David Fideler
ISTRAŽUJUĆI SVETE PROSTORE
Sarajevske Sveske br. 37-38
Kritički osvrt na djelo Rusmira Mahmutćehajića Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije
prevela sa engleskog: Kanita Halilović
Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije istražuje simboliku i “svetu geografiju” tradicionalnog bosanskog grada Stoca. Autor u ovoj knjizi s ljubavlju pripovijeda o njegovoj ljepoti, priča nam tragičnu priču o njegovom uništenju, ali i o nadi i mogućnostima pobuđenim njegovom obnovom.
Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije je lirsko djelo, u mnogo čemu veoma lično, duboko ukorijenjeno u autorovom poznavanju islamskog misticizma, u njegovom direktnom znanju o Stocu (gdje je i njegov porodični dom), te istorijskim realnostima Bosne i Hercegovine. S naglaskom na čaršiju, odnosno središte grada, Rusmir Mahmutćehajić koristi jezik simbolike i perenijalne filozofije da baci svjetlo na Stolac kao sveti grad, ali i na ljudsku prirodu – odnos ljudi prema društvu, jednih prema drugima, prema svijetu prirode, te prema transcendentalnom. Ukratko, ova knjiga definitivno ima šta ponuditi svim čitaocima koje zanimaju dublja značenja svetog, te značenje pojma istinski ljudsko.
Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije na neki način predstavlja i produženo istraživanje odnosa između unutrašnjeg ja i vanjskog svijeta, pri čemu oboje na kraju tvore veću jedinstvenu cjelinu. I kao što su već shvatili mnogi tradicionalni filozofi, veliki vanjski kosmos i ljudsko unutrašnje ja zajedno su u potrazi za znanjem i razumijevanjem stvari. Mahmutćehajić kaže: “A ni čovjekova usmjerenost nije moguća bez uzimanja u obzir cjeline postojanja i ukupnosti njegova jastva” (xxii). Kako bismo spoznali sami sebe, moramo razumjeti svijet i širi poredak stvari iz kojeg smo proizašli. U tom smislu se kosmologija, antropologija, epistemologija i duhovnost ne mogu razdvajati.
Ovi odnosi tradicionalno zaokupljaju pažnju najvećih naučnika, koji su takođe i filozofi. U posljednje vrijeme je međutim uloga nauke ograničena na mnogo užu potragu, na osnovu redukcionističkih premisa pozitivizma, a to je da je stvarno tek ono što se može izmjeriti. Istovremeno su naučni pozitivizam i instrumentalni um – koji sa sobom nose pretpostavku da je primarni cilj egzistencije ljudskih bića manipulacija svijetom i prirodom – prihvaćeni kao primarni valjani način poimanja i vizije svijeta. To je dovelo do neke vrste redukcionizma, te izražene simplifikacije naše bogate, multidimenzionalne i pluralističke ljudske prirode.
Ukratko govoreći, već nekoliko vijekova se ljudska duša i ono što je neophodno za duhovni život sve više marginalizuju. Ono što nam preostaje jeste puko instrumentalno znanje i tehnike manipulacije prirodom (i drugim ljudima); a ono što sve više gubimo jeste zadovoljavajuća vizija ljudskog ispunjenja. Stoga smo ostavljeni u situaciji koju jedan od proroka tako zorno opisuje riječima: “Kad nema objave, narod se rasipa” (Mudre izreke 29:18).
Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije je dobrodošao doprinos projektu ponovnog otkrivanja značenja, dubine i duhovnosti u strukturi današnjeg svijeta lišenog čari. U svom djelu, dr. Mahmutćehajić se okreće najdubljim i najljepšim aspektima islamske tradicije, koja nas uči da su sva ljudska bića “stvorena od duše jedne” (Kur’an 7:189) i koja svojim sljedbenicima nalaže da “ne pravimo razliku između ijednog od poslanika Njegovih” (Kur’an 2:285). Ovo je jedna plemenita, inkluzivna vizija islama, prepuna božanske milosti koja je čovječanstvu poslala najmanje 124.000 poslanika, tako da se može reći da “Nema naroda ni jezika koji ne primaju tu knjigu” (61) – što predstavlja plemenitu viziju koja obećava spasenje svim ljudima, svim “Ljudima od Knjige,” koji su svoja srca predali božanskom. Na ovaj način Mahmutćehajić prihvata tradiciju vijesništva, koja predstavlja centralno mjesto u metodologiji ove knjige. On piše da “ni cjelinu ni bilo koji dio stolačke čaršije nije moguće shvatiti ako bude zanemareno vijesništvo ili objava kao izvor znanja. Takvo je zanemarivanje ključno za svu modernu filozofiju, koja u modernoj znanosti vidi jedini neprijeporni izvor znanja” (xxii–xxiii).
S obzirom da je Mahmutćehajić profesor primijenjene fizike, čitaoci moraju pretpostaviti da on ne odbacuje u potpunosti modernu nauku, već prepoznaje ograničenja nauke u definisanju potpunog modela čovjeka. Neophodne su dublje forme znanja, tako da “samo jednost znanja i bića može zadovoljiti čovjeka; samo onda kada on postane ono što voli, cilj njegova putovanja postaje dosegnut” (27).
Tumačenje knjige prirode
Nadovezujući se na tradicionalnu ideju čovječanstva kao mikrokozme –otjelovljenja svih kvaliteta velikog kosmosa – Mahmutćehajić istražuje reciprocitet koji postoji između naših unutrašnjih duša i vanjskog svijeta. U islamskoj tradiciji, ovi kvaliteti su najljepša imena – božanski atributi. “Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju” – Adem, primordijalni arhetip čovjeka – “I pouči Adema imenima” (Kur’an 2:31). Drugim riječima, svi ovi božanski kvaliteti stvaranja zapisani su u sklopu ovog arhetipa čovjeka.
“Sve na svijetu ili u nama je znak,” piše Mahmutćehajić, što daje osnovu za njegovo čitavo djelo. Posredno evocirajući iz Kur’ana ajet “Pokazivaćemo im znakove Naše na horizontima i u dušama njihovim” (41:53), autor kaže da su božanska “imena” “raspršena u obzorjima, ali i sabrana u ljudskome jastvu prije čovjekovog postojanja” (86). Zbog ovog reciprociteta između unutrašnjeg i vanjskog, svaki aspekt tradicionalnog gradskog središta u Stocu je istovremeno i svet i simboličan. S jedne strane se čaršija pojavljuje kao jedna sveta struktura ostvarena božanskom inspiracijom i ljudskom aktivnošću, kao jedno vanjsko ogledalo božanskih vrijednosti koje posjeduje ljudska duša. S druge strane ona je funkcionisala kao jedan sveti prizor koji svoje stanovnike podsjeća na njihovu božansku prirodu – božanska svojstva, imena, ili atribute koji postoje unutar njih – a sjećanje na nju vodi do ljudske ispunjenosti.
U prošlom vijeku se međutim unutrašnje ljudsko znanje o božanskom postepeno zamagljivalo, usljed redukcionističkih ideologija koje svijet čine sve mutnijim a realnost svetog sve daljom. Ovaj sve veći zaborav, tvrdi Mahmutćehajić, doveo je do postepenog uništenja Stoca i njegovih svetih zdanja. Ovaj proces je polako počeo još krajem XIX vijeka da bi svoj vrhunac dostigao 1993. godine strašnim razaranjem gradskog trga, svih džamija u Stocu, dvije hiljade domova, te protjerivanjem cjelokupnog muslimanskog stanovništva za vrijeme rata protiv BiH. Ovo, tvrdi Mahmutćehajić, predstavlja bolno ekstreman primjer sudbine koja je zadesila i mnoge druge sakralne gradove širom svijeta, čija je suštinska priroda zaboravljena pod naletom modernih ideologija, zbog čega su njihove vanjske manifestacije skliznule u zaborav, jer ih ljudi više jednostavno ne razumiju.
Ono što je međutim gore od svakog takvog gubitka jeste “samo nepostojanje svijesti da izgubljeno može biti i pronađeno” (xix). Iz ove perspektive, knjiga Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije posvećena je ponovnom otkrivanju, odnosno na neki način skidanju vela sa svetih značenja utkanih u arhitekturu i opšti izgled Stoca.
Ova knjiga se prije svega bavi čaršijom, središtem gdje se sve sastaje. “Četiri strane svijeta stječu se u ljudskome jastvu,” piše Mahmutćehajić, dok, u vanjskom svijetu, “tome u tradicionalnom bosanskom gradu odgovara čaršija, središnje javno područje u kojem se odvija trgovina” (3). Sama riječ čaršija podrazumijeva četiri glavna pravca, a čaršija je i sveti i trgovački centar grada – centar i cilj – mjesto na kojem se sastaju ljudi i njihova djela, odakle ih šalju u svijet. Za Mahmutćehajića, Stolac je ništa manje nego “slika ljudske duše.”
Do čaršije, smještene u prekrasnoj dolini okruženoj planinama, vodi devetnaest puteva. A u devetnaest predivnih poglavlja, Mahmutćehajić pojašnjava značenje simbolike svetog u gradu. Ova poglavlja se bave temama kao što su Vrt, Mihrab, Vrata i prozori, Vala i brdo, kao i mnogim drugim – koje se ne mogu sve adekvatno obraditi i prodiskutovati u jednom kratkom kritičkom osvrtu.
Put prisjećanja
U jednom od najljepših poglavlja, pod nazivom “Labirint”, Mahmutćehajić spominje labirintsku strukturu čaršije i duhovno putovanje koje ona podrazumijeva. Ovo putovanje usmjereno je naravno ka svetom središtu, što odgovara najdubljem središtu ljudskog bića. Svaki od devetnaest puteva koji vode u Stolac na kraju završava ispred mesdžida u čaršiji, a unutar mesdžida ispred srcolikog mihraba, koji simbolizira saosjećanje, duhovnu orijentaciju i sjećanje. U mihrabu se briše dualnost a razotkriva se dublja unutrašnja priroda svakog vjernika: “Putovanje je traženje skrivenog zlata, a to nije ništa drugo do svjetlost koja je u srijedi ljudske izvorne naravi” (96). Tu je i analogni odnos između vanjskog i unutrašnjeg:
Središte doline jeste čaršija; središte čaršije je mesdžid; a središte mesdžida mihrab. Središte svijeta je čovjek; središte čovjeka je srce; a središte srca Um ili Duh. (31)
Čak i ako je središte zaboravljeno, ono i dalje postoji, kao sunce iza oblaka: “Sveto središte nije nestalo. Ono je samo postalo skriveno u svjetskome labirintu i zamračenome jastvu” (112). Sve na svijetu i u nama predstavlja znak, i svrha tih znakova je da nas probudi, sjećanjem (grčki: anamnesis) na našu pravu i izvornu prirodu, “našu savršenost”, koja nije ograničena niti vezana vremenom. (U tom smislu, Mahmutćehajićeva priča zapravo odražava platonsko shvatanje putovanja duše kao puta prisjećanja.)
Ovo sjećanje vodi jednoj vrsti transformacije (grčki metanoia), naročito u smislu percepcije. Ponovnim dolaskom u središte postiže se Jedinstvo odnosno Mir. Božanska imena odnosno osobine, rasute širom svijeta, sastaju se ponovo u ljudskoj duši. Značajno je napomenuti da ovdje dolazi do transformacije u percepciji: raj je ponovo stvoren, gradu će biti vraćena “njegova izvorna narav vrta” (94). “Cilj je čovjekovo ozbiljenje u izvornoj mogućnosti ili povratak u Vrt, u kojem su vanjsko i unutarnje bili jedno” (113). I kao što autor kaže u jednom predivnom pasusu:
S čovjekovim gubljenjem Raja nisu nestali njegovi sadržaji, ljepote njegovih voda i vrela te krajeva i drveća. Oni su samo raspršeni, nejasni i teško dostupni(…) Čovjekovo sabiranje ili vraćanje svojoj izvornoj savršenosti znači sabiranje znakova u obzorjima i jastvu da bi u svemu vidio istinu stvorenosti. Ta istina stvorenosti povezuje sve što je raspršeno. (88)
U tehničkom smislu, Mahmutćehajić čitaocu predstavlja “ostvarenu eshatologiju”: iskustvo raja, ili Božijeg kraljevstva, nije ograničeno na zagrobni život, već se može ostvariti ovdje i sada, ako postoji odgovarajuće znanje i sposobnost percepcije. Kao što je jednom zapisao filozof Plotin, nekoć legendarno Zlatno doba nije nešto iz daleke prošlosti, već nešto što je i sada prisutno, za one koji imaju oči da ga vide. Sličan stav zauzima i Isus u gnostičkom Jevanđelju po Tomi, 131: Učenici ga upitaše: “Kada će doći Kraljevstvo?,” a Isus odgovori: “.... Kraljevstvo Očevo se prostire Zemljom, a ljudi ga ne vide.”
Wendell Berry je jednom napisao da “Nema prostora koji nisu sveti. Postoje samo sveti prostori i oskrnavljeni prostori.” U post skriptumu pod nazivom “Moje razvaline,” Mahmutćehajić se srceparajuće detaljno prisjeća razaranja Stoca, analizirajući razne ideologije koje su u ranijim epohama dovodile do njegovog skrnavljenja, uključujući i razaranje muslimanskih grobalja 1949. i 1960. godine, gdje je bila pokopana i autorova rodbina. On pojašnjava kako su nišani izlomljeni da bi se dobio materijal za nove građevinske projekte, a prisjeća se i drugih zvjerstava koja su zadesila ovaj grad, uključujući i pakao kroz koji je grad prošao 1993. godine, kada je čaršija sravnjena sa zemljom a svi Muslimani prisiljeni da napuste grad. Ali, po Mahmutćehajićevim vlastitim riječima, “Nema gubitka u kojem čovjek ne može pronaći to bez čega je ostao, nema stradanja iz kojeg čovjek ne može izvesti saznanje” (93).
Ova knjiga je isto tako mogla biti nazvana “Obnova svetog središta.” Godine 2003. džamija i čaršija su proglašene nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine, a 2004. godine završena je obnova džamije. Uprkos ogromnim patnjama, sveto, i ono što je božanski lijepo, i dalje mogu sijati, samo ako imamo oči da to vidimo. Kao jedno poetsko, učeno i lirsko djelo, Stolačka čaršija: U vidiku perenijalne filozofije pruža nam mogućnost da zavirimo u raj, vidljiv uprkos patnji, te nadu i osnovu da možemo vidjeti i ponovo prisvojiti sveto u današnjem modernom svijetu.
