Slave Đorđo Dimoski

NE-DNEVNIK

Sarajevske Sveske br. 25/26

Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Dnevnici su mi oduvijek bili dosadni. Nikad ih nisam volio. Nisam ih čitao. Nikad nisam ni pomislio da napišem dnevnik.
Prihvativši ponudu redakcije Sarajevskih svesaka da zabilježim vrijeme priprema i održavanja ovogodišnjeg festivala Struških večeri poezije, odlučio sam se da pokušam da napišem nešto kao ne-dnevnik, naravno, s datumima.
30. 9. 2009.
30. 9. 2009.
U vrijeme dok završavam ovo „pisanije“ za Sarajevske sveske (kojem baš i ne znam da nađem odgovarajuće ime; „Piši i ne brini se za formu“, Sol Belou), naručeno od strane moje divne prijateljice i izvanredne makedonske pjesnikinje Ljiljane Dirjan, u Makedoniji kulminira nezadovoljstvo albanskog etnikuma zbog objavljivanja Makedonske enciklopedije u izdanju MANU: u Prištini je 28. septembra zapaljena makedonska zastava; po tetovskim ulicama demonstriraju mladi Albanci izvikujući pogrdne parole protiv Makedonaca (demonstriraju protiv izdanja MANU, a da prethodno nisu ni pogledali što je tamo napisano – balkanpolit) i prijete da će velikim demonstracijama u Skoplju destabilizovati makedonsku koalicionu vladu. Nekoliko dana prije ovih dešavanja bio sam u Beogradu i u krugovima u kojima sam se kreatao poseban akcenat davao se novonastaloj situaciji u Makedoniji. Beogradska štampa informisala je o tome, najavljivala je prijetnje albanskog političkog bloka, posebno opozicionog. Tamo sam čuo i izjavu koju je Ali Ahmeti dao u nedjelju za albansku televiziju Top Čenel da je Enciklopedija niska provokacija Makedonaca koja može da postane uzrok narušavanja bezbjednosnog stanja, koje bi svakog momenta moglo eskalirati. Ipak, malo mi je neobično bilo političko naređenje da se usred Skoplja zapali makedonska zastava, koje je iz Albanije plasirao Pandeli Majku!
U toku sljedećih nekoliko dana (poslije sastanka Grujevski–Ahmeti) ova iznenadna oluja dobila je smirujuće tonove, ali je makedonskim (a, vjerujem, i albanskim) intelektualcima ostalo nekoliko dilema u vezi s tim: da li je MANU napravila nesvjesnu (ili namjernu?) provokaciju; odn. zašto kao autonomna organizacija, umjesto da povuče Enciklopediju, nije čvrsto stala iza svojih stavova; te da li će, od sada pa nadalje, ulica mijenjati naučne stavove kad joj ovi ne budu bili po volji, i to u okviru bilo koje institucije? Dileme (i dalje obostrane) postoje i kad je riječ o metodologiji koja je primjenjena tokom obrade enciklopedijskog materijala, tako da više nije u pitanju samo provokacija koja je politički motivisana i koja je donekle neutralisana, već i ona koja se tiče metodološko-tehničkog aspekta i koja će, čini mi se, trajati.
Ali zašto sam se, kad već imam drugi zadatak, ovako uhvatio Enciklopedije?
Dok sam pregledavao i sređivao bilješke u vezi s pripremama i održavanjem Struških večeri poezije, razbacane po različitim sveskama i listovima papira, jedan nepodnošljiv teret nametnuli su mi mediji, upravo u vezi s Enciklopedijom: kod kuće – televizor, u gradu – novine, na poslu – kolege, kad sjednem da popijem pivo – prijatelji... I tako je slučaj Enciklopedija postao neibježan okvir za ono što će uslijediti.

25. 8. 2009.
Udobnim vozilom duboko zalazimo u klisuru rijeke Radike. Zajedno s pjesnicima Brankom Cvetkovskim i Bratislavom Taškovskim ispunjavam Šalamunu želju da posjeti Lazaropolje, selo u kojem se rodio pjesnik Ante Popovski. Tomaž oduševljeno diže pogled ka visokim vrhovima Bistre, oduševljava se bujnom i svježezelenom šumom, a dolje, ispod puta, Radika se kroz stijene uz biserne refleksije pretapa u jedno neopisivo zadovoljstvo.
Prethodno, u 10 sati u Društvu pisaca Makedonije održala se prigodna svečanost u čast Tomaža Šalamuna. Tradicija ove asocijacije pisaca je da dobitnik Zlatnog vijenca postane njen počasni član. Sve je bilo u znaku Šalamuna, a i on, pomalo zbunjen, nije krio zadovoljstvo zbog svega što mu je ovih dana priredila Makedonija. Nadahnuta, veličanstvena, neobično prijatno izgovorena besjeda Lidije Dimkovske pretvorila je vazduh u prostoriji u jedan svevremeni tekst.
– Mi Slovenci smo praktični, ali, ipak, nemamo istoriju kao što je vaša. Biti dio ove istorije predstavlja za mene duboku čast i to mi jednostavno daje ogromnu snagu da i ubuduće produžim da pišem. Ovu sam nagradu doživio kao šok. Oduvijek sam želio da je dobije i neki predstavnik slovenačke poezije, a ja mislim da je to trebalo da bude Dane Zajc. Zahvaljujući njemu i ja sam postao pjesnik. Dio ove nagrade predstavlja i priznanje njemu – zahvalio se pjesnik.
Šalamun pokušava da napravi neka poređenja s njegovim, slovenačkim planinama; ali takva su poređenja, kaže, neuporediva. Prstom mu pokazujemo Korab.
–Nisu iste naše i vaše planine – zagledan u sunčane vrhove primjećuje pjesnik. –Naše su surove, s borovima, ovdje ima nečeg mitološkog. Vaše planine su mitološke. Pogledajte šumu. Predjele. Stijene. Različito je.
Napravili smo pauzu kod mosta Jelenov skok. Kroz gustiš pokušavamo da ga sagledamo sa obiju strana. Podsjeća na onaj mostarski, neko kaže, samo je ovaj minijaturan. Građen je u istom stilu, negdje u 16. vijeku.
U Lazaropolju su nas dočekali Antevi sinovi Džoni i Aleksandar, njegova supruga Sonja, Tome Perinski i slikar Kole Manev. Prošetali smo kroz selo, velikodušno nam se ponudila tamošnja priroda, ali je i velika nadmorska visina učinila svoje, pa se Šalamun morao dva-tri sata odmoriti u jednoj od soba hotela izgrađenog u tipično seoskom stilu...

13. 10. 2008.
Ministarka kulture Republike Makedonije Elizabeta Kančeska-Milevska imenovala me je za predsjednika Upravnog odbora Nacionalne ustanove – Manifestacije Struške večeri poezije. Nekoliko dana prije toga saopštila mi je svoju namjeru mobilnim telefonom i napomenula je da od mene očekuje bogat i ambiciozan program predstojećeg izdanja Festivala.
Moje imenovanje za predsjednika UO bilo je u dnevnoj štampi najavljeno još u avgustu 2007. godine, po završetku 46. izdanja Struških večeri poezije, ali, pošto je Arifihmet Džemaili naznačen za ministra kulture od strane Demokratske partije Albanaca koalicionog partnera partije VMRO DPMNE, na ovo mjesto neočekivano je bila postavljena spisateljica albanske nacionalnosti Pintorije Muča Ziba, koja je pak, iz nerazjašnjenih razloga, poslije samo jedne sedmice bila zamijenjena Ilijazom Osmanijem, ličnošću koja je bila potpuni anonimus i za makedonsku i za albansku kulturnu javnost. Ovaj izbor bio je u medijima protumačen kao politička odluka. Te 2008. godine Festival je protekao u jednoj mlakoj, ali i daleko pristojnijoj atmosferi u odnosu na onu koja je karakterisala nekoliko prethodnih izdanja, a laureat je bio izvanredni albanski pjesnik Fatos Arapi.
Budući da se Festival bliži svom poluvjekovnom postojanju, stalno se postavlja pitanje njegovog programskog osvježavanja, odn. konstantno se potencira kako on treba da u korak prati promjene i da odgovori na savremene zahtjeve. Za svako novo rukovodstvo ovo pitanje je, s jedne strane, izazov, ali se, s druge strane, nameće i problem poštovanja čvrste konstrukcije po kojoj je ovaj festival prepoznatljiv i jedinstven u svijetu, pa su stoga i mogućnosti za sprovođenje neke radikalne koncepcijske promjene svedene na minimum. Ipak, taj se neodoljivi izazov mora prihvatiti, tim prije što će za dvije godine (odn., 2011) biti proslavljen njegov zlatni jubilej.
Dakle, kao novonaznačenom predsjedniku UO Struških večeri poezije prva moja razmišljanja bila su posvećena sljedećim pitanjima: da li je Festival u toku posljednjih nekoliko godina izgubio nešto od svoje aktuelnosti i atraktivnosti? Ako već jeste, što je to što je izgubio? Što se može učiniti da on postane atraktivan medij za afirmaciju svjetske poezije?
Ovdje ću grubo svesti odgovore: Posljednjih godina na Festival dolazi mali broj pozvanih gostiju iz svijeta, što doprinosi tome da se nekako gubi ono fest-ovsko i tako Festival, od vodećeg svjetskog, počinje da liči na prosječan, i samo ga imena laureata na neki način vade i opravdavaju njegov od ranije stečeni visok status. Treba, dakle, na velika vrata ponovo uvesti predznak fest, ali se mora učiniti i sve što je potrebno da ova manifestacija postane istinski servis za afirmisanje makedonske poezije u svijetu.

23. 8. 2009.
Sveti Naum je nešto posebno u odnosu na uobičajeni makedonski pejzaž. Taj mali prirodni kutak kao da je s posebnom pažnjom spušten s neba i tako predivno spojen s visokim obroncima Galičice i s ravnom vodenom pločom Jezera. Ushićenje za svakoga, naročito za one koji tu prvi put dolaze. Njihovo uzbuđenje dostiže vrhunac kad se neočekivano nađu usred tog neopisivog ambijenta. Samim silaskom s brodske palube pjesnici odjednom stupaju u drugi, dotad neviđeni svijet.
Pjesnici zahvataju raspoređena mjesta na ostrvcetu pod debelim sjenkama vrba koje direktno izranjaju iz vode i kao po čaršavu rasprostiru svoje razgovore, koje lagano ubrzava vino, i oni žure nekud, ka nekom sveopštem ushićenju.
Metka i Tomaž po ko zna koji put izražavaju svoje oduševljenje: „Festival mi je povratio nadu u opstanak poezije, koja je skoro izgubljena u svijetu. Ali došao sam u Makedoniju i opet sam osjetio nadu da je živa.“ „Poezija je mjesto na kojem se istorija života čuva kroz osjećanja,“ oduševljen je peruanski pjesnik Adrijan Arijas, koji je prethodnog dana u manastirskom kompleksu Kališta svoju pjesmu Mantra izrekao na makedonskom (prethodne večeri zamolio je djevojku koja je prevodila da mu akcentuje riječi i potom je čitavu noć vježbao svoj izgovor), „Ja želim ovdje da umrem,“ decidna je mlada nigerijska pjesnikinja Džumoke Verisimo. „Ovo je najljepši festival kojem sam prisustvovala. Bila sam na mnogim pjesničkim okupljanjima. Sva su ona dobra i prefinjena, ali ovdje sam se osjetila pjesnikinjom. Nisam znala ništa o ovoj zemlji, a kad sam došla, odjednom sam vidjela ljepotu. Osjetila sam da poeziju u sebi nose i oni koji je ne čitaju. Takva poruka polazi odavde i ona se ne smije zaustaviti.“ Pod gustom sjenkom vjetar raznosi crne i guste pramenove kose sirijske pjesnikinje Maram al Masri, kojoj se od uzbuđenja miješaju osjećanja i rečenice...
Predveče Struga diše u svečanoj atmosferi. Most je spreman, scenografija grandiozna, televizijske kamere su postavljene, reflektori razigravaju uznemirene talase Crnog Drima koje sijeku jedrilice (ostao je mračan samo onaj dio rijeke koji je trebalo da osvijetli gradonačelnik Ramiz Merko). Pjesnici zauzimaju svoja mjesta na najvećoj i najmetaforičnijoj pjesničkoj sceni na svijetu – počinje završna priredba Mostovi.
Na bini, pod kanonadom bliceva, Tomažu Šalamunu uručujem Zlatni vijenac, a direktor Danilo Kocevski povelju. Pjesnik-laureat je vidno uzbuđen, čak i zbunjen, izgovara nekoliko riječi zahvalnosti i čita pjesmu (kasnije, negdje poslije ponoći, sreće me u foajeu hotela, a uzbuđenje još traje i on kaže da nikad u rukama nije držao toliko zlata).
Usman Sar Sarus, sav u bijelom (sigurno je riječ o senegalskoj nacionalnoj odjeći), ove noći djeluje kao neki crni anđeo koji se vijori nad tamnom crnodrimskom vodom i – atraktivan u svakom svom nastupu – prima nagradu Mostovi Struge. Prethodno je izjavio: „Nisam očekivao da ću sresti toliko autora koji će zajedno sa svojim stihovima donijeti i djelove svojih kultura i ovdje ih među sobom povezivati. Preselio bih se u Strugu, čiji me festival podstiče da pišem još više.“

24-27. 11. 2008.
(Varšava)
Na aerodromu u Varšavi dočekao nas je ljubazni domaćin koji nas je odvezao do zgrade Saveza poljskih pisaca. Makedonsku delegaciju, osim mene, čine i pjesnik Branko Cvetkovski i pisac i nekadašnji ambasador u Poljskoj, Petre Nakovski. Cilj našeg dolaska je sprovođenje inicijative Struških večeri poezije za formiranjem međunarodne asocijacije evropskih književnih festivala, s namjerom da se afirmišu književne vrijednosti na evropskom prostoru. Ovu inicijativu, pokrenutu na prethodnim Struškim večerima poezije prvi je prihvatio poljski pjesnik i predsjednik Varšavske jeseni poezije Marek Vavžikijevič, i ovih dana treba da se pripremi i da se potpiše ugovor o međusobnoj saradnji dvaju festivala.
Na večeri nas je posluživao pažljivi domaćin Marek i još jedan predstavnik njihovog društva pisaca. Prvo posluženje bila je votka u dvije čaše. Nismo reagovali, misleći da Marek želi da se s nama našali. Reagovali smo prilikom drugog posluženja, pitajući ga zašto služe votku u dvije čaše. „U Poljskoj se votka služi u čašama od 0,50, ali, budući da smo sad u EU i da po njihovim standardima žestoka pića moraju da se služe u čašama od 0,25, mi želimo da to ispoštujemo, a da ne narušimo tradiciju i zato votku služimo u dvije čaše od po 0,25“, objasnio nam je Marek.
Sljedećeg dana u radnom raspoloženju pripremili smo ugovor, a 26. novembra, u prisustvu makedonskog ambasadora u Poljskoj (moram da kažem da on makedonskoj delegaciji nije ukazao posebnu pažnju), svečano smo ga i potpisali. „Želim da vjerujem se potpisivanjem ugovora o saradnji na književnom planu između Struških večeri poezije i Varšavske jeseni poezije inicira ozbiljna inicijativa za udruživanjem evropskih pjesničkih i književnih festivala u asocijaciju koja će omogućiti neometanu komunikaciju i međusobno upoznavanje nacionalnih književnosti u Evropi“, bila je moja prva izjava tim povodom.
U toku prijepodneva 27. novembra imali smo susret s članovima društva poljskih pisaca i malu prezentaciju izdanja SVP. Razgovor se u jednoj spontanoj atmosferi vezao isključivo za Struške večeri poezije i bio sam prijatno iznenađen u kolikoj su mjeri poljski pisci informisani o Festivalu. Čak je i jedan mladić, koji nikad nije bio u Makedoniji, iznio mnoge podrobnosti o njemu.
Podnevna šetnja Varšavom. Nad gradom olovno nebo. Varšavu je zahvatio hladan talas, sipi sitan i oštar snijeg koji se osjeća na promrzlim licima i koji nam bode oči...

7. 3. 2009. (18. 3. 2009)
Na današnjem sastanku Upravnog odbora treba da se donese konačna odluka o tome ko će biti laureat ovogodišnjih Struških večeri poezije. Na spisku su, od samog početka, figurisala četiri kandidata: Ljubomir Levčev (Bugarska), Adam Zagaevski (Poljska), Tomaž Šalamun (Slovenija), Hose Emilio Pačeko (Meksiko). Ovom spisku bili su dodati i Bob Dilan (SAD) i Leonard Koen (Kanada). Na prethodna dva sastanka s istom tačkom dnevnog reda spisak se sveo na trojicu kandidata (Adam Zagaevski, Tomaž Šalamun i Ljubomir Levčev). Neusaglašenost je nastala u vezi pjesnikom Ljubomirom Levčevim jer je na sastancima s prethodnim predsjednikom Ilijazom Osmanijem među članovima navodno bio napravljen sporazum da te godine (2008) Zlatni vijenac dobije albanski pjesnik, a ove bugarski, s naglaskom na to da još samo te dvije balkanske zemlje nisu dobile ovo priznanje. Ja sam se, kao novi predsjednik, od ovakvog dogovora ogradio i nisam ga prihvatio, a i Džemi Hajredini je negirao da je postojala neka čvrsta pogodba, već je rekao kako se, jednostavno, samo vodio razgovor o takvoj mogućnosti. Diskusije su trajale nekoliko sati, razvila se žestoka, ali konstruktivna diskusija u vezi s ovom trojicom kandidata, tako da je u prvom krugu glasanja bio eliminisan Ljubomir Levčev, a od preostala dva kandidata glasove je na kraju pokupio slovenački pjesnik Tomaž Šalamun. Kao predsjednik UO Struških večeri poezije proglasio sam slovenačkog pjesnika laureatom Zlatnog vijenca SVP za 2009. godinu.
Svečano proglašenje bilo je zakazano za 18. mart u Makedonskoj akademiji nauka i umjetnosti. Na pres-konferenciji među mnogobrojnim prisutnima bila je i ministarka za kulturu, gospođa Elizabeta Kančeska-Mileska, slovenački ambasador u Makedoniji, gospodin Alen Bergant, predsjednik MANU, akademik Georgi Stardelov i mnogo drugih. Po svim protokolima vrhunac je predstavljala poruka koju je poslao Tomaž Šalamun i koju je pročitao glumac Robert Veljanovski: „Kao Slovenac, pripadnik malog naroda, kojem pjesnici, takođe predstavljaju podršku u borbi za preživljavanjem, iz svoje lične istorije znam što znači nepoštovanje imena. Mojem djedu, Slovencu iz Trsta, fašizam je prijetio promjenom imena i on je bio prinuđen da emigrira... A Struške večeri i očuvanje njihovih ambicija stabilna su i mudra državnička odluka vašeg naroda za sve narode.“

25. 3. 2009.
(Pariz, svečana sala UNESCO-a)
Prepuna je svečana sala UNECO-a u kojoj pred svjetskom javnošću treba da budu proglašeni dobitnici glavnih nagrada Struških večeri poezije za 2009. godinu: slovenački pjesnik Tomaž Šalamun, dobitnik Zlatnog vijenca, i senegalski pjesnik Usman Sar Sarus, dobitnik nagrade Mostovi Struge za najbolju debitantsku knjigu. Ogromno je zadovoljstvo kad se izvan Makedonije vidi i čuje koliko se mnogo zna o Struškim večerima poezije, što predstavlja nesumnjivu činjenicu da je u toku prethodnih gotovo pet decenija ovaj festival pustio duboke korijene kad je riječ o svjetskoj pjesničkoj mapi. Struške večeri poezije prestavljaju makedonski kulturni brend i pokazuju da taj brend izaziva ogroman interes kod mnogi svjetskih pjesnika, i to kod pjesnika najvišeg ranga.
Promocija struških laureata organizuje se povodom svjetskog dana poezije, a svečanost je započeo makedonski ambasador u Parizu, gospodin Jon Ivanovski, koji je, u ime Makedonije i u ime SVP, pozdravio brojni auditorijum, što je dočekano dugotrajnim i iskrenim aplauzom i pokazalo se da makedonska kultura nailazi na veliko poštovanje u svijetu. Takvo poštovanje pokazao je i slovenački ambasador Janez Šumarda, koji je na početku zažalio što Šalamun zbog službenih obaveza ne može podijeliti ovo zadovoljstvo sa svima nama, a zatim je ponosno izjavio kako je nagrada Zlatni vijenac u Sloveniji primljena kao nagrada za cijelu „deželu“.
Nastup senegalske delegacije bio je obogaćen i prisusvom desetak njihovih manekenki, čija je ljepota prosto ispunila salu. Senegalski ambasador Papa Momar Diop, izražavajući zahvalnost za priznanje koje je dodijeljeno mladom senegalskom pjesniku, istakao je da su „mladi naša budućnost i da mnogo ulažemo u njih“, a Amidu Sal, predsjednik Međunarodne organizacije za frankofoniju istakao je doprinos afričkih zemalja u kojima je, i pored kompleksnosti problema s kojima se suočavaju, poezija ono što daje nadu. Sal je potencirao trajne veze između Makedonije i Senegala još iz vremena kad je Aco Šopov bio ambasador u ovoj zemlji i kad je laureat Zlatnog vijenca bio tadašnji predsjednik Senegala, pjesnik Leopold Sedar Sengor.
„Velika je obaveza i odgovornost koju, poslije Sengora, osjećam kao pjesnik pred senegalskom književnošću i kulturom. U mojoj zemlji dobijanje nagrade bilo je primljeno s velikim oduševljenjem, ali to je i potvrda bliskosti dviju država“, istakao je uvijek atraktivni Sarus.

22. 8. 2009.
Predsjednička vila „Biljana“ nalazi na suprotnoj obali u odnosu na Strugu i kad se pogled iz vrta usmjeri prema gradu poezije, dobija se jedna fantastična i monumentalna razglednica koja svakog radoznalog namjernika neminovno vraća u njegovo najranije djetinjstvo, u vrijeme kad je u rukama razlistavao neku bajkovitu slikovnicu. To doživljavam sa Šalamunom dok stojimo na visoko uzdignutoj obali i dok mu rukom prvo pokazujem Strugu, a zatim i Ohrid, nad kojim dominira obnovljena crkva Svetog Klimenta na Plaošniku. U toku je prijatno, sunčano popodne, a pjesnici koji su došli u posjetu makedonskom predsjedniku Đorđu Ivanovu raštrkani su po širokom vrtu i razgovaraju s čašom u ruci. Većina se slika s predsjednikom, a nekima nije jasno kako je moguće ostvariti ovako blizak susret s prvim čovjekom države.
Iste večeri u katedralnoj crkvi Sveta Sofija održava se tradicionalni portret laureata. Sakralnost prepune prostorije nudi poseban ambijent u kojem sama svečanost predstavlja najuzbuljiviji trenutak. Besjedu drži pjesnik Bogomil Đuzel: „Tomaž Šalamun je jedan od rijetkih evropskih pjesnika koji i u kontekstu savremene američke poezije još uvijek figurira kao najživlja moguća pojava u modernom pjesničkom svijetu.. Njegova poezija čita se, praktikuje, na tri akademska nivoa i skoro na svakom univerzitetu i koledžu. Ta se činjenica u najvećoj mjeri može pripisati pjesničkim svojstvima koja ona posjeduje: dramatičnosti, dinamizmu, brzom suprotstavljanju lirskih slika i rapoloženja, lirskom ja, stalnom leksičkom kretanju ili besprekornoj semantičkoj aktivnosti. Pojava Šalamunovih pjesama svojevremeno je nepovratno raznjihala sve ideološke prepreke i zato je njegova poezija simultano prevođena na čitavoj teritoriji nekadašnje Jugoslavije, najčešće zbog prepoznatljive ironije i antiideološke kritike ovog pjesnika.“
Šalamun je vidno uzbuđen što njegovom glasu, dok nam se obraća na besprekornom makedonskom jeziku, daje poseban treperav ton: „Još kao dijete bio sam fasciniran Svetom Sofijom, zatim i kao student istorije umjetnosti i kao pjesnik. Ovdje sam već osmi put, ovdje sam slušao svoje omiljene laureate i učio. Osjećam se kao da sam došao kući. Hvala vam za ovu čast koju ste mi priredili.“
Burni aplauzi, munje bliceva, čestitke. Pjesniku čestitaju nekadašnji makedonski predsjednik (već odavno u dubokoj starosti, ali neumoran u ovakvim prigodama), Kiro Gligorov, sadašnji predsjednik Đorđe Ivanov i mnogi drugi predstavnici javnog i kulturnog života.

24. 3. 2009.
(Pariz, bez obaveza)
Pariz je pomiješao granice boja i rasa i – pulsira!
Danilo i ja sjedimo kraj stočića za dvojicu na rubu bulevara i pijemo pivo. Pred nama se, sa strane trga i vrta Trokadero, otkriva divan pogled na Ajfelov toranj. Između naših očiju i gorde visine tornja pjeni se ogromna fontana čije se vode kaskadno spuštaju ka Seni. Svijet se kreće sporo kao Sena; različite frizure i boje lica ljuljaju se po šetalištu, njišu se kao tihi talasi Sene i gube se u gustoj masi u kojoj se raspoznaju tijela.
Na trotoaru
stočić, sto i pivo.
Uzdahni mirno.

Ništa od Pariza, ako se ne provozaš metroom, ako se ne stopiš s tim svijetom dolje, obuhvaćenim trkom, često brzopletom (ili se to samo meni tako čini), ali da se stopiš smiren i besprokorno tih i siguran u svoje namjere.

U pariškom
metrou žena piše.
Vrijeme juri.

Monmartr, moja čežnja davna! Mali trg Tertr, živ, ispunjen koloritom – srce i duša Monmartra iz kojih halapljivo diše atmosfera starih vremena; galerije, karakteristični kafići, prodavnice za suvenire, restorani s tipčnim nacionalnim jelima; a, prije svega, šuma od štafelaja, slikari, portretisti... Ono što izgovaram možda zvuči patetično, ali što ja tu mogu!

Žena koja prosi sa psom
podnevu daje
oblak u ruku.

Danilo i ja biramo stočić u jednom malom uglu iz kojeg imamo dvostruki pogled: ka ogromnom ateljeu pod otvorenim nebom i ka uličicama koje se ukrštaju. Dok pijemo pivo, ulažemo napor da što više zagrabimo pogledom. Primjećujemo čovjeka koji nas gleda kao da nas prepoznaje. Na razglednicama koje sam čas prije toga kupio primjećujem navedene haiku zapise, ali i neke druge i tu rascvjetanu zbirku od petnaestak haiku zapisa imenujem kao Haiku na razglednicama.

Pivo pjeni:
Krigla mršti oči.
Gleda nas čovjek.

Čovjek koji nas gleda je Buli, Makedonac, koji na Monmartru živi od makaza kojima izrađuje portrete. Želimo da ga pozovemo na pivo, ali on nas čudno gleda ili mu je možda neprijatno što je prethodno nespretno odreagovao na naš pozdrav. Mi se okrećemo ka koloritnom Monmartru čija je vječnost ugrađena u svaki centimetar svakog razapetog platna.

24-27. 2009.
(Elazik, festival na jezeru Hazar)
U Elazik, u Anadoliju, doletio sam avionom na festival na jezeru Hazar sa svojim prijateljem Erolom Tufajem. Festival okuplja predstavnike iz zemalja u kojima se u komunikaciji koristi turska jezička osnova, a prije svega radi se o državama koje su proizašle iz nekadašnjeg SSSR, kao i o nekim drugim kavkaskim državama. Moj dolazak ima funkciju da i predstavnicima zemalja s tog prostora prezentiram Struške večeri poezije.
Domaćini su srdačni, doček – isto tako. Kombijem se vozimo ka hotelu, okolina je bijedna: mala gola brda i spržena trava. Nasuprot tome: hotel je raskošan, ima nevjerovatne prostorije, sav je u staroegipatskoj ornamentici. Prvo posluženje – čaj! Utisak: mlade žene sa šamijama pomiješale su se s gostima koji pristižu na festival. Ljubazni domaćin upoznaje nas s činjenicom iz kojih sve zemalja dolaze pjesnici; riječ je o: Azerbejdžanu, Kazahstanu, Kirgistanu, Turkmenistanu, Uzbekistanu, Mongoliji, Iranu, Kipru (iz dvije turske oblasti) i o Makedoniji. „Ne sekiraj se, ovdje si samo ti hrišćanin,“ šali se Erol.

Tog popodneva iz Ankare je stigao pjesnik Jahja Agingen, koji je donio primjerke moje knjige objavljene na turskom. Dogovorili smo se o mom učešću u kontaktnoj emisiji tamošnje televizije u kojoj ću imati priliku da predstavim Struške večeri poezije i ulogu koju ovaj festival ima na svjetskom nivou kad je u pitanju poezija. Struški festival bio je poznat samo nekolicini, među kojima i pjesniku iz Azarbejdžana Elčinu Iskenderzadeu, koji je u okviru programa imenovanog kao Marš pjesnika pred najvišim predstavnicima gubernije rekao da se zahvaljuje pjesniku Jahji Akenginu što je uspio da na festival u Elaziku dovede predsjednika Struških večeri poezije, čime je data mogućnost da se i ovo područje svijeta otvori prema najpoznatijem svjetskom festivalu poezije.

Emisija na televiziji išla je uživo i trajala je 40 minuta. Novinar je u međuvremenu uspio da iz raznih internet-izvora prikupi veći broj informacija o Struškim večerima poezije. Govorio je o struškom festivalu s najvećom pažnjom i postavljao je brojna pitanja, u čemu mu je zdušno pomagao i Akengin, koji je već nekoliko puta bio u Strugi. Pokušavamo da napravimo komparaciju između dva festivala, ali Jahja i novinar kažu kako Struške večeri smatraju „grandioznim pjesničkim čudom“. I tako je počeo razgovor o tome kako pružiti mogućnost pjesnicima iz azijskih zemalja da izađu iz tog svog kruga i da osjete drugačiji bljesak festivalskog prezentiranja poezije.

Te večeri na pjesničkom mitingu kraj jezera Hazar pažljivo sam slušao pjesnike i primjetio sam da veći dio njih recituje dugo (po dvanaest i više minuta) patetične stihove ispraćene brojnim pokretima i gestikulacijama, uz preveliku količinu teatralnosti.

09-13. 7. 2009.
(Kurtea de Ardžes)

Uživam u putovanjima vozom. Vraćaju me nostalgično kroz vrijeme. To osjećanje u meni budi kloparanje čeličnih točkova po šinama. Takvo ravnomjerno kloparanje predstavlja, u stvari, nostalgiju za nekadašnjim krstarenjima vozovima po gradovima već nepostojeće komunističke imperije.
Voz koji saobraća od Sofije do Bukurešta prolazi kroz prekrasne predjele Rodopa: pored rijeka, kraj visokih i šumovitih planina, kroz kanjone, kroz surovu, a istovremeno i tajanstvenu prirodu. Sad se smrkava: visoke planine dobijaju mračne konture koje probadaju nebo. Kroz taj čarobni sumrak veličanstveno i visoko leti roda. Intervencija u prostoru.
Voz klopara, njiše se i, dok se na prozoru ukazuje mjesečevo lice, u meni se, poput kakvog jutarnjeg istezanja, protežu daleke uspomene na jedno putovanje u Bukurešt koje se dešavalo prije tridesetak godina. Tad je relacija bila Skoplje-Beograd-Bukurešt i išlo se na neki susret pjesnika u tadašnju prestonicu Čaušeskua. Iz tog vremena mi je s vozovima i sa Bukureštom povezan jedan drag trenutak koji sad dolazi u sjećanje, a tiče se jedne moje pjesme pod naslovom Noć je crna Liebe Maria.
Susret pjesnika učesnika festivala Istok–Zapad održavalo se u zgradi Saveza rumunskih pisaca u Bukureštu. Prvo međusobno upoznavanje odvijalo se uz čitanje poezije, a ja sam, kao predstavnik SVP-a, bio najavljen kao prvi učesnik. Ali, budući da nisam bio spreman, improvizovao sam upravo pjesmu Noć je crna Liebe Maria (čija struktura daje tu mogućnost) i izrekao sam kratki istorijat njenog nastanka.
Autobusom prelazimo monotonu ravnicu prema mjestu Kurtea de Ardžes.
Te večeri za stolom sjedim s njemačkim pjesnikom Matijasom Bronišom, koji odlično govori makedonski. Do njega sjedi grčka pjesnikinja s Kipra, Niki Marangou. Vodimo razgovor o aktuelnoj situaciji između Makedonije i Grčke. Broniš, komentarišući realno stvari, govori Niki da je u ovoj situaciji grčki fanatizam nepotreban. Ona ništa ne komentariše.
Moj zadatak, kao predsjednika UO i ovdje je bio da se upoznam s pjesnicima, da upoznam prisutne s festivalom u Strugi, ali, za razliku od Elazika, ovdje nije bilo pjesnika koji nije čuo za SVP. I svi su s pijetetom govorili o našem festivalu i potajno su (a neki i otvoreno) poželjeli da kao pjesnici budu u Strugi.
Festival je završio pjesničkim mitinzima. Meni je priređeno iznenađenje: dobio sam Gran pri za evropsku poeziju. Ali o tome ne želim da govorim.

21. 8. 2009.

Ohridsko jezero, jedno od najljepših i najbistijih jezera na svijetu, uveliko nudi svoju čaroliju i stalno otkriva nove kutke, dotad neviđene i čulima nedodirnute. Tako je prošle godine kod Gradišta, u Zalivu kostiju, niklo neolitsko naselje, koje fascinira svojom originalnošću. Kad smo odlučili da uvedemo novi program u okvire festivala Poezija na vodi, ovo mjesto nam se svojom mističnošću samo po sebi nametnulo i Upravni odbor je odlučio da se nacionalna poezija Norveške predstavi upravo tamo. Na ovu odluku uslijedila je reakcija malog broja građana Struge koji stalno misle da neko pokušava da im ukrade Festival (riječ je o onima koji se već nekoliko godina nose s određenim kompleksima zbog toga što je jedan od prethodnih festivala, usljed političke nestabilnosti, bio održan u Skoplju). Novi program predstavljao je, u stvari, afirmaciju vode Ohridskog jezera i ubuduće će se slične manifestacije održavati na različitim lokacijama na jezeru s ciljem da se ono što više približi stranim pjesnicima i da tako istinski osjete njegov fenomen. To veče prevazišlo je sva očekivanja, pjesnici ostali u Zalivu kostiju do duboko u noć, oduševljavajući se predivnim predjelom osvijetljenim reflektorima, ali i mjesečevom svjetlošću. Neolitske kućice dominirale su svojom mitološkom mističnošću.
Jedna od novina ovogodišnjeg Festivala bilo je i povećanje i obogaćivanje programa Noć bez interpunkcije. Otkad znam za Festival, a tridesetak godina sam rastao s njim, ne sjećam se ovakvog interesovanja: pjesničko-muzički performansi, individualni pjesnički nastupi, razne vrste animacije publike – ni u jednom trenutku nije padala tenzija i držala je publiku do zore. Performanski Saše Giša, nezaboravni recital uvijek atraktivnog Usmana Sar Sarusa, nastupi muzičkih grupa Ljubojna, koja je pjevala stihove Petra M. Andreevskog, i Baklave, s prepoznatljivim makedonskim etnostilom, atmosferu su pretvorili u vazduh za pjevanje. Da je sve poezija potvrdio je i Buden teatar iz Skoplja, koji je od poezije prerano preminulog glumca i pjesnika Boška Bozadžiskog napravio dinamičnu polučasovnu predstavu, izvlačeći esenciju iz ionako već nabijene poezije, pune asocijacija i bunta. A iznad svega: nastup hrvatskog pjesnika Predraga Lucića! Prava pjesnička ludnica!
U toku tih noći hotel „Drim“ preobratio se u zemaljsko pjesničko sazvježđe koje se moćno suprotstavljalo brojnim nebeskim, koja su takođe bila blizu, razigrana po tihim jezerskim talasima.

3. 9. 2009. (13. 2. 2009)

Na godišnjoj skupštini Društva pisaca Makedonije (13. februara) predsjednik Rade Siljan zahtijevao je u svom izlaganju da Festival izađe iz „političkih okvira“ i da bude prebačen u ruke pisaca. U dnevnoj štampi odgovorio sam da je manifestacija Struške večeri poezije nacionalna ustanova i da su statutom uređeni njen pravni položaj i djelatnost, utvrđeni Zakonom za kulturu Republike Makedonije i drugim zakonima. Ipak, saradnja s Društvom pisaca Makedonije, kao najstarijom asocijacijom pisaca iz čijih njedara je i proizašla inicijativa za formiranje SVP, niti je bila prekinuta u toku prethodnih decenija, niti će biti prekinuta u budućnosti. Svi tipovi konsultacija imaju se u vidu i ozbiljno se razmatraju. Ovo važi i za druge asocijacije pisaca u Makedoniji. One su reaktor duhovnog stanja u našoj zemlji.
Ni nedjelju dana nakon završetka ovogodišnjeg Festivala, a povodom jednog zlobnog napisa novinara lista Dnevnik, ova asocijacija ponovo se oglasila starim zahtjevima: da se SVP ponovo vrati u ruke DPM-a. Na ovu provokaciju morali smo da odgovorimo pismom u kojem, između ostalog, stoji: „Manifestacija Struške večeri poezije ima svoj statut i akte na osnovu kojih normalno funkcioniše. Ne treba bacati prašinu u oči našoj javnosti i iza toga prikrivati nečije lične interese skrivene iza nekakve javne brige, a sve s namjerom da se ostvare vlastiti ciljevi. DPM-a je jedan od inicijatora ove manifestacije, ali ova organizacija nikad nije direktno rukovodila njome, budući da se kao osnivači javljaju Opština Struga i resorno ministarstvo. Manifestacija se ne može vratiti matičnoj asocijaciji DPM zato što, na osnovu svih akata, nikad nije ni pripadala tamo.“
U toku prva tri septembarska dana u makedonskoj dnevnoj štampi razvila se kratkotrajna ali žestoka polemika između DPM i rukovodstva SVP, koju su vješto podgrijavala dnevna glasila. Ipak, ubrzo se uvidio njen besmisao i njena beskorisnost i telefonom sam se sa sekretarom DPM, Veletom Smilevskim dogovorio da jedni drugima „damo ruku pomirenja“. Odjednom se sve smirilo, kao da ničeg nije ni bilo, iako poslije svega imam osjećaj da ćemo još dugo ostati zatvoreni u ovim neprozračenim balkanskim štalama. Jedino što i dalje nije mirovalo bila je naša elektronska adresa, stalno „užarena“ od poruka koje su dolazile sa svih pet kontinenata svijeta s izrazima neskrivenog i iskrenog oduševljenja u vezi s održanim Festivalom i s Makedonijom.

Mart–avgust, 2009.

Pošto sam od strane Ministarstva za kulturu Republike Makedonije naznačen za predsjednika UO Struških večeri poezije prva pomisao mi je bila da treba da procijenimo što se može promijeniti vezano za Festival, a da on pritom sačuva svoju prepoznatljivu fizionomiju i da se istovremeno osavremeni u duhu nove svjetske dinamike. Naravno, koncepcijske promjene ne smiju da budu improvizacija, već moraju da budu osmišljene tako da se ugrade i u veliki jubilejni program 2011. godine.
Budući da se Festival u posljednjih nekoliko godina sveo na to da mu je prisustvovao mali broj stranih pjesnika (tridesetak) i još manji broj makedonskih (petnaestak), prvo što mi je palo na pamet bilo je da pokušamo da mu vratimo masovnost po kojoj je on bio prepoznatljiv u ranijem razdoblju. Direktor Danilo Kocevski i ja pozvali smo osamdeset stranih pjesnika sa svih kontinenata. Poslije duže pauze došli su pjesnici iz Australije, a poslije više godina i iz Grčke, što je bilo lijepo ispraćeno u javnosti. Sve naše aktivnosti u vezi s organizovanjem ovogodišnjeg izdanja Festivala stalno su bile praćene i komentarisane u dnevnoj štampi.
Druga važna stvar bila je da se pronađu novi prostori za prezentaciju poezije, odn. gostiju, od kojih neki prvi put dolaze u Makedoniju, a nekima će to biti i jedini put da posjete našu zemlju. Važno je bilo isplanirati da im se pokaže što više od ljepote koju nudi ova jezerska kotlina, pa smo zato i uveli program Poezija na vodi, uz pomoć kojega smo gostima-pjesnicima dali mogućnost da sami otkrivaju ljepote Ohridskog jezera i njegove okoline. Ove godine nacionalna poezija Norveške bila je predstavljena u Zalivu kostiju, na mjestu na kojem je pronađeno neolitsko naselje, što se pokazalo vrlo uspješnim događajem i neobičnim doživljajem za sve goste.
Noćima bez interpunkcije data je nova fizionomija i one su zahvaljujući svojim neograničenim mogućnostima postale pravi krvotok Festivala, a ovogodišnji ekskluzivitet bilo je i desetotomno izdanje makedonske poezije na stranim jezicima, čime se uspostavlja i svojevrsni servis za prezentovanje makedonske poezije u svijetu. Festival svoju kondiciju održava primjenom novih ideja, koje se ugrađuju u njegovu strukturu i, premda je već i sam sredovječan, on tako ne gubi ništa od svoje vitalnosti, čime drži i još više ojačava primat najznačajnijeg svjetskog pjesničkog imperativa!

20. 8. 2009.

Pijanobar u hotelu „Drim“ prepun je novinara i pjesnika koji slušaju Šalamuna kako govori: „Struške večeri poezije, Struga i Makedonija, oduvijak su bile blagonaklone prema meni. Struške večeri poezije prihvatile su me sedamdesetih godina kad u Sloveniji nisam mogao da objavljujem poeziju. Struga mi je otvorila put ka lijepoj riječi i kad sam se vratio kući, znao sam što radim.“ Vidno uzbuđen odgovarao je na pitanja koja su mu postavljali novinari i nije krio zadovoljstvo zbog specijalnog izdanja knjige s njegovom poezijom koju je stalno držao u rukama.
Poslije prijema kod gradonačelnika Struge, gospodina Ramiza Merka, uputili smo se ka parku poezije gdje po tradiciji pjesnik treba da posadi drvo. Šalamun je to učinio vješto rukujući lopatom – pokrio je zemljom korijen i zatim je polio drvo vodom. Polijevanje drveta vodom ponovilo je zatim i više prisutnih.
Pošto je otvorena keramička izložba u čast laureata i pošto je završen koktel koji je priredilo Ministarstvo kulture, pjesnici su se uputili ka Domu poezije. Vladala je svečana atmosfera, kej i plato ispred Doma bili su osvijetljeni, vijorile su se zastave zemalja čiji su pjesnici prisustvovali Festivalu. Zapalila se festivalska vatra, Robert i Arna Šijak recitovali su pjesmu Т`га ѕа југ, na nebu su se pojavili ogromni buketi iluminacione vatre...
Prepuna sala Doma poezije. Prije prve zvanične priredbe Meridijani vladala je svečana tišina. Iščekivanje je bilo još veće i uzbudljivije, ako se zna da je festival otvorio maestro Simon Trpčevski. Isto uzbuđenje vladalo je i kod pjesnika na bini i kod prisutnih u sali. Pred binom manevar fotoreportera i kamera.
Maestro izlazi, poklanja se i sijeda. Odjednom se preobražava, spaja se s klavirom iz kojeg počinju da teku zvuci Mendelsonovih Pjesama bez riječi. U tom trenutku ne znaš ko je klavir a ko maestro, tako je sve spojeno u čvrsto jedinstvo. Slijedi kompozicija Šahova: На Струга Дуќан да имам. To je nešto nezemaljsko, nekakva čarobna rastreptalost osjeća se nad glavama prisutnih u sali. Nikad Struga nije doživjela tako gromoglasan aplauz. Atmosfera koju je stvorio Simon Trpčevski ponijela je i pjesnike koji su svoje stihove splotili u tu opštu svečanost ljudskog intelekta.
Noć pred hotelom „Drim“, na korak od jezera, gledam u nebo, očekujući iz zvjezdanih visina da ponovo čujem zvuke maestra. Sjajan početak Festivala!

* * *

Ovaj pokušaj dnevnika-ne-dnevnika rezultat je mojeg ličnog iskustva i neredovnog prikupljanja i bilježenja onih trenutaka koje „nekako smatram značajnim“ i to u vezi „s nečim neodređenim“ što se ovdje, ipak, nekako uklopilo u jednu cjelinu koju ni u kom slučaju ne bih mogao nazvati dnevnikom. Datumi su tu samo da bi potvrdili dokumentarnost fragmenata, koji na neki način liče na rastureni špil karata, koji opet, uz malu pažnju, baš i nije teško posložiti.

2. 10. 2009.

STRUGA U TALASIMA
(Appendih)

Od mjesta u kojem sam rođen (riječ je o malom selu u njedrima Galičice, koje se nalazi na 1000 m nadmorske visine i koje se svakog jutra ogleda u jezeru) pa do Struge ima desetak kilometara vazdušnom linijom. Gradić poezije je nasuprot Velestovu i neizbježan je svaki pogled ka njemu: i zimi, kad su planine zatrpane snijegom, i u toku kišnih jesenjih dana, i kad se nisko nad jezerom spusti magla, i kad peče ljetna žega, i – noću, kad se zvijezde na nebu ravnaju s treperavim svjetiljkama Struge, s one strane jezera, pod planinom Jablanicom. Kad se pjesnički festival rodio, ja sam imao samo tri godine, a kad sam za njega doznao, već sam završavao osnovnu školu i spremao se za gimnaziju. U tom periodu, u toku posljednje nedjelje avgusta, u jeku Festivala, s jednim drugom sam biciklom otišao do Struge i tad sam prvi put izbliza vidio taj čudesni skup pjesnika, tad sam prvi put čuo ime turskog pjesnika-laureata Fazila Hisnija Daglardže.
Od 1978. godine stalno sam na Festivalu. Adolescentski period bio nam je zajednički. Ne znam da li je Festival u meni ili sam ja u njemu. I ne samo ja, rasla je tu čitava generacija pisaca koja je danas široko afirmisana. Naše sazrijevanje bilo je ispunjeno neprospavanim noćima, jutrima „zamagljenim“ od previše popijenog alkohola. Rasli smo dok je vrijeme bilo „stajalo“ u popularnom „kavezu“ hotela Drim, uz beskrajne razgovore i pjesme, uz šale i viceve. Festivalska magija obuhvatala nas je neosjetno i iznenadno opijala: odmah ulaziš u drugi svijet, poseban i često nerazumljiv za svijet izvan „kaveza“ („kavez“ je bio jedan separe do glavnog šanka u hotelu). Jednog jutra, poslije nekoliko neprospavanih noći i previše popijenog piva, dok s Venkom Andonovskim sjedim za stolom i dok gledamo u supe pred sobom koje organizam ne želi da primi, rješavam se da se odvažno obratim: „Supo, supo, kakvo pivo si mi ti!“ Duh nam je stalno bio nemiran, uznemiren i... I sad osjećam kako se satima u toku noći stari boem Izet Sarajlić pretvara u dugu baladu i produžava se kroz tamni sloj koji polako probijaju svijetli zraci zore. Izgovara svoje stihove ili nešto pjeva dubokim glasom, svojstvenim samo pjesnicima njegove rase, koja polako iščezava ili ostaje kao nedovršena priča u nekom kutku pamćenja.
Godine 1982. briljantni Nikita Stanesku ispunjavao je svaku poru Festivala, a ja i sad mogu da vidim finskog pjesnika Penti Sarikoskija, mršavog, ispijenog, u crvenom somotskom sakou, s dugom posivjelom kosom i bradom, i s trakom preko čela. Sjedimo u nekoj kafani kraj Drima, pripiti i veseli. Penti stalno govori „ovo pivo Skopsko je predivno“, pije flaše na eks i s vremena na vrijeme skače u ritmu pjesme Kaljinka. Njegova bizarnost je nemjerljiva. Dok sjedimo, ispisuje čitavu svesku stihova. Jednu je pjesmu posvetio i nama (mi smo tad bili najmlađa generacija: ja, Venko, Bratislav, Jordan Danilovski, novinar Goce Ristovski i neki drugi koji su se stalno mijenjali u postavi za stolom): čudni smo mi ljudi/ evo govorim ja/ govore oni/ ne razumijem ih ja/ oni razumiju mene... Pjesma je išla ovako nekako. Zatim bi prsnuo u smijeh i stalno ponavljao kako se pet puta ženio. Sljedeće godine je umro. Imao je 46 godina. Negdje sam našao pjesmu Izeta Sarajlića posvećenu njemu i sačuvao sam je. Evo je:

Sjećanje na Penti Sarikoskija

Sjedio je na podu hotela „Crni Drim“ između dvije fotelje.
Pred njim desetak ispijenih flaša piva i isto toliko časa konjaka.
U njemu stotine čarobnih stihova koje već nije stizao da zapiše.
Jadni Dionis,
Živnuo bi jedino kad bi neko u prolazu izgovorio riječ
Komunizam.
Onda bi opet utonuo u svoju melanholiju.
Smrti se i nije toliko žurilo s njim koliko njemu s njom.

Festival je dobio i svoje vino „Т’га за југ“, a njegov ukus odabrao je pjesnik Bogomil Đuzel. U početku je to teško vino bojilo i zube i usne, a danas je jedno od najljepših u regionu. Samo njegovo ime nagovještava izvjesnu nostalgičnost, nekakvu tihu tugu koja se često miješa s melanholičnim zvucima pjesme Zajdi, zajdi...
Drim, ponoć, negdje 1990. godina, u „kavezu“ sjedim s pjesnikom Joanom Florom, s Gocetom iz Nove Makedonije i s Genadijom Ajgijem, simpatičnim čovjekom s kratkom bijelom bradom i čuvaškom nošnjom. Te godine Ajgi je bio otkriće Festivala, njegovo prisustvo – događaj, a poslije nekoliko godina postao je i laureat. Naručuje vino „Т‘га за југ“ i govori o Čuvašima, o njihovoj tradiciji. Polupijani Joan Flora nas ubjeđuje da ga je upravo on otkrio i okreće se ka pjesniku kako bi nas ubijedio do kraja: „Tak!“, kaže Flora. „Tak!“, odgovara Ajgi i oni nazdravljaju prepunim čašama crvenog vina koje se često prelivalo na stolnjak. Kaže da je bio kod njega kući i da ga je po moskovskim ulicama nosio preko ramena, potom podiže krupno lijevo rame: „Tak!“, kaže Flora. „Tak!“, odgovara Ajgi. Zatim Ajgi razgovor okreće ka budućnosti, govori o vjetrovima tek promovisane perestrojke. Ne sviđaju mu se Gorbačov i njegova pretjerana demokratija za koju pretpostavlja da će preći u anarhiju – ozbiljan je i pored toga što je popio toliko vina. Joan ga gleda iskosa, budnim okom orla, i ponavlja u snažnom, određenom taktu: „Tak!“
Ajgi je i dalje ozbiljan, pije mnogo vina, a trijezan je. Sigurno tek zagrijava krv koja teče njegovim sjevernim žilama. Govori da u njegovoj poeziji ima previše bjeline, snijega. Snijeg je žrtva prenešena s neba. U njegovoj poeziji ima i previše šume. Šuma kroz koju šumi vjetar – govor Boga. Osjećam teškoće u stomaku i u krvotoku, ali slušam Ajgija, koji mi se s vremena na vrijeme gubi i iz misli i iz očiju, samo se čaša vina njiše u njegovim sitnim koščatim rukama, kao neka laka magla koja se prostrla preko ratreptale širine što se pomalja iz njegovih plavih očiju. A nebo se napolju naoblačilo i isteže se crna smola Crnog Drima.
Crni Drim nosi Strugu na svojim lakim talasima. Njiše je i uspavljuje dok se noći vezuju i rastežu se nad stolovima (ponekad se dani preskaču, nađeš se i u situaciji da se s nekim danom ni ne sretneš). Nas petoro-šestoro sjedimo za stolom, a među nama je i David Avidan, čudan pjesnik iz Izraela. Obučen je u trenerku i voli mnogo da priča. O svijetu, o književnosti i filmu govori po čitavu noć, a danju na svoja vrata stavlja list papira ispisan velikim latiničnim slovima i na makedonskom jeziku: „Ve molam, ne budete me!“
Može se ovdje rasprotrijeti poveći zavežljaj anegdota, priča i sjećanja u kojima živo pulsira Festival, ali za ovu ću priliku sve svesti na jedan trenutak, možda i najteži kad je riječ o Festivalu, na momenat kad su se u njegovo lirsko srce zabili prsti svakodnevne politike. Čak ni kriza iz 2001. godine nije u pitanje dovela održavanje Festivala, a u Strugu je došlo jedno od najznamenitijih pjesničkih imena današnjice: Šejmas Hini. Tad su Upravni odbor i direktor Bogomil Đuzel imali hrabrosti da ne dozvole da se, iako se na Šar-planini komuniciralo jezikom kalašnjikova i kašikare, prekine decenijska tradicija Festivala. A 2004. godine opet su političari sebi dali za pravo da krenu protiv prirodnih struja i festivalsko rukovodstvo se odvažilo da ovu manifestaciju prebaci u Skoplje. Nije napravilo značajniji napor da ta godina ne ostane da „štrči“ u dugom festivalskom nizu. Tad sam u nekoliko javnih nastupa podržao građane Struge, a i dio šire kulturne javnosti, da se paralaleno s Mostovima, koji su se održali na Kamenom mostu u Skoplju, isti održe i na Pjesničkom mostu u Strugi.
Iz Velestova gledam kako sunce zalazi iza visokih albanskih planina i gledam u rastreptalu pozlaćenu vodu, u naplivu neke tihe tuge koja uzbuđuje poput vatre u vinu „Т’га за југ“, poput posljednjeg dana Struških večeri poezije, kad se ogromno pjesničko jato rastaje da bi se vratilo u svoje krajeve. Poput kraja pjesme Tuga za jugom.

TUGA ZA JUGOM
Prevod: Ivan V. Lalić
Orlovskih krila zamah da mi je,
Pa da preletim u naše kraje!
U naša mesta da opet pođem,
Da vidim Stambol, u Kukuš dođem,
Da vidim da li sunce i tamo
Izgreva mračno, kao ovamo.

Ako kao ovde sunce mi grane,
Ako li mračno u osvit svane.
Na put daleki ja ću da krećem
U druge zemlje ću da utečem,
Gde sunce svetli u osvit dana,
Gde su nebesa sva ozvezdana.

Ovde je mračno, mrak me obliva,
I tamna magla zemlju pokriva,
Mrazevi, sneg i bolesno žito,
Vetrovi silni, mećava pri tom,
Okolo magle, tle mrazom trne,
U srce studen i misli crne.

Ne, ja ne mogu ovde da budem,
Ne, ja ne mogu da gledam studen!
Dajte mi krila, zamah mi da je,
Pa da preletim u naše kraje;
U naša mesta da opet pođem,
Da vidim Ohrid, u Strugu dođem.

Tamo se duša zagreva zorom
I sunce svetlo zađe za za gorom;
Darove tamo prirode sila
U raskoši je svud isturila:
Jezera bliskog motrim beline,
Ili kad od vetra potamni sinje:
Pogledaš polja, gore što stoje,
Sve sama božja lepota to je.

Tamo od srca kaval da sviram,
Sunce da zađe, ja umrem miran.