Dražen Katunarić

DRAŽEN KATUNARIĆ- ODABRANA POEZIJA

Sarajevske Sveske br. 37-38

Kronos

pospremaš uredno te dane u ladicu,
godinama sive i iste, kao ljubičaste vrećice lavande
gurneš u četiri kuta, da ih ne rastaču moljci,
ne dodirne trulež, ne rasipa Kronos,
i u času kad ih konačno zaključaš
vrijeme koje je spavalo u tišini
proviruje van kao slijepo mladunče

tvoja braća trče

tvoja braća trče
u zemlji Kronosa
koraci im izbrojeni
sjene združene
igraju igrice za sebe
u samoći bez riječi
provjeravaju poruke
i opet trče

tvoja braća ne žele upoznati
ni radosti ni tuge
ni ljubavi ni mržnje
trče bez većeg naprezanja
zategnutih mišića
ravnomjernih kretnji
koraci im izbrojeni

tvoja braća postala su gluha
za izgovorene riječi
razvezuju slušalice
iznenađena lica
kimaju glavom
u nevoljama tišine

tvoja braća trče
provjeravaju poruke
i opet trče
u zemlji Kronosa
s laganom naprtnjačom
nabacana prezira

tvoja braća trče
ne dotičući bokove laktovima
šutljivi, ozbiljni, odsutni
s krunom bešćutna sjaja
koraci im izbrojeni
sjene oduljene

misa na webu

Jean-Luc Wauthieru

stvaraš web
jer dragi Bog
te neprestano stvara

vrijeme prelijeće web
opkorači dugi dan tvoje
samoće

odozdo na webu
sasijeci Kronov spol
da oćutiš se bezvremenim

misa na webu
za nakanu ispale hostije
s usana čežnje

na webu glas djevojke
ovlaži ti tabane
pjevaše sveto i profano

i da te jednom dotaknem
i dodirnem ti haljine
moje srce bilo bi cijelo
a sve rane bi nestale

Oh Bože
prepoznah te na webu
po mirisu mlijeka
bezazlenom osmijehu
jednom otkucaju čistog srca

lomio si web na pola
i pružao mi kruh koji je još mirisao
na zlaćano klasje pod suncem
pružao mi čašu gustog plavca
koja me opila od ljubavi

Pavarotti

Operni pjevač ne prestaje nikad pjevati.
Na dan smrti, njegov splavar je neumoljiv jer najduže putovanje tek predstoji. Došli su do predjela pred kojim valja predahnuti. Pričao je o noćima punim zvijezda, o putovanju do njih, kako teče njihov život. Slažu li se ili prepiru, koliko ih ima samotnih, a koliko u skupinama; o sazviježđima šutnje.
Na pitanje bi li zvijezde voljele čuti glas sa zemlje nije se dao nagovoriti.
„Obala je kraj“, završio je splavar.
Ali nije bio u pravu. Operni pjevač ostavio je za sobom glasnice koje su se trzale kao repići guštera.
Operni pjevač ne prestaje nikad pjevati.

macaklin

Na zidu prebivaš satima. Nepokretni gušterčiću.
I sve što je moglo krenuti nabolje, pomicati se u visinu ili daljinu, gore ili dolje, prema ljubavi i pramenu sreće, nije više vrijedno truda. I neće se nikad zbiti. Osim godina, nitko nije ništa pomaknuo. Dobio na dar. Zato mi prija da ostaneš nepomičan tu gdje jesi. I dočekaš me takav sutra i prekosutra. Da se pokazuješ zidu, razlivene ružičaste boje, uvijek kućevan, mio. Budi bezopasno moj, ispuni me blaženstvom trajanja, dok se može. A kad preseliš na drugi svijet, ostavi za sobom odsječen repić koji će se trzati i na zvuk mandoline.

što bi se moglo učiniti?

Što je mogao učiniti čovjek nakon smrti Boga?
Nastaviti moliti u drvenoj klupi.
Što je mogla učiniti čistačica nakon smrti svoje jedinice?
Nastaviti čistiti tankoćutnu paučinu.
Što je mogao učiniti ribar nakon smrti svoje najdraže žene?
Baciti noću pesca fondo, iskopati najboljeg crva.
A što kći prosjaka nakon smrti oca?
Promijeniti pločnik,
nastaviti prositi ljubav,
na drugom uglu.
Smrt je savršena glazba u sjeni gustih čempresa.
Danju joj cvrčci prave
društvo,
zalutali zrikavac - noću.

blagdan sjena i sunca

Dva-tri puta, u isto doba dana,
po pasjoj vrućini, priljubio si se
uz sjene stabala da spasiš se od sunca.
Oženio si četvrtu, zapravo petu sjenu drvoreda,
a šesta se udala za tebe.
Bilo je to tvoje sedmo vjenčanje,
a Kronos bijaše kum između
sjene i sunca.
Otišao je u goru i donio granje divlje masline,
palmino lišće i drveće tamarisa, za blagdan obitelji.
I bila je velika radost, vjenčanje u ljeto,
slavili smo guste i kao čipkom ispletene sjene,
da sunce ne žari pustinjom naših života
da nam srca sačuvaju malo svježine
za ljubav koja dolazi iznenada.

psalam vjetru

Kad te zazovem vjetre,
usliši moje levantsko srce
da se razlije kao more
položi beskraj pred mojim očima
ljeskavi put opasan radošću
pokreni
modro valovlje
da se ljuljam u barci na pučini,
sâm na otvorenom,
i kad sam ništa,
neka budem prohujalo sve.

psalam zraku

Rano sam se probudio, a mogao sam se i ne probuditi. Gledam u gluhe, bijele zidove i odškrinuta vrata kroz koja prodire ljeskavo svjetlo. Kao da sam se iznova rodio. Gledam svjetlo s čuđenjem i zahvalnošću. Netko je prije mene iz daha stvorio svijet u koji ću sad kročiti. Netko je stvorio lica koja će brinuti o meni i voljeti me cio život.
Netko je razdvojio nebo i zemlju, poslao sunčane strelice koje će milovati moje obraze. Netko je izlio mora kojima ću napuniti oči, sada kad siđem na žalo. Netko je pošumio suhu ledinu i pustio cvrčke na češer da mi pjevaju. Netko skriven iza žaluzina u sobi. Osjećam mu slatki miris, a ne vidim ga.
Rastvorit ću krila i nositi na tjemenu taj posvećeni zrak. U njemu diše sve što postoji prije mene, sa mnom.

protiv težine

Cijeli život ustajem protiv težine
i olovna neba nad tjemenom
protiv sam

težine u zraku
težine u duši
težine u stvarima
težine u salu
težine u mislima
težine u razmjeni srdaca
i držim
da sam izgubio tu bitku.

Ali, sa sobom sam.

protiv kremiranja

Zbog neizrečenoga što mi se taloži u kostima
Brane Senegačnik

Neću se dati spaliti. Ne dajem nikomu svoje ostatke. Možda iz duga prema kostima koje su me nosile cio život. Neću da od njih preostane pepeo, kad to mogu biti još kosti, stamene kakve su otprilike bile. U kostima je mineral, brdo, planina, stijena, vrlo stara i plemenita tvar. Nisu od šećera, da ih otopi prva kiša. Kosti moraju ostati cijele, a poslije neka ih premeće dragi Bog, radi s njima što god hoće. Hoće li ih jednog dana biti dovoljno, više ili manje od pedlja? Tko to zna? Neću se dati spaliti. Zbog neizrečenoga što mi se taloži u kostima.

Offagna

za Comasiu

Tišina dvorca
tišina crkve
tišina crkve između borova
tišina čempresa
tišina čempresa oko crkve
tišina zidina Offagne
u okeru povijesti
cigle
tišina zvona
tišina đirana
tišina bakica koje sjede i šute
na pragu kuće
tišina tišine
a iza nje more
more tišine

kompilacija

Ne znam odakle puše
tramontana
slijeva il' zdesna
da u ušima titra

... the answer my friend
is blowing in the wind...

nasloni se na moje rame
i slušaj muziku ljeta
ptice su blizu
gnijezde se oko zvonika
u Lodèveu
pa razlijeću oko njega
dolje srce odbija satove
snuje o nemogućem

čuješ li onu staru melodiju
u zraku

... che colpa ne ho
se il cuore è uno zingaro e va

u ljeto 2010-e
sreo sam jednog Ciganina
u crnoj košulji
s bijelim biljegom na tjemenu

rasplakao je mnoge žene
i stidljive muškarce
kad je svirao na harmonici

... catene non ha, il cuore è uno zingaro e va

srce je sladunjavo
sedam puta zašećereno bademom
nećeš ga očistiti
ne ulijepiš li prste
između do i fa

srcu nije dovoljno
da otima protekle sate
želi ih utopiti u malo vanilije
i predati zaboravu

... e si fermerà chissà...
... e si fermerà chissà...

zalazak sunca

Zalazeći, sunce odozdo pridržava krošnje oblaka.
Pastelni virovi usitnjeni u crtice, raspuhana
tijela i zapetljani čvorovi konopa sudbine
crvene nebo.
Moć sutona je u povlačenju sunca iza planine,
kao pijana gosta iz krčme, s rumenim žilicama na licu,
u povlačenju proživljena svjetla, gašenju žestina.
Izići ću iz te krčme s čašom u ruci i potrčati za njim
prašnom cestom
pa neka me ubije zraka odlazeće ljubavi.

Marat

prema Davidu

Ruke su mi crvene od hladnoće dok ovo pišem.
Ponoć je preslaba za pokret.
U petak sam postojao,
asfalt je bio suh, hladnoća također, konopac suh.
Došao sam do stana i svukao
se na krevetu do gola, kao da skidam trulu koru sa sebe.
Tu me u zelenoj kadi, onako gologa, pamćenje izdaje,
kao da više ne znam oljuštiti
najobičniju rečenicu.
Žena koja me poslije zatukla, oponašala me iz milosrđa.
Tako piše na papiriću. Njezin krvavi bodež ispao je iz klonule ruke, ali guščje pero još pokazuje smjer besmrtnosti.
Javite slikaru Davidu za moju smrt.

pjesma ostavljenog

besramno
gola stabla svijaju se
besramno
kao striptizete
u taktu bésame me mucho
zapleši na svaku riječ
od tijela i duše
ugasi je tek ujutro
kao svjetioničar
crveni pepeo
bésame
prevarila me noćas draga
a svanulo sunčano jutro
ja sam zviždao
zrcalu u lice
prkosno
bésame bésame mucho
slatka je tuga
kad si ostavljen
kad se u oku ugasi jedna faseta
pjevušiš pod tušem
i to nije sve
praznina vrti bokove
bésame
o pjesmice kako ću te
ukrasti nježnu
desnom rukom
u lijevi džep
za onaj dio sebe
koji je ljubio
vapio za njom
como si fuera esta noche
la ultima vez