Aida Gavrić
KOSMOPOLITIZAM KAO VID ISPOLJAVANJA VIŠESTRUKOG/SLOJEVITOG IDENTITETA POD IMPERIJOM U ČASOPISU NADA (1895-1903)
Sarajevske Sveske br. 51
S namjerom proučavanja jedne vrste pripovijedanja koja bi se mogla označiti kao „pripovijedanje s onu stranu nacionalnog“ i naglaskom na tome da su do sada istraživanja kulturalnih studija i historiografska istraživanja posljednjih godina, manje pažnje posvećivala individualnoj perspektivi u sklopu imperija, a samim tim i pitanju kako su unutar toga pričljivi/ispričivi i komunicirani životni svjetovi, biografije i individualna formiranja identiteta, namjeravajući ići u potragu za mješovitim identitetima u tom kontekstu, pretražujući časopis „Nada“ očekivala sam da ću naići na ispoljavanje mješovitog međunacionalnog identiteta, kakvim sam se u novije vrijeme u sklopu nedavne i aktuelne historije bavila, no to nije bio slučaj. Jedino, ali ne i manje validno, ispoljavanje višestrukog ideniteta, koji sam tretirala kao opreku, u to vrijeme procvalih nacionalih identiteta bili su zapravo oni kosmopolitski / altruistički. Ulrich Beck o kosmopolitizmu u svom začeću govori kao o 'rezultatu mobilnosti koja seže preko granica i miješa granice.' Možda, stoga, nije čudo da se individualna ispoljavanja kosmpolitskih identiteta kao alternativnih javljaju upravo u vrijeme strane imperije na osvojenom prostoru. Prema ovom autoru, dakle, sama ideja kosmopolitizma podstaknuta je susretom i ukrštanjem kultura, pa su moguće i odlomci izdvojeni iz „Nade“ koji promišljaju i zagovaraju tu ideju nastali kao rezultat susreta kultura nakon vladavine dvije imperije na našim prostorima, jednako kao što je procvat nacionalnih identiteta djelimično nastupio i kao odgovor imperijalnoj sili; dva pravca jednog fenomena.
Isprva je 'pak potrebno opravdati kojim putem sam uopće došla do tretiranja isticanja kosmopolitizma kao ispoljavanja višestrukog identiteta. Tokom rada na master tezi („Pitanje suvremenog nomadizma i kategorija hibridnog identiteta u djelima Dubravke Ugrešić i Irene Vrkljan“) zaključila sam da imam problem sa identitetom kao terminom, jer već u svom jezičkom određenju konotira meni teško prihvatljivu istovjetnost. Identitet kao istovjetnost može implicirati istovjetnost sa nekim, nečim, skupinom, pojedincima ili istovjetnost/istost sa samim sobom; jednost, u oba slučaja možemo smatrati nepodobnom formulacijom. Nasuprot tome, u pomenutom radu i sada iznova predlažem diferentitet u čijoj osnovi leži lat. riječ differentia – razlika, različitost, misleći na razliku svakog od nas pojedinačno međusobno, kao i na razliku našeg današnjeg ja od onog sutrašnjeg i naših mnogostrukih ja međusobno. Kosmopolitizam u svojoj pozadini mora imati poimanje 'identiteta', kao diferentiteta, jer jedino prihvatajući višestrukost (unutar svakog od nas), i tu dolazimo do naznačene veze, možemo se osjećati kosmopolitima. Samim time kosmopolitska ideja nalazi su u tijesnoj vezi sa osjećanjem višestrukog identiteta.
Dakle, moja osnovna ideja jeste afirmacija kosmopolitske i altruističke ideje jednakosti, jedinstva i univerzalne pripadnosti čovječanstvu u „Nadi“ nasuprot šturim nacionalnim identitetima koji su unificirani (pa čak i kada je u pitanju Kallayevo zagovaranje jedinstvene bosanske nacije, multikulturalizma odnosno plurikulturnog društva), jer nacionalizam bilo koje vrste u svom temeljnom određenju podrazumijeva homogenost: ''Nacionalizam znači: idejni sustav, doktrinu, predodžbu o svijetu koja služi stvaranju, mobilizaciji i integraciji većega solidarnog saveza (nazvanoga nacija), ali prije svega legitimaciji novovjeke političke vlasti. Odatle nacionalna država s moguće homogenom nacijom postaje temeljnim problemom nacionalizma.'' , a homogenost se nalazi u opoziciji sa idejom hibridnog ili mješovitog identiteta, kao i svakom kosmopolitskom idejom uopće. Ulrich Beck, s druge strane, pravi pomak u odnosu na prestrogo promišljanje kosmopolitizma, smatrajući da kosmopolitski identitet ne izdaje nacionalni i lokalni identitet, već ga, naprotiv, omogućuje, o čemu, također, vrijedi promisliti detaljnije, nekom drugom prilikom. Ono što je u ovom kontekstu zanimljivo jeste taj kosmopolitski common sense tj. stvoriti duh priznavanja drugačijosti drugoga koji će prodrijeti etničke, nacionalne i religiozne tradicije oživljavajući ih kroz razmjenu. Ovakvo što, prema Becku, nije više lijena i naivna čarolija riječi, nego pitanje preživljavanja. Ovakvo stanovište uslijed globalizacije nije suviše neobično, no ono što začuđuje i zadivljuje jesu slična promišljanja pojedinaca u austro-ugarskoj Bosni i Hercegovini koja se naziru u nekim književnim odlomcima časopisa „Nada“. Primarna namjera ovog teksta jeste ukazati na neka od tih mjesta u pomenutom časopisu. Biti Čovjek, građanin svijeta, podrazumijeva mješoviti identitet samim tim što podrazumijeva ono o čemu je prethodno bilo govora, kao i prihvatanje „drugačijosti drugih“ i samim time, u skladu sa tom spoznajom, svih naših unutrašnjih subjekatskih pozicija umjesto afirmacije samo jedne.
Poželjno bi bilo u ovoj fazi početi tekst promišljanjem postavljanja kosmopolitskog naspram „nacionalnog duha“ . Kako bi se uopće predočila neobičnost kosmopolitskih ideja na našem tlu toga doba bilo bi korisno najprije rasvijetliti i historijske prilike Bosne i Hercegovine karakteristične za doba izlaska časopisa „Nada“, tj. vrijeme vladavine Austro-Ugarske na našim prostorima. Prema Stijnu Vervaetu i njegovom djelu „Centar i periferija u Austro-Ugarskoj“ Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini zatekla stanje 'etničke diferenciranosti', iskorištavajući 'antagonistički potencijal etničke raznolikosti'. Prema autorovom mišljenju Kallay je nastojao iskoristiti postojeće kulturne i socioekonomske razlike kao instrument svoje vladavine. Vervaet navodi, također, kako se iz historijske literature o Bosni u Austro-Ugarskoj jasno vidi da je Kallayev cilj bio dvostruk. Kao prvi cilj autor navodi „učvršćenje pozicije Austro-Ugarske u BiH i na Balkanu kao i trajno ukorjenjivanje BiH u austrougarske državne ideje (odnosno prihvatanje austrougarske državne ideje od strane stanovništva BiH)“, a kao drugi sprječavanje stvaranja jedne veće jugoslovenske države na jugu Monarhije kako van tako i unutar njenih granica.
Na prvom području insistirala je na konzerviranju i izrazito sporom mijenjanju zatečenih odnosa. U sferi konfesionalno-nacionalnih odnosa njena politika bila je motivirana i usmjeravana da se zatečena kriza drži stalno otvorenom i prema aktuelnoj potrebi podstiče i produbljava. Tako će, smatralo se, na oba područja vrh Monarhije držati stanje pod kontrolom. (Redžić 2005: 61)
Vervaet citirajući Kraljačića, također, piše o tome kako je Kallay, iz istih razloga, pokušavao i da raširi ideju o jedinstvenoj bosanskoj naciji kojoj bi pripadale sve tri konfesije u BiH. Kallayeva ideja o mogućnosti stvaranja bosanske nacije povezana je, navodi Vervaet, sa njegovim shvatanjem agrarnog problema u Bosni i uloge muslimanskog begovata u tome. On je svoju nacionalnu politiku, kako autor navodi, oslanjao na muslimansko stanovništvo, jer je, navodno, smatrao da muslimanima u ekonomskom smislu pripada uloga vodeće klase, te da su oni nosioci bosanske političke i nacionalne posebnosti. Međutim, ono što je meni na ovom mjestu mnogo zanimljivije jeste činjenica da procvat nacionalnih identiteta na ovim prostorima nije nastupio uslijed ovakvog utjecaja ili samo kao odgovor na prisustvo imperijalne sile, naprotiv, isticanje nacionalnih identiteta na ovim prostorima bogatim različitim nacijama uopće nije strana niti nova pojava.
Mada nacionalne ideje u Bosni toga vremena nisu još moderno institucionalizovane, Austro-Ugarska ipak nije zatekla Bosnu u 'netaknutoj', predmodernoj ili prednacionalnoj eri. Različite južnoslovenske nacionalne ideologije (praćene bogatom i raznovrsnom nacionalističkom retorikom) su već prije dolaska Austro-Ugarske, naišle na odjek i u Bosni. Nacionalizam ne samo da će do kraja XIX. vijeka sve više uticati na književnost (koja će postati jedno od njegovih važnijih propagandnih sredstava) nego će, umnogome, odrediti istorijske tokove i kulturni razvoj u Bosni. Postojanje nacionalnih pokreta i njihovo dalje razvijanje već donekle objašnjava pravac kojim će se kretati sve glasniji protesti protiv Kallayeve politike. Svoj kurs afirmacije bosanske nacije Kallay je napustio krajem 1890-ih, shvativši da takva politika nije postigla željene ciljeve (Kraljačić 1987: 278) Pošto je smatrao muslimane nosiocima svog projekta bosanske nacije, a Srbe držao za najnepovjerljiviji državotvorni element, radio je od tada aktivno na odvajanju ove dvije grupe kako se ne bi stvorila jedna jaka zajednička politička opozicija muslimana i Srba. (Kraljačić 1987:278-295)
Stijn Vervaet dalje piše i o organizaciji Mlada Bosna, revolucionarnom đačkom udruženju u sklopu kojega je pripremljen atentat na habsburškog prijestolonasljednika, elaborirajući utjecaj srpskih nacionalista na pomenuto udruženje itd. Međutim, ono što mene na ovom mjestu zanima ne odnosi se niti na preispitivanje pojedinačnih nacionalnih utjecaja na određene prilike niti na zaslužnost imperijalne sile u pojedinim navedenim procesima (o Vervaetovim navodima bi se zasigurno dalo raspravljati), nego sama činjenica da su u Bosni toga vremena bile zastupljene razne nacionalne ideologije, te da su iste utjecale na književnost, pretvarajući je, kako smo vidjeli u Vervaetovom u cjelosti navedenom odlomku, u propagandni materijal. Naime, u odnosu na ovo prethodno izdvojeno fragmenti tekstova koje sam pronašla u „Nadi“, a koji zagovaraju jednakost i bratsku ljubav, kosmopolitizam i altruizam zaista su pukotine kroz koje se naziru mješoviti identiteti u odnosu na strogo nacionalne. Prema ovome što piše i citira Stijn V. čini se kao da nemamo posla samo sa nacionalizmom u odnosu na okupatore (kakav je bio nacionalizam Silvija Strahimira Kranjčevića po uzoru na Antu Starčevića odnosno njegovo „domovinsko osjećanje“, kako u djelu „Moj Silvije“ navodi Josip Lešić), nego i onim 'uskogrudnim' nacionalizmima. U odnosu na bujanje takvih tendencija najneobičnije ispoljavanje drugačijeg identiteta jeste zagovaranje jednakosti i čovjekoljublja bez obzira na granice i oznake. Dakle, pored „uskogrudnih nacionalizama“ o kojima piše Vervaet i koji se nalaze u fokusu moje najoštrije kritike, postojale su i druge vrste nacionalizma, kakav je, u jednoj fazi njegovog života bio Kranjčevićev. Poslije ćemo vidjeti da je upravo Kranjčević onaj čija je individualna priča pod imperijom zapravo istinski kosmopolitizam. Silvijevo „domovinsko osjećanje“je nešto posve drugo u odnosu na 'uskogrudni nacionalizam':
Sa Starčevićem se u Silviju budi domovinsko osjećanje, svijest o suzi roblja, o teškim okovima, o svetoj osveti za kojom cvili potlačeni hrvatski narod. 'Stari' ga opsjeda, zanosi, oduševljava; Silvije prati svaki njegov korak, istup, protest, čita sve što je napisao i što piše, sve što je izgovorio (prkosno i odvažno) u 'Hrvatskom saboru', njegova pisma i poslanice, oduševljava se i glasno ih uzvikuje, ne plašeći se ni prijekora ni kazne. Starčević mu je pjesnička inspiracija, njegove misli i političke poglede pretače u stihove, trudeći se poput svog idola da bude beskompromisan i otvoren, drzak i hrabar. Čak i Starčevićev lični život, sav u odricanju i skromnosti, kako u odijevanju tako i u jelu, nasušna potreba da pomaže siromašne, sve ga je to zanosilo, i on je nastojao u svemu da ga slijedi.
Dalje u knjizi „Moj Silvije“ stoji sljedeće:
Sa osjećanjem olakšanja, posjetio sam sutradan Kranjčevića u školi, i taj me je susret još više uvjerio u njegovu nevinost i – naivnost! Čak da su sve optužbe i sadržavale ponešto od istine, očigledno je bilo da je on sve činio iskreno i iz srca. Nije mi trebalo mnogo vremena da iz razgovora s njim steknem nedvojbeni utisak da je riječ o istinskom pjesniku (istina prilično zanesenom i na svoju ruku), čija plemenita duša nije bila ni vjerski ni nacionalno jednostrana: vazda je ona s jednakom ljubavlju obuhvatala sav narod (i sve svoje učenike) bez razlike vjere i imena.
Silvijevo 'domoljublje' je ona vrsta 'nacionalizma' koji se preklapa sa kosmopolitizmom na način kako to poima i Ulrich Beck. Prema Beckovim riječima kosmopolit živi u dvostrukoj domovini i vezan je za dvostruke lojalnosti. On je ujedno građanin kosmosa – građanin svijeta kao i građanin polisa – građanin grada-države. Stoici su, navodi autor, svojom domovinom u kojoj sudjeluju svi ljudi, slobodni i robovi, Heleni i Orijentalci, smatrali kosmos kojim vlada logos. Bili su ujedno građani svijeta i građani grada , imali su korijene i krila, bili jednaki i različiti, njihov zavičaj je bio jedno mjesto kao i kosmos – živjeli su u kosmopolisu. Nacionalizam odnosno domoljublje Silvija Strahimira Kranjčevića je posve nešto drugo u poređenju sa sljedećim vidovima nacionalnog osjećanja:
Predstava o 'jugoslovenstvu' i 'jedinstvenosti Srba i Hrvata' (Čerović 1930: 18), odnosno 'jedinstvu Srba i Hrvata' (Palavestra 1965, I: 101, 102, 107), koju su propovijedali članovi različitih nacionalnih đačkih udruženja na cijelom slovenskom jugu unutar monarhije, a takođe u Bosni, sadrži dosta paradoksa, svojstvenih svakoj nacionalnoj ideologiji tako da njihovi programski tekstovi pokazuju da je granica sa srpskim nacionalizmom prilično tanka. Ćerović navodi pismo od 28.V. 1911. koje otkriva njihove stavove prema muslimanima i Hrvatima i u kome se doslovno tvrdi: 'mi bi trebali i nogama i rukama raditi, da naših muslimana bude što manje Hrvata. Prvo, kad bude musliman Hrvat, izgubio je srpski narod jednog člana naroda, a drugo dobio je jednog najbezobraznijeg neprijatelja, s kojim će morati i mora da se stavi u krvavu borbu, ako se ova s njim može voditi i ako on ima za nju smisla' (Čerović 1930: 19). (...)
Namjera ovog teksta je, u skladu s tim, prvenstveno zagovaranje kosmopolitske i altruističke ideje naspram pojedinačnih nacionalnih, koje je, prema Stijnu Vervaetu, podržavala i imperija po načelu „divide et impera“ zbog zadržavanja zategnutih odnosa među etničkim grupama u slučaju potrebe, ali i naspram bosanske nacionalne ideje koja će preko 'Nade' „zastupati bosansko zajedništvo“ /Pripovjedačka Bosna/, (ali bi bila u službi održanja vlasti Austro-Ugarske), te 'čistih' nacionalnim časopisa. Recimo da se kosmopolitsko-altruistička ideja identiteta (koji je kao takav nužno mješoviti identitet, jer ne teži unifikaciji nacionalizirajući se i sl., nego prepoznavanju svojih mnogostrukih ja unutar sebe, prema kojima smo svi jednako vrijedna bića premda međusubno posve različita i 'mješovita) nalazi i u opreci sa pogrešnom idejom o „duhu naroda“ i „nacionalnom duhu“ (misli se najprije na one 'uskogrudne nacionalizme', ne one poput Kranjčevićevog) otjelotvorenom u književnosti koju u Pripovjedačkoj Bosni kritikuje Zdenko Lešić. Na taj način izdvojeni odlomci iz časopisa „Nada“ koji zagovaraju jednakost, zajedništvo i tretiranje svih ljudi svijeta samo kao pripadnike čovječanstva i braću odstupaju od bujajućih nacionalnih ideja i isticanja „duha naroda“ na bilo koji način. Jedan od najupečatljivijih primjera preuzetih iz časopisa „Nada“ jeste upravo priča urednika Silvije Strahimira Kranjčevića „Ružice stida na licu“. Slijedi znakovit odlomak:
Bilo vam to prije, neg što se oborio visoki toranj u Babelu. Toranj u Babelu! Što je to toranj u Babelu? Nije to samo ona vita kula u ravnicama zemlje Senara, kojoj se ispeo vrh do neba, da bude u njoj narod jedan i jezik jedan, nego je to ono bajno doba, kada je sinovima Semovijem bilo jedno srce i jedna duša. Narod jedan znači: sreću, jezik jedan znači: trajnu, zajamčenu sreću, srce jedno i jedna duša znače vjekovanje u slozi i ljubavi, košto je silna nebesna pučina u milijardama milijardi eternih atoma sva jednako plava i cjelovita. Ah! I uzdahnite svi sa mnom; svi, svi, u kojih su oči bistre, pa vide jednu veliku, najveću, svijetlu i najsvjetliju zvijezdu baš u polovini neba. To je zvijezda, u kojoj se stječu sve niti svemirske sile, vaselenske sloge i zajednice. (...) Bajno, nikada neprežaljeno doba, komu je ime: čovječanstvo! (...) Sve je padalo jedno drugomu u naručje, sve se grlilo, sve ljubilo. Svi bijahu samo udovi, atomi jednog velikog tijela; jedan atom nije drugomu zavidio. (...) S Bogom zlatno, slobodno doba čovječanstva, kad svi bijasmo jednaka braća! Rastaviše se jezici, nastupiše razlike i – nepouzdavanje.
Čitajući već samo ovaj odlomak priče možemo zaključiti da je Silvije Strahimir Kranjčević istinski primjer i očit predstavnik slojevitog kosmopolitskog identiteta. Njegova predstava 'bajnog doba' i čovječanstva u pravom smislu riječi jeste 'narod jedan' i 'jezik jedan'. Ne bismo smjeli upasti u zamku kritiziranja takvog stava kao negacije različitosti i ljepote u različitostima jezika i kultura, jer to nipošto nije Kranjčevićeva namjera, kontekst je drugačiji. Njegovo poimanje razlika na ovom mjestu nije ono na kakvo smo u novije doba sa Derridom i nekolicionom drugih filozofa, teoretičara i književnika navikli. On govori o razlikama koje su nerijetko bivale uzrocima razaranja; činjenica koju ne možemo osporiti. Kranjčević to izričito i naglašava referirajući se na Stari zavjet : „Rastaviše se jezici, nastupiše razlike i – nepouzdavanje.“ On takvim razlikama suprotstavlja 'jedan jezik' i 'narod jedan', 'vaselensku slogu', 'zajednicu', vizualizirajući kao istinski altruista sliku svijeta u kojoj ljudi jedni drugima padaju u naručje, grle se, ljube i nalik na 'jednaku braću' ne zavide jedan drugome. Kranjčevićev kosmopolitizam vidljiv je i u njegovoj poeziji, pa tako npr. u pjesmi „Radniku“ Kranjčević piše da smo svi jednaka djeca jednoga oca („Sinovi da smo ravni / Jednoga oca! / Ispod sunca koje je isto svima“ ), u pjesmi „Mojsije“ pita se nad besmislom sukoba među narodima („-A luda želja! Da, al ljudska jest! Da kunem kletvom krvne silnike. / Da bijem narod, a zbog naroda, / O stvore moj?! A zašto bih ja / Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!“ ) itd. Slična ispoljavanja kosmopolitskih emocija nalazimo i u pjesmi Fra Grge Martića, u „Nadi“ („Brat će pr'o okeana / Dodat bratsku ruku bratu, / A što neće s po mejdana / Hrvat Srbu, Srb Hrvatu!“ ) Cijela pjesma , inače, poziva na zajedništvo.
Sličnog sadržaja je i sljedeći odlomak priče „Dolinom Rame“, koji je, poput stihova Fra Grge Martića prostorno i kontekstualno određeniji nego Kranjčevićev opći pristup: „Tu iščezava plemenska ili koja druga razlika, nema mržnje, osjećaju se svi više jednaki. Za to vlada i u ramskoj dolini izmegju muhamedovaca i katolika iskreno prijateljstvo. Katolici idu na rad muhamedovcima, a obratno i muhamedovci katolicima – kako kad treba (...) Ima katkad i megju njima sporova. A gdje ih nema?“ Navedeni odlomak, također, potvrđuje prethodno pomenuto poimanje razlika kao negativnih, tj. razlika koje su u tom historijskom periodu i društvenom kontekstu doživljavane pogrešno i vodile sukobima, mržnji i razaranju. Riječ je o razlikama koje su nas svrastavale u tabore, na osnovu kojih smo i onda i sada pozivani na izbor 'svog tabora', kako bi rekao Amin Maalouf, onima koje su nas sputavale da usvojimo svoje višestruke pripadnosti i osvijestimo svoj slojeviti identitet. „Svaki čovjek, bez izuzetka, obdaren je složenim identitetom. Trebalo bi mu postaviti samo nekoliko pitanja pa da izađu na vidjelo zaboravljeni lomovi, neznani rukavci i da se pokaže složenom, jedinstvenom, nezamjenjivom osobom.“ , uči nas Amin Maalouf, ujedno nas upozoravajući na činjenicu da ukoliko ne ustrajemo na višestrukosti svoje pripadnosti i svom slojevitom, kosmopolitskim i altruističkim načelima bliskom identitetu - diferentitetu, na putu smo da od njega napravimo 'ubilačke idenitete'. Autor I. Čebular takvim razlikama, jednako kao i Silvije Strahimir Kranjčević supotrotstavlja jednakost.
Priča „Izlet na Trebević“ (J.Ć.) tematizira istu pojavu. Priča počinje opisom pogleda s Trebevića unutar kojega već druga rečenica završava propagiranjem bratske ljubavi koja bi povezala cijelo čovječanstvo: „tudijer na tvojim ramenima, gdje se čovjek osjeća kao bliže modrom svodu nabeskomu, otvara se duša i shvata onu svetu vezu, koja veže prijatelja s prijateljem, brata s bratom, čovjeka s čovjekom, koja obuhvata plemena, narode, cijelo čovječanstvo u vječnoj ljubavi.“
Sljedeći primjer, priča „Pred oltarom / Istinit događaj“ (Bude Budisavljević), koji ujedno pokazuje i izvjesnu promjenu prilika u međusobnim ljudskim odnosima na ovim prostorima, samim time što naznačava da je ta lijepa sloga vladala 'pred kojih dvadesetak godina', potkrepljujući ujedno preko studije Stijina Vervaeta iznesene teze o bujanju nacionalnih identiteta i zatezanju odnosa na toj osnovi, još je jedan dobar primjer isticanja kosmopolitskih i altruističih stavova i prisustva slojevitog identiteta iskazanog kao individualna perspektiva kroz književni tekst pod imperijom:
U plodnoj, ravnoj slavonskoj Krajini lijepo je bilo živjeti i uživati pred kojih dvadesetak i više godina. Dobar seljak i gospodin dobar; dobra zemlja, a godine dobre, pa sve jedno s drugim slaže u žice skladne i prijazne. Niti je zao duh pitao: križaš li se, krstiš li se; niti je zasukani mozag hvatao, govoriš li ćirilicom ili latinicom, hvališ li se hrvatskim ili srpskim, jednako časnim imenom i plemenom u lijepoj skupnoj djedovini. Pa kad dogji srpska pozorišna družina iz Novoga Sada, svi na noge a u jedan glas: red je ići i braći pomoći, i razigrati srce i osvježiti duh. Iz Zagreba tad su rijetko zalazili pozorišni vještaci, da l' u goste kad koji, ali je hrvatskih glumaca bivalo u srpskoj družini ne rijetko i uvijek su se pazili megju sobom svojski, bratski.
Obratimo pažnju na autorove oznake za osjećanje suprotno bratskoj ljubavi među svim ljudima (u ovom slučaju srpskom i hrvatskom stanovništvu); 'zao duh' i 'zasukani mozak'. Individualna perspektiva Bude Budisavljevića uslijed vladavine strane imperije jeste samorazumljivost sloge i bratstva među svim ljudima, lijep život za njega čini pomaganje braći, paziti se 'megju sobom, svojski, bratski', a braća su svi ljudi. U sklopu takvog poimanja svijeta i čovjeka, jasno, nije bitno 'križaš li se, krstiš li se...govoriš li ćirilicom ili latinicom, hvališ li se hrvatskim ili srpskim', jer 'sva imena su jednako časna'. Svako suprotno promišljanje je autoru, kojeg odlikuje i krasi višestruki kosmopolitski identitet – diferentitet nepojmljivo, ravno zlobi i umnoj ograničenosti.
Kao naredni primjer bih izdvojila priču o Ivanu Koriću Cazinskom „Beg sa Sutle“ (Ksaver Šandor Gjalski) , koji slavi bosanske begove, age i Turke, premda je sam kršćanin. Pripovjedač navodi kako mu se isprva činio čudakom. Naime, veoma je neobično, čini se, bilo da kršćanin poštuje i veliča višestoljetne „ krvne i vječne neprijatelje krsta“ („Svima je bilo čudno, kako to može Korić da slavi begove i age, o kojima i narodna pjesma i Gundulić i Mažuranić pjevaju, da su mučitelji kršćanske raje.“). Ukazao nam se još jedan odnos okupiranih prema imperijalnoj sili, no to trenutno nije ono na što se želi ukazati. Bit je ukazati na još jednu perspektivu slojevitog identiteta. Korićeve žarke riječi su, opisuje pripovjedač, 's istom ljubavi obuzimale i bijednu raju i požrtvovane fratre i kalugjere i – the last not least – i begove i age i kadije i muhamedanske seljake.', pitajući se 'odakle tomu čovjeku toliko samostalnosti i slobode u mislima, da može biti takova uvjerenja.' Iz navedenog jasno proizilazi da su ovakva stajališta izuzeci i da – ko može prepoznati – predstavljaju 'slobodu u mislima'. Doznajemo da se Korićeva porodica nekad u prošlosti, oko 13. stoljeća, podijelila, te da su jedni prihvatili muhamedanski zakon. Potom, pradjed ili djed Korićev oženio je Njemicu. To su, istina, neke vrste pomiješanosti iz kojih se mogu izroditi osjećaji slojevitog identiteta, pa nas navode da se pitamo da li porijeklo Korićevih stavova leži u tim oklonostima? Recimo da je moguće, ali se prisjetimo ujedno još jedne propovjedačeve opaske o liku Korića:
Napokon – u toj njegovoj ljubavi nije bilo ništa politike, nije nijedna cigla rječca odavala biljeg kakova uvodna članka iz političkih dnevnika, niti je bila u svezi ma s kakvim političkim programom. (...) Uvjeren sam, da mi i najvatreniji političar s najjezgrovitijim tiradama o uzajamnosti, o potrebi sloge, o budućnosti narodnoj, ne bi bio mogao u duši otvoriti tako sigurno tolike vidike i tolike istine...
Korić ipak, uslijed velike ljubavi prema Bosni i svojim precima, šalje sinove u vojsku za Bosnu, nakon čega obojica stradaju. Reklo bi se da to ipak nije onaj isti vid ljubavi prema svim ljudima, poput one Kranjčevićeve, koja se ogleda u već navođenim stihovima: „Da bijem narod, a zbog naroda, / O stvore moj?! A zašto bih ja / Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!“. Zbog tog pomaka u odnosu na moguću nepatvorenu ljubav prema svim ljudima kao braći, Korić u ovoj priči kao da biva kažnjen smrću svojih sinova. Njegov sin Vladimir, po naredbi generala, izruči bega Korića na strijeljanje, a sin bega Korića ubije Vladimira iz pištolja, nakon čega biva kažnjen smrću. U priči „Beg sa Sutle“ se doslovno braća/rođaci međusobno poubijaju, 'zatirući svoje sopstveno pleme i ime', koje je Koriću bilo toliko bitno. Ovo je priča o čovjeku koji je znao svoje porijeklo, pa je iz tog razloga poštovao, volio i braćom smatrao ljude druge vjere, ali ujedno priča za sve one koji ga ne znaju i ne moraju znati, jer porijeklo svih ljudi je jedno. Na ovom primjeru je to samo slikovitije i doslovnije pokazano, kako bi besmislenost sukoba među ljudima bila snažnije izražena.
Preostaje da se, za sam kraj, zaključno, osvrnemo još na priču „Dervišev sevap“ (B. Čerović). Priča pripovijeda o Derviš-Rašidu, kojeg 'ne blagosiljaju samo Turci nego i kršteni', jer pomaže svakome. Na početku priče on, osjećajući da mu se bliži čas smrti, govori svojim sinovima o njihovom dedi kojem su, kako kaže 'svi zemljaci bili braća, pa makar što su različitih vjera i zakona'. Nagovještava im priču za koju smatra da će mu, uprkos mnogim sevapima koje je činio, biti najveći sevap. Priča govori o tome kako je njegov otac tj. njihov dedo jednom prilikom pomogao Spasoju (čovjeku druge vjere), a Spasoje potom njemu kada je odrastao. Pred samu smrt on svojim sinovima želi ostaviti sljedeće riječi u amanet:
I od tada sam bio miran, ništa me nije grizlo ni peklo. Osjećao sam kao da je sam dragi Alah tako htio, pa da i ja vidim da smo mi – ma i bili od tri vjere – svi prava braća, da treba da jedan drugog pomažemo i da jedan s drugim u ljubavi živimo, a to i vama u amanet ostavljam, jer djeco moja: krv nije voda.
Osim napomenom koju je svojim sinovima ostavio Derviš-Rašid, ovaj tekst, pošto se čini da bi na ovom mjestu bilo umjesno i moguće za sada se zaustaviti, želim završiti 'krilaticom' preuzetom od Ulricha Becka s namjerom pružanja odgovora na unaprijed pretpostavljene zamjerke zbog tzv. utopističkog promišljanja svijeta. Kosmopolitizam nije ili barem ne bi trebao niti smio biti utopija, jer:
„Die kosmopolitische Imagination repräsentiert das universale Interesse der Humanität an sich selbst.“
BIBLIOGRAFIJA:
1. Amin Maalouf, U ime identiteta, Zagreb 2002.
2. Biblija. Stari i Novi zavjet, Zagreb 1968.
3. B. Čerović, Dervišev sevap, u: Nada 8/1896.
4. Bude Budisavljević, Pred oltarom, u: Nada, 9/1895.
5. Fra Grgo Martić, Nadi, u: Nada 2/1895
6. Hans Ulrich Wehler, Nacionalizam. Povijest, oblici, posljedice, Zagreb 2005.
7. I. Čebular, Dolinom Rame, u: Nada 7/1895.
8. J. Ć., Izlet na Trebević, u: Nada 1/1895.
9. Josip Lešić, Moj Silvije. Neobjavljeni rukopis.
10. Ksaver Šandor Gjalski, Beg sa Sutle, u: Nada, 6/1896.
11. Silvije Strahimir Kranjčević, Ružice stida na licu, u: Nada 6/1895.
12. Silvije Strahimir Kranjčević, Izabrane pjesme, Sarajevo 2007.
13. Stijn Vervaet, Centar i priferija u Austro-Ugarskoj, Zagreb, Sarajevo 2013.
14. Ulrich Beck, Macht und Gegenmacht im globalen Zeitalter, Frankfurt 2009.
15. Zdenko Lešić, Pripovjedačka Bosna I, Sarajevo 1991.
16. URL:http://www.bgs.ba/eknjige/index.php?option=com_content&view=article&id=94:nada&catid=98:jezik-i-knjizevnost&Itemid=86
