Hadžem Hajdarević

GROBLJE KUĆNIH LJUBIMACA

Sarajevske Sveske br. 41-42

(Odlomak iz romana u rukopisu Gdje si ti ovih godina)

Ne znam šta mi je bilo u nastavku moga razgovora s Atifom Meškom i nakon bogzna koje ture pića, sad se kajem što je tako ispalo, ali ispričao sam mu koji me je posao snašao u Njemačkoj i zašto me je baš taj posao u izbjeglištvu natjerao na bježaniju u Švedsku. Ima trenutaka kad ne želimo izreći ono što govorimo, ali bez obzira na to, riječi same počnu opadati s usta.
Ništa me Atif nije pitao, ni gdje sam sve bio u izbjeglištvu, ni šta sam radio, a ja sam mu, iznenađujući i sebe i njega, odmah sve rekao. (Potrebu da mu malo više pričam o izbjegličkim danima samome sebi sam opravdavao željom da on meni priča o ratu, o Ibrahimu Barlovu i svemu što bi moglo poslužiti kao dodatni radni materijal za roman u nastajanju.)

U Stuttgartu me, pričao sam, prihvatila jedna njemačka porodica. Beckenbauerovi. Bio sam kao u najmu. Ali, sve regularno, sve u papirima, s ljekarskim uvjerenjem, čak i razgovor sa psihijatrom i socijalnim radnikom. Imao sam malu mjesečnu platu. Gazdarica Gretta imala je toliko kućnih ljubimaca, šest mačaka, četiri psa, i dva raznospolna hrčka na balkonu, koji se nisu međusobno podnosili, kanarinca malino, tri papige, veliki akvarij na terasi kuće, koji bismo unosili u jednu sklonjenu prostoriju tokom zimnijih dana, da ništa drugo nisam radio nego vodao džukelice u šetnju i, popodne, bavio se gazdaričinim mačkama. Najviše su mi muke zadavali škotski fold i orijentalna dugodlaka mačka. Osobito kad bi se nećkali jesti a žutosmeđa somalijska mačka sve bi u trku pojela.
Brzo sam uvidio da je i gazdarica Gretta neka vrsta kućnog ljubimca. Kako nisu imali djece, muž se prema njoj više odnosio kao prema mački koju mazi ili kao prema kujici kojoj sve udovoljava negoli kao prema supruzi. Tepao joj je i kad bi prošao kraj nje prema toaletu, lično frizirao i stavljao viklere na glavu, trljali su se navečer ispred televizora licima poput mačaka, njuškali nosevima kao životinjice. Nikad nisam vidio da ju je poljubio. Gretta je u tim trenucima nježnosti umjela puštati takav glas kao mačka koja prede. Kad bi počela zavijati u kuhinji, bio bi to znak za Wolfganga da se mora hitno javiti. Jednom mi je, u piću, povjerio da je, siromašan, bez igdje ičega, došao iz najdalje seoske zabiti sa Schwarzwalda, a da ona, Gretta, ima vrlo poštovan grofovski pedigre. Pogibija njezina djeda i oca u SS-trupama, negdje u južnoj Evropi, “možda i u toj vašoj Bosni”, pretpostavljao je Wolfgang, nije joj mogla oduzeti ni gramić od poštovanja koji je nadaleko uživala.
Kad sam malo bolje naučio njemački, u susjedstvu su mi dali do znanja da Beckenbauerovi nisu samo bogata, nego i porodica vrlo neobična za njemačke prilike. Nisu mi morali govoriti, gledao sam to svaki dan. Izdvajali su se čak i u privilegiranosti da obiteljski psihijatar dolazi, radi redovnih sesija, njima, a ne da oni odlaze u psihijatrijske ordinacije. Koliko su bili čudni najviše sam se uvjerio kad je uginula gazdaričina burmanska mačka Mio. Bio je to moj tek dvadeset prvi dan kod Beckenbauerovih. Mio se izdvajala od ostalih mačaka ljubimica sjajnim krznom boje šampanjca. Svim drugim mačkama nametnula se najvažnijom za Grettinu pažnju. Bila je toliko vezana za gazdaricu da bi, osjećao sam, i zaplakala kad bi gazdarica krenula gdje u grad bez nje. Zbog smrti Mio, Gretta je dva dana plakala i bila bijesna na cijeli svijet oko sebe. Niko joj nije smio prići. Muž Wolfgang slao je mene da ožalošćenici donosim tablete za srce i za smirenje, ali da, svaki put, zagrijem vodu tačno na 30 stepeni. Činilo mi se da gazdarica i mene gleda kao krivca zbog smrti miljenice Mio. Sva sreća, mislio sam, što sam to jutro vodio dalmatinera u šetnju i što mi je baš ona rekla da se ne vraćam do podneva. Obdukcijom je ustanovljeno da je mačka uginula od mišijeg otrova. Kako, čudio sam se, jer bih prije sebe zamislio kako jedem miša negoli tu razmaženu burmansku mačku.
A kad smo, porodično i ceremonijalno, otišli sahraniti nesretnu Mio, saznao sam da Beckenbauerovi imaju posebnu parcelu koju su velikodušno darovali za groblje kućnih ljubimaca. Na vratima brižno uređene željezne ograde pisalo je: GROBLJE KUĆNIH LJUBIMACA.
Ljubimci pokojnici imali su uređene nadgrobne biljege. Gazdarica i gazda su se voljenom mačku Fritzu zahvaljivali na “devet lijepih i vjernih godina”. Na grobu papige Pepi pisalo je: ”Ponovit ćeš nam sve svoje vesele priče u Raju”. Psima su, uglavnom, slova utisnuta u obliku koske. I nadgrobna ploča najčešće je bila imitacija raširene koske.
Nakon Mijine nesretne smrti saznao sam da se u novinama objavljuju i oglasi-osmrtnice za kućne ljubimce. Na Mijinoj osmrtnici je pisalo:

Mila naša Mio, iznenada se prekinu tvoj veseli i skakutavi mačiji život. Oteše nam te zlotvori, oni koji mrze i ljude zato što su neprijatelji životinjama. Ostala si zauvijek živjeti u našim tužnim srcima.
Počivaj, sa svojim divnim šapicama i nježnom njuškicom, u miru i cvijeću!

Vole te: Gretta i Wolfgang

Dio osmrtnice bio je prenesen i na nadgrobnu ploču stradale mačke. Samo je izostavljen onaj dio u kojemu se spominju zlotvori i neprijatelji životinja.
Od toga dana, kad je sahranjena Mio, i slijedećih jedanaest mjeseci i dvadeset jedan dan, bio sam grobar i čuvar groblja za kućne ljubimce. Saznao sam da je burmanska mačka Mio bila treća Grettina mačka sahranjena u tom groblju. Ne znam čije su bile ostale mačke pokojnice. Brižljivo sam uređivao i grobove dva njemačka boksera, jedne čivave, dva policijska psa koji su, nakon što su prestali s aktivnom službom, bili povjereni Gretti i Wolfgangu, jednog njemačkoga lovnog terijera, čak je u groblju bila i humka bosanskog vlašićkoga tornjaka, zatim grobovi nekoliko papiga i kanarinaca. Zlatne ribice su, koliko sam vidio, bile u zajedničkoj grobnici. Godio mi je boravak u ovome neobičnom groblju jer sam mogao pušiti koliko sam htio. Dušama kućnih ljubimaca nije smetao duhanski dim.
Sve vrijeme sam se upinjao smoći hrabrosti upitati Beckenbauerove kako je ovdje dospio i na koji način umro bosanski vlašićki tornjak, ali nisam uspio. Ništa nije pisalo na njegovu grobu, bile su samo dvije upopriječene koske u obliku križa. To da je baš na tom mjestu bosanski vlašićki pas znao je policijski inspektor za borbu protiv narkomanije Manuel Grass. Groblje je bilo idealno mjesto za hašišare tinejdžere. Pogotovo što je prostor prema rijeci bio potpuno neosvijetljen. U ljetnjim mjesecima bi napušene mladiće i djevojke hvatali kao pijane mušice. Manuel je imao izvježban nos za drogu. Zbog pojavljivanja narkomana blizu groblja kućnih ljubimaca i mene su više puta pretresli od čarapa do kačketa. A kad sam, pri prvom pretresu, dvojici policajaca rekao da sam iz Sarajeva, da u Bosni bjesni rat, nemamo mi vremena za drogu, odveli su me u policijsku stanicu i ispitivali bavim li se preprodajom oružja i municije. Da nije došao Wolfgang (kao da je znao gdje se nalazim ili su ga, ne znam, zvali), zadržali bi me, vjerujem, nekoliko dana. Pustili su me uz izvinjenje. Potpisao sam i neke papire, pa je gazda Wolfgang, u moje ime, naplatio odštetu za neovlašteno privođenje i zadržavanje u pritvoru. Sav novac sam, preko Crvenog križa, poslao djevojci Nini, koja je iz Sarajeva, sa svojima, još u aprilu 1992. izbjegla u Zenicu. Nisam joj rekao kako sam došao do novca. Nisam joj ni mogao reći da radim kao čuvar u groblju kućnih ljubimaca.
Baš tog dana, kad smo se vraćali iz policijske stanice, pitao sam gazdu Wolfganga Beckenbauera kako je u Švabiju došao vlašićki pas ovčar i kako je skončao svoj život. Zgrčen izraz Wolfgangova lica opomenuo me je da mu ne prija moje pitanje. Zbog njegova zgrčena lica nisam se odvažio upitati gazdaricu Grettu ništa o psu bosancu.
Među ukopanim životinjama bili su i kućni ljubimci njihovih susjeda. Mačke su bile na jednoj strani, psi malo bliže ogradi, dok se do grobova ostalih životinja trebalo napraviti stotinjak koraka prema rijeci. Gotovo je svaki grob bio maštovito uređen, obično s fotografijama preminule životinje i prigodnim tekstom na nadgrobnoj ploči.
Jedna baka je, gotovo svako jutro tokom ljetnjega rapusta, dovodila krhku pjegavu djevojčicu Synke na grob konjića ponija. Na ploči je stajao naslikan konj s krilima i sa zlatastom prašinom na nozdrvama i oko nogu. Ispod je pisalo: “Volimo te, voljeni Amy”. Poni Amy je tog nesretnog jutra, pričale su i plakale uglas i baka i unuka, izišao na cestu. Naletjelo je auto i poni je ispustio dušu na licu mjesta. U autu je, rekla mi je baba kad se njezina unuka malo odvojila od nas, bio neki pijani Turčin, pa je osula paljbu po muslimanima kao najgorim pijanicama koje je ikada srela u svome životu. Prešutio sam da sam i ja musliman, da, tačnije, potičem iz muslimanske porodice, i da i ja volim popiti.
Penzionerka Helga obilazila je pokojnicu brazilsku dogu. Kuja se zvala Samba. Pseto ju je spasilo smrti tako što je toliko lajalo i zavijalo u stanu kad je dobila srčani udar da su komšije morali razvaliti vrata, a kad su vidjeli Helgu prostrtu u hodniku s rukama na grudima, nazvali su hitnu pomoć i otpremili bolesnicu na kardiologiju. Direktor Bolnice je, posebnim odobrenjem, omogućio da kuja Samba može dolaziti Helgi jednom dnevno, jer ju se nije moglo trpiti od silnog zavijanja gdje god bi ju se odvelo. Dok je Helga bila u bolnici, Samba je spavala ispod prozora. “Umrla je”, plakala je baka Helga, “od starosti, kao što ću i ja...”
(Atifu nisam ispričao, ne bi me razumio onako buljav, iznenađen, povremeno s krompirastim izrazom lica, da sam neko vrijeme bilježio životinjske sudbine i drame ljudi koji su ih voljeli. Želio sam, boraveći u Švedskoj i sjećajući se izbjegličkoga posla u Stuttgartu, napisati dramu koja bi se mogla zvati “Groblje kućnih ljubimaca”, neku svoju postorvelovsku životinjsku farmu, ali, kako je to bilo u vrijeme Srebrenice i masovnog stradanja ljudi u toj istočnobosanskoj enklavi, postidio sam se takvih razmišljanja i odustao... Znam da bi otac rekao: “E, hvala Bogu, kad se u nečemu i Halim može postiditi”, a majka bi, sigurno, krenula da me zaštiti: “Zašto se, Muzafere Hajdareviću, ne bi mogao postiditi? Ima u njemu i Žigića iz Župe!”)

Gazdarica Gretta bi mi, kad bih, vodeći jednog ili dvojicu cuka u šetnju (najčešće su to bili kavalir spaniel, ženka koju su zvali Tea, i škotski dugodlaki ovčar Nelson), kretao u pravcu groblja za kućne ljubimce, davala i buket pripremljena cvijeća koji sam nosio na grob njene ljubimice mačke Mio. Jednog mi je jutra predložila da na Mijinu grobu, nakon što pažljivo isplijevim lijehicu ciklama, čitam neku od Grimmovih bajki. Ponio sam knjigu, nisam čitao na groblju, uz posmrtne ostatke mačke Mio, ali jesam čitao dok sam za željeznu ogradu držao svezana psa Sultana, labradora retrivera, podmićujući ga kostima prokrijumčarenim u džepu mantila. Kad sam ugledao unuku i baku kako nose cvijeće za tragično uginuloga ponija Amya, brzo sam odvezao Sultana i pomilovao iza ušiju, da me ne oda... I gazdarica Gretta bi često donosila cvijeće na groblje kućnih ljubimaca. Bilo bi to u danima kad bih ja imao obavezu po cijeli dan saditi ili plijeviti ruže i razno drugo cvijeće, te natapati travu, pogotovo u vrijeme augustovske suše. Beckenbauerovi su planirali, blizu kapije groblja, dovesti vodu, napraviti malu česmu, za to su već angažirali jednog inžinjera Talijana, ali svečano otvaranje nisam dočekao.
Navečer bi se uz neke životinjske grobove upalile mirisne svijeće, uglavnom one koje su bile tek donesene... Inžinjer elektronike Müller uredio je da se paljenjem svijeća uz grob njegove mace pokojnice upali i CD na kojemu je snimljeno mačkino predenje, mjaukanje, i cvrkuti ptica, šumovi prirode osobno snimljeni na padinama Schwarzwalda, ali morao je ubrzo odustati od bilo kakvih zvukova kad su se mnogi pobunili da glasanje mački i bilo kakve divljači ugrožava duše njihovih ljubimaca pasa. “Zamisli”, rekla mu je, zajapurena, penzionerka Helga Graf, “zamisli da ja donesem CD s glasom moje doge Sambe, kako bi se onda ponašale mačije duše?”
Dobra i otmjena starica Helga Graf jednu mi je večer, dok je unučica Synke čupkala travčice na grobu pokojnog ponija, prijateljskim tonom rekla: “Razmišljala sam nešto, gospodine, ali sve ove životinje, pa i različite vrste životinja, pripadaju jednoj te istoj religiji, jednom Bogu, svaka im molitva odgovara i svakom našom molitvom prema njima mi molimo za sebe...” Njene riječi miješale su se neodređenim mirisom paljevine što je dolazio iz pravca rijeke. Grupa mladića i djevojaka žurila je prema obali. Čvrsto sam za povodac držao gazdaricina miljenika Sultana i jedva čekao da starica ode pa da mirno zapalim cigaretu. “Nisam o tome razmišljao, draga gospođo Graf... Zanimljivo, to razmišljanje vrlo je zanimljivo...” (Mislima mi, poput vjetra, prođoše televizijske slike porušenih bogomolja u Bosni.) Gospođa Helga Graf nije ni očekivala da se sa mnom, kao čuvarem groblja kućnih ljubimaca, upušta u ikakvu dublju filozofsku raspravu, samo je rekla to što je imala reći, pa pozvala unučicu Synke da krenu, jer samo što nije smrklo i roditelji djevojčice mogli bi se zabrinuti.
Atif me je gledao prvo s hinjavim smijavicama na kraju usana. Ali, kako je moja priča odmicala, postajao je sve ozbiljniji. To su oni trenuci kad ljudsko lice samo otkrije unutarnje čovjekovo pitanje: Bože, čujem li ja to što čujem? Nekoliko je puta zašarao pogledom po caffeeu sluša li nas neko.

(Atifu nisam ispričao ni to kako su me mjesecima mučili košmarni snovi. U san bi mi najčešće dolazila mačka Mio, pretvarala se u lijepu ženu ukošenih očiju i pjevušila:

Cura sam iz Myanmara
Izbjeglica s pet sestara...

Mio bi me mučila grebanjem toliko da bi mi se leđa pretvarala u oranicu. Često bi imala Ninin glas. Prilazeći mi na prstima, u bijeloj haljini do poda, više je postajala mačka negoli ljudsko biće, mjaukala je i uzvijala repom do plafona... I uvijek bi se u neposrednoj blizini našao neko koga poznajem: rodica Senka, mama Halima, jednom otac s akvarijem u rukama, brat Hazim ispružen ispod trešnje dede Saliha na Dobrunu, Sanja i cijelo društvo iz bifea Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ne znam ko sve ne, pa bih se budio u znoju i bunilu koje bi me držalo cijeloga slijedećeg dana. Kad bih se noću trgnuo usred sna, trudio bih se da nikako ne zaspim do jutra... Ne bih stigao ni nabrojiti koliko su me puta u snu progonili i grizli Grettini psi ljubimci. Najgore je bilo kad sam jednu noć morao proboraviti na groblju kućnih ljubimaca, jer je tih dana nekoliko manijačkih grupa otkopalo više grobnica životinja tražeći navodne zlatne ogrlice ukopane na vratovima sahranjenih pasa ili mačaka. Na groblju me je, duboko iza ponoći, uhvatio san poput nervnog lijepka od kojega nema spasa. Istom su me, sa svih strana, napali razjareni psi, mačke s podignutim šapama, neke čudne sitnouhe životinje trouglasta nosa, jazavci što su se zatrkivali glavama među noge... Probudio sam se stotinjak metara ispod groblja, nadomak rijeke, ne znajući kako sam mogao dospjeti na to mjesto.
(Istoga tog dana umro je moj mudri dedo Salih. Za vijest sam čuo tek deset dana kasnije, kad sam uspio, preko radioamatera, čuti se s ocem. “Dženaza je bila na Bistriku. Nije bio ni bolestan, samo je mirno preselio”, govorio je otac. Glas mu je odjekivao kao da prolazi kroz kanjon napunjen mrežama. S Ninom bih se čuo najmanje jednom sedmično. Telefonom smo ugovorili da stupimo u brak istog onog dana kad ja stignem u Bosnu, ni dan jedan jedini kasnije. Prije ću Zenicu do nje i njezinih negoli ću u Sarajevo. Nini sam sve vrijeme govorio da radim u jednoj tvornici za proizvodnju hrane kućnim ljubimcima, ima i psećih hamburgera, i čokoladica za sve životinjske vrste, a ona bi znala reći: “I nama šalju neku hranu kao da smo kućni ljubimci, samo što konzerve ikar iz humanitarne pomoći neće bosanske mačke, ni psi...” Prvo što sam pomislio jest da dedo Salih neće dočekati praunuka ili praunuku, a sve vrijeme je govorio da bi to, kao malo šta drugo na ovome svijetu, želio.)

Napadi glavobolje, kao da je u pitanju padavica, povećavali su mi se iz dana u dan. Bolest sam morao kriti kako me Beckenbauerovi ne bi otpustili s posla. Jedino sam gazdu Wolfganga, onog dana kad sam čuo za smrt dede Saliha, očajnički zamolio da više ne mogu noću čuvati groblje, makar to bilo i dva puta sedmično, bojim se, užasno teško sanjam, a on mi je, smijući se, ispričao kako je brzo otkriveno da su priču o navodnom zlatu što se ukopava s kućnim ljubimcima proturili u crkvama i u nekoliko štutgartskih džamija oni kojima se nije dopadalo da se, prema njihovu svjetonazoru, životinje tretiraju, mimo Božijega reda i zakona, kao ljudi...
Toliko sam se loše osjećao da se, tih dana, nisam javljao ni svojoj djevojci Nini, sada, supruzi Nini... Sutradan sam, opet, sanjao Miu, samo što je sada bila samo umiljata mačka, s kojom se igrala moja rodica Senka iz Župe i molila me da maca Mio zauvijek ostane u njihovoj kući u Župi... U snu su bili i dedo Salih i nena Altuna i nisam se pitao šta oni imaju tražiti u Župi, zašto nisu na Dobrunu.

– Zbilja, groblje kućnih ljubimaca? – širio je ruke Atif.
– Tako je.
– I mi smo u mome selu imali jedno takvo groblje. Zvali smo ga Mrcinjak. U gusto glogovo trnje bacali smo sve što bi krepalo i sve što nam ne bi trebalo. Uz leševe mačaka, paščadi, potrovanih miševa, oglodanih kostiju životinja, njihovih koža i utroba, bili su i leševi auta, ishrdana bijela tehnika, i nije ga bilo, majčin-si-sine, ko bi, u gluho doba, trijezan smio tuda proći... A je li bilo kakva obreda pri ukopavanju – brecnuo se Atif, bježeći od tog svoga Mrcinjaka.
– Bilo je. Baš kad su ukopavali burmansku mačku, onoj djevojčici Synke su dali da, baš na grobu Mio, čita Grimmovu bajku Mačak u čizmama. Bilo nas je osmero. Muškarci su skinuli kape. I dok su dva grobara, Grka, nabacivali zemlju, a Synke čitala bajku, čuo sam, ispred sebe, gazdu Wolfganga kako šapće supruzi Gretti: “Pa Mio je bila žensko”? “Zato joj u raju i treba neki dobar mačak u čizmama!” – ozbiljno je odšapnula Gretta.
– Kad bi, onda, stigli na grobove svoje familije, rodbine? – čudio se Atif, zavijajući konac na rukavu košulje oko dugmeta, koje samo što nije spalo.
– Išli su, nedjeljom i vjerskim praznicima. Ja tamo nisam morao ići, nisam ni išao...
– A je li gdje bilo naših ljudi, izbjeglica iz Bosne... Jesi li se s nekim družio u Njemačkoj? – upita Atif.
– Bilo je... Stuttgart se prolamao od izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Izbjegavao sam ih. Sebi sam to opravdavao poslom kojim se bavim. Bilo mi je licemjereno ići na demonstracije podršci Bosni i njezinoj slobodi, a ja, šta da kažem, pobjegao od puške i rova... Okupljali su se oko džamije, imali su čak dva bosanska džemata, pa oko nekih zavičajnih udruženja, humanitarnih klubova, tamo me nije bilo... Nisam ti ja, Atife, baš neki pobožnjak...
– E, moj Halime, ti meni o cukama i macama, a ja, Boga mi, mislio da hoćeš pitati šta o Ibrahimu, o ratu, kako se branila Bosna naša ponosna... Mislio sam da ćeš me pitati šta u vezi te knjige koju pišeš za Ibrahima, nisam ni sanjao da ćeš mi pričati o životinjama i njihovim grobljima!
– Nikom ovo nisam pričao, Atife! Ti si prvi – i već sam se pokajao što sam o tome govorio. – Nisam najsretniji ni što sam tebi pričao, shvati to kao da ti se povjeravam. Zbog tog posla sa životinjama, pogotovo onim mrtvim, pobjegao sam u Švedsku. I danas ponekad sanjam krupnog psa Sultana, kojeg sam podmićivao kostima što sam ih krio u džepu, još čujem mjaukanje Mio i silnih mačaka koje sam, kao razmaženu ili nesretno stradalu djecu, morao paziti i žive i mrtve. Kad na ulici sretnem mačku ili psa, pređem na drugu stranu. Ne znam kad sam posljednji put prošao kroz neki sarajevski park. Titovom ulicom uvijek idem onom suprotnom stranom od tramvajske pruge. Sav sam protrnuo kad smo, gore prema Treskavici, naišli na ono mače.
Atif se opet iznenađeno zagledao u mene.
Ispričao mi je da je i Ibrahim, na početku rata, imao lijepoga vlašićkog tornjaka. Zvao ga je Majstor i, dodao je, “možda je neki rođak tog Njemičina vlašićkog tornjaka?” Majstor je jeo kao četiri borca. Možda su ga zato otrovali u brigadi? Niko nije znao ko je mogao nauditi Majstoru. Svi govore Mustafa Biščević, dok je bio komandant Brigade...
– Ibrahim je više volio Majstora nego rođenog brata. Brata se odrekao jer je, kao oficir JNA, ostao u Beogradu. Volio je Majstora više no i mene, koji sam mu i danas bliži od brata... Nemoj da bi ga šta o tome pitao!... Moglo bi ispasti da si ti, iz Njemačke ili Švedske, Majstoru dobacio otrov.
– Neću ga ništa pitati! Je li Majstor ukopan, sahranjen? Šta je bilo kad je uginuo?
– Ja sam ga, s dvojicom boraca, odvukao duboko u šumu i zakopao ispod jele.

Nisam mogao ni pretpostaviti da će moja iznenadna ispovijest Atifu o groblju kućnih ljubimaca i poslu što sam ga radio u izbjeglištvu pomoći da mi se on otvori više nego sam mislio. I više nego što je, pretpostavljam, i sam htio. Pomislio sam da mu kažem da moju priču prihvati kao priču s prijateljskim povjerenjem, ali sam odustao. Kome to Atif ima pričati? I šta ako je nekome ispriča?
Atif se, kako kaže, nije ženio, nije imao porodicu, pa su ga, tokom rata, koristili za najopasnije poslove. Mogao je, ustreba li, biti nevidljiv, ili letjeti, mogao se pretvoriti u šta je ko od zapovjednika poželio da se pretvori. Tako se sam osjećao. Iako to ni jedanput nije izgovorio, vjerujem da tako nije ni mislio, ali Ibrahim ga je držao kao svoje privatno vlasništvo. U svakoj je rečenici to Atif potvrđivao. U boji glasa, tikovima, povremenim pauzama dok bi govorio, tolikim koliko bi čovjeku trebalo da sažvaće metnuti zalogaj u usta, u svemu me podsjećao na svoga komandanta Barlova. Bez obzira na to, u njegovu sam govoru prepoznao iskrenost, a tad više mogu slušati negoli što govornik može govoriti.
Atif bi i glavu pomaknuo malo unazad kad bi izgovorio što je, kako je mislio, najvažnije, nakon čega bi dolazio uzvičnik jači od netom pobodene pobjedničke zastave...