Daša Drndić

IZ VILE NA WANNSEEU

Sarajevske Sveske br. 21/22

Sjedili smo Mirko (Kovač) i ja u kafiću Al Ponto na jakom oktobarskom suncu oko podneva. Bio je radni dan ali trgom su prolazili i mještani i turisti, golih ruku i ramena, nasmijani, ne kao prije neki dan, kad sam u Rijeci Williamu rekla, pogledaj ona lica na autobusnoj stanici. Doduše, kišilo je, možda su zato lica na lokalnoj autobusnoj stanici u Rijeci bila siva i namrštena, siromašna i ružna, u Rovinju ne postoje lokalni autobusi. U Rovinju i Mirko i ja kod kuće smo, nekako ipak jesmo. Pričali smo o književnosti i o Kišu, a što bismo. Malo o raznim tabletama za jačanje imuniteta. Malo o nekim dragim i nedragim ljudima. Onda je Mirko pitao, imaš li onu knjigu, ja sam rekla, donijet ću ti je kad ponovno dođem, ostala mi je u Beogradu. Pa je Mirko rekao „'bem ti Beograd, i meni se to stalno dešava.“ (Mirko je zauvijek napustio Beograd u decembru 1991., ja, također zauvijek, šest mjeseci poslije.)
Nemam svoj grad. Sad vidim da nikada nisam ni imala svoj grad. Ne znam da li je to dobro ili loše. Ima gradova koji leže na mojoj koži poput tatouagea, neizbrisivi su. Ali ti tatouagei blijede, oni su ipak površne brazgotine na tijelu koje se smanjuje. Ne poznajem intimne povijesti niti jednoga grada u kojem sam dulje boravila. Ne pamtim imena susjeda ni njihova porodična stabla. Ne sjećam se tuđih priča. Boris (Biletić) napisao je knjigu o svojoj Puli. U toj knjizi ima mnogo fotografija na kojima je on s prijateljima, u nekim kulturnim misijama, događanjima, važnim za njegov život. (Moje fotografije s prijateljima zagubile su se, zaturila sam ih.) U toj knjizi koja se zove Moja Pula, ima priča o životima Puljana, o profesorima, o piscima, o Talijanima, o srušenim kućama, o utvrdama, sve to Boris zna. Pamti. Sve to leži u njemu, pa tako on svoju Pulu može vući sa sobom kad nekamo ode. Ali, Boris nikamo ne odlazi zauvijek, on se vraća.
Ja sam plošna. S mene sjećanja klize, otječu. Ni u što. Ja skitam i ne vraćam se. Ni u jedan grad ne vraćam se zauvijek, vraćam se na kratko, a to nije vraćanje. To je ponovno dolaženje.

5

Na njemačkoj televiziji, iz kreveta, promatrala sam Žarka Koraća u sitnim satima, išli smo u istu školu, poslije sam odlazila kod njegove mame, znam mu i bivšu ženu, psihijatricu, otišla je u Australiju. Družila sam se sa Žarkovom sestrom Vesnom, šetale smo Hanu i Mašu po beogradskim parkovima, vodile ih na iste rođendane i na satove engleskog tamo blizu Vukicine kuće. Vukica (Đilas) čuvala bi Mašu kad sam bila u hitnji. Zajedno su slikale. Vukica joj je poklonila medaljon koji je s nama doputovao u Hrvatsku. Pred odlazak, crtala sam Vesni raspored soba u riječkom stanu, izgleda okej, rekla je, nije se mogla udubiti u moju strepnju, ni ja se nisam mogla udubiti u svoju strepnju, a niti u njenu, bile su to mučne strepnje i bolesne strepnje koje su se potom obistinile, osim toga Vesna je ugrađivala police za knjige i stare bidermajer fotelje presvlačila crvenim brokatom, baš zato, da ne misli mnogo na stvarnost, jer bidermajer fotelje pripadaju prošlosti i lukavo zamajavaju stvarnost kad se ujutro pojavi i kaže bu! Ubrzo potom Vesna je umrla od raka pluća. Malo poslije umrla je i Vukica, također od raka pluća. Vukica mi je, kad sam već otišla, slala stare Mitrine fotografije iz rata i nakon rata, pa svoje fotografije na kojima je debela, kasnije je bila mršava, i Brankove eseje o filmu i zbilji. Slala mi je fragmente svog mučnog i pametnog rukopisa u kojem, koračajući kroz blato pokušava se uspeti na dugu. Nije uspjela. Obraćala se raznim povijestima, sve su joj okrenule leđa. Povijest povijesna, povijest slikarska i pjesnička, povijest filmska i filozofska. Nijedna od tih povijesti nisu znale odgovor na njeno pitanje: zašto rat(ovi)? Zašto sam izvan? Svi njeni pokušaji da se pobuni, pokazali su se nedjelotvorni. Mitra (Mitrović) je umrla. Vukica je počela gutati đubrišta, kao da sebe kažnjava bez razloga. U njenom rukopisu ima malih treptavih valova koji iskre sjećanjima. (Stilinović, sobe, Zagreb, stubišta, Rovinj, otoci, mostovi, Mostar, boje – crvena i crna.) Ima oluje, mora koje huči i razara, ima nemoći i velikih samoća, orkanskih, ima teške, nepravedne ostavljenosti. Ima nagovještaja odlaženja:
Mladen je pred mene poređao tridesetak smrti naslikanih pastelom i temperama na žućkastim kartonima od kutija za pakovanje. Poređao ih je u tri reda, na podu, a četvrti red je naslonio na zid. Sve su imale lobanje a ne glave, tako se odmah i videlo ko su, i tela kao dečji crtež čoveka, a ruke, noge i trup bili su im kao štapići. Neke smrti bile su vesele i poletne, čak su i igrale; neke su bile ljute, mrzovoljne, narogušene; bilo je i uplašenih...
Na novoj plaži sam tog leta i rane jeseni shvatila da sam postala potpuno prozračna. Za stalno. U dotadašnjem (prethodnom) životu nailazila sam samo na povremene trenutke sopstvene prozračnosti, a sada se to osećanje sebe u sebi ustalilo. Znala sam da će tako zauvek biti jedne septembarske večeri, šetala sam sama rivom pored mora i osetila da vetar duva kroz mene. Shvatila sam da se dogodila trajna promena. Nisam se više stidela ničeg svog, nisam više imala tajni, i zato ih više nisam mogla sakrivati…
Septembra/listopada '86, na venecijanskom Bijenalu, na ogromnom izložbenom galimatijasu poredanom bez ikakvog kriterija, a sa tematskim pretencioznim naslovom 'Umetnost i Alhemija', bila je izložena slika Henryja Michauxa naslikana 1938. godine. Na njoj je, istina u nekom velikom tamnoljubičastom prostoru oivičenom stubovima, stajala mala smrt s maskom u desnoj ruci, ista kao i Mladenove; iza nje se devet stepenika uspinjalo do dva visoka pravougaona prozora kroz koje se video vatromet ili eksplozija, rasprsnuta granata ili galaksija. Godinu-dve posle toga razgledala sam katalog Michauxovih sabranih slika i crteža, ima još nekoliko smrti koje su vrlo slične Mladenovim. Ne znam ima li Michaux i ratnih pesama, napisao je mnogo više nego što sam ja pročitala. Ciničnih pesama. Zajedljivih. Veselih. Sa dovoljno ljubavi da mu se ponekad veruje.
Vukica je umrla novembra 2001. Branko (Vučičević) pomogao je da se Vukicina Ekspolatacija mrtvih objavi. Tiskana je u broju 72 časopisa Reč, dvije godine kasnije, decembra 2003. Prošlog ljeta, Vukicin skroman i neuređen rovinjski prostor „preuzeo“ je njen polubrat koji se raspitivao da li će njegova nazočnost u Hrvatskoj (za njega) biti neugodna. Imao je razloga to da pita, Aleksa Đilas. Ljudi mu nisu imali što reći. Aleksa Đilas u Rovinju ne postoji. U Rovinju ljude nije briga kako i što Aleksa Đilas misli. (Ne misli dobro.) Zato sada Aleksa Đilas, kad dođe u Rovinj, uglavnom šuti. Sa ženom i sinom predvečer šeće rivom i sve troje ližu sladoled, izgledaju posve turistički. Jedna nas je žena pokušala upoznati, premda to nije bilo potrebno. Aleksina supruga uskliknula je: „O, pa mi smo onomad devedesetih kupili beogradski stan vašega brata.“ Ja sam rekla „Znam: dok jednima ne smrkne, drugima ne svane.“ Moj brat danas (u Hrvatskoj) živi u iznajmljenom stanu jer je onaj prodani pojeo. O svemu ovome (o Vukici i Vesni) nikome nisam pričala jer u gradu u kojem živim nisam imala (nemam) kome. U tom gradu o meni ionako malo znaju, pa što bi znali za Vesnu i Vukicu. I ja o njima u tom gradu malo znam, gotovo ništa, ne znam ni kakvo im je kuhinjsko posuđe.

Na proslavi Borinog rođendana prišla mi je Eva Diamantstein i na engleskom rekla: „Ja sam Eva Diamantstein, napisala sam dramu koja se zove Nachtmahl – večera.“ Ovo kod Bore (Ćosića) nije bila večera za stolom, jelo se više s nogu, Lidija je servirala finu hranu, odličan roast-beef, salatu s bobicama, malinama i gorgonzolom, gustu čokoladnu tortu, pitko vino, crno i bijelo. Nakon razgovora s Hartmutom Topfom, apetit mi je odjezdio u aprilsku berlinsku noć. Nakon razgovora s Evom, na ramena mi se spustila izbezumljenost.
U strujnim naletima ta izbezumljenost krenula mi je šištati tijelom, pržeći me iznutra i drmusati me kao da sam na električnoj stolici. Došlo mi je da počnem čupati kosu tu pred svima, onako kako je teatralno i dramatično čupala svoje rijetke crne lasi moja splitska nona Ana kad bih spomenula njenog voljenog sina i mog ujaka Oskara, profesora interne medicine. Inače, moja nona Ana bila je sva splitski dramatična, udarala se šakama u prsa, „bacit ću se kroz ponistru“, vikala je kad bi je netko naljutio, kad je bila nemoćna, ali je šila svjetski (i za svijet). Došla sam u Berlin kako bih nakratko uživala u berlinskoj spojenoj, zakrpljenoj sadašnjosti, kako bih odgledala jednu Majku Hrabrost (koju zaluđeni lingvistički puristi u Hrvatskoj obožavaju zvati Mutter Courage), kako bih bar nakratko promijenila vizuru, pa umjesto na željezničku prugu, skladišta i kontejner, gledala prema bulevarima, šetala (hramala) pod kestenima i tako dalje. Kad tamo, za mnom je stalno i svuda, od početka do kraja mog boravka u Berlinu, trčala raspamećena Povijest urlajući: Slušaj! Vidi! Kao para, kuljala je Povijest iz berlinskih travnjaka oko jezera Wannsee, iz asfaltiranih avenija, iz monumentalnih građevina, iz otmjenih robnih kuća, na izložbama, poput velurskih vrpca plesala je u dahu mojih sugovornika, pod kožu mi je ubrizgavala svoj samrtnički vonj i onako obmotana zlokobnim crnim plaštem, poput gigantskog netopira koji sumanuto maše svojim opnastim krilima, zavrćući stvarnost u kovitlace strave – prekrila je (moje) berlinsko nebo.
„U Njemačkoj“, rekla je Eva Diamantstein, „kulturalno sjećanje na nacionalsocijalizam još uvijek se temelji na binarnoj rodnoj paradigmi. Žene iz tog perioda i danas se percipiraju kao nevine žrtve fašističke politike čiji se život svodio na dom, to jest na privatnost; one, navodno, niti su znale, niti su bile sposobne shvatiti grozote koje su se oko njih dešavale. Žena koja kopa po ruševinama, kojoj je bilo namijenjeno raščišćavanje smeća koje su stvorili i brisanje užasa koji su prouzročili (muškarci) pripadnici nacionalsocijalističkog režima, ta žena još uvijek je ključ temeljnog mita nove demokratske Njemačke rođene iz pepela povijesti Drugoga svjetskog rata. Relativno dugo feministkinje u pisanoj povijesti Njemačke, onoj između 1933. i 1945., nisu željele vidjeti aktivne i utjecajne žene. Tek krajem 1980-ih povjesničari i sociolozi počinju postavljati pitanja o ulozi žene u strukturama moći nacionalsocijalističke Njemačke. Između 1931. i 1945. oko 240.000 žena vjenčalo se za esesovce i tako ušlo u SS-klan. Tokom suđenja za ratne zločine, sudci u Njemačkoj nisu se željeli suočiti s istinom o ulozi žena u ratu. Objavili su opću amnestiju nad ženama, iako su mnoge od njih počinile ili odobravale strašne zločine. Žene su odigrale ključnu ulogu tokom rata, pogotovo na Istočnom frontu. Zahvaljujući njima, nacistički sistem funkcionirao je glatko, bez zastoja i trzavica. Ovom svojom dramom željela sam prodrmati njemačko kulturalno sjećanje“, rekla je Eva Diamantstein. „U njoj glume četiri žene koje su aktivno podupirale razne nacističke zločine. To su Christel, Irmtraut, Lydia i Hermine. Njihove biografije temelje se na biografijama postojećih žena ali i na fikciji. Smjestila sam ih za dugačak stol u obliku križa. U čvorištu toga križa sjede one, dok na kracima, zajedno s njima večeravaju gledaoci koji postupno otkrivaju mračne rukavce njihovih prošlosti. Te žene postaju sve agresivnije, svoju agresiju usmjeravaju jedna prema drugoj ali i prema posluzi i zabavljačima. Atmosfera je naizgled uljudna, ponašanje po pravilima bon-tona suzdržano, ali pod njihovom kožom žulja ih prošlost, bridi pogana povijest moje zemlje, budi se. Jedna od uzvanica tako kaže: 'Drage prijateljice, vrijeme je velikih unutarnjih promjena, vrijeme je pobune. U zaštićenoj skrivenoj i mračnoj utrobi majke Zemlje rađa se novo biće.' Željela sam da kazalište tako postane prostor suživota, živ prostor u kojem se stapa ono što je bilo i ovo što danas jest. Htjela sam upisati žene u povijest u kojoj je vladala i još uvijek vlada feministička historiografska amnezija. Nekoliko mjeseci istraživala sam građu, čitala sam prozu, romane i novele, čitala sam znanstvene radove i kopala po arhivama u kojima sam nailazila na zapanjujuće živote prekrivene memlom zaborava, zaključane u kovčežiće šutnje. Primjerice Christel. Ona prodaje duhan u trafici čiji je vlasnik socijaldemokrat“, rekla je Eva. „O, kao Haya Tedeschi“, rekla sam ja, „i Haya Tedeschi radila je u jednoj goričkoj duhandžinici“, na što je Eva Diamantstein samo podigla obrve, jer nije bilo ni za očekivati da Eva Diamantstein iz Berlina zna za Hayu Tedeschi iz Gorizije. „Christel nije bila članica Nacionalsocijalističke radničke partije“, rekla je Eva, ali već 1941., iz čiste poslovne ljubomore, ona denuncira vlasnika trgovine u kojoj radi, nakon čega taj čovjek biva uhićen, odveden u Mauthausen i tamo ubijen. Sredinom 1947. suđeno joj je za zločine protiv čovječnosti i odležala je tri godine u zatvoru. Onda, Irmtraut, supruga komandanta Buchenwalda, članica stranke od 1932. S mužem živi u vili tik do logora, redovito odlazi na jahanje, priređuje luksuzne zabave i odgaja svoje četvoro djece. Godine 1945. muž joj je strijeljan a ona osuđena na petnaest godina robije. Tokom svoje obrane uporno tvrdi da ništa nije znala o nacističkim zlodjelima. 'Moj život bili su moja obitelj i moja djeca', rekla je. 'Samo sam o tome brinula', rekla je. Lydia je supruga SS-diplomata, majka šestoro djece. Plemićkog je podrijetla i članica Nacionalsocijalističke partije od 1930. Dok joj muž zastupa njemačke interese u inozemstvu, kao predsjednica organizacije koja štiti žene Trećega Reicha, ona volontira u Crvenom križu. Nakon rata ni njoj ni njenom mužu nije suđeno. Oboje koriste svoje inozemne veze pri organiziranju bijega ratnih zločinaca uglavnom u Južnu Ameriku. Od 1951. članica je organizacije Stille Hilfe, udruge koja brine o starim nacistima, za njih skuplja novac, pruža im tihu pomoć za dostojanstvenu starost. Sva sreća, većina tih nacista danas je mrtva, pa je za nadati se da će se organizacija ugasiti, za nadati se, jer, možda dolaze novi“, rekla je Eva. „Zatim, tu je Hermine“, rekla je Eva, „liječnica koja po diplomiranju 1938. ne nalazi posao, pa prihvaća mjesto u jednom lječilištu, nakon čega ubrzo postaje pročelnica klinike za mentalno oboljele osobe. U toj klinici pacijente ubijaju plinom. Već 1942. Hermine je preimenovana u glavnu liječnicu berlinske pedijatrijske bolnice. Ne učlanjuje se u Nacionalsocijalističku radničku partiju. Obolijeva od tuberkuloze, ali ne želi napustiti posao. Nakon 1945. uporno tvrdi da o eksperimentima vršenim na djeci koja su potom ubijana, nije imala pojma. Osuđena je na pet godina zatvora, a po puštanju na slobodu još nekoliko godina radi kao liječnica. Vidite“, rekla je Eva Diamantstein, „malo tko pita, što si radila u ratu, mama?“
Ta Hermine odmah me je podsjetila na Marianne Türk iz bečke psihijatrijske bolnice Am Steinhof, danas znane kao Otto Wagner Spital, jer ta liječnica Marianne Türk radila je u dječjoj klinici Spiegelgrund, štoviše, bila je dječji kirurg i pročelnica dječje klinike Spiegelgrund u vrijeme nacizma. O njoj su mi pričali Wolfgang i Robert kad sam u bolnicu Am Steinhof, danas znanu kao Otto Wagner Spital, išla tražiti paviljone u kojima su ležali Thomas Bernhard i Paul Wittengstein, Paviljon Hermann i Paviljon Ludwig, paviljon za plućne i paviljon za duševne bolesnike.
Večere, okupljanja, upoznavanja, konverzacije – katkada smislene, često porozne, mnoge zaboravljene. Ima večera koje se pamte više po onome što se na njima jelo nego po tome tko je na njima bio i o čemu se na njima pričalo. A kad se na večerama dobro priča, uglavnom se razgovara o prošlosti, o sjećanju, to su onda večere koje klize u nepovratnost. Hrana – nadomjestak za izgubljeno, oduzeto vrijeme, za osušenu ljubav, za pregaženo dostojanstvo, čak i za pobunu. Umirujući bijeg koji se spiralno zna uvrtati do bezumlja, do besmisla, do perverzije. Jer, jednostavnost, pogotovo jeftinoća u pripremanju hrane, ponovno nas vraćaju u ponor naše jadne stvarnosti. Nedavno sam na tržnici vidjela muškarca osamdesetih godina koji kupuje paketić instant palente i vrećicu krem juhe od gljiva. To mi je za dva dana, rekao je prodavačici. Palentu prelijem šampinjonima i imam odličan obrok za euro i pol. Otuda možda tolike kuharice, tolika pomama za receptima, silne novinske kolumne o hrani, vodiči kroz restorane, sve male ekskurzije u mračne komorice naše polusvijesti. Godine 1996. Cara de Silva uređuje knjigu recepata koje na ceduljicama bilježe izgladnjele zatočenice logora Teresienstadt. Knjiga In Memory's Kitchen ples je mašte koja hvata osmuđene krpice izgorjelog jučer, a ono, to spaljeno jučer, odlazi u nebo da bi se vratilo kao crna kiša, Crno mlijeko zore pijemo te noću pijemo te ujutro i u podne pijemo uvečer pijemo pijemo kopamo grob u zraku tu nije tijesno za ležanje pa ćete imati grob u oblacima. Žene iz Teresienstadta umijesile su, ispekle i ukrasile tako jedno prošlo vrijeme koje je bilo samo bajka o prošlom vremenu, puna neuhvatljivih mirisa, okusa i čežnja. Onda su, zajedno sa svojim već teško nestvarnim vremenom – nestale. Sa sarajevskim kuharicama u vrijeme rata, bilo je nešto drugačije.
U veljači 1994. inženjer zaposlen u svjetski poznatoj firmi, inženjer na čijim zidovima vise između ostalih sad već raskvašeni Emil Dragulj i Safet Zec, iz Sarajeva piše supruzi i djetetu, izbjeglicama u Republici Hrvatskoj:
• „6 supenih kašika germe u prahu
• 3 supene kašike brašna
• 3 supene kašike prezle
• malo soli, bibera, aleve paprike, peršunovog lista (iz saksije na balkonu), origana, nane, (muškatov oraščić naribati po želji)
Sve smiješati u obliku suhe tvari. U tavi zagrijati 1 decilitar ulja i popržiti malo bijelog i crnog luka (ako ga ima). Na to sipati suhu materiju i pržiti na vrlo laganoj vatri. Kada suha tvar upije ulje, dodati 3 decilitra mlake vode i uz miješanje držati na tihoj vatri dok ne ugusti. Sipati u zdjelicu i ohladiti. DOBIJE SE PAŠTETA OD GLJIVA.“
U teoriji dramske književnosti postoje dva već etablirana pojma: teatar apsurda i crna komedija. Oba odražavaju ozbiljne psihosocijalne bolesti čovjeka dvadesetog stoljeća. Djela smještena u pretince teatra apsurda i crne komedije zapravo su kataklizmička proročanstva. Danas, ovdje na prostorima Balkana, već je banalno ponavljati koliko stvarnost nadilazi fikciju: ona se, ta stvarnost, poput zlokobne gljive (za čiji simbolički pandan može poslužiti i navedena pašteta), nadvila nad naša jutra i uvlači se u naša bila.
U travnju (tako piše na koricama) 1994., uz moralnu i financijsku potporu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i Svjetskog programa ishrane (WFP), u Zagrebu se stidljivo tiska 10.000 primjeraka jedne koliko potresne toliko vesele i dostojanstvene knjižice pod nazivom Kako preživjeti od humanitarne pomoći. Autorica – Enesa Šeremet.

PILEĆA PAŠTETA
2 fildžana ulja
3 supene kašike brašna
1 JELO IZ LANČ-PAKETA BR. 6 ILI BR. 11
3 kafene kašike mlijeka u prahu
1 kafena kašika soli

Knjižica, kao Enesin dug Sarajevu distribuirala se po Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj, izgledala je nekako egzotično, za one koji su je vidjeli, a onih koji su je vidjeli je bilo malo. Ipak, teško je zamisliti les nouveaux riches Republike Hrvatske kako spravljaju mladi sir od riže ili pomfrit od brašna ili buhtle s jabukama od jabučnog soka iz lanč-paketa, kad na tržnici ima salate glavatice u koju za 4 osobe treba staviti 4 jaja, majonezu, limunov sok, 8 punjenih maslina i crnog kavijara?
Dugo se šuškalo o tome da je Hitler bio vegetarijanac jer, zna se, povremeno bi ga obuzimala nesavladiva želja za vegetarijanskim jelima. Ali to je bila varka. Napade vegetarijanstva dobivao je, danas se također pouzdano zna, kako bi smanjio znojenje (jer Hitler se jako znojio) i napuhanost (jer često je bio napuhan i imao je zamršene psiho-fizičke probleme s plinovima). Izvjesni Dione Lucas, šef kuhinje u jednom hamburškom restoranu, sjeća se da je kod njega Hitler naručivao svoje omiljeno jelo –
punjene prepelice i pečene golubove. A Marinettijev recept, bogat i maštovit, bila je prava gozba za nepce (Hitlera i inih): Brižljivo očišćene i s ljubavlju pečene prepelice treba jedan sat držati u bagnomaria (na pari) potopljene u moscato di Siracusa (gusto bijelo sicilijansko vino – muškat), a potom, i dalje u bagnomaria, još jedan sat u mlijeku. Tek onda se prepelice pune i to nadjevom mostarda di Cremona, koji sadrži kruške, trešnje, patuljaste naranče, smokve, šljive, marelice, malo dinje i malo bundeve, a sve to voće konzervirano je u slatkom sirupu s okusom ulja od gorčice.
Otprilike u isto vrijeme, 1940-tih, u Splitu se, na lošem smeđom papiru tiska knjižica, zapravo brošura, na kojoj ružnim crnim slovima piše: Ratna kuharica. U njoj čuvena Dika Marjanović-Radica, u mirnodopsko vrijeme poznatija po svojoj bezbroj puta štampanoj Dalmatinskoj kuhinji, uveseljava izgladnjelo pučanstvo prijedlozima za pripremanje najraznovrsnijih jela, kako slanih, tako i slatkih, pečenih, rijetkih, kuhanih i gustih – od palente, iliti pure.
Danas u Hrvatskoj neki, pogotovo neki iz Hrvatskog ministarstva zdravstva, također brinu za svoj puk. Na čelu tog ministarstva nekoć je bio liječnik (Hebrang) koji je javno tvrdio kako su liječnici posebno domoljuban stalež te su zbog toga podobni biti u ministarstvima raznim, a najviše su podobni biti na čelu ministarstva obrambenog, vojnog, na kojem je poslije bio on (Hebrang). Dogodilo se stoga, da je taj liječnik svome puku, od kojeg gotovo polovicu čine pokradeni i gladni umirovljenici, nudio američku piramidu ishrane s porukom da jedu nemasno meso, svježi sir, voće i povrće i da koriste maslinovo ulje.
U Rijeci je dugo stajao golemi plakat s tom američkom hrvatskom piramidom. Pod njim se katkad znao okupljati dio hrvatskoga puka. Kad ne bi kopali po smeću, taj izrađeni, bolesni i krhki puk, mahom penzionerski, mahom anemičan, stajao bi pod onim plakatom i vježbao Pavlovljev uvjetovani refleks. Onda su neki ljudi plakat makli i preselili ga na male ekrane. Tamo su ga mogli gledati i oni koji se teže kreću pa rjeđe izlaze, pa inkasatorima plaćaju to što sline pred slikom živih boja raznovrsnih živežnih namirnica, uvijek svježih. Onda je i to nestalo jer je ministar zdravlja (Hebrang) postao ministar obrane koji je hrvatski puk podučavao kako se obraniti od sebe samog.
Marinetti je bio živopisna figura. Šteta što je bio fašist.

Iz Borinog i Lidijinog stana krenula sam prema „svom“ jezeru poslije ponoći, šepajući i, izgubila sam se. Orijentir za put prema podzemnoj željeznici bio mi je kiosk s cvijećem u kojem sam kupila žute ruže za Lidiju, ali kiosk je nestao. Sjela sam na prazan trg. Maruša, javi se da posjetimo Lolu. Te večeri kod Bore, nedostajala je Lola. Te večeri, nitko mi nije rekao „Kako si, sine?“ Pri odlasku, kad sam domaćine pozdravila s bog, nitko nije rekao „Jeb'o te bog!“. Nije bilo crostate. Ni parfaita od lješnjaka. Recept za taj parfait ukrala je Loli Gordana koja u Rovinju drži Sidro, koje se prije rata zvalo Kod Nišlije i reklamirala ga kao specijalitet kuće. Lola joj je rekla, to je moj parfait, mogla si ga nazvati Lolin parfait, ne ovako. Ti što drže Sidro desetljećima su već u Rovinju, ali uskopistili su se kad je počeo rat pa su s grupicom lokalnih Srba htjeli organizirati udrugu ugroženih rovinjskih Srba, na što su im ostali Rovinjci, što Talijani, što Hrvati, što Srbi, što Kosovari, Mađari i tako dalje rekli, daj, smirite se. Onda su se smirili. Svejedno, ima nas koji desetak godina nismo zalazili u taj restoran u kojem je inače srpski pasulj odličan. Bio je, s druge strane Rovinja hotelčić Bela lala, sad se zove Petra.
Poznavala sam njenu garderobu. Lolinu. Otvorila bi ormar i rekla: „Je l' ovu ili onu?“ Ja bih rekla, onu. „Ta je iz berlinskog second hand shopa“, rekla bi onda Lola. Posljednji put bila sam s Lolom ljeti, u Rovinju. Ujutro, znala bi u kratkoj spavaćici, bosa, doći u moj mali vrt na kavu, na tajnu cigaretu zapravo, krijući se od Bore. Dok se nisu preselili u one velike starinske berlinske odaje, Lola i Bora živjeli su u malom prizemnom stanu u Sybelstrasse, čiji su prozori gledali na svjetlarnik, na lihthof kako bi rekli neki domoljubni Hrvati. U kuhinji je za okruglim stolićem s mramornom pločom bilo mjesta za dvije osobe. Tu smo šaptale dok je Bora u hodniku pisao. Hodnik je bio toliko uzan da, dok je Bora u njemu pisao, hodnikom se nije moglo prolaziti. Kad su se preselili, Lola je već bila bolesna pa nije mogla uživati u onom stanu. Samo je ležala. Lolina krumpir salata bila je sva od ploški jednake debljine i jednakog promjera i nijedna se ne bi prelomila. Ljeti je nosila ravne crne cipelice od čohe, šta misliš, da operišem ovaj čukalj? Bila mi je kao prijateljica-mama, kao mama-prijateljica, mogla sam joj plakati na prsima. U džepu je nosila kratku grafitnu olovku, svijetlosmeđu, kojom je ispravljala Borine tekstove. I malu gumicu. Olovka je od upotrebe i šiljenja spala na pet centimetara. Kad je Lola umrla, olovčica je nestala, nađi mi tu olovku, rekla sam Bori, hoću da je čuvam. Koju olovku, pitao je. Bora je ponovno počeo pisati pjesme i sačinio zbirku Tkanje – La tessitura – Das Weben. Tom olovčicom Lola je glancala tekst do posljednjeg trenutka. Zbirka je bila trojezična jer su pjesme prevodili Irena (Vrkljan), Beno (Meyer), Lavinia (Bissoli) i Lola (Olga Vlatković). „Nađi mi izdavača, htio bih tu zbirku tiskati odmah, ovog ljeta“, rekao je Bora, te 2002. Našla sam mu Franju Butorca iz riječkog Adamića i napravili su bibliofilsko izdanje. Maša je tog ljeta dobila upalu pluća i u našoj vlažnoj konobi na posuđenom Macintoshu radila svoju prvu naslovnicu, onu za Borinu knjigu. Kad je Franjo s gotovim knjigama stigao u Rovinj (već je bio rujan), knjige smo stavile u naš kufer na kotačiće i vukle (Maša i ja) Carerom do kafića u kojem je Bora trebao potpisivati numerirane primjerke. Carera je tada bila džombasta, sva od stoljetnih neravnih ploča, ne kao danas, široka, bijela i glatka, zanosno vijugava, pa su kotačići na našem jeftinom kuferu tandrkali. Bora je rekao, idem ja naprijed, taj kofer užasno ronda, a vas dvije izgledate kao izbjeglice. Tada smo sasvim pristojno izgledale, ne kao u Kanadi, kad smo to i bile, izbjeglice. U Torontu sam stalno viđala poznata lica. Sada znam da kad god odem manje-više zauvijek, u novom gradu viđam poznata lica. Viđam lica koja su ostala tamo otkuda sam odlučila, morala, željela otići. U Torontu sam našla ulicu koja se zove Lola. Na visokoj metalnoj šipci bila je zalemljena plava ploča nalik na putokaz, i na toj plavoj ploči u obliku strijele bijelim slovima pisalo je Lola. Možda je Bora rekao „Sramota me je hodati s vama.“ Ne sjećam se. Ja sam se plašila da Mašina pluća opet ne kolabiraju. Na (tvrdim) koricama Borine knjige Tkanje – La tessitura – Das Weben piše da je to knjiga o egzilu i nepripadanju, da autorovo pisanje postaje pisanje duboke intime prognanika, bio on to svojom ili tuđom voljom. Objavljivanje knjige na nekim drugim jezicima, a to su talijanski i njemački, u trećoj državi, a to je Hrvatska, ne znači „sidrenje“ na određenom mjestu, jer očito sudbina intelektualca i ne može biti takva, već je samo potvrda one dobro znane metafore o intelektualcu kao izbjeglici/prognaniku iz vlastitog zavičaja. Tako piše na koricama te Borine knjige.
Sinan (Gudžević) i Alida (Bremer) vidjeli su Lolu u berlinskoj bolnici. Sinan joj je donio ruže, to mi je rekao kad me je zvao i plakao. Alida je napravila mali film. Ne znam želim li taj film vidjeti jer to nije Lola, to – na tom filmu. Tog posljednjeg ljeta s Lolom, rekla sam joj, hajde, šetat ćemo kroz šumu, do mora. Ona je rekla, hajde. Nismo šetale. Zaticala sam je za štednjakom kako nožem struže oko zagorjelih ploča. Sjela bih za pult, na barsku stolicu i gledala, ona je strugala, ja sam gledala, „hoćeš da ja malo čistim“, pitala bih, „neću, oguli pečene paprike, ne volim ljuštiti pečene paprike“, rekla bi, „ona kožica lijepi mi se za prste“. Tako, radile smo ta dva bezvezna posla u tišini, bile smo zajedno. I moja majka nožem je strugala zagoretine na štednjaku dok je umirala. Danas kad to radim ja, kad nožem stružem oko zagorjelih električnih ploča, mislim na umiranje. Znam mnoge pojedinosti iz Lolinog života, vesele i tužne, iz njenog života s Borom i prije njega. Jednom mi je u Beogradu donijela kompot od glatkih, oguljenih zlatnožutih bresaka, u starinskoj staklenci na gumicu, breskve su moje omiljeno voće. Kad su se Lola i Bora 1992. doselili u Rovinj, Bora je na brdu pisao o apatridima i pio apaurine jer ga je izluđivala politička situacija i vlastita, dobrovoljno-prisilna emigracija-izolacija, a Lola mu je pjevala. Rovinjske vikendice zimi je teško ugrijati i u njima je mračno. Lolini maestralni prijevodi Viktora Surovkina, Marine Cvetajeve, Čehova, Viktora Hljebnikova, Vojnovičevog Vojnika Čonkina, i već 1965. Pasternakovog Doktora Živaga, na posebnoj su polici u mom domu, ali to nema veze s mojom Lolom. Kako si, sine? Zagrljaji. Ne znam tko danas pamti tv lutkarsku seriju Sve je pošlo naopačke, one emisije Na slovo, na slovo, Loline emisije iz 1963., bilo ih je 34 u crno-bijeloj tehnici (tekstove su pisali Aca Popović i Duško Radović), Vlaja Aždaja, Tri frtalja kralja, Sve je pošlo naopačke, ondašnja djeca raslojila su se i međusobno ratovala, danas su još malo pa starci.
Lidija je dobra. Voljela je Lolu. Hrabro se nosila s njenom sjenom koja je natkrilila i Beograd i Berlin i Rovinj. Sad, kako vrijeme prolazi, za neke – Lolina sjena se povlači. Kad je Lidija napravila prvu veliku večeru za onim dugim crnim stolom u Borinom i Lolinom rovinjskom atriju, bilo je najmanje dvadeset ljudi, sjedila sam do nje. Kako je ispalo, pitala me je Lidija. Dobro je, ne brini, rekla sam. Onda je Lidija zaključila: Mislim da bi Lola bila zadovoljna. Malo mi je došlo da se rasplačem, ali ma kakvi. U zidić preko puta, tamo s druge strane stola, još odavno Bora je dao ugraditi keramičku pločicu na kojoj plavim slovima piše «Lola». Pogledaj, kao da me je tamo zakopao, govorila je Lola. Pogledala sam u pločicu i vidjela Lolu kako mi namiguje. Da, Lola bi bila zadovoljna, rekla sam Lidiji.
Sjedim tako usred noći na tom pustom berlinskom trgu, nemam više pojma gdje sam, zrak se zgušnjava u nestašnu ljubičastu izmaglicu iz koje izranja Hljebnikov i šapće:
Когда умирают кони – дышат,
Когда умирают травы – сохнут,
Когда умирают солнца – они гаснут,
Когда умирают люди – поют песни.

Vesna Cidilko ima ravnu kosu skupljenu u rep i ne šminka se. Odmah me je podsjetila na Marjetku Kidrič. Marjetka Kidrič bila je pametna i nestašna i čedno lijepa. Imala je matematički um, bavila se molekularnom biologijom, istraživala je strukturu K-a, mogla je popiti neviđeno mnogo bijelog vina, nosila je staromodne kostimiće mrkih boja čije su suknje pokrivale listove njenih nogu, ravne cipele, najčešće s gumenim poplatom, momak joj je bio zgodan, baš naočit, i otišla je s beogradskog PMF-a u ljubljanski Institut Jožef Stefan prije ovog novog rata ili u toku njega, ne sjećam se. One famozne '68., s neukusno velikim i neravno izrezanim kartonskim bedževima zihericom pričvršćenim na prsa, na kojima pisalo je Crveni univerzitet, pojavile smo Marjetka i ja na partijskom sastanku naše mjesne zajednice da umirovljenim oficirima i oficirušama, lojalnim i zaslijepljenim vojnicima KP, objasnimo protiv čega se bunimo i što želimo. Kao kerberi skakali su jedan po jedan, jedna po jedna, i upirući kažiprste prema nama dvjema oslonjenima na zid, prijeteći režali. Onda je ustao moj otac i rekao, dosta, to su naša djeca, saslušajmo ih, nema neprikosnovenih autoriteta. Tako smo se spasile od linča. O šezdeset i osmoj kasnije će najmanje pisati i govoriti šezdesetosmaši. Šezdesetosmaši raslojit će se u dvije kategorije, to nam je danas poznato, analitičari analiziraju. Jedna kategorija drma svijetom, drugu nazivaju luzerima. Luzeri još uvijek pate što su obmotani iskidanom paučinom snova, pa lelujaju kroz život.
Marjetku Kidrič poslije sam izgubila, kao što sam izgubila tolike ljude s kojima sam dijelila kućne i kavanske stolove, ponekad do zore. Sada, u berlinskoj dokolici, lica tih nekada bliskih ljudi izranjaju u bljeskovima, dopunjavaju moje dane. Sjećanja se pretaču u stvarnost, prošlost u sadašnjost. Zar je ovo petnaestogodišnje danas tako (is)prazno?
Vesna je odmah postala bliska. Šetnje s njom opuštene, a razgovori o književnosti, o piscima (Tišmi, Kovaču, Ciciju Paviću, o Tontiću), ružni podaci i lijepi podaci, njihovi etički postupci i njihovi neetički iskazi, razgovori o suvremenoj hrvatskoj i suvremenoj srpskoj poeziji i esejistici, o Dubravki (Ugrešić), o Borisu (Budenu), ne tračamo, analiziramo, rekao bi Bogdan Bogdanović, razgovori o malim intimama, obiteljskim i osobnim, ugnijezdili bi nam se u krilu i preli dok smo razgledali izložbe, dok mi je Vesna pokazivala asfaltne ožiljke, široke i vijugave zacementirane rezove nad kojima se nekada uzdizao Zid, i još uvijek oslijepljene ožbukane prozore koji na taj zid nisu smjeli gledati, dok smo upoznavali studente slavistike na Humboltu.
Tamo kod Humbolta, na Bebelplatzu, Vesna mi je rekla, pogledaj, i na tom trgu, na kojem Goebels 10. svibnja 1933., spaljivanjem preko 20.000 knjiga započinje svoj plan svenacionalnog prosvjetljenja, zurile smo kroz staklenu ploču na zemlji i promatrale ukoričeni mrak i ludilo kako naliježu na redove i redove praznih bijelih polica. Mischa Ullman svoju je podzemnu knjižnicu bez knjiga i ljudi smjestio u predvorje pakla. Odmah sam se sjetila kako mi u Rijeci 1992. nisu dali Lovca u žitu da Maša pročita, jer bio je ćirilički. Knjige na tom pismu preselili smo u skladište, rekla je knjižničarka s paperjastim brkovima i dlakama pod pazuhom. Toj knjižničarki onda sam rekla nek' sve te knjige odnese na neki lijepi kameni trg gdje ih može spaliti. Poslije je ta mala dječja knjižnica ukinuta jer se u bibliotečke prostorije uselio dječji vrtić u kojem se trogodišnjaci prije svakog obroka mole dragom Bogu. Onda sam se sjetila kako sam također 1992., pred ulazom u biblioteku za odrasle, na kupu bačenih rashodovanih knjiga, našla knjižicu sa stihovima Branka Miljkovića, koju sam odnijela kući.
Pa da, bila sam kod Vesne i upoznala Jacquesa, čovjeka njenog života, kako Vesna voli reći, i njenog sina, i jeli smo Jacquesov izvanredni gulaš, tamo u maloj kuhinji, obožavam male starinske kuhinje, i razgovarali smo o jeziku jer, među ostalim knjigama koje piše, Jacques piše i knjige o jeziku, pa nam je tako pročitao odlomak iz Laguma Svetlane Velmar Janković, koja se svojim izjavama nije baš proslavila tokom rata na bivšejugoslavenskim prostorima, ali taj odlomak o „novom jeziku“ dobar je, višenamjenski, primjenjiv tu i tamo, na jučer i na danas:
Upotreba novog jezika podrazumevala je nov način ponašanja, a u nov način ponašanja spadao je i nov način hodanja, držanja, odevanja. I mišljenja, svakako. Nisam uspevala da se dogovorim sa sobom da li je primarno mišljenje a sekundarno ponašanje, to jest da li novi jezik predhodi novom ponašanju i uzrokuje ga, ili obratno. Šta je tu bilo prvobitno, kokoška ili jaje, ni danas ne mogu da kažem sa sigurnošću, ali je moje uverenje koje ničim ne mogu dokazati da je primarno ipak bilo jaje, odnosno novi jezik, iz kojeg se, posle, izleglo i sve drugo.
Onda smo Vesna, Jacques i ja još malo razgovarali o korijenima i domovinama, o pripadanju i nepripadanju, sve troje izmješteni.
Kod Vesne, sobe su prepune knjiga, leže posvuda. Jacques je Belgijanac i u Berlinu je nesretan, Berlin je grozan grad, kaže. Ako je Berlin Jacquesu grozan grad, a meni u Berlinu polako nestaju bolovi od degenerativnih promjena (okoštavam?), znači, ja sam kriva što mi se onaj grad u kojem već podulje živim baš ne dopada, jer u njemu, tom gradu, tražim obrise drugog grada (nedopustivo), drugih gradova, u kojima bilo je bliskosti i iz čijih napuštenih skrovišta izvlačim potrošene krpice življenja. Možda Jacques ne govori njemački, pa mu je zato Berlin grozan. Možda u Berlinu Jacques nema prijatelja, a u Parizu, Brusselu i Amsterdamu ih ima, uostalom, Jacques je filozof, a filozofima je uvijek loše i sve im je grozno, ma gdje bili.
Prije večere pili smo Kir Royal (šampanjac i crème de cassis – liker od crnog ribiza) i odmah sam zaključila, to nije slučajno, evo ga opet. Drugi svjetski rat došuljao se niotkuda, upao mi u čašu i legao na tanjur. Kanonik Félix Kir (1876 – 1968.) bio je francuski katolički svećenik, aktivni član Pokreta otpora i kasnije – političar. Zahvaljujući i njegovoj pomoći, 5.000 ratnih zarobljenika uspijeva pobjeći iz logora Longvic kod Dijona. Uhapšen je i osuđen na smrt, ali ubrzo je pušten da ne ispadne kako Gestapo ubija svećenike. Bio je teško ranjen, no preživio je. Postao je gradonačelnik Dijona i ostao je gradonačelnik Dijona do 1968., kad je umro. Imao je 92 godine. Odlikovan je Legijom časti i izabran za člana Francuske narodne skupštine. Nakon rata, Félix Kir svoje je piće posluživao članovima stranih delegacija koji su posjećivali Dijon i koji su dizali čaše i pjevali mmmm, c'est ci bon, zamišljajući da su Loius Armstrong, jer pedesetih Louis Armstrong bio je vrlo popularan. U blizini Dijona napravljeno je umjetno jezero koje se po Félixu Kiru zove Lac Kir. Danas se u kafićima služe brojne varijante Kira, s bijelim vinom umjesto s pjenušcem, s crvenim vinom, s likerom od malina umjesto s cassisom, sa sokom od jabuka, znači bez imalo vina, i tako dalje, što nema veze s ovom pričom. S ovom pričom ima veze to da je Félix Kir bio antifašistički katolički svećenik, a takvih antifašističkih svećenika u vrijeme Drugog rata bilo je i u Hrvatskoj, samo u vrlo malom broju. Mislim da je najviše antifašističkih katoličkih svećenika bilo u Istri, ili se meni to čini, jer o Istri znam više negoli o ostalim dijelovima Hrvatske. A kako o Istri znam najviše, Istra mi je najbliža, pa mi dođe kao mala domovina, što je, čini mi se prihvatljivo, jer ne može se fanatično voljeti velika domovina, ma koliko mala bila, jer prvo, svaki fanatizam je ludilo, i drugo, cijelu domovinu nemoguće je podjednako poznavati. Zato je najbolje ne pričati o ljubavi prema domovini, pa i samu ideju domovine iz snova i života izbrisati.
Napuštajući Vesnu i Jacquesa, u glavi mi se otvorio album i rasule su se slike istarske. Bio je mrkli mrak, kroz prozore nadzemne željeznice nije se ništa vidjelo, nikakav krajolik, a putovanje do Wannseea trajalo je gotovo sat.
(…)
Hanno ima nerazumno plave oči koje bljeskaju, koje se smiješe. Hanno je dramaturg i redatelj dokumentarnih filmova, radi za Literarisches Colloquium Berlin u vili na Wannseeu. Odakle si, pita me, ne znam što da mu kažem. U Beogradu su mi govorili, ti si Beograđanka, u Rijeci me zovu naturaliziranom Riječankom. Rodila sam se u Zagrebu. Znači li to da sam i Zagrepčanka, naturalizirana Zagrepčanka. „Naturalizirati“ znači dati državljanstvo strancu, što je u mom slučaju išlo relativno glatko, jer iako sam pravno gledajući u samostalnoj državi Hrvatskoj bila strankinja, jer došla sam iz Srbije, imala sam ona posebna, hrvatska krvna zrnca koja su mi garantirala pobjedonosnu naturalizaciju, a i nisam se u Hrvatskoj baš ćutila strankinjom. „Naturalizirati se“ znači i odomaćiti se, osjećati se domaćim/domaćom, ali ja se nigdje ne osjećam posve odomaćenom, više se osjećam izglobljenom, kao da su se kuglični ležajevi moje kičme izlizali (što i jesu), pa ne stojim čvrsto, nisam ukopana, utaborena, ni na jednom granično oivičenom tlu. Klatim se i laviram. Nakon mog odlaska iz Beograda, Beograđani su me redovito, godinama, pitali, i još uvijek me pitaju, zašto si ti u stvari otišla, vrati se. To me je čudilo, to da Beograđani, mahom oni koji su bili glasni i uporni kritičari Miloševićevog režima, ne shvaćaju zbog čega sam napustila taj tada ludi, poludjeli grad. Ne pada mi na pamet da se vratim, kažem onima koji me pozivaju da se vratim, jer to je nemoguće, ponovni odlazak u Beograd ne bi bio povratak nego posve novi dolazak, dolazak u novo, drugačije, u kapsulu po mnogo čemu ružniju i tješnju. Kao što moj dolazak u Hrvatsku 1992. nije bio nikakav povratak (rodnoj grudi), dolazak u staro i poznato, nego doseljenje na mali nervozni prostor, ranjen i mračan. Da imam kamo, i iz tog bih se doseljenja odselila. Tako, kad me Hanno pita, odakle si, kažem, živjela sam u Beogradu trideset pet godina, sada živim u Hrvatskoj. O, Beograd, smiješi se Hanno, Beograd je početak moje slobode. To je kratka i vrlo duga priča, kaže Hanno. Napunio sam osamnaest godina, iz Berlina, iz Istočnog Berlina, išli smo vlakom na maturalnu ekskurziju u Sofiju. Imali smo kolektivni pasoš. Bila je 1986. U Temišvaru, stali smo da primimo nove putnike, a ja sam izašao da pijem vode. Na malim stanicama provincijskih naselja uvijek postoji česma s vodom. Kamo ćeš, pitao me je kondukter, možda i policajac. Po vodu, rekao sam. Onda sam nestao. Kako sam nestao, kako sam postao nevidljiv, ne znam. Vlak je napuštao stanicu, a ja sam išetao s kolodvora. Potrčao sam i trčao sam dok nisam došao do Dunava, onda sam plivao. Plivao sam gotovo do Beograda. Uz muljevitu obalu, izbezumljen, prestravljen, odmarao sam se u šipražju, plivao sam dok me nije pokupio mali šleper koji je prevozio kukuruz. Istovarili su me ispod jednog mosta, noću, i dali mi nešto novca. Ima u Beogradu veliki park, s njegovih zidina promatrao sam ušće Save u Dunav i pješčani otok koji se, poslije sam saznao, zove Ratno ostrvo. Taj otok stoljećima ratuje s osvajačima, s opasnim strujama koje bi da ga potope, s virovima koji bi da ga usišu, ali opstojava. Tako sam zamišljao sebe dok sam čekao da sunce izađe, kao otok koji neće potonuti. Ušao sam u zapadnonjemačku ambasadu i rekao, evo me, pobjegao sam iz svoje njemačke zemlje demokratske. Strpali su me u avion s diplomatskom poštom i spustili u Bon. Tako je počeo moj drugi život. Da te dotaknem, rekla sam Hannu, nestvaran si poput likova iz američkih filmova. Onda sam ga pitala da li je gledao von Donnersmarckov Život drugih, kakav je to film, pitala sam ga, a on je rekao, ne može Zapadni Nijemac napraviti dobar film o Istočnoj Njemačkoj. Moj san pun je rupa, rekao je Hanno. Istočnonjemački bicikli bili su bolji od ovih današnjih. Sa semafora je nestao naš živahan čovječuljak, debeljuškasti Ampelmann, zamijenili su ga izduženom i krutom asteničnom figurom bez lica, bez izraza, vitkim gospodinom bez imena i biografije koji ukrućeno korača ujedinjenim evropskim drumom. To je Ampelmann International. Idi u Potsdam, rekao je Hanno, tamo se vidi kako umire jedan svijet, kako se još mlada povijest koprca u zagrljaju bogatog nasilnika. Goodbye Lenin!
Ubrzo nakon našeg razgovora umro je sjajan kazališni i filmski glumac Ulrich Mühe, protagonist Života drugih, a film, koji sam pogledala kad sam već napustila Njemačku, doista je zašećeren pojedinim zapadnjačko-američkim stereotipima i klišejima. Još jednom pokazalo se da bez traume nema (dobre) umjetnosti. Da pretjerano lagodan život ponekad briše cerebralne brazde, da dodir na Zapadu zna biti suzdržan a zagrljaj s odmakom, da u pogled danas uvlači se tupost, da osmijeh steže grč, pa se čini da opkoljeni smo kloniranim humanoidnim stvorovima sve više nalik na onog dosadnog semaforskog šetača bez prošlosti. Na aveniji što vodi prema jezeru, ugledala sam krupnog tetoviranog muškarca koji se klatio u hodu, ruku razmaknutih kao da pod miškama nosi goleme lubenice. Taj mora da je Ossie, pomislila sam, prilagođava se.
Mühe se rodio u Njemačkoj demokratskoj republici, umro je u onoj Federalnoj, od raka na želucu koji se od stresova i siromaštva trideset osam godina stezao i grčio, lučeći kiselinu što mu je došla glave. Dok je redatelj Života drugih Florian Henckel von Donnersmarck, rođen u Kölnu 1973., još kao dijete živio u New Yorku, pa u Zapadnom Berlinu, pa u Frankfurtu i Bruxellesu, da bi potom otišao malo u Lenjingrad učiti ruski kako bi mogao u originalu čitati neke od svojih omiljenih pisaca, nakon čega je odjezdio u Oxford na studij ekonomskih i političkih znanosti začinjenih novim i starim filozofskim teorijama, a onda se upisao na minhensku Filmsku akademiju i pronašao svoje uzore (Petera Weira – Društvo mrtvih pjesnika i Roberta Zemeckisa – Forrest Gump), dok dakle Florian Henckel von Donnersmarck nikakvih materijalnih poteškoća pri modeliranju svog artističkog identiteta i svog kreativnog potencijala nije imao i nema, Ulrich Mühe studirao je glumu na lajpciškoj Kazališnoj akademiji, demonstrirao protiv istočnonjemačkog komunističkog režima u Berlinu, snimao audio-romane za slabovidne, surađivao s Heinerom Müllerom u predstavama za berlinski Volksbühne i Deutsches Theater i, ne znajući, skupljao iskustvo za svoju zadnju, maestralnu ulogu, ulogu agenta Stasija koji, uz pomoć svojih doušnika, prati, prisluškuje i kontrolira živote umjetnika i pisaca. Kad je Stasi otvorio svoje dosjee, kad su njegove žrtve vidjele da su ih potkazivali ne samo tajni agenti nego i bliski prijatelji i bračni partneri, život Ulricha Mühea iz stvarnosti preselio se u mali koloritni celuloidni mit, probavljiv za razmaženu kapitalističku publiku. Kad je Stasi otvorio svoje dosjee, Ulrich Mühe je u pedantno vođenom i arhiviranom spisu „Mühe“, među Stasijeve kolaboracioniste, osim imena četvorice kolega-glumaca ugledao i ime vlastite bivše supruge koja je od 1979. do 1989. revnosno prijavljivala njegov život. Kad su ga pitali kako se pripremao za svoju ulogu u Životu drugih, Mühe je rekao: „Prisjećao sam se.“
Ne čudi provala takozvane nostalgije za pojedinim vidovima života u Istočnoj Njemačkoj. Ta Ostalgie posve je prirodan fenomen koji se lijepi za svako tankoćutnije biće. Već su nepodnošljivi ulickanost i ordung Zapada, postajat će sve više odbojni. Jednoobraznost Evrope i njenih blesavih ali opasnih zakona, njeni glatki krastavci svi jednako dugački i debeli, njeni krumpiri uzgajani u vodi nalik na boće, onako prozirno bljedunjave kore, gdje su na njima tragovi zemlje?, klonirane rajčice, jagode i maline koje se upljesnive ako su deset sati na zraku, mrkve bez kvrga, panika, histerija zbog ručne proizvodnje mozzarelle i pršuta, pa kako drugačije?, njeni „bolonjski procesi“ iz kojih izlaze blentavi i poslušni roboti nalik na limene igračkice na navijanje. To postajemo, serijski proizvod, konfekcija, krastavci. I takvi, štancani, odjeveni u logo, šećemo gradovima čija se prošlost premazuje, čije se pamćenje razvodnjava, čije se čelične brane spuštaju postupno ali pogubno i neumoljivo, pa kroz njihove pukotine više ni zlatna ribica u taj novi zemaljski raj ne može uplivati. Neki čak predlažu obilježavanje onih koji se ne uklapaju, kriminalaca, luzera i stranaca – čipovima, kao što se čipovima već obilježavaju psi. Zato je u Skopju kod Ljiljane (Dirjan) tako dobro. Ima sokaka i prašine i kaosa , ima strasti i krivih rogatih paprika i patuljastih zelenih dinja, sve raznih veličina. Zato u Prištini, u onom betonskom hotelskom kolosu u kojem na minus deset ne radi grijanje, u kojem malo toga funkcionira po „standardu“, vlada mir koji ne donosi ružne snove. Ne treba imati previše, previše umanjuje radost i čežnju. I previše demokracije, koja je sva od zakona, rađa dosadnost i tromost. Treba imati otvorenu kartu za neku blisku siromašnu zemlju u kojoj narod pjeva. Šteta što je Kuba daleko.
Berlinsko lobotomiranje prošlosti blago je i oprezno u odnosu na ono hrvatsko ili post-jugoslavensko općenito. Berlinski palimpsest gotovo je veseo i nestašan jer malo toga želi posve pokopati, bar ne odmah. Nekadašnja Stalinallee, 1961. preimenovana u Karl-Marx-Allee, taj socijalistički Champs-Élysées, bulevar prikladno širok i dug za grandiozne prvomajske smotre ratne i vojne opreme, duž koji su tisuće i tisuće vojnika u koreografiranim formacijama prakticirali paradne korake, kao da plešu, vraća slike iz „naše“, jugoslavenske prošlosti kad su građani veselo mahali krutim papirnim zastavicama; taj berlinski bulevar i danas se tako zove – Karl-Marx-Allee. Ima li u Hrvatskoj neki trg ili ulica Marksa i Engelsa, ne znam. Znam da je onaj beogradski nestao, da se transformirao u Trg Nikole Pašića. Ali, i u zapadnom dijelu Berlina postoje bulevari kojima su, od 1934. marširale vojske. Avenija Kaiser damm, što se pretače u Bismarckstrasse, pa u Strasse des 17. Juni, jedna neopisivo dugačka i pregledna avenija koja polazi od Theodor Heuss Platza i ide sve do Brandenburških vrata, također je reminiscentna. Danas, kao da se ruga povijesti, tim bulevarom buči i teče čuvena razgolićena, za mnoge anestezirane uznemirujuća Parada ljubavi.
Karl-Marx-Allee devedeset je metara široka i proteže se na dva kilometra. Stambene osmokatnice i devetokatnice, svaka najmanje 300 metara duga, sagrađene su u socijalističkom neoklasicističkom stilu, a njihove fasade ukrašene su keramičkim pločicama i po kojim socrealističkim mozaikom s motivima iz proleterskog života. Danas, Karl-Marx-Allee vrlo je zabavna avenija, nekada nije bila. Danas podsjeća na divovsku trpezu ukrašenu bijelim svadbenim tortama. Na aveniji Karla Marxa nalazi se i čuveni Berlin – Café Moskau, u početku okupljalište sovjetskih generala, potom bučna socijalistička diskoteka, (nek' se omladina zabavlja), oniža četvrtasta zgrada na čijem vrhu, naizmjence, sa svake strane piše Berlin – Café Moskau, pa МОСКВА, pa opet Berlin – Café Moskau, pa opet МОСКВА. Nećemo sad o tome kako je devedesetih ćirilica protjerana iz Hrvatske (prostački i bučno), kao da je ona, ćirilica bila agresor, a ne neki ljudi s kojima se poslije na salvetama (i u stvarnosti) komadala Bosna. Postoji u Berlinu (istok) i park koji se zove Marx-Engels Forum i u njemu goleme ružne statue Marxa koji sjedi i Engelsa koji stoji, pa se na Marxa veselo penju djeca i turisti da se ovjekovječe. U Berlinu ostali su i Rosa Luxemburg Platz i Karl Liebknecht Strasse, ostao je Teatar Maksim Gorki, nekadašnji Dom sovjetske kulture, ostao je Bebelplatz, ostala je blaga gorkost recentne prošlosti zašećerena bezopasnom nostalgijom. Čega se Hrvatska boji?
Kaže mi prijateljica, nemoj pisati samo o davnim stvarima, mlađe generacije to neće moći zamisliti. Moći će, kažem joj, ali drugačije. Zamišljat će svoju prošlost, ne moju. Zamišljat će prošlost koju će potom njihova djeca „zaboraviti“ u potrazi za vlastitim izgubljenim vremenom koje ne znam hoće li ona tada umjeti i znati dozvati. Predmeti će nestajati. I s buvljih pijaca postupno, tiho, nestajat će parafernalije našeg življenja.
U Rijeci nema buvljaka. Ljudi vole kupovati novo u Rijeci, a buvljaci zrače veselom nostalgijom, na njima prošlost se nabavlja za male pare, u tijesnom, istrošenom – potrošenom pakovanju, krpice, ostaci izlizanog jučer, portabl sjećanja (vlastita i tuđa) koja se nose kući pod miškom i onda rasklapaju u djeliće minulih života. U iskrice.
Južno od Karl-Marx-Allee, u okrugu Friedrichshain, ne tako davno sivoj radničkoj stambenoj četvrti, otvara se mali parkoviti trg okruženom kafićima u kojima se uglavnom sjedi vani (u aprilu) – Boxhagener Platz. Na improviziranim tezgama i na zemlji, na prašnjavim ponjavama, u zamašćenim kartonskim kutijama, svud naokolo leže nabacani i razbacani, odbačeni nekada tajni i javni relikti socijalizma. Bezbrižno je i bezopasno to uranjanje, to uplovljavanje u crnu rupu „crvenog terora“. Vidjela sam tri ruševne zgrade iz čijih razbijenih prozorskih okana, poput šarenih dječjih zmajeva, kuljaju oslobođeni i nasmijani dobri duhovi istočnoberlinskih osamdesetih. Većina zgrada na Boxhagener Platzu (kao u bivšem Istočnom Berlinu općenito), već je podvrgnuta operaciji brisanja „ožiljaka vremena“, liftingu, pa takve zgrade nisu zanimljive, to su dosadne kuće, bez tragova, bez uspomena, bez sjećanja, mali lobotomizirani stambeni roboti, umoreni, u iščekivanju da im se dogode novi životi i nove povijesti. Kad studentima govorim o Beckettovoj Posljednjoj Krappovoj vrpci, donosim im fotografije starih magnetofona, a oni se čude. Više ne znaju ni kako izgleda mašina za tipkanje, ni koliko je snage potrebno za dulje udaranje po tastaturi.
Na Boxhagener Platzu, na buvljaku, srela sam Lauru i Thomasa koji su tražili zrcalo za svoj stan, kao da sam u kakvom malom mjestu u kojem se ljudi nedjeljom nalaze u gradskoj kavani iako se svakodnevno viđaju. Onda sam za tri eura kupila tri djevojčice koje se ljuljaju na zahrđalim oprugama i mašu kao da će poletjeti, a neće – tri zarobljene anđelice čuvarice.
Nemam nikakav odnos prema anđelima, tim navodno bespolnim bićima muškoga roda. Čak i kad nisu bespolni i veliki, kad su to mali debeljuškasti anđeli ružičaste kože, kerubini – oni imaju male muške piše. Nikada nisam vidjela male nage ženske anđele i njihove male piše. Ne vjerujem u anđele, oni za mene ne postoje, pa me ne mogu ni čuvati (od čega? od koga? kako anđeli čuvaju?). Nakon što sam u Berlinu kupila tri drvene djevojčice koje se uzaludno batrgaju ne bi li iz socijalizma odletjele u neku drugu utopiju, u zagrebačkom Etnografskom muzeju otvorena je izložba pod nazivom „Čudesni svijet anđela“. Etnolog Josip Barlek, autor te izložbe onda je izjavio da anđeli postoje kako bi se kroz njih „budila kolektivna duhovnost“, što čisti je horor, ta kolektivna duhovnost, iako je ostalo nedorečeno je li primarni motiv postavljanja te i takve izložbe bio upravo jačanje masovne kolektivne duhovnosti ili je motiv možda bio složeniji. Što bi to bila kolektivna duhovnost? Kolektivni trans? Kolektivni transovi opasni su, znamo. Je li kolektivna duhovnost slobodna i oslobođena duhovnost ili podjarmljena duhovnost, duhovnost koja se podaje, koja kleči. Obuzet vjerskom echolalijom, autor anđeoske izložbe anđela, Josip Barlek, zaključuje u ime sveopćeg kolektiviteta da su nama „anđeli svima skupa potrebni zato što ljudi traže neki izlaz, neki orijentir, neku svijetlu točku u svojem životu“. Kakvo trabunjanje.
Ja volim jednog (nepostojećeg) anđela, onog što ga zovu „pali anđeo“ jer misle da je posrnuo, a nije. To je apsolutno spolni anđeo, taj bivši anđeo svjetla – Lucifer. Je li Bog bespolan? Lucifer je cool. Bilo je, još uvijek ima i bit će (sve manje) nebeskih (izmišljenih) i zemaljskih anđela koji su se drznuli, koji će se drznuti suprotstaviti Velikom Meštru raznih povijesti, raznih mitova i dogmi. Oni uvijek bivaju kažnjeni, oni bivaju prognani, jer bogovi su i izmišljeni da bi kažnjavali i utjerivali strah u kosti. Da bi kontrolirali katkada razulareno ljudsko stado.
Nisam posjetila tu zagrebačku izložbu anđela, padala je kiša.
„Čuj, Dašo, Marina ovdje, Marina Baričević. Kad sam od Barleka čula da su upravo anđeli hit 21. stoljeća, odmah sam pohitala na izložbu. Tamo me je uhvatila nelagoda, nešto poput straha, pred nepreglednom hrpom krilatih stvorenja anonimnih, amaterskih, rekonvalescentnih i akademskih kreatora. Pravi buvljak anđela. Od muzejskih iznimno vrijednih, što ih čuva fundus Muzeja za umjetnost i obrt, do zastrašujuće neinventivnih uradaka. Više od tristo eksponata u različitim materijalima, u ekspresiji slike ili skulpture, u stilskim inačicama, osim suvremene – jer je tema anakrona i isforsirana – odabrani su po principu vjerske podobnosti. Nema pobunjenika ili posrnulih; nema ni onih s falusom, kako ih vidi suvremeni slikar. Ta izložba nije znanstveno fundirana nego pomodno i politikantski. Ništa nisi izgubila.“
One tri krilate curice ljuljaju se u mojoj kuhinji, tamo sam ih objesila kad sam se vratila. Imaju ružne cipelice nalik na cokule, odjevene su u krute košuljice koje nikada ne lepršaju, musave su i uopće se ne smiješe. Moja kuhinja je svijetla, zato su one tamo. Istočnonjemački komunizam potjerao ih je u ilegalu, dvadeset i osam godina skrivale su se u mraku neke berlinske ostave, na polici s rezervnim zalihama graha i brašna. Sad, kad tog komunizma više nema, kad je on skliznuo u ilegalu, djevojčice-anđele izbacili su na ulicu, ne trebate nam više, došla nam je sloboda, čuvat ćemo se sami, rekli su ukućani i kupili nov namještaj i novo posuđe i novu garderobu živih boja, zapadnjačku, i svoju kramu odnijeli na Boxhagener Platz.

Kad je Maruša (Krese) došla po mene, jako je puhalo. Šetale smo i pričale o njenoj tek objavljenoj zbirci pjesama Svi moji Božići. „Eto, konačno su me tiskali u Ljubljani“, rekla je. Otišle smo u Treptower park koji se proteže duž rijeke Spree pa još u širinu i dubinu, golemi prostor, gotovo nepregledan, poput kakvog zelenog mora koje se ljuljuška po čitavoj bivšoj Njemačkoj demokratskoj republici, i promatrale smo divovskog gologlavog sovjetskog vojnika, junaka spasioca kako pobjedonosno stoji na brežuljku i, duboko zabovši mač u zdrobljenu svastiku pod svojom čizmom, u naručju lijeve ruke njiše dijete, neko ratno siroče. To dijete valjda predstavlja ljude i zemlju koju su Sovjeti prvo spasili, onda privili na svoja staljinistička prsa. Na tom memorijalnom kompleksu nema Staljinovog lika, ali zato naokolo ima mnogo frizova ukrašenih Staljinovim mislima koje danas ne zvuče tako opasno, premda se s Poviješću nikada ne zna. Ogromnost tog sovjetskog spomenika, koji još zovu sovjetskim kenotafom, podignutim 1949. kao sjećanje na 20.000 sovjetskih vojnika poginulih 1945. u aprilsko-majskoj bitci za Berlin, promatrale smo Maruša i ja iz velike daljine, jer jedino tako taj se monument može vidjeti u cijelosti, a vjetar nam se uvlačio u kosu i u odjeću i ledio nas, to je aprilu u Berlinu, toplo-hladno. Trg koji vodi do spomenika 200 metara je dug i 100 metara širok. Tu je i šest brončanih vijenaca, svaki promjera najmanje deset metara. U toj golemosti, čitav prizor postaje zastrašujući, premda na park naliježu tišina i umirujući spokoj. Ljudi koračaju sporo, s pijetetom, i nečujno kao da lebde – možda zbog hujanja vjetra.
Podizanje socrealističkih spomenika s moćnim vojnicima i njihovom (pravednom) čizmom koja gazi neprijatelja ili ono što ga simbolizira, bila je praksa i u Jugoslaviji, ne samo u istočnom lageru. Kod Lovreča u Istri ima takav jedan spomenik: partizan, sav od crne bronce izliven, mišićav i bijesan, s visoko uzdignutom puškom gazi neprijateljskog vojnika, samo što taj spomenik u Lovreču je mali, jer i Lovreč je malo mjesto, ali strahota kad se taj spomenik promatra nije manja jer se on mora promatrati izbliza.
Spomenici, najviše oni monumentalni, nemaju sjećanje. Spomenici ukopavaju sjećanje izliveno u blokove mramora, bronce, kamena ili granita, svejedno, i tako zarobljeno, stiješnjeno sjećanje kruni se u vlastito nepostojanje, u svoju odsutnost i prazninu. Što veći spomenik, to bljeđe i prhkije sjećanje. Spomenici misle za nas. Onako kruti i nepomični, nepokretljivi, kradu naše slike prošlosti, i mi prolazimo pored njih sve zaboravniji, sve ravnodušniji. Još 1930-tih Lewis Mumford zapisao je: „Ako je neko djelo spomenik, ono ne može biti moderno, ako je moderno, ne može biti spomenik“. Didaktička logika spomenika, njihova demagoška krutost i njihovo neupitno tumačenje povijesti, podsjeća na osobine tijesno vezane za fašizam (i totalitarizam), rekao je netko, ne sjećam se tko.
Kako pamtiti nepostojanje?
Poslije smo Maruša i ja utrčavale u kafiće da se ugrijemo, onda smo bile gladne, pa je Maruša rekla „Idemo kod Jürgena (Beckera, onog istog iz Literarisches Colloquiuma u Berlinu na Wannseeu), uselio se u novi stan.“ Jürgenu smo odnijele bocu dobrog vina koju nam je odmah otvorio i koju smo odmah popile, nakon čega smo bile još gladnije. Jürgen nije bio potpuno namjestio svoj novi stan, ali je i u tom novom stanu na sve police odmah poslagao knjige. Jürgen je vrlo ponosan na svoj mali vrt koji je toliko mali da u njemu može sjediti jedino on i koji gleda na okolne nebodere jer taj stan usred je grada. Jürgenov mali vrt ima malo zemlje, pa nam je Jürgen pokazao i male sjajne, lakirane zemljoradničke alatke živih boja, koje je tek bio kupio za obrađivanje svoga vrta. Taman kad smo pomislile da će nam Jürgen ponuditi neke grickalice, bar kikiriki ili slane štapiće, bilo što, rekao je, sad mi dolazi zaručnica i volio bih s njom ostati nasamo. Otišle smo onda Maruša i ja u veliki kineski restoran i naručile svaka po dvije porcije kineske hrane na berlinski način i jele smo do ponoći. Tog dana sve je bilo veliko, velika istočnoberlinska prostranstva, kao da smo u Pekingu ili Bukureštu, pa i sjećanja su se nadimala poput kiselog tijesta. Sve je bilo veliko osim Jürgenovog stana i Jürgenovog vrta.
Maruša je nomad, apsolutno. Kao ono s Milenom Jesenskom za koju se prvo kaže, dopisivala se s Kafkom, tako i za Marušu vele, bila je žena Tomaža Šalamuna. Kažem Magdi (Vodopija), pozovi Marušu na Sajam u Pulu, sad je prilika kad je tema „Literarni nomadi“, ma što to značilo, jer literatura ionako trebala bi biti nomadska, pokretna, fluidna, putujuća tvorevina, neomeđena. Kažem, hajmo napraviti reprint one epistolarne knjige malo rogobatnog naslova, Vjetar ide na jug i obrće se na sjever, u kojoj Rada Iveković, Biljana Jovanović, Radmila Lazić i Maruša Krese pametno i uznemireno, lucidno i emotivno, unaprijed vide razorne posljedice onog ludila ratnog i to prije mnogih što tada ili šute gušeći se u medijskim lažima ili ogrnuti nacionalnim plaštevima skaču, urliču i padaju na koljena. Ta knjiga, Vjetar ide na jug i obrće se na sjever, ne znam je li ikada dospjela do Hrvatske, tiskana je u Njemačkoj (Suhrkamp, 1993.) i u Beogradu (Radio B92, edicija Apatridi, 1994.) i rasprodana je.
Tokom opsade, Maruša je izbezumljeno jurila gore-dolje, Ljubljana – Sarajevo – Ljubljana, organizirala pomoć i gubila težinu. Za humanitarni rad u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, njemački predsjednik odlikovao ju je Zlatnim križem. Ja nisam otišla u Sarajevo kad je trebalo, za vrijeme rata. Maša je bila mala, nije bilo nikoga tko bi je čuvao. Izvukla sam tada iz Sarajeva desetogodišnju Unu, okupljala sam izbjeglice u svom stanu, razvlačili smo jufke, Azri (već trinaest godina u Vancouveru) nalazila sam posliće za preživljavanje, ali to je malo. Mogla sam više. Danas, svakim odlaskom u Sarajevo, još uvijek bih nekome da kažem „Oprostite“, ali ne znam kako tu nelagodu da izvedem.
U Grazu bila sam kod Maruše jedne oštre, nemilosrdne zime, kad je kao kakva siromašna kontesa boravila u onoj kuli pod kojom trepere zamrznuta svjetla grada i njegova (ipak) provincijska tišina. Čupkale smo razne hors d‘oeuvrese i telefonirale Iztoku (Osojniku). To je ista ona kula u kojoj je kao gradski pisac boravio Dževad (Karahasan), o čemu su novine (barem u Hrvatskoj) naširoko raspredale, vrlo benevolentno. Grad Graz i danas daje jednogodišnje stipendije piscima čiji su životi i čija su prava ugroženi. Samo što je Dževad u toj kuli ostao šest ili sedam godina, i drveće je zasadio u prostranom vrtu, koje tamo raste kao memento na njegovo ratno izbjeglištvo, a Maruša je otišla kad je trebalo, nakon dvanaest mjeseci, i o njenom boravku tamo nijedan medij nije izvještavao.
U Grazu, čitala sam odlomak iz teksta o mom dvomjesečnom boravku u Beču, kad sam dobila stipendiju austrijskog KulturKontakta. Odlomak koji sam odabrala za čitanje u Grazu sadržavao je popis 27 deportiranih stanara iz zgrade broj 33 u Rembrandtstrasse. Kad je stigla glumica iz Beča, rekla sam joj, taj popis čitajte staccato i bez emocija. Ona je pitala, koji popis? Popisa doista nije bilo. Moj tekst skratila je nečija nevidljiva ruka. Ponovno smo ubacili popis. Nakon čitanja, nastala je jeziva tišina, tamo u tom kulturnom centru u snježnom Grazu. Gledali smo se publika i ja, svi smo bili nepomični, možda zbog hladnoće. Vrijeme je kapalo kao med. U vrhovima prstiju tuklo mi je srce, u grlu, u sljepoočnicama, sva sam bubnjala iznutra. Onda, čini mi se mnogo poslije, došao je pljesak. Nakon te kulturne večeri, Maruša i ja otišle smo u jednu krčmu na kobasice s kiselim kupusom. Bio je to izvanredan obrok, nezaboravan. A u krčmi, za razliku od onog kulturnog centra, bilo je toplo i bučno.

Jesi li vidjela na pločnicima one mesingane kocke s imenima nestalih stanara?, pita me Snežana (Bukal) u Beču 2008. Te kamene kocke obložene mesingom a dimenzija 10 x 10 x 10 x 10 centimetara nisam ni mogla vidjeti u Beču 2008. jer 2008. doslovno sam protrčala Bečom, nisam ni Kseniju i Bogdana stigla posjetiti. Kad sam 2004. doista bila u Beču, kamene kocke, danas već čuvene „kamenove spoticanja“ (Stolpersteine) Guntera Demniga također nisam mogla vidjeti, jer svoje kocke Gunter Demnig počeo je ukopavati po Austriji tek u drugoj polovini 2007. Jest da je 1997. u mjestu Sankt Georgen u blizini Salzburga, Gunter Demnig postavio dva kamena spoticanja za Jehovine svjedoke, ali neki ljutiti stanovnici tog živopisnog turističkog mjesta ubrzo su kamenove iskopali, jer što ima tu taj njemački umjetnik Demnig da podsjeća njih, Austrijance, na ljude koji su nestali, nestali su i gotovo. Poslije, 2006., stanovnici Sankt Georgena svoje su stavove malo omekšali, pa su dopustili Demnigu da one iskopane kocke ponovno ukopa. Da su Demnigovi kamenovi spoticanja postojali u Beču 2004., ne bih onoliko bazala gradom i fotografirala arijanizirane zgrade. Ne bih maštala o slikovnici koja mi se danas čini mlakom opomenom jer, općenito, ono što je sabijeno među korice, ono što je ispisano, svoj eho odašilje u plitke rezervoare sadašnjosti u kojima odjekuje muklo i tupo. Danas toliki umjetnici sasvim dosljedno iz memljivih škrinja Povijesti, poput mađioničara, izvlače svilene rupce prošlosti, a javnost se uljuđuje, sve manje se uznemiruje, i kaže, neka ih, nek' galame a mi ćemo i dalje po svome – tiho i oprezno.
U Berlinu sam naletjela na Stolpersteine, o, da. U Berlinu ima preko 1500 kamenova postavljenih pred ulaze brojnih kuća. O njih se čovjek mora spotaći, jer Berlin je grad flaneura. To gaženje preko sjajnih minijaturnih grobova izaziva i jezu i pijetet. Ali, koraci koji se spuste na male mjedene sarkofage, postupno ih lašte i oni sve više svjetlucaju, čak blješte na aprilskom berlinskom suncu; zrake se preko njih prelamaju u zlatne strijele koje ulijeću u oko. Tekst koji Demnig svojeručno gravira na svaku kocku počinje riječima: „Ovdje je živio/živjela“, nakon čega ispisuje ime, godinu rođenja i sudbinu stanara, koja je, ta sudbina je li, u većini slučajeva obilježena datumom i mjestom deportacije i smrti. Do kolovoza 2008. Demnig je „oživio“ preko 16.000 Židova, homoseksualaca, Jehovinih svjedoka i antifašista. U više od 350 gradova, od toga diljem Njemačke najmanje 15.000 ljudi, pod stopama prolaznika maše i šapće, evo nas opet. Demnigove kocke za sada leže u Austriji, u Mađarskoj, u Nizozemskoj, u Češkoj, u Danskoj, u Ukrajini i u Italiji. U Poljskoj, Demnigu su rekli, nećemo vaše kocke. U Francuskoj kažu, još ćemo razmisliti. U Münchenu vele, mi već imamo mnogo spomenika, ljudima ne treba kamenje da bi se sjećali. Ima i stanara koji se bune, te kocke otežavaju prodaju naše imovine, kažu, a prošlost je prošlost, nije sadašnjost.
U Wannseeu, u Wernerstrasse 7, našla sam kocke Enocha Belgarda, rođenog 1883., ubijenog 1944. u Rigi, Hansa Belgarda, rođenog 1913., ubijenog u Rigi i Tane Belgard, rođene 1887., također ubijene u Rigi. Pred kućom u Wannsee Grüner Weg 15, svjetlucaju Else Ellendmann, rođena 1915., nestala u Piaski i Peter Ellendmann, rođen 1937., koji je sa svojom mamom također nestao u Piaski. Još sam ljudi našla u Wannseeu, u Wannseeu može se mirno hodati, nema gužve jer nema industrije, nema trgovina, nema žurbe, i ima mnogo vila koje štite gusto zelenilo, cvjetni grmovi i stoljetna stabla.
Izrada jednog kamena za spoticanje košta 95 eura.
Da bi pročitali što na njemu piše, hodači se moraju sagnuti.
Naravno, u Hrvatskoj Demnigovih kocki nema. Pisala sam Demnigu, rekla sam mu, dođite u Hrvatsku, Hrvatska ima kontingent mračne prošlosti, ima i onu svijetlu, dodala sam – ravnoteže radi, istine radi, Hrvatsku biste mogli premrežiti vašim kamenovima, rekla sam Demnigu, pa bi Hrvatska bljesnula, svjetlucalo bi u Osijeku, u Splitu, u Sisku, u Koprivnici i Varaždinu, svjetlucalo bi u Dubrovniku, u Rijeci, na Korčuli, u mnogim mjestima treperili bi žišci prošlosti, čak i u selima, čak i kad nema sunca, čak i u noćima bez mjesečine, bljeskala bi imena povratnika. U Zagrebu, odsjaj bi bio poput vatrometa. Mogla bi se jedna kockica naći u Rovinju, na primjer, pred kućom u nekadašnjoj Via del littorio 32, današnjoj Švalbinoj, ni stotinu metara od mojih vrata, iz koje 1944. nacisti odvode Talijanku Francescu Bodi (Rovinj, 9. 2. 1913.) u tršćanski logor San Sabba, gdje joj vade oči i živu spaljuju. Mogla bi se jedna kockica naći u Rovinjskom selu, pred kućom s brojem 119, u kojoj se rodio Franjo Iskra (12. 12. 1886. – † 31. 1. 1945., Dachau).
Gdje bi se šetači mogli spoticati u Osijeku? pitala sam Zoru Dirnbah. „O, Dašo“, rekla je Zora Dirnbah. „Dana 22. kolovoza 1942., na svoj trinaesti rođendan, promatrala sam deportaciju stanovnika iz sabirnog logora u Vukovarskoj 22, što je bila adresa moje rodne kuće i naše stare i prve tvorničke zgrade. Transportnim vagonima ljudi su odvezeni u Jasenovac. Nepovratno“, rekla je Zora Dirnbah. „Rosaliju Roth, sestričnu moga oca, rođenu 1870., ustaše su tog 22. kolovoza 1942. također lifrali za Jasenovac; pokupili su je iz donjogradskog osječkog židovskog staračkog doma. Prema iskazu preživjelog jasenovačkog logoraša Mira Aufferbera, Rosalija Roth odmah je po dolasku u Jasenovac zatučena maljem. Iz istog doma, koji je kao i naša kuća, pretvoren u sabirni logor“, rekla je Zora Dirnbah, „odvedena je i moja baka. Imala je osamdeset šest godina. I nju su ubrzo ubili. Tog 22. kolovoza 1942., odvedeni su Hermina Dirnbach i moj šesnaestogodišnji bratić Ivo Dirnbah s roditejima. Uz mnoge naše prijatelje i rođake ubijena je i tridesetogodišnja Hilda Polak sa svojom majkom i šestogodišnjim blizancima Majom i Dankom. Tog 22. kolovoza 1942. deportirani su u Jasenovac i ondje ubijeni svi osječki Židovi koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći. Možda jedan kamen za spoticanje pred Vukovarskom 22, rekla je Zora Dirnbah.“
„Moj spomenik je mali spomenik“, kaže Demnig, „ali kad jednoga dana ugledate na tisuće kamenova kako bliješte na kakvom trgu ili u nekoj ulici, moj spomenik postat će velik.“
Tada će se Evropa sagnuti. Tada će se Evropa pokloniti onima koji dugo nisu postojali, ponaosob. Evropa će se masovno spoticati, teturat će i klanjati se, Evropa će hvatati ravnotežu na svojim ušminkanim, ulickanim trgovima, pred svojim multinacionalnim kompanijama i luksuznim trgovinama, preko njenog zategnutog lica tada će možda preletjeti sjena.
Lidija kaže „Ništa se tu ne može, ti današnji ljudi nizašto nisu krivi, tko zna od koga su pokupovali sve one židovske kuće i stanove, iz treće, četvrte ruke, mnogo je godina prošlo. Oni koji su krivi“, kaže Lidija, „danas su uglavnom pokojni.“ Ja ne mislim tako. Mene zanima znaju li današnji stanari bespravno konfisciranih kuća čija je to nekada bila imovina i kako to da se izvornim vlasnicima najčešće izgubi trag.
Svi oni umjetnici, Jochen Gerz, Shimon Attie, Christian Boltansky, Mischa Ullman, Gunter Demnig, Sanja Iveković, Renata Stih i Frieder Schnock svjetski su renomirani umjetnici, a ja nisam. Za mene gotovo nitko ne zna, zato mi poznanici koji rijetko putuju i koji ne prate što se zbiva izvan granica njihovih krasnih novih domovina, koji ne prate ni literaturu ni umjetnost, možda malo prate svjetsku modu i glazbu, živote filmskih zvijezda, seksualne, narkomanske i alkoholičarske eskapade takozvanih celebrities, zato mi ti poznanici kažu, okani se te povijesne rabote, stalno gudiš po istoj žici, piši ljubavne priče. A ta žica po kojoj gudim, vidim, čvrsta je struna, neuništiva. To je struna za koju se utopljenici povijesti izbezumljeno hvataju i to je struna koja one druge, koji kako kakvi izbezumljeni astmatičari čeznu za zrakom, poput omče steže oko vrata.

Još jedan dan provela sam s Marušom u Berlinu. Taj dan bio je nevjerojatno sunčan i topao za april, bio je gotovo majski. Kupile smo sadnice, nekakve maćuhice, plave zvončiće i nezaboravak, onda smo otišle na rusko pravoslavno groblje da nađemo Lolu.
Humke na ruskom pravoslavnom groblju u Berlinu jako su kratke. Kao da su dječje. Kao da u svim onim rakama leže mali ljudi skvrčeni u malim ljesovima. I te humke ne prekrivaju kamene ploče, ništa ih ne prekriva, stoje gole, nezaštićene i toliko spečene da voda s njih u tankim mlazovima klizi postrance kao po skamenjenom pijesku. Jedva smo iskopale plitke rupice za naš prijesad. Poslije sam rekla Bori, ono groblje je lijepo kad na njemu ne leži netko tvoj, inače, grozno je, to je jedno ružno groblje. Bora je rekao „Slušaj, nemoj mi grobariti, uostalom na tom groblju leži Nabokovljev otac.“
Onda smo Maruša i ja otišle u Café Einstein da se oporavimo od onog grobljanskog stresa. Kroz Café Einstein struji blaga otmjenost, na vrhovima prstiju klizi umirujući žamor i štrudle s jabukama ogromne su. I sunce zalazi u Caféu Einstein na maloj mramornoj plohi Kaffeetischa pa se može dotaći. Znam, nebitno je gdje ležiš kad više nisi živ. Nebitno je i gdje živiš kad si već polumrtav. Vojske hodajućih, mumificiranih pokojnika ionako marširaju našim planetom. Sabijeni u rake svojih skučenih egzistencija, glupo vjerujemo da naša trulež oplođuje Zemlju. Ali, Zemlja se steže, skuplja se, u njoj praznina tuli kao brodske sirene u magli; sve više i sve brže postaje svejedno na koju se njenu kotu popnemo.

(Odlomak)