

Snimatelj Alan Markoen, i pored nesumnjivog iskustva, ne uspijeva da stvori autentičnu sliku događaja, niti da pronikne u pravu atmosferu u kojoj likovi međusobno komuniciraju. Jedinom svijetlom tačkom možemo smatrati ulogu Milana Tocinovskog, koji tumači lik Kokana – riječ je o jedinom živom i, u karakternom smislu, definisanom liku u filmu. Sve ostalo je blijedo i difuzno i teško da može da izazove bilo kakve emocije kod publike. Labina Mitevska tumači glavnu žensku ulogu (neubjedljivo i beskrvno), a tu su zatim Risto Stefanovski, Silvija Stojanovska i Ertan Šaban. Muzika Samuilana Oliviea i Projekta Žlust zaslužuje pohvalu i najčešće nadilazi gabarit filma.

KONTAKT, film Sergeja Stanojkovskog
Kontakt je od početka do kraja priča o ljubavi, ma koliko to zvučalo pojednostavljeno. Sve ostalo je vješto scenarističko pakovanje iskusnog Gordana Mihića. Vrijeme, događanja, likovi i ambijent dio su našeg svakodnevlja. Predznak – gradska priča – funkcioniše sa svim potrebnim elementima vezanim za sadašnji tranzicioni period, razumljivo, uz korištenje osnovnih dramaturških alatki: uvoda, zapleta i raspleta. Ipak, kao da nedostaje prelazna peripetija (preokret) da bi film dobio i na dinamičkoj i na narativnoj konsekventnosti.

Utisak je da režiser, i pored naše naklonjenosti glavnim glumcima u filmu, ne uspijeva da izvuče više od njihovog kapaciteta. Čini se da liku Žane nedostaju nijansiranja u raspoloženjima, male suptilnosti koje je Labina sigurno mogla da odigra s obzirom na prirodu njenog filmskog karaktera duševno rastrojene djevojke. Nikola Kojo, i pored već potvrđenog glumačkog šarma, često zapada u ozbiljne jezičke probleme, što očigledno i njemu samom smeta u ostvarivanju dosljedne i ubjedljive kreacije Jankovog lika. Važno je, međutim, to što smo s Kontaktom dobili film neophodan našim nasušnim kulturnim potrebama. Zajedno s još nekoliko aktuelnih filmskih ostvarenja, i ovaj projekat pravi značajan korak u realizovanju već oformljenog kontinuiteta domaće filmske produkcije. Makedonskoj (pa i ostaloj) publici potrebno je još kontakata, zbližavanja i uvida u naše kreativne potencijale.

Pored Labine Mitevske i Nikole Koja u filmu igraju i Emil Ruben, Sabina Ajrula, Đuner Ismail, Vladimir Endrovski, Vesna Petruševska i drugi. Snimatelj je Tomislav Pinter.

TAJNA KNJIGA, film Vlada Cvetanovskog
Najteže od svega je govoriti o umjetničkom proizvodu kao o djelu u koje je uloženo mnogo truda, entuzijazma, ljubavi i sličnih priznanja tog tipa, pa na taj način svjesno i namjerno izbjegavati raspravu o samom pitanju umjetničkog. U tom slučaju nam ostaje da budemo maksimalno kurtoazni, blagonakloni i vaspitani. I, koliko da podsjetimo, film nije samo izgovorena riječ, ni samo pokretna slika i ozvučena predstava. Film je sve to zajedno u harmonijskoj i, prije svega, logičnoj vezi.

Nesumnjivo je da je scenario Tajne knjige žanrovski ozbiljna kompilacija riječi i kontemplacija, pokušaj mimetičke ili misaone poetike i egzegeze određene istorijske epohe. Svijet, naročito svijet umjetnosti, sklon je tome da se bavi mistikom, ezoterijom, fikcijom, ljepotom (ili ružnoćom), da proniče u sfere tajanstvenosti… To je uradio i Umberto Eko s Imenom ruže, Nikos Kazanzakis s Posljednjim Hristovim iskušenjem, Den Braun s Davinčijevim kodom, konačno i Venko Andonovski s Pupkom svijeta. Sva ova djela imaju svoju filmsku verziju. Legitimna je namjera da se ekranizuje i ova bogomilska priča, ali samo ako je u funkciji filma kao integralne umjetnosti. Krajnje neuko je da se ne poznaje filmski jezik, da se podmeće (namjerno ili ne, svejedno) pozorišni dijaloški i monološki manir. U filmu je dihotomija nepoželjna zato što stvara ili monstrume ili karikature…

Ali Tajna knjiga ima i jedan još ozbiljniji problem – montažu. I onako slabo filmsko tkivo razjedeno je postupkom koji priču baš treba da poveže, uobliči i integriše sa svim ostalim elementima filma. Stalno se sudaramo s nekonsekventnošću u tumačenju forme i suštine. Tajna knjiga ima lijepe slike (većinom), ali najčešće one nisu u funkciji naracije. S druge strane ta nedosljednost u montažnom procesu stvara ozbiljnu interscensku estetsku diskrepancu. S izvjesnom dozom ironije postavljam i pitanje: da li je veliki snimatelj Tijeri Arbogas prilično nesavjesno razmišljao: „Take the money and run“.

Film je umjetnost koja po svaku cijenu mora da poštuje dinamiku, ne samo onu očiglednu nego i unutrašnju, suptilnu i nevidljivu, ali prisutnu u čulima gledalaca. U glumačkoj ekipi Tajne knjige kao da ne osjećamo onaj neophodni fluid koji treba da povezuje tumače uloga. Postoji prilična heterogenost kad je riječ o izraznim sredstvima, iako bi likove koje igraju Vlado Jovanovski i Đorđi Jolevski izdvojili kao vrlo markantne i ekspresivne.

Režiser Vlado Cvetanovski, kome je ovo debitantski film, kao da je uklješten u nekakvu estetsku himeru ili je u raskoraku s brojnim autorskim prosedeima u kreativnom timu. Iskustvo u filmu stiče se postepeno i s tog aspekta Cvetanovski je vjerovatno svjestan propuštene šanse, iako istini za volju, režiserska neumješnost u filmu jeste rezultat nekih drugih okolnosti i ambicija.

Muzika Tošeta Pop Simonova uglavnom monohromna, s previše eksploatisanim nosećim lajt motivom, ipak na odgovarajući način ilustruje pojedine scene. Utisak je da bi, da je u aranžmanima bio primjenjen izvjestan minimalistički manir, film mogao da bude obogaćen na dramskom nivou. Inače, po pravilu, domaći filmovi su produkcijski supstandardno ozvučeni, a Tajna knjiga nije izuzetak.

BOLI LI?, film Anete Lešnikovske
(dogma nije ni žanr, ni stil, dogma je aspekt)

Umjesto „klasične“ recenzije, pokušaću da na mala vrata uđem u porodicu dogma-novinara i da besjedim onako – s ramena. Dakle, treba mi mnogo spontanosti, slobode u izrazu, dosta fikcije pomiješane s realnošću, jedna mala crta u kombinaciji s čivas regalom i, razumije se, hrabrost.

Svježe skovanoj filmskoj sintagmi dogma, na koju se zalijepila polovina svjetske intelektualne elite, mnogi neće znati akronimsko značenje. Koristeći ovu polazišnu tačku, funkcionalno, dogma je filmski aspekt u kojem postoje svi relevantni elementi lokalne
Demokratije u kojoj su očigledna
Oniristička stanja vaših sugrađana, naglašena potreba za konzumiranjem
Gorgonzole (za lokalne potrebe su dobri Grapa i Galički sir), poslije čega se prirodno ulazi u sfere)
Mistifikacije da biste konačno mogli da birate između
Anoreksije i Anahronizma.

Inače, da ovo akronimsko tumačenje dogme nije subverzivno, već mnogo relevantnije od leksikonskog objašnjavanja, dokazuju i pravila dogma-filma koji je baš u suprotnosti s: „dogmom – kao odlukom, naredbom vlasti; kao temeljnom tačkom vjerskog učenja; kao mišljenjem ili tvrdnjom odlučno iznijetom, ali bez dokaza; kao nekritičnim, apsolutizovanim stavom, učenjem, sudom“.

Krupan kadar – jako mi se dopala Ristićka, nevjerovatna je, bolja od Anete (Aneta, izvini!). Ameriken – Boško, mrak, čovječe, svaka čast, ne zbog seksa, van kreveta si bolji. Švenk ulijevo – Lilić? Kao: neće ga voljeti žene? Rođeni šarmer, grub i mio istovremeno. Široki plan – Igor, dobar kad je autoreferencijalan, vrlo dobar. Gro plan, zum – Danijela, koketa, vedeta.

Da vratimo malo tekst na stativ. U filmu Boli li?, na početku glumci spontano govore o Idiotima Larsa Fon Trira, u vidu najave i repera za moguću balkansko-makedonsku verziju dogma-estetike. Generalno, kao struktura, Boli li? drži taj pravac. Ali potpis Fon Trira imaju i filmovi Igrač u noći, Nasuprot talasima, Dogvil, a u taj paket spada i Proslava Tomasa Vinterberga. Spomenuti naslovi imaju isto tako etiketu dogma, ali bez ikakvih suštinskih razloga i metoda, osim kamere s ramena. Narativna i dramaturška struktura više su nego klasične, u najboljem smislu riječi. Kako god gledali na to, dobitna kombinacija u ovim filmovima leži u njihovim pričama, potpomognutim svim ostalim, razumije se. U tom smislu su dosjetljivost i marketinški efekat, koji su dogmadžije postigle svojim dogma-brendom, na pravi način zaintrigirali i makedonsku javnost, a prema prvim informacijama: i festivalsku publiku i kritiku u nekim zemljama u inostranstvu. Iz tog ugla gledano, pogodili su skoro u centar. A budući da smo mi čudan narod, pa se, kad imamo para – krijemo, a kad nemamo – udaramo u sva zvona, oportuno je da na ovaj fenomen gledamo sasvim blagonaklono i da pohvalimo kompletnu ekipu na čelu s Lešnikovskom, za entuzijazam, posvećenost i kreativnu snagu kojom su uspjeli da zaključe jedan zaista avanturistički poduhvat. Vrlo često su – kad u filmu s malim budžetom art-terorizam (kako je „krađu“ masovki i scenografije nazivala družina iz Maklabasa) predstavlja glavno jeftino pomagalo da se film snimi i kad je scenario do te mjere fleksibilan da ga glumci i režiser stvaraju na setu – razumljive izvjesne digresije u odnosu na osnovnu ideju. Konačno: takva je naša (i makedonska) realnost, prikaz, simulakrum, fikcija, simuliranje stvarnosti, izmještena istina…

…Vraćamo se perspektivi s ramena… košmari, stranci, pijandure, sponzoruše, džankeri, tučaroši, jebači, ministri, ministarstva za kulturu i preostala subkultura… bureka i jogurta u izobilju… bogami, stvarno da se zapitaš: zar je moguće da ovo ne boli? Inače, evo još i objašnjenja za EKO-ART terorizam: Ekološki Konspirativni Oportunizam s Artificijelno Realnim Tretmanom…

Vojs over Ristanovski! Anetina savjest, guru! Zar je moguće da se pojavio samo s dva monologa? Trebalo je još, mnooogo je dobar… Aplauz, cvijeće, piće, mnogo faca iz filmske fele, mnogo mladih. Foaje kina Frosina, MKC, dva sata poslije premijere pola prisutnih još razgovara: o filmu, skidam s ramena govornu kameru, memorišem i idem da punim baterije.

Odjavna špica – režija: Aneta Lešnikovska; uloge: Dejan Lilić, Irena Ristić, Igor Džambazov, Visar Viška, Danijela Stojkovska, Boško Bozadžiski, Nikola Ristanovski (vokal) Lenert Hilege; montaža: Igor Andreevski, produkcija…

Čini mi se da je ovo sasvim prikladno vrijeme i mjesto da citiram Tarkovskog: „Svi mi živimo u svijetu kakav zamišljamo, kakav stvaramo. I tako, umjesto da živimo uz njegove prednosti, mi smo žrtve njegovih defekata.“

JA SAM IZ TITOVOG VELESA, film Teone Mitevske-Strugar
(kontaminirana nevinost)

U obrazloženju dodjele Srebrne kamere 28. izdanja Festivala Braća Manaki u Bitolju, žiri kaže: „Ovaj film koristi originalan artistički i kinematografski jezik da bi predstavio moćnu porodičnu tragediju triju sestara čije nade stvaraju fascinantnu duboku i neobičnu priču“.
Ali obrazloženje žirija je samo djelimično odraz onoga što nam film nudi. Sigurni smo da je i za najširu filmsku publiku fotografija gospođice Sent Marten iz Belgije predstavljala pravi estetski doživljaj, pa se tako i utisci o filmu podižu na viši nivo. Ipak lijepe slike ne mogu da sakriju nedostatak narativnog i dijaloškog konteksta, niti da koriguju disbalans, koji će nužno proizaći iz problema na planu karakterizacije likova. U svim opisima filmskog sižea kaže se da film govori o tri sestre… Ali u filmu se pripovijeda u prvom licu, iz nijemih Afroditinih usta (Labina Mitevska), iako (samo djelimično) naslov „Ja sam rođena…“ to nekako opravdava. Ako je Slavičin karakter (Ana Kostovska) donekle razrađen i definisan, Safo (Nikolina Kujača) je totalno izbačena iz filma – i glumački i tekstualno. S druge strane, Afroditin naglašeni i produženi erotizam, koji je samo donekle u funkciji, opasno se, kako teče film, približava egzibicionizmu. Da li će baš to prodavati film, teško je prognozirati. Dozvolićemo sebi da postavimo pitanje (i to bez moralizovanja): koju funkciju u priči ima scena oralnog seksa, naročito kad to radi „nevina“ (s 27 godina) djevojka Afrodita. Ne radi se o tome da li je scena vulgarna ili estetski diskutabilna. Scena je jednostavno nepotrebna.

Nismo sigurni u to da li je možda kast-direktor imao i srećnija rješenja u izboru za Acov lik (Dževdet Jašari), koji ostavlja utisak anemičnog erotomana i kome očito nedostaje teksta da temeljnije izgradi svoj karakter. I kad se opet vratimo na scenarističku komponentu filma, zaključujemo da: uprkos pokušajima da se preko Afroditinih of-monologa odslikaju psihološka raspoloženja i stanja koja proizilaze iz radnje filma, oni ipak ostaju – pokušaj. Ideja da se ispriča priča o kompleksnoj intimi u odnosima između triju sestara i o njihovoj relaciji prema jednom krajnje asocijalnom miljeu u kojem se život svodi na vegetiranje, a perspektive na predodređeno luzerstvo – ima legitimitet i potencijal za odličnu filmsku priču. Nažalost, priča je zalutala u nekakav nepotebni „sirovi romantizam“ i u svom autizmu ne nalazi prave riječi, ne uspijeva da opravda (niti da objasni) situacije i ponašanje likova, iako za to postoji „privlačni“ književni motiv, kao što je umiranje jednog grada u sopstvenoj olovnoj prašini. Umjesto toga, film je nerijetko opterećen nepotrebnim i nekoliko puta ponovljenim simbolima koji su na granici naivizma i banalnosti.

Ja sam iz Titovog Velesa u svakom slučaju je profesionalno urađeno djelo s brojnim lijepim sekvencama, kao što su scene sna u ševaru jezera i u čunu, s odlično dizajniranom scenskom i kostimografskom atmosferom, kao i s pojedinim majstorski odrađenim krupnim planovima (Afrodite i Slavice) i detaljima.

Nesumnjivo je da, ako se uzme u obzir njen prvi igrani film Kako sam ubio sveca, Teona Mitevska sazrijeva kao režiser, a u saradnji sa snimateljkom Sent Marten iznalazi i veoma atraktivna i inteligentna vizuelna rješenja. U odnosu na taj dio režiserkinog rada moramo da budemo krajnje afirmativni.

Na kraju, ostaje samo da rezimiramo konstatacijom da je u filmu Ja sam iz Titovog Velesa evidentna diskrepanca između dobre slike i šturog teksta, zbog čega, u krajnjoj liniji, možemo da ga ocijenimo kao korektan film kome nedostaje integralnost i konzistentnost.

PREVRNUTO, film Igora Ivanova – Izija
ili koliko je teško da se snimi (dobar) film

Neposredno poslije premijerne projekcije filma Prevrnuto u Bitolju, autor romana Pupak svijeta i koautor scenarija za film Venko Andonovski rekao mi je: „Teško mi je da govorim o nečemu iza čega stoji moj potpis… Ovaj film sam doživio kao prinudno slijetanje aviona.“

Projekat Prevrnuto, još u svojoj razvojnoj fazi, imao je sve neophodne atribute za stvaranje solidnog umjetničkog proizvoda. Tu je bio Pupak svijeta, jedan od najznačajnijih romana savremene makedonske proze, dobitnik prestižne Balkanike Venka Andonovskog; tu je bio Igor Ivanov, koji je zahvaljujući svojim prethodnim ostvarenjima (Sabvej i NEP) i naročito kratkim filmom Bubice stekao renome ozbiljnog i inventivnog autora; tu je bila i ekipa čiji je sastav obećavao visok profesionalni nivo u realizaciji filma. Dobar dio ovih pretpostavki inkorporiran je u film, pa o njemu možemo da govorimo kao o filmu s integritetom i sa sugestivnim autorskim pečatom. Ipak, detaljnija analiza ukazaće i na neke međunijanse koje su rezultat izvjesnih poteškoća oko sklapanja konačne verzije.

Stav prvi – naracija
Prevrnuto je sasvim pristojan film. Samo da podsjetimo: film (više od ijedne druge narativne umjetnosti) iziskuje preciznu, dosljednu i, prije svega, stilski jasnu pripovjedačku liniju, koja će nas odvesti do velikog finala. Čitajući knjigu, eventualne nejasnoće razrješavamo ponovnim čitanjem pasusa ili stranice. Kad je o filmu riječ, i trepkanje očima može da bude presudno. Propušteno ili neshvaćeno može se nadoknaditi samo ponovnim gledanjem čitavog filma (ovo se odnosi samo na kinoprojekcije, a ne i na gledanje DVD-a u domaćoj atmosferi). Dakle, prva dilema odnosi se na difuznost u narativnoj strukturi radnje. Problem nije u preokrenutom vremenu ili u flešbek sekvencama već u vremenskom doziranju njihovog trajanja. Drugim riječima, kategorije vrijeme ili trajanje kao da su izbjegle kontroli. Tekstualni predložak u svojoj filmskoj varijanti kao da gubi na potrebnoj tenzičnosti i sugestivnosti, kao da predugo odlaže nagoviještenu razrješnicu i katarzu. Ipak, odlično rješenje finala filma djelimično pokriva i prikriva prethodne nedostatke.

Stav drugi – realizacija
U režiserskom i produkcijskom smislu Prevrnuto je više nego pristojan film. Autori (režiser, snimatelj i autor muzike) odlično su znali šta rade. Malobrojne primjedbe odnose se na nekoliko sekvenci koje su mogle da se riješe inventivnije i da se zaobiđe osjećaj déjà vu. Snimateljski posao je primjer konsekventne i vizuelne dosljednosti tokom cijelog filma. Ujednačena gama kad je riječ o boji i svjetlu, kao i ekstravagancija s akrobatom na trapezu, daju izuzetno atraktivnu dimenziju čitavom filmu. Muzika je još jedan kvalitet filma Prevrnuto, naročito partitura Spasovskog koji ima izvanredan osjećaj za tematsku ilustraciju, bez nepotrebnog koketiranja i pikova: precizno, umješno, i vremenski i dinamički dozira diskretne muzičke akcente. Montaža je u potpunoj funkciji koncepta filma, iako bi izvjesno dinamiziranje imalo snažniji efekat u nekim njegovim djelovima.

Stav treći – glumci
Imajući u vidu kasting, Prevrnuto je gore-dolje pristojan film. Poslije izvanredne kreacije u filmu Kako sam ubio sveca, Milan Tocinovski se nametnuo kao glumac s autoreferencijalnim imidžom, urbani buntovnik i simpatični mangup sa socijalnim i političkim problemima. Skoro isti profil junaka Tocinovski, koji igra lik Jana, ima i u filmu Prevrnuto. Odličan i u širokim i u krupnim planovima, s preciznom i najčešće spontanom mimikom u svim raspoloženjima. Nažalost, čini se da njegova partnerka Sonja Trajković u ulozi Lucije nije pravi izbor za noseću žensku ulogu. Vrlo nesigurna, povremeno narcisoidna i bez iskrenih emocija, Lucija je daleko od lika iz romana Andonovskog. U definisanju njenog lika ne pomažu ni eksplicitna erotika, ni lijepo kadriranje, pa tako Trajkovićevu doživljavamo kao fešn-djevojku koja je zalutala u neku drugu priču. Ostali tumači likova su onoliko dobri koliko to od njih traže priča i režiser.

Stav četvrti – utisci
Kad na kraju sredimo emocije, Prevrnuto je ipak dobar film. Na nekim mjestima je uzbudljiv, na nekima mučan, na nekim rastegnut, na nekima duhovit… I sve nekako kao da ima onaj sens i vizuru iz vremena jugoslovenskog crnog talasa: maksimum pesimizma, minimum nade – antiheroji koje zavolimo poslije njihove smrti, žene kao dekor događanja, tamni valeri, crno-bijelo u boji… Ovdje nema grijeha, ali kao da nema ni nove ideje, kao da nedostaje neki novi zrak svjetlosti za generaciju koja će se suočiti sa sopstvenom budućnošću.

BAKICE REVOLUCIJE, dokumentarni film Petre Seliškar i Brand Fera
U makedonskoj kinematografiji posebno značajno mjesto zauzima dokumentarna produkcija. Iako se prema prirodi stvari igranoj produkciji oduvjek pridavalo više značaja i više se ulagalo u ovaj segment, ipak, prema stvorenim vrijednostima (i priznanjima dobijenim van Makedonije), dokumentarni filmovi imaju bolji rejting. I ovom prilikom, kao i mnogo puta ranije, treba apostrofirati ogromni značaj opusa braće Manaki i to u smislu podsticaja koji će dati budućim makedonskim filmskim stvaraocima. Samo jedan letimičan pogled na dokumentarno filmsko stvaralaštvo u Makedoniji traži da se spomenu: Arsenij Jovkov, Blagoja Pop-Stefanija, Blagoja Drnkov, Trajče Popov, Branko Gapo, Kočo Nedkov, Meto Petrovski, Aleksandar Đurčinov, Laki Čemčev i autori srednje mlade generacije: Stole Popov, Mitko Panov, Aljoša Simjanovski, Maja Mladenovska, Marija Džidževa…

Dakle, riječ je o tradiciji, pa čak možemo uslovno da govorimo i o makedonskoj dokumentarističkoj školi, i, svakako, o generacijski korišćenom iskustvu na čijim temeljima nove filmadžije grade svoje autorske projekte.

Najnovije dugometražno ostvarenje pod naslovom Bakice revolucije, potpisli su i producirali Petra Seliškar i Brand Fero. Kao koproducenti javljaju se RTV Slovenija, Dream factory Macedonia, Kaos Amsterdam, Movimiento Nacional de Video Cuba. Autorima filma, Seliškarevoj i Feru, polazi za rukom da svoje porodične, rekli bi i intimne priče pretoče u epsku storiju o bolu savremenog Svijeta, da akcentuju krucijalne tačke univerzalnih egzistencijalnih i moralnih aspekata, preko sudbine porodice, da dodirnu sudbinu Svijeta, svu logiku i kompletan apsurd čovjekovog bitisanja. Bez pristrasnosti, cenzure ili šminkanja dokumenta, film nas, svojom Istinom, tjera na ozbiljno razmišljanje o našim Istinama, stavlja nas pred raskrsnicu sopstvenih dilema: čemu, koliko i dokle treba da se prostire jedan ljudski život, shodno tome postavlja se i pitanje da li sve zavisi od nas samih ili neke druge sile usmjeravaju naše životne puteve? To suptilno preplitanje živih priča i dokumentarnih filmskih zapisa, u stvari, daju osnovnu dimenziju filmu. Izvanredno snimljen (Brand Fero), još bolje montiran (Filip Grčevski), film Bakice Revolucije je upotpunjen i izvanrednom muzikom Janeta Kodžobašije i Projekta Žlust. Izbor arhivskih materijala je vrlo selektivan i atraktivan i ni u jednom momentu ne nadilazi funkciju koja mu je u filmu data.

Neosporne estetske vrijednosti nosi onaj dio filma koji će vjerovatno manje biti akceptiran prilikom prvog gledanja, ali zato je narativni segment ono za što će se iz prve zalijepiti pažnja gledaoca. Možda će izgledati nepopularno i stereotipno da sebi dozvolimo da potražimo univerzalnu poruku ovog filma, ali htjeli mi to ili ne ona lebdi u prostoru, dostupna i vidljiva svima.

Možda je, ipak, rijetka mogućnost šireg uvida u svjetsku dokumentarnu produkciju važan razlog što smo ponekad iznenađeni neočekivano interesantnim i uzbudljivim filmovima kakav je Bakice Revolucije, ali ako vam tokom 88 minuta raspoloženje oscilira od smijeha do tjeskobe, od saosjećanja do egzaltacije, od averzije do ljubavi, tad zaista morate zaključiti da nešto VRIJEDNO POSTOJI u ovom filmu.

SJENKE, film Milča Mančevskog
(seks sa duhovima)

S filmom Prije kiše Mančevski – anticipira
S Prašinom – žonglira
Sa Sjenkama – folira

Nakon projekcije Sjenki, jedna starija žena je pred TV reporterom komentarisala: „Nisam sigurna da sam razumjela sadržinu, ali mi se dopala režija i muzika.“ Jedan od komentara Mančevskog o svom filmu je da Sjenke uopšte nisu rađene za američku publiku. Komentar je izrečen vjerovatno u strahu da podtekst o Egejcima ni iz daleka nije toliko atraktivan koliko bi to bila priča o Amišima, na primjer. Ali, i dotičnoj dami (koja nije Amerikanka) i koja ide u kino vjerovatno od jedne do druge premijere, ipak nešto u priči nije bilo jasno.

Formalni aspekt - ptičja perspektiva
Ovo je, u stvari, najjednostavniji i najrazumljiviji od sva tri filma Mančevskog. Njegov „marketinški trik“ da amalgamira lokalnu egzotiku i kosmopolitizam, u Sjenkama je najmanje potenciran, ali i najbolje funkcioniše. I, što se manje bavi formalnim u priči, Mančevski sve više dobija na vizuelnom. Osmjelićemo se da kažemo da je film Sjenke zanatski njegov najbolji film, konzistentan i skoro bez mane. Saradnja režisera sa snimateljem Fabiom Čanketijem i dizajnerom produkcije Dejvidom Mansom, evidentno donosi kvalitet.

Ali ne možemo sve što s velikog platna dolazi do naših čula da ocijenimo kao pozitivno. Do naših ušiju dolaze replike, tekst, dijalozi, koji često ne korespondiraju s logikom običnog, ali ni filmskog jezika. Riječ je o jednoj čudnoj jezičkoj sinkretici (na Ti, pa na Vi), koja stvara distance prema likovima, skepsu prema logici njihovog ponašanja. Sljedeća „nedosljednost“ koja je u očima posjetilaca najčešće doživljavana kao atrakcija, jeste manir citiranja u kojem je Mančevski u sva tri svoja filma „konsekventan“, ali ovog puta sa slonovskom dozom pozajmljenih scena. Da krenemo od najbanalnijeg – Duh Džerija Cukera (pretvaranje čovjeka u duha i obratno; saobraćajna nesreća Patrika Svejzija); preko kultnog filma Isijavanje Stenlija Kjubrika (scene s babom u kupatilu i ptičja perspektiva vožnje automobila kroz kanjon); pa sve do nekih detalja iz Linčovih (Tvin Piks), Kronenbergovih (Goli ručak) ili Donerovih (Omen) filmova…

Što se glumačke ekipe tiče, većina nas će, svakako, biti naklonjena glavnim likovima Lazar (Borče Nacev) i Menka (Vesna Stanojevska), kojima je šarm mnogo veći adut nego gluma u šturoj dramaturškoj sintaksi i semantici. Zato, pak, u filmu u epizodama briljiraju iskusni profesionalci – Salaetin Bilal, Dime Ilijev, Sabina Ajrula i vanvremenska Žaklina Stefkovska.

Suštinski aspekt – krupni plan
Bez obzira na to iz kog ugla Mančevski tretira dušu i duh: da li prema oniristici Maja, ili Bantua, ili prema trojstvu Svetog Pavla (duh, duša, tijelo), tematska legitimnost ne dovodi se u pitanje. Ipak, u ime pretpostavljene dramaturške taktilnosti koju traži žanr, Mančevski propušta da dosegne dublje u suštinu etičke poruke putem mističnog.

Smrt je zbog svoje entropičnosti i neumoljivosti „omiljena“ filmska kategorija. S druge strane, povratak iz smrti je najkreativnija ljudska preokupacija i za filmadžije jedna od najpodatnijih tema za ekranizaciju. Mančevski kao da ne dodiruje suštinske senzore problematike i ne uspijeva do kraja da izbjegne zamke „tehničkog horora“. Kao da nedostaje aura spiritizma Bergmanovog Sedmog pečata, na primjer, ili suptilnost filma Drugi (The others) Amenabara. Odsustvo bogatijeg dijaloškog korpusa razvodnjava tematsku strategiju, pa će se tako dobar dio filma pamtiti po sloganu „ponekad mrtvi govore glasnije od živih“, što je preskromna retorička floskula za film s umjetničkim pretenzijama. Čak ni „zaštitna etiketa“ da je ovo dosad najličniji film Mančevskog (ne najljepši), ne amnestira ga od propusta na dramaturškom planu.

Ontološki aspekt – total
I ponovo – vraćanje duši. Svjesno ili nenamjerno Mančevski artikuliše Jungovu animu kao ženski znak za nesvjesno kod muškarca. Otud dolazi i njegov drugi slogan: da su Sjenke film o seksu i smrti. U kombinaciji sa sopstvenim (biografskim) iskustvima na koje se poziva, pojedine scene su vrlo funkcionalne, i bez obzira na to koliko mogu da izazovu osjećanje empatije, nalazimo da su njegov jedini značajni autorski pečat u filmu.
Potragu Mančevskog za sjenkama prošlosti, za kostima predaka ocijenićemo kao uspješnu ličnu avanturu, pretočenu u gledljivu, ali ne i veoma sugestivnu filmsku priču. Možda je problem u izboru žanra, ili…