Marija Fekete - Sullivan

GDJE TI ŽIVIŠ

Sarajevske Sveske br. 17

Dvije bambusove grančice smjestila sam na uzglavlje bračnog kreveta. Jedna je prilično odrvenjela u prozirnoj vazi s vodom, mada i sad obilato daje listove i izdanke. Druga je i dalje boemski razbarušena. Obje prebrzo rastu, bez obzira na to što ih rasađujemo po cijelom stanu i poklanjamo svakom tko naiđe. Kad smo se vratili sa godišnjeg, grčevito su protegle žilice i žedno korijenje prema nedostižnoj tečnosti na dnu vaze, hraneći se nevidljivim kapljicama.
Zarazan je taj ludi optimizam! Njihove tanke grane bi te, čini se, mogle zagrliti da su dovoljno duge. Jako volim razgranatost. Zato kroz prozor rado gledam krošnju nekog visokog stabla. Ovdje, u Sarajevu, uz nas je stari hrast.
Ljeti, u Brelama, imam ’svoje’ stablo. Mediteranski bor. Vjetar ga godinama svijao na plaži, pa mu se jedna grana oslonila na tlo, da se tako odmori, primiri, e da bi na kraju pustila i korijenje. Najdraže mi je da ispod tog stabla-ponornice ležim na sitnom šljunku, sa nogama odignutim od zemlje i oslonjenim na njegove drvene, izbrazdane, pore, osjećajući kako se sve giba pod tabanima, od zemlje prema zemlji.
Iole dobar stolar složit će se da drveće diše čak i kad ga posjeku i pretvore u hrastov parket, borov ormar ili vrata od javora. Kao čeljade buja na toplini, a koči se i smanjuje od zime. Zato mi se čini da je orahova polica (sa nogama od brijestovog drveta) u našoj trpezariji idealno naručje vinskim bocama. Obojila sam je u svijetlo zeleno, i poredala minijaturne saksije sa cvijećem po njoj. Pošto od rata naovamo nemam baštu, goste pozivam u taj naš bonsai vrt.
Vinske boce se ne vide, do njih se dolazi otvaranjem bučnih vratanaca. Škripe ili cvrkuću pri otvaranju, ovisno o raspoloženju i gostima. Sve ostalo se nudi pogledu. Jabuke, limun, mrkve, paprike... dio su hranjive ikebane na daskama od punog drveta, sve dok ne uđu u jelovnik. Sutradan je nova konstelacija voća i povrća. Možda i vina. Naravno, tu je i svježe cvijeće, najčešće ruže svih boja, ali i neizbježne grane bambusa.
Samo im dajte dovoljno vode, i bambusice će listati do iznemoglosti. Naravno, ovdje ih nije bilo u ono vrijeme bez vode i stabala. U vrijeme nepokretnih liftova i otključanih vrata, kad su u neboderu komšije pušile čaj, u nedostatku cigareta.
’Gdje ti živiš?’ upitao me prijatelj, pjesnik, kad sam njemu i njegovima tih dana donijela buket poljskog cvijeća. ’Cvijeće! Apsurd močvarnih vremena’, zaključio je i ubrzo zdimio u neku drugu vegetaciju.
Ipak, na gradskim pijacama se ’92. i ’93. činilo da ljudi pretjerano prodaju i kupuju cvijeće. Čak i ono zapušteno, livadsko, gradsko. I sama bih kupovala. Kad već nisam mogla da uzgajam, željela sam da ljudima oko sebe priuštim nešto lisnato, živo. Neka me upamte bar po tome ako... Uostalom, i moja prva susjeda se zvala Cveta.
E, nezgodno ime za to doba! Posebno što se rimovalo sa deminutivom pežorativa za pripadnike njenog naroda, kako bi kulturno rek’o moj suprug Benjo, lingvist. Ni on ni ja nismo vjerovali da je Cveta takva. Štaviše, često sam kod nje dolazila da kuvam rižu.
Sjedinila nas je neizlječiva bol, kao i olakšanje, što su nas djeca, nakon godinu dana rata, ostavila i otišla u Ameriku.
- Šta li radi moj Jasmin? - pokazivala sam Cveti stare sinovljeve slike. Blijedo lice, uvijek pomalo zamišljeno, brižno, sa dubokom borom na čelu. Onom mojom. Tamna, tatina kosa...
– Toliko liči na Benju i mene, ali je nekako sav svoj ...presamostalan!
Cveta se smiješila, neumorno ložeći peć na drva. Njen muž Mahir je, kao i uvijek, čitao novine i knjige na sećiji, nakon čega bi ih često ubacivao u peć, da razgori vatru. Prestar za vojsku, ustajao bi samo kad je trebalo otići do kupatila ili po drva. Za razliku od nas, znao se snaći za drva. Ni s kim nije zborio iako mu je kuća tih dana bila puna svijeta. Dolazili su mnogi iz naše zgrade, pa i oni koji su Cveti nadijevali nadimke. Poput mene kuvali su rižu, čaj, kavu, ili sušili kosu poslije pranja.
Sve dok se, nakon zaglušujućeg praska stakala i dva tupa udarca u noseći zid, veći dio Cvetinog privremenog stana nije pretvorio u krhotine i pepeo.
Slagala je veš u spavaćoj sobi kad je čula podmukao, težak, udarac u zid trpezarije i vrisnula:
- Mahireee! Izlazi!
Prikovan strahom za sećiju, Mahir bi tako zauvijek nastavio da piskavi ženin glas nije osjetio u donjem dijelu želuca. Izletio je u hodnik, ne dočekavši treću granatu koja je razorila sve osim peći.
Nije prošlo petnaest minuta, a ljudi su nagrnuli da vide. I ja sa njima, dakako. Jedna, dvije, tri granate. Znalo se odranije, poslije treće više neće... Valjda!
Izmiješani glasovi, žamor: Je li tenkovska ili ona iz haubice? Odakle je poslata i je li naručena? Da nije Cveta sama...? Ma, ne...zašto bi sebe...
Jedna djevojčica je primijetila:
- Dobro je da nisu uništili peć. Ne bismo imali na čemu da kuhamo.
Predsjednik Kućnog savjeta Zgrade, koji je na humanitarnoj hrani uspio sačuvati gojaznost, zaključio je:
- Vala, sadaka te spasila, Cvijeto! To što ste ti i Mahir sa svima dijelili peć.
- Baš vas briga, ovo ionako nije vaš stan - pokušavao je netko utješiti nesretnike koji su stigli sa opustošene Grbavice. Peć na drva su kupili na pijaci. To im je bio sav imetak.
Cveta je jezikom oblizivala suze dok su Mahira uvodili u kola hitne pomoći. Nije izgledao povrijeđen, ali se stalno držao za glavu.
- Evo nama drva za loženje - uzviknu neka ambrozija od čovjeka, posmatrajući potpuno izvaljeni prozorski okvir. - Samo, ovaj stan više se ne može ugrijati.
Olabavljena daska sa raspuknutog ormara stropoštala se na pod, kraj Cvetinih nogu, a da ona nije ni trepnula. Zurila je u prazninu, preostalu od prozora, i nebo pretvoreno u ogromne beonjače, bez zjenica.
- Majko mila, gdje ja živim!? - prošaputala je. Grmljavina je nadjačala minuli pljusak granata. - Taman se riješimo jednog, eto ti drugog. Sjaši Ratko, uzjaši sveti Ilija!
Zagrlila sam je. Njena golema, naizgled jaka ramena, drhtala su. Ne znam da li od straha ili bijesa.
Poslije smo saznali da je Mahir u trenutku granatiranja učio molitve iz Kur’ana, a da je na klinici zaplesao polugol, saznavši da je ostao nepovrijeđen. Slavko sa trećeg kata ušao je, prije razaranja, s loncem, punim vode, stavio ga na susjedovu peć, a onda izišao da donese zaboravljenu sol i rezance. Naravno, juhu nije pojeo, ali je od tada i on, dugogodišnji član SK, počeo da ide u crkvu ne bi li naučio koju molitvu. ’Moj dug prema Bogu,’ ponavljao je. ’Moj dug... moj...’
Donekle ga razumijem. Kad zapuca, teško je ostati ateista. A još teže shvatiti božanski dobro. I lijepo. Ja više ne mogu reći da bilo što shvatam, ali moj posao zahtijeva da svakodnevno proizvodim ljepotu. Tek nedavno sam se ponovo usudila. Kao stručnjak za hortikulturu, u tuđim baštama uzgajam trajnice, dekorativno grmlje i stabla, pravim cvjetne aranžmane... Bilje zalijevam ostacima čaja, da bolje raste. Neki su se isprva smijali mojim inžinjerskim rukama, stalno umetnutim u zemlju, a sada ti isti traže da im, hokus-pokus, stvorim Tudorovu baštu u avliji gdje su gotovo sve posjekli. Takvima obično kažem: nema, gospodo, instant raja ni u Babilonskim vrtovima, ni u Alhambri. Nego izvol’te, svaki dan otkinite uveli list, zimi oprašite svoje jabuke, kruške, dunje, zalijevajte svoje fikuse i gladiole i vidjet ćete, čim nogom u avliju, kako se grane nadimaju od zadovoljstva, a latice i listovi okreću prema vama.
Neki dan me čvrsta ruka potapšala po ramenu. Cveta! Izljubismo se. Četiri puta zaredom, zbog šmekera (da ne bude ni po njenom, ni po mom, ha!). Pita me:
- Gde si? Gde sad živiš?
Nabrojala sam dosadašnja, mondenska odredišta, gdje sam posjećivala sina, i dodala:
- Sada sam ovdje.
- Ej, iz tuđe ljepote u svoj jad! Neka, važno je da je tvoj! - zaključila je. I dalje je bila ’lepa i debela’ kako je sebe opisivala. Prava begonija! Pored nje sparušena hodajuća breza, njen Mahir.
Pozvala sam ih na kavu u našem izbjegličkom stanu. Pili su ness, sa mlijekom, u mojoj rascvjetaloj bonsai bašti, prepunoj portabl stabala u saksijama od terakote, i raskošnih žutih cvjetova drage afelandre (čiste ljepotice iz obitelji kaktusa). Prozračni ljiljani i sada vrijedno upijaju negativna zračenja gdje god je kakva sprava na utičnicu. Ruže, ruže, umiljavaju se, uzdišu.
Kad je ispušila pola kutije, diveći se cvjetnom obilju, uzvrpoljila se Cveta. Možda bi pojela nešto? I ne čekam odgovor, nego uključujem onu malu, plastičnu, spravu za kokice.
Gledali su Cveta i Mahir u kukuruzna zrna, u vrtlogu struje, ples žutih pilića što se pretvaraju u paperjaste koke. Bijeli behar! Tog dana sam konačno vidjela kako izgleda potpuna sreća. To su bila nedužna, radosna, lica Cvete i Mahira dok su se kokice vrckale, plesale, i upadale im u staklene zdjele!
Razmišljala sam šta da im poklonim kad krenu kući. Neki rascvjetali kaktus? K’o da gledam, previše bi ga zalijevali. A to ne ide. Kaktus ne traži obilje vode i zemlju crnicu, nego tvrde prepreke, izazov. Il’ da im darujem bambusovu grančicu, svi su ovih dana pošandrcali za njom?! Žilava k’o sam život, raste u svakoj posudi. Ma, pusti....
Ono što njima po svoj prilici treba, ono što svi volimo, to je najobičniji proizvođač sreće. Rekla bih, aparat kokičar je prava stvar.