Ivo Brešan

GORGONA MEDUZA

Sarajevske Sveske br. 13

Roman se zasniva na mitu o Perzeju i njegovu pohodu na Gorgonu Meduzu, koja je svojim pogledom sve živo pretvarala u kamen. Radnja se razvija u tri usporedna tijeka. Prvi je realistična priča o mladiću Moru, čiji život od Drugog svjetskog rata do današnjih dana u glavnim dijelo-vima podsjeća na Perzejev. Drugi je nepostojeći ep u heksametrima o mi-tološkom Perzeju, djelo izmišljena autora Heliodora i u prijevodi s grčkog isto tako izmišljena prevoditelja Inoslava Vilovića. Treći je ispovijest pra-vog autora “Perzeide”, koji iznosi svoju duhovnu biografiju, nastojeći pri tom ostati anonimnim. U njoj se opisuju njegova sučeljavanja i borbe s Gorgonom Meduzom. Naravno, ta je mitološka neman ovdje shvaćena simbolički: kao ideologija koja okamenjuje ljudske mozgove, urezujući u njih dogme. Pri kraju romana ove tri radnje se stapaju u jednu.

1. DRVO RAZDORA

Otok Kaprije nema ništa zajedničkog sa svojim čuvenim imenjakom u Italiji; štoviše, u svakom pogledu mu je krajnja suprotnost. Smješten po sredini Šibenskog arhipelaga, između nenastanjenih otoka Zmajan i Kakan, stoljećima je ostao gotovo nezapažen, bez ikakva gospodarskog, turističkog ili vojno - strateškog značaja. Jedino naselje na njemu istoga imena, okruženo s nešto plodne zemlje, uvučeno je u duboku uvalu i skriveno pogledu s brodova koji plove u njegovoj blizini. Sav preostali dio otoka prekriva goli krš i makija.
Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća u selu su živjela samo tri plemena, sastavljena od nekoliko obitelji, povezanih krvnim srodstvom: Radovčići, Jelovčići i Lakoši. I dok su prva dva dijelila svu obradivu zemlju, treći, Lakoši, ostali su bezemljaši i služili kao nadničari kod jednih i drugih ili se bavili ribolovom. Kako je otok rijetko tko posjećivao, a još rjeđe odlazio s njega, mještani su se ženili isključivo međusobno, pa su tu ponekad nastajale i incestuozne bračne veze.
Svako pleme imalo je svoga starješinu, kojeg su sve obitelji istog prezimena uvažavale i slušale. Kod Radovčića je to bio najstariji od četvero braće, Markiol, čovjek srednje dobi, nasilan i pun snage, koji ni od koga nije tražio savjeta niti trpio prigovora, a kod Jelovčića šezdesetogodišnji Jerkan, blaže naravi, ali zato ništa manje tvrdoglav i uporan u svojim zahtjevima. I kako to obično biva kad dvojica na nekom prostoru imaju moć, redovito se javlja rivalstvo i svatko želi biti barem prst iznad onog drugog. Zato su nerijetko između Radovčića i Jelovčića izbijale svađe zbog sitnica: tko ima više prava sidriti se u nekoj uvali ili loviti ribu pored neke sike. Ali te su razmirice kratko trajale i redovito završavale kompromisom, zahvaljujuću župniku, don Veljku Radici, ali i ženama: Radovčićkama udanim kod Jelovčića ili obratno.
Markiol Radovčić bio je bez sinova; imao je samo šesnaestogodišnju kćer Danku, ljepoticu kojoj nije bilo ravne ne samo na Kapriju nego i na drugim otocima. Pa ni u gradu nije prolazila nezapaženo; kad bi je otac poveo u Šibenik, gradski momci, koji se inače nisu osvrtali na “bodulice”, zapiljili bi se kao opčinjeni u nju, njezin srneći hod, dugu žutu kosu koja joj je u pletenicama padala preko leđa i azurno plave oči. Dankina majka iz roda Jelovčića, Jerkanova nećakinja, rano je napustila obitelj; utopila se kad je Danka imala dvije godine. Otišla je sama “kaićem” skupljati vrše, digla se bura, prevrnula barku, a ona nije znala plivati. Ovo potonje česta je pojava kod otočkih žena: one nikada ne ulaze u more dublje od koljena, jer drže sramotnim zadizati na javnom mjestu suknju, a pogotovo skidati sa sebe odjeću. Naravno da su za njezinu smrt Jelovčići okrivili Markiola, iako on toga dana nije bio kod kuće niti je znao kamo mu se žena zaputila. Da nije s oltara župnik, don Veljko, rekao kako se sve odigralo Božjom voljom, možda bi čak došlo i do krvavog obračuna. Tako je Danka ostala Markiolu jedino blago, koje je pazio kao zjenicu oka, i jedina osoba prema kojoj je pokazivao malo nježnosti.
Premda su svi momci iz roda Jelovčića, Lakoša, pa i samih Radovčića sanjali o njoj i bili sretni ako bi im ona posvetila malo pozornosti, Danku je zanimao samo jedan: najmlađi Jerkanov sin Miho, njezin vršnjak. Odmalena nisu mogli jedno bez drugoga. Dok su bili djeca, igrali su se odvojeno od ostalih, a kad su stasali do puberteta, redovito su se sastajali i šetali rivom držeći se za ruku. Kao da ih je neka viša sila spojila i predodredila jedno za drugo. Ni Jerkanu ni Markiolu to se nije sviđalo. Bili bi oni stali tome na kraj, da se don Veljko i ovaj put nije umiješao; uspio je obojicu uvjeriti da ne smiju raskidati ono što je sam Bog spojio. Tako su se i jedan i drugi pomirili s tim da će se kad - tad Danka i Miho vjenčati, to više što nisu ni nalazili u Kapriju neku bolju priliku za svoju djecu. A Miho je doista Danki u svemu pristajao; izrastao je u snažna, naočita momka, guste vrane kose i pravilnih crta lica.
I zacijelo bi sve teklo tako kako je Bog htio, da iznenada nije planula iskra razdora koja se razbuktala u pravi požar. Povod tome je bilo stablo masline, izraslo na samoj međi Radovčićeva i Jelovčićeva zemljišta. Dok maslina nije davala ploda ili je samo oskudno rodila, nitko nije o njoj vodio računa. Ali jedne godine dogodilo se čudo: grane su joj se savile pod težinom gusto načičkanih bobica, velikih kao golubinja jaja. I Jelovčići i Radovčići odmah su pohitali da je oberu, pa je došlo do spora, a umalo i do tuče, jer je svaka strana tvrdila da ona ima na to pravo. Markiol i Jerkan su izvršili mjerenja, ali time se ništa nije riješilo; svatko je tvrdio da je stablo tri centimetra više na njegovoj strani. Nije bilo druge, nego po običaju pozvati don Veljka da on presudi. Vidjevši da se nikakvim mjerenjem ništa neće postići, ovaj im predloži ono što mu se činilo najrazumnijim i najpravednijim: neka oberu maslinu, a plodove podijele popola. Ali to ni Markiolu ni Jerkanu nije bilo po volji.
- Ja da njima dadem polak od onega ča je moje! - ljutio se Markiol - Pri ću stablo užgat, pa neka sve gre u dim.
- Ča je moje, je moje! - uporan je bio i Jerkan - Ne dadem jim ni jednu jedinu maslinu. Ma njanci košticu od nje.
Vidjevši da su mu sva uvjeravanja uzaludna, don Veljku se napokon prepunila čaša. Razljutio se i izderao na njih, poslavši ih obojicu k... ali tu se prekinuo, prekrižio i zamolio Boga da mu oprosti na onome što je htio reći. A zatim ode, ostavivši ih njihovoj ludosti.
- Bakćite se kako znate, inšempjana čeljadi! - dobacio im je usput.
Pod dojmom njegova postupka nastala je nakratko tišina, a onda se jedan od Lakoša dosjeti da na Žirju ima neki starac, Ivan Kale, koji sve sporove mudro rješava, liječi travama bolesti i rašljama pronalazi vodu. Markiol i Jerkan pristanu da se on dovede i unaprijed se obvežu poštovati njegovu presudu, jer čovjek ne poznaje nikoga od njih, pa nema razloga unaprijed biti ni na čijoj strani. Ali će mu prije toga postaviti uvjet: ne smije im ponuditi nikakvo srednje rješenje, kao don Veljko, nego ili - ili.
Lakoš koji je dao prijedlog odmah je krenuo leutom do Žirja i istog se dana vratio sa starim Kalom. Bio je to sitan čovječuljak, sijede kose i smežurana lica, koji je žmirio na jedno oko. Sav je zračio lukavstvom i nepovjerenjem; zatražio je da mu obje strane unaprijed plate i tek kad se zadovoljio onim što je dobio, pristao je saslušati o čemu se radi. Kad je čuo pod kakvim okolnostima treba donijeti sud, zamisli se i reče:
- Kad baš oćete tako, morat ćete se nadmetat. Od starine je bî običaj da glavari dvi familije, koji se sporu oko nečega, stanedu jedan naspram drugom, a onda počnu jedan na drugega sipat pogrde i vriđat se ča god jače moredu. I to tako traje jednu uru. Ako za to vrime neko izgubi živce, pokaže da se uvridi ili da ga je pogodilo ono ča je drugi reka, izgubi je igru.
- A ča će bit ako se niko ne najidi? - upita netko.
- Nadmetanje će se nastavit na drugi način.
Cjelokupno stanovništvi Kaprija iz sva tri roda okupilo se na placu uz rivu, gdje se imala održati ta suluda utakmica, i formiralo krug. U sredinu su stali Markiol i Jerkan, licem okrenuti jedan drugom na razdaljini od dva metra, a stari Kale, kao sudac, između njih. Sve je nalikovalo na boksački meč, samo što se protvinika nije smjelo udarati šakama, nego mu isključivo upućivati riječi, koje će ga izbaciti iz ravnoteže. Jedini iz sela tu se nisu našli Miho i Danka; pobjegli su negdje daleko u krš, da ne bi do njih doprlo ništa od te lakrdije. Kale najprije upozna natjecatelje s propozicijama: svatko može govoriti što god želi dok on ne podigne ruku, a kad to učini, riječ preuzima drugi. Nitko ne smije čak ni poricati ono što je protivnik rekao, jer bi i to bio znak da su ga njegove riječi takle u srce. Ždrijebom je odlučeno da Markiol bude prvi, pa na Kalin poziv on započne:
- Stari isušeni šupku od tovara! Jebem ti sve živo i mrtvo, na zemji i pod zemjom! Meju Jelovčićima još se nî rodi niko za koga bi se moglo reć da je čovik. Sve sami lupeži, linčine, privaranti i lažjivci. I ovi put si na privaru hoti vazest ono ča nî tvoje...
Na Kalin znak rukom Markiol prestane, a Jerkan, koji je sve to mirno saslušao, preuzme riječ:
- Zviri u judskoj spodobi! Svoju si vlastitu ženu otira u smrt. Kad si vidi da će te ostavit s ditetom, jerbo nî mogla višje podnit tvoju torturu, posla si je vadit vrše, iako si zna da će zapuvat fortuna bure. Tebi je misto u prežunu, di su asasini, a ne ovod, meju poštenim svitom.
Kale opet podigne ruku, ali Markiol ne nastavi odmah. Vidjelo se da ga je pogodilo ono što je čuo. Imao je neodoljivu potrebu da navali na Jerkana i zgrabi ga za gušu, ali se krajnjim naporom suzdrži, jer je shvatio da će tako izgubiti igru. Zato se pribere i nastavi smireno:
- Muči, govno od pasa, i pokri se ušiman, jerbo bi se triba sramit i stidit prid svitom. Pokojna žena ti je bila kurbetina kakove se još nî vidilo na Kapriju. Kad je odlazila u Šibenik, tobože likaru na pregled, jebavala se za šolde s lučkim radniciman i fakiniman, jerbo se tebi kurac nî moga dignut. Ni popišat se ne moreš vanka kaića, pa su te zarad tega prozvali Pišakaić. Niko od tvojih sinov nî tvoj niti sliči na tebe.
Jerkan ne pokaže da ga je to imalo dirnulo i nastavi kad je na njega došao red:
- A znaš li ti, smrade judski, da su tvojega pokojnega oca Žirjani zatekli kako jebe kozu na Kaknu? Govoridu da se cili život tako pari sa živinom i da je tebe krava okotila. Zato i jesi napolak čovik, a napolak beštija.
- A ti si, kad ti je bilo dvajes godišć, ukreja u crikvi srebrenu krunu Gospi s glave i posra se posrid oltara, jerbo ti kurat nî oti dat oprost od grija. A kako ti je i moga dat, kad si otvara grebe i mrtvima skida prstenje s ruk. Da mu tvoj brat nî zapriti da će ga prebit na mrtvo ime ako te prijavi, još uvik bi na robiji tuca kamen.
- Onu tvoju tuku od ćere, ča se šepuri ka da je paun, moj će sin izjebat, napumpat joj dite, a onda je šutnut natrag tebi. A dite ćemo mi vazest, pa će ti jednega dana tvoj vlastiti unuk dojt glave.
Opet je Markiol osjetio ujed za srce; Jerkan mu je dirnuo u ono što mu je bilo najsvetije. Ali želja da ga nadmaši dala mu je snage, pa još jednom potisne bijes u sebi.
- Ti si kriv ča još uvik u bariliman nosimo vodu s vrila. Kad su nam došla gospoda inžinjeri da nam napravidu gustirnu, za stolom si se isprdi prid njima ka prasac, pa su judi otišli ća i nisu se višje vratili. Sve si nas prikaza ka najgore škovace, iako ste škovace samo ti i tvoja kopilad...
Čitav sat su se tako međusobno gadili, izvlačili jedan drugom pretke iz grobova, pljujući po njima, i nabacivali se blatom na potomstvo. Pri tom su pola toga izmišljali, a drugu polovicu preuveličavali. Teško bi bilo sjetiti se neke pogrdne riječi, koja se u ovom neobičnom dvoboju nije čula. Na kraju, kad je istekao sat vremena, Kale ih je prekinuo i proglasio da nema pobjednika, a onda im odredio drugi oblik nadmetanja. Sad se borba, umjesto jezikom, imala voditi tjelesnom snagom i izdržljivošću. U čamac od osam vesala trebala su sjesti po četiri izabrana predstavnika oba roda, svaki na svoju stranu, i veslati u smjeru otoka Kakan. Ako stignu do njegove obale, opet će rezultat biti neriješen i Kale će morati smisliti nešto novo. Ali ako jedna ekipa uspije nadveslati drugu, tako da brod promijeni smjer i krene nekamo mimo Kakna, presuda će biti u njezinu korist. Izbor veslača prepušten je Markiolu i Jerkanu.
Markiol je, pored sebe, odredio još svoja tri brata, sve snažne i plečate ljude, koji su zauzeli lijevi bok čamca. Jerkan je bio u maloj prednosti, jer je imao četiri sina, nimalo slabija od braće Radovčića, a uz to i mlađa od njih, pa zato izdržljivija i spretnija. Ali kad su htjeli ući u čamac, ustanove da nema Mihe. Uzalud im je bilo sve dozivanje i potraga za njim. Tako nije preostalo drugo, nego da umjesto njega, unatoč poodmakloj dobi, uskoči sâm Jerkan. Kad je sve bilo spremno, stari Kale je sjeo na krmu, kako bi pazio da se nadmetanje odvija strogo po pravilima. Da bi se isključila i najmanja mogućnost utjecanja na smjer plovidbe, skinuto je čak i kormilo. A tada je utrka započela. Na Kalin znak svih osam veslača istovremeno je divovskim zamasima pokrenulo čamac. U početku se činilo da su snage izjednačene, jer je brod išao ravno prema Kaknu. I jedna i druga strana upinjale su se iz petnih žila, da bi veslale što god brže mogu. Bicepsi su se nadimali, vesla su sjekla more u sve većim zahvatima, lica se grčila od napora, a tijela u velikim amplitudama pomicala naprijed - natrag. Činilo se da ni ovaj put neće biti pobjednika, jer su obje grupe držale isti ritam i imale jednaku silinu i dužinu zaveslaja, tako da je dugo vremena čamac išao pravocrtno.
Dok se odvijala ta neobična regata, Danka i Miho zaputili su se preko brda prema suprotnoj obali od one na kojoj se nalazilo selo. Otok Kaprije rastegao se u dužinu oko 10 kilometara, ali je po širini bio uzak; nigdje više od kilometra ili dva. Tako im nije trebalo dugo da poprečnim putem stignu tamo. Tu su bili sigurni da nikoga neće ni vidjeti ni čuti, niti itko njih. Obala je s te strane bila nepristupačna, pusta, krševita, bez prikladnog mjesta za pristajanje brodova, pa nije postojala opasnost da netko naiđe. Sjeli su uz more, na stijenu, i držali se za ruke. Riješili su ovdje sačekati dok se strasti ne ohlade i zavlada primirje, kao i obično kod ovakvih razmirica, a onda se vratiti s nadom da će sve opet biti kao prije. Zapazivši da je Danka zabrinuta, Miho je upita:
- Ča si se tako pokunjila?
- Bojim se, Miho, da bi nas ovo moglo zauvik rastavit.
- Ma nemaj brige! Ispuvat će se ka i svaki put dosad. Don Veljko će ih smirit.
- Al nisi vidi da ni on ništa nî moga učinit? Znam dobro svojega oca. Nikad se nî ovako raspali. Stra me, Miho, da se krv ne prolije.
- Onda ćemo ovako! Oma sutra pojt ću tvojemu ocu i reć mu da ja ne odobravam ovo ča moji činidu i da se oću s tebom vinčat.
- Jesi lud! On sve vas mrzi i ti si za njega isto ča i svi tvoji. A i da nî tako, ni jedan nas kurat ne bi hoti vinčat, jerbo nam je samo 16 godišć.
- Znam ča ću. Reć ću tvojemu ocu da želim prić na njegovu stranu.
- Miho... al bi ti zarad mene bî kadar izdat svoje?
- Ja to ne vidim ka izdaju. Svađaju se, a niko od nji nima pravo. I zarad tega ja grem tamo di me srce vuče.
- Ja ću te poduprit koliko morem, ali ne znam kako će se to svršit.
Dogovore se da će odmah sutra otići Markiolu i zajedno porazgovarati s njim. Kako je u međuvremenu pao mrak, a do sela su ih vodile teško prohodne kozje staze, odluče provesti tu gdje jesu cijelu noć, sve dok se malo ne razdani, i tek onda krenuti natrag.
Ali oni nisu ni slutili da je utrka na moru, dok su sanjarili o svojoj budućnosti, doživjela nagli i neočekivani ishod. Kad se tempo zaveslaja nadomak Kaknu pojačao, u jednom trenutku Jerkan ispusti veslo i svom se gornjom polovicom tijela nagne preko boka čamca s galvom nadolje; bilo je očito da mu je pozlilo. Vidjevši to, Kale odmah dâ znak da se stane, ali poslušali su ga samo Jelovčići, koji su zapazili da im s ocem nešto nije u redu. No Radovčići se na to nisu obazirali. Markiol i braća mu nastavili su nesmanjenom žestinom i utren oka okrenuli čamac za čitavih 180 stupnjeva. Tek tada su se i oni zaustavili i zatražili od Kale da proglasi pobjednika. Ali ovaj ih nije čuo, jer je prišao Jerkanu da mu pomogne. Kako se bavio liječenjem i prepoznavao simptome raznih bolesti, odmah je vidio da se radi o klijenuti srca. Pozvao je sve da se zapute natrag prema Kapriju i pokušao učiniti ono što je znao: polegao je Jerkana na pramac, masirao mu prsa, dao mu da gucne malo rakije, a na uporno traženje Radovčića da kaže svoj pravorijek, odgovarao da će to obaviti kad se vrate.
Čim je čamac dotakao rivu, sinovi su iznijeli Jerkana i što su brže mogli prebacili ga u kuću. Kale je doviknuo za njima da ne smiju odugovlačiti, jer je stvar ozbiljna; odmah sutra moraju s ocem na parobrod, reče im, a onda ravno u Šibensku bolnicu. Zatim se okrenuo Radovčićima:
- Prama pravilim koja sam ja proglasi, vi ste okrenuli brod i dobili ste. Ali to vam nî uspilo zarad tega ča ste ih nadjačali, nego ča je jednemu od njih malaksalo srce. Bilo bi judski i po Božjim zakonim da ne iskoristite ovo pravo, nego da pričekate niko vrime, dok se ne vidi ča će bit s Jerkanom, pa onda...
- Nimamo ča čekat! - ljutito će Markiol - Jesmo li ih okrenuli? Jesmo! Je li s otim maslina postala naša? Je! Ča se nas tiče zarad čega su oni molali! O temu se ništa nismo dogovorili.
- Dobro, kad je tako! Ja vam ne morem ni priznat ni poreć vaše pravo. Radite ča vas voja. I mene višje ne mišajte u ovo.
Rekavši to, Kale zamoli onog Lakoša koji ga je doveo da ga vrati u Žirje i uskoro se njih dvojica otisnu od obale, napustivši mjesto.
Sutradan, čim je počelo svitati, Markiol i njegova braća krenu s košarama u polje da oberu spornu maslinu. Taj čin držali su u neku ruku svečanim, jer je to bio dobitak do kojeg su došli teškom mukom, ulažući goleme napore. Ali kad su stigli do masline, imali su što i vidjeti: preko noći je bila ne samo obrana nego i oborena. Netko joj je jdnostavno prepilio deblo, pa je onako golih grana ležala na Radovčićevoj njivi. Markiol nimalo nije dvojio tko mu je to napravio. Jedino što je tog trenutka zaželio, bilo je da mu se nađe nadohvat ruku netko od Jelovčića, bilo tko, Jerkanov sin, nevjesta, bratić ili čak neki dalji rođak koji nosi to prezime. Kosijerom bi mu prerezao grkljan, raskomadao ga, zgazio mu glavu kao zmiji; tolika ga je silna mržnja obuzela. I baš tada ukaže mu se jedan od njih. Iz kamenjara su se pojavili Danka i Miho i zaputili se ravno prema njemu. Markiol se sjeti da čitav jučerašnji dan nije vidio kćer; dakle, bila je sve vrijeme dosad s tim dripcem. Osjeti da mu krv navaljuje u glavu od bijesa i da se u tome što ga plavi rastapa i nestaje sva njegova ljubav prema njoj. Obračunat će se on i s njom, odluči, ali će najprije ovom kozjem brabonjku dati što ga ide. Mirno je, kamena lica, sačekao da mu se njih dvoje približe i da Miho prvi progovori. A ovaj je započeo zbunjeno i prilično uplašeno:
- Barba Markiol... doša sam vam reć...
- Nimaš ti meni višje ča reć... - tiho će Markiol, ali osjećalo se da je ta prividna smirenost nagovještaj orkana koji će svakog trena provaliti - Sve ča si ima reć, reka si ovim... - tu pokaže na oborenu maslinu.
- Ali... ali... - zbuni se još više Miho - to nisam ja...
- Ne tiče me se jesi li ti drža pilu, oli nisi. Ti spadaš meju one koji su to napravili i u mojima si očiman isto ča i oni.
- Nisam isto... Ja sam protiv ovega... I hoti sam vam reć da sam na vašoj strani.
- Vidi, vidi! Sad tek meni svanjiva! Kušaš mi se umilit, je li. Poče si činit ono ča mi je tvoj otac zapriti... da ćeš ugradit mojoj ćeri dite, a onda je odbacit ka zadnju štracu...
- Pape, nî tako! - oglasi se Danka - Ja i Miho se volimo.
- Muči! Ti ne vidiš daje nosa. I ni riči višje da nisi rekla! S tebom ću ja posli poravnat račune.
- Ali barba Markiol... - pokuša opet Miho - ja ću Danku vinčat, kunem vam se...
- E, nećeš, kurbin sine! Pri ću je u more utopit nego tebi dat.
Sad tek iz Markiola provali ono što se sve vrijeme nagomilavalo. Nasrnuo je na Mihu, jednom ga rukom zgrabio za prsa, a drugom odalamio po glavi tako snažno da je momak kao klada pao ošamućen na tlo. Odmah potom ostali Radovčići stanu bacati na njega kamenje, cipelariti ga, mlatiti odlomljenim granama masline i ostalim što im je dolazilo pod ruku. Sav krvav i izubijan, Miho ih je preklinjao da prestanu i da ga saslušaju, ali nitko za njega nije imao razumijevanja. Danka je počela vrištati, pa je jedan od stričeva pograbi i silom odvede kući. Radovčići su lemali Mihu i gazili po njemu kao da tiješte grožđe sve dok se nije prestao micati i davati glasa od sebe. Pomislivši da su ga ubili, na brzinu se pokupe i ostave ga ležati tako, bez znaka života.
Te iste noći, prije nego su Radovčići krenuli obrati maslinu, u domu Jelovčićevih događale su se dramatične stvari. Nedugo nakon što su ga sinovi doveli i polegli na krevet, Jerkan je doživio još jedan srčani napad: počeo je gubiti dah, žaliti se na bolove u prsima, a onda odjednom zakolutao očima i ugasio se. Sve se u kući uznemirilo. I dok su nevjeste, klečeći pored mrtva svekra, stale pjevati naricaljke, tri njegova sina odmah su se povukla na vijećanje. Najstariji od njih, Vicko, koji je po običajnom pravu sada postao glavar cijelog plemena, proglasi da je njihov otac zapravo ubijen. A ubojice su nitko drugi, nego, naravno, Radovčići. Zato im, reče, treba vratiti milo za drago. Kao prvo, ne dopustiti im da oberu maslinu koju su na takav razbojnički način prisvojili.
Vicko nije imao hrabrosti otvoreno se suprotstaviti protivniku, jer se nije osjećao za to dovoljno snažnim, pa se radije služio podmuklim sredstvima. Bio je visok, mršav i pognut, a glava mu je bila nalik na ribu zubatac: male usne s iskrivljenim šiljatim zubima i golemi nos koji se spuštao skoro do njih. K tome, imao je rošavo lice i neke bezbojne, vodnjikave oči, tako da je kod djevojaka izazivao odbojnost i zbog toga ostao neoženjen. Predložio je braći da oni maslinu preko noći oberu i posijeku; to je trebao biti tek početak odmazde. Ostala dva brata bila su razumnija i pokušavala su ga od toga odvratiti; treba najprije u miru oca pokopati, govorili su, a potom o svemu razmisliti. Naprave li to na što ih on nagovara, Radovčići će im zasigurno nečim uzvratiti, a onda ludosti nikad neće biti kraja. Ali Vicko je bio uporan i oni su ga, kao novog oca obitelji, morali poslušati. Tako su oko ponoći otišli s fenjerima u polje i učinili ono što su učinili. Ali već ujutro rano došao im je odgovor kakvom se nisu nadali: dvojica Lakoša našla su u polju polumrtva i krvava Mihu i donijela ga kući. Jedan od braće je odmah otišao po Ivana Kalu na Žirje. Kad je starac stigao i pregledao Mihu, ustanovi da su mu slomljeni potkoljenica i tri rebra; inače mu život nije u opasnosti. Kale mu je očistio rane rakijom, stavio na njih ljekovite trave, komadima plahte obavio mu grudni koš i imobilizirao nogu, povezavši uz nju dvije daske. Prije odlaska rekao je da će Mihi trebati najmanje tri mjeseca za oporavak.
Nakon incidenta kod masline, i Danka je prošla svoj križni put. Otac ju je stao ispitivati gdje je bila svu noć s Mihom i što su njih dvoje radili? Kad mu je rekla da su samo sjedili pored mora i držali se za ruke, nije joj povjerovao, pa ju je pljuskama počeo natjeravati da kaže istinu. Kako je ona, unatoč sve težim i težim udarcima, neprekidno ponavljala isto, Markiol je napokon prestao i smirio se; uzeo je da će zacijelo biti tako kako govori, iako mu je zrnce sumnje i dalje ostalo. Ali zato joj je odredio kaznu koja ju je pogodila gore od svih pljusaka: odsad pa nadalje neće smjeti nikamo izvan kuće i svaki kontakt s Mihom bit će joj zabranjen. Da bi se to sprovelo kako valja, morala je boraviti i spavati u sobi u potkrovlju, koja nije imala prozora, nego samo na krovu tzv. bain, kroz koji su dolazili zrak i svjetlost. Jedino za objed i večeru mogla je silaziti na donji kat, ali i to samo onda kad je otac kod kuće. Za njegove odsutnosti jelo joj je nosio u sobu Joso Lakoš, koga je inače Markiol uposlio da se brine o stoci. Djevojci je tako vrijeme prolazilo u samoći; nitko je nije smio posjećivati, ni prijateljice iz djetinjatva. To je bilo dopušteno samo strinama, Markiolovim nevjestama, i to onima koje nisu iz Jelovčićeva roda.
Kad je Jerkan Jelovčić pokopan i održana misa za upokoj njegove duše, jedno se vrijeme činilo da su se strasti smirile i da će život teći kao prije. Ali Vicko, podmukao kakav je bio, smislio je novu nepodopštinu. Kod njega je nadničario u polju Mate Lakoš, brat onog Jose koji je služio u Markiola. Preko te veze uspio je saznati na koji je način Danka kažnjena i gdje boravi po cio dan i noć. A onda je skovao paklenski plan kako će se uvući do djevojke i uzeti je silom. Nije ga na to gonila samo mržnja prema Markiolu nego i silna želja da i on malo okusi one slasti koje mu je, onako neprivlačnom, život uporno uskraćivao. Posebno ga je uzbuđivalo to što se radilo o Danki, ljepotici o kakvoj je mogao samo sanjati i iz prikrajka je promatrati kao nešto što mu je nedohvatnije i od mjesečeva srpa. Bezbroj puta ju je u mašti vidio golu i zamišljao u krevetu pored sebe, zavideći Mihi, koji je svakodnevno bio s njom. Tako će, mislio je, jednim potezom sebi priuštiti dva zadovoljstva. Nikakvi ga obziri pri tom nisu sputavali; ni to što je znao da će tim činom zadati svom najmlađem bratu težak udarac.
Popeti se na krov - nije mu bilo teško. Ali kako ući u Dankinu sobu? Krovni prozor, bain, otvarao se i zatvarao samo iznutra. Stoga najprije zamoli Matu Lakoša za pomoć: trebao je nagovoriti brata Josu da preko noći ostavi bain otvoren. Tako bi se Vicko slobodno mogao uvući u potkrovlje i domoći Danke. Naravno, nije mu otkrio svoje prave namjere; rekao mu je da bi Miho htio tim putem poslati poruku svojoj dragoj. Kad je od brata čuo što se od njega traži, Joso pristane i ne sluteći zlo; štoviše, mislio je da će time usrećiti djevojku. Mogao ju je, doduše, i obavijestiti, ali više i od samog vraga bojao se da Markiol ne sazna nešto o njegovu udjelu u ovom kršenju odredbi. Stoga, kad je Danki donio večeru, neprimjetno otkvači kuku koja je učvršćivala bain, tako da se stakleni poklopac mogao podići i izvana.
Nakon što je sve u kući pozaspalo, Vicko se ljestvama popeo na krov, bez teškoća otvorio bain i poput vampira se spustio u Dankinu sobu. Ona ništa nije čula, jer je bila u dubokom snu. Vicko joj je odmah utisnuo krpu u usta, zgrabio joj ruke, savio ih iza leđa, a onda se svom težinom navalio na nju. Oko razodijevanja nije imao problema; bila je sparna ljetna noć pa je Danka imala na sebi samo spavaćicu. Djevojka se odmah probudila, ali u prvi mah nije shvatila što ju je to spopalo. Pomislila je da ju je napala “morina”, biće iz pučke mašte, koje navodno noću pokušava ljude udaviti. Tek kad je osjetila da joj nešto vlažno ulazi u tijelo između nogu, dokučila je o čemu se radi, ali prekasno. Vicko ju je držao tako čvrsto da joj je uzalud bilo svako koprcanje i otimanje. Nakon što se izdovoljio, na brzinu se odjenuo i istim putem izvukao iz kuće. Kad je Danka napokon došla sebi, uspjela izvaditi krpu iz usta i vrisnuti, on se već ljestvama spustio i nestao. Od njezina krika Markiol se probudio i došao u sobu.
- Ča ti je? - upita je bijesno - Ča se dereš usrid noći?
Danku obuzme silan strah od toga što bi se moglo dogoditi ako mu kaže istinu. Ona je znala da taj koji je ušao nije bio Miho, jer se on ne bi tako ponio prema njoj. A tko je bio, nije mogla reći, jer nije vidjela lice tome uljezu. Otkrije li mu što se zbilo, otac će joj poludjeti, pomisli, bit će uvjeren da mu je Miho provalio u kuću, pa bi ga mogao čak i ubiti. Zato samo izlane:
- Ništa, pape, sanjala sam da me morina spopala.
Markiolu je to djelovalo dosta uvjerljivo, pa se odmah povukao. A Danka je ostala čupajući sebi kose od očaja i tiho cvileći. Bila je svjesna da joj je netko, kako to mještani kažu, “silom uze poštenje”, što je najveći žig sramote koji neka djevojka može nositi, čak i ako se zna da je nesretnica bila žrtvom, a nije sama izazivala vraga. Prestrašila se da bi zbog toga mogla zauvijek izgubiti Mihu. Naprosto je poželjela umrijeti; toliko je bila potresena. Da je imala pri ruci nož, zarila bi ga sebi u srce ili si prerezala žile. Ali ovako, preostalo joj je samo lupati glavom o zid.
Nakon tog nemila događaja, Danka je prestala silaziti na kat i primati bilo kakve posjete; bojala se od srama pogledati ljudima u lice. Jelo koje joj je donosio Joso Lakoš jednostavno je bacala van kroz bain; htjela se ubiti glađu. Ali Markiol je jednom zapazio da se ostaci hrane cijede niz krov i pogodio u čemu je stvar. Misleći da ona to čini zato što se ne može vidjeti s Mihom, i u strahu da mu kći zaista ne umre, zbog čega bi ga cijelo mjesto osuđivalo, odluči biti malo popustljiv. Došao je Danki u sobu i rekao:
- Oćeš li prestat bacat spizu kroz ponistru i sebe morit glađu?
- Ja nimam višje zarad čega živit - odgovori mu ona rezignirano.
- Ala, dobro! Budeš li jopet jist, puštat ću te malo vanka, da se moreš vidit s otim svojim klipanom.
To je, čini se, djelovalo. Danka se ponadala da bi sve moglo opet biti kao nekad. Znala je da je Miho drukčiji od svih mještana, da ne dijeli njihove predrasude i da će je zacijelo razumjeti kad mu ispriča što joj se dogodilo. I što je najvažnije, vjerovati joj. Stoga se malo pomalo smirila i počela uzimati hranu. Ali Markiol je i dalje nije puštao iz kuće. Kad je ona skupila hrabrosti da ga podsjeti na obećanje koje joj je dao, on joj je kratko odbrusio:
- Još nî došlo vrime. Ionako oni tvoj bravlji isprdak leži doma bolestan i govoridu da će mu tribat još dugo da se oporavi.
Prolazili su mjeseci, a Danka je neprekidno živjela u nadi da će otac napokon popustiti i da će se sastati sa svojim dragim. Ali jednom Markiol zapazi na njoj nešto što mu je bilo sumnjivo: trbuh joj je počeo rasti. Da bi ispitao o čemu se radi, pozvao je Maricu Lakoš, seosku babicu, i zatražio od nje da mu pregleda kćer. Ova je to obavila i s punom sigurnošću izjavila da je Danka trudna. Markiolu je bilo kao da mu se krov srušio na glavu. Nevjenčana djevojka u kući u drugom stanju - to je za Kaprije bilo najgore od svega što može zadesiti neku obitelj; ravno gubitku časti i svakog ugleda. Ni trenutka nije pomišljao da bi to moglo biti čije drugo djelo nego Mihino; vidio ih je, uostalom, kako u zoru dolaze iz bespuća. Ovaj put nije samo stao pljuskati Danku nego udarati je šakama i nogama, tražeći od nje da mu prizna, ali ona je uporno poricala i govorila da se s Mihom tada samo držala za ruke. A bojala se reći mu istinu. Nevjenčana, trudna, pa da se još i ne zna s kim! Od toga bi posve izgubio razum. Tek kad je zaprijetio da će Mihu nabosti na vile, prepala se za svog dragog i ispričala mu je što joj se dogodilo one noći. Ali Markiol joj ni tada nije povjerovao. Zacijelo bi je nasmrt premlatio, da u Jose Lakoša nije proradila pamet i savjest. Shvatio je tek sada zašto se tražilo od njega da ostavi bain otvoren, pa je skupio hrabrost, s pokajničkim licem došao Markiolu i priznao mu sve. Ali ni on nije znao tko se te noći uvukao u potkrovlje. Miho sigurno nije, reče, jer je tada ležao polomljen kod kuće. Međutim, to ni najmanje nije stišalo Markiolov bijes; štoviše, još ga je više raspalilo. Radilo se o Mihi ili ne, bilo mu je jasno da je to djelo jednog od Jelovčića, a to što nije znao kojeg, dovodilo ga je do ludila. Sjetio se i Jerkanove prijetnje: “Moj će sin ugradit tvojoj ćeri dite, odbacit je, a tvoj će ti vlastiti unuk dojt glave.” E, neće tako bit, krvi mi Isukrstove! zarekao se u sebi. Sva njegova ljubav prema Danki netragom je nestala pred sramotom koja bi se mogla svaliti ne samo na njega, nego i na cio Radovčićev rod. Nezakonito dijete u kući! Radije i vraga paklenog udomiti, negoli to. Stoga je odmah donio odluku, koju su mu i braća odobrila: riješit će se kćeri i zaboraviti da ju je ikad imao. I to smjesta, dok još nije puknula bruka.
Već iduće jutro, prije negoli je svanulo, pripremio je leut, privezao za njega mali čamac za jednu osobu, ukrcao Danku i sa svojom braćom otplovio iz Kaprija. Krenuli su prema zapadu, zaobišli Kakan i Žirje i otišli dalje od Blitvenice, najudaljenijeg otočića sa svjetionikom, iza koga su prostirala pučina sve do Italije. Kad su se udaljili toliko da im je kopno nestalo s vidika, Markiol se zaustavi, ukrca Danku u čamac, iz koga prethodno izvadi vesla i kormilo, ostavi joj nešto hrane, sira, kruha i sušenog mesa, demižon vode, a onda joj reče:
- Da te zadržimo, navukli bi na sebe sramotu koju do smrti ne bi mogli sprat. Zarad tega te prepuštam moru i valovima, da te nosidu di sudbina oće. Pune li jugo, odnit će te na sjever, a krene li bura, poć ćeš na jug. Ako te neko najde, ne spominji mu ni svojega imena ni mista iz kojega si, jerbo, dovedu li te meni natrag, oma nama ću te brez milosti ubit. A ako te niko ne najde dok ti traje ova spiza, skapat ćeš i ti i ta prokletinja ča je nosiš u sebi!
S tim riječima odriješi čamac i zaplovi natrag prema Kapriju, ostavivši Danku da pluta na moru, prepuštena milosti ili nemilosti njegovih hirova. Markiol se sad donekle smirio: ako se i proširi kakva nezgodna vijest po mjestu, on će je lako poricati i govoriti da je Danku odveo rodici u Split, gdje će izučiti neki zanat.
Tog istog dana u kući Jelovčićevih odvijala se druga drama. Po mjestu se već počelo pričati da je Danka trudna i da se ne zna tko je otac. Kad je čuo da su Radovčići s njom nekamo otplovili, Vicko se napio, zadovoljan posljedicama svog čina, i dvojici braće s ponosom ispričao svoj podvig, uvjeren da će ga oni zbog toga više cijeniti. No braća su se zabrinula; znala su da iz toga mogu proizići samo još veće nevolje. Vicko je bio siguran da ga Miho ne čuje, jer je još uvijek ležao oporavljajući se u svojoj sobi. Ali Miho je ipak čuo sve; do ušiju mu je doprlo da se spominje Dankino ime, pa se prišuljao do kuhinje, gdje su braća sjedila, i tako saznao što je Vicko počinio. Čitav svijet mu se okrenuo naglavce; izgubio je svaku volju za životom. Iduće noći, kad su svi zaspali, preplavljen bijesom i mržnjom, otišao je u kuhinju, uzeo veliki nož, došuljao se do Vickove postelje i svom ga snagom zario bratu u prsa.
Kad su se Jelovčići ujutro probudili, našli su Vicka kako nepomičan leži, sav u krvi, s nožem u grudima. Još se nisu ni oporavili od šoka, kad začuju Matu Lakoša da zapomaže pored štale i doziva ih. Sišli su i zavirili unutra. Dočekao ih je još jedan prizor pred kojim su zanijemili od prepasti:
Obješeno o konop, privezano za stropnu gredu, ljuljalo se beživotno Mihino tijelo.

(Početni ulomci iz romana)