Jasmin Imamović

NA RASPUSTU U BRČKOM

Sarajevske Sveske br.

Bude me golubovi s tavana. Guču, vrte se, hodaju, valjda i ponekad krilima prhnu. Zatvorenih očiju vidim crno, crveno, pa skoro žuto, otvaram oči… Prostrana soba, visok plafon, duga žica i okrenuto okrenut tanjir. Sa staklenom kruškom. Na ormaru veklike tegle sa ružinim laticama u vodi. U rukama osjetim slatku slabost, jorgan ugodno težak i lijepo mi je što budan ležim. Kroz zavjesu se probijaju titrave šipke od sunca i prašine. Neprekidno se kreće, obrće, treperi i blista dok svjetlost je nosi. Sunčeva prašina stiže do čistog ćilima i pomijera njegove šare. Iznad peći, na bijelo okrečenom zidu, žućkasta mrlja. Zagledam se u nju široko, duboko, i vidim jelena. Govorio sam svima i kažu “šta ti je, to je fleka”. A treba gledati malo duže, kao u prazno, držati širom otvorene oči dok se ne pomiješaju oblici, udisati duboko i u mrlji “čekati jelena”. čujem nenu kako sprema doručak i pjeva…

“…Golubice bijela, što si nevesela…”

Izlazim na širok hodnik zastrt ćilimom. Velika staklena vrata širom otvorena. Stajem na verandu ukrašenu bezbrojem zelenih listova. Veći su tamnozeleni, a manji svjetliji. Sunce ih čini prozirnim. U lisnatoj zavjesi ljubičasti i bijeli cvjetovi. Teški listovi naslanjaju se na izrezbarenu ogradu verande kao kosa na kragnu. U ogradi otvori u obliku srca. Gledaš kroz njih kad se od nekog kriješ. U to malo srce može stati čitava avlija. Lijepo vidiš mutvak, golubarnik, ružićnjak, strehu od grožđa, a tebe ne vide. Daidža i Muhamed, kad nema djeda, sjednu na ogradu i sviraju gitaru ili pričaju i nešto se smiju, a nena ne da, potrgaše joj lozu.

Veći sam od ograde. Naslonim se na nju laktovima i gledam daidžine golubove. Izviruju pa ulaze kroz otvore na golubarniku, guraju kljunove u svoje perje i paperje, šire repove i bijele se, bijele. U golubarniku i oko njega nisu svi golubovi bijeli. Bijelih je bilo najviše, jer, imao je daidža obične pertlove, visokoletače ali i goješe, sa veoma dugim perjem na nogama, i potpuno bijele flukove sa crnim kljunom. Njegova jata, letača, redovno vijana, za kratko vrijeme dostizala su visinu tačke i nestajala u nevidljivoj visini. Među daidžinim letačima bilo je i plavih topoljana, crveno prskanih i crno tigrastih engleskih tiplera.

Gledam, na krovu usamljenog fluka zvanog Che. U daidžin golubarnik došao je kao frenter, golub lutalica. Daidža i ostali golubari bili su zadivljeni njegovim izgledom. I stvarno ima posebno blistavo bijelo, glatko perje, crni kljun i biserne, bistre, pametne oči. Ima i “vilo pero” u repu koje se, nakon korijena, račva, što je kod golubova, prava rijetkost. Oko noge mu prsten boje srebra, prava, pravcata državna karika. Niko nije znao odakle je mogao doći. Daidža mu, kao svakom frenteru, koncem povezao krilo, da se na njegov tavan navikne a onda su ga jednog jutra vidjeli na krovu kako kljunom odvezuje konac, oslobađa se i nestaje u visini. To, prije njega, nikada nije učinio ni jedan golub. Svi su uzalud čekali do mraka. Bilo je priče među golubarima, u stilu kako došao, tako otišao, frenter je frenter, a golub se vratio nakon tri dana, mirno sletio na krov, kao da se ispod njega izlegao. To, prije njega, nije učinio ni jedan frenter. Kao da je htio pokazati da se njega ne može vezati i da on može, letjeti bolje, više i duže od svih. I da se, kada to hoće, može vratiti i nakon tri dana i dvije noći leta. Odmah se pročulo da on nije običan golub. Za ovog lijepog i pametnog lutalicu, frentera, golubari su pričali a djeca prenosila neobične priče. Jednom se, kažu, na daidžino jato okomio kobac. Doletio je lukavo, sa suncem iza leđa i iznenadio jato koje je bilo u uspnu. U dvorištu je nastala panika. Jato se zbilo i smanjilo svoj krug, kobac je kružio a onda se jedan golub odvojio od jata, obrušio prema zemlji i za sobom povukao kobca. Kobac se sjurio, nestali su iza dalekih i visokih krošnji topola a jato se u međuvremenu uspjelo spustiti na krov. Među njima nije bilo lijepog frentera. Kažu da su golubari plakali za ovim pametnim i nesebičnim golubom sve dok se, nakon nekoliko sati, nije pojavio na krovu golubarnika. Avlijom se prolomio veliki i dugi aplauz. Daidža i njegovi drugovi su toliko aplaudirali i galamili da su probudili i naljutili djeda. Na aplaudiranje, kažu, frenter se nije ni osvrnuo. Samo je ponosno podigao glavu i lagano prošao kroz otvor u golubarniku. Tog dana, golubari su mu, zbog njegove naročite hrabrosti, nesebičnosti, pameti i ljepote, dali ime Che Guevara. Poslije su ga skraćeno zvali Che.

Zagledan u čuvenog Chea, nisam ni primijetio kada se na krov popela i njemu primakla golubica. Prelijepa bijela tiplerka sa malenim kljunom i blistavim perjem. čim je ugledao golubicu, počeo je zabacivati glavom i zavlačiti kljun pod svoje krilo. Ona ga je netremice gledala. Che je zamahnuo krilima i sletio pored ružićnjaka, pa odšetao uz zid mutvaka, koji se ne vidi od golubanika ali vidi sa verande. Doletjela je za njim, primakla se i počela tražiti njegov kljun. On je vrtio glavom, kljun izmicao i onda se naglo i strasno predao poljupcu. Dugo su se ljubili, ona se za kratko našla pod njim a onda su kao pijani počeli šetati u krug, vukući repove i krila po travi. Tako su se šepurili nekoliko minuta, pogledali prema nebu i poletjeli neobično mlatarajući krilima.

Eto djeda. Izbrijan, nasmijan.

- Šta radiš ?

- Gledam golubove.

- Opet ?

- Ja.

- Idemo unutra, nena napravila maslenjak.

Volio sam miris maslenjaka s paprikama i kajmakom, prijalo mi je sve što nena napravi. Poslije doručka, čim zamirišu kafa i dim djedove cigarete, istračavao sam u avliju, već punu daidžinih drugova. Iz mutvaka se čuje Rej Čarls, a ispred mutvaka daidža i drugovi dižu tegove, boksuju pravim bokserskim rukavicama i pričaju o golubovima.

Tog ljetnjeg raspusta u Brčkom, jutra sam provodio u avliji a dane na Savi. Če i njegova golubica skoro i nisu izlazili iz golubarnika, dok se mladi nisu izlegli. Poslije su, naizmjenično, hranili svoja mladunčad, pištančad, a daidža se radovao novom, mladom Čeu. Sava je bila bistra, ronio sam i plivao bolje nego prošloga ljeta, ali ne dovoljno dobro da bi djeci sa Save bio ravan. Od toga sam se liječio igrajući fudbal.

I, kada je bilo vrijeme da se vratim u Tuzlu, dogodilo se. Daidža je vijao jato. Che je bio glavni. Dok su još bili na vidljivoj visini, oko njih je počeo kružiti soko. I to “srpo”, onaj sa polukružnim krilima. Znali smo da će Che nešto pokušati. Izdvojio se, odvukao pažnju sokola od jata, sunovratio, prema zemlji ali soko ga je sustigao, svladao i odnio prema šumi pored Save. Golubari su istrčali iz avlije, zviždali, vikali pratili sokola i Chea, dugo ih nije bilo, i onda su se, tužni vratili. Daidža nije ni pogledao pristiglo, isprepadano jato a ja sam otišao u sobu i plakao. Prije nego što sam zaspao, nena mi je promijenila jastuk mokar od suza.

U Tuzli sam se stalno raspitivao za Cheovu golubicu. Govorili su mi da je valjda dobro, da neznaju, kao da oni zagledaju svakog goluba, zašto se toliko raspitujem… Tek na zimskom raspustu, kada sam ponovo došao u Brčko, saznao sam istinu o nestanku Cheove bijele golubice. Ona, poslije njegove nesreće dugo nije napuštala tavan a onda je jednoga dana uzletjela i velikom brzinom krenula ka visini. Nebo je bilo vedro i pogledom su je pratili dok se nije pretvorila u tačku a zatim nestala dostigavši, za nas ljude, nevidljivu visinu.

TELEVIZOR

Tetka me vodi uz stepenice. Na raspustu, kod djeda i nene, bilo je dobro, kao u snu, sve dok me iz lijepog snivanja nije probudio okrutni soko. Od tog užasnog trena nestanka Čea, počeo sam brojati sate do povratka u Tuzlu, u svoju ulicu, narančastu zgradu, haustor, naš stan. Nestrpljivo sam očekivao susret sa sestrom, roditeljima i djecom iz ulice. Iz Brčkog sam doputovao s tetkom Eminom. Ona mi reče da je tata kupio televizor. Napokon. Dosadilo mi je da idem kod komšije i čekam da on skine gondolu, pa bijelu presvlaku s njega, vrati gondolu i napokon ga upali. Često se pokaže da sam džaba došao. Kad ugledam “Vijesti” ili “Aktuelne razgovore”, meni se smrkne.

Hodnik pun papuča i potpećenih cipela. I muških i ženskih. Čudno. Žene dolaze samo prije podne. Žene i muškarci zajedno, dolaze u dva, najviše tri para potpećenih cipela. U nepotpećenim, čitavim cipelama, dotjerani, dolaze na sestrin ili moj rođendan. Ovoliko muškaraca i žena odjednom, mogli je svojim kalavarama, papučama i potpećenim cipelama zatrpati moj hodnik samo ako se desio neki belaj.

Prođem preko papuča i kalavara i uđem u dnevnu sobu. Svjetlo ugašeno, televizor upaljen. Soba puna. Sjede na kauču, otomanu, foteljama, stolicama, štokrlama i na podu. Niko ne obraća pažnju na mene. Svi gledaju samo TV. Isti kao djedov. Ima i stabilizator. Znači, ne pali se na svoje, nego na dugme stabilizatora. Da se ne pokvari. Odmah su kupili i policu. Gore TV, dole gramofon. Mama plače, ljubi mene, pa tetku i nešto joj šapće.

- Gdje je tata - pitam
- Na putu - šapće mama.
- Šta je ovo ? - pitam.
- Ništa - kaže i plače
- Šta je ? - pitam tetku.
- Ubijen Kenedi - kaže tiho, kao da je to samo njena i moja tajna.
- Zašto ?
- Politika - reče tetka i slegnu ramenima.

DŽENAZA

Opet kafa kod mame. Žene pokušavaju utvrditi ko je ubio Kenedija. Mafija ili CIA, Osvald ili neko drugi. Njega vole, Žaklinu ne vole. Danima se priča o njegovoj sahrani. To sam i ja na televizoru gledao. Nešto kao velika dženaza. Samo nema hodža. A mi smo dosta znali o dženazama, jer naša zgrada je bila pored samog groblja, koje su neki zvali tako, neki mezarje a djeca iz ulice, brdo. Znali smo se često pridružiti dženazi. Niko nije imao tako lijepe zube kao stare hodže. Mama je često govorila kako ne zna zubara kod kojega zubi nisu zdravi a ja sam mislio i da nema starog hodže i starijeg čovjeka, čiji zubi nisu kao biseri. To sam vjerovao dok se jednom ne poigrah sa Žutim kod njega u kući. Moj kliker ode pod kredenac, pipam ispod kredenca rukom, da napipam kliker i izvučem staklenu zdjelu za slatko. U zdjeli, umjesto ušećerenih šljiva, bijeli zubi u crvenim desnima. Pitam Žutog “šta je ovo” a on kaže “ nenino zubalo”.

Kenedijeva sahrana bila je posebna. Puno ljudi, zastava i vojnika. Poslije sam slično gledao u filmovima. U onim kaubojskim, grobovi su im ko naši. U onim gangsterskim i ljubavnim, grobovi im nisu kao grobovi, nego ravni. Samo trava i nadgrobne ploče. Od kako je ubijen Kenedi, žene su bile tužne ali svečano jedinstvene, skoro sretne zbog svoje zajedničke žalosti . Prije toga tema im je bila mašina za pletenje koju je kupila komšinica Lidija. Nisu se radovale, nego su govorile da mašina nikad ne može zamijeniti prste, pa tu nema kvaliteta. I, kao da im je Kenedijevo ubistvo dobro došlo. Pusti mašinu i pletenje, ubiše Kenedija. Trčale su ushićene, pričale o tome, postale Amerikanke.

Usred njihove kafe dođe Mukelefa. Sagele se, podigle obrve, nije im pravo. Rezervisane. Mukelefa živi od prodaje zlatnine, kože i serdžada iz Turske. Iz Italije je donosila zavjese - venecijanere, deke, koperdeke, šuškavce, pozlaćene šoljice za kafu, tanjire, escajge, gondole i velike lutke obučene u luksuzne haljine. Sve naše spavaće sobe izgledale su isto. Iznad kreveta slika mame i tate sa vjenčanja, pored kreveta natkasle, na njima specijalne i automatske stone lampe na dugme, preko puta kreveta psiha sa velikim ogledalom, uza zid ormari. Prekrivači za krevete, deke i koperdeke, morali su se slagati sa haljinom lutke iz Trsta a bronzane ili zlatne šare moleraja, sa prekrivačem ili haljinom. Ako je haljina protkana zlatom onda su šare moleraja bile zlatne, ako je haljina ili bar prekrivač, protkan srebrom onda su šare bile boje srebra. U čiju god spavaću sobu uđeš, na bračnom krevetu te čeka lutka sa punđom, lijepom haljinom, otvorenim plavim očima i raširenim nogama.

Mame su pričale da Mukelefa živi od šverca i od jednog studenta. Nisam dobro razumio jesu li rekle da živi od studenta ili sa studentom. One nisu prodavale ali su kupovale robu iz Turske i Italije i nisu živjle ni od studenta niti sa studentom. Ona je bila lijepa i slobodna. Možda su i zato o njoj govorile ružno.

Ušla je, čestitala mami televizor i na njega stavila gondolu iz Trsta na kojoj piše Venecija.

- Gondola gratis - kaže uspuhano, sjeda i hladi se laganom suknjom. Dok podiže suknju, mama i žene gledaju pred sebe. Vidim, preko bijelih čipkastih gaćica, halterima zakačene najlon čarape.

- Jesi li za kafu ? - pita mama.

- Jesam - reče Mukelefa i poče iz torbe vaditi zlatninu. Na stolu zasjaše ženski i muški prstenovi, lančići i medaljoni sa likom Kenedija. Isti Flaš Gordon. Žene spustiše obrve i podigoše pogled.

- Zadnja moda u Stambolu a čitam neki dan u novinama, i u Holivudu. Sofija Loren, Brižit Bardo, –ina Lolobriđida, sve nose ovakve privjeske.

Žene su sve pokupovale, jedne se odmah okitile a druge nakit pogurale u ormare, među svoje rublje, dok muževima ne smisle opravdanje. Prije nisu naročito voljele Kenedija. Bio im je drag što je mlad i što je švaler. Ljutile su se što je opkolio Kubu. Odjednom su ga počele previše voljeti. Skoro kao Tita. Nije mi bilo jasno zašto ljudi poznate ne vole dok su živi a vole kad su mrtvi. Pitao sam tatu. On kaže da mnogi ljudi više vole da uspješnima zavide nego da se dive. Kad nekog poznatog ubiju, tad kod ljudi nestane razloga za zavist, pa nastave da se dive i uživaju u svojoj plemenitoj žalosti.
- Kako to misliš “uživaju” ? - nije mi bio jasan.
- Tako, u tome prostaci uživaju - reče tata
- Ko šiša prostake - kažem, jer uzeo je novine a ja hoću razgovarati.
- Ne možeš ih zanemariti - kaže tata i pregleda naslove
- Zašto ?
- Zato što postoje i zato što ih je više - naslonio se i počeo čitati.

Sve sam lijepo čuo i zapamtio. Nisam razumio.

LORENS OD ARABIJE

Između predsjednika SAD-a i SSSR-a uspostavljena direktna telefonska veza, “Vruća Linija”.

SAD, SSSR i Velika Britanija, potpisale ugovor o stopiranju testova atomskog naoružanja u atmosferi, vodi i svemiru.

Građanski pokret za prava crnaca u SAD-u, organizovao marš 200.000 ljudi prema Vašingtonu. Govorio Pastor Martin Luter King.

Ubijen predsjednik SAD-a Džon Kenedi, 22.11.1963. godine, u Dalasu, Teksas. Lindon Džonson predsjednik SAD-a.

Na Kipru rat između Grka i Turaka.

Japan dovršava pripreme za Olimpijske igre u Tokiju.

Nema ništa dosadnijeg i dužeg od filmskog žurnala. Neki dan sam dobio pare za kartu i gledao “Lorens od Arabije”. Jedini ja ušao na kartu. Moja raja zalijepila na ulazu. Valjalo je ponovo probati sa rajom, bez karte. Jedva sam se provukao pored vatrogasca i babe Angele i ušao na staru, obrnuto okrenutu kartu. Baba Angela ima veliku dioptriju, gleda, pa pipka prstima , da nije zalijepljen kupon, i onda te udari ili pusti. Shvatio sam da ne vidi slova na sitnoj karti i da pogled folira a oslanja se na pipkanje. Zato sam, samo, obrnuo kartu i baba Angela nije napipkala nikakvo lijepljenje. Film mogu gledati dva, pa i tri puta zaredom. Ali žurnal, nikako. Sada je, prvi put u životu, žurnal interesantan. A tata kaže da nije dobro kad dnevnici i žurnali postanu interesantni i napeti. Šta tu nije dobro ? Poslije ratnog žurnala, ratni film. Dobio “Oskara”. Lorens od Arabije, heroj. Ima plave oči. Kao Tito.