Borislav Vujčić, Rade Šerbedžija

KRIŽNI I KRUŽNI PUT ISPISAN UVJERENJEM

Sarajevske Sveske br. 05

Zagreb-Beograd-Sarajevo-Beograd-Ljubljana-London…

Potreba za razgovorom je neizmjerna, ali obično završava u osami i neodjeku. Tek rijetki mogu razgovarati. Riječima, gestom, nesebičnom potporom, sućutnim prešućivanjem tuđe omaške i radosnim dijeljenjem uspjeha drugoga. Tad je dijalog ljekovit i iz njega, kroz osmozu duša, izrastaju male, ali spasonosne postaje, kojima se čovjek kao zajamčenom utočištu može vraćati. Naši razgovori već dugo traju. Ohrabrivi i samilosni. Možda su najživlji i kad šutimo. Štitimo ono dobro između, a tako krhko i olako uvredljivo, ranjivo i sklono otpisu trošene duše.
Poznanstvo nam je otpočelo 7. 11. '88. dijalogom, zapravo razgovorom, pomalo neuobičajenim u odnosu na Radine mnogobrojne intervjuue, gdje je uglavnom uvijek bio refleks na određeni projekt kojeg bi radio, uz neizbježnu političku prozivku, zbog trajne rascijepljenosti između e i ije, što misli o politici. Kako je u uvodnoj bilješci tog razgovora i naznačeno, bio je to portret u dijalogu, zapravo skica, kojemu je i ovo nadopuna davno nazrijeta obrisa.

Ovaj «dijalog» dijelio je ni manje ni više nego ocean, pa i kontinent, i zahvaljujući e-mail korespodenciji priređen je u obliku koji bi, da nije bilo spomenute razdaljine, jamačno bio u dijalozima. Postavio sam mu veliki broj pitanja. Rade je sve vrijeme ovog «dijalogiziranja» bio u Santa Monici, ja u Zagrebu, pa su neka sjećanja zapravo mali eseji, tematski vezani za postaje njegova puta i putovanja.
Tekstovi su potaknuti Viskovićevim pozivom da za «Sarajevske bilježnice» započnemo ovaj dijalog koji je, prije ili kasnije, morao biti urađen, jer je on san o jednoj knjizi koju želimo da napišemo kao cjelovito svjedočanstvo. Tekstovi obuhvaćaju vrijeme od devedesete, pa do devedeset druge na treću i ljudske, odnosno umjetničke Šerbedžijine postaje križnog mu puta, kojeg je, uz nemalu muku, ispisao kredom svojih umjetničkih i ljudskih opredjeljenja.

PISMO

Dragi Borislave!

Tvoje pismo, kao i uvijek, dobrinom je došlo u moju tuđinu. Donosi sobom mirise Zagreba i nekih, tebi i meni, posebno dragih ulica. I neki uzdrhtali nemir skorog proljeća donosi, iako pišeš da snježna mećava vije Zagrebom krajem veljače.

Kako je to odjednom čudno i strano. Sjedam za kompjuter i počinjem pisati prijatelju u moju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i pospane, kao da nemaju što reći ili objasniti. A i nema se, zapravo, više ništa reći ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitange više ne uzimam ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe ko dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dragi Igor Mandić uvijek mi je govorio, kao i ti, kako treba pisati, pisati i pisati, jer riječi dolaze do ljudi. Nađu svoj put. Odjek. Taj naš časni Don Kihot žurnalistike i književne teorije i kritike, stoji danas tako uspravno na ovim našim vjetrometinama i ustrajno prkosi svim mogućim vjetrenjačama. Ali i svjedoči, svojim primjerom, o nesavitljivosti kičme, o nepodmitljivosti duše, o intelektualnoj dosljednosti u odnosu na vrijeme koje živi i narod kome pripada.

Ipak, dragi moj Borislave, trebam li o svemu tome što sam proživio ovih trinaest godina pisati? Ima li smisla, i zašto, napokon? Ja sam se već odavna pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi skupa proživjeli ovih trinaest godina, nije odviše nježno ponijelo prema ljudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji mi je nalagao moj moral i moja savjest.

Moram ti opet spomenuti Igora Mandića, koji je negdje napisao, u jednom od bezbrojnih pokušaja da me odbrani od bezbrojnih i bjesomučnih napada: "Ma šta vam je ljudi, nije se Rade promijenio, nego se sve oko njega promijenilo".

Dragi moj Borislave, teška vremena su prohujala kroz nas i ostavila raspolovljene ljude na periferijama velikih gradova. Pjesnici su potonuli u duboke bunare zajedno sa svojim štampanim i neodštampanim stihovima i tamo, iz dubine vlažne zemlje, pjevaju o svojim mrakovima. Vođe naroda, svaki za sebe, kliču nacionalnim uspomenama, i neki žuti snjegovi padaju raspuklim ulicama.
Gdje je tu naše mjesto i uopće treba li nas tražiti pod tim komadićem, tim parčetom neba?

Tvoj Rade

PS 1

(27. 02. 2004.) Evo me u Los Angelesu. Skoro je dodjela Oscara i ja ću vjerojatno otići na neki party, gdje ću piti crno vino, sretati neke poznate glumce i režisere, rukovati se, planirati nove projekte, i biti dio svijeta kome ne pripadam. Ali kome svijetu ja danas pripadam? Iščašen iz vremena i prostora, pokušavam se opet skupiti. Ako mi to uspije, svjedočit ću svojim novim ulogama. Ako ne, prosut ću se u pustarama i bespućima proklete Jugoslavije, koja nas je sve izdala, i koju smo svi, svako na svoj način, izdali!

PS 2
(28. 02. 2004.) I, eto, tako živimo sada u stranom svijetu. Naše djevojčice govore engleski i naš jezik. Ali engleski im je prvi jezik. Na njemu misle, u njemu žive njihove igre i njihove tajne. Pomalo im zavidim. Ja još uvijek mislim na svome jeziku, iako živim od engleskog. I nije mi lako. Pokušavati zadržati strast ovoga zanata, u kome sam ponekad znao bivati majstor, vraški je teško na stranom jeziku koji ne ulazi u sve dubine tvoje duše. A htio bih, kako sam već samoga sebe navikao, uvijek sve do kraja davati. Ali valjda je takva sudbina lutalice.
Ipak, nisam odustao od lutanja. Ono je, uostalom, uvijek bilo, dio moje osobnosti. Uvijek sam lutao. Nisam znao ostajati. Ni u gradovima, ni u vlastitoj kući. Uvijek me je cesta mamila svojim nepredvidivim krajevima. Zvala me je kao Kirka. I zavodila. Danas sam ovdje, a sutra u nekoj posvema nepoznatoj plaveti. Danas sam, eto, u Los Angelesu, tu, samo nekoliko ulica od dugih pješčanih plaža Tihog Oceana, a sutra opet u mirnim lukama brijunskoga otočja, gdje naša visoka tvrđava Minor čeka da na njenim starim drvenim jarbolima podignemo novu zastavu naše nove kazališne sezone.
Meni se još uvijek plovi. Meni se još uvijek putuje.

Santa Monica, US, 622, 21st street.

PUTOVANJE

Poslovni vlak "Sava express" polazio je u šest ujutro iz Zagreba za Beograd, a vraćao se oko osam uvečer u Zagreb. I Beograd je imao neku svoju "poslovnu rijeku" (čijeg se imena više točno ne sjećam), koja je vodila putnike znatiželjnike u rano jutro iz Beograda za Zagreb, a vraćala ih oko osam u Beograd. Bio sam česti putnik tih vlakova-vozova i obično bih, unatoč uredno kupljenoj karti sa obaveznim rezerviranim sjedištem, stajao cijelim putem za šankom u vagon-restoranima tih vlakova-rijeka.
Putovati po tračnicama, čas u jednom, čas u drugom smjeru, a opet, kao da se vrtiš u nekom krugu, iz kojeg ne možeš izići. A tek lica, sudbine…!!! Uvijek je tu bilo nekoga od koga se nije moglo pobjeći. Nekoga se uvijek jednostavno moralo sresti. Poznatog ili nepoznatog. Uvijek je netko bio u blizini. Kao da smo se, nakon razgovora, prešutno dogovorili da zajedno putujemo. Naši ljudi i običaji, rekao bi Krleža, nikad vas nitko neće opisati, blago nama, koji smo vam pjesnici.
Sve da sam i htio, zbog prirode svoje profesije, ne bi mi uspijevalo sakriti se ni trenutak. U hodniku, u vagon restoranu, obasipali su me pitanjima, više-manje slušali odgovore, častili, tapšali, ljubili po obrazima i dva i tri puta... Bio sam dio njihovih života. Dio njihova putovanja…

Volio sam te divlje vlakove-rijeke i te zadimljene jureće šankove na kojima sam ostavio svoju ranjivu mladost da zauvijek i nezaustavljivo odleti u nepovrat. Pao bi poneki stih nikad napisane i dovršene pjesme, riječi za tamu u ravnici, za neki osvijetljeni prozor u nekom selu koje je učas šmugnulo i ostavilo titrav svjetlosni trag na ne baš čistim prozorima. Padale su i ispovijedi, onako po naški, o ženama, vojsci, a govorilo se i o politici, grleno i tiho. Kako su danas daleko ti vlakovi-vozovi od mene! I slike su izblijedjele i rasule se u ropotarnici sjećanja. Samo ponekad duboko u noći probudi me snažni, potmuli tutanj u grudima. To vlakovi-vozovi jure mojim venama, krvavim tračnicama.

Kolijevka, utočište, majčina ruka
Postojala je i jedna jedina stanica na kojoj su se ti jureći zmajevi odmarali a ja bih baš na toj stanici izlazio. Bila je to stanica moga djetinjstva - Vinkovci. Grad u kome sam odrastao na obali rijeke koja ne teče. Grad u kome su živjeli moji roditelji. I grad koga su moji roditelji napustili jedne večeri dolazeći u Beograd možda jednim od posljednjih putovanja "Sava expressa", početkom srpnja 1991.
A petnaestak godina prije toga, mislim baš da je bilo 1974., budio sam se u toploj postelji naše prostrane šokačke kuće. Majka je donijela rakiju kojom me je uvijek izjutra budila. I slatko od višanja koje nitko kao moja majka nije znao spraviti. To je bio najbolji način da presiječem taj moj slavonski mamurluk, kojega ama baš nikada nisam uspijevao izbjeći kad bih dolazio u Vinkovce. Zatim bi otac stavio na kolica torbe pune majčinih delicija: kulena, kobasica, šunke, kisele paprike, rakije i tko zna čega sve ne. Uglavnom, potpuno različit "menu" od onog zagorskog "sira-putra-vrhnja-mleka-jajca-i -krumpira..". Al, sve to ide u Beli Zagreb grad. Mislim da je bila subota. Obično smo subotom igrali matineje, predstave u maloj sali zagrebačkog ITD-a. Igrao sam toga popodneva "Moj obračun s njima". Ili: "Krležin obračun s nama", kako sam kasnije prekrstio predstavu. Moj autorski protest. Borba za san.

OBRAČUN

Bilo je to vrijeme početka sedamdesetih. Opasno i teško vrijeme. Prošla je ne baš tako slavno '68. sa studentskim nemirima koji su, nažalost, od većeg broja mojih drugova, s kojima sam dijelio zanos, načinila kompromisere i spretne kooperante sa sistemom. Bilo je to vrijeme kad su se ideali prodavali u bescjenje i kad je cijela 68-maška generacija krenula u borbu za ostvarivanjem svojih građanskih pozicija u društvu. Ali, bilo je to i vrijeme kada su se istaknuti partijski liberalno orijentirani političari, zakulisnim i inim igrama, ušutkali «u ime spašavanja nacije» od probuđenih nacionalizama i kad su se lideri pravih demokratskih pokreta preko noći odstranili iz Partije jugoslavenskih komunista, sa zauvijek prilijepljenim etiketama hrvatskih, srpskih, slovenskih, bosanskih i makedonskih nacionalista, uz sve one čudne i smiješne partijske pojmove i sintagme koje su išle uz nepoćudnu rabotu. To je vrijeme kad je netko preko noći bio sluga tehnomenedžerstva, imperijalistički plaćenik, izdajica, izrod… Bilo je to vrijeme kada je SKJ doveo na čelne pozicije ljude iz drugih i trećih redova, bezosjećajne kadrovike, sa sintaksom partijske mašinerije, koji su «u ime obrane jugoslavenskog jedinstva» nesmiljeno počeli provoditi čistke na svim društvenim razinama, gušeći iz temelja bilo koju demokratsku i liberalnu misao. Bilo je to vrijeme nekog modernog staljinizma, kojem sam se nagonski, svim svojim duhom, svim svojim bićem usprotivio. Preskačem ovoga časa epizodu iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (o čemu sam u nekoliko navrata govorio), kada smo Fabijan Šovagović i ja (kako kažu ) oštro napali Josipa Vrhovca. Bili smo tada, jedini, dovoljno hrabri da stvari, u općem izmotavanju, slijeganju ramenima, nazovemo pravim imenom. Zbog toga naše izravne geste, imali smo obojica dosta neugodnosti slijedećih godina, od kojih je Šovu spasila njegova velika umjetnička karizma i talent, a mene, malo talent, a malo činjenica da su mi otac i majka bili Srbi i komunisti, te sam kao takav teško u prozivkama i etiketama prolazio kao hrvatski nacionalist.
U meni se tih godina budio pravi buntovnik i sve što sam igrao, igrao sam sa strašću buntovnika. I intervjue koje sam davao uvijek sam riječima bojao u crno-crveno (na koncu sam u predvečerje raspada Jugoslavije, valjda znajući da se nikada za moga života neću riješiti tih boja, i izdao knjigu s tim naslovom), a oštrica mojih nemira bila je uvijek upućena prema onima koji su, neosjetljivi za muke naroda, bešćutno vladali. Činilo mi se da nam netko krade sreću, koja je, nekako, bila nadohvat ruke, a opet, uvijek kad posegneš, neka mučnina u utrobi, neka šiba po prstima, neki vrag u nekoj tami koju su demagozi neuvjerljivo pokušavali zasvjetlucati svojim frazama, ali to svjetlucanje uvijek je imalo nešto od zveketa hladnog čelika. Nemir je, jasno, zahtijevao utočište. Morao sam se sa svim tim buntom, nemirom skrasiti i osnažiti. Trebao mi je duhovni saveznik. Ne trenutačni, nego trajni. I to da me neće zbuniti, ostaviti u nedoumici, nego me, sa snagom koju sam imao, uputiti prema horizontu. I tada se u meni dogodio Krleža, ne više onako lektirno iz gimnazije i s prigodnih recitacija, nego kao moj barut i kao moja voštanica kojom sam osvjetljavao samome sebi, a nadam se. I drugima put.

«Tvoj život bit će borba sa divljim zvijerima» (Krleža)
U Krležinom djelu pronašao sam pravi uzor. Iščitavajući njegove romane, novele, eseje i poeziju, dakle tekstove koje je pisao između dva svjetska rata, pronalazio sam svako malo toliko mnogo aktualnosti sa vremenom koje smo mi toga časa živjeli. Krleža je zaista, kao veliki psihoterapeut našeg patološkog stanja, dijagnosticirao sve što je bilo oko nas, ono vidljivo, ali i one zloćudne bolesti koje su tada još bile pritajene. Tih godina izišla je i knjiga Predraga Matvejevića koja mi je poslužila kao pravi vodič kroz šumu uzavrelih tema o kojima je Krleža pisao, a koje su me proganjale i koje sam sebi htio posložiti u glavi. Godinu dana slagao sam izabrane tekstove i učio ih napamet u kiparskim ateljeima Marije Ujević i Šime Vulasa, u kojima sam, kao ljudima široke duše, nalazio pravo intelektualno utočište i zaštitu. Marija je u to vrijeme radila svoga Krležu, polako i strpljivo, u volumenu, prostoru, a ja, negdje iznutra, svoga, kao tapiserija otkana njegovim riječima, da bismo jednoga dana shvatili da je čitav atelje bio pun Krležinih skulptura, kao što je i meni glava bila puna Krležinih rečenica.
Trebalo je, ipak, iz te urotničke ugode i bunila izići van. Pozvali smo zajedničkog prijatelja i velikog hrvatskog redatelja Dinu Radojevića, čija je srodna duša sa oduševljenjem prepoznala snagu i aktualnost Krležinih tekstova koje sam izabrao. Napravili smo nekoliko proba u malom kiparskom ateljeu Marije Ujević, i rođena je neobična predstava.
Zuppi sam rekao da imam gotovu predstavu i zamolio sam ga da nam napise pozivnice za novu premijeru teatra ITD. On je to, bez da je odgledao ijednu probu, odmah prihvatio. Na premijeru smo pozvali oko 40-tak gostiju i željeli smo, namjerno, u gledalištu okupiti ljude različitih političkih mišljenja i ukusa. Tu večer na istom mjestu bili su i Matvejević, i Mandić, i Kaštelan, i Šoljan, i Šuvar, i Bijelić, i Spaić, i Vrdoljak, i Ladan i Zuppa i Stamać i Raos i Galić, i još neki čijeg se imena ovoga časa ne sjećam a koji su spadali u vlast ili disidente. Predstava je trajala 45 minuta. Poslije sam je odigrao vjerojatno više od tisuću puta. Igrao sam je u kazalištima, tvorničkim halama, u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima. Igrao sam je na festivalima, pa i pred drugom Titom.

Obračun s Krležom
Samo je nisam igrao pred Krležom. Krleža nije odlazio u teatar a ja nikada nisam htio uz svo navaljivanje njegove Bele da mu bilo što glumim u njegovoj kući. Govorio sam da ja glumim u teatru a ne po privatnim kućama. Govorio mi je da je bolje i da ne pokušavam u njegovoj kući glumiti, a ustvari je izgarao od želje da vidi sto sam ja to napravio sa tim “Obračunom”.
I tako se jednoga dana pojavio u malom teatru ITD. Ja sam, kao što rekoh, bio u Zuppinoj kancelariji, tj. u svojoj garderobi, kada je odjednom u sobu utrčao Tomica–punjena ptica, i zamuckujući jedva izgovorio ; “Kkkkrrrleža…” “Što Krleža“, pitao je Vjeran. “Krleža je u teatru…Evo ga upravo ulazi… Zatim su se vrata otvorila i Krleža je ušao. Bok Mali. Došel sam.” Uslijedilo je kratko zatišje. “Kavu…”, rekao je. Strčali su se svi u ITD-u. Donijeli su kavu. Krleža i Zuppa su razgovarali. Nekoliko rečenica o literaturi i o teatru. Bio je nervozan. Nije volio izlaziti među ljude. Vjerojatno zbog problema sa nogama koje su ga izdavale. Jedva je uspijevao na štakama pokretati svoje ogromno tijelo. Možda zbog nelagode što svojom pojavom obične ljude impresionira. Pojavom, dakako, i karizmom.
Smjestili su ga u teatar među studente filozofskog fakulteta. Ja sam počeo predstavu. Nije to bila jedna od mojih boljih večeri, jer sam govoreći tekstove stalno razmišljao o tome da bih trebao zapravo prekinuti predstavu i zamoliti Krležu da priča sa studentima i odgovara na njihova pitanja. I danas mislim da sam to trebao učiniti. Trebao sam biti do kraja dosljedan i iskren, jer ja sam govorio Krležine riječi bez želje da mi neko aplaudira zbog mog glumačkog umijeća. Ja sam ih govorio u njegovo ime, s nekim silnim duhovnim srodstvom, kao što sam to činio i kasnije, uvijek pokušavajući izravno djelovati na ljude i pokretati u njima pozitivni otpor protiv nevoljne stvarnosti koju smo živjeli. A toga popodneva sam odjednom bio uhvaćen u laži! Tu je sjedio čovjek koji je sve to napisao, a ja sam pred njim i pred drugima, na pozornici, glumio revolucionara. Nisam prekinuo predstavu. Izdržao sam do kraja. Bilo mi je žao Starog i nisam ga, zapravo, želio dovesti u nelagodnu situaciju. Bez obzira na bunt, čovjek mora imati obzira.
Predstava je završila i ja sam izašao iz dvorane. U toj predstavi se nisam klanjao publici, želeći i tako razdvojiti moj umjetnički i građanski angažman. Poslije nekoliko trenutaka, ušao je Krleža u sobu. Odložio je štake, i šutke sjeo na stolicu. Zatim je rekao: “ Kavu!” I opet šutio. Zatim me je pogledao ispod oboda moga budućeg šešira (kojeg sam oporučno dobio u nasljedstvo) i sasvim tiho rekao: »Je… mali moj, sviraš ti na violini, ali zapamti....tvoj život će biti borba sa divljim zvijerima.» Često se, na svojim putovanjima, po svojim kućama i stanovima, kolodvorima, aerodromima, hotelskim sobama sjetim te Krležine rečenice. Kada mi je bilo najteže i kada sam bespomoćno lutao ovim svađenim pa mirenim, pa opet svađenim i opet mirenim prostorima, njegove proročke i pomalo očinske riječi upozorenja, odzvanjale su mi u glavi: «Tvoj život će biti borba sa divljim zvijerima…tvoj život će biti borba sa divljim zvijerima… ljudima…»

ZAGREB

Tog proljeća, Borislave, igrali smo se Krleže, zar ne? Tog marta, aprila i maja. I toga ožujka, travnja i svibnja. Te devedesete. Ptica koja je pjevala iz nas, zvala se Hrvatski slavuj i baš smo dobro bili okovali dramsko kazalište u Frankopanskoj ulici, nekom hrabrom i poštenom energijom. Naše probe su bile napete strune violine, koje su nošene, sjajnim glumcima, pretvarale tvoje rečenice u muziku, koja je odzvanjala pravilnim ritmom i budila u nama tisuću pitanja, o kojima smo zajedno s gledaocima pokušavali pronaći odgovore u delikatnom i napetom vremenu, kome smo bili svjedocima. Hrvatski slavuj, bio je razgovor s Krležom o nama. Ili razgovor s nama samima kroz Krležu...

Naš, za to vrijeme, nesumnjivo hrabri kazališni čin, bio je kako bi to rekao Petar Brečić «prijeki nalog duha vremena».
Čega se to Šerbedžija boji? bio je jedan od naslova kritike, nakon premijere. A nisam se bojao ničega! Samo sam osjećao nešto iracionalno i čudno u ljudima s kojima smo živjeli i za koje smo mislili da smo poznavali, u događajima i pojavama, koje su ovoga proljeća poput nabujalih rijeka, iskakali iz svojih korita, prijeteći da nas sve podave svojim podivljalim bujicama.
U mirisima koje sam ko pas lutalica sakupljao svake noći po uglovima Zagreba, koji je tih mjeseci mijenjao svoje pitome, dremljive, stare fasade i koga su svakoga jutra obljepljivali sa novim i nepoznatim i poprilično zastrašujućim parolama i plakatima, crveno-crnom ili bijelom kredom, opasnim grafitima, ispisanim nekim drhtavim, histeričnim rukama. Svako jutro, budio me je u mome stanu, u kome sam se već mjesecima osjećao podstanarom, miris odstajale vode u kristalnim vazama, u kojima se hvatala ona, zelena, ljepljiva plijesan, oko sasušenih ruža, koje već dugo u mojoj kući, nije imao tko zalijevati.
Ta majušna bara zaborava, donosila je u sjećanja Bosut i moje djetinjstvo provedeno na obalama te lijene vinkovačke rijeke koja se činila da nikuda ne teče, ali koja je ko lijeni udav sakrivale moje tajne i mog Haklberi Fina, kakvim sam se najradije zamišljao u djetinjstvu.
Tog proljeća 90-e u meni je polako isticala moja 44. kao dvije izlizane stolice osamljene u prostoru i vremenu. Moja soba, svakoga jutra, počela se opasno naginjati na lijevu stranu, a sa desne strane, svake noći, ostavljao sam, ulicu Braće Kavurića, Karaku, Gavellu, Tiffany, B.P., Potepuh i jednu ugašenu strast, zauvijek zakovanu za sjeverni zid našega stana. Bilo mi je neopisivo teško pomaknuti ruke, koje su boljele od pušenja tri kutije crvenog Marlbora na dan, postaviti tako strmoglavo iskošenu sobu na noge, uspostaviti ponovo svoju okomicu i dovesti stvari u realnu ravan. U tome su mi najviše pomagali glas moje Lucije i pomisao na moga sina Danila, koji se toga časa znojio kao regrut u uniformi JNA, negdje u blizini Novoga Mesta. Oni su bili ta posebna snaga, što me je svakoga jutra uspravljala. Prije probe Slavuja, obično bih svratio u maleni kafić, odmah iza ugla Preradovićeve, ne samo zbog blizine, nego i zbog dvije lijepe, nove konobarice, s kojima sam u posljednje vrijeme divno provodio jutra, uglavnom šuteći i osjećajući vrijeme kako protiče oko nas, na onaj delikatan način, kako to samo srodne duše mogu osjećati. Danas, dok zapisujem, ne mogu im se nikako sjetiti imena, čak ni likova, ali znam zasigurno da su bile lijepe, jer se točno sjećam trenutka u kome mi je ispala upaljena cigareta, a ja je drhtavom rukom pokušavao podići i staviti natrag u pepeljaru, prevrćući je pritom u zubima i imitirajući onaj poznati Belmondov štos iz Do posljednjeg daha, a one me nekako, posebno sjetno pogledale i ja se sjećam, kako sam u tome trenutku, nekoliko puta u sebi ponovio : ”Bože, kako su lijepe”.
Poslije kave, popio bih pivo sa viskijem, pa odmah zatim viski sa pivom i to takvom brzinom da su one već znale otvarati novu bocu piva i nazdravljati mi sa sokovima od višnje, a taj je “miris vrele višnje, nagonio na blud”.

Naš Hrvatski slavuj je otvarao do zla boga prava i krvava pitanja iz naše povijesti, u kojoj je Krleža bio velika i nezaobilazna hrid, na koju smo se mi tih dana penjali, ispitujući te opasne, strmoglave opasnosti naših povijesnih ponora.
Vrijeme je opet prijetilo da ponovi svoje okrutne ratove, koji su prije pedeset godina opustošili ove naše prostore i ljude, ostavljajući za sobom neizbrisive tragove u ljudskim sudbinama, koje su sada, ti isti ljudi, iznosili na svijetlo dana, mašući svojim nezliječenim ranama, s kojih se cijedila usirena krv i nanovo počela vrištati svojim vampirskim plesovima. Zatutnjale su trube i koračnice iz starih vremena, pretvarajući, do tada pitome ljude, u pobornike svojih militantnih vođa, koji su znali da se parola :”bratstva i jedinstva”, krvlju iskovana, može samo krvlju otkovati.
Pristajući, da u toj suludoj i već unaprijed izgubljenoj izbornoj utrci, podržim lijevi Račanov blok, koji je svojim programima nudio jedan novi, demokratski oblik upravljanja državom, bio je moj logični izbor, kojim sam potvrđivao svoj građanski svjetonazor, uvijek okrenut lijevim, socijalističkim idejama.
No, tim sam svojim činom stekao mnoge neprijatelje iz redova svih onih koji su drukčije politički mislili. Točnije, trebalo bi reći, onih koji su bili prekomjernom strašću opijeni u svojim ideološkim opredjeljenjima. Osobno, nikada nisam imao problema s političkim neistomišljenicima, koji su znali svoje stavove zastupati na jedan civiliziran i dostojanstven način. Uostalom, život me je naučio, da sam veoma često, osjećao blisko prijateljstvo s ljudima potpuno drukčijih političkih opredjeljenja. Eto, na primjer Zlatko Vitez. Igra Vranešića u našoj predstavi, u kojoj sam ja njegov Miroslav Krleža. Među nama postoji prijateljstvo, koje nikakve politike ne mogu uništiti. Sve dotle, dok netko od prijatelja ne pređe granicu tolerancije različitosti.
Uskoro će vremena koja će doći pokazati da je Zlatko, iako ja to nisam ni od njega ni od koga drugog tražio, mogao uistinu, kao ministar kulture Hrvatske, postati moj Vranešić.
No, ja sam svoju krležijansku, bolesničku sobu, ponio sa sobom u “dobrovoljno izgnanstvo”, koje bi se ovdje moglo ispisati i bez navodnih znakova, da nije ipak bilo onih koji su priječili moj povratak u Hrvatsku.

Slavujev pjev između koračnica i budilica
Dakle, Hrvatski Slavuj je pjevao svoju kazališnu pjesmu i nekoliko dana nakon izbora, nakon pobjede HDZ-a, imao svoju praizvedbu, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, ali uglavnom ujedinjujući kazalištarce u mišljenju da smo napravili dobru predstavu. Nakon nekoliko repriza, požurio sam u Novi Sad, gdje sam završavao studentske ispite svoje klase, pa zatim u Suboticu, koja je već duže godina bila moj pravi centar kazališne umjetnosti, to jest teatar kome sam potpuno pripadao.
Toga ljeta, radili smo Kralja Edipa i gledali svjetsko prvenstvo u nogometu. Inga Appelt, moja dugogodišnja kazališna partnerica, koja je inače obožavala nogomet gotovo više od teatra, liječila se od šoka koga smo zajedno proživjeli, baš na dan generalne probe Hrvatskog slavuja u Zagrebu. Toga svibanjskog popodneva igrali su u Zagrebu Crvena Zvezda i Dinamo. Ingin sin bio je na toj utakmici, na kojoj je zapravo počeo rat. Sukobi navijača bili su toliko strašni i krvoločni, da su svojom silinom nadmašili sve dotadašnje obične tučnjave i zapravo najavili strašna vremena koja će nas uskoro sustići.

Poznanstvo, proročanstvo
Sjedili smo, dakle, u Ristićevoj kancelariji i gledali nogomet, Inga, Brik i ja, kada je u sobu stupila jedna mlada i lijepa djevojka. Ljubiša ju je predstavio kao mladu režiserku iz Beograda, koja je upravo počela režirati svoju adaptaciju jednog Nušićeva komada u kome su igrali i neki moji novosadski studenti. Inga i ona su započele neki razgovor u kome je Inga pokušavala odmjeriti njenu intelektualnu brzinu, a ja sam bio više usmjeren na utakmicu, jer je nogomet bio oduvijek moja strast. Kad je ta djevojka, za koju sam zapamtio samo da je bila lijepa i da se zove Lenka, izašla iz sobe, Inga se okrenula meni i rekla: “Šerbo, ova mala bit će tvoja nova žena”. I dan danas, nakon 14 godina, ne znam da li je to moja Inge slučajno pogodila, ili je to nekim svojim, posebno nadarenim ženskim čulom, snažno osjetila. Dakle, to ljeto, Lenka je ušla u moj život, tako snažno, da su mi sve stvari, osim Danila i Lucije, postale potpuno nevažne. Već sam se bio rastao s Ivankom, no još uvijek nismo riješili pitanja raspodjele zajedničke imovine. U nju su spadali naš stan u ulici Braće Kavurica, vikendica na Silbi i zemljište u blizini Zlatara. Tih mjeseci u Zagreb sam odlazio samo igrati Glembajeve i Slavuja, vidjeti svoju djecu i prorijeđene prijatelje. Prespavao bih obično kod tebe i Marine, ili bih upoznavao svoju Lenku s romantičnim dijelovima Zagreba, hotelom Palace, ili bih je vodio van grada, pronalazeći nova tajna utočista, a nekad bismo završavali na Sljemenu, odakle sam joj pokazivao svoj Zagreb i predjele grada u kojima sam stanovao. Usput smo, onako iz sljemenske perspektive, zaneseni odabirali mjesto našeg budućeg stana. Zatim bismo se vraćali našim omiljenim «Sava expresom» za Beograd gdje sam se uselio u njeno studentsko potkrovlje i tamo, poput nekog samuraja, liječio svoje rane.
No ubrzo su događaji koji su počeli potresati Jugoslaviju nagnali i nju i mene da povremeno napuštamo svoj ugodni zimski brlog i da se sve više zabrinuto okrećemo stvarnosti koja nas je okruživala. S tugom sam pratio što se to događa s mojom Likom i Krajinom, koja se sve više okretala beogradskoj, zapravo Ćosićevoj i Miloševićevoj politici i utjecaju, koji će se na kraju pokazati pogubnima za sudbinu Srba iz Hrvatske.

Moja veza prema rodnome kraju bila je zapravo moje djetinjstvo i nije bilo nikakva načina da se uključim u bilo kakvu akciju koja bi imala bilo kakva utjecaja na političare koji su vodili hrvatske Srbe. Ti ljudi su mi, uostalom bili strani i što bih ja razgovarao sa nekim Milom Martićem ili Babićem, čiji intelektualni nivo počinje i završava sa balvanima. Moj partner po tome pitanju Srba u Hrvatskoj, vjerojatno je bio Milorad Pupovac, ali sam teško pristajao na pomisao da se ja sada usred svoga Zagreba, trebam svrstati u neku nacionalnu grupu, bila ona manjina ili većina. Ja sam još uvijek doživljavao prostor i Hrvatske i Jugoslavije jedinstvenim prostorom, iako sam naravno osjećao da se ti temelji sasvim ozbiljno drmaju, prijeteći da se uskoro počnu i raspadati.

Nečista savjest, nečista krv…
Početak 91. označavaju studentski protesti protiv Miloševićeve politike, kojima i Lenka i ja svim bićem pripadamo. Odlazimo na sve demonstracije i iskašljavamo suzavac po beogradskim haustorima. Putujemo i za Zagreb, na moje predstave, koje su, što zbog Zidarićeva pobolijevanja, a što zbog mojih obaveza, bivale sve rjeđe. Mislim da je bio travanj, kada sam došao u Zagreb, da se susretnem sa Krstom Papićem, koji je pripremao svoj film Priče iz Hrvatske i u kome sam trebao igrati jednu od glavnih uloga. Mjesecima mi je telefonirao i slao scenarije. Zatim je naša veza prekinuta, mislio sam zbog njegovih priprema, a onda sam ga ja nazvao i obavijestio da dolazim u Zagreb tih dana. Dogovorili smo se da se vidimo u hotelu Palace, gdje sam bio rado viđen gost, što zbog mojih nekadašnjih jutarnjih kava sa Stipom Šuvarom, a što i zbog činjenice da sam godinama igrao mali nogomet u gradskoj ligi za hotel Palace, zajedno s prijateljima Perom Močibobom i Stipom Pavkovićem. Dakle, došao sam, toga jednoga dana, oko deset ujutro u Palace, gdje su me već čekali Krsto Papić i Ljubo Šikić, koji je bio direktor produkcije filma. Nakon nekoliko konvencionalnih rečenica, u kojima smo jedni druge upitali za junačko zdravlje, prešli smo na stvar. Teškom mukom mi je izrekao rečenice, kojima me obavještava da mu se koncepcija filma promijenila, te da mu se čini da sada Mustafa Nadarević mnogo više odgovara tome karakteru nego ja. Pravio sam se potpuno cool, kao što već priliči glavnim ulogama na filmu, i promrmljao nekoliko rečenica, kako, eto, razumijevam i kako se to događa u našem poslu i slične gluposti, a onda se dogodilo nešto što ću ipak posebno upamtiti. Krsto me je dugo gledao značajno i patetično u oči i upitao: ”Razumiješ li?” Gledao sam ga neko vrijemo. Upitao sam sam sebe: «Razumiješ li?» Čekao sam da pitanje odjekne u meni, a onda i da dozori odgovor. «Razumijem!», rekoh sam sebi.
U tome času nisam još želio vjerovati da je istina u ono u što sam posumnjao, to jest, da netko drugi traži od Papića da me zamijeni. No, to popodne me nazvala jedna draga osoba i zamolila me da se nađemo na Zrinjevcu na kavi. Sva u suzama mi je ispričala da su neki politički moćnici zahtijevali od Papića da promjeni ne samo mene, nego da ni jedan Srbin ne može igrati u filmu Priče iz Hrvatske. Ni dan danas, kao ni tada, ne želim provjeravati je li to istina ili ne. Mogao sam možda tražiti tada zaštitu od nekih svojih prijatelja koji su imali neku moć u Zagrebu, ali nisam. Moguće je uistinu da se režiseru koncepcija glavnoga lica promijenila, a ako nije, kako da radim sa čovjekom koji pristaje na takvu vrstu kompromisa?

Svadba, šta da se priča…
Umjesto, eto, da snimam tih mjeseci u Zagrebu, počeo sam snimati film Nečista krv u Vranju. 29. lipnja, oženili smo se Lenka i ja. Ti Borislave i Marina, osim što ste bili kumovi, bili ste, uz Danila i Luciju, medju rijetkim gostima koji su pristigli iz Zagreba. Vrijeme je bilo suviše opasno i vlakovi su već danima na tim relacijama kasnili. Toga dana počeo je i desetodnevni rat u Sloveniji. Nikada neću zaboraviti onoga mladića iz Bosne, zaleglog u zelenu travu uz puškomitraljez, za koga nikad nije vjerovao da će se oglasiti pravim mecima, koji na pitanje TV novinara, što se to tu dogadja, odgovara: »Šta ja znam. Lakrdija, bolan. Mi ih kao napadamo, a oni se kao brane.» U tom ratu, koliko ja znam, poginulo je 67 mladih regruta koji su bili na odsluženju vojnog roka u Sloveniji i sedam pripadnika slovenske teritorijalne odbrane.

Na svadbi su svirali cigani iz Novoga Sada. Pjevali su za mene posebno Arsenovu pjesmu “Oj mladosti”. Zatim je moj Danilo uzeo gitaru i otpjevao mi “Suzu za Zagorske brege”. Bila je to valjda posljednja velika jugoslavenska fešta. Već sljedeće jutro je donijelo nespokoje. Moji roditelji vratili su se u Vinkovce. Tih dana dogodio se onaj tragični incident kada je u Borovu selu izginulo oko desetak hrvatskih policajaca. Većina njih je bila iz Vinkovaca. U gradu je zavladala prava histerija. I mnogi su se poželjeli odmah svetiti. U tome času mnogi nevini ljudi postali su mete osvete. Moji roditelji su dobili poruke od svojih prijatelja Hrvata da je najbolje da privremeno napuste grad. Uzeli su dvije male torbice s najnužnijim stvarima i došli ponovo u Beograd. U prvi mah, kad mi je majka javila da dolaze u Beograd, nisam uopće shvaćao zašto. Kako su došli, tako su i ostali. Zauvijek. Komšije i susjedi iz Vinkovaca su nam javili da su u našu kuću provalili hrvatski vojnici. Dosta stvari su odnijeli. U moj veliki poster iz serije Sam čovjek koji je majka držala na zidu, a koji sam joj na njezino inzistiranje donio jednom davno iz Zagreba, zabijen je veliki kuhinjski nož. «Ravno u čelo», kroz plač rekla je telefonom komšinica.
Roditelji su, dakle ostali u Beogradu, seleći se iz stana u stan. Majka je nakon nekoliko godina umrla, a otac u malom jednosobnom stanu još uvijek svakoga jutra uredno obavlja svoju jutarnju gimnastiku u svojoj 90-oj godini. Ima prozor s namaknutim zavjesama. Gleda prema obzorju koje samo on vidi i koje je protkano samo njegovim životnim iskustvom.

Ubrzo sam opet putovao u Zagreb. Činilo se da smo Lenka i ja bili jedini putnici u tome vlaku. Sjećam se da je vlak stajao neizmjerno dugo na nekoj maloj stanici blizu Vinkovaca, blizu Otoka ili Vođinaca. U jednom trenutku izašao sam na prozor. Dvadesetak naoružanih hrvatskih vojnika šetalo je duž pruge. Kad su me spazili, okupili su se ispod moga prozora. Pitali su me kuda ćeš majstore? Rekao sam da idem u Zagreb. A kad ćeš u Vinkovce, u svoj rodni grad, pitao je jedan na sasvim jasno prepoznatljivom hercegovačkom akcentu. «Ubrzo, nadam se», rekao sam. Nisam došao u Vinkovce, ni tada ni svih ovih trinaest godina. A i zašto da dolazim po danu, kad ionako svake noći šetam ulicama moga djetinjstva. Odveo sam Lenku na svadbeno putovanje, na Sveti Stefan. Tamo smo bili jedini gosti hotela. Zatim smo otišli do Kotora i natrag za Beograd. U devetom mjesecu Lenka je otišla za Ljubljanu, a ja za Laško, gdje sam na jednoj prekrasnoj tvrđavi imao koncert sa Damirom Dičićem. Kasno noću, vratili smo se za Zagreb. Iako je bila noć, jasno sam mogao razabrati vreće pijeska ispred kuća, na podrumskim prozorima. Grad je bio pod opsadom. Grad je bio u ratu. Sutra ujutro probudio sam se oko deset i pošao u grad. Čekala me je još tužnija slika. Scene iz naših ratnih filmova, na ulicama Zagreba 1991. godine. Koračam gradom na staklenim nogama, koje sve vise klecaju, jer ubrzo neki ljudi počinju da mi glasno dobacuju neke pogrdne riječi. Ne znam kako sam došao do Frankopanske ulice, gdje sam imao sastanak s advokatom oko nekih brakorazvodnih sitnica koje je trebalo riješiti. Kada sam izašao, darujući sve što se moglo darovati sa moje strane, pošao sam u Zagorca da popijem jedan gemišt, kad sam na uglu spazio moju Inge Appelt. Mahnuo sam joj rukom, a ona, koja bi mi inače u normalnim prilikama potrčala u zagrljaj, polako je krenula prema meni gurajući svoj bicikl. Prije nego me je poljubila, rekla je: “Šerbo, ja te moram pitati, jer čitav Zagreb govori, da si u Beogradu na TV rekao kako si morao pobjeći iz Zagreba, jer su te ovdje proganjali. ”Ne sjećam se više što sam joj odgovorio, ali znam da mi je u tome času tlo ispod nogu izmaklo i da sam osjećao kako propadam u provaliju. Dakle, to je bilo to. Smišljena zavjera nekih poganih ljudi, među kojima su se ponekad našli i moji nekoć dragi prijatelji, da me izmišljenim lažima unište.

Na burzi rada
Popio sam zatim jedan gemišt u Zagorcu i otišao da se javim u Društvo dramskih umjetnika, u Dežmanov prolaz. Tamo me je pozvao neki mladi čovjek, koji je bio sekretar udruženja. Objasnio mi je da je predsjedništvo na svojoj sjednici zaključilo da prema novome pravilniku, po kojemu nisam igrao u Hrvatskim teatrima više od tri mjeseca, nemam prava da budem član Društva dramskih umjetnika Hrvatske. Isprva nisam shvaćao što mi to govori, jer sam mislio da me zove da platim članarinu, jer sam obično, zbog svoje poslovične aljkavosti, kasnio sa takvim stvarima. Onda mi je on pružio moju radnu knjižicu i ostale dokumente i zamolio me da potpišem da sam dokumente podigao. Potpisao sam i izašao. Odnio sam radnu knjižicu na burzu rada, tamo mi je išao neplaćeni radni staž. Podigao sam je krajem devedeset druge, kada sam u Sloveniji dobio državljanstvo i ujedno postao član “Udruženja umjetnika Slovenije”. Tamo mi i danas teče radni staž, kojega uredno plaćam svakoga mjeseca, iako ne igram u slovenskim teatrima, niti se liječim po slovenskim zdravstvenim ustanovama. Sačekao sam Lenku da dođe iz Ljubljane i čini se zauvijek otišao iz Zagreba. Uvrijeđen i ohol kao Kralj Lear. I upravo u tome, danas kad razmišljam o svemu, pronalazim i dijelove svoje krivice. Možda sam trebao ostati u Zagrebu i ići od čovjeka do čovjeka, pokušavajući objašnjavati da su to sve izmišljotine koje su neki zli ljudi izmislili o meni. I to bi svakako učinio, da nisam, ipak, bio Kralj Lear i Edip i Hamlet i Don Juan. I potpuno nevin pred Bogom i ljudima, kako se kaže.
Otišao sam s Krležinim šeširom.
Čini se… zauvijek.

SARAJEVO

Poslije jednog od mojih koncerata u Sava centru u Beogradu, moj prijatelj Ljuba Tadić, pojadao se zajedničkom prijatelju: «Zamislite gospodine, tako ozbiljan i divan glumac, a peva na pozornici. I to na mikrofon.» U Zagrebu sam sreo Danijela Dragojevića. Pri svakom susretu sa tim velikim pjesnikom i tako posebnim čovjekom, obuzme me silno uzbuđenje. Nismo se družili mnogo u životu, ali sa njim sam tako rado provodio vrijeme, slušajući njegove mudre, odvagane i škrte riječi. Njegova poezija, uz Branka Miljkovića i Tina, bila je i ostala na mome oltaru kao svakodnevna sveta pričest. Srdačno se nasmijao kada smo se vidjeli, i nakon što smo izmijenili nekoliko konvencionalnih rečenica, upitao me je radim li što? Rekao sam da sam dan-dva prije imao koncert u pulskom Istarskom narodnom kazalištu, na što je Danijel prasnuo u neobuzdani smijeh, uzviknuvši: «Ta, zar vi čovječe još uvijek nastupate pred publikom?» Nastupam, rekoh. «Ma nemojte, molim vas, to više činiti. Vi ste, jedan ozbiljan i uman čovjek, koji zna misliti i pisati, a konačno imate i dovoljno godina da ne nastupate pred publikom. To trebaju činiti mladi glumci i glumice.!»
Što bi rekao kada bi shvatio da ne glumim, nego pjevam na svojim koncertima? A zašto ja uopće pjevam? Zato što volim pjevati, ko što je i moja majka čitavog života pjevala. Zato što me je Arsen otrovao svojom pjesmom, te godinama slijedim njegovu snažnu jeku ko slijepi putnik u nekom samo našem zajedničkom brodu u boci. Taj brod nema ni sidra, ni kompasa, nego raspjevana jedra, i, naravno, nemirno more. Uvijek, uvijek neko nemirno more. Pjevam zato što pjevajući oslobađam neku pravu energiju na pozornici, na koju sam gotovo zaboravio otkako sam prestao igrati u kazalištima. Pjevam, dakako, i zato, da mi prođe vrijeme.

Arsenov arsenik u meni
Svih ovih mjeseci Arsenove agonije, često su mi letjele misli k njemu. I bez obzira na uvijek delikatne odnose s njim, jer on je naprosto takav, moje divljenje prema njemu traje svih ovih godina neranjivom simpatijom, zapravo – pravom ljubavlju. Upoznali smo se u Gospiću, gdje sam došao posjetiti svoju tetku Sofiju. Bio sam treći razred gimnazije i Arsen mi je već tada bio najznačajniji pjevač-kantautor. Znao sam da on služi vojsku u Gospiću i čuo sam da svake večeri pjeva na terasi doma JNA. Kada sam ušao na terasu, ugledao sam ga za stolom blizu ljetne pozornice. Bio je okružen nekim mladim djevojkama («nije da se hvalim, ali bilo je toga», rekao bi on). Stajao sam tako neko vrijeme, pušio svoju cigaretu i gledao ga. Pogledao je i on mene. Mahnuo mi je rukom da dođem do stola, a zatim mi rekao da sjednem do njega. Pitao me je otkuda sam, što radim u Gospiću, volim li Brela i koji mi je naš najdraži pjesnik. Rekao sam da sam iz Vinkovaca, da sam ovdje da posjetim tetku, da obožavam Brela i Ujevića, i da bih popio Aer-konjak. Nasmijao se glasno, zbog moga izbora pića i rekao mi da je uvijek mislio da Slavonci više vole pravu rakiju nego ova kemijska pića smiješana od alkohola i pokvarenih jaja. Zatim je pjevao svoje divne pjesme i na kraju večeri, prije fajrunta, rekao mi da dođem i sutra. Došao sam i sutra i svake slijedeće večeri. Pozvao me jednog dana i na popodnevnu predstavu u kinu doma JNA, gdje je on na ulazu cijepao karte. Bio sam njegov gost, švercao me je u kino i sjedili smo zajedno u zadnjem redu. U mraku toga maloga gospićkog kina, sjedeći pored moga idola osjećao sam se važnijim no ikada. «Ovo je sedamnaesti put da gledam Jilus and Jima», rekao mi je. «Kapetan ga drži na repertoaru samo zbog mene», nadodao je. Od te večeri taj Trifoov film je postao i moj najdraži film. Vjerojatno nisam oborio Arsenov rekord u gledanju toga božanstvenoga filma, jer nisam imao svoga kapetana da mi to omogući, ali sigurno sam ga gledao više od deset puta. Od te jeseni, počelo je naše druženje koje je naraslo mojim upisom na Akademiju i dolaskom u Zagreb. Prošli smo svašta zajedno. Njegova, na neki način i naša, Ines krstarila je zaljubljenim dušama. Mnoge smo voljeli, mnoge su nas voljele, mnogi su se zbog nas zavoljeli, a Ines je postala sinonim topline, neke vedrine, nedužne zaljubljenosti. Vjerujem, posredno smo kumovali mnogim brakovima. Miješanim i onima od istoga praga. Nadam se da se ti brakovi nisu raspali u ovo raspadljivo vrijeme. Pratio sam ga na njegovim turnejama i ljudi su nas širom Jugoslavije voljeli gledati zajedno na sceni, jer su voljeli gledati prijatelje. Zatim su dolazile godine u kojima smo nošeni različitim obavezama bivali daleko jedan od drugoga, ali je njegova poezija zauvijek išla sa mnom. Bio sam otrovan tim opojnim Arsenikom, od koga mi se i danas vrti u glavi.

Pjevati i zlo ne misliti
Pjevao sam i te tužne 91. godine, iako nije bilo vrijeme za pjevanje. Pjevao sam pjesmu Neću protiv druga svog. Napisao sam je u Beogradu uz pomoć moga studenta Filipa Gaića, i prvi put je izveo na protestnom mitingu u Pionirskom parku, gdje je dvjestotinjak ljudi protestiralo protiv bombardiranja Dubrovnika. Sa mnom je pjesmu pjevala Mirjana Karanović, a ja sam, nakon pjesme, još govorio Gundulićeve stihove: O lijepa, o draga, o slatka slobodo. Samo stotinu metara zračne linije, u tome času, nekoliko tisuća ljudi čekalo je prijestolonasljednika Aleksandra! Moja draga prijateljica, ili bolje moja druga sestra, jer pobratimstvo, odnosno posestrinstvo naših duša smo davno prepoznali i njegovali makar bivali i miljama razdvojeni, Jagoda Buić zvala me tih dana u Beograd. Grcajući u suzama molila me je da nekako nađem vezu sa jugoslavenskim generalima i da im objasnim da se ne može pucati na Dubrovnik. «Eh, moja Jagoda» - govorio sam joj - «moj glas ovdje, kao uostalom i u drugim krajevima naše zemlje, ne vrijedi ama baš ništa. Činim jedino što mogu. Pišem antiratne pjesme i plače mi se ko i tebi. A da imam bilo kakve veze ili utjecaja na te generale i političare, smjesta bi ih sve pohapsio. I to u ime demokracije!» Dubrovnik ne mogu granate srušiti. One će ostati zauvijek uzidane u stare zidove i tamo svjedočiti o zločinima. Bit će kapija opomene.
Pjesma Neću protiv druga svog nije se puštala u Beogradu, ali je u Sarajevu i u cijeloj Bosni postala pravi hit. Odjavljivali su svake večeri TV-dnevnik sa tom pjesmom. Kao da je na neki način postala političkom porukom, ljudi, koji su se bojali da bi rat mogao buknuti i u Bosni. Neki su je zaista doživljavali kao svoju himnu. Činilo se da su ljudi nespremni na razdvajanje. Još jučer ta raja bijaše skupa. Radili su, navijali, svetkovali i živjeli u prostoru koji rađa najduhovitije viceve. Nije se uzalud govorilo: Jebeš zemlju koja Bosne nema. I stvarno, jebeš takvu zemlju! Oni koji su pucali i ubijali, nisu ljudi od rime i soneta, bez obzira što su neki i Shakespearea prevodili. O njima se ne može pošteno ispričati ni dobar vic. O njima se može jedino napisati kakva optužnica, ili neki smrtopis.

Nove stare godine
Odlazio sam u Sarajevo i po dva tri puta mjesečno, na pozive mojih prijatelja Kemala Montena, Davorina Popovića i Vehbije Karića. Bili su to tri mušketira iz neke šeher-sarajevske nadzemne i nedodirljive stvarnosti, ali ljudi od korijena. Vehbija je bio uspješan poslovni čovjek u Sarajevu i vlasnik “Osmica”, restorana smještenog na jednom od brda oko Sarajeva. Kroz ostakljeni zid grad se vidi kao na dlanu Sarajevo i navečer kada se upale svijetla u gradu, sve zasvjetluca, i grad izgleda kao malo nebo, sa svojim reljefom od sjena, tame, iz kojeg izbijaju kao oštre vlati trave katolički, pravoslavni zvonici i muslimanski minareti. Zureći u ta svjetla priviđalo mi se kao da sam okrenuo onu malu staklenu kuglu s nebom i zvijezdama naopako, te se sada vidi tamno plavo nebo prekriveno zvijezdama. Često sam poslije, kad je počelo bezočno bombardiranje Sarajeva, sanjao kako plamte te male kuće –zvijezde i padaju gore u nebo. Umiralo se u visinama, ubijalo u nizinama. Sarajevo je postajalo važan grad za mene i moju Lenku. Tu smo prvi put dočekali zajedno Novu godinu. Točnije, dočekali smo je u Visokom, gdje su nas Arsen i Gabi pozvali da malo zajedno pjevamo u nekom disco klubu, koji je organizirala kćerka moga prijatelja Zaima Muzaferije, koji mi je igrao mog prvog filmskog oca u važnom za mene filmu Gravitacija ili fantastična mladost bankovnog činovnika Borisa Horvata. Zatim smo pjevali i u Sarajevu. Arsen i Gabi su odsjeli u Holidej Inu, a ja sam svoju Lenku odveo na planinu. U Sarajevu sam nam kupio i burme u nekoj maloj zlatarnici, kojima ćemo se za nekoliko mjeseci vjenčati u Beogradu. Vehbija je pripremao za nas stan u kome smo trebali stanovati, jer smo najozbiljnije razmišljali da se preselimo u taj grad, koji nas je privlačio svojom, nekom, posebnom toplinom. U svim drugim gradovima, priznajem, već je otpočela ljudska studen. Ljudi su se prepoznavali po nekoj meni stranoj toplini. Grijali su se na nekoj svojoj vatri. Sarajevo je, možda iz slutnje što će se dogoditi, odgode te kataklizme, imao svoj žar. S Josipom Pejakovićem smo dogovarali nove kazališne projekte, a sa našim mladim prijateljima Bojanom i Dadom, kovali opasne umjetničke urote sve dok se ne bi ujutro zatvarale sarajevske kavane. U to vrijeme sam i snimio televizijski film o Azemu Vllasiju, koji je bio jedna od prvih javnih kritika Miloševićevog režima. U Sarajevu smo se bili toliko odomaćili da smo Lenka i ja dočekali i našu slijedeću Novu godinu. Rat je već uveliko plamtio u Hrvatskoj i dolasci u Bosnu, bili su sve teži. Ali smo ipak dolazili. Odavde smo mogli sate provoditi na telefonu nazivajući Danila i Luciju i naše prijatelje u Zagreb, Dubrovnik, Zadar, Split, Pulu, jer su linije iz Beograda bile prekinute sa Hrvatskom. Samo najuporniji dobivali su ponekad željeni broj satima čekajući da ih se spoji preko neke mađarske telefonske centrale. U Sarajevu i Goraždu smo odigrali i našu “Majku Hrabrost”, koja je svojim antiratnim angažmanom bila istinski prepoznata. Lenka je već bila u sedmom mjesecu trudnoće i to joj je bilo jedno od zadnjih zajedničkih putovanja u taj grad. Često smo se poslije prisjećali kako su nakon predstave u Goraždu naki dragi ljudi sa kojima smo razgovarali, a koji su bili predstavnici sva tri naroda, dakle Muslimani, Srbi i Hrvati, govorili, kako može «svugdje rat da se desi ali u Goraždu nikada». Nakon tri mjeseca rat je krenuo baš u Goraždu. Tih zadnjih mjeseci pred rat u Bosni dolazio sam bez Lenke. Ponekad bi mi se priključila naša draga prijateljica i Majka Hrabrost-Mirjana Karanović, koja mi je bila iskrena partnerica i na pozornici i u našim političkim akcijama, od protesta protiv Miloševićevog režima, pa do podrške Anti Markoviću i reformistima.

Valja nama preko barikade
Bila je, čini mi se subota, 4 travnja, kada sam stigao večernjim avionom iz Beograda. Kao i obično, Kemal me je dočekao na aerodromu. Nisam odsjeo u Osmicama, gdje sam obično odsjedao, nego u hotelu Evropa, jer smo sutra navečer Kemo, Davor i ja trebali imati koncert - promociju mog albuma “Neću protiv druga svog”. Koji je upravo bio izišao u izdanju sarajevskog “Diskotona” i u Montenovoj produkciji. Na ploči su bile još neke moje i Kemine pjesme (i tvoja iz «Hrvatskog slavuja»), i posebno meni draga pjesma Maka Dizdara,”Valja nama preko rijeke”, koju sam ja recitirao a Davorin na kraju pjevao. Otišli smo odmah sa aerodroma kod našeg prijatelja Dževada u Mazestik na večeru. U jednom trenutku se pojavio Mirza Delibašić. Sjeo je za susjedni stol sa nekim svojim drugarima. Iako su to dobro prikrivali, dalo se naslutiti da su se čitavog dana družili sa maliganima, kako se to zna reći. U jednom trenu otišao sam do njegovog stola. Lijepo smo se zagrlili i poljubili, a onda me je on privukao bliže i rekao: «Ne daj se Ines... Hoću na uho da mi govoriš». Rekao sam, nešto kao, nemoj Mirza, molim te, tu pjesmu govorim samo na mikrofon i nikako drugačije. «Ali večeras ćeš je samo meni reći», odgovorio je... I rekao sam je samo njemu. Tiho šapćući Arsenove stihove ko neka kavanska pjevačica. Da, nije Mirza obična publika! Mirza je bio kapetan nacionalnog košarkaškog tima, momaka koji su nas u svijetu proslavili više no itko. Poslije večere i obilnog vina, pošli smo Kemo, Davorin i ja da malo kockamo u Casino. Sjedili smo dolje u podrumu te sarajevske kockarnice, malo dobivali, više gubili, kad je netko odjednom utrčao u bar i povikao da su postavljene barikade u nekim dijelovima grada, te da se ne možemo nikako probiti prema centru, odnosno do hotela Evropa. Kocka je zaista bačena!
Prestali smo kockati, ali smo naručili još vina. Ubrzo smo izvadili gitare i sve se pretvorilo u žurku koja ipak nekako nije uspijevala. Glasovi nam bijahu neuvjerljivi. Tužne pjesme odjekivale su još tužnije. Smijeh je pucao u zraku. Pogledi zbunjeni, iako smo se htjeli ohrabriti dobrim raspoloženjem. Ali znali smo da su vrag i šejtan skupa, ruku pod ruku, kao urotnici odnijeli šalu.
U zraku se osjećala neka posebna napetost koja je počela poput nekih laserskih zraka dijeliti prostor toga maloga bara. Oko četiri u jutro neko je opet došao i rekao da su barikade u centru uklonjene. To znači, mogli smo poći kućama. Mene je Kemal ostavio pred hotelom. Ušao sam u sobu, otuširao se i obukao se ponovo, jer sam u šest u jutro imao dogovor sa ekipom TV Sarajevo da s onoga našega brda iz Osmica snimimo spot za promociju moga novoga albuma. Točno u šest, sišao sam na recepciju, gdje me je već čekala mala TV ekipa. Obavijestili su me da nažalost ne možemo snimati toga jutra, jer su barikade postavljene na putu prema Osmicama. Donio sam iz sobe litru viskija i naručio za sve hemendeks.
Čudno je i strano izgledalo to maglovito jutro. Olovno sivo donosilo je rat u nekoć mirni grad. Znao sam to i osjećao po svemu. To je neka posebna atmosfera koja se ničim ne da opisati. Odjednom, sve postaje nervozno, ko namjerno uzdrhtala kamera u ruci pravog filmskog snimatelja. Sliježući ramenima i ispričavajući se članovi TV ekipe odlazili su jedan po jedan i na kraju smo ostali za stolom samo ja i mladi snimatelj čijeg bi se imena tako rado volio sjetiti. Bio je sa Kosova. U Sarajevu je studirao kameru i radio na televiziji. Tih par sati, koje smo zajedno proveli, nekako su nas čudno zbližili. U jednom trenutku, mladić je predložio da ipak probamo nas dvojica otići do Osmica, jer vidi da se magla digla, a možda su i sklonili barikade. «A možda će nas zbog tebe i propustiti», rekao je. Već dobrano zagrijan viskijem, povjerovao sam mu, prihvatio sam tu smjelu zamisao i krenuli smo njegovim kolima prema Osmicama.
Uspinjali smo strmom cestom, koja vodi iz grada i nismo ni vidjeli da smo bili zapravo jedini auto toga časa na toj cesti. Odjednom smo ispred sebe na neki dvadesetak metara, odmah iza krivine, ugledali barikade. Bila je to obična neka daska postavljena na neka drvena postolja, oko koje su stajali naoružani ljudi. Došli smo polako do njih i jedan je tražio dokumente od mladog snimatelja. Plašio sam se što će se dogoditi kada vide da je mladić Albanac sa Kosova, pa sam odlučio da izađem iz auta i pokušam objasniti. Nemalo su se iznenadili kad su me vidjeli. Neko vrijeme stajali su zabezeknuto, čudeći se s kojeg sam neba pao. Pitali su me kud sam pošao? Taman sam počeo da im objašnjavam, kako idemo na Osmice da snimimo spot za moj novi album. «Spot?» pitao je jedan. «Spot», rekoh. Pogledao je prema Sarajevu, koje iz te perspektive, kao da je bilo lišeno svake napetosti. Onda se uozbiljio i rekao: «Ma bježi, Rade. Bježi dolje. I pali odmah za Beograd.»
Nisam otišao za Beograd, iako sam toga dana mogao uhvatiti jedan od posljednjih aviona koji su letjeli na relaciji Sarajevo-Beograd. Ostao sam u gradu, jer sam nekako osjećao da moram ostati i pokušati pomoći koliko mogu. Oko 12 sati našao sam se sa Bojanom, Dadom i Lošom i otišli smo kod Đure i Nevene gledati vijesti na televiziji. Tako smo saznali da na tisuće ljudi kreće iz cijele Bosne, autobusima, kamionima i kolima za Sarajevo. Požurili smo i mi na Trg Republike. Dok smo silazili dole, prema trgu, probijali smo se kroz gomile ljudi koji su također žurili u istom pravcu. Odjednom je neki čovjek dotrčao i počeo vikati: «Ljudi ukrali su mi kola. Izbacili me iz auta ko vreću i otišli.»

Tko to ovdje pjeva, tko nišani
Okrenuo sam se i ugledao moga Lošu kako trči natrag u pravcu Đurine kuće. Za njegovu hipersenzibilnu dušu, bilo je to suviše. Sišli smo do trga. Sve je izgledalo kao da se snima neki veliki film. Mase ljudi su se slijevale sa svih strana. Vijorile su iznad njihovih glava jugoslavenske zastave i Titove slike. Za nekoliko sati trg je bio prepun. Tamo sam vidio Sidrana, Josipa Pejakovića, Dizdarevića, Zdravka Grebu i druge. Tamo su, naravno, bili i Kemo i Davorin. Izmjenjivali su se govornici, a sve se više naroda skupljalo. U jednom trenutku ljudi su počeli skandirati moje ime i glasno pjevati moju pjesmu “Neću protiv druga svog”. Izašao sam na balkon i počeo nešto govoriti. Znam da sam rekao: «Ako netko u svijetu gleda ovo, neka odmah šalje trupe Ujedinjenih Nacija, jer u Bosni počinje rat.» Narod je počeo pjevati moju pjesmu i ja sam pjevao zajedno sa njima, pokušavajući sebe uvjeriti da to što činimo ima nekog smisla i da možemo spriječiti da se dogodi najgore. Onda su se odjednom začuli pravi puščani pucnji i narod je uspaničeno počeo bježati sa trga. Neke podlo hulje pucale su u ljude kao u glinene golubove. Koja je to hrabrost pucati ugodno zavaljen na sugrađane s nekog od tih mnogobrojnih prozora, pomislio sam. Jedan čovjek u zelenoj vijetnamci pao je ranjen na zemlju. Pala je krv! Rat u Bosni je počeo.

U Sarajevu sam ostao dvanaest dana. Svaki dan sam se sastajao sa ljudima koji su očajnički pokušavali spriječiti da se sukobi ne prošire. Počele su i prve granate padati s okolnih brda. Žrtava je bilo sve više. Grad je preko noći zamračen. Odozgo, vjerojatno, izgleda kao crna krpa. Crna posmrtna krpa. U tom mraku katolički, pravoslavni zvonici i minareti, ovijeni su tamom. Sve je ovijeno tamom. Jedino oči svjetlucaju. Ustrašene oči…
Da je moja Lenka bila uza me, vjerojatno bih ostao i dalje u gradu, jer konačno sam bio na pravome mjestu kome sam pripada: među nesretnim i bespomoćnim ljudima. Jednoga dana Vehbija mi je rekao da ne mogu više ostati u Sarajevu i da zbog Lenke i naše Mrvice koja je bila na putu svog rođenja moram izaći iz grada. Znao sam da je u pravu.

Moje je ime postalo autobusna karta
Uzeo sam svoje stvari i pošli smo na autobusnu stanicu. Tamo su stajala tri ili četiri autobusa i oko njih neizmjerno više putnika koji su se pošto poto htjeli ugurati u autobuse. Gužva je bila neopisiva. Iako sam imao kartu u džepu, koju mi je Vehbija uspio nabaviti, nisam mogao ući u autobus. Na jednoj kamenoj klupi nedaleko autobusa sjedila je mlada žena s djetetom u krilu i samo bespomoćno plakala. Prišao sam joj i bez ijedne riječi pružio joj kartu. Glasno je zajecala, nekoliko puta zaviknula hvala i uputila se prema autobusu. I sigurno ne bih ušao u taj autobus, da mi kondukter, koji je slučajno vidio tu scenu što se upravo ispred autobusa dogodila, nije doviknuo, da neka samo dođem i ja, jer da ću im sigurno na putu trebati. Bila je to jedina varijanta da uđem, jer su i drugi ljudi odmah shvatili što je kondukter mislio i gotovo me ugurali u taj autobus. Autobus je bio sasvim pun i više ni šibica nije mogla stati u njega, iako je neki čovjek zadnjim atomima snage pokušavao svoju punačku suprugu doslovce ugurati kroz prozor šofera, kome je prije toga tutnuo u šaku novčanicu od sto maraka. Bilo je do zla boga smiješno, iako se nitko nije nasmijao, gledati kako ona prolazi kroz to prozorsko okno i kako nekim čudom njene pozamašne obline, uvijajući se ko veliki udavi iz crtanih filmova, uspijevaju ipak nekako proći kroz to malo okno i skotrljati se niz šoferova koljena na pod našeg prepunog autobusa. «Ko to ovde peva?« pomislio sam. Stajao sam iznad šoferovog sjedišta, čvrsto se pridržavajući rukama za naslon njegove stolice, jer su me ljudi, pri svakom malom kočenju pritiskali i jedva sam uspijevao da se ne prospem u stranu, zapravo u velika njedra gospođe što nam je pristigla kroz prozor. U autobusu su bili uglavnom žene, djeca i stariji ljudi. Osjećao sam se kao neki razredni starješina, pokušavajući svojim savjetima organizirati naše putovanje, ne znajući ni sam za njegov ishod. Autobus je, valjda zbog nakrcanosti putnika i prtljage, vraški sporo izlazio iz Sarajeva tromo, nekako pospano, i činilo se kao da mu se ne žuri, iako se njegovim putnicima beskrajno žurilo. Dok smo prolazili kroz dijelova grada bio je tu još uobičajeni žamor, no kad smo krenuli uzbrdo, kroz neka mala sela, proplanke i visoke borove, najednom je autobus utihnuo. Čuo se samo zlokobni zvuk dotrajalih kočnica i potmula stenjanja putnika kad bi svojim tijelima udarali jedni druge u oštrijim krivinama. Ja sam u desnoj krivini trpio udarce željeznog šoferova sjedala, ali u lijevoj sam zato imao sasvim udobne i meke amortizere, te sam u sebi gotovo zahvaljivao šoferu što je kroz svoj prozor pripustio debeljuškastu gospođu, da nas štiti svojim oblinama.
Zatim su počele da se izmjenjuju barikade. Zaustavljali su nas čas Muslimani, čas Srbi. Od sela do sela. Jedni su nas ispraćali samilosnim pogledima, a drugi hladnim i gotovo neprijateljskim. Prolazeći kroz ta bosanska malena sela, mislio sam što će se događati ako pravi, veliki rat bukne na ovim prostorima, gdje su ljudi živjeli jedni uz druge, i čiji su životi isprepleteni zamršenim vezama. Redale su se slike iz Andrićevih romana, koji su, eto, opet zaživjeli svojim starim životima pred našim očima. U jednom selu neke žene, suosjećajući sa ovim ukletim autobusom što prolazi kroz njihova dvorišta, zabrinuto vrte glavama. Uzdišući mašu nam i krste se sa tri prsta. U drugom nekom selu, slične žene, isto tako u crno odjevene, gledaju nas hladno, ispod svojih marama, skupljajući suho granje oko svojih okućnica. Muškaraca nema! Kao da su netragom nestali. Promatraju li nas skriveni iza svojih spuštenih zavjesa ili su već u borove sume otišli? Prolazeći kroz jedno muslimansko selo, susreće nas i zaustavlja grupa podivljalih mladića, gotovo djece. Bilo ih je oko dvadesetak i mnogi su držali prave puške u rukama. Dočekali su nas iza jedne oštre krivine kad je autobus morao dobro usporiti. Istrčali su ispred autobusa, glasno vičući šoferu da otvara vrata. Žene su počele vrištati, djeca plakati, a izvana su se čule rijeci psovke. Ono što se slijedeće minute dogodilo, zapravo je na neki način sama bit tog užasnog rata, koji će uskoro ovom zemljom prohujati. Opisujem tu zgodu, opet ,kao scenu iz nekoga filma. Među mladićima, od kojih neki nisu imali više od dvanaest ili trinaest godina, izdvajao se jedan koji je bio otprilike dvadesetgodišnjak. U rukama je držao automatsku pušku, a na glavi zavezanu crnu maramu preko čela. Podsjećao je na Silvestera Stalonea iz jednog od njegovih filmskih nastavaka o Rambu. Žile na vrat su mu se napinjale dok je iz sveg glasa divlje vikao: ”Otvarajte ta vrata, majku vam vašu četničku! Bježite, je li? Bježite?”
U autobusu plač i vriska. Zatim šofer otvara vrata. Samozvani Rambo ,ispred vrata , usmjerava svoj automat prema ljudima, još uvijek glasno vičući. Zatim spazi mene u mom crnom šeširu. Iste sekunde mu se lice razvuče u široki i ozareni osmjeh. «Đe si legendo?». Reče i viknu svojim dječacima-vojnicima: «Maknite se ljudi. Rade Šerbedžija je unutra. Puštaj ovaj autobus! Neka čovjek putuje”
Da, putujem. Putujem, pomislih. Uvijek sam putovao. I putovat ću. Što dalje da bih bio bliže. Sebi i drugima.

BEOGRAD

Ona me uči Beogradom drugačije hodati. Sve one godine koje sam provodio u tome gradu, nakratko dolazeći, poslom ili privatno, nisu u meni ostavljale ništa više osim dopola ispunjenog srca, nekom opijenom noći, nekom znatiželjom ili ponekad nekom zalutalom strašću, što se u meni slagala poput opasno nategnute strune, koja je prijetila da se jednoga dana raspukne u tisuće neuhvatljivih niti.
Proljeća '91. godine, ona me uči Beogradom drugačije hodati. Već sam gotovo godinu dana stanovnik u njenom malom potkrovlju, u kome zaljubljeno i radoznalo ispitujemo sve naše posebnosti. Ona ponekad kuha, ja prvi puta u životu perem suđe. I uopće moj muški ego puca po svim šavovima.
Njeno-naše potkrovlje je u blizini Kalinić pijace, odakle joj svakoga jutra donosim svjež burek, voće, povrće i obavezno neku ružu ili običan struk nekog poljskoga cvijeća. Ona voli jednostavne stvari i veseli se sitnicama. Usput, odabirem kafiće u kojima bih trebao piti jutarnju kavu. Pronalazim brijača, odabirem trafiku u kojoj ću kupovati novine. To je moja strategija usvajanja mirisa i prostora. Uhvatim sebe nekim trećim okom, nekim objektivom i pomislim da se, u tim ophodnjama, ponašam ko stranac iz nekog francuskog filma koji se nalazi u ilegali.
I dok sve to činim, mislim, dok hodam Beogradom, ispitujući njegove posebnosti, u kojeg pokušavam smjestiti svoju poprilično drugačiju prirodu. Slike moga staroga grada putuju zajedno sa mnom ko neka vječna mora, rasuti teret porijekla, uteg i težina, čega se nikada neću moći osloboditi. Tek, kada se pojavi ona, sve se odjednom raspline i odleti u oblak iznad naših glava. Tada, sasvim bezbrižno, čvrsto stegnutih ruku, plovimo, usprkos nezahvalnu dobu, našim snovima.

Kao ruža sa dva smiješna trna…
Kazalište, od koga sam se poprilično umorio, počelo me je ponovo zanimati, u većem dijelu i zato što je ona kazališni režiser. Tako sam, zajedno s prijateljem Ljubom Tadićem, osnovao prvo privatno pozoriste (PPP) u zemlji. Dali smo mu ime PPP, a na pitanje što je PPP, u temeljnom programu smo odgovorili, odnosno napisali: To je preduzeće. To je pozorišno preduzeće. To je preduzeće za pozorišne poslove. Privatno Prijateljsko Preduzeće. To je Ponovno Poziv Prijateljima. To je Pristojno Pisca Platiti. Ponovno Prostor Prepoznati. Pokušati Pa (makar) Propasti. P…P…P… pred izlazak na pozornicu. Ljuba Tadić i ja, kao osnivači tog kazališta, pokušali smo, dakle, napraviti «pozorište prema sopstvenoj snazi, veštini i ukusu», želeći, naravno, raditi dobre i zanimljive predstave i okupiti sve ljude dobre volje, glumce, redatelje, pisce, scenografe, muzičare…, i to kazalište bilo je bez krova nad glavom, niti mu je bilo stalo da se jeftino skući, udomi (kako bi u Zagrebu rekli), već da putuje sa svojim predstavama od mjesta do mjesta, gdje nas već budu htjeli. Stoga i nije slučajno da je prva predstava PPP-a bila Brechtova Majka Hrabrost.

I Ljuba je, ko i ja i Lenka, bio iskreno zabrinut političkim događajima u zemlji, koji su prijetili da izrastu u ozbiljne i prave ratne sukobe. Intelektualne jezgre svih naših nacionalnih centara, počele su bezrezervno podržavati svoje političke lidere i zaista su bili rijetki oni pojedinci koji su se usprotivili takvom scenariju raspleta jugoslavenske krize i koji su pokušavali svojim dobrim energijama umanjiti opasne političke napetosti među narodima Jugoslavije. Tužno mi je bilo gledati neke do jučer intimne prijatelje i gotovo istomišljenike kako preko noći rasprodaju dijelove svoje duše zanosnom đavolu nacionalizma. Pa čak, ako bi i priznali da je Slobodan Milošević nesretan izbor za srpski narod, koji će ga povesti i koji ga je već vodio u propast, Dobrica Ćosić je bio ikona u koju se nije smjelo dirati. Kao da je taj godinama zaštitni znak srpske književnosti i bard srpskog disidenstva imao neki skriveni put do samog središta svakog “osvještenog nacionalnog bića”. Za mene je uvijek bio ono što zapravo i jest: obični nacionalista, osrednji književnik i jedan od najvećih, ako ne i najveći krivac za buđenje srpskoga šovinizma. Nije li taj gospodin godinama trabunjao i pisao o potrebi jedinstva srpskoga bića i o granicama Srbije unutar Jugoslavije “svi Srbi u jednoj državi”, koje se trebaju braniti gdje ma i jedan Srbin ima svoje ognjište? Upravo ta njegova zanosna srpska litererarna truba za mene je već godinama predstavljala jedan od najopasnijih ponora koji je morao iznjedriti, jednoga dana, tu opasnu rijeku ponornicu, koja je svojom silinom razbila neke tople obale koje su ovi narodi, s mukom, godinama gradili.

Jedna trijezna “novembarska” noć...
Sreo sam toga gospodina u malenom vranjskom pozorištu, koje je proslavljalo neku, za njih, važnu godišnjicu postojanja. Ni sam ne znam kako sam se zatekao na toj svečanosti. Da nije bilo proljeće, pomislio bih da je to još jedna pijana novembarska noć. A možda je i bila. Toplo je, a opet studeno. Usred dana osjeća se noć. Mrak. Bilo je to proljeće ‘91. i ja sam snimao film u tom dijelu zemlje. ”Nečista krv” Bore Stankovića je dobra literatura i još bolja filmska priča. Doduše, moj pokušaj da od te teme napravimo jednu savremenu filmsku priču, za koju si ti napisao više nego dobar scenarij, nažalost je propao, jer ni režiser a još manje producenti, nisu prepoznali pravi suvremeni filmski rukopis, nego su se vratili na prvotni scenarij, koji je kasnije i urodio filmom sa sasvim očekivanim prosječnim rezultatom, ali i medijskim špekulacijama s kim sam igrao u tom filmu, što je, eto, završilo kao još jedna prozivka ili potjernica ili hajka, ne znam što već to može biti.
Dakle, govorio sam te večeri u Vranju Krležu i “Njegov obračun sa nama”, okružen srpskim trubama i provincijalnom elitom maloga grada sa juga Srbije, među kojom se, kao najveći planinski vrh svih nacionalnih ponosa, šepurio u prvome redu gospodin Dobrica Ćosić sa svojom sasvim čudnom gospođom suprugom. Čitava ta večer sa mojim Krležom bila je ioneskovski apsurdna i valjalo ju je samo spomenuti zbog činjenice da sam imao priliku da te večeri, u mome carstvu koje sam odredio Krležinim riječima što sam ih te večeri izgovarao, upravo njega, to jest Dobricu Ćosića, označim kao tog “našeg doktora i estetu koji našu zemlju ljepotom vječnom štiti od blata, mesa, grijeha i svih taštih zala” i koji i danas “nad otvorenim grobom gdje žrtva najnovija je pala”, ponovo igra “rolu čuvara, naših plavih ideala”, a pojam prave ljepote za “toga literarnog troglodita”, nadgrobna je, dakako, šala.
Krležine riječi i moja interpretacija učinili su te večeri, da se “bard srpske književnosti” i ikona “srpskoga nacionalizma”, osjeti načas neugodno. Ne samo zbog moje tako očite agresivnosti, koliko zbog siline i britkosti Krležinih rečenica, čije opojne vrhunce (znao je on i osjećao to) nikada nije i neće doseći.
Bila je to jedna od mojih malih pobjeda, koja nikome, izgleda, osim meni, nije gotovo ništa značila, ali koja se svojim sitnim zrncima intelektualne hrabrosti slivala u tako potrebnu duhovnu energiju kojom sam se tih godina branio od zlog vremena.

U toj i takvoj atmosferi Majka Hrabrost je bio naš uskličnik nad tim ostrašćenim i neumnim glavama. Ali i dio naše vlastite građanske hrabrosti i morala. Imali smo i najpogodniju glumicu za tu zahtjevnu ulogu. Mirjanu Karanovic.Uvijek sam mislio da je kod podjele uloga vrlo važno, ako ne i presudno, pronaći glumca ili glumicu koji svojim senzibilitetom ali i nekom osobnom karizmom, najviše nalikuju ulozi koju želimo oživjeti. Mira Karanović je bila uistinu prava Majka Hrabrost naše generacije i toga našega vremena. Bila je hrabrost sama i zajedno sa Ljubom Tadićem, Branislavom Lečićem i još nekima hrabrim ljudima beogradskog teatra, održavala dostojanstvo naše profesije pred tim silnim i opasnim vremenima.
U to vrijeme smo se zaista intenzivno družili. Igrali smo našu Virginiju Woolf, hodali po protestnim mitinzima, pjevali zajedno moju pjesmu “Neću protiv druga svoga”, odlazili gotovo svakoga mjeseca u Sarajevo gdje smo na Osmicama zajedno sa našim prijateljima Davorinom, Kemom, Josipom, Vehbijom i drugima, pokušavali ublažiti agresivnosti koje su prijetile da prerastu u ratne sukobe. Mirjana je bila naša prava Majka Hrabrost.
Lenka je brzo došla do sjajne ideje da Majku Hrabrost jednom smjelom adaptacijom učini aktualnom na ovim našim prostorima. Napisao si nam međučin gdje si ubacio Bertolda Brechta, Helenu Wajgel i Waltera Benjamina kao stvarne likove te drame. Bila je to naša čudna, granicama razdijeljena kazališna suradnja, dramaturgija preko telefona i faksova, koju ćemo obnoviti tek kroz osnivanje Kazališta Ulysses.
Odabrani su i songovi naših najboljih rock and roll sastava. I dobili smo strašno aktualnu i živu predstavu. Moram reći da sam, šetajući po pozornici u kožnom kaputu i sa kapom na glavi a usput svirajući tiho na usnoj harmonici, osjećao tu predstavu kao nešto apsolutno najvažnije što sam ikada radio u umjetnosti.
Jer ta predstava je bila više od predstave same. Ona je bila antiratna trublja. Krik. Ona je bila rukavica bačena u bezobraz vlasti. Ona je u to vrijeme zaista bila vid građanske hrabrosti. I mi koji smo je činili osjećali smo, bez obzira na rizik, koliko je hrabrost važna za mozak, srce, za dodir.
A svirao sam, igrajući Brechta, na usnoj harmonici... plavi galebi mora, pričaju samotne priče... klape Maestral iz Dubrovnika. Svirao sam samoće Bertolda Brechta, njegova prognanička osvrtanja, šetnje po danskom otoku Finen, njegove dokove, barke, bijeg pred nacistima u Švedsku na novi otok, ovaj put Lidinge (gdje je i završio svoju Majku Hrabrost), pa Finsku, Sovjetski Savez i, kao što će se i meni dogoditi, u SAD (gdje ovo sada pišem) u našoj hrabroj predstavi, a nisam mogao odletjeti u Dubrovnik da kao Hamlet branim najsvjetliju pozornicu naših života. Bijah zarobljen pustinjom oko sebe. I neprobojnim zidovima.
Probe za našu predstavu smo imali u Obrenovcu, gradu koji je udaljen od Beograda pedesetak kilometara. Svakoga dana autobus nas je odvozio do Obrenovca i navečer kasno vraćao za Beograd. Rat je već uveliko divljao Hrvatskom i svakim danom činio tu jesen i zimu hladnijom no ikad. Tlo mi se sve više izmicalo ispod nogu i osjećao sam se sigurnim jedino još u našem potkrovlju i na sceni na kojoj sam se pretvarao svake večeri u Bertolda Brechta duboko proživljavajući njegove izbjegličke samoće.
Moja rođena Majka Hrabrost selila se od stana do stana. A i zvala se Stana! Kad god bih vidio moju rođenu majku kao izbjeglicu u nekoć glavnom gradu SFRJ, činilo mi se da među dlanovima nosi onu istu sobu koju sam, ne misleći da će se ovo dogoditi, opisao u pjesmi (objavljena je u knjizi Crno-Crveno 89. godine u Zagrebu, pod brojem 23, koju su Danilo i Lucija izvukli u redosljedu brojeva od 1 do 36 iz Krležina šešira); u toj mojoj roulett pjesmi crvenim slovima otisnuto je: “U sobi moje majke još mirišu dunje/u nje se skupljaju pčele/na medene ruke/i majka spretno za njih košnicu plete/još kao dijete opazih taj majčin dar/milodar za drugoga/i premda/nikada nije čitala Ujevića/moje majke kuća/puna slatkog nemira/miriše žutim dunjama/pobratimstva lica iz svemira.

O bože dragi, kuća je... kuća, gdje joj je kuća, ali, eto, ni moja knjiga, ta Crno-crvena roulett igra 36 pjesama + nulta pjesma + prozni zapisi, izbačena je, kako mi rekoše prijatelji koji su me još uvijek poznavali, iz knjižara. A papir je baš bio lijep. I otmjen! I korice su bile tvrde.
Uopće, bilo je to vrijeme u kome su hrabrosti pojedinaca bile rijetkost, a i kada bi se događale, pripisivane su im sulude konotacije. No, ne bi se moglo reći da u Beogradu toga vremena nije bilo hrabrih i odvažnih ljudi oko nas. Bilo ih je mnogo, ali glasnije su bile huškačke ratne trube koje su se orile Srbijom tih tužnih, ratnih, ćosićevomiloševićevih devedeset i prvih i još nekih godina.

Kišni ljudi...
Kiša je lila čitavog dana, toga decembra, kada smo krenuli našim autobusom za Obrenovac. Ja sam uvijek obično sjedio sa mojim dragim prijateljem Pertrom Kraljem, kome se čitav život divim i kao glumcu i kao čovjeku. Ima neke sličnosti izmedju njega i velikog hrvatskog glumca Pere Kvrgića. Obojica su neodoljivi glumci i veliki, izuzetni ljudi.
Dakle, lila je ta kiša kao iz kabla kada smo stigli u Obrenovac. Sablasna tišina, koja je vladala čitavim gradom, činila ga je potpuno vanvremenskim i nestvarnim. Zatim smo, kroz ono blato i kišu, stigli napokon do Doma kulture u Obrenovcu u kome smo trebali odigrati našu generalnu predstavu te večeri. Ali nismo mogli prići zgradi, jer je čitav put ispred doma kulture bio blokiran policijom i ženama obučenim u crninu. Kada smo se napokon uspjeli nekako probiti i parkirati što smo bliže mogli, shvatili smo što se zapravo događa.
Majke Obrenovca probile su se u zgradu, u naš teatar, i na neki način ga okupirale. Njihov protestni miting je bio u toku i one su ga održavale upravo u našoj scenografiji. Ne znam što se dogodilo na premijeri u Zurichu kad je prvi put izvedena Majka hrabrost, što s njemačkom premijerom 1949. u Deutsces Theater u Istočnom Berlinu i 1951. s pariškom premijerom u Theatre National Populaire, ali ne vjerujem da je po iskrenosti igdje bilo kao u Obrenovcu, u toj kišnoj noći, nekako rasplakanoj... Protestirale su žene kao i Brechtova Majka hrabrost protiv slanja njihove djece u vojsku i vraćanja mnogih od njih u drvenim ili limenim sanducima. Srpski mediji su krajnje cinično izjavljivali da Srbija nije u ratu i da se njih ti sukobi u Hrvatskoj ne tiču. A noćima je vojna policija hapsila neke mladiće koji su se skrivali po kućama i trpala u vojne kamione kojima su ih odvozili negdje na ratišta Slavonije, Like ili Dalmacije. Zastrašujuća podudarnost sa scenama iz Brechtove majke hrabrost bila je naša najokrutnija stvarnost. Miloševićev režim, u nedostatku “topovskoga mesa”, produžio je vojni rok tadašnjim vojnim obveznicima za tri mjeseca i upravo su mnogi od tih nevinih mladića, bez svoje volje, suludo poginuli na nekim hladnim ratištima u ratovima u koje nisu svojom voljom otišli.
Ušli smo u salu i pomiješali se sa tim uplakanim majkama koje su se smjenjivale na pozornici, optužujući srbijansku vlast i tražeći da se njihovi sinovi ne šalju u taj brutalni i apsurdni rat. Njihovi pokisli, mokri kaputi isparavali su kovitlace pare pod reflektorima. Osjećao se miris znoja, miris očaja, koji se miješao sa njihovim toplim suzama čineći od cijele sale jednu veliku mrtvačnicu, kojom su sablasno odjekivala imena mrtvih dvadeset godišnjaka, koja su se čitala preko užasno glasnog i podivljalog razglasa. Bila je to zastrašujuća predstava Majke Hrabrost, kakvu ni Bertold Brecht, niti bilo tko na svijetu ne može ispisati vjerodostojnije nego što je to učinila ta maglena, crna i vlažna zimska predbožićna večer u Obrenovcu prosinca 1991.

Beogradski odjeci
Predstava je za par dana odigrana kao premijera u beogradskom Domu omladine, čija je rokerska scena savršeno odgovarala za našu provokativnu i oštru predstavu. U predstavi songove su uz Zorana Erića i Đorđa Petrovića skladali Vlatko Stefanovski, Milan Mladenović-Ekatarina Velika, Bora Đorđević-Riblja čorba, ponešto i ja na usnoj harmonici, tako da je imala sva ta tragedija i žestinu ritma. Mnogi kazališni kritičari su nas podržali, unatoč ukusu svojih glavnih uredništava. Naslovi, sjećam se, bili su: Teatar između rata i nesigurnog mira, Brechtovi raporti sa fronta, Vreme za plemenitost, Hrabrost u kukavno vreme, Brehtov odgovor našem vremenu, Breht našeg doba, Potreba za krikom...Mira Karanović je bila veličanstvena, ali Nebojša Dugalić, Bojan Zirović, Ina Gogulova, Petar Kralj, Žika Milenković, Nađa Sekulić, Milutin Butković, Nenad Gvozdenović, pa i oni koji su igrali u tvom dijelu uz mene i već navedene, Branka Petrić, Ivana Mihajlović, Nikola Đuričko. Predstavu smo odigrali dvadesetak puta u Beogradu, a zatim dobili poziv da dođemo u Sarajevo i Goražde. Nikada neću zaboraviti to oduševljenje kojim su nas dočekali i ispratili ljudi iz Bosne. Bilo je to zastrašujuće priznanje predstavi i njenoj hrabrosti. Aplauz koji se u Sarajevu pretvorio u prave ovacije nije bio samo aplauz gumcima i režiji. Bio je to očajnički poziv za pomoć. Udarajući dlanom o dlan, ljudi su dozivali svijet da shvati opasnost koja prijeti da u najskorije vrijeme uništi i razori Bosnu.

Otvoreno i trajno pitanje...
Često se pitam da li su umjetnici bivše Jugoslavije mogli nešto više učiniti da spriječe krvavi rat? I ne samo umjetnici. Još više, javni radnici. Poznati pravnici, profesori... Mišljenja sam da smo mogli i trebali više učiniti. I danas, nakon svega, mislim da je naša krivica velika, bez obzira što spadam u one koji su svim srcem pokušavali zaustaviti rat. Znam, znam i znam i znam... znam da nismo učinili dovoljno da bismo spasili narode od njihovih velikih i malih i tko zna kojih poganih sinova... znam i znam i znam. Bili smo razočarani i samoljubivi pojedinci koji su se izgubili u svojim vlastitim nesrećama. A za stvarnu akciju treba smjelo srce i luda hrabrost. Možda su se i visoki zidovi Dubrovnika mogli i trebali preskočiti, bez obzira što nas je tamo čekalo.
Majka Hrabrost je to činila.
Znam, trebalo je… više…

KORACI MIMO KORAČNICA

Vraćam se kući, zapravo u stan, gdje je Lenka stanovala u ulici Filipa Kljaića br. 32, skroman ali topao prostor, naš prag, i taj stan imao je nešto od Kišove mansarde, uvjerljivo i poticajno. Iza nas je već nekoliko mjeseci svadba u foajeu kazališta na dan kad je Slovenija ustala na noge, bačena riža na Savskom vencu, muzika i zdravice. Tu smo, u tom tihom dijelu Beograda, sasvim nježno brisali uspomene, naravno, ne bez bola, ali gotovo uzvišeno. Ovo je, dakle, novi početak. Sve se oko mene raspada. Moji snovi, moja zemlja. Sve, kako čujem u kavani, na ulici, ide u pičku materinu. Nitko se, ili malo tko, pita koja je to majka. Čime se obraniti? Čime obraniti, othraniti svoj početak? Sve što je napravljeno, iz ove ili one strane, okrenulo se protiv mene. Moje umjetničko djelo, moje umjetničko biće, bačeno je na buvljak i njime se maše kao razlogom. O, da! Tad mi opet Arsenova pjesma pada na pamet: tko stoji iza mene?
Penjući se uz te stepenice do mansarde, neprestano ponavljam: moja, moja… “među očima između prstiju / prstenom napokon / moja i miljama od mene / na nekoj bolivijskoj visoravni / začeta u sivobijelim jutrima la paza / i ranjiva i plaha i opasna / nadnaravna snaga što me opasala / moja kristalna suza među trepavicama / koju samo ja prepoznajem među kapima kiše / ovog proljeća… Kad bih otvorio vrata, gledajući je na ležaju, više od ikojeg stiha, jednostavno… bila je ljepša no ikada! Njena tamnoputa koža zategnuta preko trbuha, ko bakrenasta polukugla moga svemira, ko najnježnije obline nekog živoga bubnja iz koga se je povremeno javljala pravilnim otkucajima srca naša malena djevojčica, kojoj smo, braneći se našim samoćama pred vihornim vremenima, već i ime odredili. Nina! Ni-na. Ime, kad se oko nas zlo probudilo, to ime posuđeno je od uspavanke, za uspavanku da nas ritam jednog imena uspavljuje u našim nemirnim snovima.
Nina je bila željno čekana te ratne godine usred Beograda, grada u kome sam preskakao prepone da stignem do nekih sigurnijih luka.

Proljeće u Beogradu
Mjesec je maj. Godina 92. Bila je to godina, koja će po mnogo čemu ostati upamćena, i koja je svojom bešćutnošću iskopala duboke, opomenjujuće godove na stablu naših života. Proljeće u Beogradu, koje je inače uvijek bilo zaštitni znak toga grada, potamnilo je od dimnoga baruta kojeg su donosili na svojim vojnim šinjelima ratnici novih balkanskih ratova. Dolazili su, različita raspoloženja, često podijeljena oduševljenja, i oni koji su dobrovoljno išli u vojne pohode i oni koji su bili u rat tjerani da ispunjavaju svoje vojne obveze, a koji su najčešće bili vraćani u limenim sanducima na kojima je nečijom drhtavom rukom, jedva vidljivo, bilo ispisano ime i prezime, i godina rođenja. 1971- o godište bilo je učestalo na tim rukopisima smrti.
Napisao sam pjesmu Goran K. Što sam drugo mogao? Palio sam svijeće, ali dah gomile ih je gasio. A Goran K-a, kako se danas može vidjeti u mojoj pjesmi koju sam proplakao po sto puta, dovežen je hladnjačom kombinata „Vrbas“ zajedno s drugima obješenima o željezne kuke, „od svih prispjelih u vojnomedicinskoj mrtvačnici Beograda“ bio je „najljepši leš dana“, otvorenih očiju, bez tragova krvi, s 36 Shakespeareova soneta, i pao je od straha, za neke kukavički, bez prostrijela, a vjerujem od užasa, ili ga je ruka s neba uzela k sebi, prije noža, metka, onako na prečac, baš kako je i bilo primjereno „ratniku“ koji sa sonetima ide među nahuškane zvijeri...

Tih dana sam se kretao po Beogradu, gledajući te hladnjače mesnog kobinata, gotovo u ilegali. Izbjegavao sam javna mjesta, a kada bih morao proći kojom od glavnih ulica, spuštene glave, pravio sam se odsutnim, da ne bih gledao namrštena lica prolaznika. Bio sam opet na nekoj imaginarnoj optuženičkoj klupi, na nekom javnom procesu gdje mi se sudi, u nekoj sudnici koja je pod otvorenim nebom, koja je daleko, a opet, tako prokleto blizu. Koga god bih sreo, bio je porotnik. Ne govorim ovo zbog važnosti moje pojave, moje nekakve misije, nego stoga što sam i sam bio ulovljen u optužnicu koja je, izgleda, bila sastavljena od golog raspada, od onog materijala koji je istrošio ljudske nade, ili slabašna nečija uvjerenja koja su se rasplamsala u trenutačnoj zabludi moći.

Zloguka jeka jedne dobre volje
Moj sarajevski istup oštro su osudili i pripisali još jednom dokazu o mome izdajništvu. Zvanični Beograd je u svojim TV vijestima, prikazujući nemire u Sarajevu, gdje se više od stotinu tisuća ljudi skupilo na glavnome gradskom trgu želeći okupljanjem zaustaviti rat koji je tako opasno prijetio da će početi svojim krvavim galopom i gdje sam i ja bio sudionik toga skupa, izvijestio je građane Jugoslavije da je, izgleda, R.Š. odabrao stranu kojoj će se prikloniti, a ta strana RŠ je, ni manje ni više, ni lijevo ni desno, nego strana je, gle izdajice! - muslimanska!
Zvanični Zagreb je u svojim TV vijestima objavio istu reportažu (bez tona naravno), objašnjavajući Hrvatima i Hrvaticama, ali i građanima Hrvatske, da je to, izgleda, posljednji pokušaj R.Š. da spašava Jugoslaviju.
A ja sam govorio pred tim ljudima, jer su me oni tražili da govorim, pjevajući moju pjesmu ”Neću protiv druga svog”, koja je postala himna tih mjeseci u Bosni i koja je bila poruka svim ljudima da ne srljaju u taj bratoubilački rat. Nisam, naravno, zagovarao nikakvu Jugoslaviju, jer mi je već mjesecima bilo jasno da je ona zauvijek nestala iz korita rijeka kojima je plivala, iako nikada neće presušiti u mome srcu kao moja istinska domovina, koju imam pravo voljeti sjećanjem, kao što se vole neki dragi ljudi koji su nas bez povratka, zauvijek, napustili.
I sam sam dobrano doprinio toj hajci na mene, jer sam u izravnom intervjuu na beogradskoj TV B92, rekao sve što mislim o agresiji na Dubrovnik, o općenitoj besmislenosti ovog “našega rata” i o najnovijem napadu na Sarajevo.
Klonio sam se, kažem, tih dana, javnih izlazaka i samo bi u sumrak,”nas troje” odlazili kod naših prijatelja Nene i Živojina Pavlovića ili kod Snežane i Ljube Tadića. Grad je mirisao na barut i vrebali su pakleni stražari iz mnogih sokaka. Štiteći našu intimu, prislanjao sam uho na bakrenastu polukuglu moga svemira milujući njene obline i počinjao prve priče našoj maloj “Mrvici”, koja ih je siguran sam mogla posve dobro razabrati jer je ponekad ručicama i nožicama potvrđivala moje nježnosti i sva moja obećanja o krajolicima ljubavi i sigurnosti u koje ću je odvesti.

Lenka pripada onoj našoj prvoj pravoj rock and roll generaciji koja je uspjela iskočiti iz jeftine i plitke sentimentalnosti Balkana, iako je i dalje bila vezna nerskidivim nitima za tradiciju i mentalitet. Uz sve moguće osobine koje sam volio u nje, njena samosvojnost i emancipiranost je bila među najizraženijima. To se jednostavnije kaže: U svakom trenutku znala je što hoće.
Tako je i njena odluka da ja moram prisustvovati rađanju Nine bila apsolutno neupitna. Ja sam, naravno, potvrdio tu njenu želju, jer joj ni tada a ni dan danas ne mogu odbiti ni jednu, iako sam se u dubini duše nadao da će nešto iskrsnuti, neko putovanje ili tako nešto, te da će me spasiti toga događaja. Bilo mi je teško u tome trenutku opisati nelagodu koja me je obuzimala pri pomisli da ću morati prisustvovati tome obredu. Ja sam još uvijek bio patrijarhalno odgojen i nekako sam mislio da je to s rađanjem djeteta stvar žene, i da mi muškarci trebamo biti negdje podalje, sa strane i da provjerenim ritualima nervozno iščekujemo pijući svoje rakije ili gemište.
Sjećam se da sam neke davne 71. čekajući svoga prvorođenog Danila da izađe iz bolnice u kojoj je morao zbog žutice ostati mjesec dana, propio cijelu našu tadašnju ušteđevinu, časteći svaku noć znano i neznano društvo u kavani-teatru “Jazavac”, na uglu Medulićeve i Ilice, iz koje se svake noći razlijegala pjesma “ Junak sam iz Like ja…”.

Spasonosni poziv je došao tih dana od mojih prijatelja Radka Poliča i Dušana Jovanovića iz Ljubljane. Zvali su me da dođem par dana na dogovor o velikom Radkovom kazališnom projektu Kralja Leara u Cankarjevom domu. Jedan od uvjeta da uopće igra Leara, bila je njegova želja da ja igram Glocstera. Bio je to dio Radkove prijateljske brige i nježnosti za mene i moju životnu priču koju je sa zebnjom pratio i pokušavao pronaći način da mi pomogne. Lenka me je teška srca pustila, ne samo zbog mogućnosti da dezertiram sa poroda koji se svakim danom bližio, nego i zbog toga što se brinula zbog političke (bolje reći vojne!) situacije i negativnih energija koje su se svakoga dana sve više oko mene omotavale.
Odletio sam iz Beograda nekim malim avionom za Graz, pa iz Graza kombijem za Zagreb. U kombiju nas je bilo samo par putnika, medju kojima se je isticao neki Kinez koji me svojom pojavom u tom malom kombiju i miljama daleko od Kine u ovoj noći, neodoljivo podsjetio na gospodina Vu San Peja. No, umjesto sa njim, započeo sam razgovor sa jednim mladim čovjekom iz Zagreba koji već par godina radi u Austriji i koji me je saletio najprije sasvim neobaveznim pitanjima, a zatim smo nekako, kako smo se bližili Zagrebu, sve više doticali neke političke aktualnosti. U meni je sve više raslo uzbuđenje i dosta sam odsutno odgovarao na njegova radoznala pitanja jer mi je pogled netremice zurio u ovaj mrak koji smo rezali te kišne noći jureći prema Zagrebu, iz koga su mi pred oči izranjala sve sama poznata lica kao u nekoj grozničavoj filmskoj montaži potcrtavajući tako snažno moje emocije koje su mi napinjale pluća do neizdržljivosti.
Zatim smo počeli ulaziti u Zagreb i ja sam sad već jasno, kroz kišna stakla, prepoznavao djelove predgrađa. I mladić je najednom prestao sa pitanjima i sam osjećajući važnost tih emotivnih trenutaka. Obrisao sam, mojim vrelim dahom orošeno staklo, da bih bolje video “Cementaru” i Nogometno igralište “Slobode” u Podsusedu, gdje sam nekad svakog ponedjeljka i četvrtka odlazio na utakmice. Što li sad misle o meni moji dečki iz Podsuseda sa kojima sam godinama zajedno igrao nogomet i ispijao gemište u podsusedkim birtijama? Misle li i oni da sam izdao Zagreb i Podsused i sve one naše mladosti koje smo zajedno živjeli? Vjeruju li nacionalistima koji me nazivaju svim pogrdnim imenima i izmišljaju najmonstruoznije priče o meni?
Kiša sve jače tuče i pretvara se u pravi pljusak te sad već jedva raspoznajem dijelove ulica koje sam nekada napamet znao. Evo me u Ilici. To znam, jer sad sasvim pravo i bez skretanja jurimo glavnom arterijom grada, kojoj sam godinama provjeravao izdržljivost. Zatim skrećemo desno i redaju se ulice, kojima sklopljenim očima mogu odrediti uglove i dužine. I evo nas na autobusnom kolodvoru. Naš kombi je stao na jedno trideset metara od osvjetljenog centra autobusnog kolodvora.
Ono što slijedi bilo je poput scene iz nekog filmskog scenarija. Sasvim na dnu perona vidi se taxi stanica do koje trebam stići. No, na polovini puta do taxija, pod najačim svjetlom stoji grupa od desetak vojnika obučenih u crne uniforme i naoružanih automatima. Dok uzimam svoje kofere, razmišljam što mi je činiti i kako ću proći pored tih vojnika u crno obučenih. Najradije bih tog trenutka pojeo svoj crni šešir koga i dalje tvrdoglavo nosim na glavi i po kome sam postao prepoznatljivi kauboj u svim krajevima bivše Jugoslavije. A onda, mladić na čija sam pitanja odsutno odgovarao čitavim putem, prilazi do mene i šapatom mi nudi da me on svojim kolima preveze, pokazujući na sasvim suprotnu stranu ulice. Sjeli smo bez riječi u njegov auto kojim me je odvezao do Tomašićeve ulice. Izašao sam iz auta ispred broja 11. Mladić je otišao. Mahnuo je rukom. Dobri duh? Tko ga je poslao? Nebo?
Lucija! Lucija!!! Izašla je iz taxija ispred broja 11. Njena plava kosa je zalepršala na vjetru i opila čitavu ulicu svojim posebnim kestenastim sjajem. Zatim me je spazila. Čuo se samo njen krik od koga je kiša istog trenutka stala u Zagrebu. Potrčali smo jedno prema drugome, čvrsto se zagrlili i tako zagrljeni dugo plakali. ”Lucija, Lucija”, šaptao sam. “Tata, tatice”, vikala je.

Duga je godina dana, otkad se nismo vidjeli. Naročito ova, posebna 91. i 92. koja nas je sve skupa ko mlado žito sasjekla, ostavljajući gnjile otkose na zapuštenim oranicama naših duša. Moj sin i kćer su bili moja tamnica svih tih dana i noći, i jedini kadar u filmu mojih snova, koji ni jednog trena nije odlazio sa moga ekrana. Bespomoćnost koja mi je paralizirala čitavo tijelo i koja me je trostruko starila svake noći, prijetila je da me zauvijek zbriše sa ove opasne hridi na kojoj sam tog časa živio i čijih sam se litica grčevito držao.
Te noći, u Zagrebu, nisam zaspao. Čitavu noć smo pričali i uglavnom se, valjda od neke pretjerane napetosti, smijali. Danilo, Lucija i ja branili smo otok naših sanja i njime plovili, plovili kroz orkansku oluju između zaraćenih obala...

Zajedno roditi
Sutra je došao crni mercedes iz Ljubljane i odveo me kod mojih prijatelja na dogovor o Kralju Learu. Nakon sastanka, iste večeri sam se vratio u Zagreb, želeći ponovo biti sa mojom djecom, kojih sam se do bezumlja zaželio. Planirao sam ostati dan-dva, i onda se vratiti mojoj Lenki koja me je čekala da zajedno rodimo Ninu. No, sat ili dva po dolasku u Zagreb, dobio sam poruku, preko Ljubljane, da su Lenki počeli trudovi. Naručio sam taxi i hitno se uputio za Graz, otkuda sam imao avion za Beograd, oko 5 sati popodne. Putujući prema Gracu, zbrajao sam sate, pokušavajući izračunati kada će mi se kćer roditi. Ono što sam do tada znao o porodima, ukazivalo je na to da bi se Nina mogla roditi za desetak sati od početka trudova. To znači, pomislio sam, da ja ne mogu nikako stići na porod. Bio sam nekako žalostan, jer bio je to dio našega zavjeta, a nekako opet i privremeno spašen što neću morati u sebi razbijati tu svoju tvrdokornu, sentimentalnu prirodu.
Čekajući avion u Gracu, ispijao sam za barom crno vino i častio neke amerikance pićem, vjerujući da je moja Nina rođena. Pravo iznenađenje me je čekalo na beogradskom aerodromu, jer je moja Lenka stajala na izlazu i čekala me. Čekala je da to obavimo zajedno, kako smo se dogovorili. Usput se i ošišala na kratko, želeći valjda u svemu postati ženski samuraj i ratnica sasvim pripremljena za njenu najvažniju bitku. Kratko mi je samo rekla da su trudovi stali. Ja sam, naravno, znao da je ona trudove prekinula svojom voljom. Ona je naime takva. Otišli smo u bolnicu, negdje oko ponoći, jer su trudovi ponovo počeli.
Izabrala je Chopena slušati te noći. Etide. Ili sonate. Legla je u krevet, stavila slušalice na uši i zaklopila oči. Polako je udisala zrak na nos i izdisala na usta... Bio je to pravi ritual za koji se pomno pripremala. Ja sam joj rupčićem brisao znoj sa čela, držao je za ruku i povremeno kada bi to zatražila, dodavao čašu vode. Divno je izgledala onako velika i gola na bolničkoj postelji i za razliku od svih ostalih pacijentica, koje su se sve nešto mučile, plakale i cijukale, Lenka nije ni glasa ispustila. Samo je ravnomjerno udisala i izdisala zrak i povremeno me malo snažnije za ruku stezala.

Oko 5 sati u jutro počeli su snažni trudovi. Doktori su se okupili oko nje i porod je započeo. Srce mi je lupalo brže no ikad do tada i mislio sam da ću se onesvijestiti kad je iz njene vagine počela pomaljati se ta mala i draga glava. Doktori su bili spretni. Hrabrili su je a ona je samo šutjela, duboko disala i do krvi mi nokte u kožu zarivala. Nina je imala oko vrata omotanu pupkovinu i trebalo je malo napora da se ta neugoda savlada. Zatim su joj pomogli da svojim ručicama i nožicama iskoči na ovaj svijet, a onda se nakon dvije tri sekunde začuo onaj toliko očekivani i željeni plač. ”Evo mi se javi, bogu hvala”, rekao je djed Vujadin kad sam ja prije 45 godina zaplakao.
Oprali su je i dodali je prvo meni, jer sam bio bliže. Bogu hvala, rekao sam. Ne mogu vjerodostojno opisati tu plimu osjećaja, to uzbuđenje i nikad, vjerojatno, neću ni moći. To je nešto što se nikada ne zaboravlja i bez čega se poslije ne može živjeti. Zaista, žene su blagoslovljena bića. Blagoslov je u toj utrobi! Koja je to moć! Nadmoć!!! Biti blizu, biti sudionik, to je iskustvo koje se ne da ičim zamijeniti. To je misterij života, stvoren pred tvojim očima, prema kome si odjednom toliko malen, uplašen ali i toliko uzvišen i sretan jer si spoznao veličinu i jednostavnost prirode same. U tom malenom, drhtavom stvorenju koje je sada već njena majka držala u umornim ali sigurnim rukama, svake se sekunde stvarao novi čovjek. Njen navijeni sat počeo je toplim srcem otkucavati svoje vrijeme.

Zatim smo otišli svako svojim putem. Lenka u tako željeni i potrebni san, Nina u svoje prvo magleno jutro koje se bog zna kako urezalo u njeno svježe pamćenje, a ja u naš stan, da popijem rakiju i napišem Lenki pismo za sutra ujutro.
Sutra sam u jutro predao pismo u bolnicu i cvijeće naravno, a tek poslije podne mogao vidjeti Lenku i Ninu. One su bile pobjednice u mom srcu. Tako su izgledale i tako se ponašale. U to vrijeme kad su se po novinama, radiju i televiziji svi busali u prsa u neke pobjede na račun smrti, gledajući u rodilištu svoju ženu, svoju kćer, druge žene i drugu tek rođenu djecu, osjećao sam blagoslov prirode, njezinu pobjedonosnu narav prema kojoj sam ponizno izražavao svoje divljenje. Bio sam čitav dan u bolnici, vezan nekom drugom, nevidljivom pupčanom vrpcom, ispunjavajući sve Lenkine želje i prateći pomno Ninine prve uzdisaje i pokrete.

Navečer sam se dogovorio sa mojim prijateljem Andrejom i sa moje dvije studentice, Darom Suković i Brankom Katić, da ih vodim u Klub književnika na večeru. Bio sam sretan i umoran. Pojeli smo po običaju ramstek, popili malo crnog vina i pošli na spavanje. Mislim da sam ja bio taj koji je predložio da popijemo još jedno piće u nekom Cabare-clubu, blizu kuće Lenkinih roditelja u kojoj smo tih dana stanovali. No, klub je bio zatvoren i Branka je predložila da odemo u noćni klub Nana koji nije bio daleko. Bilo je već oko 2 u jutro. Klub je bio gotovo prazan. No, odmah kraj ulaznih vrata sjedila je grupa od pet-šest mladića, koji su se dosta glasno zabavljali. Došli smo do šanka i naručili četiri viskija. Ono što slijedi opet je dio nekakvog scenarija. Mi stojimo kraj šanka i pijemo naš viski. Oni nešto glasno komentiraju spominjući moje ime. Konobar me upozorava
- Rade - naoružani su.
- Što?
- Naoružani su. I pijani.
Ja ne obraćam na to preveliku pažnju, ali ipak pristajem platiti račun i da gibamo.
Oni još glasnije govore i sada već i izvikuju moje ime prateći sve to sočnim psovkama. Zatim sam vidio pištolj, otvor cijevi, uperen u mene... Nišani u čelo... niže... više...
Zatim se začuo pucanj.
Još uvijek, mojim nemirnim noćima, odjekuje.

SLIJEPI MIŠEVI TRENIRAJU NISKE LETOVE
PO AVETNIM SOKACIMA BETONSKIH GRADOVA

U koga to pucaš mladiću
i tko to iz tebe puca u mene
u ovoj bezdanoj noći
u dva sata iza ponoći
kad slijepi miševi treniraju niske letove
po avetnim sokacima betonskih gradova
a neki bezazleni mjesečari
hodaju krovovima grada
ispitujući zabrinuto
da li je to nebesko nebo nad Beogradom
olovno nebo nad Berlinom
U koga to pucaš mladiću
i tko to iz tebe puca u mene
u ovoj bezdanoj noći
u dva sata iza ponoći
švercujući svojim djetinjstvom
i olako prodavajući plave bijele i crvene balone
za šaku puščanih metaka
Ponoćno sunce dodiruje ti užarene obraze
i ucrtava u čelo dva orla
nad dva oka ti crna
kojima nišaniš dva metra iznad moje glave
Plašiš se da me ne pogodiš
postao bi sastavni dio moje biografije

U koga to pucaš mladiću
i tko to iz tebe puca u mene
u ovoj bezdanoj noći
u dva sata iza ponoći
kad slijepi miševi treniraju niske letove
po avetnim sokacima betonskih gradova

LJUBLJANA

Nina je imala 9 dana kada je avionom doletjela s Lenkom iz Skopja. Pupak joj je prokrvario. Nakon mjesec dana boravka u hotelu prekinuli smo probe Leara i morali smo sami plaćati hotel. U džepu sam imao samo još tri tisuće i petsto maraka, od čega sam morao poslati nešto Danilu i Luciji u Zagreb i nešto roditeljima u Beograd. Slao sam im redovno novac svakoga mjeseca. Od nekretnina nisam imao više ništa. Ni stan u Zagrebu, ni kuću na Silbi, ni roditeljsko sklonište u Vinkovcima, ni Lenkino potkrovlje u Beogradu. Bili smo kao lica iz tvoje drame Crkveni miš. Prava panika me je uhvatila kada smo u hotelu Union dobili račun za pranje Nininih pelena i plahti: 126 njemačkih maraka. Oni su uredno računali Nininu benkicu kao pravu košulju a baby hlačice kao prave hlače! Tada nas je doslovce spasio moj novi slovenski prijatelj Miladin, moj veliki fan, kako se to kaže. Došao mi je jedne noći potpuno pijan iz Ljubljane u Braće Kavurića gdje sam tada stanovao i svojim ne baš sasvim ugodnim ponašanjem, dobrano uplašio i mene i moje ukućane. Bila je to jedna od onih opsesivnih vezanosti za neku popularnu osobu, koja se ponekad u svijetu i tragično završi. Nakon burne noći njegova posjeta u Zagrebu, u kojoj je čak na kraju i milicija intervenirala, vratio se u Ljubljanu. Kada smo došli u Sloveniju, pronašao me je i počeli smo se družiti. Upoznao sam njegovu obitelj, ženu i dvije kćeri. U mojoj slovenskoj samoći, u kojoj sam preko noći prestao biti filmska zvijezda, čije je filmove i pjesme napamet znao (u autu je neprestano slušao “noćas su padali pijanci umjesto snijega”), Miladin je postao jedan od ljudi na koga sam se uistinu mogao osloniti. Čini se da sam ja svojom jednostavnošću i normalnošću uspio kod njega učiniti ono što ni jedan psihijatar ne bi mogao. Prestao sam biti njegova fiks ideja i postao sam njegov najbliži prijatelj. Obilazili smo ljubljanske kafiće, posjećivali jedan drugoga s obiteljima. Čak mi je jednoga popodneva pokazao u svome stanu moj veliki poster, zalijepljen na nekakvom tvrdom kartonu na kome su se jasno vidjele rupe od metaka pištolja kojima me je jedne noći gađao. Sada je Miladin bio potpuno izliječen od svoje fiks ideje, ali i spreman da za svoga najboljeg prijatelja, kojim me je smatrao, učini sve što je u njegovim mogućnostima. Tako mi je jednog dana, bez da sam ga išta pitao, rekao da se dogovorio sa njegovim dobrim prijateljem Stanetom Voglerom, uspješnim zanatlijom, koji je gradio kalijeve peći, da provedemo ta dva ljetna mjeseca u njegovoj vikendici u Podljubelju, blizu austrijske granice. Bili smo dakle tamo, na samoj granici, gdje su sve stvari koje su nam se događale izgledale još hladnije i beznadnije. Povremeno nas je samo grijala gostilna Ankele, u koju su nam redovito dolazili naši prijatelji Dušan i Milena, Edo Čehovin, Suna i Lea, Marijana i Jože, Nikola i Graciela, naša Bjanka i gotovo svakoga dana - naš Miladin, koji je sve to smatrao svojom posebnom i najvažnijom misijom. Za nas je, iz te teške perspektive, i bila…

Na Fužinama
Nismo više u hotelu Union. Stanujemo u malom iznajmljenom stanu, u jednom od novosagrađenih ljubljanskih stambenih blokova, koji neodoljivo podsjeća na zagrebačko Zapruđe i savska naselja. Stan ima jednu spavaću sobu, dnevni boravak, kuhinju, kupaonicu i maleni balkon sa koga bih svakoga jutra, ispijajući prvu kavu i pušeći već treću ili četvrtu cigaretu, promatrao sam prozore u toj industrijskoj četvrti i svoje nove sugrađane, kako zabrinuto, oborena pogleda, gotovo ponizno mile svojim životima. Pokušavam se prilagoditi na svoju novu jazbinu. Iako sam s radošću napustio hotel Union, jer trebalo nam je više životnoga prostora, nedostajala mi je naša malena soba br. 403, još jedna sedmica u mom otvorenom pokeru. Ona nas je svojim zidovima još tješnje povezivala i bila nam čarobna utjeha, spasonosna kutija čija su četiri zida bili neprobojni bedemi do naših ranjenih duša. Taj maleni hotel sa svojim posebnostima, sa svojim konspirativnim recepcionarima, škrtim doručcima i providnim zavjesama kroz koje su jutra suviše rano prekidala naše nemirne snove, bio je u samom središtu Ljubljane, grada koji je postao naša sigurna luka i čije su hladne zime ipak grijale naše promrzle žile. Taj hotel, taj svijet u malome, bio je naš topli dom, te jeseni i te zime 1992. godine. Bio je to tranzitni centar svih onih koji su htjeli i morali otići. Tu sam i čuo jedan od uspjelijih viceva, koji se rado pričao u Ljubljani. Bio je vic o Južnjacima (kako su Slovenci zajednički nazivali Srbe, Bosance, Makedonce, Crnogorce i Hrvate). Na pitanje: “Gdje stanujete?”, naši Južnjaci su umjesto slovenski ispravno: “Na Fužinah”, odgovarali “Na Fužinama”, s naglaskom na i u sredini riječi.

Podstanari nevremena
Dakle stanovali smo na Fužinama, u dijelu Ljubljane u kojem su većinom stanovali naši Južnjaci i među kojima smo se zaista osjećali kao u nekom potpuno nestvarnom svijetu koji uopće nije pripadao utrobi glavnoga grada Slovenije, ali bez kojih Slovenci teško da bi mogli zamisliti svoj život, jer u toj, sasvim posebnoj i specifičnoj “Deželi”, gotovo je svatko imao svoga Južnjaka. Mi smo imali nekako povlašten položaj, jer su nam, osim naših kazališnih prijatelja Radka Poliča, Dušana Jovanovića, Milene Zupančić i drugih, uistinu mnogo pomogli mladi političari iz vodeće političke partije LDS-a, a posebno Jože Školjc, Petra Škofic i Nikola Damjanić, s kojima smo ubrzo postali pravi prijatelji. Uz njihovu pomoć, dobio sam posebnu radnu vizu s pravom korištenja zelenih tablica, na koje sam bio doista ponosan, jer sam na mome golfu, koga sam kupio u Sarajevu, zamijenio svoje beogradske tablice za nove slovenske, a s time je moj refugee status bio jasno određen. Pravo olakšanje su bile i neke povlastice kod socijalno-zdravstvenoga osiguranja, tako da smo našu “Mrvicu”, kako smo od milja zvali našu malu kćer Ninu, sigurno mogli liječiti i njegovati, jer su je zaista proganjale sve dječje bolesti te opake zime.

Lazar i Karolina Marija de Copacabana Sanchez de Lozada de Udovički
Ubrzo su nam u naš novi dom pristigli i Lenkini roditelji iz Beograda, što zbog želje da nam malo pomognu, ali i zbog neizdržljive atmosfere koju je beogradski militantni režim napeo do nepodnošljivosti, a koji ti časni ljudi nikako nisu mogli podnijeti. Lenkin otac, Lazar Udovički, bio je polusrbin i polumađar. Bio je krajem tridesetih student agronomije u Pragu, a odatle kao dvadesetgodišnjak otišao u Španjolsku boriti se s internacionalnim brigadama protiv Francova režima za slobodu španjolskoga naroda. Bio je kasnije ratni zarobljenik u Francuskoj. Bio je i partizan u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon rata bio je jugoslavenski ambasador u zemljama Južne Amerike. Bio je prijatelj Koče Popovića, Marka Nikezića, Gojka Nikoliša i Mirka Tepavca, ljudi koji su svojim liberalnim stavovima zbrisani s političke pozornice i gdje je ostao jugoslavenski “oštri komunizam”, koji je svojim tromostima i boljševičkim ograničenostima upropastio sve ono o čemu su pravi ljevičari i socijalisti sanjali. Živeći s njim u ovom stanu, gledajući njegovo dostojanstvo, neki zadivljujući stoicizam, potrebu da i u tim godinama bude koristan (jer je stalno nešto popravljao, brinuo i o Nini) za mene je bio i jedan od onih 36 ljudi na svijetu, o kojima govori stara Hebrejska priča. Nitko ne zna tko su oni i kada jedan umre drugi zauzme njegovo mjesto. I nitko od njih 36 ne zna da je jedan od njih, ali bez njih svijet ne bi mogao dalje. Ja sam siguran da je Lazar Udovički bio jedan od njih.
Lenkina majka, Karolina Marija de Copacabana Sanchez de Lozada de Udovički, upoznala je Lazara u Urugvaju, gdje je došla posjetiti svoga oca koji je tamo bio bolivijanski ambasador. Gospodin Enrique Raimundo Sanchez de Lozada Iricoyes je igrao šah s jugoslavenskim ambasadorom Lazarom Udovičkim kada je u sobu ušla mlada i lijepa profesorica biokemije sa Harvarda. Lazar mi je pričao da je tu partiju šaha, u kojoj se kune da je stajao mnogo bolje, vrlo brzo izgubio, jer mu je pogled sa crnobijelih figura odletio prema toj lijepoj i mladoj Bolivijanki, koja je od te večeri postala Kraljica njegovog života.

Polako učim slovenski…
Dakle, u malom stanu na Fužinama sada nas je bilo petoro. Ninočka je kuhala, Lenka dojila “Mrvicu”, a ja i Lazar, kada bi obavili svoje kućanske dužnosti (on jutarnju kupovinu a ja probe ili razne birokratske sitnice) sjedali bi za kuhinjski stol i igrali šah. I ja sam često gubio naše partije (ne kažem da sam stajao bolje!), jer mi je pogled sa crno bijelih figura letio prema mojoj Kraljici koja je dojila našu djevojčicu i zabrinuto razmišljala o životnim okolnostima u kojima smo se našli. Svojim zamišljenim mislima i mene bi potaknula i učas su misli grozničavo letjele čas Danilu i Luciji u Zagreb, a čas mojim starim roditeljima u Beograd.
Piše mi majka iz Beograda
Brine se kako mi je
Oni su kaže u redu
Pitaju kako sam ja
U mome žive nemiru
Pobratimstva lica u svemiru
Polako učim slovenski…

Izgleda da je Ninočka (kako smo od milja zvali Lenkinu majku), najviše patila što se je Jugoslavija tako nepovratno raspala. Ona je bila iskreno zaljubljena u tu zemlju i za razliku od nas koji smo, živeći na ovim opasnim balkanskim prostorima, imali neka genetska iskustva ugrađena duboko u naše podsvijesti, ona je mislila da je pronašla idealnu zemlju čija će pozitivna energija trajati vječno. Bila je zaljubljena u Lazarov čisti i sveti komunizam, i nije mogla ni slutiti koliko je prijetnji, pravih zmajeva u toj njezinoj bajkovitoj ljubavi.
Živjeli smo tako nas petoro na Fužinama u našem War-Paradisu, zbliženi nekim posebnim nitima, kako se obično i grle ljudi u zajedničkoj nevolji. Uza sve nevolje ja sam još i šepao zbog pada s pozornice. Hodao sam pomažući se drvenim štakama i bio sam dosta spretan u tome jer sam godinama, igrajući Georgija u Oslobodjenju Skopja, postao pravi virtuoz na tim spravama. Šepajući tako po Fužinama među svojim Južnim zemljacima, izgledao sam ko neki pravi ratni veteran. Najčešće sam se družio sa Nikolom Damjanićem s kojim me je vezalo čvrstim vezama novo prijateljstvo, koje je bilo posebno učvršćivano sličnim djetinjstvom koje smo proživjeli. Nikola je iz Knina i dio je one prave krajiške duše, koju sam ja toliko volio i čijem sam stadu pripadao. Njegova Krajina, kao i moja uostalom, bila je čista ko najčišća izvorska voda s Plitvičkih jezera, i nije baš ništa imala s balvanskim vremenima. Hoće li se ikada, nakon ove zadnje tragedije hrvatskih Srba, ponovo vratiti taj posebni mentalitet u realni život na ove naše prostore, ili će zauvijek nestati sa povijesne pozornice kao što su i mnoge kulture i narodi zauvijek nestali u opasnoj i krivudavoj stazi ove naše civilizacije?

Opipavao sam, dakle, tih jesensko-zimskih dana, slovenske skliske pločnike, na kojima sam, pomažući se drvenim štakama, svakodnevno branio naše živote. Učio sam slovenski, obnavljao engleski, mislio na hrvatsko-srpskom, ili što je već od tih jezika ostalo, jer su se jedni i drugi, koliko sam mogao vidjeti, čistili od zajedničkog korijena, udaljavali doslovce srušenim mostovima, novim jezičnim priručnicima i pravopisima, kako bi se, izgleda, za sva vremena što bolje ne razumjeli. Usput trgovali, onako ispod tepiha, jezikom džepa, bogateći se na mržnji.
Boljele su vijesti koje su svakodnevno dolazile sa bosanskih i hrvatskih ratišta. Večernje sate provodili smo često kod Ede i Sune Čehovin. S nama je bila i Bjanka Ursulov Adžić. Mijenjali smo programe na tom našem tadašnjem prozoru u pakao. Rat, rat i samo rat. Svi imaju Boga koji je na njihovoj strani. Gledali smo se šutke s nekom utješnom terapijom. Kao zatočenici. Kao urotnici kojima je nasilje oduzelo moć. Što učiniti? Što?

Ratni mamurluci, buđenje
Lenka i ja smo, unatoč privatno teškoj situaciji, pokušavali nastaviti našu akciju povezivanja sa ljudima koji su nastojali zaustaviti rat na prostorima bivše Jugoslavije. Smislili smo i projekt i nazvali ga “Wake up world”. Poslali smo pisma na mnoge adrese u svijetu, između ostalog i pismo Olimpijskom komitetu, gospodinu Samarangu, misleći da je upravo Olimpijski komitet taj koji bi trebao glasnije reagirati na činjenice bombardiranja Olimpijskog Sarajeva. Nikada od njih nismo dobili odgovora, ali smo dobili mnoga pisma istaknutih pojedinaca u svijetu, od kojih posebno izdvajam pismo podrške velikog ruskoga pjesnika Josifa Brodskog. Između mnogih rečenica podrške izdvajam ovu: “ Potpišite moje ime ispod svake akcije koju započinjete, da biste ublažili nepravde ovoga svijeta”. Brodski je na vlastitoj koži iskusio nepravde, i izgleda da jedino takvi, koji prođu pakao za života, mogu neupitno htjeti dobro i pravedno .

Odlasci u Zagreb
Odlazio sam i u Zagreb, ponekad. Onako, na štakama, s povratnom kartom. Vozeći se od Slovenije prema Zagrebu s Krležinim šeširom, gledajući se u odsjaju prozora, neodoljivo sam nalikovao na ranjenog Horvata iz Krležinog Vučjaka. Promičući sporim vlakom kroz zagorske krajolike mojom glavom prolazili su kadrovi iz Galićevog i Štivičićevog “Putovanja u Vučjak”. S njima sam snimio mnogo filmskih i televizijskih priča. Štošta smo jedni od drugih naučili. Bili smo i ostali bliski. Krležin duh nas je nekako podsjećao na to što jesmo i kako se jedni prema drugima možemo ponašati. Bila je to škola u hodu. Ponekad požalim što je, ili zbog uvjeta, ili tko zna zbog čega, sve nekako ostalo u domaćem dvorištu. A velike su to teme. I nisu podvale. Naše priče, koje smo snimali, na neki način imale su poruku, pa i ovu koju sam živio putujući vlakom u šeširu, uz rijeku koja se igra granice, sa štakom, ranjen iznutra, izvana, zbog toga što nisam od onih koji se mire s ravnodušnošću zemlje, što nisam od onih koji se kriju u nekoj rupi i čekaju neko veselije vrijeme, što me boli posvađana krv, to prolijevanje kao da se u dojučerašnjoj priči o bratstvu pere nečista savjest svih minulih vremena i prolijeva pred noge neke otmjene gospode koja će odrediti pravičnost i količinu našeg domaćeg, ručnog zla.
Moj zadnji film u Hrvatskoj bio je film Zvonimira Berkovića Kontesa Dora. Uživao sam radeći taj film sa tako sjajnim, strpljivim i pametnim Berkovićem. Uživao sam raditi s Almom Pricom. Bila je pouzdani partner u toj filmskoj pustolovini. Baveći se kazalištem i filmom, naučio sam vrlo brzo koliko je partnerstvo važno u toj umjetnosti. Između mnogih divnih glumaca sa kojima sam igrao, Inge Appelt, Miodrag Krivokapić u kazalištu, a Milena Dravić i Pavle Vuisić na filmu, ostaju nekako najbliže mom glumačkom biću. I nježna duša Alme Price savršeno se naslanjala na moja umorna ramena. Dok sam snimao tu sjetnu komediju, potresala me snažno i prava obiteljska drama, koja je baš u to vrijeme snažno eksplodirala i razbila moj privatni život u komadiće iz kojih se ništa osim moje dvoje djece nije moglo očuvati u mome srcu. Dobro je od toga profitirao samo moj nesretni filmski karakter Armano, koji je svome nježnome šarlatanstvu dodao i pravu sjetu moga lica, koja se savršeno uklopila u njegov nesretni i apsurdni život.

U retrovizoru gledam svoj grad…
Eto, putovao sam ovoga puta u Zagreb, na gotovo tajnu poruku Berkovića, kojom me, sasvim konspirativno, obavještava da će projekcija Kontese Dore biti toga dana, točno u podne u kinu Jadran, na uglu Ilice i Frankopanske, mjestu koje sam vjerojatno najtrajnije popločio svojim višegodišnjim nemirnim koracima. ”Točno u podne” bio je moj omiljeni vestern i eto, dođavola, sada putujem na taj “obračun” u Zagreb, ko neki pravi kauboj, bez puške i pištolja, sa podivljalim srcem ispod plavog sakoa, sa šeširom, Krležinim, Armanovim, mojim…

Kad god bih dolazio u Zagreb, tih mjeseci dolazio bih gotovo ilegalno. Trudio sam se da izabirem što kraće staze koje moram pješice proći, da bih stigao na moje dvije tri adrese, gdje su me čekali moji prijatelji-jataci. Osim našeg stana u Tomašićevoj, gdje bih se zabio i čvrsto grlio tih par sati Danila i Luciju, odlazio bih povremeno na čašu crnoga vina do Arsena i Gabi u Haulikovu, i gotovo uvijek kod tebe Borislave i kod tvoje nježne Marine, koja bi mi uvijek pripremala nešto od dalmatinskih specijaliteta, među kojima su me do besvijesti opijali rižoto od sipe i prava lozovača iz Vrgorca i Trogira. Tih par sati koje bih proveo u tom vašem toplom stanu, okružen iskrenim prijateljstvom koje sam duboko osjećao, jačali su moje nade i činili me odlučnijim da istrajem unatoč svih bespuća.

Zrak gole i otvorene nelagode
Lucija me nikada nije puštala da bez nje hodam po gradu, a ja sam se nekako bojao hodati sa njom po gradu, unaprijed se stideći, ako mi se neugodnosti dogode pred mojom nježnom kćeri, koja me tako srčano branila. Toga jutra Lucija je spavala. Naslijedila je od oca taj talent da zna jahati bijesne noći. Na projekciju sam pošao sa Danilom i njegovom djevojkom Paolom, zbog čije sam prenježne i osjetljive duše unaprijed strahovao od mogućih neugoda koje bi nam se tamo mogle dogoditi. Snimajući filmove iz vlastitog života naučio sam da ponekad na dvoboj treba i zakasniti. Već su svi pozvani bili u projekcijskoj dvorani. Po dogovoru, u foajeu čekao me je Drago Bahunek, filmski zvani Čarli. Ušli smo u mraku u dvoranu i sjeli na najbliže stolice u zadnjem redu. Ono što se događalo u mojoj glavi tih sat i pol, koliko je projekcija trajala, teško mi je opisati. Gledao sam slike nekog čovjeka koga mi se činilo da prepoznajem i čije mi se lice gubilo ispred očiju, slike iz Berkovićeg filma, smjenjivali su kadrovi lica koja sam ja montirao u svojoj glavi, a koja su tu sjedila pored mene, u toj maloj filmskoj sali, ne sanjajući da je ovo nemilo filmsko lice, koje su prisiljeni gledati na ekranu, ovoga trena tu pored njih i da diše, baš kao i oni, ovaj ustajali, teški, ljepljivi i, toga jutra naročito, zrak gole i otvorene nelagode.
Izašao sam iz dvorane, po instinktu dobrog revolveraša, prije no što su se u dvorani upalila svijetla. U malom predvorju kina Jadran u kutu je bio postavljen “švedski stol” sa sendvičima, pivom i voćnim sokovima. Naslonio sam se na suprotni zid i zapalio cigaretu. Imao sam na sebi sivi kišni ogrtač i Krležin šešir. Nosio sam ga samo u iznimnim situacijama. Sada sam zaista bio pravi, ranjeni Horvat, koji je nervozno prebacio nogu preko noge, otpuhivao velike kolutove dima i čekao da se obračuna sa tom svojom redakcijom i tim svojim urednicima.
Ono što se slijedećih minuta događalo primjereno je scenama iz neke filmske komedije, ili iz loše režirane drame. Tih prvih nekoliko poznatih lica koja su izašla, zanijemila su od scene koju su ugledali! Otkud ja tu? Otkud ja usred Zagreba? Uznemirili su se. Kao da je sam nečastivi tog trena ušao među njih u nedjeljno, magleno jutro! Tišina kojom su zanijemili podsjećala je kao kada iznenada u kinu nestane tona, a ostane samo slika. Bio sam, dakle, tih desetak minuta, nijema slika, utvara, pored koje su prolazili sve sama poznata lica, sve sami nekadašnji prijatelji, koji su, kao po dogovoru, bespomoćno okretali glavu od mene. Tada mi je vjerojatno pao stih: Prijatelj ga kažu više ne poznaje. ”Dodaj mi pivo sa onoga stola”, šapnuo sam Danilu. Otišao je po pivo. Paula je stajala pored mene i vidno se čitavim tijelom tresla od uzbuđenja. Zatim je, zgranuta ponašanjem ljudi, počela plakati i istrčala na ulicu. Danilo mi je dodao pivo i potrčao za njom. Ostao sam naslonjen na svoje štake i na sivi, vlažni zid kina Jadran, koji je svojom oštrom hladnoćom nesmiljeno probadao ispod lijeve lopatice. Ne znam da li je i dalje trajao taj nijemi film, ili sam to ja bio potpuno oglušio i zanijemio. Sad sam se sam sebi činio ko jedna od onih plastičnih ili porculanskih lutaka iz izloga Ilice. Zatim se pojavila ona.!!! Lijepa ko iz filma! Lijepa ko u filmu. Lijepa ko Alma. Alma! «Rade», viknula je i potrčala mi u zagrljaj. Odjednom se u malo predvorje kina Jadran vratio ton. Ohrabreni glavnom glumicom, polako su počeli prilaziti i neki hrabriji prijatelji. Neki su, sa suzama u očima, šutke, čvrsto stiskali ruku želeći mi, valjda, poslati neke tajne poruke, kojima bi se trebali razumjeti. Zbog svih naših izgovorenih ili prešućenih istina. A neki su prošli pored mene ne pogledavši me. Za njih sam ionako već dugo vremena bio i ostat ću zauvijek ”sivi, hladni zid”! A bila je to premijerna, iako zatvorena i za odabrane, priređena projekcija jednog filma. Gledali ste film, zaboga! Umjetničko djelo. Berkovićev film, govorio sam samome sebi, njima, ulici, nebu, minulim vremenima, budućim vremenima… Film, dobar film…

Mjesto: Zagreb. Vrijeme: stalo
Vratio sam se taksijem u Tomašićevu. Lucija je otišla na probu. Danilo je negdje tješio Paulu. Proveo sam još ta dva tri sata sam ispijajući Ožujsko pivo i vrteći natrag film koji mi se tog jutra odigrao. Zatim sam krenuo na kolodvor da uhvatim poslovni vlak za Ljubljanu koji je još uvijek nesmetano išao sa četvrtog kolosjeka. Šepao sam na svojim štakama i već me je dosta jako boljela lijeva noga, a koljeno mi dobrano nateklo zbog vode koja se tu skupljala od posljedica moga pada u Cankarjevom domu. Kolodvor je u to vrijeme dana bio neuobičajeno prazan. Kao u nekoj Marquezovoj priči. Negdje, otprilike u sredini glavnoga perona, prema meni su išla četiri muškarca. Prepoznali su me i jedan od njih je počeo glasno vikati na mene, ne birajući riječi između psovki kojima me je obasuo. Glasno je govorio što su neki mislili. Ostala trojica jedva su ga zadržali da ne nasrne na mene. Sagnuo sam glavu i natukao dublje Krležin šešir na oči. Mislio sam da je taj moj prolazak preko glavnog kolodvora trajao vječno i da nije bilo ljudi, koji su isto tako od stida okretali glavu na drugu stranu, mislio bih da snimam jedan od mnogih filmova koje sam snimao na tom istom mjestu.
Hodao sam prema vlaku brisanim prostorom sporo i sjetno. Bljesnuše mi Ujevićevi završni stihovi iz Molitve za koru kruha i zdjelu leće: «Ne biti zao, no uman u snazi/ i ispraviti pravicu na vazi. I daj nam oštro oko što slog pazi./ Daj pravdu nama i neprijatelju,/ dvije mrlja ulja u istomu zelju.» Šapat ili krik? Po glatkom mramornom pločniku zagrebačkog kolodvora odjekivale su štake Krešimira Horvata čije se čelo znojilo ispod Krležinog šešira.
Pod drugu kapu neću!

LONDON

Bio je šesti mjesec 93. godine. Opet sam bio na štakama, ovoga puta zbog puknute Ahilove tetive koju sam zaradio igrajući nogomet sa novinarima "Mladine" sa kojima sam se pomalo družio tih mojih podstanarskih slovenskih dana. U šali sam govorio prijateljima da su neprijatelji konačno shvatili gdje me trebaju gađati i gdje sam ranjiv. Jedne večeri zazvonio je telefon u našem malom stanu u Fužinama i na drugoj strani žice, kako se to kaže, bio je Anthony. Zabrinutim glasom mi je objasnio kako me je sve ovo vrijeme od kada je rat počeo u Jugoslaviji pokušavao pronaći, ali je imao neke sasvim nevažeće telefonske brojeve. Pitao me je kako sam, kako mi je obitelj. Rekao sam da sam se rastao i da sam, eto, sada s novom ženom i malenom kćeri u Ljubljani, te da su Danilo i Lucija u Zagrebu, a roditelji u Beogradu. Pozvao me je da odmah dođem sa svojom obitelji u London i ostanem u njegovoj kući kao njegov gost koliko god dugo hoću. Nasmijao sam se u sebi, malo od tuge, malo od sreće. Pravo prijateljstvo se prepoznaje tek u nevolji. Prihvatio sam njegov poziv, ali samo na nedjelju dana, jer sam u Sloveniji imao obaveze u teatru. Igrao sam Vitracova Don Huana u Gorici i Nepoznatog u Strinbergovom "Putu za Damask".
Uz moje gostovanje u Gorici važno je zapisati slijedeću anegdotu. Taj mali teatar sa svojim delikatnim glumačkim ansamblom, bio je oduvijek jedno od mjesta koja su za mene zračila pozitivnom energijom. Tamo sam imao uspješna gostovanja, tamo smo moji mladi glumci i ja osvojili prvu nagradu na njihovom kazališnom festivalu sa predstavom "Kažu da je sova nekad bila pekarova kći", i tamo sam imao nekoliko prijatelja glumaca, koji su bili moji, u pravom smislu riječi, fanovi. Dolazili su na moje premijere u Zagreb i Dubrovnik i, uopće, lijepo smo se družili svih tih godina. Zatim sam se ja odjedanput prijavio u njihovom malom teatru i, kako kaže moj dragi prijatelj Ivo dok smo jedne večeri ispijali ko zna koju flašu Briske rebule, uništio sve njegove iluzije. Jer do tada, kaže, ja sam za njega bio bog, a sada sam se pojavio tu, u njegovom malom teatru, na toj njegovoj maloj sceni i uništio sve ono što je o velikom teatru i nedodirljivom glumcu sanjao. Bio sam, kaže, tu pored njega, mučeći se sa slovenskim jezikom i baš ga briga, kaže, što je predstava koju igramo, uspješna. Ja sam uništio, kaže, njegove teatarske snove.

Pošli smo, dakle, u London, na poziv Anthony Andrewsa, sa kojim sam sredinom osamdesetih sklopio čvrsto prijateljstvo snimajući neki ne naročito značajan američki film u Budimpešti. Karte sam sam platio, jer mi je bilo nekako neugodno priznati da novaca baš i nemam. Na Hitrou nas je čekao Anthonyev osobni vozač i odvezao nas u njegovu Londonsku kuću, jer nam se unaprijed telefonom ispričao da nas nažalost ne može dočekati. Morao je biti na nekom takmičenju, jer njegova kćer jaše njihovog najboljeg konja, negdje na sjeveru Engleske.
Kuća se nalazila u samome centru Londona nedaleko Hayd parka i bila je čuvena po tome što je to bila zadnja kuća u kojoj je živio Winston Cherchill. Na jednom od zidova te stare i zanimljive kuće gledao nas je onaj njegov čuveni portret s cigarom. Dakle, prespavali smo u Cherchillovoj kući, koja je sad, eto, bila Anthonijeva i još smo, čini se, te noći intenzivnije sanjali rat, jer je među zidovima lutao i Cherchillov nemirni duh, koji nije malog udjela imao u onom davnom ratu i koji je te noći, kao da je pronašao dugo čekane žrtve, ludovao oko naših glava, prepoznavajući u našim teškim snovima duboke nemire koje smo sobom donijeli, a koji u stvarnosti te iste noći divljaju Balkanom. Sutra nas je Edy, kako se zvao naš ljubazni vozač, povezao na Country, jedno mjesto šezdeset milja od Londona, gdje je, kako nam je objasnio, bila prava kuća obitelji Andrews. Znači Cherchillova kuća u Londonu, bila im je vikendica! Prolazili smo kroz krajeve Engleske kakvu nismo poznavali. Prekrasna zelena polja i mnogo drveća. I mir. Blaženi mir. I ovce i krave na zelenim pašnjacima. Mir, mir, mir… Mene, čim je nešto u tom smislu lijepo, odmah podsjeti na rodnu Liku. Ali, ove velike, bijele krave sa crnim pjegama po sebi, kažu da su poludjele i njihovo meso se ovdje ne jede, no bit će da ga već godinama tajno liferuju po provincijama svijeta, jer toliko mnogo ludih ljudi, žderući ludo meso, luduje i ratuje ovoga časa u siromašnim krajevima, koji su bili i još su uvijek provincije Londona, Pariza, Berlina ili Njujorka. A te simpatične krave djelovale su posve normalno. Dapače, simpatično. "Sad prolazimo kroz Andrysov posjed", rekao je Edy. I prolazili smo tako nekih dobrih 15 minuta. Onda smo ugledali ispred sebe ogroman, pravi engleski dvorac iz šesnaestog stoljeća. Ispred dvorca, čekali su nas Anthony, njegova žena Georgina i njihova djeca, Joshua, Jesica i Samantha. Bili su vidno uzbuđeni, jer su eto imali priliku vidjeti prave ratne izbjeglice, o kakvima su engleske novine svih tih mjeseci uveliko pisale. Uz kraljevski ručak, vino i šampanjac, kakav i priliči mjestu u kome smo bili, Anthony mi se ispričavao što mi nikada nije rekao za vrijeme našeg filmskog druženja u Budimpešti, da je on zapravo dosta bogat čovjek. Zapravo, njegova žena je naslijedila ogromno bogatstvo od svoje obitelji (robne kuće Simpson po cijelome svijetu), i postala jedna od najimućnijih Engleskinja.
Ostali smo par dana u tome rajskom sanatoriju, koji je, zbog naše realnosti u kojoj smo se nalazili, gotovo više budio u nama nelagodu i gotovo posramljenost, nego što je liječio. Ispričali smo Andrysovima našu ideju oko projekta "Wake up world", no on nam je iskreno i gotovo se ispričavajući rekao kako on za to nažalost nema vremena, a ni talenta da se time bavi, ali misli da ima pravu osobu koja bi nam u tome mogla pomoći. Tko, pitali smo uglas. «Vanessa Redgrave», rekao je. «Ona je jedina u ovoj zemlji koja će shvatiti vašu ideju». Odmah ju je preko svojih agenata pronašao i bio je iskreno iznenađen kada mu je ona, čuvši moje ime, rekla da zna za moju priču, da je o mome slučaju i o slučaju (nije mogao reći koje to hrvatske glumice, ali mi smo znali da se radio o Miri Furlan), pročitala u jednoj od knjiga Slavenke Drakulić i da odmah dođemo kod nje u Manchester gdje je igrala u Royal Excange teatru.
Istoga dana smo se vratili u London, a već sutra zaputili u Manchester. Dočekala nas je u teatru. Bila je još ljepša no kad sam je zadnji put sreo u Londonu na predstavi Lady from the sea, koju sam zajedno sa svojom bivšom ženom gledao, a potom smo po njenoj želji imali sa njom večeru, nakon koje nas je odvezla kolima do našeg hotela, koji je bio na suprotnom kraju Londona. Čitave večeri smo pričali o politici. Takva je i ostala. Sa svojim bilježnicama koje je vrtjela među rukama, a koje su bile gusto ispisane, bezbrojnim podacima i raznim imenima, više je nalikovala na neku strastvenu aktivisticu negoli na jednu od najvećih glumica svijeta. Oduševila se Lenkinom i mojom idejom i odmah počela na njoj raditi. Dogovorili smo, za mjesec dana, u istom ovome teatru, napraviti koncert po nazivom "Wake up world" i na njega pozvati neka značajna imena, koja bi svojim prisustvom pobudila pažnju javnosti. Gledali smo i predstavu te večeri, u kojoj je ona, naravno, briljirala, ali ni poslije predstave nije željela govoriti o teatru, nego samo o našem projektu "Wake up world". Kad smo se vratili u London, bili smo još opčinjeni čudotvornom magijom Vanesse Redgrave. I bili smo sretni da smo, činilo se, pokrenuli "Wake up world".

Nakon svih godina – osvit
U Londonu nas je čekala jedna poruka, koja mi se toga trena učinila sasvim nevažna, a koja će odigrati važnu, možda i najvažniju ulogu u mome životu. Bila je to poruka od mladog makedonskog režisera Milča Mančevskog, koji mi je predlagao da se nađemo negdje u Londonu, na piću. Nazvao sam ga natrag i dogovorili smo se da se iste večeri nađemo u kafeu kojeg je on predložio. Upoznali smo se i on mi je objasnio da me danima pokušava pronaći i da je napokon saznao da sam u Sloveniji, te da je od Lenkinih roditelja dobio moj broj u Londonu. Dao mi je scenarij i molio me da ga pročitam, te da mu javim svoje mišljenje. Scenarij sam pročitao istu večer dva puta. Bio je fantastičan, a uloga kao da je za mene pisana. Sutradan smo se sreli na istom mjestu i ja sam mu rekao kako mi se scenarij uistinu strašno sviđa. «Onda vam mogu reći da sam ga napisao za vas», rekao je Milčo. «Kako», pitao sam «pa mi smo se jučer prvi puta vidjeli?» Smiješio se. «Obožavam filmove Živojina Pavlovića», rekao je.
Sutradan sam upoznao i engleske producente i poslije nekoliko dana dobio ulogu. Bio je to, kako se poslije ispostavilo, film moga života. On mi je otvorio vrata američkog filma i na neki način me spasio.

Još smo tri dana bili u Londonu, pogledali neku predstavu, ne sjećam se više koju, i napustili Cherchillovu staru kuću. Vratili smo se u našu Ljubljanu. Na aerodromu nas je čekao Lenkin otac Lazar. Kad smo prošli carinu i krenuli prema djedu Lazaru, naša mala Nina je učinila prve korake sama.
Prohodala je.

Sva prava pridržavaju Rade Šerbedžija i Borislav Vujčić

Potpisi za fotografije

Slika 1: Borislav Vujčić
Slika 2: Rade Šerbedžija i Borislav vujčić, suradnici, prijatelji, kumovi i osnivači «Kazališta Ulysses»
Slika 3 Rade Šerbedžija – Kralj Lear, (redateljica Lenka Udovički (Kazalište Ulysses)
Slika 4 Lear (Šerbedžija, Gloucester (Genda)
Slika 5 Lear (Šerbedžija), Gloucesterov vodič (Nina Šerbedžija)
Slika 6 Jean –Paul Marat (Šerbedžija), redatelj Lenka Udovički (Kazalište Ulysses)