Hamid Sadr

Iz zbirke eseja: DUHOVNI KRAJOLICI IZMEĐU BEČA I TEHERANA

Sarajevske Sveske br. 21/22

prevela sa njemačkog: Mira Đorđević

Za vrijeme nepredviđenog zastoja na pruzi – u očekivanju da prođe voz koji nam je dolazio u susret – podigao sam pogled s knjige kroz prozor preko niskog zida provincijskog groblja i ugledao mnoštvo spomenika.
Puteljci posuti šljunkom svjetlucali su nakon snažnog pljuska na suncu, koje se neprestano smjenjivalo sa sjenama oblaka u prolazu. Začuđeno sam posmatrao knjigu Sangi bar Guri (Kamen na grobu), koju sam imao u rukama, prelistao nekoliko stranica unatrag i pročitao citat u zaglavlju prvog poglavlja:
Svaki je čovjek kamen na grobu svog oca.
Bio je to, kako je tamo pisalo: prvi i posljednji stih iz trideset i prve sveske Faghtighaa Bani.
Autor nevelike knjige (Djalal Al-Ahmad) započeo je svoje djelo ovom izrekom, kako bi svoj strah, da će biti sahranjen bez spomenika (t.j. bez sina), čitaocu saopštio kratkom rečenicom:
Nas dvoje, Simin i ja nemamo djece. Dakle. To je činjenica…
da bi odmah zatim počeo nabrajati, šta sve on i njegova žena nisu poduzeli, kako bi promijenili ovu sudbinu (sudbinu para bez djece). Dok je voz još stajao, posmatrao sam bjelogorično drveće, koje je izvirivalo preko ograde groblja i zaključio: nadgrobni spomenici su u Persiji plitki, dok ovi ovdje stoje ili su položeni mnogo uzvišenije nego tamo.
Kada sam još jednom podigao pogled s knjige, tješila su me prolistala stabla groblja: Samo bez panike, ti nećeš nestati bez traga, imaš već sina, navršio je godinu dana .Utjehu mi je pružila Sangi bar Guri, malena knjiga svojom stravičnom tačnošću opisivanja četrnaestogodišnje borbe protiv neplodnosti: „Problem se, jednostavno rečeno, sastojao u sljedećem: Broj spermatozoida bio je premalen. Ne bi bio dovoljan ni žabu da oplodi.“
Čitao sam, dok je voz još stajao, o nizu mukotrpnih ispitivanja kojima je bila podvrgnuta njegova žena, a pri kojima je i on morao biti prisutan. A zatim i o ispitivanjima njegove sperme: „Tek dva tri komada u polju mikroskopa umjesto osamdeset hiljada…“, sve dok oboje kao lijevo orijentisani intelektualci i moderno nastrojeni ljudi nisu izgubili povjerenje u školsku medicinu. Nakon terapije u nekoliko klinika u Teheranu, na red su došli Beč i Amsterdam. A onda su tražili lijek u savjetima svih mogućih baba. Njegova žena se morala podvrgnuti pranju vodom u kojoj je prethodno okupan mrtvac, a on gutanju raznoraznih neukusnih i nezrelih plodova, pa čak jaja rijetkih ptica.
Voz je polako krenuo, ali slika, vidjeti sina kao nadgrobni spomenik, preselila se snažnim utiskom iz malenog groblja u moju glavu. Prvi put u svom životu grob više nisam doživljavao kao nešto skučeno, zastrašujuće i tjeskobno, već kao mjesto pamćenja proživljenog života, naime mog sopstvenog.
Kada sam stigao u Salzburg, bio sam još uvijek zaokupljen pitanjem: Zašto ne vjeruje da će se ovjekovječiti svojim knjigama? Misli li da su one zaboravljene još davno prije njegove smrti? Dakle, ne romani već samo živi sin kao mjesto pohranjivanja sjećanja umjesto spomenika od mramora, granita ili pješčanika. Zašto? Jer može da nastavi živjeti i pripovijedati o ocu?
Na relaciji Salzburg – St. Johann usput sam bacio pogled kroz prozor i posmatrajući šume i livade koje su promicale mrmljao: Tebe to ne pogađa, on samo opisuje nesreću onih što nemaju djecu!
Uvjerenje da svijet u mom slučaju neće pretrpjeti gubitak sjećanja – sin kao nadgrobni spomenik već je postojao – pokazalo se pri tačnijem posmatranju kao samoobmana. Lažan je u mom slučaju bio sadržaj nadgrobnog natpisa. On je trebalo da bude dvojezičan, jer, bilo kada bih ležao na groblju u Innsbrucku među bosanskim vojnicima islamske vjeroispovijesti (palim u prvom svjetskom ratu) ili na teheranskom groblju Behešt-e-zahra (pored palih u ratu između Iraka i Irana), mene je u svakom slučaju dotična okolina samo napola prepoznavala kao svog. A dvojezični natpis bi u tom slučaju značio imati sina, koji govori dva jezika. Bi li to bilo dovoljno?
Ne, ni u kom slučaju sin kao simbol nadgrobnog spomenika, jer to je mučno i opterećavajuće i za mene i za njega. I ne samo zbog smrti, ili pak tvrdoće i težine kamena. I ja sam do sada izbjegavao groblja. Ne bi ni on preuzeo obavezu da svakog novembra ide da čisti grob. I zašto bi. Zašto da po nekom maglovitom i tmurnom danu hladnom vodom ispira kamen prekriven uvelim lišćem, umjesto da ostane u krevetu, da čita, gleda televiziju ili eventualno čavrlja s nekom djevojkom?

Nestati?

Nestati u mom slučaju znači da ja za moju rodbinu u Persiji ne postojim. Otišao, nestao bez traga. Tek blijeda sjena u njihovim sjećanjima i više ništa. Jasno je da o meni ne mogu ni misliti na drugi način: Sva moguća slavlja slave se već punih 38 godina bez mene. Nisam gledao njihovu djecu kako rastu, mnogobrojne mrtve rođake nisam ispratio do groba, niti sam plesao ni pjevao na mnogobrojnim svadbama, održanim u krugu moje porodice. Sva sjećanja na moje djetinjstvo su izblijedjela.
Važiti kao nestao znači živjeti daleko od rodnog mjesta, od mjesta sjećanja na sopstveno djetinjstvo, daleko od umrlih predaka. Ukratko, biti protjeran iz sjećanja. To da se rođaci više ne mogu sjetiti onoga ko je tamo rođen ali ne i umro, znači nestati. Dakle prolazan kao sjena oblaka, kao pramen magle.
Nestati znači ovdje, u tuđini, posmatrati sebe kao dašak ili povjetarac što prati kišni oblak u prolazu: naprosto nestati.

Slika

A onda mi odjednom izroni slika. Prije mnogo godina neko mi je na nekoj ljetnoj svečanosti rekao: „Zar i vi? I moja je majka bila rodom iz Persije, ali je nažalost prije nekoliko godina umrla (samoubistvo), nije se mogla naviknuti na klimu.“
Postavlja se pitanje: Da li će i moj sin jednoga dana sjećanje na svoga oca prokomentarisati rečenicom kao: „Nije se mogao naviknuti na klimu.“
Pisati protiv smrti, protiv čežnje i protiv nestajanja! Varka br. dva. Pisanjem se ne postiže ništa, ni protiv smrti ni protiv čežnje, niti protiv nestajanja.
Preostaje samo sin.
Prvo pitanje s tim u vezi: Da li će moj sin ikada biti podjednako radoznao da sazna nešto o ovim polovinama moga života? Hoće li on ikada ovdje, kao i tamo, krenuti da traga i otkriva nepoznate strane moga života?
Ali smrt pustimo na miru: A isto bi tako trebalo pustiti na miru spomenik, kao i groblje kao posljednje počivalište! Ovo pitanje trebalo bi postaviti na sasvim drugačiji način, mnogo bitniji: Da li će on uopšte nešto o meni pričati i, ukoliko bi ikada nešto i htio o meni da priča, ima li šta da se priča?

Neposredno pred Wagrain(om)

Gledajući ukočenim pogledom kroz prozor, zamislio sam sopstveni nadgrobni spomenik kao nejasnu ploču s nečitkim slovima, koji mi se (dok sam istovremeno pokušavao vidjeti i sina kao izvor sjećanja) bar do polovine učinio zamagljenim, nečitkim, nerazumljivim i nepotpunim. Njegovom krivicom?
Kako bi on mogao da priča o nečemu, o čemu ništa ne zna? Istina, još sam živ, pa ja mogu da mu o tome pričam. A kako da mu pričam o svom životu, kad se moje djetinjstvo nije odvijalo ovdje, već veoma daleko odavde?
Ja mu ne mogu , kao što to čini svaki otac ovdje, pokazati moje obdanište, moju školu, moju gimnaziju, kasarnu u kojoj sam služio vojsku ili pak štampariju u kojoj je objavljena moja prva knjiga na persijskom jeziku. Ne mogu mu pokazati ni baštu, koja je za nas (za moju braću, sestre i mene) mnoga ljeta našeg djetinjstva ispunjavala bojom i mirisom bezbrojnih vrsta voća, mirisnih trava i povrća.

Bašta

Ovdje, jako daleko od mjesta sjećanja, ovdje gdje svoga sina ne mogu odvesti ni do mjesta uspomena, niti mu mogu posredovati bilo što slično o životu tamo: o životu u kojem je svaki krajolik, okus, šum i miris drugačiji, pa se čak i vrste drveća razlikuju od ovih ovdje; ovdje gdje on ništa iz moga sjećanja ne može da prepozna ili vidi sopstvenim očima, ili omiriše čulom mirisa, preostaje mi jedno jedino pomoćno sredstvo: fotografije.
Ovima bi se kao pomoć mogle pridružiti razglednice iz Persije, geografska karta, začini sa zelene pijace i različite trave. Mješavina, pomoću koje bi se manevriranjem čulom mirisa moglo dočarati jedno nikada doživljeno mjesto.
Na primjer šafranom, cimetom, mljevenim kuminom, muskatnim orahom, sjemenkama komorača pomiješanim mirisom kože i prašine mogao bi se možda proizvesti oblak mirisa, prepoznatljiv iz bazara u Teheranu (ćilimi, koža i bakreno posuđe).
Što se tiče okusa nekih trava, mogao bih mu predočiti situaciju koju sam i sam, zahvaljujući istom okusu, osjetio na jeziku. Bilo da je riječ o korijandru, bosiljku, menti, kopru, estragonu, travama pomiješanim ili pojedinačno, one su mi svih ovih godina emigracije i egzila pomogle, da osjetim ono što mi se u godinama odvojenosti činilo izgubljenim.
Dok mu na primjer pričam o navici moje bake (s majčine strane), koja bi u ljetna predvečerja, zauzevši mjesto u svojoj vrtnoj naslonjači, polako žvakala komadić hljeba premazan sirom, vlastoručno ugotovljenim s dva tri listića bosiljka, kako bi ponovo doživjela nešto iz prošlosti, mogu i ja da mu prinesem bosiljak, hljeb i komadić domaćeg bijelog sira (mozzarelle?), koji po okusu u najvećoj mjeri odgovara bakinom, da bi i on onda mogao da isproba isto.

Opijum

O onom, o čemu namjeravam da pričam o mojoj baki svjedoče – među mnogima koje imam – samo dvije fotografije: na jednoj baka sjedi u naslonjači, dok je na drugoj naslonjača bez nje. Problem ovih fotografija sastoji se u tome što se na njima ne vidi ništa od bašte. Večernje sunce u pozadini topola, voda koja se žuboreći prosipa iz dva trocijevna vodoskoka u bazen obložen plavim pločicama. Ništa od toga.
Sve to postoji samo u našim sjećanjima i mora, dakle, tek da se na primjeren način dočara na listu papira. Tražim taj list papira i odmah mi se javlja problem s predstavljanjem verande: Koliko je bila široka veranda? I dalje: Iz koliko tužnih vrba sa sastojala grupa drveća ispred verande? Koliko je bila velika površina prekrivena šljunkom? Koliko je bio širok odvodni jarak ispod drveća?
I pri crtanju bazena, ili bolje rečeno, cisterne, postavlja se pitanje preciznosti sjećanja: Huoz, kako se na persijskom kaže za cisternu, imao je nekada u svakoj privatnoj kući u sredini dvorišta, smješten između malih gredica, svoje određeno mjesto. Nerijetko opremljen zlatnim ribicama i ručnom pumpom, služio je različitim namjenama. U našem vrtu imao je prvenstveno dekorativnu funkciju. Nacrtao sam T, pri čemu je vodoskok na tri mjesta ovog T u sitnim mlazevima ispuštao vodu. Blijedoplave pločice i zlatne ribice u jezercu izostavljam, pošto crtam samo olovkom. Mogu li ja sad jednim crtežom i pomoću dvije fotografije koje posjedujem početi svoju priču?
Dakle naslonjača Khanom-djan (bake) stajala je na večernjem suncu tik do malenog huoz (bazena); ona je tu polako žvakala sir s bosiljkom i hljeb. A zatim je sklopljenih očiju otputovala na jedno nepoznato mjesto svojih najranijih sjećanja i jedno se vrijeme tamo zadržala. Kada je sunce nestalo iza topola, ugledali smo krupne suze koje su joj se kotrljale preko obraza.
A onda mi izroni sjećanje na opijum. Bilježim na papiru: Da mu samo ne naškodi priča s opijumom? Ali bez priče o opijumu ne bi se ni vrt (više ne postoji), ni baka (takođe je više nema), ni naslonjača (nje pogotovu) mogle zamisliti. Nije baka pušila opijum, već ga je uzimala kao pilulu. Bio joj je neophodan, tako su nam govorili, kako bi mogla da podnese fizičke i duševne boli. Ali droga joj je pomogla da sjedi pod tužnim vrbama, da posmatra topole i da oživi jedno grješno sjećanje. U suton ona bi duboko disala, kako bi kroz nos mogla udisati miris poprskanog travnjaka i cvjetnih gredica.
I proizvodnja kapsula može se teško rekonstruisati: tablete, kapsule i pilule nabavljaju se u apoteci. Da li je moguće da je Khanom-djan (tako smo zvali baku) sama producirala taj lijek? Biće da jeste. Sama je pravila kuglice. One su u obliku kapsula, sačinjenim od opijuma i dodataka (začina i bilja pomiješanog s opijumom), izgledale kao pravi medikament. Trljala je komadiće pomenute smjese dlanovima sve dok opijum od topline ruku ne bi omekšao. Formiran u malene kugličaste pilule, trebalo je da još nekoliko dana odstoji na porcelanskom tanjiru na prozoru, u hladu. Prozor doduše nije bio u potpunom hladu, dasku prozora su povremeno obasjavale pokretne mrlje sunca, koje su žućkastozelene prodirale kroz krošnje tužnih vrba; ni sam ne znam kako bih opisao te mrlje? A kako bi tek bilo moguće prizivanje čitavog jednog kompleksa mirisa, koji se širio od opijuma, ružine vodice i ljudskog znoja, proizašlog iz straha, u ljetnoj vrelini?
S pričom bi trebalo početi od trenutka kada su kuglice na prozoru postale meke. A propo kuglica, idealna prilika za nju da poveća pilule. Sjedila bi prije večernje molitve s tanjirom pred sobom, i dok je posmatrala kuglice, broj postojećih pilula kao da se smanjivao.
A sada nešto o pomenutom kompleksu mirisa.
Samo opijum koji je potpuno čist, može tako dobro mirisati. Njegova zlatnožuta boja mijenja se na bakinom dlanu postajući svijetlosmeđa, i kao takvog ga je bilo lako oblikovati. Teško je postići takav kvalitet. Za nabavku i transport ove strogo zabranjene materije bile su neophodne mnogobrojne pripreme, kao i mjere opreza. Strah da bi kuvar Agha Reza prilikom nabavke materije mogao biti uhvaćen držao ju je čitav dan: a moja majka je šetala verandom gore dolje i brinula za sudbinu njegove djece. I sam ovisan o opijumu, kuvar koga su otpustili iz duvanske regije i koji je povremeno prilikom velikih porodičnih svetkovina na otvorenom kuvao za nas, morao je, prelazeći vrelim autobusom dug put od Južnog Teherana, gdje je nabavljao opijum, do Karadja (u ono doba mali grad trideset kilometara udaljen od Teherana), transportovati drogu, skrivenu u džepu prsluka. Mjera opreza, koju je sam izmislio, predviđala je da ekstremnom upotrebom ružine vodice nadjača intenzivni miris opijuma. Tako bi on sav preliven parfemom stizao kući tek poslije podne. Dok bi taj otrov, neokrnjen i bez težih posljedica, stigao do vrta, slabašan i mršav otac petero malene djece (lamentirala je naša majka: ko će ih hraniti, ako on dospije u zatvor?) bio je napola mrtav.
Miris koji se širio oko njega (u ovoj je priči riječ samo o opisu ovog mirisa) bio je mješavina ružine vodice, smekšanog opijuma i znoja proizašlog iz straha. Pokušaj da se dočara osjećaj koji izaziva ovaj miris (miris koji bi mogao mnogo toga da kaže o strahu, siromaštvu i bijedi kuvara, kao i o zavisnosti i požudi moje bake) osujećen je činjenicom da se u Beču ništa od toga nije moglo naći.
A tuga zbog toga što za preranu brigu o svom nadgrobnom spomeniku (sin) moram otići toliko daleko u prošlost, totalno me sputava. Je li to baš neophodno? Dok ovako sjedim grickajući kraj olovke, trče crveni mravi po tanjiru s kuglicama opijuma i padaju mrtvi, omamljeni od opijuma. Gromoglasan smijeh Saide (moja sestra se uvijek smijala prodorno i glasno) zbog činjenice da je baka opijum konzumirala zajedno s crvenim mravima, bio je opomena: „Khanum djan, ne čini to, to su mrtvi mravi a ne začini!“
Odustajem od ove priče. Sve je to gotovo nezamislivo i suviše složeno. Ukoliko ispustim ovu priču sa popisa sjećanja o kojima vrijedi pričati, ubrzo će mi se nametnuti sljedeća. Priča o lovu na leptire pomoću staklene čaše za vodu mogla bi mu možda biti prihvatljiva (moj sin je u to vrijeme imao šest godina i često je boravio u kući leptirova u gradskim parkovima).
A priča?
Ideju, nastalu manje više iz dosade, da malog brata nagovorim kako bi, dok stoji pored jednog od mnogobrojnog ružinog drveća, možda mogao hvatati leptirove, mali je odmah prihvatio; trebalo je samo da drži staklenu čašu za vodu dok ne naiđe leptir, koji za vrijeme popodnevne vrućine u potrazi za vodom obično nastoji da uđe u čašu. Dodaci ovoj priči, kao hassir (hasura), gostinjska soba, sestra Mahbube i moja majka, su problematični (sve su to nepoznati detalji) ali išlo je nekako. Zvučalo je sasvim uvjerljivo da smo mi u popodnevnoj dokolici, dok je sve u vrtu spavalo, a cvrčci neumorno cvrčali, stajali iza hasure i posmatrali kako naš maleni brat stoji nepomično na suncu i okupan u znoju čeka leptirove, ali da je tu zapravo riječ o lukavom trgovcu, njegovom stricu Madjidu, to mi neće povjerovati. Nemoguće da je ovaj ikada bio tako naivan, da povjeruje kako će leptirovi sami od sebe uletjeti u čašu, kako bi se iz nje napili vode?
Ali pustimo detalje: već sama potraga na malom globusu da se nađe zemlja i da se ona izdvoji između svih drugih koje je okružuju, nije bio jednostavan pothvat. P. je u više navrata tražio taj komadić (zemlje) između Kaspijskog mora i Persijskog zaliva i odmah bi ga opet izgubio. Naći IRAN, a zatim TEHERAN bilo je već teško po sebi, a onda tek zapamtiti maleni gradić Karadj u blizini Teherana, koji nije bio ni naznačen na karti, P. je smatrao nemogućim.
Kasnije sam ja tražio zemlju na jednoj većoj karti u velikom atlasu. Koloplet krivudavih graničnih linija umjesto da doprinese jasnijoj predstavi o lokalitetu koji tražimo, još ju je učinio nejasnijom. Bilo je nezamislivo da u tom haosu isprekidanih linija zamislimo sliku sela, vrta, ljetne vrućine i tužnih vrba.
I sâm sam jedno vrijeme zurio u kartu i više se ničega nisam sjećao. Školski časovi geografije, za vrijeme kojih bismo proveli čitav sat crtajući kartu Persije: državne granice kao debelu liniju u plavoj boji, granice provincija svaku pojedinačno u drugoj nijansi, izgleda da su bili beskorisni. Mnogih od tih imena više se nisam sjećao. Kao jedina uspomena iz tog vremena ostala mi je genijalna ideja nastavnika geografije, da mačku u sjedećem položaju nacrta tako, da ona obimom svoga tijela ispuni čitavu geografsku kartu Persije. Ali zašto bi mome sinu ova zemlja trebalo da izgleda drugačija od ostalih zemalja između Crnog mora i Indijskog oceana? Zar samo zato što je njegov otac nekada rođen u jednoj od tih zemalja i što je tamo sve do služenja vojske proveo život?
Odustao sam od geografske karte kao oslonca, ona se kao pomoć u dočaravanju nepoznatog pokazala, prije bi se reklo, komplikovanom nego li upotrebljivom.

Opet o fotografijama

Deset dana stoji ta fotografija na mom pisaćem stolu, a pitanje: Da li da ju u okviru svog pripovijedanja uzmem u obzir, budi kod mene neraspoloženje. Djed s očeve strane sjedi na grupnoj fotografiji između dvojice mula, dok iza njega stoji njegov sluga, koji je čitavo vrijeme veoma ozbiljno gledao u kameru.
Fotografija je snimljena u prošlom stoljeću ispred stepeništa na ulazu u njegovu kuću u Khonsaru. Njegov pradjed, odjeven kao i on u sivu abu (tipičan ogrtač mule) s bijelim turbanom na glavi, sjedio je tamo i gledao u kameru, ali je djelovao kao potpuni stranac. Ne samo brada, turban i ogrtač, već i način kako je gledao u kameru, bili su iz nekog drugog nepoznatog stranog svijeta.
Djeluje li to uvjerljivo?
Ono što još više otežava pokazivanje fotografije i njeno objašnjenje je opis njegove profesije. Da li je bio propovjednik? Da li je bio sudija? Ili možda vjeroučitelj? Šta je islam? Šta rade dvojica mula, koji mu sjede s desne i lijeve strane? Strano, potpuno strano. Mlade mule su među prstima lijeve ruke, koja im je mirno i pobožno počivala na koljenu, držale dugački tespih. A šta je tespih? Jesu li oni učenici ili su sudski poslužitelji? A onda još k tomu i egzotičan lik sluge u pozadini. Kao znak, da će zauvijek biti u njegovoj službi, stavio je ruku u djedov bensilak (pojas). A on je bio tako ozbiljan, da mi je time onemogućio svako jednostavno objašnjenje. U svom dugačkom, širokom ogrtaču s dugim kaputom ispod ovoga i svojim velikim crnim pustenim šeširom jajolikog oblika (Kolahe Namadi) na glavi, dok je mrko gledao u kameru, mogao je da bude sudija, ali je isto tako mogao biti i samo njegov sekretar.
Ni loš kvalitet slike (datum snimka 1880. ili 1890.?) ne olakšava mi pripovijedanje. Fotografija svojim zasjenjenim, polumračnim, zatamnjenim i prigušenim sivilom posreduje jedan davno prohujali, tuđinski svijet. Da ne znam da je čovjek koji sjedi u sredini bio moj djed, mogao bih pomisliti da je šitski propovjednik, jedan od onih koji su nekada po kućama za male pare recitovali pasije (Rouze). A moj sin? Šta bi on na to rekao? Pokazivanje ove slike u svakom slučaju ne bi bilo od koristi.
Ali on nije bio samo djed, on je za mene bio otjelovljenje grada, koji je za sve rođake predstavljao njihovo porijeklo.
Danas sjedim u kafani Eiles i, nakon što sam sopstveno dijete odveo u vrtić, gledam kroz jutarnju maglu kako druga djeca, snena i zamišljena, prolaze ulicom. Na licu ponekog djeteta, što ćutke stoji pored oca na semaforu, može se još pročitati san protekle noći, koji ono nastoji dosanjati do kraja. U magli i u znaku opalog lišća. Njihove očeve i majke, njihove djedove i bake, njihove pradjedove i prabake mnogo je jednostavnije odrediti i svrstati nego što je to u slučaju mog djeteta. Mora li sin zaista saznati nešto o svojim pradjedovima? Zašto bi morao? On je sebi – i to već prije nekoliko mjeseci –
izmislio jednog pradjeda iz mašte, s kojim razgovara i koga čak povremeno citira. Čini se da je time zadovoljan. Treba li da se sada umjesto s njim konfrontira s postojanjem jednog pravog pradjeda? Zaboravimo to!
Sklanjam fotografiju s mramornog stola u kafani i stavljam je u aktovku. Na njenom mjestu ostaje prazna površina, koja se postepeno ispunjava jednim drugim pojmom: KHONSAR.
Maleni planinski gradić iz kojeg potiču moji djed i baka gleda me sa slike. Njegova zabačenost i napuštenost je u maglovitom jutru stranog grada (Josefstadt) nepodnošljiva. Maleni stari kameniti planinski grad prijeti da potpuno iščezne iz mog pamćenja.
Pa šta?
Tamo su doduše korijeni moje familije, koja je u međuvremenu narasla na više od tri stotine glava; rasuta je doduše na tri kontinenta, ali svako zna da su u tom planinskom gradiću njegovi korijeni. Na nadmorskoj visini od 2248 m, na trideset i trećem meridijanu sjeverne dužine i pedesetom meridijanu istočne širine nalazi se ovaj gradić u nekoj vrsti parka, kako se to obično sada kaže. Ne veći od vrha igle toponimskog znaka na karti. On i dalje od novembra do maja drijema pod snijegom, a njegove topole šume na vjetru uspavanku milenija. Još uvijek neprobuđen, imao je ipak nešto čime bih ja ovo s korijenima mogao učiniti atraktivnim za svoga sina. Na Brdu cvijeća (Guletamnkuh) rasla je nekada jedinstvena vrsta divljih tulipana. Aschke Lale (suza tulipana) mogla se naći samo tamo. (Da li je to zaista tako?) I još nešto, ovaj cvijet i dalje cvate samo petnaest dana u godini, od kraja aprila do sredine maja. I još nešto. Tamo još raste Kolahe Mirhassan? Da, i to je jedan rijedak cvijet.
Neću li mu se možda učiniti smiješnim ako kažem da su stanovnici u mjesecu maju pješačili po 15 kilometara da bi vidjeli ova dva cvijeta? To je za dijete koje poznaje raskošno alpsko cvijeće smiješno.
Moglo bi se reći da je grad star. Zove se Khvansar, Khunsar i Khansar, zavisno ko o njemu govori. To na avestijskom jeziku znači izvori vode (da li to njega uistinu zanima?). Jer tamo zaista ima veći broj izvora, koji dolaze sa svih strana. Ali ni s opisivanjem izvora nije drugačije nego li s ona dva rijetka cvijeta. Moj sin je s nama često bio u Salzburgu, kod bake (s majčine strane). Proveo je gotovo polovinu svog dosadašnjeg života u Alpima, a tamo gdje je pored kuće i u bakinom vrtu doživio da ima svoj vlastiti izvor, tu pojam izvor zvuči drugačije nego u mjestu, koje je opkoljeno pustinjom. Sartscheschmeh i svi ostali izvori grada zvuče u ušima okolnih stanovnika pustinje kao Bildhand, Freydan i sl., božanstveno.
Može li se ovim impresionirati dijete koje živi na Dunavu?
Šta bi jedan grad još mogao da ponudi? Tamo ima nekoliko starih džamija. Stari dijalekt je tamo svojom hiljadugodišnjom izolacijom, od vremena Zarathustre do danas, ostao nedirnut. I šta sad s tim jezikom? Opravdano pitanje za nekoga, ko ga ne poznaje.
S dvije tri rečenice tog jezika u mislima, plaćam čaj i pakujem fotografije u svoju aktovku i izlazim u svijet stranog grada (Josefstadt). Mogu li mu prenijeti nekoliko primjera iz tog dijalekta?
Koračam, i nakon stotinu pređenih koraka još uvijek razmišljam o njemu, ali mi ne pada na pamet ni jedna jedina cjelovita rečenica. Zadržao sam samo neke rečenične fragmente. I to one iz djetinjstva. Onomad kada bi majka htjela da u našem prisustvu ocu saopšti tajnu, koja nije bila namijenjena našim ušima, šaptala bi po nekoliko rečenica na jeziku Khonsari.
U njima je bilo mnogo toga arhaičnog i tipičnog za taj grad. Samo nekoliko riječi iz tog jezika, i slika grada bi se ponovo pojavila pred mojim očima: Zatvoren s tri strane brdima, grad je imao otvoren pogled samo na jednu stranu, a s te strane je puhao povjetarac noseći čestice prašine s grobova, koji su često bili stariji od hiljadu godina. Sama prošlost je međutim zauvijek ostajala tamo. Jer tamo su bili korijeni.
A moja sjećanja iz tog grada?
Bio je tamo i jedan sjenoviti hladan zid. Visoki zid zelene boje s mnogo okrnjenog mokrog kamenja. Sjenoviti grad dakle, jer crna brda, koja su sa svih strana stražarila iznad kuća, zaklanjala su sunce, zaklanjala horizont, i od tih brda niko od stanovnika grada nije mogao pobjeći. Tome je osim toga doprinosio i utisak koji je dolazio od ledeno hladne vode. U njoj su se i usred ljeta mrzli prsti. Ta voda je u mom sjećanju tekla podno kuće jednog rođaka, gdje smo (Said i ja) ponekad bili u gostima. Dvospratna zgrada od blata stajala je na jednom brežuljku okružena voćnjakom (marelice i jabuke). Iako je još bilo ljeto, zrak je mirisao na goruća stabla marelica u jesen. Bilo nas je jedanaestero.
Oskudnost i jalovost moglo bi se nazvati ono što se poput sjene nadvijalo nad sav taj okoliš. Jabuke su bile kisele i malene, marelice nezrele. Tanka pogača suha. Usred ljeta već kao da je nastupila jesen. Ravni krovovi okolnih kuća od ilovače bili su, gledano kroz prozor drugog sprata, prekriveni marelicama, kojima su bile izvađene koštice i još samo su morale da se osuše na suncu. I još je nešta bilo tu. Večernji vjetar, koji je puhao s planine Pandj-Pandje, vjetar, koji se kao i ondašnji dijalekt odlikuje neobičnom melodijom.
Ima li još nekih sjećanja iz tog grada?
Bila je to noćna mora jednog vedrog, vrelog dana. U podne. Od ranih jutarnjih sati smo hodali s jednog brda na drugo prateći ljesove mučenika imama Hosseina i njegovih sljedbenika. Put je bio kamenit i mjestimice prekriven bijelom prašinom. Talambasi su udarali muklo, dok su trube u dolini prodornim zvukom odzvanjale do neba, a bubnjevi kao da su im slali pitanja i ujedno odgovore. Tugujući skup preživjelih svežnjem lanaca je do krvi udarao po svojim golim ramenima.
Mi (Said i ja) smo se zadovoljili lakim udarcima desne ruke po grudima. Žalobni skup iz donjeg dijela grada bio je na putu prema kući Habibi. Ugurali smo se u staru kuću. Vrhunac pasije (ubijanje mučenika) tek nam je predstojao. Pomakli smo se prema bazenu s vodom, koji je bio prekriven daskama. Učesnici u ritualu pasije glasno su pjevali. Mučenici, položeni u otvorene ljesove, uneseni su u kuću. Mrtvaci su ležali obezglavljeni u otvorenim ljesovima. Njihove knom obojene ruke, koje su im ležale na grudima, podrhtavale su. Desna ruka bila je nježno položena preko nadlanice lijeve. Blijede noge, takođe obojene knom, presijavale su se na jarkom podnevnom suncu. Na zelenom jastuku pored svakoga od njih ležao je odrezani vrat goveda. Kada su ljesovi nošeni na rukama tugujućih stigli do kamenog bazena, gromoglasna tužbalica mnoštva odjeknula je do neba. Udarci po glavi i licu bivali su sve žešći. Kada su s pjesmom započela i djeca mučenika, zgrabio ih je schemr (koljač imama) i oborio na zemlju. Vrhunac drame: Uoči odrubljivanja glave, nisu im dali ni kap vode.
Podnevno sunce je pržilo nepodnošljivom žestinom. Bili smo žedni, a nigdje vode. Nakon što su i djeca na prekrivenom bazenu bila zaklana (bijeli je prekrivač uprskan bojom pocrvenio), odozgo je počela padati kiša pomiješana s komadima ilovače i isjeckanom slamom. Glave tugujućih bile su prekrivene blatom i slamom.
A mi?
Said i ja smo obamrli, a nakon višesatnog hodanja bili smo totalno iscrpljeni. Zbog prašine i vrućine jedva da smo mogli disati. A bili smo i žedni, gladni i iznemogli. Histerija se međutim postepeno smirivala, plač je prelazio u jecanje i molitvu, dok se ritmičko udaranje talambasa uz promukli krik trube nakon nekog vremena izgubilo. Slijedilo je pjevanje tužbalica. Došlo nam je da povraćamo dok smo gledali žene i muškarce u ekstazi isplakanog bola, kako blijedi i klonuli duhom ustaju i odlaze; spremni da se žrtvuju za mučenike.
U džamiji je svaki od njih dobio porciju kuhane ovčetine s lojem, krompir i paradajz (abgutsche do gole). A mi smo pred sobom vidjeli komade goveđeg vrata i odbili da jedemo. Voda je u mesinganoj posudi bila hladna, dok je od mirisa ružine vodice rasprskane u prašnjavi zrak, i to još u vrelini podneva, bilo strašno zagušljivo.
Sve u svemu, to je naprosto nepodnošljiva predstava, predstava da bih nekada eventualno njega (mislim mog sina) mogao vidjeti kako sjedi na onom bazenu. Šta bi on tamo kao jedanaestogodišnji ili petnaestogodišnji dječak radio? Osjećao bi se mnogo napuštenijim i izgubljenijim nego što smo to mi bili. Said i ja smo tamo bili s mnoštvom rođaka, ali on, on bi bio mnogo uplašeniji nego mi, jer ne bi razumio ni riječ, nikoga ne bi imao pored sebe ko bi mu o svemu tome nešto ispričao. Ne bi pored sebe imao brata. On nije u toj zemlji rođen kao musliman. On nikada tokom nastave iz vjeronauka neće čuti imena dvanestorice imama. Said i ja smo povijest mučenika učili u školi. Sjedili smo kao blizanci među petoricom rođaka, koji su se tamo rodili i koji su razumjeli jezik.
Biti potomak u trećoj generaciji jedne familije, koji više tamo ne živi, nije nikakva utjeha već kazna. Zamislio sam kako bi on na taj ritual eventualno mogao otići kad navrši osamnaest ili dvadeset godina. Ali ni to ne ide. Naprosto neprihvatljivo.
Zaustavljam se pred pasažom u ulici Lerchenfeld (on ju povezuje s uličicom Neustiftgasse – zašto sam uopšte ovdje?) Gledam u daljinu, ne bi li mu vidio kraj. Neobičan slučaj u ovoj bezizlaznoj situaciji. Nije li to bilo tamo gdje se Franz Schubert u završnoj sceni filma, onemoćao i iscrpljen, više nije mogao držati na nogama, pa se stropoštao niz stepenice?
Franz Schubert i prašnjavo, blijedo lice moga sina pod suncem kuće Habibi natjerali su me da ustuknem od užasa. Nakon nekoliko koraka zaboravljam spoticanje i pad Franza Schuberta niz stepenice u pasažu, ali očajničko lice moga sina, koji nepušten i blijed sjedi među starosjediocima, ne napušta me. Najgore je u tome to, što ja ni živ ni mrtav neću moći biti tamo, kako bih mu pomogao, kako bih s njim porazgovarao o tim ljudima i objasnio mu okolnosti. Već me je i to ispunilo neobičnom tugom, tako da sada moram bar zakratko sjesti na jednu hladnu klupu na autobuskoj stanici Neustiftgasse.
Zašto bi on morao ikada da ode u taj brdski gradić? Je li ta bijedna pusta selendra zaista tako bitna za odgovor na pitanje o porijeklu? Da li je nužno da on upravo tamo započne traganje za svojim porijeklom, ili bolje rečeno potragu za svijetom svoga oca? Taj gradić bez kina, pozorišta i restorana, bio je i u vrijeme kada smo moj brat i ja još živjeli u Persiji za nas mjesto zaostalosti i siromaštva. Sa svih strana opkoljen brdima, taj Bašta-Grad kako ga je narod zvao, i nije bio grad. On jednostavno nije htio da se probudi iz svog drijemeža pod pepelom Zarathustrinih ognjišta u planini Tabar. Sasvim se dobro osjećao u mihrabima svojih desetak džamija i svetilišta i nije htio (a neće to ni danas) da zna za ostali svijet.
Zašto neće?
Što se mene tiče, neka ti ljudi tamo svake godine u mjesecu tugovanja svoje sopstvene sinove zamotavaju u bijele pogrebne prekrivače i neka ih, čela povezanog zelenom trakom, šalju na ritual bičevanja i sakaćenja samih sebe. Moj sin o tome ne mora ništa da zna. On ne mora doživjeti da vidi modernu fontanu u centru grada, koja u mjesecu tugovanja umjesto izvorske vode zrakom rasprskava crveno obojenu vodu, koja podsjeća na krv. On ne mora doživjeti izvođače koji su uvježbani da iz rupe na dnu ogromne mesingane posude proture glavu, kako bi kod gledalaca izazvali predstavu o odrubljenoj glavi mučenika.
A krajnje neukusno u cijeloj toj stvari: kristalni bokal prepun goveđe krvi pored posude.
Ovim je stvar sa zavičajnim gradom mojih djedova i roditelja okončana. Tražio sam (tražim) onu sveščicu u mojoj aktovki, gdje se nalazi lista s Uputama za čitanje nadgrobnog natpisa Khonsar, što istovremeno precrtavam.
Odlučio sam da prećutim postojanje planinskog grada, jer tu je zapravo riječ o očevom svijetu, a ne o tome da se tamo putuje.