Filip Larkin
FILIP LARKIN - IZABRANE PJESME
Sarajevske Sveske br. 37-38
na srpsko/hrvatsko/bosansko/crnogorski jezik preveli
Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
ULIČNE SVJETILJKE
Kad noć, koja se šunja ko puma, s neba krene
I tišinom odjeknu ulice s vjetrom i puste,
Svjetiljke izađu i nagnu se s uglova, naherene,
Bacajuć crne sjenke, iskrivljene i guste.
I tako one, bezlično, cijele noći gore,
Slušajuć kako, ko kapi hladne što kapaju
S blistavog stalaktita, ruše se ure spore
Dok ne raskole sivi platani mrak, na kraju,
Tada se gase.
Mislim da uočih jedared
– Jutro je – svjetiljka jedna osta još jarko sjati,
I, sa senilnim kezom, poput budale stare,
S plavim se takmiči, sa njim kuša se s nadmetati;
I, mada više fajde od nje, blijede i nacerene
Nema, suprotno suncu kuša bacati sjene.
<1939>
REGRUT
za Jamesa Ballarda Suttona
On grofoviju svoga Ja naslijedi
Od onih što se o njoj starahu ko farmeri;
Imao je sve znanje koje steći vrijedi,
Za dobro i loše prezir u neophodnoj mjeri.
No jednog proljećnog dana oskvrnuta mu bješe
Zemlja, i grupa jahača ga kako se naziva
Osorno upita, i na drugom narječju iznese
Njin vođa da je rat, za što je on krivac,
I mora im pomoći. Pristanak dat je bio
Da osnovu želje za samopotiranjem da svoja
Prava rođenjem stečena ne izgubi; smion,
Jer ništa ne bi bilo lakše od zamjene koja
Ne bi mu dala vremena da razmotri dalje
Svog vlastitog poraza i umorstva detalje.
<1941>
OPSERVACIJA
Tek u knjigama bezuvjetno i konačno se zgode,
Srećemo i zakvačimo jedino u snovima
Ruku što braniti nas od nervnog stresa ima,
Budući dokaz protiv zaludne naše odgode;
Pošto plimni rub prošlog, njegova nadolaska,
Mjesto je gdje hodamo, a zrak je to što piješ,
Sjeti se dakle da smrt naš oblik jedini je
Kad najzad zakuju se napose lice i maska.
Smijeh što domet traži, i suze iz busije,
Dok protiv želja srca zavjera mitraljeska
O vladi strahova omedaljenih zbori.
Zatresi, vjetre, njino krivo drvo gdje bljeska
Mnogo slikovitog, al ničeg dobrog, i nije
Ništa naći na vatri siromaha da gori.
<1941>
PENJUĆI SE UZ BRIJEG POD VJETROM ŠTO ZAGLUŠUJE
Penjući se uz brijeg pod vjetrom što zaglušuje,
Krv se razlepršala, gordo nošena gore
Ponad livada gdje konji bijeli stoje;
Poput roga je ječala uz strme gore
Dok nije viknula na vrhu pod stablima
Blistavim: Pokoravanje, jedino dobro to je;
Daj da budem glazbalo sa žicama što bruje
Da sviraju sve stvari, koliko vole, na njima.
Kako prizvati takvu glazbu kada se ulica
Smrači? Na kiši i kamenim mjestima mogu
Naći jedino drevnu tugu što pada,
Jedino užurbana i izmučena lica,
Hodanje ranjivih djevojačkih nogu,
Srce što u svom muku beskrajnom kleči sada.
<1944>
VJETAR VJENČANJA
Vjetar je puhao sav dan mog vjenčanja,
I moja noć vjenčana bješe noć jakog vjetra;
Štala vratima nije prestajala da lupa,
Pa je on morao ići da ih zatvori, mene
Ostavi dažd da slušam, na svjetlu svijeće glupa,
I gledam svoje lice u svijećnjaku uvrnutom,
No ne videći ništa. I reče, kad se vrati,
Da su konji nemirni, i ja bjeh tužna što ljudima
Ili životinjama će te noći nedostajati
Sreća koju ja imam.
Sad kad je dan,
Sve je pod suncem zamršeno puhanjem vjetra.
On je otišao da pogleda poplavu, a ja
Nosim napuklu kantu do kokošaka,
Spuštam je i zurim. Sve je vjetar
Što juri kroz oblake i šumu, mlati mojom
Keceljom i obješenim rubljem sa užeta.
Može li se to podnijeti, ta vjetrom stvorena
Radost koju moje kretnje prizivlju, poput niti
Što nosi perle? Hoće li mi dati da spavam
Sad kad sa mnom postelju dijeli taj osvit vječiti?
Može li čak i smrt da isuši
Ova nova razdragana jezera, da zaključi
Naše klečanje poput stoke kraj sve-darežljivih voda?
<1946 >
SADA KAD MI JE DVADESET ŠEST
Sadašnjih se godina bojah:
Dvadeset šest, tu skoro;
Iščeznu okretnost moja,
I sumnjom, što izvor korom
Prekriva, svaki je događaj opterećen,
U sušu se promeće.
Mišljah: taj nagon od nekada
Posustaće svakako
U dvadeset četvrtoj-petoj, i sada
Dokazuje se šljakom
Sagorjelog djetinjstva da sam u pravu bio.
Što je plam zahvatio
Brzo sagorje u meni, kako
I predviđah, inače.
Dar, izražavanje lako—
Te stvari se povlače,
A vehdiji urod ih naslijedi,
Jer sve to blijedi;
I kad izvjesnost ode, taj
Ostatak moguće da
Životari, dok gubi sjaj,
Ko nešto drugog reda.
Građa palih munara je smeće.
I ništa sada nećeš,
U pepelu tog što godi a nije
Više, naći, sem pohlepu
Što se šepuri, zadnji osmijeh
Ugljenisani, ljuskarsku
Mržnju sa kandžama, ponos ocrnjeni –
Nekoć ih vrlo cijenih.
I kad bi izvjesno meni
Bilo da neću imati
Šanse da opet neopaženi
Čisti taj stav uhvatim,
U vatru bih sa istrošenim dobrima –
Da živim od tog čeg ima.
Al on mre teško, taj svijet;
Il, budući mrtav da je,
Operlan tim je što gnjije,
Jer, zavaran, zadajem
Najdublju od svih rana duhu svom,
Misleći da, pri tom,
Svaki tren, zazivam davno
Rasuta stanja; od sreće
Ako najbolje proćerdano
Bude, i najgore će
Možda na jedan dodir da se izgubi.
Stišćem i ljubim
Kao mahnita mati, gnjilo
Djetinjstvo rano,
Što sveg žita bi me lišilo,
I može, zabranom,
Sem udvajanja što sve obezvrijede:
Ništavilo i Eden.
NEUSPJEHU
Ne stižeš dramatično, sa zmajevima koji
S mojim su životom u šapama se uspropnuli,
I ne bacaš me izmrcvarenog kraj kola sa svojim
Paničnim konjma, niti nalik si klauzuli
Jasno sročenoj, s opomenom šta mogu izgubiti,
Kakve troškove u gotovu podnijeti se mora,
Račune podmiriti; nit duhu promajnom što hiti
Preko travnjaka, kako se vidi za nekih zora.
Ali, nalazim, sunčana popodneva te ova
Kraj moga lakta posade, gnjavatoru nalik.
Zgrudvana od tišine su drveta kestenova.
Svjestan sam da mi idu brže no prije dani,
Ćute se i bajatijim. I kad jednom su zaostali,
Čine se ruinom. Ovdje se neko vrijeme već staniš.
<1949>
OBMANE
‘Naravno da sam bila drogirana, i to toliko da se nisam osvijestila
sve do sljedećeg jutra. S užasom sam ustanovila da sam upropaštena
i danima sam bila neutješna i plakala sam kao dijete da me ubiju i
pošalju nazad mojoj tetki’.
Mayhew, London Labour and the London Poor1
Jad mogu taj kušati čak i s daljina ovih:
Gorak i jedak, s bodljama, što te prisili da ga
Progutaš. Slučajan sunčev otisak, i točkovi,
Žustra kratka im srdžba, napolju, na ulici
Gdje svadbeni se London na drugu stranu
Klanja, u svjetlu nepobitnome i prostranu
I hvastavu, koje ožiljku brani da zacijeli,
I goni stid iz skrovišta. Otvoren, nalik ladici
Noževa, duh ti ležaše nežurni dan cijeli.
Četvrt ubogih, godine, pokopaše te. Samo
I da mnogu, neću na tješenje se usuditi.
Šta reći, sem da patnja prava je, ali tamo
Gdje žud prevlada, pogrešno da će čitanje
Postati? Jer jedva da važno bilo bi ti
Što na tom krevetu obmanuta si manje
Nego on, što posrtaše uz stube zadihane
Da u poharan tavan zadovoljenja bane.
<1950>
1Knjiga Henryja Mayhewa nastala iz niza novinskih članaka o životu
londonske sirotinje objavljivanih četrdesetih godina 19. vijeka.
ZRELOST
Osjećaj stalnosti... imaću, zacijelo,
Dok ne postane neispravno mi tijelo
Jedino, dok se ne smori;
Vuča nazad, počeću da ćutim tada,
Bolesna i samovoljna prevlada –
Željena, neko zbori.
To mora da je života stupanj najveći…
Trepćem, ko na bol, jer to je bol, misleći
Da pantomima to je
Kompenzacionog čina i protu-čina,
Poraza i protu-poraza, i suština
Najjačeg doba mojeg.
<1951>
MOJOJ ŽENI
Izbor tebe paunsku onu lepezu zatvara
Što bje budućnost, u kojoj ko zavodnica
Raširi sve što može ta razrađena Narav.
Neuporedive mogućnosti! No bez granica
Samo dok ništa ne izbrah; izbor ovaj
Zatvori sve staze, sem jedne, i nagna mi
Sve ptice-rugalice da prhnu iz žbunova.
Sad nema budućnosti. Ti i ja, sada, sami.
Tako za tvoje lice sva lica razmijenih,
Dadoh svjež prtljag, regalije mađioničara
S maskom za malo tvojih svojstava. Sada
Postaješ moj promašaj i moja dosada,
Drukčiji način trpljenja, rizik stvaran,
Hipostaza teža od zraka meni.
<1951>
SLJEDEĆI, MOLIM
Uvijek i suviše žudni budućeg, samo
Loših navika čekanja mi se laćamo.
Nešto se uvijek bliži; do tada od nas svako,
Dok motri s hridi kako
Bliži se sićušna jasna armada obećana,
Sva iskričava, govori svakog dana:
Kako je samo spora! Vremena kolik gubitak,
Jer odbija da hita!
No ona još nas pušta držati stapke bijedne
Razočaranja, jer, mada nema zapreke ni jedne
Svakom velikom bliženju, nagnuta s mjedi ukrasnom,
Svako je uže jasno,
Sa barjacima, i figurom sa zlatnim sisama
Na pramcu, ne sidri se nikad dok ide k nama;
Još ne sadašnjost a u prošlost već bjega,
Mislimo svi, do zadnjega,
Svaka će da pristane, da iskrca sve sama
Dobra u živote nam, sve što se duguje nama
Zbog čekanja, tako pobožna i duga. Ali
Svi smo se mi varali:
Traži nas lađa tek jedna, i crno ojedrena,
Koja vuče za sobom – ne zna je naša zjena –
Muk golem, besptičiji. U tragu se njenome
Vode ne množe nit lome.
<1951>
RAZLOG ZA PRISUSTVO
Mene glas trube, bučan i zapovjedan,
K staklu osvijetljenom na časak odnijeće
Da gledam plesače – ispod dvadeset pet do jedan –
Crvena lica su jedno uz drugo – kreće
Svak se pažljivo, svečano uz ritam sreće
– Ili tako zamišljam bar, dim i znoj dok ćutim,
Čudesni dodir cura. Zašto bih ovdje bio?
A onda, što biti ondje? Seks, to da, međutim,
Šta je seks? Misliti kako lavovski dio
Sreće parovi grabe, to je, reći bih smio,
Netačnost, što mene tiče se. Što je zov meni –
Ovo je podignuto, hrapavog jezika, zvono
(Umjetnost, ako hoćete) čiji zvuk osobeni
Uporno tvrdi da sam i ja osoben. Ono
Zbori; ja čujem; mogu i drugi, ali ne ni
Oni za mene, ni za njih ja; drugačije
Nije sa srećom. Zbog toga stojim spolja,
S vjerom u ovo; među njima se bije
Bitka, s vjerom u ono; i svak je zadovoljan,
Ako se niko varao ili lagao nije.
<1953>
VAŽNOST ONOG DRUGDJE
Usamljenom u Irskoj, jer to dom nije mi bio,
Tuđost je imala smisla. Govora otklon rezak,
Što tako razliku podvlači, doček mi napravio:
Kad to bi prepoznato, uspostavi se veza.
Njine promajne ulice s brdima kao krajem,
Pristanište što malo starinski, ko štala, kadi,
Vika prodavca haringi što polako nestaje –
Rekoše da sam odvojen, ali ne nepreradiv.
Kad živiš u Engleskoj, isprike takve nije:
Ovdje su moji temelji i običaji koje
Odbacivati mnogo bilo bi ozbiljnije.
Ovdje ne jamči drugdje za postojanje moje.
<1953>
NASTAVLJANJE ŽIVOTA
Nastavljanje života – to jest, opetovanje
Stvorene navike da potrepštine se svoje
Nabave – skoro svagda je gubitak, lišavanje.
To različno je.
Ovaj gubitak zanimanja, kose, odsustvo pothvata,
Jest, da ta igra je poker, ah,
Mogao bih da ih odbacim, privučem pun teatar!
No to je šah.
I kad već prošetao si cijelim mozgom svojim,
To čim vladaš ko list tovarni jasno ti je.
Bilo šta drugo se, za tebe, da postoji
Smatrati ne smije.
I, kakav je dobitak? Jedino taj da prepoznamo,
S vremenom, napol blijed otisak što sva nam
Ponašanja označi, i pratimo do kraja. Samo,
Da priznam,
Kada smrt naša počinje tih večeri zelenih,
Šta zapravo to bješe, jedva da umiruje,
Jer tek na jednog čovjeka jednom se primijeni,
A on na umoru je.
<1954>
POEZIJA ODLAZAKA
Ponekad, iz pete ruke, čuješ
Na epitafe nalik:
On je sve i svja napustio,
Prosto zbrisao, ali
Svagda ko da u tom glasu je
Vjera da odobriti
Pročišćujući, prirodan, smion
Taj korak moraš i ti.
I oni imaju pravo, mnim,
Svi mi mrzimo dom,
I to što moramo ovdje biti:
Mrska mi soba, s tom
Posebno probranom stareži, s tim
Dobrim knjigama, dobrim krevetom,
Moj život, red mu uzoriti,
Te kada čujem: Eto,
Društva se manuo čitavoga –
To uzbudit, zapalit znade
Kao: Tad ona liši se halje,
Ili: Evo ti, gade;
Mogu zar i ja, kad on može?
To da ostanem pomogne mene
Trezven i marljv i dalje.
Al danas bih da krenem
Da šepurim se putem što orah
Zasu ga, na provi čučim,
Bradat i dobar, kad ne bih bio
Lažan – tako mi zvuči
Taj promišljeni unatrag korak
Da njim cilj stvoren bude:
Knjige; porcelan; život cio
Savršen do pokude.
<1954>
POSJETA CRKVI
Čim se uvjerim da ovdje ne dešava se ništa,
Stupim unutra, puštajući vrata da lupe tmulo.
Još jedna crkva: prostirka, i kamen, i sjedišta,
I knjižice; za nedjelju ubrano, svud se rasulo
Cvijeće, sad smećkasto; nešto sitniša i trica
Gore, na oltaru; orgulje, stvar mala i čista;
I napeta, pljesniva, nametljiva tišina k tome,
Previre bogzna otkad. Gologlav, skidam s nogavica
Štipaljke za biciklo u naklonu nespretnome,
Krenem naprijed, po krstionici preletim šakom.
S mjesta gdje stojim, strop se gotovo nov činio –
Očišćen? obnovljen? Neko znao bi: ja ne. Nakon
Što do predikaonice popeh se, pomno sam štio
Nekoliko zastrašujuće dugih verseta, pa kažem
“I tu je kraj” mnogo glasnije no što sam htio.
Nakratko zakikoću se eha. Kraj vrata, kad se vratih,
Upisah se u knjigu, irskih penija šest prilažem,
Misleći: mjesto gdje nije ni bilo vrijedno stati.
A ipak zastao sam: činim to često, u stvari,
I svagda ostanem zbunjen uglavnom, kao sada,
S pitanjem šta da pogledam, s pitanjem starim –
Kad crkve posve ispadnu iz upotrebe, tada
U šta ih pretvoriti, hoćemo li zadržati
Poneku katedralu za stalnu izložbu, ormari
Njin će pergament, tas, i ciborij pod ključem kriti,
A ostalo bez zakupnine kiši i ovcama dati.
Kao zlosretnih mjesta hoćemo li ih se kloniti?
Ili će tu dolaziti, po mraku, sumnjive žene
Što gone djecu da kamen dotaknu naročit;
Beru bilje za rak; il neke noći urečene,
U mrtvaca što hoda da blenu njine oči?
U igrama, zagonetkama, nastaviće da traje
Ova il ona vrst moći, naoko cilja lišene.
No sujevjerje umrijeti, kao i vjera, mora,
A i nevjerovanje kad ode, ostalo šta je:
Trava, korovit pločnik, trnje, nebo, potporanj,
Oblik što prepoznatljiv manje je svakim tjednom,
Svrha sve nejasnija. Pitam se ko će zadnji,
Baš zadnji, to mjesto, zbog tog što bješe, jednom
Da traži — neko što kucka i što bilježi, radnik
Koji zna šta galerije nad ikonostasom su bile.
Neki ruino-pilac, na antiku pohotan, ili
Ovisnik o Božiću što uzda se u dašak svilen
Iz odežde-i-traka, i mirhu i orgulja cilik?
Ili neobaviješteni neko, nalik na mene,
Što dosađuje se, i znade da je duhovni talog
Rasut, a ipak stremi, kroz šipražje prigrada,
Tom križu tla jer ovdje na okupu se držalo,
Tako dugo i postojano, što se nalazi sada
Razdvojeno – vjenčanje, rođenje i smrt, ali
I misli na njih – zbog čeg sazidati je dalo
Ovu posebnu školjku? Jer mada ponjatija
Nemam opremljeni taj hambar ustajali
Šta vrijedi, da stojim tu u tišini, to prija.
To je ozbiljna kuća na zemlji ozbiljnoj—u smjesi
Vazduha njenog mnoštvo naših se prinuda sreće,
Prepoznaje i svečano se odjenu ko udesi,
I barem to zastarjelo nikada biti neće,
Jer će se uvijek neko iznenaditi da je
Gladan u sebi da bude ozbiljniji, i sve će
To biti razlog prema zemljištu ovom da teži,
Zgodnom, ču nekoć, da na njem mudrost gaje,
Makar i zato što mrtvih toliko okolo leži.
<1954>
MR. BLEANEY
‘To je g. Bleaneyjeva soba. Stan mu bješe
Tu dok je u Tijelima1 bio i dok ne dođe hora
Da ga odnesu.’ Trošne, s cvjetićima zavjese
Tanke padaju pet inča od daske prozora
Kroz koji vidiš djelić zemljišta građevnoga,
Sa busenjem i smećem. ‘G. Bleaney zahvati
Dobrano kao svoj komadić vrta moga.’
Krevet, stolica s naslonom, žarulja: šezdeset vati,
Bez kuke iza vrata i mjesta za knjige, dabome,
Il torbe – ‘Uzeću je’. I ležim – tako se desi –
Gdje g. Bleaney ležaše, opuške u istome
Suvenir-tanjiru gasim, i kušam da ušne si
Jame zapušim vatom, brbljavi radio
Starinski prigušim: on je da kupi njega
Potače. Znam mu navike — čas kad je silazio,
Da više umak no saft je volio, i zbog čega
Tipovao je stalno na četiri meča, ali
I njin godišnji ritam: u Frintonu i k tome
Kod ljudi što bi za ljetni odmor smještaj mu dali,
Božiće u Stokeu, u domu sestrinome.
No ako stajao je, motreći kako dere
Oblake leden vjetar, ležao na buđavu
Krevetu, zboreći si da to je dom, naceren
I u drhtanju, nije mogao stresti stravu
Da to kako živimo mjera je prirode naše,
Da nema u svojoj dobi više čim da se hvali
Do najmljenom kutijom – jasno mu zar bijaše
Da to mu ništa bolje ne jamči, ne znam da li.
<1955>
1Tijela – riječ body znači tijelo ali i leš, trup, karoserija.
NEZNANJE
Čudno je ne znati ništa, nikad ne biti siguran
Šta je istinito il zbiljsko il prava stvar,
Već biti prisiljen na ograde, ili 'osjećam tako ja bar',
Ili: 'pa, tako je, il bi se reklo:
Valjda će znati neko'.
Čudno je ne znati kako teku stvari: njihovu
Vještinu da nađu šta im je probitačno,
Njin smisao za oblik, da sjeme rasiju tačno,
I spremnost za promjene;
Da, čudno je, za mene,
Čak nositi takvo znanje – jer naše meso
Okružuje odlukama nas vlastitim –
A ipak čitav život na netačnosti tratiti,
Pa kad staneš da mriješ,
Zašto – jasno ti nije.
<1955>
GROBNICA ARUNDELOVIH1
Jedno uz drugo, izbrisanih lica,
Leže u kamenu tom erl i grofica.
Nejasno odjeću svoju pokazali
Kao zgloboviti oklop, bora kruta,
I taj apsurda nagoveštaj mutan –
Ispod nogu njihovih psi mali.
Takva jednostavnost iz predbaroka
Jedva privlači oko, dok na lijevoj
Rukavicu ne sretne gvozdenu,
U drugoj stisnutu prazninu, i evo
Vidiš, sa oštrinom nježnoga šoka,
Izvučena mu ruka drži njenu.
Ne mišljahu da će tako se odužit
Ležanje. Na kipu takva vjernost biva
Tek za prijatelje sitnica vidljiva:
Unajmljenoga kipara vještina
Zanemarena da pri dnu produžit
Mogu na latinskom imena se njina.
Nisu mogli znati, u svom nepokretnom
Putovanju nauznak, tako rano da će
Zrak mijenjat stvari uz bešuman lom,
Stari zakupci biće otpušteni;
Sve nove i nove oči da gledaće,
A ne čitati. Oni, ukočeni,
Kroz šir i duljinu vremena, spojeno
Pretrajaše. Sniježilo je, van datuma. Svjetlo
Vrvljaše u travi svakog ljeta. Sjajan
Nered ptičjeg cvrka sipao se tlom
Kostima nastrtom. A uz staze, eno,
Sve novi i novi svijet dok osvaja,
U identitetu njihovu se mije.
Bespomoćni, sada, sred šupljine
Bezgrobnog doba, u žljebu od dima
U obješenim sporim povjesmima,
I nad kosinom svoje istorije,
Stanovište nam tek jedno ne gine:
Preobrazilo njih vrijeme sve do
Neistine je. Vjernost kama ovog,
O kom su jedva mislili, njin biva
Konačni grb, našem instinktu gotovo,
Istini gotovo, da postane svjedok:
Od nas će tek ljubav da ostane živa.
<1956>
1Grobnica iz druge polovine 14.v. gdje su sahranjeni Richard Fitzalan, drugi erl od Arundela, i njegova žena, grofica Eleanor od Lancastera, nalazi se u Katedrali u Chichesteru, u južnoj Engleskoj. Latinski natpis koji se u pjesmi pominje pjesnikova je invencija.
DUHOVSKE SVADBE1
Zakasnih sa odlaskom, u taj duhovski tjedan:
Te subote, sa jakim
Suncem, otputovao moj voz je oko jedan
I dvadeset, i prazan tri četvrtine, svaki
Prozor mu bješe spušten, a vrući svi jastuci,
Osjećaj žurbe nesta. Voz iza leđa hodi
Kućama, i pređosmo preko ulice neke
Sa bljeskom vjetrobrana, miris ribe u luci
Čusmo, tu poče ravan i širok tok rijeke,
Gdje susreću se nebo i Linkolnšir u vodi.
Kroz grdnu žegu što spi, popodne to cijelo,
U unutrašnjost duboko
Sporo se, sa stajanjem, krivuljom k jugu grelo,
Prolaze široke farme sa kratkosjenom stokom,
Kanali pune pjene industrijske što pluta,
Staklenik jedinstveno bljesne: živice tonu,
Dižu se: povremeno smijeni trave kâd
Težak vonj štofa na dugmad, u vagonu,
Dok ne približi se sljedeći, s akrima auta
Razmontiranih, novi i jednolični grad.
Kakva je buka svadbi, ta stvar isprva nije
Bila mi uočljiva
Na stanicama gdje smo stajali: sunce ubije
Zanimanje za ono što se u hladu zbiva,
Na peronima dugim prohladnim s vikom i cikom,
Kad shvatih to poštanski nosači da se šale,
Produžim sa čitanjem. Nastavismo se vozit,
Kraj napomađenih cura sa nacerenim likom,
U parodiji mode, velovi i štikle – stale
Pa naš odlazak motre, u neodlučnoj pozi,
Ko da gledaju nekog zbitija okončanje
Domahujući zbogom
Nečem što ga nadživje. I nagnuh se, zapanjen,
Po drugi put kroz prozor, znatiželjnije mnogo,
I drugim očima opet sagledao sam sve to:
Majke glasne i tuste; oci, sa čelom koje
Izbradano je, s pâsom širokim ispod kaputa,
Ujak proste dosjetke viče; pa trajnih eto,
Najlonskih rukavica, dragulja lažnih, boje:
Limunska i sljezova, i maslinasto-žuta
Što odvajaju cure, nestvarno, od ostalih.
Da, već se iz kafana
I banket-sala uz depo, i zastavama malim
Kićenih stajališta autobuskih, kraj danā
Svadbenih primicao. Diljem pruge sve više
Parova popenje se, ostali okolo stoje;
Zadnji su konfeti se i savjeti bacali;
Kad god voz krene, svako lice ko da to riše
Što gleda dok odlazi, a djecu mrštilo je
Nešto dosadno; oci ranije nisu znali
Uspjeh toliko golem i skroz farsičan k tome;
Dijelile su žene
Tajnu što sliči sretnom pogrebu kakovome;
Dok, čvršće stišćući tašnu, djevojka svaka blene
U vjersko ranjavanje. Najzad slobodni, ovim
Zbirom svega što smo vidjeli ispunjeni,
K Londonu jurimo, parē grudvice dok vrcaju;
Polja su sad parcele za gradnju, jablanovi
Preko glavnih su cesta bacali duge sjeni;
Za pedeset minuta što, izgledaše na kraju,
Trajahu tek da namjestiš šešir i možeš reći
Umrijeh za malo,
Ukcralo se novih brakova tuce. Sjedeći
Jedno pored drugog je u krajolik gledalo
Jedan Odeon prođe, i s hladnom vodom toranj2,
Neko žuri na tekmu – i niko mislio nije
Da više neće nikad te druge sresti, niti
Da život svakog od njih taj čas sadržat mora.
Mislio sam na London što se u suncu grije –
Poštanski kvartovi kao kvadrati žita zbiti:
Zaputismo se tamo. I sjajnim miljama šina
Dok jurili smo kraj
Pullmana koji stoje2, pocrnjela se mahovina
Zidova približila, to bješe gotovo kraj,
Ta krhka slučajnost putovanja; i ono što je sadrži
Stajaše spremno da se odapne svom silom koja
Daje promjenu. Opet usporismo, i kada
Kočnice prihvatiše, javi se, uz sve brži
Rast, osjećaj padanja, poput poslanog roja
Strijela van vidika, što negdje ko dažd pada.
<1958>
1 Nadahnuće za ovu pjesmu Larkinu je došlo za vrijeme putovanja vozom od Hulla do Londona 28. maja 1955. godine, na praznik Duhova. “Uhvatio sam veoma spor voz koji je stajao na svakoj stanici”, četvrt vijeka kasnije sjećao se Larkin toga dana, „i ja nisam bio svjestan da je to voz u koji se ukrcavaju svi oni tek vjenčani parovi na putu u London za medeni mjesec. To je za mene bilo otkriće... Mislim da je voz stao na četiri, pet ili šest stanica između Hulla i Londona i mogao se osjetiti emocionalni naboj koji raste. Svaki put kad bismo stali, na voz bi se ukrcale svježe emocije. I, konačno, kad smo iz Peterborougha pohrlili prema Londonu, imao sam utisak kao da je cijela stvar uperena poput metka – u samo srce stvari, znate. Sav taj svježi, otvoreni život. Nevjerovatno iskustvo. Nikad to nisam zaboravio.”
2 Industrijski tornjevi za hlađenje otpadnih voda.
3 Kola za spavanje
LIJEČENJE VJEROM
K mjestu gdje stoji žene se kreću sporo:
Uspravan, srebrna kosa, bez rama naočari,
Tamno ruho s kragnom bijelom. Revni redari
Naprijed k njegovu glasu i rukama ih upućuju
Pod čiji topli proljetni dažd ljubavi
I brige dvadesetak sekundi svako stane.
Pa, drago čedo, šta boli, glas američki čuju
Duboki, i, molitvu počne, bez stanke skoro,
Boga k onom koljenu, ovom oku upravi.
Glave im stiska naglo; potom su izagnane
Ko misli što se gube, hodaju u tišini,
Ovčiji zabasale neke, ne u svoj život nazad,
Još ne, no neke krute, stoje s grčem i zbore
Duboko suzno promukle, ko da u svima
Dijete slaboumno i mutavo još ima
I opet na dobrotu budi se, i misle: najzad
Glas neki zove, ruke da dignu ih i stvore
Lakim došle su; i takva radost stiže da njini
Jezici brbljaju, oči jad stišću, mnogi velik
I nečujni odgovor tiska se i veseli—
Šta boli! Brkate se, s haljama cvjetnim, tresu:
Sad već sve boli. U svakom osjet spije
Života koji življen u skladu s ljubavi je,
Nekim to znači drugo što činiti mogle su
Voleći druge, ali većina duboko ćuti
Šta, voljene da bjehu, mogle su da urade.
To ništa ne liječi. I bol popušta velik,
Kao kad, topeći se, plače krajolik kruti,
Širi se kroz njih – ovo i glas gore što veli
Drago čedo, i sve što vrijeme pobit znade.
<1960>
PLODOVLJE HLJEBNOG DRVETA
Dečki sniju urođeničke cure što hljebnog drveta nose
Plodovlje, šta god bilo,
Ko mito, da ih uče kako da seksualne poze,
Svih šesnaest, zauzmu na pijesku meku;
To ih tjera da se (dečki) u tenis-klub učlane,
Koriste dezodoranse, idu na ples u “Meku”,
Subotom vode u kafić školarice od lane,
Ličnim automobilom.
Takve neispravljene vizije okončavaju rezom
U crkvi ili pred čilom
Matičarkom: pol kuće sa hipotekom i brezom
Srebrnom; škare; mama obudovjela; s novcima
Kubura; bolest; godine. Tako bezuslovno se
U zrelost pada, kad starci sjede i vide u snima
Gole urođeničke cure što hljebnog drveta nose
Plodovlje, šta god bilo.
<1961>
KOLA HITNE POMOĆI
Zatvorena poput ispovjedaonioca,
Kroz bučna podneva gradska im je proći.
Poglede što upiju ih ne uzvrate nikad.
Svjetlo sivo sjajna, na metalnoj ploči
Grb im je, zastaju kraj kakvog pločnika:
S vremenom posjećena svaka je ulica.
Djeca po stubama prosuta, il s ceste,
Il ženski svijet što iz radnji ide
Kraj vonja raznih večera, stravljeno
Bijelo lice svakog časa vide
Nad nosilima sa dekom crvenom –
Dok ga unose da unutra smjeste,
I ćuti prazninu razrješavajuću
Koja iza svega što radimo leže,
I cijelu je pojmi za tren jedan
Tako trajnu, čistu i istinsku. Bježe
Vrata pošto se zatvoriše. Bijedan!
Svojoj vlastitoj nevolji šapuću,
Jer što u zraku mrtvom se odnese
Možda je gubitak, što zatvoren namah
Oko nečeg je, skoro blizu kraja,
I ono što oko toga godinama
Skupi se, jedinstven i slučajan
Spoj porodica i moda, ovdje se
Razvezivati počne. Od razmjene
Ljubavne dalek da laže, i nije
Dokučiv u toj sobi što, da prođe,
Razmiče promet, donijet umije
Bliže sve što je ostalo da dođe,
I otupi da sve što smo u dalj djene.
<1961>
OVDJE
Skretanje na istok, iz industrijskih sjenki bogatih
I prometa svunoć na sjever; skretanje kroz poljane
Suviše slabe i u čičku da se livade mogu zvati,
Gdje-gdje s grubim imenom stajališta što brane
Radnike u zoru; skretanje prema samoći neba
I strašila, plašća, zečeva, fazana i tom što mili
Prisustvu rijeke koja širi se, zlatnoj gomili
Oblaka, sjajnom mulju obilježenom od galebā,
Sve se okuplja velikim iznenađeno gradom:
Tu su kubeta i statue, tornji, kranovi hrpimice,
Kraj žitom posutih ulica, voda gdje vrve teglenice,
Žitelji iz prostih staleža: njih su dovezli kradom
Tramvaji plosnih lica, miljama pravim poput strijele,
I kroz okretna vrata u staklu k željama svojim greš:
Jeftin tekstil, crveno suđe, lilihipi, modne cipele,
Mikseri, tosteri, vešmašine, i sušilice za veš –
Gomila što spušta cijenu, gradska no prosta, što žije
Tu gdje dolaze tek prodavci i rodbina njihova,
Sred omeđene pastorale, od ribe smrdljivije:
Lađe uz ulice, konzulati, muzeji robova,
Radnje za tatuažu, zabrađene žene smrknute,
Onkraj ivica, što kreditom su napol mu izgrađene,
Pšenična polja kojim ko živica visoke sjene
Lete, samotna sela, čiji živote odmaknute
Samotnost čini jasnim. Tišina, poput vrućine,
Tu stoji. Lišće tu deblja, neprimjetno za zjene,
Korov skrit cvjeta, brže teku zanemarene
Vode, napučen svjetlom, uvis vazduh se vine.
I plavičasta neodređena dalj, iza turčinaka,
Okonča naglo zemlju onkraj obale svega
Obličja i šindre. Ovdje bez ograda je svakad
Život, okrenut suncu, bez zbora, van dosega.
<1961>
LUDOVANJA U MLADOSTI
Prije dvadesetak ljeta došle dvije
Cure, tu gdje sam radio – prsata
Engleska ljepojka i s njom drugarica
Sa očalama: moglo se pričati
S njom. Tih su dana varničila lica
Cijelom tekmom streljačkom, i dvojim
Da će ikom ikad ko njeno bog dati.
Ali drugaricu njezinu odvojim.
Napisao sam, potom sedam ljeta,
Preko četiri stotine pisama
I dao prsten od gvineja deset,
Na kraju natrag dobih ga, i sretah
S njom se u mnogim stolnim gradovima,
Bez znanja klera. Sreo sam, vjerujem,
Ljepojku dvaput. Trudila se oba
Puta (mislio sam) da ne nasmije se.
Rastajući se, nakon oko pet
Pokusa, bili saglasni smo da sam
Bio odviše sebičan, povučen,
A i da ljubav lako mi dosadi.
Da, korisno je ovo naučiti.
Još u novčarki nosim slike dvije
Te ljepotice prsate s krznenim
Rukavicama. Možda, zle mađije.
<1962>
DOCKERY I SIN
“Dockery mlađi, zar ne, od Vas bijaše?”,
Reče Dekan. “Sin mu je sad ovdje ”. Prikladan
Za pogreb posjetilac, ja klimam glavom. “A da li
Održavate vezu sa – “ Il sjećaš li se kada,
U crnim ogrtačima, bez doručka, k tom nakresani
Stajasmo pred tim stolom, da bismo dali
“Ove sinoćne incidente u tumačenju našem?”
Probam vrata iz kojih nekad se stanih:
Zaključana. Travnjak se u širokome sjaju
Pruža. Čuje se znano zvono. Uzimam vlak,
Zanemaren. Kanal, oblaci i koledži nestaju
Polako iz vida. Ali Dockery, blagi Bože, svak
Ko je danas ustao, taj mora da 43. se
Rodio kad dvadeset jedna bila je meni.
Ako je mlađi, da li s devetnaest, dvadeset
Tog sina dobi? Bješe li to dečko povučeni
Iz privatne škole, s visokom kragnom, koji je
Stanovao s Cartwrightom kog ubiše? E baš tim
Dokazuje se kako mnogo... Kako malo… Zijev,
Mislim da sam zaspao i da me probudi dim
I odsjaj visokih peći u Sheffieldu, gdje vlak
Promijenio sam, groznu pitu pojeo i do kraja
Perona prošetao da vidim kako se spaja
Šina sa šinom i razdvaja i odražava jak
Nesmetan mjesec. Nemati sina, ženu, svoje
Kuće il zemlje još se činilo prirodno sasvim.
I samo neka obamrlost izrazila je stres
Otkrića koliko života već minulo je,
Koliko drukčije od drugih. Eto, devetnaest
Samo, Dokery: taj mora da je napravio
Spisak sveg što je želio i bio kadar da…
Ne, nije u tom razlika, nego kako je bio
Uvjeren da mu treba dodatak. I što li je
Mislio da dodati znači uvećati? Za mene
To razvodnjenje bješe. Te pretpostavke urođene
Otkud? Ne od onog što držiš za najistinskije
Il najviše želiš činiti: te se iskrive, i zatvorena
Čvrsto je svaka, ko vrata. Više su stil što naši
Životi nose ga sa sobom: navika privremena,
Odjednom one se stvrdnu u to što se domaši
I kako se domaši; kasnije kad se okreneš,
To su pješčani oblaci, bliski, gusto se zbili,
Utjelovljenje sina za Dockeryija, za mene
Ništa, ništa uza sav onaj grubi patronat sinov.
Život je prvo dosada, strah zatim. Koristili
Ili ne njega, odlazi, a ono je ostalo
Što nešto skriveno od nas je izabralo,
I starost, i zatim starosti kraj, jedino.
<28. marta 1963>
STUDIJA NAVIKE ČITANJA
Kad to što nos mi se u knjigu zabada,
Sem škole, liječilo većinu je stvari,
Vrijedilo je da upropastim zjene
Spoznajom da još mogu biti hladan
I opaliti desnim krošeom starim
Gadne klipane dvaput veće od mene.
Kasnije, s đozama poput pepeljara,
Zloća po velikom bješe mi meraku:
Razderati svašta ja i moj sako
I očnjaci znali smo u mraku.
Koliko žena u seksu namarah!
Ko puslice sam ih lomio, baš tako.
Ne čitaj sada mnogo: kicoš taj
Što curu ostavlja na cjedilu prije
No što stigne junak, tip koji je
Strašljiv i bavi se trgovanjem
Odviše poznati izgledaju. Daj,
Naroljaj se: knjige teško su sranje.
<1964>
ANNUS MIRABILIS
Hiljadu devet stotina šezdeset
I treće spolno općenje započe
(Prilično kasno to za mene bješe)
Prije Bitlsa, njine prve ploče,
S Četerli zabrana još ne skide se.
A prije toga postojala jeste
Jedna vrsta pogađanja samo,
Ono kad oko burme se svađamo,
I počelo je nakon šesnaeste
Sa – potom na sve proširenim – sramom.
Onda odjednom svađa skoro stala:
Osjećati je svatko isto znao,
I svačiji je život postajao
Jedna briljantna u banku provala,
Neizgubivo posve si igrao.
Pa bolji no devet stotina šezdeset
I treće život nikad ne započe
(Prilično kasno to za mene bješe)
Prije Bitlsa, njine prve ploče,
S Četerli zabrana još ne skide se.
<1967>
VISOKI PROZORI
Kad vidim mladi par, pomislim
Da ju on jebe, ona uzima
Pilule ili spiralu nosi,
I znam: to je raj što se svima
Starim snio sav život – geste
I okovi gurnuti u stranu,
Ko zastarjeli kombajn, i mlad se
K sreći naveze svak, na toboganu,
Vječnom. Pitam se da l iko, prije
Četrdeset ljeta, pogleda me
S mišlju, Biće to život; nije
Više Bog tu, ni znoj sred tame
Zbog pakla, i sveg tog, il onoga
Što misliš o popu. On će s jatom
Svojim spuznuti niz dug tobogan:
Slobodne vražje ptice. Nato,
Mjesto riječi, misli na visoke
Prozore, staklo im sunce udvaja;
Iza, zrak dubok, plav, pokazat oku
Nema šta, nigdje je, i bez kraja.
<12. februara 1967>
NEKA OVO BUDE STIH
Sjebaše te, tvoji tata i mama.
Možda nehotice, no to im ide.
Pune te negdašnjim svojim manama,
I još njih, ko za te, dodaju pride.
I njih su blese starinskih kaputa
I šešira sjebale u doba dato:
Svaka, pol vremena meko-kruta,
A pol – jedna drugoj za vratom.
Čovjek čovjeku tek bijedu umije
Predati, sve dublju kao sprud
Podvodni: možeš li, bježi što prije,
Da imaš djece – ne budi lud.
ZGRADA
Viši no najljepši hotel, na milje vidi se
Sjajni greben, no gledaj, oko njega se mnoga
Tijesno rebrasta ulica čas diže a čas pada,
Kao duboki uzdah iz stoljeća prošloga.
Portiri otrcani su; što pred ulazom staje
Stalno – taksiji nisu; u auli, kraj smrada
Koji uliva stravu, i puzavice vise.
Džepne knjige, toliko i toliko po šolji s čajem,
Ko salon na aerodromu, al oni što okreću
Krotki, u stolicama čeličnim, poderani
Žurnal, nisu došli iz dalji. Prije – lokalom.
Ti do pola puni cekeri i odjeća za vani
I lica uznemirena, rezignirana, mada
Neka vrst bolničarke dolazi svako malo
Da nekog odvede: drugi šolje na tacne meću
Kašlju il pod sjedišta zavire, nakon pada
Rukavice il karte. Na čudno neutralnom terenu
Uhvaćeni su ti ljudi, dom i imena njina
Privremeno su ukinuti nenadno; neki mladi,
Neki stari, ali većina neodređenih godina,
Što najavljuju kraj izbora, i posljednju od nada;
I svi su tu da priznaju da naopako krenu
Nešto, mora da se o grešci ozbiljnoj radi.
Jer gle koliko spratova treba, koliko je do sada
Narasla, koliko novca na pokušaje dano
Da se ispravi. Vrijeme pogledajte, u danu
Radnome pola dvanaest, a oni iz njega su
Svi istrgnuti; gledajte dok na razinu danu
Uspinju se, i kako jedne ka drugim ove
Oči idu, u slutnji; nekog su u ovom času
Provezli u odjeći s odjela poderanoj
Od pranja. Njega sad vide. Mirni su. Spoznaja nove
Stvari koju dijele stiša ih, jer iza vrata
Onih su sobe, i sobe iza njih, i još ima
Soba, i svaka sljedeća više je udaljena
I iz te se još teže vraćaš; i ko zna među njima
Koju će vidjeti, i kad? No, čekaj, k dvorištu tome
Pogledaj. Spolja dovoljno staro: cigla crvena,
Izolirane cijevi, i kraj njeg neko krene
Na parkiralište, slobodan. Iza kapije, promet,
Crkva pod ključem; kratke ulice gdje spojene
Kuće su, igraju školice djeca, i s frizurama
Cure donose odjeću sa hemijskog čišćenja —
Svijete, tvoje ljubavi i šanse svim rukama
Ovdje su van dohvata. I tako je nestvaran
Taj dirljiv san u koji uljuljkani smo, ali
Iz njega svako za se budi se. Uobraženja
I samozaštitno neznanje u njemu se zgrušali
Da život nastavljaju, i uruše se tek kad i
Prizovu se u ove hodnike (doziva snova
Bolničarka -). Diže se svak i ide. A ovi
Vratiće se do ručka, ili do pet časova.
Oni, to ne znajući, došli su da se spoje
Sa nevidljivim stadima čiji bijeli redovi
Zasebno leže gore – muškarci, žene; mladi,
Stari; surove strane jedinog novčića što je
Prihvaćen na tom mjestu. Svi znaju: umrijeće,
Ne još, ne možda ovdje, na kraju svakako,
I tamo gdje je ko ovdje. To je što ovo znači,
Ta jasno odsječena hrid; borba da prekoračiš
Misao o umiranju, a katedralu ako
Njena moć ne nadmaši, opovrgnuti neće
Ništa mrak što dolazi, mada gomile veče svako
Trse se s razmetnim, lomnim i milostivim cvijećem.
STARE BUDALE
Šta misle da se dogodilo, te stare budale,
Da takvi postaše? Misle li: izgledaš, može biti,
Odraslijim kad otvorena usta vise i bale,
I stalno pišaš se, a jutros ko nazva – sjetiti
Ne možeš se? Il da mogu sve vratit, ako samo
Hoće, u doba kad plesali svu noć su, išli na svoje
Svadbe, il nekog rujna stavljali pušku o ramo?
Il zamišljaju da promjene nije bilo nikoje,
Da su ko sakati il pjani vazda se ponašali,
Il da danima sjede – motreć kako se svjetlo miče –
U lakom stalnom snatrenju. Ako se ne kreću, ali
I ne mogu, čudno je: što ne kriče?
U smrti rasap je: brzo parčad što su Ti bila,
Počnu se jedno od drugog brzo daljiti, a da
Niko ne vidi, zasvagda. To tek je zaborav, zbilja,
To imali smo i prije, al on je imao tada
Kraj, i sve vrijeme stapao se sa nastojanjem jedinim
Da milionlatični cvijet bivanja ovdašnjega
Nagna se na cvatnju. Ne može sljedeći put da se hini
Da ičeg drugog će biti. Znaci su, prije svega:
Da ne znaš kako, ne čuješ ko, nestade moć izbora.
Izgled njin zbori da su za to: pepelnu kosu imaš,
Žabaste šake, lice ko suha šljiva se zbora –
Kako to da se u obzir ne uzima?
Možda star biti znači imati sobe u glavi
Osvijetljene, u njima ljude koji se kreću,
Znaš ih, al ne ime im; svak se kao gubitak javi,
Velik i nadoknađen, iz znanih vrata što se okreću,
I spušta lampu, smiješi se sa stepenica, znanu
Knjigu izvlači iz polica; il katkada tek ako
Bude odaja samih, stolice uz vatru rasplamsanu,
Rascvali grm kraj prozora, ili sunčevo mlako
Prijateljstvo na zidu u veče što je bilo
Pusto sred ljeta kad stane kiša. Tu oni žiju:
Ne sad i ovdje, već tamo gdje sve jednom se zbilo,
Zato je u njih sviju
Izgled zblanute odsutnosti, kušaju biti tamo
Mada su ovdje. Jer sobe dálje se, ostavljajući
Nenadležnu hladnoću, udisanjem se samo
Vazduh troši i dere, i svako od njih čuči
Kraj Alpa zgasnuća: stare budale nikad ne vide
Koliko blizu su. Mora zbog toga i da múče:
Alpi što na vidiku su gdje god nam noga ide
Za njih su blag nagib. Reći unatrag šta ih vuče
Zar nikad ne mogu i kako svršava to? Ne mrakom?
Ne kada neznanci dođu? Nikad, u cijelome
Gnusnome djetinjstvu okrenutome naopako?
To otkrićemo, dabome.
AUBADE
Radim vazdan, noću se na pol nalijem pićem.
Budan u četiri, zurim bešumnom tamom.
S vremenom, svjetliji rubovi zavjese biće.
Dotad, vidim to što stvarno svagda je tamo:
Smrt neumornu, cio jedan dan bližu sada,
Koja onemogući sve misli osim kada
I gdje ću i kako ću da umrem i ja.
Jalovo ispitivanje: ali strah ovaj
Od mrenja, i smrti, s nova
Nahrupi da me zgrabi i grozom vija.
Duh se prazni od bljeska. Ne s grižnjom – dobro što je
Neučinjeno, uskraćena ljubav, silno traćenje
Vremena – ni jadno, jer nad pogrešne svoje
Početke može toliko dugo da se penje
Jedini život, a možda nikad se i ne vine;
Nego zbog totalne, i zanavijek, praznine,
Sigurnog gašenja u koje će da se prispije,
I gdje ćemo se izgubiti zastalno. Niti
Ovdje, nit igdje biti,
I to uskoro; ništa groznije, ni istinskije.
To je poseban način da se bude uplašen,
Opsjenom neodgonjiv. Nekad kušahu religije,
Taj golemi, muzički brokat, moljcima izrovašen,
Stvoren da se pravimo da nikad se ne mrije,
Ta stvar varljiva kaže: razuman stvor šta ima
Plašit se nečeg što neće da ćuti, i ne poima
Da baš tog plašimo se – vida ni zvuka ne bude,
Dodira ni okusa ni mirisa, ničeg čim bi mislio,
Ničeg da voliš i uza šta bi bio
Vezan, anestetik iz kojeg se ne bude.
I tako stoji to na ivici vida, manja,
Zamagljena mrlja, i neprestana studen
Što svaku pobudu uspori do kolebanja.
Većina stvari možda se nikad ne zbude:
Ova hoće, i svijest o njoj izleti bijesno
Kao u peći usijan strah kad se obresmo
Bez ljudi ili pića. Hrabrost nimalo ne koristi.
Ona je neplašenje drugih. Biti neustrašen –
Time od groba nisi spašen.
I kad cviliš i kad mu se opireš – kraj je isti.
Svjetlost polako jača da soba oblik dobije,
Ukazuje se jasno ko garderoba, stvar znana,
Uvijek smo je znali, od nje nam pobjeći nije,
Al ni prihvatiti. Ići moraće jedna strana.
Dok telefoni se grče, pripravni sred ureda
Zaključanih da zvone, i budi se svijet jedan
Nehatan zamršen iznajmljen. U svanuće
Nebo je, bez sunca, kao glina bijelo.
Radit se mora, zacijelo.
Poštari, kao ljekari, ići od kuće do kuće.
<1977>
Marko Vešović i Omer Hadžiselimović
Filip Larkin
Po mnogima najznačajniji engleski pjesnik druge polovine 20. stoljeća, Philip Larkin je istovremeno i najengleskiji od modernih engleskih pjesnika. Gotovo čitav svoj život proveo je u Engleskoj, a najveći dio svog radnog vijeka, čak i kao već slavan pjesnik, bio je bibliotekar Univerziteta u Hullu, gradiću dovoljno skrajnutom, kako je znao reći, da su nametljivi putnici iz Amerike obično išli drugdje i gnjavili nekog drugog. Strane zemlje, jezici i kulture Larkina, po vlastitom priznanju, nisu zanimale, a u njegovim djelima gotovo da i ne možemo naći reference na svjetsku književnost, drevne mitove, te ličnosti i događaje iz politike, istorije, i religije.
Larkinova insularnost i provincijalnost nisu, međutim, bili prepreka nastanku jednog snažnog iako obimom nevelikog poetskog djela. Njegovo pjesničko stvaralaštvo traje između tridesetih i sedamdesetih godina vijeka i sadržano je u pet zbirki, od kojih su najbolje Manje obmanuta (The Less Deceived, 1955), Duhovske svadbe (The Whitsun Weddings, 1964) i Visoki prozori (High Windows, 1974). Iz Engleske srednjih decenija 20. vijeka, pogotove one posljeratnih godina, Larkin crpi nadahnuće za svoje stihove koji govore o običnom, svakodnevnom životu, kakav je i pjesnik sam živio, ali takođe i o opštim temama koje iz tog a i svakog drugog života proističu—temama odrastanja, mladosti, ljubavi, starenja i smrti. Njegove pjesme žive i rascvjetavaju se upravo na tom srazu egzistencijalne banalnosti i “velikih” literarnih tema. Isto tako, u njima se često produktivno sukobljavaju različiti registri, tradicionalni i moderni, i Larkin ih upotrebljava sa punom sviješću o onome što taj sukob stvara. Na primjer, početak pjesme Visoki prozori govori o seksu bukvalnim, elementarnim jezikom, a kraj stišanim, višim stilom o smislu svega, odnosno njegovom odsustvu.
Larkinova poezija govori o osami, izdvojenosti, otuđenosti, gubitku, kao i zaludnosti svakog nastojanja i nade. „Za mene je lišavanje”, rekao je jednom prilikom, „ono što su zelenkade bile za Wordswortha”. Za nekog ko je vidio kraj u svakom početku (a ni taj početak kod Larkina ne pruža mnogo nade), prirodne su definicije poput ove iz pjesme Dockery i sin: “Život je prvo dosada, a potom strah”. Strah od smrti je tema rane pjesme Traűmerei, kao i pjesama Aubade i Zgrada, nastalih nekoliko decenija kasnije, gdje je ta tema gotovo programatski razvijena. No osjećaj prolaznosti i ispraznosti života, neuspjeha i poraza kod Larkina se često razbija, makar i privremeno, humorom izraženim izravnim, svakodnevnim i ponekad vulgarnim jezikom (tu je Larkin ikonoklastični pionir u poeziji na engleskom), koji nas vraća s ruba ponora u svakodnevicu, ma koliko običnu i jednoličnu. U tom kontekstu, glavni cilj pisanja poezije, a i smisao života, za ovog pjesnika jeste umjetničko uobličavanje i očuvanje onog što misli i osjeća: “Napisati pjesmu znači sačiniti verbalno sredstvo koje će zauvijek sačuvati određeno iskustvo tako što će ga nanovo proizvoditi u svakom ko će pjesmu čitati”.
Pred kraj života Larkin je pjesnički presušio, ali je već dosegao veliku reputaciju tako da mu je godinu dana pred smrt ponuđena titula engleskog poete laureata. Povučen i samozatajan kakav je bio, on je titulu odbio. Četvrt vijeka poslije njegove smrti, Larkinova pristupačna, duhovita, nesentimentalna i uznemirujuća poezija živi kod čitalaca kao poezija rijetko kog modernog pjesnika.
