Tonko Maroević

MOM – MALA OSOBNA MITOLOGIJA B. A. NOVAKA

Sarajevske Sveske br. 27/28

Ovaj mali izbor karakterističnih pjesama želi predstaviti najnoviju pjesničku zbirku slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka, nazvanu MOM, odnosno Mala Osobna Mitologija. Sam pjesnik kaže kako je tu knjigu morao napisati, kako ga je teret obiteljskih uspomena i povijesnih nedaća upravo silio da se s njima i na ovakav, pjesnički način, obračuna. Naime, dio tragičnih sudbina i zapletenih životopisa svojih izravnih predaka već je bio iskoristio i kreativno obradio u davnom dramskom tekstu Vojnici povijesti, ali bolna kronika i slikovita društvena freska Novakovih, Čepičevih, Schwartzovih i inih zaslužila je dubok odjek.
Pjesništvo Borisa A. Novaka obilježilo je cijelu etapu slovenske lirike, a kroz više od tri desetljeća objavljivanja zauzelo je jedno od najviših mjesta na nacionalnome Parnasu. Uz nekoliko saputnika on je najodređenije prekinuo s kulturnom hegemonijom neoavangarde (reizma i ludizma); premda je umio asimilirati i neka njezina pozitivna iskustva. Težnjom prema oblikovnom savršenstvu i vraćanjem na dominantu vezanoga stiha afirmirao je izražajno majstorstvo, a duboko intimnom i emotivno proživljenom motivikom uspio je ostvariti širu komunikativnost. Prema dosjetljivoj formulaciji Tarasa Kermaunera, Novak je najdublje osjetio iscrpljenost eksperimentalnog radikalizma i poželio se vratiti na početak, čak Prešernu kao ishodištu i simboličnom izvoru jezične čistoče, slikovitosti, zvonkosti.
Nećemo na ovome mjestu navoditi naslove pjesnikovih zbiraka, još manje motive njegovih teorijskih i eruditskih knjiga, imena niza pjesnika što ih je majstorski, s raznih jezika, prepjevao, nećemo se baviti njegovim bogatim nastavnim radom, značajnim društvenim angažmanom, širokim svjetskim vidicima, pisanjem za kazalište i za djecu itd. Boris A. Novak (rođen 1953. u Beogradu) rijetko je zanimljiva i stvaralački i etički integralna osobnost, koja svojom djelatnošću premošćuje epohe i prostore a svojim osjećanjem duga prema sredini i svom vremenu ispunjava mnoge praznine.
Ali možemo požaliti što nismo u stanju prevesti čitavu njegovu najnoviju knjigu, jer svojom formalnom zahtjevnošću i povremenom eliptičnošću povoda mnogi se tekstovi odupiru primjerenom prenošenju. Istina, pjesnik je već imao odjeka i u hrvatskoj sredini, zahvaljujući kongenijalnim prepjevima Luka Paljetka i Željke Čorak, a na srpski ga je prevodio Milan Đorđević, no njegovo najnovije i najosobnije poetsko svjedočansvo zasluživalo bi cjelovitu verziju. Stoga, uz nekoliko ovdje prevedenih uzoraka različitih pjesničko-pripovjednih postupaka, moramo makar naznačiti neobične tematske raspone i gotovo čudesne profile niza tretiranih figura.
Boris, dakle, nije mogao odoljeti a da ne evocira i neke komične situacije poput djedova izigravanja ludila (i odgovarajućeg gubitka službe), poput očeva čuvanja kornjača ili poput naslijeđenog sefa, u kojemu je Herr Holzer ostavio (umjesto novca) male fizičke tragove svojih ljubavnih avantura. No još je manje mogao ostati gluh i slijep na dramatične situacije i drastične izazove sudbine što su pogodili čitav niz njegovih srodnika: ujak Jerolim (vojni pilot) gine u sudaru automobila s vlakom i pred smrt ostavlja poruku da oslobodi krivnje željezničara koji je zaspao i nije spustio rampu, ujak Rudolf nestaje u Sibiru, ujak Leo (muzičar) biva mučen i strijeljan od Nijemaca, a čitav opus njegovih kompozicija stradava od bombe, tetka Nadžida preživljuje Goli otok… Očeva partizanska epopeja, s nizom zanimljivih epizoda, biva zaokružena poratnim smjenjivanjem, majčino življenje pak završava u bolnom gubitku pamćenja i orijentacije u vremenu, itd.
Autobiografski elementi također nisu zanemarivi: sjećanje na djetinjstvo uračunava i beogradski vrt i slučajni susret sa razvlaštenim Đorđem Karađorđevićem, aktualnije zgode odnose se na ratove u susjedstvu i na prijetnje što ih sam dobiva zbog svojih društvenih akcija. Konačno, i ne manje važno, zbirka se bavi i vlastitim mu obiteljskim prilikama, da bi, nepatetično ali zdušno, završila autentičnim ljubavnim tonovima, te – nakon prethodećeg iskustva zbirke Alba – našla svoju kodu u prisnom obraćanju dragoj osobi.
Grubo prepričani povodi, dakako, ne mogu nadomjestiti učinak samih pjesama, ali mogu barem dati dojam o teškoćama što ih je pjesnik sam sebi zadao i kompleksnosti odnosa što ih je pritom morao rješavati. Možda je najbolje navesti sudove nekih autorovih uvaženih kolega, da bismo shvatili učinak njegova napora. Tako pjesnik Milan Dekleva piše: „U toj je iznenađujućoj i potresnoj zbirci pjesama Boris A. Novak 'prevodilac ljepote'. Otkud dolazi ljepota i u što je treba prevesti? Dolazi s one strane rubova uspomena, iza svjetlosnoga obzorja, što ga riše mala osobna mitologija. Od tamo gdje se počinju splitati sudbina i egzistencija, moć i predanost biti. A kamo je treba prevesti? Treba je prenijeti preko 'temeljnog ljudskog praga', što ga predstavljaju 'potpisane riječi'. Treba je spremiti u dom potomaka, stojeći na izloženom križanju vremena. To je moguće učiniti jedino jezikom krvavo razboljene osamljenosti, s nasladom pjesme što nestaje u ljubavi prema istini, nerazumljivoj istini…“ U empatijskom eseju Pjesnik kao mitolog pjevidrug Ivo Svetina razrađuje usporedbu Novaka s ocem nacionalne lirike: »U skladu s 'postupkom' što ga je u slovenskoj poeziji prvi koristio Prešeren, Novak opjevava svoju 'Vrbu' i 'kuću svojega oca', koju je vrijeme već sačuvalo u velikoj knjizi povijesti, a pjesnik je tu zato da iz te povijesti načini mit, da linearno povijesno vrijeme zakrivi, zaokruži, da ono postane ciklično, dakle trajno se vraćajući svojemu početku, poput zmije koja grize vlastiti rep, te ga tako spasi od 'zuba vremena', otrgne ga zaboravu i još više – udijeli mu vječnu mladost i ljepotu, jer taj proces ujedno teče i kao 'prevođenje u ljepotu'.«
Knjigu zaokružuje desetak fotografija, što daju faktografsku dokumentarnost i na svoj način verificiraju rečeno, a to se posebno odnosi na reproducirana dva pisma (i popis osuđenikove imovine) što ih mladi kompozitor Leo Novak upućuje svojim roditeljima i sestri prije strijeljanja. Ali zbirka je i svojevrsni polemički dijalog sa Danteom, jer na njezinu početku stoje dva notorna navoda iz Komedije (onaj natpis s početka Pakla o bolnome gradu, i zaključni stih Raja o ljubavi što pokreće sunce i sve zvijezde). Utoliko je i Novakova zamjerka Danteu zbog podvrgavanja teologiji, a žrtvovanja emocionalnog uloga, neosporni apogej zbirke i znak svijesti koja ne odustaje od strastvenog humanog mjerila.