Tvrtko Kulenović

GRADOVI NA OSTRVIMA

Sarajevske Sveske br. 21/22

U devetnaestom vijeku duh je obožavao jezera. U svim antologijama, čitankama, u raznoraznim prezentacijama francuske poezije toga doba, počasno mjesto uvijek je zauzimala Lamartinova pjesma Jezero / Le Lac.

Ainsi toujours poussez vers les nouveaux rivages,
Dans la nuit éternelle emportes sans retour,
Ne pourrons – nous jamais sur l'océan des âges
Jeter l'ancre un seul jour?

Pjesnik je na jezeru čekao svoju dragu, da budu zajedno, a možda i da se njeno stanje uz tu klimu malo popravi. No ona je bolje znala. Pisala je: „Ti znaš kako su gadni ovi moji dani sa napadima kašlja. Ne mogu dozvoliti da svi ostali gosti hotela zbog mene trpe. Doći ću čim ovo prođe.“

Priča je lijepa i tužna ali pjesma joj je izbrisala tragove kako i mora biti, samo je ostavila jezero. Pitanje je može li jezero podnijeti tu količinu emocije, tu mudrost emocijom izazvanu, može li sve to stati u lavor vode? Nošeni prema novim obalama, u vječitu noć vođeni bez povratka, bez mogućnosti da makar za trenutak negdje bacimo kotvu, zar to ne pripada moćnom, velikom moru? Ili u početku moćnoj i velikoj rijeci koja će također završiti u moru. More, tuđe i nepoznato, koje će ostati tuđe i kada prestane biti nepoznato, prostor je koji najbolje odgovara vremenu koje dolazi poslije smrti i koje je i danas tuđe, ako i nije više nepoznato. Zašto dakle ne more, veliki talasi koji udaraju u obalu sa tutnjavom koja je muzika ispraćaja?

Ali duh je bio opsjednut jezerima, more je pripadalo profesionalcima. Mrtve mornare zamotavali su u navošteno platno i spuštali u more. Žene mornara i ribara stajale su ili sjedile na obali i gledale more, uvijek samo more. Ali ubrzo će doći do velike promjene i sve će biti jasno. Baudelaire će napisati: „L' homme libre toujours tu chériras la mère“. Devetnaesti vijek je bio vrijeme raznovrsnog napretka, vrijeme sigurnosti i želje za sigurnošću: ako već moraš da se kupaš, lavor vode je najsigurniji. Šta ćeš na ostrvu gdje si daleko od bolnice ako ti se nešto dogodi?

Čovjek je sada shvatio da mu je more domovina, a ostrva su najdalja od kopna, najbliža domovini. Prvo dođu gradovi na moru, na morskim obalama, a zatim, još više, gradovi na ostrvima. Ostrva ne smiju biti prevelika, da se gradovi na njima izgube, najbolje je da su gradovi veći od ostrva na kojima se nalaze.

Danas je prijestolnica svijeta grad na ostrvu. Preletio sam ga prvi put avionom predvečer i vidio ga onakvog kakav se vidi na nekim turističkim fotografijama: vrh Manhattana bio je u nas uperen i zbog obline Zemljine kugle blago ispupčen zbog čega su se vrhovi njegovih ogromnih zgrada razilazili, slika se širila, sve je djelovalo kao jedan nevjerovatan kameni buket. Bio je to snop babilonskih kula, novi zigurati koje ćemo s ponosom moći ostaviti u naslijeđe budućim pokoljenjima: ljudi će možda tada živjeti u vodi ili pod zemljom, ali ostacima New Yorka neće moći da se ne dive.

Zatim sam ga nadlijetao noću i tada je sve bilo ravno, pljosnato, nikakva visina ni uspnuće nije se vidjelo, ali je ličilo na Ali Babino blago. Manhattan je imao oblik nemarno bačene raskošne i razmetljive ogrlice. preko nje je bila bačena druga, pa treća, desetine i stotine sjajnih ogrlica koje su prekrile prostor tako da ni traga mraku nije ostalo između njihovih moćnih vijuga, a sve su treštale svojim najmoćnijim i najljepšim sjajem. A oko njih samo mrak, mrak i muk, more.

New York je grad na vodi više nego ijedan drugi grad na vodi koji znam. New York je više grad na vodi nego što je Venecija. Vozeći se čamcem venecijanskim kanalima suočavaš se s bajkom, ali ploveći brodom oko Manhattana zasut si čudom, sa svih strana. Vodič na brodu osjeća se obaveznim da pravi viceve, Ameri smatraju da to predstavlja dio svakog dobrog govora, ma o čemu on bio. Nakreveljit će se i reći da se s naše desne strane upravo pojavljuje Statua slobode, to jest jedna visoka zelena žena bez sisa i bez guzova. Ali koga je sad briga za sise, ti bi htio da se popneš u njenu glavu i da odande posmatraš svijet kao što je to nekad činio Murzilka sa svojim patuljcima. Koga je, koga je uostalom, uopšte briga za zelenu ženu, kad se s druge strane na tebe survavaju u visinu neboderi Manhattana. Nigdje tako kao pred njima ne postaješ svjestan istinitosti one stare izreke da se o pravoj ljepoti može samo mucati. Je li to u njima poezija sile? tako je neko, mislim baš neki Amerikanac, nazvao utisak što ga ostavljaju na gledaoca oni kozaci u Eisensteinovoj Oklopnjači Potemkin koji silazeći niz odeske stepenice pucaju u narod. Je li u pitanju neki red? Kakav je red u nejednakosti, u sirovom i surovom duhu nadmetanja? Nikad nećeš znati. Samo znaš kako veličanstveno oni padaju na tebe šikljajući u vis dok prolaziš ispod njih brodom.

Zatim se na tebe počnu obrušavati mostovi. Naravno da ih znaš sa mapa, ali na mapama se oni ne vide, ne vide se njihova stabla i njihove lijane, ne vidi se to čudesno drveće, koje u New Yorku, međutim, ipak stvara šume jer u kom god pravcu baciš pogled po vodi, vidiš dijelove raznih mostova gdje se isprepliću.

Vodič kaže: „Brooklyn Bridge. Kad je pušten u saobraćaj bio je dvostruko duži od bilo kojeg mosta do tada načinjenog u svijetu. Svečano otvorenje bilo je u maju 1883. Hiljade ljudi došlo je da mu prisustvuje i u stravičnoj gužvi koja je nastala dvanaestoro ih je poginulo, bilo da su u masi zagušeni i pregaženi ili da su pali s mosta u vodu. Ali ovaj grad zna biti i disciplinovan što dokazuje onaj čuveni ili zloglasni, kako hoćete, nestanak struje. Morate biti disciplinovani i hladnokrvni ako znate da vam se lift može svaki čas zaustaviti između sedamdesetog i sedamdesetprvog sprata.“

Zatim dolazi Manhattan Bridge, čiji tornjevi-nosači su tako ornamentirani da podsjećaju na Eiffelovu kulu. Williambsbourg Bridge, sagrađen 1902., još je za metar i po duži od Brooklyn Bridega. S krme borda, zajedno obuhvaćeni pogledom unazad, tri mosta započinju čudesan ples, sklapaju i rasklapaju svoje dijelove, svoje oblike i linije, svoja stabla i svoje lijane, kao na kakvoj pokretnoj apstraktnoj skulpturi, kao u kakvoj dječjoj igri. Zatim dolazi pravo čudo, mali cirkus, Rooseveltovo ostrvo sa četiri velika stambena bloka čiji stanari prelaze preko i odlaze u svoje kancelarije vozeći se pet minuta u vazdušnom tramvaju koji ih iskrcava na uglu Druge avenije i Šezdesete ulice. Usput ste još prošli pored mnogih poznatih vam i nepoznatih čuda s lijeve i s desne strane, pored Wall Streeta, Zidne ulice, koja se tako zove zato što su prvi Holanđani, trgovci i ostali, koji su živjeli na vrhu Manhattana, na tom mjestu bili podigli visok drveni palisad da se zaštite od Indijanaca koji su gospodarili ostatkom prostora, pored luke, pored muzeja starih brodova u Južnoj ulici i helikopterske luke za razgledavanje grada nedaleko od nje, pored ogromnih kompleksa i sasvim malih kuća sačuvanih zato da bi se osjetilo da i Amerika ima istoriju, a ne samo Yankee stadion.

Tek onda ste spremni da uplovite u bajku, u Veneciju, u Hiljadu i jednu noć. Dok brod lagano plovi uskom rijekom Harlem, čini vam se da s palube rukom možete dodirnuti njene mostove koji se, poslije čeličnih džinova od maločas, nižu nad njom kao paučinaste niti, kao zategnute girlande postavljene samo privremeno i izričito za neku svetkovinu, za karneval, da bi bile skinute odmah po njegovom završetku. To odgovara ukusu istinskog karnevala, ukusu Hiljadu i jedne noći, ukusu avanture. S tog mosta, na koji bi se za časak mogao popeti, za tren se mogu naći u Harlemu, u koji se moji prijatelji ni kolima ne usuđuju kročiti, a pješke kažu u njemu u hipu možeš izgubiti glavu zato što se nekome ne sviđa kroj tvojeg odijela, o bojama bilo čega da i ne govorimo.

Pa kad se prođe kroz tu čarobnu igračku od voda i mostova, kroz taj Harlem-karneval, taman kad si se na njega navikao, iza zavijutka izbiješ na pučinu rijeka Hudson, čije se okomite stijene spuštaju u vodu kao u neko divlje daleko more. Studenti Columbia univerziteta okrečili su na toj strani bijelom bojom jedno ogromno slovo C. Možda će mu neka naredna generacija dodati isto tako ogromno slovo U. Na brdu iznad vas vidi se opet jedno njujorško čudo, Cloisters, ili „muzej manastira“, ogranak Metropolitan Museuma za srednjevjekovnu umjetnost u kome su na prostoru osrednjeg gradskog parka reproducirani dijelovi ili cjeline gotičkih sakralnih građevina.

Zatim se dolazi pod ogromni George Washington Bridge, čiji se drugi kraj gubi daleko negdje na njudžersijskoj obali, kao da je snimljen nekim posebnim, umanjujućim objektivom. Naša tura se približava svome kraju i vodič se priprema za svoj lijepi završni govor. Počinje s jednom neočekivanom intonacijom, očigledno namijenjenoj intelektualcima, high-brow turistima, kojih uostalom na ovom kružnom putovanju uvijek ima dosta. Kaže: „U devetnaestom vijeku ljudi su voljeli jezera, pjesnik Shelley utopio se u jezeru, u buri.“ Zatim dodaje, uz odgovarajuću grimasu: „Oni među vama koji su makar malo učili francuski dobro znaju da se najpoznatija francuska pjesma zove Jezero. Le Lac... Ainsi toujours poussez...“

Zar je to od njega potekla čitava moja priča? Ako i jeste, nije tekla ni zbog njega ni zbog njegove prijestolnice svijeta, nego zbog moje metropole, raskrsnice života i smrti, grada na sto osamnaest ostrva, Venecije. Neka od njenih ostrva su definisana namjenom, kao ulice na Baščaršiji, ima ostrvo za kupanje i sunčanje sa beskrajnim pješčanim plažama i na njima jednako tako beskrajnim kolonama kabina za presvlačenja, ležaljki i suncobrana, sa bljutavim plitkim i nedovoljno modrim morem, i čudnim starim hotelima u ulicama koje do njega vode. Turista u meni morao je otići da to vidi, bilo je ružno vrijeme, duvao je vjetar navodnjavajući iz mora pijesak, morao sam se prije povratka oprati, a nigdje nisam vidio tuš. Trebalo je pitati čuvara koji je ležao na ležaljci pod suncobranom, čitao je novine i nije mu baš bilo pretjerano drago da ga neko uznemirava u božjem miru toga dana. Pokušao sam napraviti nešto italijansko od riječi tuš i rekao sam duce (duče), a on se nasmijao: „Duce non c'e piu, ma c'e la doccia ancora“. Pitao sam se kako je mogao ovaj čovjek, ovaj svijet, ovaj grad, uletjeti u ludilo, a baš i nije mogao, opirao se koliko god je mogao, a mogao je mnogo. Poseban izum kažnjavanja političkih neistomišljenika ovdje je bilo napajanje istih ricinusovim uljem. U Crnoj Gori su jednom zarobljene partizane kamionima vozili na fudbalsku utakmicu između talijanskog garnizona i lokalnog kluba. Morali su glasno da navijaju za italijanske vojnike.

Zatim ima Murano, ostrvo staklića, koje jeste jedno čudo. Vjekovima se vjerovalo da tamošnji majstori poznaju jednu tajnu koju niko drugi ne zna. Danas više ne postoje tajne stakla, ali će uvijek postojati tajne ljudskih ruku. To jeftino bogatstvo ne postoji nigdje na svijetu, ali ono što ostaje najviše u sjećanju je zvonjenje staklenih pločica koja se čuje kad otvaraš i zatvaraš vrata dućana i kad čuješ zvona venecijanskih crkvi. Ima ostrvo Torcello za koje kažu da u njemu postoje sahranjena dva do tri drevna grada. Ima ostrvo mrtvih, ostrvo na kojem se mrtvi sahranjuju, nikad nisam tamo bio, niti sam vidio pogrebnu povorku koja tamo plovi, jedino sam čitao Smrt u Veneciji Thomasa Manna.

A lično sam vidio goluba i mačku u prljavoj vodi kanala uz dok, goluba i mačku koji su, pored lava, znamenja Venecije, mačku koja se neprecizno hitnula (ili opčinjena blizinom plijena nije ni uočila podmuklost situacije), goluba koji nije stigao da uzleti, zajedno u vodi, glasovi upomoć, svako na svome jeziku, teška drama egzistencije, samo da ne liči toliko na alegoriju pravde smrti kojom se tješe obespravljeni kad ne mogu ništa drugo.

Drugi put sam vidio dijete koje je palo u vodu kanala, neki zanatlija je skočio za njim, ali prekasno, dotrčali su vojnici iz obližnje kasarne (mladićima kojima je još jedno popodne oduzeto i koji pokušavaju na ovaj način, humano da ga povrate), sa naročitom maskom za disanje, takođe uzalud. Žene su govorile preko kanala jedna drugoj: „E morto, poverino“. Otac je izletio iz kuće u roze gaćama i u majici bez rukava, zalamajući rukama. Žene su govorile: „Pianze, poverino“. Majku nisu pripuštali. Smrt u Veneciji, a niko nije von Aschenbach. U tradicionalnom venecijanskom pozorištu mrtvi koji bi popadali po sceni ostajali bi tamo do kraja, a kad bi ustali publika ih je pozdravljala povikom Bravo i morti!

Jednom me je prijatelj pitao koja mi je najdraža naša slika i prije no što sam počeo da biram konji Svetog Marka nasrnuli su u moju svijest zahtijevajući da uđu, da budu postavljeni na pijedestal, pa sam nekim instinktivnim pokretom obrane i otpora zatvorio kapiju. Mada ne sasvim: kao da je dah njihov, njihovog tvorca prodro unutra, spomenuo sam im neki primorski pejsaž Ignjata Joba koji mi se jednom veoma dopao u dubrovačkoj galeriji, ali koji se nikako nije mogao takmičiti u konkurenciji najboljih. Onda je on rekao: „A znaš šta se meni najviše sviđa? Dobrovićevi konji sa crkve Svetog Marka u Veneciji.“

Tako sam zaključio da su ovi konji neuništivi: porijeklo im se ne zna, smatra se da su ih načinili Rimljani ili Grci ili neki još stariji narodi. Proveli su jedan ljudski vijek u Rimu na Trajanovom slavoluku, zatim su preneseni na carigradski hipodrom odakle ih je pokupio dužd Enrico Dandolo za vrijeme svoje krstaške vojne i prenio u Arsenal, u Veneciji da bi tek kasnije bili pričvršćeni na baziliku. Kad su željeli da rasrde Veneciju, Đenovežani su tvrdili da će njih vezati i zauzdati. Napoleon, koji je želio da najvrednije stvari svijeta okupi u Parizu, prenio ih je na Trg Carousselle. Odatle su ih Austrijanci vratili na njihovo mjesto da bi pokazali svoju dobrohotnost i pravičnost: mada više nisu predstavljali snagu Venecije oni su, neokrnjeni na mnogobrojnim putovanjima, postali simbol njenog trajanja u istoriji. „Ako se značaj mjeri sposobnošću trajanja u svim sistemima ljepote“, rekao je Le Corbusier ili neko drugi znamenit, „onda je najznačajnija građevina Duždova palača u Veneciji.“

Noge ovih konja izgledaju međusobno isprepletene, što je nemoguće, ali sam poznavao jednu žensku koja je mogla da oplete svoje noge oko noge stolice u kafani. Nemaju nikakvog potpornja, držača, a svejedno se drže, što danas i nije baš pohvalno. Danas slavimo teoriju pa su najpoželjnije one stare skulpture kod kojih postoji neki stupić, podupirač, koji pokazuje da je umjetnik znao da ne može. Prezreni su vještina i ljepota, Michelangelovi robovi su veličanstveni za razliku od Davida koji je nezreo. Ali i to će proći. Pa će opet doći jezera.

U Veneciji je dovoljno da skrenemo sa glavnog, turistima zatrpanog puta koji vodi od Trga Svetog Marka do željezničke stanice, da dodamo jedne šalvare i jedan turban i jednu lađu na jedra, pa da se nađemo u slici Canelletta. Te čudne slike, kojima je dugo otkazivana vrijednost, imaju uza se jedan basnoslovan kvalitet jedva primjetnog prevazilaženja vlastite realnosti, koji nije nastao zahvaljujući genijalnosti njihovog tvorca, nego zato što im se svom upečatljivosti svoga postojanja nametnula Venecija koja ne pristaje da bude samo slika. To nisu slike, to su vedute, riječ nastala od glagola vidjeti – vedere.

Pokušao je da je naslika i jedan Parižanin, avangardista Carzou, u početku mnogo hvaljen, a danas izgleda sasvim zaboravljen. Naslikao je nasred ostrva ogromnu zgradu sa čije fasade gleda ogromno nasmiješeno lice, ukras ili Bog. Dodao je u podnožju zgrade, na ulici, ljude u gomili, vrlo živahne, vrlo sitne u poređenju sa ostalim stvarima, jedan top, dvije žene, jedna vrata koja nikud ne vode. Svuda unaokolo mnoštvo katarki, crkvenih tornjeva i još brodskih katarki.

Ima jedan, Favretto ili Fervetto o kome se malo zna. Nije ni tradicionalan ni moderan, teško je reći kome ili čemu pripada, ali odgovor na to pitanje ja znam: pripada filmu Andreja Tarkovskog Nostalgija. Na slici je, sasvim naprijed, voda koje se ne vidi, ali se vide stupovi za vezivanje gondola u njoj, plavi sa zlatnim prstenovima, olinjali. Vide se privezane gondole i u jednoj od njih gondolijer, sjedi pogrbljen, čeka svog putnika koji je otišao dalje naprijed, dublje u sliku. Tu je prostor koji bi mogao biti predvorje, ulaz u jednu venecijansku palatu, ali su ulazna vrata tako tijesna, tako mračna, da prije govore o ulazu u neko skladište u lučkom gradu. Pored samih tih vrata, na zidu je jedna slika bojom blistava i sa teškim pozlaćenim okvirom, slika kakve se ne drže na ulazima u skladišta, ali ni u predvorjima palata. Ona nam ne dozvoljava da odredimo da li je u pitanju vanjski ili unutrašnji prostor, mada se oko onih tijesnih vrata tiskaju ljudi koji bi da uđu u onaj mrak, svakako poslije nekih koji su već ušli. Neki samo proviruju unutra, neki tek pristižu, među njima vjerovatno i onaj koga gondolijer čeka. Unutra se nešto dešava, možda nečija smrt, nečije vjenčanje ili nekom rođenje. Ali ovi gosti ne nose u rukama ni poklone ni bukete, samo jedan drži nešto nalik na plastičnu vreću sa provijantom, nemoguću u ono vrijeme. Možda se nešto dešava na kanalu s druge strane ulice, a ovi ljudi su smatrali da će biti bliže tom događanju ako kroz ovu mračnu zgradu prođu. Jedno znam: ili je ova slika na volšeban način isječena iz filma Nostalgija, ili je film iz nje nastao širenjem kao harmonika kada se razvlači. Prirodno je i logično zaključiti da je jedan talijanski slikar mogao uticati na italijanski film jednog ruskog reditelja, ali to ovdje ne znači ništa. Ova dva čovjeka, razdvojena možda decenijama, možda stoljećima, i ko zna čime još, poznavali su jedan drugog, bili su međusobno bliski, providjeli su se jedan kroz drugog.

Jedan drugi Italijan, pisac Tatarske pustinje, pošao je da posjeti Hieronymusa Boscha u njegovoj kući. Pozvonio je, i otvorila mu je domaćica sa holandskom kapom na glavi i drvenim klompama na nogama i rekla da je gospodin slikar u ovo doba dana u uobičajenoj šetnji, zapravo sjedi na jednoj klupi u parku i posmatra svijet. Otišao je i našao ga i pošto su malo popričali o raznim stvarima, upitao ga je ono zbog čega je i došao. „Recite, majstore, bože, kako ste stvarali svoj svijet, odakle oni oblici i likovi, ona nepoznata stvarnost u njima?“ Majstor ga je malo razgledao, odavno već bez čuđenja i rekao je: „Griješite, gospodine, griješite sad već više od petsto godina. Ništa ja nisam stvarao, izmišljao ili kako već Vi to zovete. Sjedim svaki dan na ovoj klupi da gledam ono što Vi kao prolaznik kroz vrijeme ne možete vidjeti. Ne umijem Vam tačno kazati ko je na kojoj slici, ali ako bolje pogledate prepoznat ćete i onu ženu sa djetetom u kolicima i mladi zaljubljeni par i loptu nalik na veliko uskršnje jaje sa kojom se djeca igraju, svi su oni sa mojih slika. Ako umijete da gledate, vidjet ćete, ako pak ne, opet je dobro, jer vidim da ste se nagledali mojih slika.“

Sa balkona sobe skromnog ali obavezno ogromnog hotela vidio sam kako su posred Manhattana u subotnjoj gužvi četvorica mladića silovali jednu djevojku. Stisli su je sa svih strana obrazujući usred rijeke prolaznika malo jedva primjetno ostrvo, niko se nije bunio, ništa se nije čulo ni komešalo, svima je bilo drago da budu likovi na Boschovoj slici.

U New Yorku, u Sarajevu, u Veneciji, postoji jedan osnovni pravac kretanja: po dužini. Od željezničke stanice, preko Lista di Spagna do Piazze San Marco, i obratno teći ćete u opštoj rijeci ustaljenim putem prema Piazzi Svetog Marka ili prema stanici, kao da ste samo talas na vodi, kao da ste tečnost koja se oblikuje prema sudu koji je drži, stizat ćete na stanicu i odatle krenuti na Ponte Libertad da gledate kako Venecija kao Moloh guta bujicu automobila koja stalno navire: sve moguće veličine, sve moguće tipove, čak i one oštećene, čak i autobuse-hotele, pitat ćete se kuda sve to nestaje jer ulica je potpuno mirna samo korak dalje. pokušat ćete tražiti objašnjenje i da tom čudu od mosta priđete sa strane, jednom od onih ulica u koje stranci rjeđe zalaze, a koje bi se po smjeru morale završiti negdje u njegovoj blizini. Proći ćete kroz pogrešno sastavljen film, bez prijelaza će se smjenjivati gradovi istočnjački, jevrejski, španski, ali prilaza mostu neće biti: na kraju ćete zapasti u uske uličice s visokim kućama koje ne idu pravo prema moru nego svaka na svoj način krivuda tako da se most više ne vidi, mada mora biti sasvim blizu. Ove ulice završit će se vijugavim hodnicima između visokih zidova ili metalnih ograda na kojima će biti puno vrata, ali nijedna neće biti otvorena.

Tako ćete napustiti namjeru da prodrete tamo iza gdje postoji nešto drukčije i novo, vratit ćete se istim utabanim putem od stanice prema Piazzi. Preturat ćete knjige po štandovima, ali nećete moći da ih kupite, gledat ćete čudesno lijepe žene, ali nećete moći da ih dodirnete, i tek kad se uvečer upale neobična svjetla, raskošni fenjeri sa blijedoljubičastim staklima koja zatvaraju između sebe neke zasebne čarobne svjetove, bit ćete pripušteni: slušat ćete glupu kafansku muziku koju primitivnim gostima sviraju uparađeni muzikanti i ona će biti božanstvena.

Sjedite ćete pored Santa Marije della Salute i diviti se savršenoj ozbiljnosti njenog pokreta, njene napetosti, gledat ćete kako se uvije suprotna obala Velikog kanala i kako se Piazza San Marco naglo ispravlja, kako prolazi brod, kako se farba barka, pokušat ćete prodrijeti u pristanište i kad vam to ne uspije, sjedit ćete na debarkaderu stanice vaporetta, na tom neobičnom mjestu gdje tlo neumorno podrhtava, a pored vas će na jezivoj žezi julskog popodneva sjediti dječak u sivom odijelu s crnom kravatom, kose brižljivo upeglane, s buketom crvenog cvijeća u ruci: neće izgledati ni smiješan, ni glup, ni prost, ni pogrešno vaspitan, bit će jednostavno slobodan od te svakodnevne ljudskosti, mirno zagledan u drvo poda, stran bez misterioznosti, bez egzotike, prosto stanovnik nekog drugog svijeta, odavde odsutan.

Nikada nisam bio na tom ostrvu Torcello u kojem su na navodno sahranjena dva ili tri vrlo stara grada, ali u Indiji, prijatelji mojih prijatelja, bolje stojeći, pozvali su me na izlet do jednog starog grada na ostrvu, znali su da me to zanima. Oni su priznavali Evropi i Zapadu sve moguće tehničke pronalaske, ali spomenike slavne prošlosti samo Indija ima. Very very old town. Smjestili smo se svi, brojna domaćinska porodica i ja, u iskićeni dugi čamac, zajedno sa veslačima, jer drndanje motora bi pokvarilo ovu svečanost. Plovili smo i plovili, a zatim stali i veslači-sluge su krenuli da raspakuju hranu i piće i postave trpezu. Pažljivo sam još jednom razgledao sve horizonte i onda bojažljivo pitao gdje je grad na ostrvu. „O“, rekli su, „on je dolje ispod nas u dubini. Ne može se vidjeti. Very very old town indeed.“