Naser Šećerović

ISTINIT IZVJEŠTAJ O NOVOM SIROMAŠTVU U NJEMAČKOJ.

Sarajevske Sveske br. 27/28

(Nadja Klinger / Jens König JEDNOSTAVNO OTKAČENI)

„Kažimo to slobodno odmah na početku: Da, u ovoj zemlji postoji siromaštvo, i ono se sve više širi.“ (str. 9) Ova tvrdnja kojom ova knjiga započinje i koja se odnosi na jednu od najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta ne djeluje samo sa našeg stanovišta pomalo nevjerovatna, u svakom slučaju pretjerana. „No, ni većinsko društvo u Njemačkoj do dana današnjeg ne želi stvarno primiti na znanje da je ono čega se boji već odavno snašlo preko deset miliona ljudi: socijalna propast, gubitak blagostanja i mogućnosti. Materijalna nužda. Isključenje iz društva. Gubitak osjećaja sopstvene vrijednosti. Poniženje. Zapuštenost. Beznadežnost.
Pravo siromaštvo.
Ono se više ne može potiskivati na rub društva. Ono je sada među nama.“ (str. 27)
Siromaštvo je ono čime se ova knjiga bavi. No ne samo siromaštvom kao takvim, nego prije svega ljudima koji su njime pogođeni. Nadja Klinger i Jens König, pisci i publicisti iz Berlina, u ovoj knjizi nam nude deset istinitih priča o ljudima pogođenim neimaštinom, priča koje su prikupili širom Njemačke, države koja u ostatku svijeta važi kao simbol blagostanja, te se osvrću i na tu državu i njen odnos prema tim ljudima. Ova knjiga, zapravo, ne govori ništa novo, ništa što na ovaj ili onaj način ne bi bilo poznato, prije svega čitaocima u Njemačkoj. Ali je, ipak, itekako potrebna, štaviše nužna. Ona, naime, daje riječ onima koji u svakodnevnoj priči o siromaštvu i teškom stanju u Njemačkoj uglavnom ne dobivaju često priliku da nešto kažu, tako da se ta priča o njima u potpunosti odvija mimo njih. Uglavnom govore drugi. Kao naprimjer historičar Paul Nolte koji se citira u knjizi i koji očito potvrđuje sve stereotipe koji, ne samo u inostranstvu, vladaju o siromaštvu u Njemačkoj: „Ono što mi danas imamo je zapravo kulturno siromaštvo – siromaštvo koje nije proizvod stanja nego ponašanja, siromaštvo konzuma, ishrane, obrazovanja.“
[...]
No, Nolteova kritika se nikada ne odnosi na materijalne životne okolnosti kojima su ti ljudi izloženi. On estetizira i moralizira njihove socijalne probleme. Preporučuje im građanske vrijednosti, malo discipline, pristojnu hranu, manje alkohola – sve ostalo će nekako doći u red. Jednostavno ponekad isključiti televizor i uzeti dobru knjigu. „Ne mora to odmah biti Goethe“, savjetuje profesor Nolte.
A šta je sa onim siromašnim ljudima na koje Nolte tokom svog šaltanja kroz poslijepodnevni televizijski program očito još nije naišao? Četrdesetpetogodišnja etnologinja iz Leipziga, veoma obrazovana, tri univerzitetske diplome, nezaposlena već osam godina, koja svoje sposobnosti mora traćiti na posao od jednog eura gdje slaže knjige u biblioteci? Pedesetosmogodišnji inženjer iz Bochuma, nezaposlen već šest godina, koji bi bio sretan kada bi dobio priliku pokazati da se po pitanju radnog morala niko od mlađih ne može tako lako mjeriti s njim. Tridesetogodišnja Daniela Lehmeier iz ove knjige koja je unatoč svom siromaštvu štedila sve dok svom sinu za Božić nije mogla pokloniti bon od 120 eura mjesečno – za dopunsku nastavu. Da li je to zapušteni subproletarijat? Neobrazovani? Ljudi bez materijalne nužde?“ (str. 114p)
Upravo to su ljudi koji uglavnom ne dolaze do riječi, koji se gube među svim onim koji su mnogo atraktivniji za programske šeme i novinske članke i koji stvaraju potpuno iskrivljenu sliku siromašnog čovjeka u Njemačkoj. Ali ta konstruirana slika nipošto nije slučajna. Ona na savjest većine djeluje smirujuće. Tako „tipični siromašan čovjek u Njemačkoj izgleda ovako: Nosi trenerku od padobranske svile i već za doručak popije svoju limenku piva. Živi u zapuštenim stambenim blokovima na rubu velegrada, a pred vratima mu stoji parkiran BMW ili Audi TT sa širokim gumama. Sve što mu uspješno polazi za rukom jeste savjesno ubiranje njegove Hartz-IV-pomoći. Nju onda smaže u susjednom McDonald’s-u, gdje se deblja, žderući pomfrit i Big Macove. Ono što uvijek posjeduje jeste najnoviji model Nokia-telefona; ono što zagarantovano nikada nije upoznao jeste gola nužda. Jedino siromaštvo kojim je pogođen jeste siromaštvo u njegovoj glavi. I da, još je osim toga i bogat – djecom. Koja naravno potiču od više partnera.
Ovakav primjerak, pomnožen sa, recimo, deset miliona – čini novi niži društveni sloj u Njemačkoj. Klasu Hartz IV. Naše navodne siromahe.
Od njihovih izumitelja ih u svom susjedstvu niko nije sreo lično, ali je iz priča poznato šta se popodne mota po talkshow-ima televizijskih postaja nižeg sloja kao što su RTL i Pro 7: rulja, plebs, white trash.“ (str. 113)
Ne neznanje, nego stereotipi poput ovog glavni su razlog zašto se siromaštvo u Njemačkoj na neki način relativizira i kao fenomen konstantno gura na stranu. „Problem se relativizira sve dok ne postane tako malen da se više ne može prepoznati.“ (str. 27) Ova vrsta „negativnog znanja“, dakle znanja koje nije neznanje već kao navodno znanje u velikoj mjeri otežava bilo kakvo objektivno razumijevanje činjenica, u Njemačkoj uveliko uvjetuje stanje siromašnih u Njemačkoj, kao i stav srednjeg staleža prema njima. Pozivanje na „pravo siromaštvo“ u drugim dijelovima svijeta dovodi do toga da njihovi problemi djeluju manji i samim tim i manje bitni, ne tako alarmantni.
„Kažu kako u Africi ima siromašnih ali ne i kod nas. Kako mi na našem ostrvu blagostanja više nemamo ni pojma o siromaštvu. Kako u Tanzaniji 73 odsto stanovništva mora izlaziti na kraj sa manje od dva dolara dnevno. Kako u Sudanu milioni jednostavno umiru od gladi. Ali šta to uopće znači osim da je takva nepravda doista strašna?
Svjetska banka je utvrdila internacionalnu granicu siromaštva. Siromašnim se tako smatraju oni ljudi koji na raspolaganju imaju manje od jednog dolara dnevno. Tako nezamislivo siromašno je milijardu i pol ljudi širom svijeta, četvrtina svih stanovnika svijeta.
Mora li to biti mjera za nas? Mora li se jedna od najbogatijih zemalja kod pitanja koliko siromašnih ima i kako se ophodi prema njima orijentirati baš prema najsiromašnijim područjima svijeta? I zašto to poređenje tako rado iznose oni koji priželjkuju radničke plaće kao u Poljskoj, ali plaće za upravu kao u Americi.
Mi doista nemamo pojma o siromaštvu u našoj sopstvenoj zemlji. Teško nam polazi za rukom da beskućnika koji od svoje socijalne pomoći kupuje pornografske časopise smatramo siromašnim.“ (str. 28)
Definicija Svjetske banke trebala bi usrećiti mnoge ljude, ne samo u Njemačkoj. Ona im, naime, sasvim jasno kaže kako oni nisu siromašni, ma šta oni sami mislili o tome. Vrlo zanimljivo i vrlo ironično je to što definicija potiče od Svjetske banke. Dakle, stvorili su je ljudi za koje je malo reći da ne znaju šta zaista znači imati jedan dolar dnevno. Ti ljudi potiču iz zemalja ‘prvog svijeta’ iz kojih su mnoge firme svoju proizvodnju premjestile u zemlje trećeg svijeta kako bi se tamo borile protiv siromaštva, plaćajući svojim radnicima dolar na dan kako ovi više ne bi bili siromašni. Slobodno se može reći da ta definicija niti ima bilo kakve stvarne koristi niti je ijednoj osobi koja živi u siromaštvu doista od pomoći. „Daniel Lehmeier, mladi Patrick, Angelika Fischer – svi oni su pogođeni siromaštvom na sasvim različit način.“ (str. 32) Ne postoji siromaštvo kao takvo, postoje samo siromašni ljudi.
„Šta je, dakle, siromaštvo u Njemačkoj? Materijalna nužda Angelike Fischer koju je za sobom ostavilo šesnaest godina nezaposlenosti? 12 000 eura dugova Daniele Lehmeier? Nesigurno tlo pod Patrickovim nogama?
To pitanje se ne da odgovoriti u nekoliko rečenica i brojeva. Ne postoji jedinstvena definicija toga gdje u društvu općeg blagostanja siromaštvo tačno počinje, a gdje se završava. Stručnjaci govore o apsolutnom siromaštvu, relativnom siromaštvu, materijalnom siromaštvu, duhovnom siromaštvu, objektivnom siromaštvu, subjektivnom siromaštvu, primarnom siromaštvu, sekundarnom siromaštvu, prihodnom siromaštvu, obrazovnom siromaštvu, dugotrajnom siromaštvu, privremenom siromaštvu...
Proučavanje siromaštva u Njemačkoj steklo je mnoge zasluge, ispitujući sve te fenomene u vezi sa siromaštvom. No, ono je postalo tako opsežno da se, raspravljajući se oko definicija i statističkih osnova, često vrti samo oko sebe. Tako je nastajalo sve više novih, u sve većoj mjeri izdiferenciranih pojmova siromaštva. Kada se onda političari služe tim definicijama i proračunskim metodama, toliko ih okreću i obrću da siromaštvo na koncu djeluje kao neka čudesna stvar koja je, na žalost, tako prekompleksna da se ne može tačno razumjeti pa se stoga teško i boriti protiv nje.
U zapadnim društvima prosječni nivo blagostanja leži daleko iznad egzistencijalnog fizičkog minimuma. Zbog toga se ovdje naviklo govoriti o ‚relativnom siromaštvu’. Siromaštvo se shvaća kao prikraćenost u odnosu na srednji standard.“ (str. 71)
No, „osim toga što političari sebi svijet rado sračunavaju boljim no što on to stvarno jeste – koncept ‚relativnog siromaštva’, koji se odnosi na nedostatak materijalnih resursa, ima jedan veliki nedostatak. On tek mjeri stupanj nejednakosti u prihodima u našem društvu. Šta siromaštvo predstavlja onima koji su njime pogođeni i koliko siromašnih ima u Njemačkoj, to nam taj koncept u užem smislu zapravo i ne govori. Sigurno, takav način posmatranja priznaje da je siromaštvo više od same gladi i egzistencijalne nužde, on nevidljivo, skriveno siromaštvo označava kao socijalnu činjenicu. Ali relativno shvaćeno siromaštvo se faktički nikada ne može odstraniti. Kada raste društveno blagostanje, raste i prosječni prihod – a sa njim i kvota rizika od siromaštva.“ (str. 72p) Što faktički znači da u jednom bogatom društvu granica siromaštva može biti daleko iznad onoga što neki prosječni radnik u nekoj ne tako bogatoj državi ima na raspolaganju.
Kao granica siromaštva u Njemačkoj je određena suma od 345 eura po osobi mjesečno. Ko živi od 345 eura mjesečno, taj je siromašan. Prema toj definiciji, u Njemačkoj živi 7,2 miliona ljudi koji su siromašni. Za nas je sa sigurnošću veoma zanimljivo poređenje sa prosječnom plaćom u Federaciji BiH, koja je u decembru 2009. godine iznosila 807,67 KM, dakle nešto preko 400 eura. Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da u navedenih 345 eura nije uračunata stanarina, dobivamo pravu sliku o odnosu između Njemačke i Bosne i Hercegovine. Dolazimo do zaključka da je prosječna plaća u Federaciji mnogo niža od granice siromaštva u Njemačkoj. I to sasvim jasno pokazuje koliko je zaista pojam siromaštva relativan.
„Proučavanje siromaštva i politika [...] u središte postavljaju pitanje da li svi građani jedne države imaju priliku da se razvijaju u centralnim područjima života i da profitiraju od važnih društvenih resursa. Ko tu priliku nema ili je ima u nedovoljnoj mjeri, važi kao socijalno isključen, kao siromašan. Eksperti takav oblik izostavljanja označavaju kao ekskluziju.
Kao siromašni, prema tome, važe 'pojedinci, porodice i grupe osoba', kako glasi u već 1985. godine utvrđenoj definiciji siromaštva Evropske unije, 'koji raspolažu tako malim (materijalnim, kulturnim i socijalnim) sredstvima da su isključeni iz načina življenja koji je u državi članici u kojoj žive prihvatljiv kao minimalan'.
Takva promjena perspektive proširuje shvaćanje siromaštva u društvu općeg blagostanja. To više nije samo pitanje da li je neko gore ili dolje, već da li je unutra ili van. Postoje pobjednici i gubitnici, ali i insajderi i autsajderi.“ (str. 73p)
„Dobitnik Nobelove nagrade Amartya Sen [...] pod siromaštvom podrazumijeva nedostatak elementarnih sposobnosti ('capabilities') kod ljudi da vode život za kakav bi se sa dobrim razlozima mogli odlučiti i koji ne dovodi u pitanje temelje njihovog samopoštovanja. Za Sena pristup iscrpnim informacijama spada u socijalnu pravdu jednako kao i mogućnost da se bez stida nastupa u javnosti.“ (str. 75)
Navedeni pokušaji određivanja siromaštva otvaraju jedan sasvim novi vidokrug koji pokazuje da ne biti gladan nije isto što i ne biti siromašan. Imati dovoljno za osnovne egzistencijalne potrebe nije dovoljno kako bi se moglo reći da uživaš u blagostanju i da ti ništa ne nedostaje.
„Bez obzira na sve te pojmove, definicije i teorije: Siromaštvo ostaje jedan kompleksan predmet. Ono ne dopušta znanstveno egzaktnu definiciju. Osim toga je uvijek vezana za određene interese i vrednosne predodžbe svakog od nas pojedinačno. Siromaštvo nije ni samo politički nego je i etički pojam. Iza njega se skriva jedna latentna moralna optužba usmjerena protiv svih onih koji nisu siromašni.“ (str. 75)
Stvarna definicija siromaštva može se dobiti samo od nekoga ko je u stalnom kontaktu sa siromašnim, ko tačno zna kako oni u Njemačkoj žive i sa kakvim nevoljama se susreću. Jedna takva osoba je i Ulrich Schneider, čovjek koji je učestovovao u bezbroj projekata i radio u brojnim udruženjima sa namjerom da pomogne siromašnim. On je „profesionalac po pitanju siromaštva“ koji se „već više od polovice svoga života kreće [...] po rubovima ovog društva“ (str. 75). Njegova definicija je, za razliku od većine drugih koje više prikrivaju stvarno stanje stvari nego što ga rasvjetljavaju, sasvim jasna: „Siromašan? To znači jednostavno biti otkačen [...] Siromašni su svi oni ljudi koji su izgurani iz normalnih, socijalno nužnih društvenih veza.
Nezaposleni koji spadne na Hartz IV, ali koji još mora vraćati kredit, koji mora otplaćivati frižider, gdje on mora da štedi? Schneider samo nakratko dopušta da to pitanje lebdi u zraku, odmah ga odgovara sam: 'Kod jednostavnih stvari.' Možda taj čovjek svojoj raji u klubu za kuglanje jednostavno više ne može platiti rundu, možda više nema dovoljno ni za sopstveno pivo: 'Tu započinje socijalno isključivanje, sasvim suptilno, sasvim nespektakularno.'
[...] 'Ko želi shvatiti šta je siromaštvo, taj mora dopustiti da ga to dirne emocionalno. Samo intelektualnom refleksijom se neće daleko dospjeti', kaže Schneider. 'Ko ne osjeća nikakav problem pri tome da dok njemu u supermarketu pakuju najbolji svinjski file, samo desetak metara dalje neka stara žena u svoju korpu spušta najjeftinije rezance i dvoje jaja jer za više nema novca, taj teško da će govoriti o siromaštvu.“ (str. 76)
Upravo tu se nalazi granica koju je teško prevazići. Potrebno je na neki način istupiti iz sopstvenog svijeta kako bi se moglo zaista vidjeti ono što je sa druge strane, što je izvan našeg svijeta. Tek stvarno otvaranje očiju za drugog i njegove probleme omogućava i sam pokušaj rješavanja tih problema. No, „primjećivanje siromaštva je sposobnost koja se mora naučiti.“ (str. 76) Upravo to i jeste namjera autora ove knjige. „Naša namjera je da granicu između prividno normalnih i onih zapostavljenih učinimo vidljivom. Ona je izraz napetosti u našem društvu. Moramo priznati postojanje te granice. Do toga nipošto neće doći bez konflikata. Obje strane tu moraju istrajati.
Ova knjiga ne tvrdi da tačno poznaje novo siromaštvo. Ona zastupa shvaćanje o tome šta to danas znači biti siromašan u Njemačkoj. Pokazuje gdje se sve mora baciti pogled. Ona je ekskurzija na granicu koju treba prevazići.“ (str. 209)
Primjera gdje bi se pogled mogao baciti ima napretek i veoma su česti, mnogo češći nego što smo toga i sami svjesni. „Djevojčica koja u novembru u školu dolazi u sandalama. Dječak koji je uvijek bolestan baš onda kada njegov razred ide u pozorište ili muzej. Porodica koja noćima računa da li sebi može priuštiti popravku starog auta. Stara žena u staračkom domu koja od zavoda za socijalnu pomoć dobiva tako nizak džeparac da se ne usuđuje otići na rođendansku proslavu svog sustanara – zato što se ne želi pojaviti bez cvijeća.
Ne izgubiti to oko za neupadljive, normalne nepravde ili ga tek naučiti“ (str. 77), upravo tome ova knjiga želi dati svoj doprinos.
Koliko je to potrebno, pokazuje kratki pogled na većinsko društvo i njegov odnos prema rubnim dijelovima društva, prema otkačenim. „Naše društvo je, što se tiče siromaštva, autistično. Ono se, poput mnogih autista, zanima samo za sisteme. [...] ono poznaje hiljade statistika o deprimirajućoj situaciji na tržištu rada. Ono pljuje brojeve, dijagrame i spojne sheme. U stanju je sve apstrahirati. Ali kontakt sa onima kojih se sve to tiče, koji moraju izaći na kraj s tim, koji pate zbog toga, taj kontakt je društvo izgubilo. Ono je nesposobno uživjeti se u ulogu siromašnih ljudi ili ih čak razumjeti. Ono uvijek opisuje sasvim drugačiji svijet iako oboje, i većinsko društvo i njeni siromasi, žive u istom svijetu.
Uzrok tome leži i u činjenici da debate o nižem sloju vode oni koji nikada u svom životu nisu bili dolje.
[...]
Iz perspektive odozgo lako postanu nejasne one sitne razlike koje su svakodnevno za mnoge ljude egzistencijalne. “ (str. 29)
A pogled odozgo dolazi iz sve veće visine. Procjep između onih koji imaju i onih koji nemaju postaje sve veći, što je društvena nepravda čiji se razmjeri jedva mogu i zamisliti. „Kada socijalna nepravda raste u nedogled, kada šef Mannesmanna prvo zabije svoje preduzeće u zid, pa nakon toga za neprijateljsko preuzimanje od strane konkurenata naplati 60 miliona otpremnine dok se radnici boje za svoja radna mjesta – onda takva nejednakost može ugroziti slobodu.
U Njemačkoj je nejednakost danas dostigla jedan stupanj koji prelazi granicu nemoralnosti. Oni koji imaju više, svoje bogatstvo više ne mogu opravdavati pred onima koji imaju manje. [...] Gornjih deset odsto na raspolaganju imaju 670 000 eura, dok donjih deset odsto ima preko 8000 eura dugova. Prema proračunima [...] upravitelji 30 najvećih njemačkih poduzeća danas zarađuju dvostruko više nego 1998. godine; u prosjeku gotovo 200 000 eura mjesečno. No, stvarne plaće uposlenih su danas niže nego 1991. Prosječni uposlenik na puno radno vrijeme zarađuje 2448 eura mjesečno.“ (str. 199)
Primijetna je poražavajuća činjenica da taj pogled odozgo više nije usmjeren prema pojedinačnim ljudima već ga, zapravo, u velikoj mjeri ometaju i sprečavaju već navedene sheme, brojevi i statistike. Siromaštvo se traži u tim brojevima, borba protiv siromaštva je postala borba protiv brojeva i krivulja. To nije borba protiv siromaštva i za ljude koji su njime pogođeni, zato što je u sveprisutnom ostranjenju sve teže stvarno vidjeti šta se krije iza brojeva. S druge strane su siromašni ljudi i sasvim beskorisni za društvo koje ih kao takvo više i ne primjećuje, nalazeći pri tom uporište i u politici. „Važni su isključivo brojevi: Zarade u milijardama, dionički tečajevi, rendita, shareholder value, jeftina konkurencija na svjetskom tržištu. 24/7 glasi čarobna formula menadžera. Raditi 24 sata dnevno, 7 dana sedmično. Tako je to u Kini. Nama Nijemcima je potrebna kineska poniznost, govori se po šefovskim kancelarijama. I poljska požrtvovanost!
Kapitalizam 21. stoljeća je na putu da sve podredi svojim zakonima: ekonomije, države, način življenja ljudi, njihove tradicije, čak i mogućnosti koje proizilaze iz njihove svojeglavnosti. Pojedine nacinalne države i njihovi parlamenti već odavno su izgubili pristup firmama koje djeluju globalno. Nije više politika ta koja zadaje pravac i tempo, nego poduzeća. Njihova vremenska mjera: najveće moguće ubrzanje. Njihov program: maksimalna fleksibilnost. Njihov zaštitni znak: The winner takes it all.
Ta ekonomska eksplozija vodi ka neizmjernom bogatstvu, ali i ka ogromnoj materijalnoj i socijalnoj nejednakosti. Novi ekonomizam slobodu, demokratiju i blagostanje obećava samo još onima koji se pokoravaju njegovim ekonomskim stegama. Doživotni položaj, lojalnost prema svom poduzeću, socijalna zaštita, porodica, vezanost za rodni kraj – ta stara utočišta stalno su na udaru. Permanentna nesigurnost pri tom nije tek neželjeni popratni efekt, ona je namjeran sastavni dio tog novog svijeta.
Strah od beskorisnosti raste. Ko tu ne raspolaže dovoljnim obrazovanjem, kompetencijama i kontaktima, taj zaostaje. Ko nije dorastao permanentnom pritisku i nestabilnosti, leti iz utrke. On biva isključen. On je suvišan. Taj više čak ne mora biti ni iskorištavan.“ (str. 25) On je u potpunosti otkačen od svega. „Postoje milioni gubitnika koji pobjednicima jednostavno više ne smetaju. Oni čak više ne čine ni ono što je Karl Marx nekada nazivao 'industrijska rezervna armija'. Oni su za funkcioniranje privrede postali beskorisni. Njihova nezaposlenost ih isključuje iz društva. To isključenje pooštrava njihovo siromaštvo. Siromaštvo im dostojanstven život čini gotovo nemogućim. Otkačeni su jednom zauvijek.“ (str. 200)
Tu dimenzije problema postaju mnogo jasnije. Ne radi se samo o materijalnoj nuždi, radi se o beznadežnosti i nemogućnosti izlaženja iz rupe u kojoj se ti ljudi nalaze. Radi se o tome da je jaz između njih i ostalih postao toliki da im djeluje nepremostiv. Radi se o tome da u društvu u kojem je posao postao jedina svrha pojedinca, ljudi koji ga nemaju automatski postaju beskorisni, što im se sasvim jasno stavlja na znanje. Ti ljudi su višak i ne trebaju nikome. „Kada je posao postao centralna instanca za priznavanje i integraciju pojedinca, onda obrnuto vrijedi da su oni koji ga nemaju rigorozno isključeni iz društva. A to važi za sve više ljudi jer ih sve više ne samo što ostaje bez posla, nego su i dugotrajno nezaposleni.“ (str. 87)
To postaje zastrašujuće jasno kada se u knjizi kao primjeri navode čitavi gradovi poput Delmenhorsta i prije svega Marienthala. Marienthal je mjesto u Njemačkoj u kojem je tokom velike svjetske ekonomske krize 1929. godine zatvoreno jedino veliko preduzeće koje je zapošljavalo gotovo cjelokupno stanovništvo. O njemu su već 1933. godine sociolozi Marie Jahoda, Paul F. Lazarsfeld i Hans Zeisel napisali pionirsku studiju koja se citira u ovoj knjizi. „To nije djelo prepuno brojeva i obračunavanja postotaka, ono izričito analizira šta se dešava sa ljudima koji se osjećaju beskorisnim. Knjiga se čita kao da je napisana jučer. [...]
'Sada ulazimo u mjesto i dojam koji stičemo jeste da ovdje vlada otupjela jednolikost. Ono sa čim ćemo se nadalje susretati u najraznovrsnijim oblicima, s tim se ovdje suočavamo od samog početka, sa jednoličnom, nepokretnom slikom: Ovdje žive ljudi koji su se navikli da imaju manje, da rade manje i da očekuju manje nego što je do sada smatrano nužnim za egzistenciju.'“
Čitavo mjesto se povinovalo sudbini i nije u stanju učiniti ništa kako bi bilo šta promijenilo. „Stanovnici sela umanjili su sve potrebe i zahtjeve. Životare ravnodušno i bez očekivanja. Gotovo u potpunosti gube odnos prema vremenu. Ništa se više ne mora dogoditi na vrijeme ili brzo jer je svejedno šta se uopće događa. Ljudi hodaju sporije, njihovi razgovori se otežu, kada neki automobil prođe kroz grad, gotovo svi zastanu i malo okrenu glavu. [...]
Mjesto kao takvo rezignira. Pokorava se propadanju. Najaktivniji i najenergičniji Marienthalci odlaze. Ostaju oni koji su potpuno izgubili vezu sa budućnošću. Njihova tjelesna otpornost nestaje. Zdravlje djece pati zbog jednostrane ishrane. Omladina se potpuno gubi i potuca se okolo. Pored beznadežnosti situacije, porodice sve više osjete materijalnu bijedu.“ (str. 84 i 85)
Ovakvo stanje se danas može primijetiti u sve više mjesta, naročito u istočnoj Njemačkoj. Tako je u gradovima poput Görlitza, Hallea i Schwerina nezaposlenost sve veća. Postavlja se pitanje kuda sve to vodi. „Kakve posljedice za društvo ima to kada svako treće dijete odrasta u porodici dugotrajno nezaposlenih? Na čemu se kod te djece zasniva osjećaj sopstvene vrijednosti? Kako da razviju želju za uspjeh i motivaciju kada žive u dijelovima grada u kojima nemaju mogućnosti upoznati niti jednog odraslog koji redovno radi? Kako da se ponašaju prema radnom društvu koje njihove roditelje čini suvišnim? Koje druge mogućnosti imaju osim da naslijede siromaštvo svojih roditelja?“ (str. 82)
„Tamo gdje se učvrsti nezaposlenost, siromaštvo postaje gotovo neizbježno. Ma koliko bilo ispravno ukazivati na to da siromaštvno nije prirodno, nepromjenjivo stanje, da se njime pogođeni mogu opet izbaviti iz siromaštva – u ovom slučaju pokušaj izbavljanja ima samo male izglede za uspjeh.“ (str. 87)
Ključna stvar u ovome je, dakle, stav države prema siromašnim. Na koji način političari mogu doprinijeti tome da se socijalna ekskluzija koja pogađa sve više ljudi u Njemačkoj što više ublaži, odnosno kako se ti već otkačeni ljudi mogu što prije i bezbolnije reintegrirati u društvo. Hartz-reforme, reforme tržišta rada koje su u vidu četiri zakona, u Njmečakoj bolje poznata kao Hartz I, Hartz II, Hartz III i Hartz IV, nastojale su modernizirati tržište rada i prilagoditi ih situaciji u državi. Reforma Hartz IV bila je „jezgro Hartz-programa, od strane Wolfganga Clementa (SPD) označena i kao «majka svih reformi».“ (str. 254)
„Cilj Harzt-koncepta: prepoloviti nezaposlenost. Od tadašnjih četiri miliona trebalo je do kraja 2005. ostati dva miliona nezaposlenih.
Danas ih je pet miliona.“ (str. 88)
Uzroci neuspjeha tako entuzijastično najavljivanih reformi koje su u biti trebale riješiti problem nezaposlenosti u Njemačkoj leže u samoj postavci njih samih, odnosno u prebacivanju odgovornosti za kompletnu situaciju na nezaposlene i siromašne. „Kako politika želi makar dijelom riješiti najveći problem svih modernih društava, trajno deklasiranje miliona ljudi, kada se tako cinično ponaša prema njima? Kada se izolira od svijeta u kojem žive ti ljudi? Kada krivicu za siromaštvo i isključivanje svaljuje na pojedinca? Kada je u potpunosti neosjetljiva na veliku promjenu koja ljude i njihove životne prilike radikalno prevrće, poput industrijalizacije u 19. stoljeću? Kada još uvijek vjeruje kako samo treba okrenuti dva-tri šarafa pa da mašina blagostanja opet počne funkcionirati?
«Kako bi bilo kada bismo danas sebi odredili kao cilj da iduće godine ostvarimo malo više nego što smo to do sada činili?» pitala je Angela Merkel, kancelarka, u svom novogodišnjem govoru krajem prošle godine. «Već odavno imate neku ideju? Ne mora to biti ništa posebno, ali zar ne bi 2006. trebala biti godina u kojoj ćete pokušati vašu ideju pretočiti u djelo? Iznenadimo se time šta je sve moguće! Započnimo jednostavno sutra ujutro.» Ovakva djetinjasta vjera u ostvarivost tih stvari je smiješna. Politika time samo pooštrava dojam koji je ionako već stvorila: Igra ulogu brodske apoteke na Titaniku.
Bavljenje siromaštvom i masovnim isključenjem zahtijeva najveću moguću mjeru političke mašte, u svakom slučaju mnogo veću od pukog upućivanja ljudi na blagodati reforme Hartz IV. No, niko, pa čak ni siromašni, ne smije vjerovati u to da se taj problem bez po muke može riješiti samo sa dovoljnom količinom mašte u prtljagu. Ovdje malo više novca, tamo malo više pravde, uz to malo preraspodjele – tako to neće funkcionirati.
Osim toga što su javne kase prazne – samo novcem se siromaštvo sa kojim ovdje imamo posla ne da odstraniti. Ali ni bez novca! A pravda jeste jedno uzvišeno dobro koje se manifestira u nepokolebljivoj volji da se svakom pruži pravo na samoodređen život. Međutim, pravda je također postala jeftina roba. Svaka stranka je ima u ponudi. Dakle, mora se stalno postavljati pitanje za koga se pravda mora ostvariti, kome treba pružiti mogućnost, i ko mora snositi teret toga.
Visoko diferencirano današnje društvo odgovor na to pitanje ne čini lakim. Ono se raspalo u razne sfere pravednosti. Socijalna pravda postoji kao pravda u raspodjeli, pravda u mogućnostima, generacijska pravda, pravda u učinkovitosti, sudionička pravda, obrazovna pravda, spolna pravda... I svaka funkcionira po svojoj sopstvenoj logici. Ono što pomaže dugotrajno nezaposlenim pri pronalaženju radnog mjesta, može škoditi onima koji imaju posao, kao i obrnuto. Što je danas dobro za penzionere, može sutra nedostajati mladoj generaciji. Čak i interesi isključenih u ovom društvu mogu dospjeti u sukob. Što poboljšava mogućnosti jednog šesnaestogodišnjaka bez završene srednje škole, može umanjiti mogućnosti pedesetpetogodišnjeg nezaposlenog stručnog radnika na ponovno dobivanje posla.
I sama socijalna država je, dakle, izvor nepravde, ona može pojačati socijalne nejednakosti. Pa upravo za to je Njemačka tipičan primjer. Nijedna država u Evropi ne daje toliko novca za socijalnu politiku, a da je istovremeno tako neuspješna u borbi protiv nezaposlenosti.“ (str. 196pp)
Euforično apeliranje na sopstvenu aktivnost ljudi djeluje i smiješno i licemjerno budući da se ljudi na koje se to odnosi zapravo i nemaju gdje aktivirati. Tačnije, nemaju se gdje aktivirati gdje bi to imalo smisla. Hartz IV propisuje da se ljudi moraju osam puta mjesečno prijavljivati na raznorazne konkurse i prihvatati sve moguće ponude koje dobiju od zavoda za zapošljavanje, makar one nemale nikakve veze sa njihovim školovanjem ili sferom zanimanja. „Čak i nezaposleni tako postaje izdresiran prema potrebama tržišta. Od njega postaje ekonomski subjekt koji u svako doba dana tržištu mora stajati na raspolaganju.“ (str. 89) Često to dovodi do sasvim apsurdnih situacija, kao u slučaju Omida i Jane Amiri. Omid je tako išao „na školovanje za informatičara. Postao stručnjak za aplikacije. Posao nije dobio. Poslali su ga na trening za prijavljivanje na konkurse: Stranci koji su jedva govorili njemački na računaru su učili sastavljati svoje prijave. Omid se vratio u zavod. Čak je i toliko vladao njemačkim jezikom da je bio u stanju izraziti da više apsolutno ne razumije šta to rade s njim. Upitao je: «Je li Vi to mene zajebavate?»
Prije nekog vremena je Jana mogla početi raditi u kuhinji. Kuhala bi djeci. Već je bila dobila posao kada je zazvonio telefon. Još jednom su provjerili zakon. Ko je otpustio kuhara, taj ne smije umjesto njega zaposliti ženu koja nije kuharica. Omid joj je najradije htio oteti slušalicu. I to je opet bio još jedan zakon koji ne pomaže Nijemcima nego samo bespotrebno otežava život. «Ako sam sa kuharom imao lošeg iskustva a nekvalificirana žena posao radi kako treba, onda je to moje pravo da je i plaćam za to, zar ne?»“ (str. 121) Na njihovom primjeru se sasvim jasno vidi besmislenost sistema koji te u jednu ruku tjera da prihvatiš sve, u drugu ti ne dopušta da prihvatiš ono što bi htio i mogao. Unatoč tome Omid za sebe tvrdi: „«Dobro mi ide.» Ta izjava nije za statistike. Ona pristaje Omidu ali ne i životu koji on živi u bogatom njemačkom gradu Wiesbadenu.“ (str. 118) „«Siromašan je onaj ko nema morala i dostojanstva», kaže Omid. To što nema novca njega samo zamara. «Ljudi u Njemačkoj žive pod zakonima konzuma. Ono što je stvarno teško jeste da im ne podlegneš. To je na neki način kao da činiš kazneno djelo.“ (str. 123)
„Za ljude poput Amirija, nezaposlene koji pokušavaju sve, koji se preškolovavaju, koji su motivirani, koji bi prihvatili svako posao a na koncu ipak ne uspiju, sociolog Heinz Bude pronašao je karakterističan naziv: On ih naziva «aktivni gubitnici».
To Hartz-IV-ludilo, sizifovska borba sa teškom stvarnošću, apsurdna prisila da se nekako održi funkcioniranje sistema, nemoćna nada u bilo kakav spasonosni događaj“ (str. 91) u stvari samo otežava bilo kakvo poboljšanje stvarnog stanja. Ono što se time postiže jeste totalna diktatura sistema koja se nameće i tamo gdje nema nikakvog smisla. „Na kraju bi i nezaposlenost, zapravo sušta neekonomičnost, trebala biti potčinjena diktaturi eficijencije.“ (str. 89)
Možda i ne tako začuđujuća apsurdnost jednog sistema koji je sam sebi svrha, koji sam sebe opravdava, a istovremeno i sam sebe koči, postaje vidljiva na više primjera iznesenih u ovoj knjizi. Tako Angelika Fischer iz Leipziga svoje slobodno vrijeme kojeg zahvaljujući svojoj nezaposlenosti ima i na pretek traći tako što je počasni član u svim mogućim društvima koja pomažu bilo kome. „Bila je u radnoj grupi Nasilje protiv žena i djevojaka, u radnoj grupi Djevojke i u radnoj grupi Školska medijacija. Sjedila je u telefonskoj centrali za pozive žena u nevolji, u ženskoj biblioteci, bila je u upravi Kuće demokratije, zatim je tamo bila računovođa. Brinula se o izmirivanju svađa u lajpciškim školama, suorganizirala sastanak ljudi koji se u Saksoniji brinu o izmirivanju svađa među učenicima, sudjelovala u Attac-ovoj socijalnoj konferenciji.“ (str. 63) Angelika Fischer očito čini sve kako ne bi bila beskorisna, kako bi bila punopravan član društva u kojem živi, barem po zaslugama. Jedino pitanje koje ona ima glasi: „«Zar mi ne možete jednostavno platiti socijalni rad koji obavljam?» Svaki put bi neka druga žena bila zadužena za nju. Svaki put bi neka druga žena energično odmahnula glavom.
Pojašnjeno joj je kako pravila Saveznog zavoda za zapošljavanje ne dozvoljavaju da se neko više od 15 sati sedmično bavi počasnim radom. Kako ona svu svoju snagu mora koristiti kako bi pronašla novo radno mjesto. Prijetili su joj da će joj u protivnom slučaju umanjiti novčanu naknadu za nezaposlene.“ (str. 62) Tako, dakle, novi sistem ima namjeru riješiti problem nezaposlenosti i siromaštva. Ne dozvoljavajući ljudima da rade ono što mogu i tjerajući ih da rade bilo šta. To je i za samo društvo poražavajuće jer ljudi ne rade ono što najbolje mogu nego rade ono što im se da. Tako nisu maksimalno efikasni. Sistem, u biti, radi protiv sebe.
Ono što ljudi zaposleni u zavodima imaju reći u svoju odbranu jeste: „«Mi se doslovno pridržavamo zakona», kaže gospođa M., vođa tima odjeljenja za učinak. Tu i tamo otkrije da novi zakon ima propuste, kao u slučaju Angelike Irling. Taj problem razmatra u timskim raspravama i savjetničkim sjednicama. Problem se saopćava upravi kako bi ga ona mogla proslijediti u Nürnberg. «To je normalni službeni put», kaže M. Normalni službeni put traje strašno dugo. Pojedinačna sudbina se na njemu izgubi.“ (str. 187)
Upravo slučaj Angelike Irling je najbolji primjer kako „Zdrav ljudski razum teško može shvatiti priče u vezi sa Hartz IV.“ (str. 188) Angelika Irling iz Berlina je prototip nezaposlene osobe kakvu Hartz IV samo poželjeti može. Pronašla je mjesto za školovanje, želi njegovati stare osobe. Sve što joj je još potrebno jeste odobrenje od strane centra za zapošljavanje. Pet mjeseci nakon svog prvog razgovora u vezi s tim dolazi u centar. „Sredinom septembra dolazi sa potpisanim bonom za školovanje i nepotpisanim ugovorom sa školom u centar za zapošljavanje kod gospodina K. On sjedi tu kao i prethodni put, kao da se sve vrijeme nije ni pomaknuo. Međutim, itekako jeste. I pri tome otkrio da je ipak bio u pravu. U trećoj knjizi socijalnog zakonika poglavlje 2, § 7, pasus (5) stoji rečenica koja kaže da Angelika Irling nema pravo tražiti pomoć za troškove života od agenture za zapošljavanje jer se za školovanje koje ona želi pohađati dobiva državna stipendija.
K. je u pravu ali istovremeno ima i problem. Žena o kojoj se mora brinuti je preko 30. Ona nema pravo na stipendiju. Bon za školovanje koji joj je izručio sedmicama prije prazno je obećanje.
Postoji škola, mjesto gdje može raditi praksu, termin školovanja. Stvari su se posložile tako da jedna nezaposlena žena ima mogućnost da postane njegovateljica – što u sve starijoj Njemačkoj vrijedi za jedno od malobrojnih perspektivnih zanimanja. Ali gospodin K. ne može pomoći toj ženi. Da li će se, dakle, usuditi da nešto zahtijeva od nje? On joj daje savjet: 'Razmislite još jednom o tom školovanju!'“ (str. 185p)
Svi se ipak samo doslovno pridržavaju zakona i službenog puta. Tako Angelika Irling „sjedi na hodniku dok posrednik za zapošljavanje telefonira po ustanovi. Nakon sat vremena kaže: 'Nismo se mogli usaglasiti u vezi s tim pitanjem.' Zakazan je sastanak rukovodioca sektora. Prolazi podne. Irling poziva šeficu vrtića i govori joj kako još uvijek čeka u centru za zapošljavanje. Šta čeka? Odvraća: 'To se nikome ne može objasniti.' U jedan sat joj gospodin K. saopćava: 'Ni rukovodioci sektora ne mogu riješiti problem.'“ (str. 186)
Kako bi se i moglo objasniti kada gospođa N., također jedna od službenica u centru, „dešavanja na frontu nezaposlenih sažima, koristeći se podmuklim pojmovima. Kao da između njenog i našeg svijeta leži granica koja bi se smjela preći samo sa rječnikom. N. koja je na početku reforme Hartz IV iz zavoda za socijalnu pomoć prešla u centar za zapošljavanje, nije se otimala za to da govori drugi jezik od onog koji govore njeni sugrađani. Ponekad čuje samu sebe i mora se nasmijati. Ali to je prilično rijetko. U centru za zapošljavanje svi pričaju tako.“ (str. 187) I siromašni su podređeni savremenim tokovima modernizacije u okviru koje više ni oni, ni oni koji bi se o njima trebali da brinu ne znaju tačno šta i kako rade. Bitno je samo da rade. Tako svi barataju pojmovima poput „working poor“, „socijalna ranjivost“, „prekarno blagostanje“, dok ljudi na koje se ti pojmovi odnose nestaju iza tih pojmova. Možda to i čitavu situaciju čini ljepšom no što jeste. „Sve je moderno, moderno, moderno – samo nezaposleni su kao i prije. Nova menadžerska logika naravno više ne odgovara baš socijalnopolitičkom zadatku državne ustanove. [...] Većina instrumenata su neučinkoviti, neki čak i produžavaju nezaposlenost. Poboljšano posredovanje u zapošljavanju ekonomisti pogotovo nisu mogli utvrditi.“ (str. 90) Teško se može previdjeti nevjerovatna sličnost sa svijetom koji prije svega u Procesu opisuje Franz Kafka. Tome ne doprinosi samo gospodin K. Pri tome je ono što najviše užasava Kafkina nevjerovatna sposobnost predviđanja stanja za koje ni on sam vjerovatno nije mogao ni pretpostaviti da će se tako besprijekorno obistiniti. Birokratski aparat koji onemogućava bili kakav pokušaj individualnosti.
„Reforma stvari regulira na sasvim nov način. [...] Moraš se predati reformi ali i osjetiti da ona ima smisla. Ne samo u centru za zapošljavanje 'Mitte', Hartz IV pokatkad djeluje poput neke čudne vrste sporta. Saradnici govore o 'pingpongu s klijentima'. To ide ovako: Jedan nezaposlenom saopćava kako on nije nadležan za neku stvar, nakon čega nezaposleni pokušava kod nekog drugog koji mu kaže kako i on nije nadležan, pa se klijent opet vrati nazad. I tako to ide amo-tamo.“ (str. 186)
Čudo je bilo potrebno kako bi slučaj Angelike Irling došao do sretnog završetka. Ona i njena priča izašli su u berlinskom dnevnom listu Tagesspiegel. Tako je njena priča stigla i do ušiju – ili očiju – tadašnjeg vicekancelara Franza Münteferinga i veoma ga je zaintrigirala. Nedugo nakon toga Angelika Irling započinje svoje školovanje. Nažalost, deus ex machina je veoma rijetka pojava, čak i u Njemačkoj.
No, prebacivanje odgovornosti na siromašne, uz stereotipe koji vladaju o njima, imaju jednu još drastičniju posljedicu koja se očituje u netrepeljivosti, pa čak i neprijateljstvu srednjeg staleža prema siromašnim i nezaposlenim, ali i prema svim drugim grupama koji ne pripadaju srednjem staležu, dakle prema svemu što je drukčije. Međutim, to neprijateljstvo uzrokovano je velikim dijelom i činjenicom da ni srednji stalež više nema onu vrstu sigurnosti kakvu su imali do Hartz-reformi. Njihova stručna sprema, njihova diploma, njihovo trenutno povlašteno radno mjesto ih više ne štiti od toga da u slučaju gubljenja posla u roku od godinu dana završe na dnu. „Njihov učinak ne vodi više automatski ka uspjehu. Vjeru u to da svako ko je dobar uvijek nekako i uspije, teško je uzdrmao neuspjeh New Economy-ja i njen san o novom, fleksibilnom čovjeku.“ (str. 103p) „Ko odozgo ili iz sredine padne na dno, taj ne pada dublje – ali prevali veći put. I on možda više sumnja u samog sebe. Njegov akademski školovani duh ga pati. On prozire njegovu nevolju, stalno razmišlja o njoj.“ (str. 103)
Stoga izjave političara poput one već navedene ustvari na neki način opravdavaju netrepeljivost sredine prema nižem sloju društva. „Njeno neprijateljstvo prema strancima, njen antisemitizam, njena islamofobija, obezvrednjivanje beskućnika i zalaganje za prava etabliranih znakovito raste; tendencijelno i rasizam. Kao uzroke tom rastu sociolog navodi tri stvari: osjećaj socijalne ugroženosti, opažanje sopstvene političke nemoći kao i sve veću dezorijentaciju.
Mehanizam opravdavanja svog ponašanja za društvenu sredinu relativno je prost: jednostavno skreće pažnju na sopstvenu normalnost. Ta normalnost joj čak pripada dvostruko. Kao prvo, sredina ima normativnu snagu. Ono što ona misli čini se tačnim i normalnim, pa makar se radilo i o neprijateljstvu. Kao drugo, sredina svoje predrasude može shvatati kao normalne jer njena mišljenja zaista ili prividno predstavljaju konsens.
'Ne postoji pravo na lijenost u našem društvu', kazao je Gerhard Schröder na proljeće 2001. Srednji sloj je tu rečenicu shvatio onako kako je i trebao: kao perfidni napad na najslabije koji se svakako samo izležavaju u socijalnoj postelji dok ih država alimentira. Kancelar je znao da će time poentirati u političkoj sredini – a sredina je znala da se više neće morati stidjeti zbog svoje jeftine netrepeljivosti. Takav stav je bio 'normalan'.
Dvije godine kasnije ta teorija žrtvenog jarca postala je temelj Hartz-IV-politike. Kada ponestaje nade da će sve opet biti dobro, vladi su potrebni krivci inače je i sama gotova. Problem više nije bilo tržište rada – već nezaposleni.“ (str. 112p)
Tu netrepeljivost je na svojoj koži osjetila i Jana Herrmann, samohrana majka troje djece, nezaposlena od 1991. godine. Jednog dana je posjećuje čovjek iz ARGE-a, službe za zapošljavanje, odnosno službe koja vodi brigu o nezaposlenim. „On joj čita neko pismo. Neko piše kako gospođa Herrmann sa visokog prizemlja ima ljubavnika. On svakog petka poslijepodne dođe u svom golfu. Tome slijedi tačan opis auta, broj ragistarskih tablica. Tek ponedjeljkom u pet sati ujutro ljubavnik opet napušta stan. Pismo nema pošiljaoca. Radi se o anonimnom upozorenju koje čovjek iz ARGE-a slijedi. Gleda je potišteno, kao da je upravo pročitao lanac indicija za neki kapitalni zločin. Kao da se duboko nada da će provjera iznesenih optužbi rezultirati makar olakšavajućim okolnostima.“ (str. 165) Nezaposlena Jana Herrmann čak nema pravo ni na privatnost. Niti joj je dozvoljava susjedstvo, niti ARGE. Njemačka plaća stanarinu Jani Herrmann ali ne i njenom ljubavniku, stoga ima i pravo da vodi malo intenzivniju brigu o svojoj štićenici. Poriv za pisanje anonimnog pisma čovjeku iz ARGE-a savršeno je jasan. „Postoje mnogi ljudi koji su zavidni, kaže čovjek na sofi. 'Na samohranu dugotrajno nezaposlenu ženu sa troje djece?' pita Jana Herrmann. Zavisti ima svugdje, odgovara čovjek, a naročito u ovakvim vremenima.“ (str. 176)
„Životne priče ljudi u ovoj knjizi njima, tj. političarima, i nama zapravo nikako ne bi smjele dozvoliti da se smirimo. One pričaju o nevoljama, padovima, dugovima, očaju, nedobivenim mogućnostima i uskraćenim pravima, o mnogima stvarima, dakle, kojih većina ljudi u ovoj zemlji, na svu sreću, ostaje pošteđena – koje ih, međutim, i ne zanimaju nešto posebno.
Priče govore o naporima tih ljudi da unatoč siromaštvu vode jedan dostojanstven život, o tome da se ne odriču svojih prava, ni zbog svoje djece kojima nekada treba biti bolje nego njima samim.“ (str. 208)
Svi ljudi o kojima ova knjiga priča u nevolju su dospjeli uglavnom bez svoje krivice. Ili su od samog početka bili osuđeni na život kakav su vodili ili su okolnosti bile takve da su dospjeli na samo dno. Ali svi se oni bore kako ne bi bili otkačeni.
Tako i mladi Patrick iz Kölna koji je „dva puta [...] bježao sa terapije. Stoga su ga na šest mjeseci strpali u zatvor. Kada je izašao, opet je bio na heroinu. Majka mu je otvorila vrata i pustila ga da uđe, bez razmišljanja.“ (str. 45) Otac ga je napustio kada je imao dvije godine, očuh ga je tukao, u školi je djelovao odsutno i bio je loš đak. Ponavljao je peti i šesti razred, dospio u loše društvo, prekinuo srednju školu. „Sve što je trebalo izbjegavati jer donosi zlo, od tada je jurilo kroz njegov život. Spid i heroin, razbojnička ucjena, krađa i provala. Pogrešni prijatelji. Napadali bi ljude, prijeteći im batinama, otimali im novac i bježali. To je bilo tako lako. Dilera su plaćali ukradenim mobitelima. Gutali bi tablete protiv straha, pa sa DVD-plejerom išetali iz robne kuće. Kad god bi u Kaufbeurenu neko ispod dušeka sakrio 1000 maraka – ako bi oni to saznali, otišli bi po novac.“ (str. 49) Patrick je sam otišao na rehabilitaciju. Danas pohađa tas, državno priznat kolegij za dalje obrazovanje gdje je dobio drugu šansu i gdje naknadno nastoji steći srednjoškolsku diplomu. Najbolji je učenik.
Tako i Walter Edler, beskućnik iz Hamburga, koji je bio jedno od desetoro djece u veoma siromašnoj porodici. „Djeca su stalno bila u potrazi za hranom. Donosili bi sve što se moglo ponijeti. Bili su mali kriminalci koji su svojoj majci htjeli pomoći i malo je usrećiti. Od Waltera Edlera je postao grubijan. Sa 15 je zaglavio u domu za teško odgojivu djecu.“ (str. 128) Walter Edler nije imao nikakve šanse. „Waltera Edlera je život ipak odveo pravo u zatvor. Razbojništvo, tjelesna ozljeda, krađa i još nekoliko drugih delikta. Onda su ga osudili zbog pljačke, imali su samo indicije, ne i dokaze, saučesnike nikada nisu uhvatili, a Edler je šutio i tvrdio da je nevin. [...] U zatvoru je ukupno odležao 22 godine. [...]
Svijet s druge strane zatvorskih zidova mu tokom svih tih godina i nije nešto nedostajao. U tom svijetu je on bio gad. Sada je bio sam sa sobom i morao je to izdržati. Bavio se tai-čijem i boksom, njegovao jednog sokola, uzgajao papigice, postao stolar i trener. 'U zatvoru sam bio jedan od dobrih, rado sam otišao tamo', kaže on, 'bilo je važno to što su me zatvorili.' [...] Eder uopće više nije htio van.“ (str. 129) Nakon što je izašao iz zatvora, „prihvatao je samo takozvane poštene poslove.
Samo mu nije bilo baš jasno šta se podrazumijeva pod poštenjem. Rintao je kao da radi puno radno vrijeme, plaćali su ga kasno, na crno i loše, a osim toga je i kvario uvjete na tržištu rada. U njemu nisu vidjeli ni stolara, ni trenera boksa, ni eko-povrtlara. [...] Sve dok mu poguren stav nije postao tortura pa se morao ispraviti. Na koncu je pustolov opet nekom razbio njušku. Lom vilice. Deset mjeseci zatvora. 'To je za mene bio odmor', kaže on.“ (str. 131) I junak ove priče već nam je poznat. U romanu Berlin Alexanderplatz Alfreda Döblina, glavni junak Franz Biberkopf biva otpušten iz zatvora i to doživljava kao početak kazne. Sve što želi jeste da živi pošteno. Samo što se on ništa ne pita. Ipak, Walter Edler je na neki način pobjednik. „'Sama pomisao na to da više ne pijem svako me jutro čini sretnim.'“ (str. 134)
Ovdje nisu spomenute sve priče ispričane u knjizi. No, jedno je zajedničko svima njima. „Kada tvrdimo da su ti ljudi otkačeni, to većini njih smeta. Zato što oni čine sve kako bi bili dio društva. Njihovi napori su često mnogo veći od napora onih koji nisu otkačeni. Moraju smoći više snage od ljudi kojima je dobro. U tome se sastoji njihov uspjeh. Zbog toga i razgovaraju s nama – kako bi nam predočili svoje uspjehe. Zbog toga imaju hrabrosti dopustiti nam da bacimo pogled u njihove živote.
Unatoč svim brigama koje poznajemo iz naših normalnih života: Stupamo u nama nepoznat svijet. Riječi koje imamo u našem repertoaru taj svijet možda ne opisuju prikladno. Portretiranim se često ne sviđaju. Kako uspjeti u takvom približavanju bez uzajamnog povređivanja, za to postoji malo primjera ili pravila, a ne postoji nikakava rutina.“ (str. 208) Jedini način jeste da doista stupimo u dijalog s tim ljudima, što i jeste osnovni cilj ove knjige, da omogući dijalog. Da nam zaista omogući istupanje na već spomenutu granicu, kako bismo mogli baciti pogled preko nje. Kako bismo zaista vidjeli šta se dešava. Kako bismo te ljude zaista upoznali. Kao što je to učinila i zubarka Kirsten Falk iz Berlina, jedna od malobrojnih zaposlenih ljudi iz ove knjige čija priča zaslužuje da bude ispričana. Ona u Berlinu, pored svog redovnog posla, svake sedmice besplatno popravlja zube ljudima kojima je to prijeko potrebno, beskućnicima. I to u jedine dvije takve ordinacije širom Njemačke. „Pošto su ljudi tu bili tako prljavi, ponekad su joj se gadili. Kada bi nekoga dodirnula, odmah nakon toga bi oprala ruke vodom i sapunom. Na putu kući bi je beskućnici pozdravljali stiskom ruke. To joj je bilo neugodno. Iako je nosila bijelu radnu odjeću, svoju odjeću bi kod kuće bacala u mašinu za veš i tuširala se. 'Trebalo mi je pola godine', kaže ona, 'da ljude više ne opažam samo preko njihove vanjštine. Nakon pola godine sam poznavala njihove životne priče. To je od njih napravilo ljude poput mene same.'“ (str. 226)
Knjiga završava pomalo nevjerovatnom pričom o Elki Reinke, ženi koja je 13 godina bila nezaposlena, a onda postala zastupnik u njemačkom Bundestagu. „Elke Reinke je prva dugotrajno nezaposlena osoba u njemačkom Bundestagu. Iako je ona oličenje svih onih problema koji su ekstremno izmijenili zemlju, prema njoj se ophode kao prema nekom egzotu. Na javnom zasijedanju frakcije novinarima treba pokazati voznu kartu s kojom je – još kao nezaposlena – stigla u Berlin. Trče za njom sa mikrofonima. Uvijek treba pričati o onim vremenima. Reporteri iz inostranstva se čude njenom mandatu i oduševljeni su time šta je sve u Njemačkoj moguće. I to baš zbog nje.
U novembru stoji u svojoj banci i bulji u broj 7009 na izvodu s računa.“ (str. 242)
Elke Reinke je dobila rijetku priliku da svoju priču ispriča pred njemačkim Bundestagom, dakle pred upravo onim ljudima koji su donijeli sve te zakone o nezaposlenim. Zakone koji su stvari pogoršali umjesto da ih poprave. Nadala se da će konačno dobiti mogućnost da svima ukaže na probleme nezaposlenih koje drugi zastupnici sebi ne mogu ni zamisliti, da će im uspjeti otvoriti oči o stvarnim problemima ljudi o čijim sudbinama oni odlučuju. No, „kada je Elke Reinke [...] držala svoj prvi govor u parlamentu, većina prisutnih je nije slušala. Reinke pripada ljevičarskoj frakciji, tu je ignorancija prva parlamentarska dužnost. Pri tom je pričala šta to znači kada živiš od 331 euro novčane naknade za nezaposlene mjesečno – što su parlamentarci u ime naroda bili odlučili nekoliko mjeseci ranije.“ (str. 207)
„Izvan frakcije je nijedan zastupnik nikada nije zamolio da detaljnije ispriča svoju priču koju je nagovijestila u svom sedmominutnom govoru. Možda će u odboru nekad doći do razgovora, kaže Elke Reinke. Ona je u odboru za porodicu, seniore, žene i mladež. Nedavno je Ministarstvo za porodična pitanja pozvalo odbor na ručak. Sjedila je u blizini Ursule von der Leyen. Ministrica je mogla upitati nešto. No, nije to učinila. Možda ionako već sve zna, razmišlja Elke Reinke. Pa svi političari mogu vidjeti probleme svugdje u zemlji. Misli ona. Pa prošapuće: 'Ali, kako onda uopće mogu mirno spavati?'“ (str. 247)