Marko Vešović

NAUČNIK KILIBARDA

Sarajevske Sveske br. 08/09

Novak Kilibarda je, danas, u Crnoj Gori «moralna vertikala». Što je u sasvim redu: rat su dobili kilibarde. Obistinili su se narodni stihovi iz dana kad naš tić s kokardom bješe najglasitiji: Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada! I zavladao je, ne jedan, već sto jedan kilibarda. Ovaj je deset godina bio je šef zločinačke Narodne stranke. Zbog rezultata koje je postigao na polju istrebljivanja muslimana u BiH, Klibarda je od Karadžića odlikovan Njegoševom ordenom: «Gospodine Momiru Bulatoviću, prije izbora bićete dužni da orden koji ste dobili od Karadžića izvadite iz fijoke, pa ili ga stavite na prsi ili ga vratite Karadžiću, a ja orden neću vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžića”, klicao je starina Novak u jednoj predizbornoj kampanji. A kad je velikosrpski projekat doživio vojni poraz, Kilibarda je «priznao zablude», priključio se antislobovskoj koaliciji i postao vršilac dužnosti Vili Branta – tako vam je u CG koju Jevrem Brković nazva «pasjom zemljom».
Ali Kilibarda je u SCG naučna vertikala: njegovi predratni tekstovi o usmenoj književnosti ponovo su tiskani u tri opsežna toma, beogradski kritičar Dejan Ajdačić u podebeloj knjizi «Novak Kilibarda naučnik i književnik» veliča ga na pasja preskakala, a Balša Brković, u Crnogorskom književnom listu, njegovu knjigu «Usmena književnost pred čitaocem» hvali temeljito, kao provodaždija udavaču, pousjelu, ali iz dobre kuće. Pa riješih da razgledam Kilibardin nevjestinski kovčeg sa svatovskim darima .
Nakon čitanja knjige «Usmena književnost pred čitaocem», javila mi se utješna misao: Kilibarda nije prvi ni potonji priznat naučnik koji se «u književnost razumije kao papudžijski mačak», kako reče Matoš, ali i bezutješno pitanje: zar moraš biti terorist ako hoćeš da u SCG budeš veliki naučnik? Jer njegovi tekstovi vrve od atentata na pravopis, na gramatiku, na smisao i tuđica i domaćih riječi, na stil, na logiku, na književnost i svekoliko znanje o njoj, na ljudsku pamet uopšte. Kako je moguće ozbiljno uzimati učenjaka koji, na primjer, kaže: »smisaono značenje»?
Njegova polupismenost svjedoči, pored ostalog, da ovaj doktor nauka nikad nije prešao među koja dijeli usmenu i pisanu normu. Čak sam pomislio: dobro je što Kilibarda spada u naše najneprevođenije pisce, jer bi njegova proza i nauka, prenesene u bilo koji jezik, bile dokaz da naškom seljakluku nigdje kraja nema i da u CG živi polubudalasti polunarod.

Beharanje ptica Analizu raznovrsnih vidova jezičko-stilske i intelektualne komedije, često i lakrdije, u njegovoj knjizi počeću razmatranjem njegovog teksta pod vukovskim naslovom «Opet to, ali drukčije» u kojem poredi dvije verzije usmene lirske pjesme, od kojih je prva (»Mare čuva pauniće / I bijele golubiće / U rudini pelinovoj. / Kod njih cvijeće berijaše, / Pa ga u kitu ukićaše, / U vijenac uvijaše, / Pak u Mletke pošiljaše, / Pak ga zlatom zlatijaše, / Pa ga kumu darivaše»), očito slabija od druge (»Mare čuva paunove / I bijele golubove / Uz rudine pelinove. / Na dan pero sabirala, / U Mletke ga pošiljala, / Da se pero zlatom zlati, / Da daruje dva djevera / I sve svate»).
Odmah ćemo navesti jedan od «bisera» iz tog teksta: «Mare iz druge pjesme ide za beharanjem ptica i sakuplja dnevno po jedno pero otpalo u ljubavnoj igri. Kao da se njena obuzetost ljubavnim mislima odslikava u ljubavi razigranog jata, a nađeno pero, svatovski dar, rodilo se iz svadbe ptica». O kakvom «beharanju ptica» naš učenjak bulazni? Pojma nemam. Mora da je ornitolog iz Banjana primijenio Mičurinov metod interpretacije: cvijeće iz prve varijante pjesme ukrstio s perjem iz druge varijante i dobio ptice koje beharaju. Tumačev je zadatak – često ponavlja Kilibrada – da «domisli» pjesmu, a njegovo trabunjanje o «beharanju ptica», o perju «otpalom u ljubavnoj igri», o Marinoj «obuzetosti ljubavnim mislima» koja se «odslikava u ljubavi razgiranog jata», o »svadbi ptica», kazuje da pod «domišljanjem» podrazumijeva bezobzirno dopisivanje pjesme koje se sastoji od najjeftinijih poetizacija. Ne mora to biti pjesma: jednostraničnu narodnu priču «Ero s onoga svijeta», na primjer, Kilibarda «domišlja» na deset i po stranica, dopisujući je bespoštedno i na način koji svjedoči da je i bez mašte i bez ukusa, a da mu inteligencija nije jača strana, mada ga je akademik Muhamed Filipović na TV proglasio «mudracem».
Obećanje iščekivanja Sad ćemo, iz pomenutog teksta, navesti dug odlomak da me Kilibarda, po svom običaju, ne optuži da mu rečenice istržem iz konteksta, a bila bi i suva šteta da se čitalac bliže ne upozna s besmislom, doduše vrlo lirskim, koji ovaj doktor nudi kao analizu pjesme:
«Drugi pjesnik je iz temelja preradio pjesmu svoga prethodnika, ali je zadržao rudinu pelinovu samo što ju je produžio u rudine pelinove. Narodni pjesnik strogo pazi na značaj boja. Polje je kod njega uvijek zeleno, jer zelena boja ističe ono što se na polju događa: bitku, svatove, stado ovaca, igranje konja i sl. Ako se po zelenom polju igraju konji oni su vrani, a konj zelenko pase i osluškuje. Naglasak je u pritajenom osluškivanju, pa konj zelen na zelenom polju i treba da je nevidljiv da bi mogao čuti nešto tajno i skriveno. Narodni pjesnik, dakle, usaglašava boju sa događajem o kome pjeva. Gora je u narodnoj pjesmi uvijek čarna. Gusta, zelena gora, naglašena udaljenošću, prelazi u zelenu-tamnu, gotovo crnu (čarnu) boju, a gora treba da bude takva da bi nudila iznenađenje i opasnost svatovima i karavanu; vuk i hajdučka četa izabrali su baš čarnu goru. Tajnovita čarna gora uvijek nagovještava neku slutnju, nešto što će se dogoditi, obećava iščekivanje, a zeleno polje ističe jasnoću događaja koji se posmatra. Pelin je bilje pjeskovitih sunčanih, prisojnih strana. Bjeličastom stabljikom, blijedim naličjem listova i diskretno pepeljasto-zelenom bojom lista daje utisak uzdržanog zelenila, rudine pelinove tek što nijesu zelene kao polje. One su zeleno osjenčene, ali dovoljno zelene da istaknu prolazak djevojke i jata. Mare, zanesena kao i misao, prolazi kroz rudine više kao simbol ljepote nego kao nešto što izbliza treba gledati i sve vidjeti. Svatove treba tako posmatrati da bi se vidjele nevjestine oči i trepavice i tu pomaže jaka zelena boja. Rudine pelinove pod suncem su strane uzdržanih boja, a grudve bijelih golubova čuvaju ih od jednoličnosti. Bokori šarenih paunova sve to magličasto, uznijeto i čarobno opominju na prisustvo živog, običnog svakidašnjeg svijeta i života – na njihovom perju sve su boje svatovske nošnje iz Grblja. Pored boje, i zamišljenosti, melanholično tužni miris pelina opomenuo je pjesnika da rudine pelinove uzme za podijum orkestra pjesme. (…) Poznavanje najskrivenijih tajni boja, mirisa, i čovjekovih osjećanja omogućilo je pjesniku da rudine pelinove prihvati od prethodnika. Pelin nije mirisan samo cvjetovima nego svim bićem, svakom liskom, svim onim vidljivim iznad zemlje. Pelin je sav obuzet malo naglašenim, ozbiljnim mirisom kao i Mare mišlju svojom. Boja pelina i miris se dopunjavaju, to je pjesnik osjetio i uzeo».
Epske formule «Polje» je kod usmenog pjevača «uvijek zeleno», rezolutno kaže Kilibarda, mada je u «Ženidbi Dušanovoj», primjerice, «polje» i «zeleno» i «široko» i «ravno», čak i «Leđansko». Kilibarda često piše žmureći da ne bi vidio fakte koji govore protiv njegovih tvrdnji. Ovaj folklorist ne zna, a morao bi znati, da je «polje» u usmenoj poeziji «zeleno» ne zato što «zelena boja ističe ono što se na polju događa», već zato što se radi o formuli koja je osnovna jedinica za oblikovanje usmene pjesme, a «definira se kao jezička fiksacija od jednog ili od nekoliko stihova čitavog odjeljka, ili jedne riječi, koja se ponavlja u mnogim pjesmama» (Rečnik književnih termina). Albert Lord određuje formulu kao «grupu riječi koje se redovno koriste pod istim metričkim uslovima da izraze bitnu ideju».
To jest, «polje» usmenog pjevača je «zeleno» zato što pjesmu pravi od ustaljenih jezičkih sklopova, a ne zato što «ističe jasnoću događaja (valjda: jasno ističe događaj) koji se posmatra». Ili, kako kaže Cvetan Todorov, «epitet prati imenicu ne da bi precizirao značenje nego zato što su oboje tradicionalno vezani jedno za drugo»; tačnije, «polje zeleno» je «deo arsenala pesničkih ukrasa» i stoga, «upotrebljavajući ga, tekst označava pripadnost književnosti, ili nekoj od njenih potpodela».
A šta znači Lordova napomena: «pod istim metričkim uslovima»? U stihu: «Sinu Miloš u polju zelenom», pjevaču treba trosložni pridjev i može da bira između formule «polje zeleno» i «polje široko». Odabrao je prvu. A u stihu: »Ode Miloš niz polje široko», odabrao je potonju formulu, ponajprije zato što «polje široko» treba očekivati kad se prikazuje putovanje, kretanje: «Izidite polju širokome». U oba stiha, metrički uslovi su isti. A u stihu: »Zaigra se preko polja ravna» metrički uslovi su se promijenili: ni «polje široko», ni «zeleno» ne mogu stati u deseterac, pa pjevač poseže za dvosložnim pridjevom. Je li ovo bilo jasno, doktore Kilibarda? Pitam je li jasno, jer sam iznio činjenice koje moji studenti moraju znati ako hoće da dobiju prolaznu ocjenu.
Optičar Citirani odlomak, u kojem je Kilibarda dobio težak napad lirske dijareje, pun je besmislica kojima nema smisla baviti se, mada priznajem da me opaska: »konj zelen na zelenom polju i treba da je nevidljiv da bi mogao čuti nešto tajno i skriveno», istinski razveselila, jer sam se sjetio Ćopićeva djeda Rada koji je odležao u ćuzi zato što je bio uvjeren da je vuk zelen. Ali, ako ne vrijedi analizirati Kilibardine nesuvisle tvrdnje, vrlo raspjevane doduše, vrijedi razmotriti njihovu strukturu.
Prvo dođe predavanjce iz pera vrsnog stručnjaka za optiku: tvrdnja da udaljenost naglašava otkriće je koje bi, da je do njega došao ko iz srećnih zemalja, a ne osoba iz banjanske zabiti, izazvalo revoluciju u astronomiji. Istinabog, naše gledaljke ne vele da udaljenost naglašava, ali, kad god se dvoumite da li da vjerujete Kilibardi ili svojim očima, vjerujte njemu koji ne laže nikad, a ne svojim «lažljivim očima», što rekao Stari Vujadin.
Otkrivačka je i opaska da «zelena boja ističe ono što se na polju događa: bitku, svatove, stado ovaca, igranje konja», i da su «pelinove rudine» «dovoljno zelene da istaknu prolazak djevojke i jata». Doduše, nauka tvrdi da ni jedna boja ne ističe ništa, nego da komplementarne boje jedna drugu pojačavaju: zelena, recimo, crvenu pojačava gotovo do vriska. Ipak, nauci bi bolje bilo da, u Kilibardinom prisustvu, drži jezik za zubima nego da je naš doktor podvrgne bespoštednoj kritici, jer zna se kako bi se provela: knjiga «Usmena književnost pred čitaocem» opskrbljuje nas obiljem dokaza da ni jedan objekt, nakon njegove kritike, ne bi poznala ni rođena majka.
Uzgred: autor «Ženidbe Dušanove» nije mogao znati da su zelena i crvena boja komplementarne, ali je nešto od toga instinktivno osjetio: kad skine kabanicu u «polju zelenu», «zasija se skerlet» na Milošu! Grimizni vitez je, na komplementarnoj podlozi, sinuo «kao sunce».
Botaničar Kilibarda se zatim iz optičara promeće u botaničara: detaljno nas informira gdje raste pelin, koje tle i koliko sunca voli, a njegov opis stabljike i lišća: «bjeličastom stabljikom» i «blijedim naličjem listova i diskretno pepeljasto-zelenom bojom lista daje utisak uzdržanog zelenila» – zasvjedočuje nevjerojatnu oštrinu opserviranja onog što se događa ne, doduše, u pjesmi, nego u Banjanima. Potom analizira pelinov miris: ovaj izbirikani tumač poezije zna da nije dovoljno reći: «melanholično tužni miris pelina opomenuo je pjesnika da rudine pelinove uzme za podijum orkestra pjesme», jer podijum ne kaže bogznašta o orkestru, stoga će nas posvetiti u tri botaničke tajne: da «pelin nije mirisan samo cvijetovima nego svim bićem, svakom liskom, svim onim vidljivim iznad zemlje», da je «sav obuzet malo naglašenim, ozbiljnim mirisom», i da «boja pelina i miris se dopunjavaju», nakon čega osjetite da vam je tajna pjesme sletjela na dlan u vidu jednog od golubova koje Mare čuva, ali i da je Kilibarda rođeni lirik, čak ste u iskušenju – ako ste Crnogorac – da zavidljivo promrmljate: jes pjesničina, otac ga očinski!
Etnolog Kilibarda potom poseže za znanjem iz etnologije: nakon njegove analize, osjećate se vrsnim stručnjakom za svatovsku nošnju iz Grblja, shvatite da je «gora», u usmenoj lirici, uvijek «čarna» isključivo s namjerom da bi «obećavala iščekivanje» i «nudila iznenađenje i opasnost svatovima», čak znate s kojeg je rastojanja najuputnije posmatrati svatove ako želite vidjeti «nevjestine oči i trepavice» koje upadljivijim čini «jaka zelena boja». Doduše, po zakonu usmene optike, zorno predočenom na primjeru zekana koji »na zelenom polju i treba da je nevidljiv», morale bi i zelene oči nevjestinske biti nevidljive na podlozi od «jake zelene boje», a zašto bivaju još vidljivije, Kilibarda ne objašnjava, mada je bio dužan. Možda, po ugledu na usmenog pjevača, nevjeste lišava prava na zelene oči kao zle, urokljive, vještičije?
Baštovan Kao osoba s bogatim iskustvom iz hortikulture, Kilibarda nam je povjerio jedan kuriozitet iz svog zavičaja: u Banjanima paunovi se gaje u bokorima. Mora da je na osnovu tih bokora zaključio da ima pravo govoriti o «beharanju ptica», ali, na žalost, beharanje je cvjetanje voćki koje, kako znamo, ne rastu u bokorima. Uz to, paunova u Banjanima ima u takvim količinama da ih Kilibarda vidi kao znamen sive svakidašnjice: «opominju na prisustvo živog, običnog svakidašnjeg svijeta i života» – toliko su paunovi običan i svagdašnji pojav u njegovu rodnom selu Tupan.
U kakvoj su vezi druga varijanta pjesme o Marinom čuvanju probeharalih ptica i Kilibardina predavanja iz optike, botanike, etnologije, baštovanstva? Ni u kakvoj, bezbeli. Niste se zar nadali da Kilibarda, koji usmenu poeziju doživljava kao povod za padanje u sevdah, bilo šta suvislo kaže o pjesmi? Njegovi naučni tekstovi uvijek izazivaju očekivanje («obećavaju iščekivanje»!) da nešto kaže i svagda ga iznevjeravaju, a pošto, po Eliotu, od iznevjerenog očekivanja živi poezija od Homera naovamo, nameće nam se zaključak da je Kilibarda rođeni poeta.
Jednina i množina Vratimo se jednom detalju iz druge varijante pjesme o Mari. Zašto je «rudinu pelinovu», preuzetu od «svog prethodnika», pjevač «produžio u rudine pelinove» – Kilibarda ne objašnjava, jer je vidovit za «beharanje ptica» i «ljubavne misli» koje se «odslikavaju u ljubavi razigranog jata», i za sve čega u pjesmi nema, a slijep za ono što je u pjesmi očigledno. Razmotrimo stihove: «Mare čuva paunove / i bijele golubove / uz rudine pelinove».
Drugom pjevaču, darovitijem od prethodnika, pravila pjesničkog raščlanjivanja jezika nametnula su oblik množine, jer je znao (Isidora Sekulić bi dodala: «ili instinktivno osećao»), osnovnu tajnu pjesničkog stvaranja: ako množinu upotrijebiš dvaput («paunove», «golubove»), obavezan si za njom posegnuti i treći put («pelinove»), jer te na to sili i logika pjesničkog paralelizma i suzvučanje. Autor druge varijante je znao, ili slutio, da su ponavljanja u pjesmi bitni nosioci poetskog značenja, i da stihovi sa tri oblika množine, koji se uz to rimuju, djeluju poetski uređenije od stihova s dvije množine i s jednom rimom. A uređenije znači bogatije smislom. Jednina («u rudini», utrini, tratini) pjesnički je slabija, pored ostalog i zato što prijedlog »uz» i oblik množine hvataju više života: javlja se kretanje kojeg nema u prvoj verziji pjesme: Mara ide uz rudine za paunovima i golubovima, u pjesmu ulaze brojne strmine, očito crnogorske – ukratko, prijedlog «uz» nudi bogatiju informaciju od prijedloga «u». Ali ne samo to.
Kad je drugi pjevač, s jačim umjetničkim instinktom, umjesto “u rudini” kazao “uz rudine”, učinio je nešto izvrsno, čega nije morao biti svjestan, što ne mijenja stvar: pod pritiskom pravila poetskog oblikovanja u riječima se stvara «višak» informacije kakav je mogućan samo u stihovima. Prijedlog »uz» nudi model prostora koji nije zatvoren, kao u prvoj verziji («u rudini»), nego je široki prostor umnoženih rudina. U prvoj verziji, prostor je «realističan», omeđen, a u drugoj je nedovršen, vizijski, jer ko može reći koliko je rudina Mare prešla za paunovima i golubovima? Oblik možine je prostor u pjesmi pretvorio u model svjetskog prostora.
Time je pridjev «pelinov» dobio snagu koju nema u prvoj verziji pjesme. Kilibarda je napisao botaničku raspravu o pelinu, ali ne reče šta radi pridjev «pelinov» u ovim stihovima, koja mu je «službena dužnost»? Kad množina («rudine pelinove») uspostavi model otvorenog svjetskog prostora, osjetimo da je bit pjesme u sukobu pelinske gorčine svijeta i djevojačkog sna o udaji. Maštanje o sreći, prizivanje sreće u svijetu sazdanom od gorkih «rudina pelinovih” – postaje model čovjekovog egzistencijalnog položaja. Gorčina svijeta baca ironično svjetlo na ljudske sne o sreći, ali veličanstvena bezazlenost tog snivanja jača je od svih svjetskih gorčina.
Ako bude vode, biće i broda Da kažemo još koju o Kilibardi kao «domišljaču» poezije. U nastojanju da dokaže kako glas «dirigentski vodi arihitektoniku pjesme», navodi stihove: «Vino vozi Marica đevojka / na dva kola, na četiri vola. / Kola su joj od suvoga zlata, / a volovi sivi sokolovi, / a jarmovi srebrom okovani, / a palice perje paunovo, / a kamdžija kose đevojačke», potom veli: »Sva je pjesma u kretanju, sve ide: i kola, i volovi, i đevojka, sve ide polako, kao da teče. Cilj kretanja je prenošenje vina, koje je stvoreno da teče. Iz tulumine, iz kondira, iz buklije, iz čaše hajdučke i molitvene ono ističe, pretače se u grlo i u vatru koja pokreće jezik i srce; ono kreće junaku uz lice i kroz veselje produžuje kretanje na druge ljude, u svijet, – poteklo je u nedogled. Glas 'v' nosi riječi 'voda', 'vino', 'pivo' (pivo kao pojam koji objedinjuje sva pića: dosta piva i jestiva). I u ovoj pjesmi o kretanju tečni glas 'v' protiče gotovo kroz sve njene riječi».
Pjesmu sa svega jednim glagolom (»vozi») Kilibarda proglašava «pjesmom o kretanju»; pjesma sazdana od izrazito statičnih slika kola, volova, jarmova, palica i kamždija, po Kilibardi, ne samo da je «sva u kretanju», nego sve u njoj «kao da teče». Kao da teče đevojka! Kao da teku volovi! Kao da teku jarmovi! «Cilj kretanja je prenošenje vina» – ovakve sentence, u Kilibarde česte, dokazuju da je zbilja rasan tumač poezije. Potom će potrošiti 49 riječi na stvari kojih u ovoj pjesmi nema: na kondire, buklije, čaše hajdučke i molitvene, pivo i jestivo i opće veselje od vinca krenulog uz junačka lica, a ovaj izljev jeftinog liriziranja savršen je obrazac njegovog «esejističkog pristupa», kako odmila zove svoja izmišljanja. Na kraju veli: «i u ovoj pjesmi tečni glas 'v' protiče kroz gotovo sve njene riječi». Zašto je «tečan»?
O lazaričkoj pjesmi: «Igliče venče nad vodu cveta, / nad vodu cveta, nad vodu vene, / nad vodu vene, nad vodu pada», Vladan Nedić pored ostalog veli: «voda se javlja neprestano, kao neizbežno ogledalo; tečan glas 'v' odjekuje u svakoj drugoj reči». Pošto je Nedić – čiju analizu Kilibarda citira – rekao da je «v» tečno u pjesmi o cvjetnom vijencu i vodi, banjanski znanstvenik smatra da «v» mora biti tečno i u pjesmi o kolima, volovima i jarmovima. Ni jedan glas nije ni «tečan» ni netečan – valjda Kilibarda toliko zna – ali se «v» može doživjeti kao «tečno» u katrenu gdje se pet puta pominje voda. U pjesmi o Marici, na žalost, nema vode, ali je dovoljno što je jednom pomenuto vino, ostalo je Kilibardi lako «domisliti»: ako ste vjerovali da je vino stvoreno da se pije, bili ste u opasnoj zabludi, jer vino je «stvoreno da teče», da «ističe», da se «pretače» da bi na kraju «poteklo u nedogled». Pred ovim vinskim «nedogledom» prisiljeni smo položiti oružje i priznati da je tajna pjesme u »njenom tečnom glasu»!
Ako vam se učini da je Kilibarda sve izmislio, to znači da niste čuli onu cetinjsku anegdotu: jedan putnik ušao u pogrešan autobus i, kad je došao na Cetinje, pita čoeka: «Hoće li biti broda?» «Ako bude vode, biće i broda!» Kilibarda je svoj tekst nakrcao glagolima «teče», «ističe», «pretače», «poteče», kako bi obezbijedio vodu i potom serbez mogao reći da je glas «v» tečan i da «protiče gotovo kroz sve njene riječi» mada se u pjesmi od 32 leksema glas «v» ponavlja 14 puta, a pri tom ne čuje da je mnogo osjetniji vokal «o», koji se ponavlja 24 puta, i vokal «a» koji se ponavlja 23 puta. Namjerno ne čuje, jer ne zna šta bi s tri «dirigenta» u pjesmi! Njegova «domišljanja» poezije često su brutalna izmišljanja kojim su krivci neukus, neznanje i odsustvo sluha za književnost.
Panoramska djevojka U tekstu «Može li usmena pjesma biti moderna» Kilibarda se žali što tumači, navikli da «na narodne pjesnike gledaju kao na izraz kolektivne duše» «pojednostavljuju umjetničku složenost» pjesme «Kosovka djevojka». «Naime», kaže naš domišljač, »panoramsku viziju djevojke, koju saopštava u samrtnom ropcu Orlović Pavle, tumači prevode u otjelotvorenu ženu koja se našla na vratima Samodrže crkve kad su s pričešća izlazili Lazarevi zatočnici. Ne uzima se u obzir činjenica da narodni pjesnik nepogrešivo poznaje običaje, pa se domišlja djevojka na vratima crkve u trenucima kad joj tu ne može biti mjesto. Orlović Pavle upravo saopštava fatamorganu života i ljubavi koja je i njega i pobratime njegove pratila kad se u Samodrži opredijelio za nebesko carstvo».
Radi se o djevojci, dakle, kao «panoramskoj», znači, «viziji»! Ali koji guslar, pa nek je stoput slijep, može djevojku vidjeti kao panoramu, to jest kao sliku predjela koji se prostire nadaleko? Po Kilibardi, to nije guslareva već Orlovićeva predsmrtna vizija, ali ostaje tajna: kome je «saopštava»? 'Nako, nikome? Tu «panoramsku viziju» tumači «prevode u otjelotvorenu ženu koja se našla na vratima Samodreže crkve», što Kilibarda smatra nedopustivim, mada kosovka djevojka čisto i bistro kaže: «ja se onde desi na vratima» crkve gdje «car Lazo pričešćiva vojsku». Zašto je neodopustivo? Tumači ne vide da se radi o samrtnikovoj viziji djevojke u obliku predjela prostrtog nadaleko: uvijek skloni da «pojednostave umjetničku složenost» narodnih pjesama, Kosovku djevojku su preveli «u otjelotvorenu ženu» koja bi, da je sreće, ostala panoramsko priviđenje.
Djevojka se, u času pričešćivanja vojske, nije mogla naći na vratima crkve, jer tumači ne uzimaju u obzir pjevačevo «nepogrešivo» poznavanje narodnih običaja, a zna se: bolje je da propadne pjesma nego običaj koji kaže da djevojci nije mjesto na vratima crkve kad se vojska pričešćuje. Da je stvarna, djevojka bi bila sto milja daleko od crkvenih vrata gdje joj običaj ne dopušta da bude, stoga je Kilibarda optužio tumače da su ovu djevojku «domislili», to jest izmislili, i strogo im zabranio da njeno priznanje: «Ja se onde desi na vratima» čitaju kao riječi «otjelotvorene žene».
Poredeći narodne običaje i usmenu pjesmu Kilibarda je otkrio da se ne podudaraju, a onda tumače proglasio krivim za to nepodudaranje. Moraš biti običan zulumćar od tumača književnosti pa da djevojku, koju pjevač prikazuje kao krajnje stvarnu, pretvoriš u «panoramsku viziju» koju Orlović «saopštava» – nikome! – «u samrtnom ropcu», i potom dometneš kako Orlović «upravo saopštava fatamorganu života i ljubavi koja je i njega i pobratime njegove pratila kad se u Samodrži opredijelio za nebesko carstvo». Kilibarda je «domislio» Pavlovo pobratimstvo s «tri vojvode bojne», o kojem u pjesmi nema ni slovca, kako bi imao na čemu temeljiti svoju izmišljotinu zvanu «panoramska vizija»! Kroz usmenu poeziju Kilibarda putuje kao kroz pustinju, te se nije čuditi što je žrtva fatamorgana. Od proizvoljnosti njegovih tumačenja usmene književnosti gori su samo njegovo izmišljanje stvari kojih nema u tekstu i poricanje stvari koje su u tekstu očigledne.
Mlada Gojkovica Pošto ne mogu analizirati sve Kilibardine naučne «magareštine i nepodopštine» – kako bi rekli Matavuljevi fratri – uzeo sam, kao reprezentativan, njegov tekst «Internacionalno i nacionalno u narodnoj poeziji» (u kojem poredi «Zidanje Skadra» i albansku pjesmu «Pala magla na Bojanu»), i povadio ne samo jezičke uzorke koji svakovrsnim gramatičkim, izražajnim i stilskim defektima zasvjedočuju Kilibardinu nemoć da na hartiji sroči valjan iskaz, nego i sva bulažnjenja i besmislice čijom se proizvodnjom Kilibarda bavi s velikom strašću. Ispostavilo se, međutim, da je takvih primjera premnogo (940 riječi!), stoga bi mi trebalo 50 stranica da ih izanaliziram. Posegnimo za primjerom:
«Lukavstvo starijih jetrva naglašava se u pjesmi mogućnošću pretpostavljanja da je način izbjegavanja reda u nošenju ručka na građevinu imao najjači oslonac u mladalačkoj jednostavnosti i poštenju buduće žrtve». O čemu se radi?
U «Zidanju Skadra» dvije starije jetrve znaju da će ih uzidati »kuli u temelja» ako se tog dana pojave na građevini, dok najmlađa to ne zna. Kraljica, kojoj je red da nosi ručak majstorima, pokušava da prevesla despotovicu: «Nešto me je zaboljela glava, / Tebe zdravlje! preboljet ne mogu; / No ponesi majstorima ručak». Uglješinica zna za jadac i odgovara snokta: «Nešto me je zaboljela ruka, / Tebe zdravlje! preboljet ne mogu, / već ti zbori mlađoj jetrvici». Kraljica ide Gojkovici, obraćajući joj se, dakako, istom formulom kao Uglješinici: boli me glava, samo što nijesam pijehnula! Gojkovica odgovara: «Ču li, nano, gospođo kraljice! / Ja sam rada tebe poslušati, / No mi ludo čedo nekupato, / A bijelo platno neisprato». Ovaj tehnički problem kraljica rešava s lakoćom: ona će joj čedo okupati, a Uglješinica, kao niža rangom, opraće joj platno. Nakon dvopoteznog mata koji joj je kraljica spustila, «nema šta će Gojkovica mlada / već ponese majstorima ručak».
Čime se, po Kilibardi, «lukavstvo starijih jetrva naglašava u pjesmi»? «Mogućnošću pretpostavljanja»! Svoju posve proizvoljnu pretpostavku, dakle, smatra integralnim dijelom pjesme, čak sredstvom poetskog naglašavanja. Što postoji samo u njegovoj glavi, makar kao «mogućnost pretpostavljanja», to je obavezno da postoji, i to naglašeno, i u pjesmi. Ovo je njegov omiljeni način tumačenja poezije. Po Kilibardinoj pretpostavci, dakle, njihov «način» je imao «oslonac» u «jednostavnosti i poštenju» mlade Gojkovice! Ogolio sam sintaksički sklop njegovog iskaza da ukažem na njegovu beslovesnost: kad oponaša jezik pojmovnog mišljenja, Kilibarda ne vidi da ga ismijava. Jer kakav je to «način izbjegavanja reda u nošenju ručka na građevinu»? Pošto je bio red na kraljicu, ona ga jedina izbjegava, a Uglješinica ne «izbjegava red» nego pogubne posljedice kraljičinog «izbjegavanja reda», pa će kraljicu uputiti najmlađoj jetrvi, stoga je besmislica reći da je njihov (dakle, Kraljičin i despotovičin!) «način izbjegavanja reda» imao «najjači oslonac u mladalačkoj jednostavnosti i poštenju buduće žrtve». Kraljičino «izbjegavanje reda» i despotovičin način izbjegavanja da postane žrtva tog «izbjegavanja reda» imali su «najjači oslonac» u znanju da ih na građevini čeka smrt.
I šta ima toliko lukavo u riječima Uglješinice: «već ti zbori mlađoj jetrvici»? Time kraljicu skida sebi s vrata, ali ona ne zna je li Gojko svojoj ženi kazao da će biti uzidana ako dođe na građevinu, a u pjesmi nema naznaka da kraljica i Uglješinica vjeruju da je mladalački jednostavna i poštena Gojkovica ko poručena da bude prevarena. Nije «mladalačka jednostavnost i poštenje žrtve», nego je neznanje glavni krivac što je Gojkovica prevarena: nije mogla ni sanjati ono što će joj se na građevini dogoditi. Čak i kad je počnu uziđivati, Gojkovica se smije, jer misli «da je šale radi»! O kakvoj onda «jednostavnosti» i «poštenju» Kilibarda brblja?
Nedoraslost likova do tematskog nivoa Vidite koliko mi prostora treba za analizu jedne Kilibardine gluposti. Stoga sam morao izostaviti većinu primjera iz pomenutog teksta – neke od njih ću razmotriti na drugom mjestu – a ostavio sam pregršt onih koje je lakše analizirati. Izostavio sam i uzorke kojim ne treba analiza, jer kad Kilibarda napiše: «uslužna upotreba motiva o ljudskoj žrtvi» i slično – očito je da je trebalo napisati «motiv žrtve», mada priznajem da ne znam šta mu znači «uslužna upotreba» koju često pominje. Od primjera koji potvrđuju Kilibardinu nepismenost na najnižoj, jezičkoj razini, kudikamo su zanimljiviji primjeri koji svjedoče da je nepismen na najvišoj, intelektualnoj razini, ali mnoge od njih se, jednostavno, ne mogu analizirati. Jer kad kaže: «tipičan epski pjesnik» je «pripadnik društvene konfesije koja je dorasla do epskog nivoa», vi se zblanete: kakva je to društvena vjeroispovijest? Po čemu Kilibarda zna koja je društvena vjeroispovijest «dorasla do epskog nivoa» a koja nije? Šta znači «epski nivo», kako se do njega «dorasta», zašto jedan pjevač «doraste» a drugi ne? Još se niste pribrali od «dorastanja do epskog nivoa», a Kilibarda bubne sličnu, ali gromadniju budaleštinu: «Nedoraslost likova i građevine do potrebnog tematskog nivoa»! Zamislite «potrebni tematski nivo» do kojeg je građevina obavezna da doraste! Zar vrijedi analizirati ovakva trabunjanja kojim se Kilibarda ponosi? Ili kad kaže: «rangiranje njihovih umjetničkih profila», možete samo uzdahnuti, jer 69-godišnjak pravi greške koje ne praštam studentima: moraju znati da se «umjetnički profili» porede, a da se umjetnička vrijednost rangira. Možete, rekoh, nad ovim jezičkim i intelektualnim jadom i čemerom uzdahnuti, ali se od uzdaha ne pravi analitički tekst.
Teren sudbine Stoga mi ostaje pregršt primjera na čije razmatranje, nadam se, neću potrošiti previše prostora. Kad se u «Zidanju Skadra» mlada Gojkovica «prođe srama i zazora» i stane moliti «gospodara svoga» da «prati» (pošalje poruku) njenoj bogatoj majci «nek ti kupi roba il' robinju, / te zidajte kuli u temelja. / To se moli al joj ne pomaže» – ovim stihovima je, smatra Kilibarda, «istaknut i stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine». Možda u vama izaziva mučninu ova do neba vapijuća banalnost? Ja sam oguglao: u svojim naučnim tekstovima Kilibarda sipa banalnosti kao iz rukava, jer se smatra zaduženim za umnožavanje banalnosti, jer vjeruje da u nauci o književnosti banalnosti nikad ne može biti previše, pa bismo riječ «kilibarda» mogli uzeti kao jedinicu za banalnost. Njegova tvrdnja da je u pomenutim stihovima «istaknut stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu subine» teška je – dvije i po kilobarde! Ali meni manje smeta grozna banalnost njegove tvrdnje, a više način na koji je kazana.
Jer je morao pobliže odrediti taj «teren sudbine»: nije svejedno je li močvaran ili pjeskovit, ravničarski ili brdski, ima li na njemu terenaca zaduženih za diverzije u neprijateljskoj pozadini? Kilibrada voli riječ «teren». Kod njega se krivošijska tužilica odjednom «spušta na teren sestre», a nevjesta iz albanske pjesme «odmah prelazi na teren majke». Kilibarda zamjera jednom kritičaru što nije «proširio teren svoje opreznosti i na pjesme iz rukopisa Avrama Miletića». Ali slika «blaga kao mrtve robe na terenu sudbine» za tri koplja nadmašuje uobičajenu razinu bijede u Kilibardinoj nauci. Jer zašto «mrtvoj», zašto ne «bezvrijednoj» robi? Ne može biti «mrtva» roba već kapital u nju uložen. I zašto je »blago» proglasio «robom»? Kakva je ovo naglavce okrenuta ekonomija? Zar se za «blago» ne kupuju i «roba» i «robovi»? I što baš na terenu sudbine? Radi li se o terenu na kojem «roba» provjereno gubi utakmicu, jer nije domaći, ili o terenu travnatom kao vimbldonski, a «robi» više odgovaraju tereni s čvrstom podlogom? Kilibarda je genije za silovanje jezika.
Obim nesreće i stepen žrtve Maločas citirane riječi mlade Gojkovice Kilibarda komentariše i ovako: «obim nesreće koji širi njena smrt na druga lica umanjuje stepen žrtve koju ona predviđa kao svoju zamjenu»! Kilibarda, glavo naučena, Kilibarda, nemjerno blago i Srbije i Gorice Crne, kojim vođek jezikom govoriš? Srpskohrvatski nije. Srpski nije. Crnogorski nije. Tvoje geometrijske metafore su komične: «nesreća» ima «obim» koji «umanjuje stepen»), stoga vape da ih se ismije: «obim nesreće» možete izračunati na osnovu formule: «Kaže meni moj Pier: obim kruga dva pi er», a «stepen žrtve» možeš odrediti pomoću Rihterove skale. Taj «obim» «njena smrt» «širi na druga lica». Ne širi «nesreću» već «obim» i sad zamisli, majčin sine, obim kruga koji Gojkovica «širi na druga lica»! Ali ne mislite, zar, da ću nastaviti analizu? Dosta je reći: Kilibarda je specijalist za pravljenje jezičkih bogalja. I nakaza.
Pogledajmo sadržaj njegovog iskaza: kad Gojkovica moli da «kuli u temelja», umjesto nje, ugrade roba ili robinju, taj zahtjev, po Kilibardi, umanjuje «obim nesreće». Njene? Jok, no nesreće koju njena smrt izaziva u «drugim licima», o čemu u pjesmi nema ni riječi, jer pjevač kaže: «to se moli, al joj ne pomaže», i ništa više. Kilibarda opet poseže za «mogućnošću pretpostavljanja» da «druga lica» moraju biti manje nesrećna nakon zahtjeva mlade Gojkovice da uzidaju njenu zamjenu! Ovo je da se čovjek petom prekrsti!
Potom dodaje: «zar u predsmrtnoj agoniji čovjeka koji moli da se zamijeni osobom čiji je uniženi položaj verifikovalo duštvo kome žrtva pripada treba tražiti klasnu nepristrasnost?» Vala ako je i od Kilibarde, mnogo je! Oj, Novače, majčino jedinče, budalino klasno nepristrasna, znam da bluna nikad ne postane pametnija kad joj se dokaže kolika je i kakva je bluna, ali ću ti reći nekolike: Znaš li, Nošo, ne znali te jadi, da bih pozno sa Goleč-planine tebe dolje, u polju Kosovu, među trista i tri avetinje, poznao bih tebe po jeglenu, poznao bih tvoju rečenicu u koju je kuga udarila, pomorila što bješe pismeno i što mrvu pameti imaše, na odžaku niko ne ostao razma jedan slijep baštovane što zaliva bokor paunova.
Realnost pronalaska rijetkih imena Razmotrimo još jednu tvrdnju kojom takođe nadmašuje, bar za dva koplja, uobičajenu razinu svojih brbljarija. Vila traži da kralj Vukašin nađe Stoju i Stojana, «brata i sestricu» koje će uzidati «kuli u temelja, / tako će se temelj održati», što Kilibarda komentira ovako: «A zar ista ova imena ne mogu da pobude asocijacije na to da vila i ne misli na realnost pronalaska ovako rijetkih imena?» Htio je reći «nalaženja», ali za dlaku promašio, pa ispalo da imena «Stoja» i «Stojan» treba pronaći kao barut ili Ameriku. Uz to je pobrkao imena i njihove vlasnike: Stoja i Stojan nisu «rijetka», već posve obična i česta imena, rijetkost mogu biti samo brat i sestra koji se baš tako zovu. I moraš razbaciti hazreti-Fatimin grah da pogodiš šta znači tvrdnja: «vila ne misli na realnost pronalaska». Valjda je htio reći: mogućnost nalaženja? Ali vila baš misli da je teško naći brata i sestru s takvim imenima: u folkloru više sile često ljudima daju ovakave zadatke.
Značenje i funkcija «Iako su njegove karakteristike u pjesmi već davno tipizirane, ipak u konkretnom značenju imaju i specifičnu funkciju», veli Kilibarda o liku sluge Desimira. Lik je književni znak koji u pjesmi može imati jednu ili više funkcija i, u skladu s tim, jedno ili više značenja. Što više funkcija, bogatiji je smislom. Prvo dođe funkcija, potom značenje. U Kilibarde je obratno: iz «konkretnog značenja» proističe «specifična funkcija». Ne proizlazi značenje iz funkcije, već funkcija iz značenja. Jer je Bog prvo stvorio mjesečinu, a potom mjesec.
Motivi prirasli za značajke Kilibarda govori o «internacionalnim motivima» koji su «imali sve potrebne karakteristike da prirastu za značajke jednog naroda». Brkanje književnosti i vanknjiževne zbilje upadljiva je «značajka» Kilibardinog tumačenja poezije. Internacionalne motive, za kojim poseže usmeni pjevač, Kilibarda vidi kao svojstvo mentaliteta jednog naroda! Kad uđe u pjesmu, internacionalni motiv može izazivati snažan odjek u dušama slušalaca koji imaju ovakve ili onakve nacionalne «značajke», ali ko tvrdi da su ti motivi «prirasli» za «značajke jednog naroda», taj je poeziji rekao «zbogom», a što se tiče psihologije, bolje je da ne pričam. «Psihološku» analizu teksta Kilibarda shvata kao priliku da legne potrbuške i izmišlja što mu na milu pamet padne. U tekstu o «Hasanaginici», na primjer, «psiholog» Kilibarda deseterce usmenog pjevača kandžijom tjera da znače ono što ni u ludilu ne mogu značiti.
Književni likovi i istorijska lica: Kilibardin iskaz: «narodno uvjerenje u negativni istorijski lik kralja Vukašina», nepismen je na najnižem, jezičkom nivou (uvjerenje u lik!) i na najvišoj razini: nema istorijskih likova. Brka stvari koje moji studenti ne mogu brkati nekažnjeno: ima istorijskih lica i književnih likova, i ima slučajeva kad književnom liku autor daje ime istorijskog lica – stvar koju Gete ovako opisuje: «U pjesništvu, pravo rekavši, nema istorijskih lica; samo kad pjesnik hoće prikazati svijet koji je zamislio, on ukazuje izvjesnim pojedincima koje susreće u istoriji čast da pozajmljuje njihova imena da bi ih primijenio na bića koja sam stvara». Narod nije mogao biti uvjeren ni u kakav «istorijski lik» Vukašinov, nego su taj lik sazdali pjevači, a slušaoci ga prihvatili kao književni model koji im je kazivao važne istine o duhovnom i moralnom opstanku kolektiva u istoriji.
Vika kao tonski efekat Kilibarda kaže: «čak i onaj jedinstveno lapidarni opis nastavljanja obustavljene zidanije Skadra, koji ima tonske i vizuelne efekte, upotpunjuje takođe kraljevski lik». «Čak upotpunjuje takođe», kaže Kilibarda, kao đaci škole učenika u privredi! Na žalost, u stihovima: «On podviknu Rada neimara, Rade viknu tri stotin' majstora» – ne zamjećujemo nikakve «vizuelne efekte» – Kilibarda je opet u Sahari: spopale su ga fatamorgane! – a ne čuju se, valaj, ni «tonski». U prirodi ne postoji ton nego zvuk. Ton je ljudska tvorevina koju srećemo u muzici, a jedino se u CG, i nigdje više na planeti, vika smatra vokalnom muzikom. Malo potom, Kilibarda kuša «objasniti» šta je mislio: «Kad kralj reče da se prekinuto građenje nastavi, Rade Neimar viknu trista majstora, obori se drvlje i kamenje». Na žalost, nakon muzikalne dernjave kralja Vukašina i Rada Niemara dolaze stihovi: «Gradi kralje Skadar na Bojani, kralje gradi, vila obaljuje», nema, dakle, obaranja drvlja i kamenja – taj «tonski efekat» Kilibardi se pričuo, što mu je navada: gluh i slijep za ono čega ima u pjesmi, okat je i uhat za ono čega u pjesmi nema.
Miješanje metafora Kilibarda kaže: «Svi ovi činioci otvorili su vidike za novo književno tkanje». Opet ga moram grditi što miješa metafore. Nedavno me optužio da moji tekstovi o njemu «emituju izlive mržnje», našto sam ga upozorio: ne brkaj metafore! «Izlivi« se ne mogu »emitovati», jer se energija emituje, a tečnost se, blagobratu, izliva! Kilibarda je uzvratio: ne razumijem! To je rekao gordo, s Lovćena, jer svoje neznanje uzima kao mjeru stvari. Ponavljam. Kad kaže: «istorija kao tok znači pozornicu», uopšte ne vidi komiku miješanja metafora: istorija može biti ili tok, ili pozornica, pa nek bira, a nema pozornice koja teče. Ili možda ima? Ako mogu teći đevojke i volovi i jarmovi, što ne bi tekle pozornice?
Ili kad kaže: «Suv jablan, stari Stojan, gavranova pjesma, starčeva ženidba smrću – sve ovo komponuje grobničku klimu», ne vidi da su «komponovanje» i «klima» metafore u kojim su mu se, ko zle jetrve, muzika i meteorologija dočepale za vitice. I tvrdnja da glas «svojom prirodom dirigentski vodi arhitektoniku pjesme» boluje od iste bolesti: ako «glas» nazoveš dirigentom, a odmah potom ga proglasiš Radem Neimarom, to je dokaz da si gluv za jezik, jer ne zida se pod dirigentskom palicom. Otud, kad kaže: «Svi ovi činioci otvorili su vidike za novo književno tkanje», ne sluti da se metafore «vidik» i «tkanje» uzajamno parodiraju, bude primisao da su tkalje najefikasnije kad ih posadiš na Lovćen (odakle se vidi Italija kad je vedro). Tka se u zatvorenom, kućnom prostoru – šta će tkaljama «vidici»? Šta će im otvoreni prostori?
Ocat i voda Kilibarda još veli: «detalji patrijarhalne atmosfere ne razblažuju kraljevsku atmosferu, nego je samo podastiru mišlju da je stvarnost humanih međuljudskih odnosa običnih ljudi daleko od moćnog dvora». Trebala bi mi bar stranica analize da pokažem šta je Kilibarda ovdje bezvezeknuo, stoga ću razmotriti samo jezik. Prvo, kaže se: «humanih odnosa među običnim ljudima», a ne «humanih međuljudskih odnosa običnih ljudi». Ne može bivši komunist bez «međuljudskih odnosa» pa ga ubij. Nadalje, «kraljevska atmosfera» je mogla biti, kao ocat vodom, razblažena «detaljima patrijarhalne atmosfere», ali, eto, nije, nego su «detalji patrijarhalne atmosfere» «kraljevsku atmosferu» mišlju podastrli kao što se podastire patos krparom, ili kaput postavom! Tvrdnja da detalji ne razblažuju atmosferu nego je podastiru mišlju – sazadana je od samih atentata na jezik, logiku i razum.
Gramatički iskaz Prokrstarimo kroz Kilibardinu knjigu kako bi smo razmotrili brojne vidove jezičko-stilske i intelektualne lakrdije koja se ovdje zbiva u okviru rečenice, pasusa, stranice, nekad i čitavog teksta. Od Kilibarde je vrlo pohvalno što kaže da se drži Horacijeva gesla »Ničeg suvišnog», ali ga treba kuditi što svoje geslo vrlo često zaboravi namrtvo. Na primjer. Prvo veli da se poslovice ne mogu “tematski klasificirati”, potom obrazlaže: ”Nemogućnost podjele poslovica uslovljena je ne samo tematskom kompleksnošću nego i mogućnošću različitog značenja gramatičkog iskaza date poslovice”. Ostavljam po strani žalostan pokušaj da se izrazi otmjeno (nemogućnost je uslovljena mogućnošću) u nastojanju da banalnoj tvrdnji podari naučno dostojanstvo. Nema sumnje, međutim, da je sintagma “gramatički iskaz” ne samo suvišna (dovoljno je reći: ”nego i mogućnošću različitog značenja date poslovice”), već i besmislena, jer nema «gramatičkih iskaza»: ima iskaza o gramatici i ima gramatički sklop iskaza. Nije Kilibardi prvi već sto prvi put da se, posežući za «naučnim» jezikom, provede kao Janko na Kosovu.
Sintaksički oblik versifikacijine versifikacije O poslovicama, koje su iz živoga govora ulazile u narodne pjesme, Kilibarda kaže: «Trebalo ih je samo ustihovati i versifikativno primijeniti u datoj pjesmi». Prilog «versifikativno« tu je da rečenici podari naučničku mrgodnost; bez njega, rečenica je jasna, a s njim biva besmislena, jer kakva je to verisfikacijina versifikacija, to jest versifikativna primjena poslovice prije toga versifikovane? Ne zamjerimo mu: ako ne zna da versifikovati znači ustihovati, zna da usmeni pjevač «strogo pazi na značaj boja», a kud ćeš više?
Još jedan primjer: «Suprotno značenje od onog koje sadrži sintaksički oblik poslovice postizalo se posebnom intonacijom izgovorenog teksta». Ne kaže se «suprotno od onog», već «suprotno onom», a uz to, «sintaksički oblik» je višak: zar je značenje poslovice sadržano isključivo u njenom «sintaksičkom obliku»? I zar ne bi trebalo reći «sintaksički sklop», a ne «oblik»? Očito, riječi »sintaksički» i «versfikativno» nisu tu da nešto kažu već da kroz rečenicu prolete kao ptice prhnule iz gnijezda Kilibardine «učevnosti». Koja vrhuni u «posebnoj intonaciji izgovorenog teksta»! Intonacija je variranje visine glasa a, po nekim, treba joj dodati variranje intenziteta i brzine izgovora rečenice. Svejedno. Glavno je da je «intonacija» način izgovaranja i da Kilibarda zapravo kaže: «posebnim načinom izgovaranja izgovorenog teksta». Ispraviću mu, crvenom tintom, greške: «Značenje suprotno onom koje poslovica sadrži postizalo se posebnim načinom izgovaranja» (ili, učevnije, «posebnom intonacijom»).
«Ista lica», «iste kategorije» U članku «Narodna poezija kao pisani tekst» Kilibarda kaže: «Ako se likovi Marka Kraljevića i Jugovića iz pjesama Starca Milije porede sa likovima istih lica iz Tešanovih pjesama Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Marko Kraljević i Ljutica Bogdan i Car Lazar i carica Milica – lako se vidi da se razlika u tumačenju istorijskoga vremena i istorijskih ličnosti koja se pokazuje između Milije i Podrugovića, ne da nikako porediti sa razlikom u tumačenju istih kategorija koja se pokazuje među pomenutim romansijerima».
Traljavost jezika i stila prvo je što uočavate u ovom pasusu i uopšte u tekstovima ovog «učenjaka» koji sebe gordo naziva «esejistom», a zapravo je usmeno pričalo koje nikad nije ovladalo pravilima pismenog izražavanja. Opet moram uzeti crveni plajvaz: «Ako se porede likovi Marka Kraljevića i Jugovića iz pjesama Starca Milije i Tešanovih pjesama (izostavljam naslove), lako se vidi da se razlika između Milijinog i Podrugovićevog tumačenja istorijskog vremena i istorijskih ličnosti ne da nikako porediti sa razlikom u tumačenju ovih kategorija među pomenutim romansijerima». Rečenica je sad mnogo manje, ali još uvijek zločesta (ako se porede likovi lako se vidi da se razlika ne može porediti sa razlikom!), jer ipak nisam čarobnjak i jer mnoge njegove iskaze bi samo Savaot mogao do kraja upristojiti. Kilibarda voli fine začine iz kancelarijskog jezika: «likovi istih lica», «tumačenje istih kategorija», «razlika koja se pokazuje između Milije i Tešana», «razlika koja se pokazuje među pomenutim romansijerima». Viškovi u njegovoj rečenici javljaju se, kako smo vidjeli, kad Kilibarda glumi učeno čeljade, ali su često dokaz nesposobnosti da se pisanim jezikom izrazi kako Bog miluje. Taj jezik Kilibarda ne zna i ne čuje, stoga uživa u riječima i obrtima koji paraju sluh svakom ko zna šta je korektan pisani jezik.
Jezičke «inovacije» Napor da izbjegne «suhi» jezik nauke kazuje da Kilibarda sebe vidi prvenstveno kao književnika: ova neznalica, koja se «vadi» na stil, gordo veli da je mnogo više «esejist» no naučnik, ali, kad pokušava stilske parade, često liči klizačici koja pokuša zanosnu piruetu i zadnjicom tresne o led. Svagda oran za jezičke «inovacije», Kilibarda veli: «handžarski rez uz vrat dahija» – što priziva poslovicu: «Novi kasapi kolju ispod repa»! Smrtno uozbiljen, ne vidi koliko je smiješan kao izumilac uzdužnoga klanja, jer je poprečno rezanje vratova izišlo iz mode. Ali ovo razumijem, a u njegovu tekstu se s Višnjićevim dahijama zbiva nešto pred čime se mogu jedino prekrstititi i reći: anatemate Novaka i njegovih «eseja»! Kad, u čuvenom prizoru, dahije tepsijom od stakla zahvate vode iz Dunava i oglednu se u njoj, «ni na jednom glave ne bijaše», što Kilibarda ovako prevodi na jezik nauke: «obezglavljeno trupljenje dahija»! Voli jezičke nakaze, i šta ćeš mu! Uz to, «trupljenje» sadrži i laž: zar je trup – tijelo bez glave? Zar trup nije tijelo bez glave i udova? Popin bjelutak je «beo gladak nedužan trup», jer je «bez glave bez udova».
Obezglavljeno tupljenje Kilibardino, prošarano jezičkim «novitetima», izaziva sažaljenje: «I u srpskoj usmenoj epici ne teče svaka tema uobaljenom maticom sukcesivne naracije». Nasiluboga skovani pridjev «uobaljen», kojim je svaki jezički zakon obaljen, nagovještava da se naš polupismenjak često trka s Hljebnikovom i Lazom Kostićem u pravljenju novih riječi. Ako svaka tema ne teče «uobaljenom maticom», znači da ima onih koje ipak «teku», a kako tema može teći maticom? Zar matici nije službena dužnost da teče i da pri tom nosi temu?! Ovaj iskaz je krasan obrazac praznoslovlja koje se upinje da zvuči poetski i dubokoumno. Kilibardini jezički i stilski porazi, koji vode u komiku i pravljenje nakaza, potvrđuju da ovo usmeno landaralo nikad nije ovladalo pisanim jezikom, za šta mogu navesti još sto primjera, a dosta je jedan: «Povezivanje vaseljenskih zbivanja sa ljudskim sudbinama i istorijom slijepi pjesnik je učinio simbolikom crvene boje»! Nije, dakle, povezao, nego je «učinio povezivanje»!
Formiranje prosedea Kilibardina knjiga je zabavno štivo u kojem, kako rekoh, lakrdija jezika i stila u stopu prati lakrdiju tumačenja ali, kad pomislim šta sve Kilibarda poluzna ili uopšte ne zna, srce me zaboli! «Po čemu bi to», pita se, «roman bio matura jedne literature, kako se to kaže?» Kilibarda ne zna da je Dušan Matić autor ove krilatice i svoje neznanje kuša skriti poštapalicom «kako se to kaže», za kojom se poseže kad se služiš frazom ili mišlju svačijom i ničijom, stoga želiš signalizirati vlastiti odmak, ili ironično prihvatanje klišea.
O Tešanu Podrugoviću i Starcu Miliji veli: «I razlika u umjetničkom postupku prilikom formiranja prosedea i likova takođe je vrlo uočljiva između ovih pjesnika». Možda vam para sluh primjesa činovničkog, službouljudnog stila: «prilikom formiranja prosedea»? Ja sam na Kilibardina «formiranja» oguglao: Hasanaga je «formirao odluku 'da poruči svojoj vjernoj ljubi: Ne čekaj me u dvoru bjelomu'», begovi Pintorovići namjeravaju da «formiraju prijateljstvo» sa «moćnim imotskim kadijom», a Njegoš je ne samo «formirao antologiju Ogledalo srpsko», nego postoje i mnogi primjeri «pjesničke upotrebe glasova u srpskoj usmenoj lirici iz koje je Njegoš formirao svoju zvukovnu simfoniju u Gorskom vijencu». Kad «analizira» narodnu priču Ero s onoga svijeta, Kilibarda veli: «Namjerivši se na Turkinju», Ero «formira pozdrav Pomozbog, kado», a u sljedećem pasusu i nema ničeg osim «formiranja»: «Hasanaga od svog početka istrajava u svojoj formiranoj ćudi i stvara pravilo od svog formiranog ubjeđenja, dok Hasanaginica postojano čuva svoju ćud, bolje reći svoje ponašanje, koju (valjda: koje?) je formirala u svom rodu». Tako vam je u Kilibarde: red «formiranja» red zelene trave! Jer u svijesti bivšeg člana SKJ glagol «formirati» ima svetu auru: komunisti su neumorno bavili «formiranjem» sve dok nisu propali. Ali sve ovo je mila majka spram činjenice da Kilibarda ne zna da je umjetnički postupak isto što i prosede! Ne zna da se «prosede» ne može «formirati» jerbo se njime «formira». Njegovo otkriće umjetničkog postupka kojim se formira umjetnički postupak – dohaberiću svjetskim akademijama nauka, uključujući i Dukljansku, gdje je Novak predsjednik Senata.
Fonetika i fonologija Povodom narodne pjesme Ustojala se Stojna devojka Kilibarda veli: «Kao što se vidi, fonetsko značenje glasa ‘s’ primjereno je nadrealnoj situaciji kada stogodišnja starica rađa sveca». Opet je polupismen: umjesto «situacija kada», treba reći «situacija u kojoj» ili «trenutak kada». I opet sije dezinformacije: Stojna ne «rađa sveca» već djetetu daje ime svetog Jovana: «si go krstila sveti Joane». A «situacija kada starica rađa sveca» nije «nadrealna»: radi se o grotesknoj slici trudne starice koja postoji hiljadama godina u mnogim pučkim kulturama međusobno dalekim vremenski i prostorno. Ali ovo je ništa prema faktu da Kilibarda ne zna da glasovi ne mogu imati «fonetsko značenje»! Fonetika proučava biološke osnove govora i jezika, fiziologiju i akustiku glasova, i ne može ništa da kaže o njihovu značenju. Glasovi dobijaju značenje u okviru većih cjelina, kad uđu u međuodnose s drugim glasovima kao elementima forme jezičkog znaka i kao nosiocima jezičkog sadržaja, što spada u nadležnost fonologije. Da sam ja Kilibardi predavao, ne bi ga, majci, završio fakultet dok ne nauči razliku između fonetike i fonologije.
Rasin pseudoklasicist «Svako valjano djelo iz oblasti pisane literature ostavlja iza sebe i žanr kome pripada i građanski profil pisca. Stepen njegove autonomnosti, odnosno nezavisnosti od žanra i pisca, komplementaran je snazi njegove umjetničke koherentnosti koja potiskuje u pozadinu i žanr i pisca. Zato mi ne moramo svaki razgovor o, na primjer, Rasinovoj Fedri obavezno umrtviti deduktivno istaknutom parolom da je drama pisana po utvrđenim zahtjevima i zakonima pseudoklasicizma», kaže Kilibarda, pa dodaje: «Kao da je Banović Strahinja više tipični žanrovski produkt nego što je Fedra žanrovska specifikacija pseudoklasicizma. Kao da je Starac Milija više tipični narodni pjesnik nego što je Rasin tipičan pjesnik pseudoklasicizma».
Ostavljajući po strani grozote Kilibardinog jezika i stila, kazaću da u Bosni ovakve učenjake zovu duduk-efendijama. Kilibarda ne zna da «pseudo» znači – lažni, nadri, nazovi. Nadrinaučnik, oboružan nazoviznanjem, Rasina naziva lažnim klasicistom! Pseudoklasicizam, s kojim je početkom 19. vijeka romantizam došao u sukob, bio je «bez istinskog stvaralačkog nadahnuća, epigonski, čisto formalistički i zanatski privržen osnovnim načelima i pravilima poetike klasicizma» (Rečnik književnih termina). Rasina, koji je umro 1699. godine, i bio jedan od vrhunaca francuskog klasicizma, Kilibarda proglašava – svojim vlastitim epigonom! Trpa ga među pseudoklasiciste iz 19. vijeka koji su branili poetiku kasicizma umrlog mnogo prije pojave romantizma. Ovim ne želim podučavati Kilibardu, jer je za to kasno, nego pripremiti jednu tvrdnju: kad bih proanalizirao sve greške, laži, simplifikacije, naopaka tumačenja, ofrlje rečene sudove i besmislice u knjizi «Usmena književnost pred čitaocem», ispalo bi djelce od 500 strana.
I kako djelo «ostavlja iza sebe» žanr kojem pripada i građansku ličnost piščevu? Kakav je ovo hipodromski jezik: književno djelo je «ostavilo iza sebe» ždrijepca Žanr i bedeviju Pisac!? Ako ih je «ostavilo iza sebe», to znači da je izišlo izvan žanra, makar za dužinu konjskog repa. Djelo može u manjoj ili većoj promijeniti žanr, ili ga preobraziti («talenti mijenjaju a geniji preobražavaju», kaže Nortrop Fraj), ali ne može izići iz žanra, još manje ostaviti ga «iza sebe» kao na trkama u Ljubičevu, jer i kad avangardist razgrađuje žanrove, ili briše granice među njima, oni su i dalje tu, u djelu, ali prisutni na negativan način.
Antologija pravljena metodom 'red po red' Kilibarda kaže: «A bugarštica Kraljević Marko i brat mu Andrijaš ne bi mogla da ostane po strani ni od antologije (valjda: ne bi mogla da izostane ni iz antologije?) sveukupne usmene i pisane poezije naroda koji govore srpskohrvatskim jezikom i kad bi takva antologija bila rađena metodom 'red po red'». Kilibarda je opet pao u karasevdah, što znači u neizbježno lupetanje.
Bogdan Popović je «Antologiju novijeg srpskog pesništva» pravio prema načelu «CELA lepa pesma», što je značilo da «pesma ne sme imati pogrešaka», da «u njoj ne sme biti pojedinosti koje vređaju: – slabih početaka, slabih svršetaka, slabih stihova» već «treba sve da je na istoj visini; 'pesma treba da je okrugla i savršena kao zvezda'; 'pesma treba da je lepa kao lepa proza'; 'u dobroj pesmi treba da je svaki stih dobar'.
A u svojim esejima Popović je poeziju analizirao metodom temeljenim na teoriji «reda po red», preuzetoj od Bena: «'Anališući' književna i umetnička dela posredstvom metode 'reda-po red i 'reči-po reč», odnosno 'delića-po delić', može se doći do 'pravilnog shvatanja pojmova i načela u nauci o književnosti i umetnosti'».
U Kilibarde ispade da je Popović poeziju analizirao metodom «cela lepa pesma», a antologiju pravio metodom «reda po red». Kazaćete: bezazlen lapsus! Kazaću: nije! Nešto kasnije ponavlja: «Vladan Nedić unio je u svoju Antologiju jugoslovenske narodne lirike samo 300 pjesama, koje je izabrao iz više hiljada zapisanih tekstova, unio je pjesme ocjenjujući ih 'red po red', onako kako je Bogdan Popović birao pjesme za Antologiju nove srpske lirike». Nazdravlje! Uz to, 1982. godine, kad je pisao maloprijašnje redove, Kilibarda je bio u 1914. godini: poziva se na prevaziđenu teoriju o kojoj je ponešto načuo od banjanskih baba.
Kilibarda nije u stanju ni da tačno navede naslov djela: Popović nije napravio antologiju nove, nego «NOVIJE srpske lirike». Miodrag Pavlović u predgovoru svojoj «Antologiji srpskog pesništva» veli «da reč 'novije' u naslovu antologije Bogdana Popovića nije puka formalna ograda», jer «srpsko pesništvo ne počinje polovinom devetnaestog veka». Kilibarda je slijep za ovakve «sitnice». Uopšte neće primijetiti, na primjer, da Hasanaginica ima dvije kćeri! Veli: beg Pintorović «za svoje sestriće nije samo ujak, daidža, nego je prvenstveno beg Pintorović», potom, kao riječi Pintorovićevih sestrića, navodi riječi Hasanaginičinih kćeri: «Vrati nam se, naša mila majko, nije ono baba Hasanago već daiža Pintorović beže»! Slijep za očigledno, nekad ne umije čak ni stih koji “analizira“ tačno navesti, ali je vidovit za stvari kojih u pjesmi nema.
Harlekini i hafisi Kilibarda veli: «Milijini Jugovići su politički filistri sa harlekinskim moralnim obličjem». «Harlekin» je šaljivo lice iz talijanske komedije, lukavi sluga-spletkar; harlekin je i komična ličnost u pantomima, cirkusima, obrijane glave, maskiranog lica i u šarenom kostimu, a u prenesenom značenju – komedijaš, šaljivčina, lakrdijaš, neozbiljan čovjek. Samo osoba koja pojma nema šta znači riječ «harlekin» može brbljati o «harlekinskom moralnom obličju» Milijinih Jugovića. Ovo je prije pravilo no izuzetak u Kilibarde koji kaže da je udajom Hasanaginice za imotskog kadiju sklopljeno »prijateljstvo begovske kuće Pintorovića i hafisa Imotskog kadiluka». Ne zna, dakle, šta je hafis: vjeruje da je to naziv položaja u sudstvu, a ne čovjek koji Kur’an zna napamet. Je li imotski kadija znao Kur’an na pamet ili ne – ostaće tajna do kijametnog dana.
Doktor Eo Ipso U narodnim pričama, veli Kilibarda, «semantika» dijaloga «nije sadržana u njima eo ipso, nego u riječima koje drže noseću armaturu teksta». U tim pričama, znači, postoji «noseća armatura» i riječi koje «drže» tu armaturu, koje su, dakle, armaturina armatura. Uz to, ne zna šta znači eo ipso. A bogomi nam je eo ipso da ne može grđe kad su nam kilibarde naučne vertikale! Prevedimo doktorovu tvrdnju: semantika pomenutih dijaloga «nije sadržana u njima tim samim, nego u...» Posegnuo je za latinštinom da tekst začini učevnošću, ali se na «eo ipso» okliznuo kao na koru banane, jer vjeruje da «u njima eo ipso» znači – u njima samim!
Ekspresijina ekspresija puna sentimenata na prošlost Po Kilibardi, «sintagma mladu i zelenu ima bogatu ekspresiju». «Ekspresija» je izraz. Sintagma «mladu i zelenu» je izraz. Dakle, izraz «mladu i zelenu» ima bogat izraz. Ne čudi me: ako u Kilibarde postoji versifikacijina versifikacija, armaturina armatura i postupkov postupak, što ne bi postojao izrazov izraz? Ali to nije sve. Po Kilibardi, «kratka priča, ako je ona Most na Žepi, Povareta ili Sve će to narod pozlatiti», «upravo je velika stepenom svoje saradnje sa čitaocem, snopovima emisija svoje ekspresije». Takve su priče, dakle, velike zato što svoju ekspresiju, iliti izraz, emituju u snopovima, a ne zato što njihova «ekspresija», iliti izraz, «emituje», bilo «u snopovima» bilo u talasima, izričita i nagoviještena značenja. Bijeda njegovog jezika i načina mišljenja najočitija je kad stane da se frljaca tuđicama.
Povodom svatovskih pjesmama, koje se još pjevaju na svadbama u CG ali se ne razvijaju, Kilibarda kaže: «Ti pokušaji su detalji kolektivne memorije koje održavaju pojedinci kao znak sentimenta na prošlost»! Baš ga briga što «sentimente na prošlost», kad ih nađu u đačkim radovima, srednjoškolski profesori oštro kažnjavaju. Malo potom, Kilibarda govori o «lascivnim stihovima koji humor grade na hipertrofiji erotskih podviga». Brka književnost i hormone. Ono što pismeni zovu hiperbolom, Kilibarda objašnjava medicinskim terminom za prekomjerno povećavanje obima organa ili tkiva što je posljedica pretjeranog lučenja endokrinih žlijzda. I u Monitoru je rekao da, kao pisac, «hipertrofiram mane» Crnogoraca.
Čitalačko štivo Miodrag Pavlović, smatra Kilibarda, u knjizi «Obredno i govorno delo», «oslobađanjem svojih tekstova od marginalnih napomena (ne nego – fusnota! Marginalne napomene ispisuju se rukom na bjelinama sa strana štampanog sloga koje se zovu margine), izbjegao je akademsku ukočenost knjige (valjda: lišio knjigu akademske ukočenosti?) i primjerio je čitalačkom štivu». Šta je «čitalačko štivo»? Ovoga su u grobu ključevi! Znam samo da nema nečitalačkog štiva. To jest štiva za nečitaoce. To jest za nepismene. I znam da samo kao ćuskija nepismeni učenjak može reći: «primjerio je čitalačkom štivu».
Umišljaj teksta, tužilice-kompozitori i kopačica- rabadžika Kad razmatra stihove tužbalice: «Ministar je bio vlade / i Titove ambasade», Kilibarda veli: «drugi stih eliminisao je pjesničko značenje prvoga i slušaoca opredijelio da se ne prepusti pjesničkom umišljaju teksta». «Umišljaj» je a) pogrešna predstava, uobraženje i b) unaprijed smišljeno izvršenje krivičnog djela. Možete, dakle, birati hoćete li «pjesnički umišljaj teksta» tretirati kao krivično djelo, ili kao «pogrešnu predstavu»! A kad kaže da savremene «tužilice nastoje da svoju afirmaciju postignu korekcijom uobičajenih stilskih i kompozitorskih struktura» – ne, dakle, kompozicijskih! – shvatimo zašto brka hipertrofiju sa hiperbolom i fonologiju s fonetikom: Kilibarda je davno napustio selo, ali selo nikad nije napustilo Kilibardu, zato teško razlikuje tuđice koje su morfološki slične.
U priči Ero s onoga svijeta Turkinji koja kopa kukuruze Ero kaže: «Pomozbog kado», a Kilibarda ovako analizira pozdrav koji je Era «formirao»: «zna Era šta je ženska duša, posebno zna kako je znojna i premorena rabadžika slaba na lijepu riječ». Turkinja je na naše oči promijenila profesiju: iz kopačice kukuruza avanzovala je u prevoziteljku robe teretnim kolima. Nemojte misliti da je ovo lapsus: malo kasnije, Kilibarda ponavlja: «kad se odlučio da rabadžiku nazove gospođom». Njegovi tekstovi puni su rabadžika, puni riječi koje dr Eo Ipso kuražno upotrebljava mada ne zna šta znače.
Projiciranje – ni na šta Svašta od Kilibarde možeš doznati, čak i da je «Filip Višnjić i kao pjesnik-pjevač ranije opjevanih tema i kao pjesnik-hroničar prvog srpskog ustanka, projicirao svoj lični stav: i diskurzivnog i etičkog i estetičkog smjera». Kilibarda nas, dakle, vodi u dvoranu bez platna, čak i bez zidova, da gledamo film. Oj doktore, dabili doktore, / što se nisi smilovao na nas / da nam kažeš na šta je Filipe / svoj stav lični, a uz to trosmjerni, / projicirat blagoizvolio? Kilibarda, kukala ti nana, / ovo ti je sto prva krepana / rečenica od koje me hvata / podozrenje da si prije rata / bio isto što i nakon rata: / nepismena iz Banjana smlata. / Zar ne znadeš, jadi te zađeli, / da uvijek mora postojati / platno, ravan ili pozadina / na koje će svaki Filip Višnjić, / a i svaki Nefilip Nevišnjić / moći svoj stav da isprojicira, / bio lični, bezlični, nadlični, / jal podlični, ali vazda troglav / kano onaj Balačko vojvoda / iz Leđana grada latinskoga. A možda ga grdim na pravdi boga? Jer ako Orlović Pavle svoju «panoramsku viziju» saopštava – nikom, zašto Višnjić ne bih svoj trostruki stav projicirao – ni na šta?
Višnjić kao as diskurzivnog mišljenja Filip Višnjić je pomno njegovao «stav» «diskurzivnog smjera» i zato njegova «misaonost jeste sinteza diskurzivnih napora narodnog kolektiva!» Mislio sam da su srpski kmeti bili izbirikani u baratanju motikom i u «vodanju turskih opanaka» a ne u «diskurzivnim naporima». Krivo sam obaviješten: u svakom rajetinu čučalo je parčence Hegela sklonog mišljenju u kojem se, kretanjem od jednog do drugog logičkog elementa, sukcesivim operacijama postupno izgrađuje cjelina iz dijelova. Izgrađuje se, dakako, pomoću trnokopa. U stvari, profesor guslanja nam poručuje: ne mislite da ne znam šta je diskurzivno mišljenje! Nije mu prvina da ovako ljosne na poledici: nazuje riječi čije značenje ne zna, pa mu se oklizne noga i u padu opiše vrlo komičnu krivulju prije no što slomi vrat, ili se raskrebeči kao koza na ledu!
Deduktivno isticanje parola A šta ćemo sa «deduktivno istaknutom parolom»? Ovakvi prometni udesi u njegovu jeziku potvrđuju da je Kilibarda, rečeno po njegovski, «relikt stočarske kulture», a pastiri se rado služe tuđicama, posebno onim koje ne razumiju. Kao Titin skojevac Kilibarda je poletno «isticao parole», ali zašto vjeruje da će konferencijaški jezik začiniti njegov stil? U Kilibarde se svaki čas «ukazuje na pojave», «ističu se činjenice», «ubjeđenja» se «situraju u aforizme», književnost nudi «svoje uslužne funkcije», «kadune» se «formiraju», Njegoševi junaci «nastupaju u ime određene društvene strukture», a parole se «ističu deduktivno». U glavi ovog piskarala koje se upinje da bude književnik (iako je njegovo znanje o tajnama dobrog stila ravno mom znanju o Sirijusu), pobrkali se aristotelovska logika i titinski socijalizam i rodili «deduktivno istaknutu parolu».
Kilibarda je u socijalizmu «deduktivno isticao parole» na sljedeći način: u Titinoj ulici istakne opću parolu, koja liči na općenit sud u filosofiji ili u nauci, recimo: Svi smo mi Tito! Onda Kilibarda i njegov najžešći jurišnik Momir Vojvodić u sporednim ulicama istaknu posebne parole koje liče na posebne, manje općenite sudove, deduktivno izvedene iz prvog, općenitog: Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada! Ko je drugi ja sam prvi da pijemo turske krvi! Hoćemo Rusle! Mnogi smatraju da je sve to Tito. Jer iz općenitog suda «Svi smo mi Tito», logično slijedi posebni sud da će Crnom Gorom zavladati Titin skojevac, a pošto se zna da su «Muslimani crni vrani» kojima su «došli crni dani» jer «nema Tite da ih brani» – kako su pjevali Kilibardini bojovnici – iz toga logično proističe Vojvodićev zaključak: hajmo piti turske krvi, i zovnuti braću Rusle da nam čuvaju leđa dok se bavimo ljudožderstvom. Ova analiza omogućava da deduktivno istaknem parolu: kad bih razmotrio sve saobraćajne nesreće u ovoj knjizi, ispalo bi djelce od 500 strana.
Izgrađivanje navika O prirodi mikro-detalja u njegovu jeziku i stilu rječito svjedoči jedan naoko bezazlen primjer: «Izgrađena je navika» – tim riječima počinje knjiga «Usmena književnost pred čitaocem». Nije važno kakva navika, jer ovaj spreg, čiji se pridjev i imenica slažu kao rogovi u vreći, minijaturno je zrcalo Kilibardinog jezika i stila: u težnji ka originalnosti, kuša da se otrgne od izražajnih klišea, koji su mu jedino dati, ali pošto mu je sluh za jezik uzet, svaki čas upada u komične, nekad groteskne nesporazume s riječima. U želji da bude fin stilist, odbacuje uobičajene obrte: uvriježena, ukorijenjena, ustaljena navika, ali se pred riječju «izgrađena» čitalac hvata za glavu: u Kilibarde se navike izgrađuju kao socijalizmi! Gluv za jezik, ne čuje da možeš izgraditi državu, gradove, mostove, prijateljstvo, ali ne naviku, ne, vala, pa da si Vili Brant na kub!
Imenovanje semantike Još jedan primjer: «Nije nimalo slučajno što u našem jeziku nema izgrađenog pojma kojim bi se imenovala semantika poslovica». Nijesam imao zadovoljstvo da ovo razumijem, jer se ne mogu dosjetiti kako bi se mogla «imenovati semantika» poslovica, zagonetki, priča, romana, drama i sl., ali vidim da bivši komunist opet govori o «izgrađivanju», ovaj put «pojmova», a ne «navika». Misli da se pojmovi, koji su apstrakcije, «izgrađuju» kao pruga Brčko-Banovići. Htio je reći da u našem jeziku nema riječi za ono što smo ruskom riječju nazvali «poslovica», stoga veli: «Poslovica je bila stalna potreba i svakodnevna navika, pa je njena izuzetna frekventnost i uintegrisanost u ljudski govor zamjenjivala njeno ime». Kako frekventnost i uintegrisanost mogu «zamjenjivati ime»? Ja Kilibardu zovem Slobov Hrt Karaman, kako ga titulira i Jevrem Brković u romanu «Monigreni». Hrt Karaman, dakle, zamjenjuje Kilibardino ime. Dočim Frekventnost i Uintegrisanost mogu «zamjenjivati ime» poslovice jedino u glavi u kojoj se «deduktivno ističu parole», «književni likovi su nedorasli do potrebnog tematskog nivoa», vika se smatra «tonskim efektom», riječi imaju «smisaono značenje», a Rasin se proglašava svojim vlastitim epigonom!
Regulisanje tokova sudbine O Višnjiću Kilibarda veli: «Znao je veliki pjesnik za neregulisani tok ljudske sudbine pa je tješio kneza (Iva od Semberije, M. V.) pravdom kod boga, koga je samo on mogao nazvati 'starim krvnikom' a da se ne čuju šumovi jeretičkog huljenja ni plitke logike. Ko zna kakav je filozofski sistem snovao slijepi mudrac o imaginarnom svijetu 'gde svih vremena razlike ćute'. Da li se identifikuje Markovih trista ljeta sa šakom dana kneza od Semberije, pitao se Višnjić, izgleda.»
Filip je, dakle, od Kilibarde osumnjičen da je «snovao» ništa manje od «filozofskog sistema», i to o zagrobnom životu, ako sam dobro shvatio Kostićev stih «gde svih vremena razlike ćute». Je li ga snovao ili ne, nikad se neće saznati, ali da nije ostao na «snovanju», već da ga je ostvario, dobili bismo srpskog Dantea. Inače, Kilibarda voli »regulisanje»: čas govori o tužilici koja «slikama ličnog bola reguliše ubjedljivost teksta koji saopštava», čas o slušaocima «čiju su duhovnu klimu regulisali samo realni činioci», pa je mogućno da je «tok ljudske sudbine» zbilja bio «neregulisan» u doba Višnjićevo, na ondašnjem niskom stupnju razvitka tehnike koja je pružala mizerne mogućnosti za reguliranje rijeka, ali, da se u moderno doba «tok ljudske sudbine» može «regulisati», dokazuje i Kilibardin slučaj: juče je u «toku» njegove «sudbine», to jest politike – jer je politiku uzimao kao sudbinu – došlo do poplave koja je opustošila Konavle, i podavila mnoge inovjerce u Bosni, a sada «tok» Kilibardine «sudbine», to jest politike, navodnjava bošnjačka imanja zahvaljujući «pokajničkom» buldožeru, pozajmljenom od Vili Branta, kojim je regulirao korito.
Usput: iskazu «a da se ne čuju šumovi jeretičkog huljenja ni plitke logike» potrebne su sitne ispravke da bi bio savršen: «a da se ne čuje prizvuk jeretičkog huljenja ni plitke misli». Jer huljenje se sastoji od psovki, grdnji i uvreda koje, naravski, ne mogu da «šume», to im ne dopušta veliki broj decibela. Uz to, plitka ili duboka može biti misao, a ne logika, koja može biti jedino ispravna ili pogrešna.
Smisao pričaoca «Zato bi možda bilo», kaže Kilibarda o Vukovu dotjerivanju narodnih priča, «prikladno reći da su Vukove intervencije u tekstovima upravo snaga velikog sakupljača da dovede do perfekcije smisao narodnog pričaoca, usmenog književnika, da bira riječi s polifonom psiholingvističkom funkcionalnošću»! Da se smrzneš od ovog maloumnog praznoslovlja! «Intervencije» su «snaga», a ne dokaz, potvrda snage. U čemu je ta snaga? U dovođenju do perfekcije. Mali naučnik bi rekao da se smisao umjetničkog teksta može dovesti do velikog bogatstva, punine, složenosti. Veliki naučnik tvrdi da se do perfekcije dovodi smisao, tačnije, da je Vuk «do perfekcije» doveo smisao «narodnog pričaoca» – ne, dakle, njegove priče! Uz to, «snaga velikog sakupljača» je «da bira riječi s polifonom psiholingvističkom funkcionalnošću». Polifoni Kilibarda, koji je prvo pobrkao «usmenog književnika» s njegovom pričom, brka potom usmeno pripovijedanje i lingvistička ispitivanja «psihičkih aktivnosti koje uvjetuju postanak, upotrebu i mijenjanje jezičnih elemenata i struktura, odnosno jezičnih funkcija (govornog izražavanja i razumijevanja govora) prema psihološkoj dobi, mentalitetu, afektivnim stanjima, inteligenciji pojedinca», kako piše u enciklopediji, a meni ostaje da dodam: čobanče ostaje čobanče pa i kad bi ga turio u ćivot ostroški!
Hasanaga drekom zatomljuje svoju uvrijeđenost Autor «Hasanaginice», po Kilibardi, «zatomljuje Hasanaginu uvrijeđenost njegovom napadnom iskaznošću i rustičnim ispoljavanjem elementarne bujnosti. Takvim postupkom se izbacuje psihološki osnov Hasanagine prenagljene odluke sa pravca umjetničkog radijusa koji djelo određuje kao umjetničku uobličenost». Gospode Svedržitelju! Da je moj student ovo napisao u pismenom radu, zabranio bih mu bar godinu da mi iziđe na oči!
Drugu Kilibardinu rečenicu ne bi dešifrirala ni crnogorska Udba, osnivačica Kilibardine Narodne stranke. Kovanicu «iskaznost» naš učenjak često koristi umjesto obične i «nestručne» riječi «iskazivanje». Glagol «zatomiti» znači prigušiti, potisnuti osjećanje ili misao. Dakle, pjevač prigušuje, potiskuje Hasanaginu uvrijeđenost tako što ga pušta da je napadno iskaže, ali i da «rustično» (to jest seljački, iliti neotesano, prosto, grubo) ispolji «elementarnu bujnost», a ovo, priznajem, ne znam šta mu znači. Riječi kojima je Hasanaga, po kratkom postupku, šutnuo ženu: «Ne čekaj me u dvoru bjelomu, ni u dvoru ni u rodu momu», po Kilibardi «zatomljuju Hasanaginu uvrijeđenost» i usput dokazuju da je ovaj aga seljački neotesan i elementarno bujan! Kilibarda ili nije pri sebi, ili ne zna šta znači glagol «zatomiti». Ispao bi čitav esej kad bih uzeo da ispitam njegovu upotrebu riječi čije značenje ne zna, počevši od «prosedea»!
Tisućne su Kilibardine muke s riječima, i našim i stranim. Kaže da je Kulinova kada (iz pjesme «Boj na Mišaru») bila «samouvjerena u tursku pobjedu». Kaže da termin «kratka priča ima samo u neknjiževnim razgovorima smisaono značenje»! Eto taj učenjak koji veli «samouvjerena u tursku pobjedu» i «smisaono značenje» – dobitnik je Trinaestojulske nagrade! Još kaže i da Višnjićev ep «ima sve magistralne pravce klasičnih epova», ali, na žalost, ne informiše nas na kojem od tih «magistralnih pravaca» možeš autostopirati. Po njemu, «etika koja je uobličena u kult» «može da obuzdava pjesmu u umjetničkom razvoju»! Zalud ćeš ga ubjeđivati da glagol «obuzdava» nema pokudno značenje već da izriče pohvalu blagotvornom dejstvu te «etike» na pjesmu i da je trebalo reći: «ometa pjesmu u umjetničkom razvoju». U njegovu jeziku nisi pod patronatom, to jest pod zaštitništvom, već si «zaštićen patronatom», dakle, zaštićen zaštitništvom. U njegovu jeziku nema interakcije činjenica već «interakcijske saradnje činjenica», a priča o neimaru, kad bi se izdvojila iz «Mosta na Žepi», imala bi «postojanu umjetničku stabilnost». Pošto «stabilan» dođe od «stabilis», što znači postojan, priča o neimaru bi imala, dakle, postojanu umjetničku postojanost.
Relacija trougla U njegovu jeziku ima prometnih prekršaja koje može počiniti samo slijepac: «Valjalo bi ispitati problem slobode žene na relaciji trougla: Euripid – Hasanaginica – Gete». Ih, jarabi, jarabi! – rekli bi Andrićevi junaci kad se uljudno čude. Prostački mu je reći «na relaciji» ili «u trouglu», jer on je naučnik, a to znači: obavezan je od dva ispravna izraza napraviti treći, ali kljast. A kad veli da su «izvjesni sadržaji» balade «Hasanaginica» «bili prijemčivi za senzibilitet budućeg pjesnika Ifigenije na Tavridi», zanebesa ti se pred ovom naglavce okrenutom tvrdnjom. Prijemčiv je ko lako prima, prihvata, shvata što. Ispade da je balada lako shvatila Getea, a ne Gete baladu. Da je pismen, kao što nije, kazao bi da je Geteov senzibilitet «bio prijemčiv za izvjesne sadržaje naše balade».
Bese i radijusi Kilibarda voli «obime», «trougle», «stepene», «radijuse». Čujte ga: «Mirenje žrtve sa sudbinom ističe poruku da svaka odluka porodične zadruge mora biti besprijekorno (valjda: bespogovorno?) poštovana i širi radijus mizernog postupka osoba koje krše svetinju bese i razbijaju interese kolektiva»! Šta znači iskaz: «širi radijus mizernog postupka»? Kad se, u albanskoj pjesmi «Pala magla na Bojanu», uzidana žena pomiri sa sudbinom, to ima čudnu posljedicu u stvarnosti: osobe, koje su mizerno postupale, sad postupaju još mizernije! Htio je, mrčo, kazati: mirenje žrtve sa sudbinom naglašava mizernost ponašanja osoba koje krše svetinju bese i razbijaju interese kolektiva. Ali je, pritom, crnjo, htio da se izrazi učevno, pa mu se, kako priliči «reliktu stočarske civilizacije» zaljubljenom u «radijuse», otela nakazna rečenica. Miješajući «kadune» i «formiranja», «bese» i «radijuse», «vrane» i «faktore nasljeđa», Kilibarda je majstor autoparodije. Kad kaže: «Višnjić je konstatovao», osjetite da je formulacija krnja, jer treba reći «drug Višnjić je konstatovao», ali, ako je ovdje omanuo, docnije se iskupio goneći Višnjića da se pita: Da li se identifikuje broj Markovih i knez Ivovih godina?
Antropomorfizovana nebeska tijela «U prvih osamdeset stihova pjesme Početak bune protiv dahija», kaže Kilibarda, «razvijena je široka panorama srpskog neba sa procesijom antropomorfizovnih nebeskih tijela». Što je tačno glede «srpskog neba»: u 19. vijeku jedan pop je pjevao: «Nebo je plave srpske boje, u njem stoluje srpski Bog, oko njeg anđeli srpski stoje, i dvore Srbina, Boga svog». Tačno je i da je procesija što i litija, i da antropomorfizovan znači čovjekolik, prikazan na čovječiju sliku i priliku. U Višnjićevoj pjesmi «od Tripuna do svetoga Đorđa svaku nojcu mjesec se vataše», potom «uvati se sunce u proljeće, u proljeće na svetog Tripuna, jedan danak tri puta se vata, i tri puta na istoku igra». Dakle, kad se pomrače, mjesec i sunce budu na sliku i priliku čovječiju, ali je šteta što Kilibarda ne kaže jesu li srboliki ili turčinoliki, jer to iz Višnjićevih stihova ne vidimo jasno, vjerovatno se radi o prvom, pošto «procesija» nema u Turaka. Potom «od Đurđeva do Dmitrova dana sve krvavi barjaci idoše viš' Srbije po nebu vedrome». Čovjekolike su, znači, i komete, jer su prikazane kao «krvavi barjaci», a gdje su barjaci, tu su i barjaktari. To što su nevidljivi ne treba da nas obeshrabri, jer se u drugoj narodnoj pjesmi kaže: «Barjaktara barjak poklopio». Napokon, «grom zagrmi na svetoga Savu usred zime, kad mu vreme nije, sinu munja na časne verige, potrese se zemlja sa istoka». Nebesko tijelo zvano grom takođe je antropomorfizovano, jer to je onaj Njegošev «grom stravični te krune razdraba», dakle, stvoren je na podobije Miloša Kobilića. Nije ovo prvi, no sto prvi put da Kilibarda valja besmislice jer se ofrlje gađa stranim riječima.
Profesorska raznoslovlja Kilibarda je poluobrazovana osoba koja svoje neznanje i odsustvo sluha za književnost kuša prikriti grčevitim naporom da bude «su-stvaralac», da bude čitateljski «maštovit». U želji da se otrgne od misaonih stereotipa, koji su mu jedini dati (baš kao i jezički), a riješen da skrije banalnost svojih zapažanja, jednom se otiskuje u izmišljanja, čas komična, čas nesnosna, koja zove «domišljanjem», a drugi put se upušta u visokoparna praznoslovlja čija bi neusvislost trebalo da ostavi dojam dubine: «Realizam narodne epike manje je iskazan na ravni (valjda: u ravni?) istraživanja svakodnevnih životnih činjenica (valjda: činjenica svakodnevnog života?) nego u smislu (dakle, «manje je iskazan na ravni» «nego u smislu»!) za pronalaženje realnosti života u ponašanju ljudi (djeco, pišite: zadatak umjetnosti je – pronalaženje realnosti života u ponašanju ljudi!), koji se zbog svog istorijskog značaja, ili mitske odmaklosti (jer primaklost je nemitska), mogu osmatrati samo iz žablje perspektive (tj. ukoso i odozdo, jer u istoriji i u mitu susrećemo sve same Gargantue i Pantagruele), i u ponašanju lica čiji je stepen duhovnog života hipertrofija (opet žlijezde s unutrašnjim lučenjem!) normalnih ljudskih mogućnosti». Dakle, ako epika pronalazi realnost života u ponašanju ljudi koji se zbog istorijskog značaja ili mitske odmaklosti mogu posmatrati samo iz žablje perspektive i, uz to, ako epika pronalazi realnost života u ponašanju lica čiji je stepen duhovnog života hipertrofija normalnih ljudskih mogućnosti, onda se postavlja pitanje: kolika je doza učtivosti potrebna da ovakve pasuse ne proglasimo – idiotskim?
Ovaj i ovakav Kilibarda u razgovoru s Ajadčićem kaže: «Ja ne priznajem da postoji 'neiskazivo'»– toliko je uvjeren u moć svog jezičkog i stilskog dara! To veli čeljade koje je ili nesposobno da skroji čestitu rečenicu – ili mu vlastite tvrdnje, ako ih ne uresi visokoparnim frazama, sintagmama i riječima lišenim značenja, ne bi zvučale uzvišeno ni dubokomisleno. Mnoge njegove besmislice potiču s ovog izvora. Sintagma «mitska odmaklost», na primjer, prazan je a zvučan ukras koji ništa ne kaže, a njegovu rečenicu čini beslovesnijom no što je neminovno morala biti.
Ispravljanje zadaće I ovaj Kilibardin iskaz plače za crvenom olovkom: «A umjetnička slika ličnog bola koji ima intenzitet naglašene individualnosti sa psihološko emocionalnim dimenzijama kolektiva, koje su uslovljene etičkim i društveno-istorijskim agensima, neponovljiva je u poznatim tužbalicama». Ispravimo ga odmah: «Ovakvu umjetničku sliku, u kojoj je bol, po svom intenzitetu, naglašeno individualan i u isti mah obojen kolektivnom psihologijom i emocijama, koje su uslovljene etičkim i društveno-istorijskim agensima, ne možemo naći u poznatim tužbalicama». Prepuštam vam da sami prebrojite prometne prekršaje koje je Kilibarda napravio u jednoj rečenici. Lični bol – uzimam tek jednu grešku – u mojoj formulaciji više nije, kao u Kilibardinoj, «naglašena individualnost», to jest osoba koja ima «psihološko emocionalne dimenzije kolektiva»!
Još jedan primjer: «I pored zapaženih pokušaja da se u narodnoj književnosti definišu pjesničke individualnosti, utemeljena navika sputava čitaoce koliko i istraživače da od ovog žanra, 'kao skupa individualnih dela, kod kojih je više izražen identitet oblika i sadržaja nego razlike koje postoje među njima', ne zalaze u oblast umjetničkog procesa pojedinca, koji je bio oplođen mišlju i osjećanjem da kauzalitet duha i materije uobličava umjetničkim slikama». Tako počinje njegov tekst o tužilici iz Krivošija. Ispravimo greške: ne kaže se «umjetnički proces pojedinca» već «u pojedincu», ne kaže se «navika sputava da ne zalaze», već «da zalaze», i ne kaže se «da od ovog žanra» «ne zalaze u oblast», već da «iz oblasti izučavanja ovog žanra (ili zanimanja za ovaj žanr) zalaze u oblast…» Navika ovdje nije «izgrađena» nego tek «utemeljena», a Kilibardu je strah da ne počnu zidati na tom temelju. A otkud zna da čitaoci «ne zalaze u oblast umjetničkog procesa pojedinca»? Niotkud. Pošto čitaoci nikom ne povjeravaju svoja «zalaženja» i «nezalaženja», jer nisu kritičari, ni naučnici, ispostavlja se da je Kilibarda vidovnjak. Zato su njegova lupetanja toliko duboka. Jedan engleski pisac o svom junaku kaže da je «glup i dubok». I ovaj učenjak često je glup i dubok. Njegova tvrdnja: «oplođen mišlju ili osjećanjem da kauzalitet duha i materije uobličava umjetničkim slikama» – ne zna se je li gluplja ili dublja.
Žanrovog žanra žanr Saobraćajne nesreće u pređašnjoj rečenici sitnica su spram fakta da je Kilibarda otkrio novi žanr – narodnu književnost. Što znači da «Banović Strahinja» i «Smrt Smailage Čengića» više ne mogu pripadati istom žanru – epici: Milijin spjev treba brojiti u žanr narodne, a Mažuranićev u žanr nenarodne književnosti, a kakvu bi drugo književnost i mogao pisati ban koji je bio stup nenarodnog režima u Hrvatskoj? Uz to, Kilibarda veli da tužbalica pop-Markove sestre «samo formalno pripada žanru tužbalica – načinom izvođenja, stihom i ritmom». Dakle, narodna književnost je žanr koji se dijeli na žanrove, a jedan od njih je i tužbalica. Ali postoji ne samo žanrov žanr već i žanrovog žanra žanr: pomenuta pjesma, kaže Kilibarda, «neodvajanjem čojstva i junaštva uklapa se u žanr crnogorskih tužbalica». U žanru narodne književnosti žanr tužbalica se dijeli na žanr crnogorskih i žanr necrnogorskih tužbalica! E blago Crnoj Gori kad su njeni učenjaci ovako bistri.
Kilibardini pačići Kako Kilibarda analizira tužbalicu pop-Markove sestre? «Pjesnikinja se ne pridržava običaja da samo ređa detalje opisa. Svaki njen atribut znači polazni stav u pjesničkoj definiciji cjelovite karakteristike ličnosti o kojoj se govori». U partijskom i vojnom jeziku karakteristikom se zvalo navođenje bitnih svojstava osobe. Kilibarda često poseže za sintagmom «cjelovita karakteristika ličnosti», u čemu se ogleda uzoran član SK koji se u nauci služi partijskim žargonom. Za nekomuniste, pak, «karakteristika» je jedno svojstvo i ne može biti «cjelovita». Nadalje, običaj tužilica je «da samo ređaju detalje opisa» – u tome im je, po Kilibardi, sva pjesnička tehnika. Pop-Markova sestra se ne pridržava tog «običaja», ali, ako je «svaki njen atribut» samo «polazni stav u pjesničkoj definiciji» bratove ličnosti, to znači da dolaznog stava nema ni u pleću! Ako je «svaki njen atribut» tek «polazni stav», ti «atributi» su Zmajevi pačići koje tužilica ređa od srede do petka al se nisu makli dalje od početka.
Rđavo prepričavanje pjesme Kilibarda dalje kaže: tužilica se «ne zadovoljava sjajnom poredbom 'gusta kosa kao rosa', nego ide dalje u poetsko objašnjenje: kosa je niz pleći raspletena, raščešljana i rašćetana, da bi misao i sliku podizala poentom ’sveta maglo’». «Podizala poentom», kaže Kilibarda imperfektivizujući, iz samo njemu znanih razloga, glagol «podići». Drugi put veli da sin, kad sahranjuje majku, ne zaboravlja «da joj urisuje petokraku zvijezdu na posmrtnu afišu». Nasilu imperfektivizovano «urisuje» lako je vratiti u «uriše», ali nije dovoljno «podizala» zamijeniti sa «podigla», jer tužilica je valjda svoju misao uzdigla, uzvisila? Ali učiti Novaka stilu isto je što i musti jarca, zato pogledajmo šta tužilica kaže:

Gusta kosa, kao rosa,
žarko sunce!
Niz ramena raspletena,
sveta maglo!
Očešljana, rašćetana,
naš sjedino!

Kilibarda je rđavo prepričao ove stihove: «poenta» nije «sveta maglo» već «naš sjedino». Kilibarda ne kaže na koji je način tužilica tom «svetom maglom» svoju misao i sliku «podizala». Poredbu kose s rosom proglašava «sjajnom» ne obrazlažući zašto, ne kuša naći «nosioca poredbe», zajedničku osobinu, kao da je sličnost kose i rose nešto po sebi razumljivo.
Kosa i rosa ne porede se zato što su slične, nego postaju slične zato što se u pjesmi porede, kako bi rekao Mukažovski. Poredbu pojačava unutrašnja rima kosa-rosa: sličnost zvuka zbližava značenje riječi. Poredbama i metaforama: rosa, žarko sunce, magla, ćetanje – tužilica lik svog brata preslikava na prirodu kako bi ga sebi i drugima kraticom objasnila, a pri tom uspijeva da nagovijesti i nešto o čovjeku uopšte. Rosa je sušta ljepota, ali kratkovjeka, stoga je i kosa, njena ljepota, prolazna kao rosa – ova zajednička osobina je rezultat smjelog sprezanja nesličnih stvari. U svijetu gdje su pogibije svakodnevne, i uopšte u svijetu takvom kakav jest, ljepota kose iščezne brzo kao rosa, a ovu sugestiju osnažuje metafora «žarko sunce» koja kazuje šta je pokojnik bio za tužilicu, za familiju, ali, pošto se unutar svakog uspjelog stiha riječi uzajamno podupiru, uzajamno umnožavaju značenja, pridjev «žarki» (kao dio jednačine kosa–rosa–sunce) dobija dodatni smisao: «žarkost» sunca djeluje kao obrazloženje zašto je «kosa» iščezla kao «rosa»: ljudskost u popu gorjela je prejako. Potom se kosa jednači sa «svetom maglom» – slika velike sugestivnosti: kao da je «rosa» iz prethodnog stiha, pod tim «žarkim suncem», isparila i prešla u «maglu»! «Rosa», «žarko sunce», «magla» i «rašćetan» metaforički su lanac toliko suptilan da smo zapanjeni finoćom tužiličinog osjećanja za poetske mogućnosti riječi.
Kosa je «rašćetana» i sijeda: otkriće proljeća u jesenjoj sjedini potez je velikog pjesnika. Cvjetanje i svenuće ukrštaju se u neizbrisivoj slici čovjeka čija je izuzetnost prkosila zakonima prirode, svejedno što «rašćetana» kosa vuče porijeklo iz narodnog govora: pop je «probeharao», kako se u narodu kaže kad čovjek počne da sijedi. Kao da je pop Marko, sve dublje ulazeći u svoju fizičku jesen, bio sve bliži svom ljudskom proljeću.
Javor na saboru Potom Kilibarda kaže: «Naglašavanjem muške visine kao nezamjenljive strane viteškog izgleda», tužilica «pravi metaforu kojom ostvaruje i funkciju istaknutog kvaliteta: ‘Naš javore na sabore’». To je sve što ima reći o ovom velikom stihu. Kakva je to «funkcija», u čemu je njen «kvalitet», zašto je «istaknut»? Ne znamo. Uz to, zalud ćeš Kilibardi objašnjavati da poezija nije u «naglašavanju visine kao nezamjenljive strane viteškog izgleda» – to je banalnost iz pera fanatičnog proizvođača banalnosti. Slika «naš javore na sabore» izlazi iz sestrinskog srca koje je bilo puno kad je gledala svog brata među ljudima! Okružujući ga mnoštvom, poetski je «dokazala» njegovu visinu, a riječ «javor» stala je da zrači u više pravaca pored ostalog i zato što se rimuje s riječju «sabor» čija je višesmislenost (okup ljudi uopšte, crkveni god, glavarsko sijelo, vašar) – izvrsno proradila: na bilo kojem skupu ljudi njen brat je nadvisivao sve, a pripjev «mudra glavo» uspostavlja ravnotežu fizičkog i duhovnog.
Sestra se gordila bratom višim od sviju, ali u pozadini slike slutimo muško, agonalno osjećanje života: u boju si ispred svih, na saboru si iznad svih. Znamo ko smo tek kad svoje junaštvo, visinu, ljudskost odmjerimo s drugima, kad se nađemo u mnoštvu gdje se pojedinac lako sliva s ostalima. Uz to, tužilica ne kaže «moj» nego «naš javore»: ličnu emociju skriva iza množine, pokojnika gleda očima porodice, bratstva, plemena, time njegova naočitost, visina, bivaju nepobitniji, jer sestre često gledaju vrlo pristrasno! Iz ovog stiha progovara ženska, a u dubini se sluti muška Crna Gora.
Perifraze «Ova Krivošijanka, na način drevnih pjesnika, opominje opštu silu u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni prostori: 'Kako, bože, trpjet može / volja tvoja!' Taman kad je pjesnikinja ponijela misao u oblast etičkog smisla vrhovne sile koja sve objedinjuje, i kad se povjeruje da je građevini stavljen završni friz, tužilica svu raniju priču i njen filozofski zaključak pretvara u osnovu za razvijanje mitološke slike kojom će oformiti objektivnu ideju djela i poistovjetiti je sa subjektivnom idejom».
Tako Kilibarda. Ostavimo po strani (u njegovim tekstovima često) bulažnjenje o «objektivnoj» i «subjektivnoj» ideji djela i upitajmo se: šta je rekao o stihu kojim se tužilica obraća Bogu? Ni prva, silno nabujala perifraza: «opšta sila u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni prostori», ni druga, nešto kraća: «vrhovna sila koja sve objedinjuje» – ne kažu ništa. Jeftinim poetizacijama Kilibarda opet kuša skriti tugaljivu istinu da o pjesmi nema šta da kaže. I šta znači tvrdnja da tužilica opominje Boga «na način drevnih pjesnika»? Kojih drevnih pjesnika? Kakav je njihov «način»? I kako je pjesnikinja «ponijela misao u oblast etičkog smisla»? Zar se misao «nosi» kao predmet? Zar ne bi trebalo da misao nju uznese? I šta znači iskaz: «oblast etičkog smisla vrhovne sile»? Ništa. Zašto taj stih sadrži «filozofski zaključak» pjesme i u čemu je njegova filozofičnost? Hajde znaj! Ali da Kilibarda po stoti put krčmi maglu i besmislice, to stoji.
Bog i Krivošijanka Naš učenjak nije u stanju čak ni da tačno navede stih koji smatra «filozofskim zaključkom» pjesme, a koji u izvorniku glasi:

Kako, Bože! trpjet’ možeš?
volja tvoja!

Komunist Kilibarda Bogu je oduzeo pravo na veliko slovo, potom je vezao glagol «trpjeti» i imenicu «volja» i time ubio nagovještaje koji ovaj stih čine velikim. U originalu, stih je uzvičan, pa upitan, pa uzvičan: ženski glas prolazi kroz tri modulacije, što govori o snazi i bogatstvu emocije. Kako Bog može trpjeti – zasad ne znamo šta, jer ovom stihu smisao daje kontekst: prethodno je rečeno da su Turci

Srpske majke ocrnili,
nama crno!
Zlo bilježje, svud mramorje,
aoh, pope!
Međom kolac, grob u dolac,
vitezovah!
Suze rone, prsi biju,
ostrižene;

a tačka i zarez znak su da posljednji stih treba čitati skupa sa sljedećim: «Kako, Bože! trpjet' možeš?» Majke u crnom, ostrižene za poginulima, koje plaču bijući se u prsi, oko njih mramorje, grobovi vitezova u docima, koci (sa glavama!?) po granici – kako sve to, Bože, možeš trpjeti? Bog bi morao biti ganut prizorom koji zrcali vjekovnu nesreću, jer sve ovo traje «od Lazara», a ipak ostaje neganut.
Pripjev «volja tvoja» sintaksički je osamostaljen, zato se može čitati na tri načina, što stihu daje veliku dubinu: 1) Kako možeš trpjeti kršenje volje tvoje? Kako sve ovo možeš trpjeti ti i volja tvoja? Uzvik je izraz nerazumijevanja božje ravnodušnosti! 2) Ne samo, Bože, da sve ovo možeš «trpjet'», nego je tvoja volja baš takva! Ti tako hoćeš! Uzvik izražava gorku optužbu koja raskriva dubinu sestrinskog bola, raspamećenost tim bolom! 3) Takva je, eto, ta (neshvatljiva) božja volja. Ljudski um je nejak da je pojmi i, mada se na zemlji dešavaju užasi, možda su oni dio višnjeg, nama nedokučnog plana? «Volja tvoja» zazvuči kao odlomak molitve: «neka bude volja tvoja», čujemo skrušeno prihvatanje od Boga pisane sudbine: šta se može, takva je tvoja volja!
Zato je ovaj stih veliki. Pred velikom poezijom Kilibarda je, dakako, opet ostao mutav. Njegove «analize» ili ubijaju ili promašuju poeziju. A i šta bi dr Eo Ipso mogao kazati o stihu u kojem se otvara ponorna dubina ženske duše, ženske Crne Gore, one o kojoj su do Kilibarde doprle tek neprovjerene glasine? U tom stihu su sliveni nerazumijevanje Boga koji ne interveniše, mada bi morao, pobuna protiv Boga, protiv krvavog zemaljskog poretka koji je izraz božje volje, i skrušeno prihvatanje udesa od Boga poslanog. «Dotjerujući» ga, Kilibarda ga je uništio.