Šeki Radončić

DNEVNIK

Sarajevske Sveske br. 29/30

24. maj, 2010.
Prvi put u životu vodim dnevnik. Lijenost, nelagoda od svakodnevnog svođenja računa, strah od sebe ili drugih... jednostavno su me odbijali od takve nakane. Na prijedlog gospođe Vojke Smiljanić-Đikić, baš na moj 53. rođendan započinjem tu avanturu. Na vrijeme, što bi rekli Crnogorci.
25. maj
Na poziv Medijske organizacije jugoistočne i centralne Evrope SEEMO iz Beča, u Budvi prisustvujem međunarodnoj konferenciji “Dani istraživačkog novinarstva“. Poziv nijesam mogao odbiti: tri dana boravka na suncem okupanom crnogorskom primorju prijaće mojim kostima; na skupu će biti prikazan Karneval, a srest ću stare i upoznati nove prijatelje.
26.maj
Prava grupna psiho-terapija: slušam ispovijesti i žalopojke novinara istraživača iz Njemačke, Rusije, Ruande, Austrije, Hrvatske, Srbije... Bogami, niđe nije lako. Diktatori, korumpirani političari i mafija znaju svoj posao. Rekao sam:
– Crna Gora je država gdje vlasnike dnevnih novina ubijaju, predsjednika Akademije nauka i umjetnosti tuku metalnim šipkama, direktore nezavisnih dnevnih novina lemaju bejzbolkama, gdje sude novinarima i medijima... Ovdje, a i mnogo šire, važi geslo: Dobar novinar istraživač je samo mrtav novinar.
Organizator uveče prikazuje Karneval, dugometražni dokumentarni film o zločinačkom hapšenju i deportovanju bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore, rađen po mojoj knjizi Kobna sloboda. Bože dragi, ovaj film sam u ovakvim i sličnim prigodama odgledao sto puta, ali i dalje ne mogu ostati ravnodušan: uvijek se potresem nad zlom koje su crnogorski policajci počinili nad bosanskim izbjeglicama. U smrt su poslali najmanje 86 Bošnjaka obilježenih svojim imenom. Nakon projekcije, prilaze mi kolege. I oni su potrešeni. Koleginica iz Bukurešta, Marina Konstantinou, pita da li bih mogao održati predavanje o istraživačkom novinarstvu na državnom bukureštanskom fakultetu žurnalistike, gdje ona predaje. Traži saglasnost da u svoja predavanja uvrsti Kobnu slobodu i Karneval...
Uz rujno crnogorsko, do dva sata iza ponoći ćaskam sa Oliverom Vujovićem, izvršnim direktorom SEEMO i Radomirom Ličinom, urednikom beogradskog dnevnika Danas. Oliver predlaže da SEEMO, u okviru edicije Veliki novinari istraživači objavi i prevede na engleski dopunjeno izdanje Kobne slobode. Što ću: to je ponuda koja se ne može odbiti.
27. maj
Nakon doručka, napuštam Budvu. Sa suprugom Elvirom uputio sam se ka Herceg Novom, gradu sunca, palmi i karnevala. Zabrinuta je: ispred zgrade hercegnovske policije, odakle su tokom maja 1992. godine Karadžićevim egzekutorima slali bh. izbjeglice, prvi put ćemo položiti cvijeće. Tačno u 12 sati, sa desetak članova porodica deportovanih, koji su iz Goražda stigli kombijem, i predstavnicama pet nevladinih organizacija, pored stare palme polažemo cvijeće. Majka ubijenog Mirsada Borovca jeca i pita se: Zašto su mi ubili dijete? Stid me: niko od građana Herceg Novog, gdje se nalazio sabirni centar za uhapšene Bosance i Hercegovce, nije prisustvovao tom memorijalnom skupu.
Još jedna velika crnogorska bruka.
***
Put do Sarajeva pretvara se u pravu noćnu moru: noga me i dalje užasno boli. Diskushernija. Svakih desetak minuta Elvira zaustavlja auto kako bih protegao nogu. Nema pomoći. Ne djeluje ni injekcija protiv bolova.
1. jun
Ena, moja kćerka, slavi 18. rođendan. Misli da će roditeljska ograničenja pravdana njenim maloljetstvom sada prestati. Grdno se vara. Strogo joj velim da će, pošto mi je jedinica, moju saglasnost za ulazak u brak dobiti kad napuni 40.
“Tad me više niko neće ni htjeti oženiti, pa ću ti, jadan, ostati usiđelica“, uzvraća šeretski Ena.
02. jun
Grom iz vedra neba: moja majka, Zinka, dobila napad slijepog crijeva. U 79. godini. Moj prijatelj, dr. Šefik Bešlić, odlučuje se za hitnu operaciju. Strah me da majka, zbog oboljelog srca i godina, neće preživjeti operaciju. Ili će je odnijeti postoperativne komplikacije. Dok u bolničkom hodniku sa Elvirom čekam ishod, na um mi pada izreka da čovjek postaje star tek kada mu majka umre.
03. jun
Majka je dobro podnijela operaciju. Uz pomoć medicinskih sestara jutros je napravila i nekoliko koraka. Uz majčinski osmijeh veli da sam je prevario: dok su je vodili ka operacionoj sali, rekao sam joj da ne brine: ljekari će joj uraditi ultrazvučni pregled stomaka... Nije imala kad da se uplaši: odmah su je uspavali i operisali.
04. jun
Čudo: majku smo danas izveli iz bolnice. Osjeća se odlično, pomalo hoda po kući. Dok je gledam prisjećam se kako su moj sin Dino i kćerka Ena teško podnijeli operacije slijepog crijeva. U bolnici su ležali po sedam dana, a oporavak im je trajao skoro dva mjeseca.
„Bravo, nano, ti si prava đevojka. Dva dana nakon operacije si izašla iz bolnice. Dino i Ena su u odnosu na tebe dvije babe“, sokolim majku.
05. jun
Danas ja ležim na operacionom stolu plastičnog hirurga, dr. Zlatka Berberovića. Ubrizgava mi botoks. Nije da ne boli. Ustvari, sam čin ubrizgavanja botoksa više je neprijatan nego bolan, ali dok doktor rutinski zabija iglu između mojih obrva snažno grčim vilice. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci u tom predjelu neću imati duboke bore i neću moći da se mrštim. Izgledaću opušten kao Buda.
Ako je vjerovati doktorima, u sljedećih nekoliko mjeseci neću imati ni napade migrene, što je glavni razlog botoksovanja. Sa migrenama se nosim još od srednje škole. Naučnici su u međuvremenu, veli dr. Berberović, sasvim slučajno utvrdili da nakon plastičnih operacija čela kod većine pacijenta nestaju napadi migrene. Povezuju to sa dva nerva iznad obrva koji, kad se oslobode pritiska čeonih mišića, više ne izazivaju migrenozne napade. Botoks je samo proba: ukoliko se njime zaustave napadi migrene, idem na operaciju čela. Tako ću se, možda, osloboditi užasnih glavobolja.
A sve sam probao da ih zaustavim. Pio razne lijekove, Kinezi su mi radili akunpunkturu, sprovodio sam masaže, vodio računa o ishrani, te izbjegavao sir, čokoladu, suvomesnate proizvode... Pomogao mi je samo stari Abdulah hodža: osam godina nijesam imao migrenu. Čudna priča. Abdulah Hodžić je iz Sarajeva izbjegao u Plav, gdje imam vikendicu. Uoči agresije na BiH, kao učesnik NOR-a i prekaljeni borac, Abdulah hodža je držao vojnu obuku sestrićima kako se repetira pištolj, i da se cijev pištolja obavezno okrene ka zemlji. I upucao sebe u nogu. Tako je Abdulah hodža vjerovatno postao prva žrtva agresije na BiH. Onda ga je, na moju veliku sreću, porodica prebacila u Plav kod njegove sestre. Tamo se brzo pročulo kako hodža uspješno liječi glavobolju i miri posvađane supružnike. I ja sam, mada stari skeptik, otišao k njemu: muka te na sve naćera.
Iako je imao više od osamdeset godina, bio je bistar kao kakav mladić. Pratio je političku situaciju, predviđao neizbježni rat i klanicu u Bosni, čak je čitao i moje tekstove u Monitoru. Pitao je šta me muči, kako mi se majka zove. Sve je bilježio polako, kao da je njegovo sve vrijeme ovog svijeta... Rekao mi je da sjednem na pod, pored starog mindera na kojem je sjedio. Stavio mi je lijevu ruku na glavu. U drugoj ruci je držao Kur'an. Počeo je da uči. Nakon nekih pet minuta, taman kad sam pomislio da je sve ovo samo gubljenje vremena, osjetio sam čudnu studen u nogama. Imao sam osjećaj da gazim u sve dublju vodu. Hladnoća se polako dizala prema stomaku i prsima. Osjetio sam strašnu bol u grudima. Iako je trajalo nekoliko sekundi učinila mi se čitava vječnost. Oblio me hladan znoj. Nesnosna bol se prenijela u glavu. Imao sam osjećaj da će eksplodirati. Potom me zaslijepila neka jaka svjetlost. Izgubio sam svijest...
Ležao sam na podu. Hodža me polivao vodom i dozivao sestru da mu pomogne. Zašećerila je vodu, podigla mi glavu i napojila. Nijesam osjećao bol, nijesam osjećao mučninu, ali nijesam mogao ni da ustanem. Smetala mi je košulja natopljena znojem...
Nakon nekoliko minuta sam se oporavio i uputio ka kući preko puta, gdje živi moja sestra. Kada me je ugledala, zakukala je. Tražio sam da mi izmjeri pritisak. Bio sam ubijeđen da me strefio srčani ili moždani udar. No, pritisak je bio odličan, kao u pilota.
Narednog dana otišao sam kod hodže. Dok su mu staračke ruke podrhtavale, s unutrašnje strane staklene činije, zelenim mastilom je nešto pisao na arapskom. Kad je završio, u činiju je sipao malo vode. Vještim talasanjem vode sprao je zapis sa zidova činije i tu sada već zelenu vodu usuo u flašu. Rekao je da pijem tu vodu izjutra i naveče, sedam dana. Dao mi je i već pripremljen zapis koji ću tri mjeseca nositi ispod desne miške, a potom oko vrata. Hodža me upozorio: ako neko prođe između tebe i ovog zapisa - prestaće njegovo dejstvo. Tako je i bilo: osam godina nijesam imao napad migrene. Onda sam doživio udes: zadobio sam tešku trzajnu povredu vrata. Stavili su me u gips, od pojasa do vrha glave. Bio sam ko teletabis: samo ruke i lice nisu bili okovani gipsom. Dok su mi spašavali život, ljekari su skinuli zapis sa mog vrata. Tako je prestalo njegovo dejstvo. Migrene su se vratile.
Abdulah hodža je u međuvremenu doživio težak moždani udar. Odveli su ga u bolnicu. Teško je govorio, jedna strana tijela mu je bila posve oduzeta. Ljekari su kazali porodici da se spremi na najgore. Hodža je tražio da mu dovedu plavskog imama, Sinana Latića. Rekao mu je šta treba da mu prouči, koje zapise da napiše na staklenoj činiji i pomiješa ih sa vodom, te da mu to donese. Narednog dana Abdulah hodža je ustao iz postelje i otišao kući. Kada je to čudo vidjela njegova snaha Zineta Šabović, ljekar u Domu zdravlja u Plavu, bogobojažljivo je rekla: “Allahu dragi, došlo mi je da pocijepam diplomu“.
Tri godine kasnije, Abdulah hodža je umro: otkazali mu bubrezi. Za to nije imao adekvatnu medicinu. Ne daje Bog sve.
11. jun
Počelo svjetsko prvenstvo u fudbalu. Svečano otvaranje na supermodernom stadionu Soker siti u Johanesburgu, praćeno nesnošljivom bukom vuvuzela, uvod je u fudbalski rat čiji će se pobjednik znati za mjesec dana. Pošto navijam za slabije, a oni češće gube, unaprijed znam da ću se više nervirati. S obzirom na to da fudbal potpomaže oslobađanju primitivnih emocija, mislim da ću se i ja, burnim navijanjem u svom dnevnom boravku, osloboditi makar jednog dijela potisnutih agresivnih impulsa.
15. jun
Obradovao me telefonski poziv mog prijatelja Andreja Nikolaidisa. Dugo smo razgovarali o našem Monitoru, gdje je donedavno i on pisao, o predsjedniku crnogorskog parlamenta, Ranku Krivokapiću, koga Andrej profesionalno savjetuje, o zajedničkom prijatelju Marku Vešoviću... Andrej me obradovao viješću da je u izdanju crnogorske Plime izišla knjiga Vrijeme izmiče – savremeno bosanskohercegovačko pripovijedanje, gdje sam i ja zastupljen. U lijepom sam društvu: Marko Vešović, Esad Bajtal, Mario Hainal, Jasna Šamić, Ahmed Burić, Selvedin Avdić, Faruk Šehić, Emir Imamović Pirke. Pitam Andreja kako se moja priča “Pobijeni su za desetak minuta“ drži među ostalim. Veli: “Odlično“.
Super. Molim ga da mi pošalje primjerak knjige. Ne ulazi se svaki dan u antologije.
19. jun
U Mediacentru držim predavanje o istraživačkom novinarstvu. Zahvaljujući agilnoj Bobi Dekić, Mediacentar u saradnji sa Reuters Fondacijom i European Journalism Center iz Holandije organizuje edukativni program za mlade novinare i studente o istraživačkom novinarstvu. Sa zadovoljstvom sam prihvatio da budem trener i mentor u toj školi, kako se to moderno kaže. Polaznici su talentovani, pismeni, ali, čini se, nedovoljno esnafski obučeni, kao da nijesu diplomirali žurnalistiku. Ili sam ja prestrog, možda, i loš profa? Ništa nije bolje ni u Podgorici, gdje u novinarskoj školi 35mm predajem isti predmet.
22. jun
„Poštovani Šeki,
mislim da smo super surađivali i znam da sam mnogo naučila od Vas. Drago mi je što sam Vas upoznala i imala priliku raditi s Vama. Divno iskustvo. Hvala za sve i lijep pozdrav.
Jelena“
Ovu poruku sam danas dobio na mom e-mailu. Uputila mi je Jelena Gugić, polaznica novinarske škole. Radujem se. Nadam se da će se izboriti i postati dobar novinar. Ima sve preduslove za to.
26. jun
Pošto svu noć nijesam oka sklopio od bolova u nozi, jutros sam se uputio kod ortopeda dr. Džemala Pecara. Pregledao me, lupao ortopedskim čekićem, pravio neke manipulacije i dao injekciju. Njegov prijedlog da pođem i napravim magnetnu rezonancu ili CT kičme glatko odbijam. Začuđeno pita me: “Zašto?“ “Ne smijem, bogami. Nešto će mi naći“, iskren sam.
1. jul
Elvira i ja večeramo sa Tilmanom Andersom, zamjenikom njemačkog ambasadora u Sarajevu i njegovom suprugom Katrin. Pričamo o politici, BiH, Njemačkoj... Tilman i Elvira s oduševljenjem ćaskaju o Africi. To je razgovor ljudi koji imaju zajedničko pamćenje.
Sa Tilmanom sam se upoznao prije dvije godine, u Mediacentru u Sarajevu, gdje mi je uručena nagrada SEEMO za ljudska prava. Nakon svečanosti, kojoj su prisustvovali i brojne diplomate, kurtoazno smo razmijenili nekoliko rečenica i vizit-karte. Kad sam se vratio kući, po običaju sam bacio vizitke na radni sto. Tilmanova je otklizala na sami rub. Elvira je podigla, iznenađeno rekla: “Bože, ovo mora da je moj školski drug iz Kameruna“. Pitali smo se kako to da ga nije prepoznala, pošto je i ona bila na svečanosti...
Narednog dana Tilmanu sam poslao e-mail i pitao da li je srednju školu završio u Kamerunu i da li je njegov otac tamo bio njemački ambasador. Ekspresno je potvrdio, i pitao zašto. Objasnio sam mu kako je moja supruga Elvira sa njime, u Jaundeu, išla u isti razred francuskog koledža, i podsjetio ga da je ona kćerka tadašnjeg ambasadora SFRJ u Kamerunu, Hamdije Fetahovića, koji je bio prijatelj sa njegovim ocem. Jako se obradovao. Zahvaljujući Tilmanu, Elvira je uspostavila kontakt sa većinom svojih prijatelja iz razreda, razasutih širom svijeta: od Grčke, Japana, Maroka do Kostarike.
K'o sva ambasadorska đeca.
06. jul
Divan dan: sa prijateljem Edibom Elmazbegovićem sjedim u Palmi, kultnoj sarajevskoj slastičari, čiji sam redovan gost. Ogovaramo oskudno obučenu stariju damu preko puta. Dok se “Šizika“ otvoreno ljubaka sa mladićem koji joj, mirne duše, može biti najstariji unuk, jedem banana-split. Odjednom prasak i strašan bol u ustima. Uh: puče prednji zub. Panično iz usta izbacujem zub i stavljam na dlan. Novi šok: nije zub, nego slomljeno parče stakla, veličine i oblika zuba jedinice. Žurno ispiram usta, ali krvi nema... Imam izuzetnu sreću: oštro staklo sam zagrizao po horizontali, nisam se posjekao i nisam ga progutao. Obliva me hladan znoj. Razmišljam šta se sve moglo dogoditi da sam progutao komad oštrog stakla, kakve bih bolove trpio u jednjaku, želucu, debelom crijevu...Kako bih umirao lagano i na mukama, a ljekari ne bi znali šta se dešava.
Pozivam konobaricu. Pokazujem joj staklo i tražim da pozove gazdu. Strpljivo čekam, vidim ga kako tamo razgovara sa konobarima, ali gazda ne dolazi. Nestrpljivo ustajem, idem k njemu, i pitam ga otkud staklo u mojem sladoledu. Sliježe ramenima.
“Izvinite, to se moglo dogoditi i mom sinu“, pravda se.
Nekako se suzdržavam... A tako bih mu rado opalio šamarčinu da mu uvo zvoni tri dana. Ostavljam konobarici novac i odlazim bez pozdrava. Sebi dajem riječ da u renomiranu sarajevsku slastičarnu Palma, kod stadiona Želje na Grbavici, moja noga više kročit neće.
09. jul
U sarajevskom restoranu Kapućino razgovaram sa španskim dokumentaristom Hernanom Zinom. Već tri godine, o trošku španske Vlade, Zin snima dokumentarni film o silovanim ženama u ratnim sukobima širom svijeta: Ruanda, Bosna, Čečenija, Hrvatska, Kosovo, Afganistan... Zanimljiv tip. Vrlo konkretno me pita da li bih s njim radio dokumentarni film o zločinima u Višegradu, i da li moje ime može koristiti za aplikaciju kod producenata. Generalno dajem saglasnost, o detaljima ćemo naknadno. Njegova asistentica, Asmira Džigal, već mu je dostavila dokumentarne filmove Karneval, Esma, Bjegunci, na kojima sam radio. Ja mu poklanjam Kobnu slobodu na engleskom.
Skeptik sam. Ti strani novinari, dokumenaristi, filmadžije informativno iscrpe domaćine istraživače ratnih zločina, novinare i scenariste, a onda zbogom.
11. jul
I ovog 11. jula, na petnaestogodišnjicu genocida, Srebrenica je grad beskrajne tuge. Uz prigušene jecaje i suze, majke ukopavaju djecu, djeca očeve, žene muževe, sestre braću... Tužno polje 775 kovčega bošnjačkih dječaka i muškaraca, koje su početkom jula 1995. godine ubile srpske vojne i policijske snage, prži vrelo julsko sunce. Iznad većine kovčega stoje samo žene. Sva muška čeljad iz njihovih familija tokom srebreničkog pokolja su pobijena.
Hatidža Mehmedović drhtavim rukama naizmjenično miluje zelenu čoju tri tabuta: sinova Azmira i Almira, i supruga Abdulaha. U trenucima kada njihove tabute spuštaju u mezar, bespomoćno moli da je puste “da još malo budem s njima“.
Nadomak nje golobradi mladić Alen Hasanović, koji je tokom srebreničkog genocid imao sedam mjeseci, spušta u svježu humku zeleni tabut sa ostacima svog oca. Pamtiće ga samo po ovom tužnom činu.
Uvijek me ta rijeka tuge i bola koja, svakog 11. jula, potekne srebreničkom kotlinom, gane do suza. I opet u meni izazove novi bijes: Ratko Mladić, najodgovorniji za ovaj “lokalni“ genocid, i dalje uživa punu zaštitu države Srbije. I prije će Srbi odlećeti u kosmos nego Mladić u Hag.
Nažalost, BiH još nije snimila niti jedan značajniji igrani film na temu srebreničkog inferna. A nije do filmadžija: početkom prošle godine Jasmila Žbanić mi je ponudila da zajedno istražimo priču o padu Srebrenice, kako bi o tome snimila film.
“Mislim, što vrijeme više prolazi, ovakav film je potrebniji“, piše mi, između ostalog, Jasmila.

Nažalost, zbog prezauzetosti oko završetka istraživanja ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori ne mogu prihvatiti ovu ponudu. Jasmili i njenom timu držim palčeve da uspješno ispričaju makar jednu priču iz grada čija je mladost pokopana u Potočarima.
15. jul
- Dobro veče. Je li to stan Marka Vešovića?
- Jeste, Šeki. Ponoć je, pa znam da samo ti zoveš u ovo doba, odgovara Markova supruga Gordana.
Ne uspijevam sa Gordanom razgovor ljudski privesti kraju: Marko, na po priče, ženi otme slušalicu. Tada započinje još jedan naš “mali noćni razgovor“. Od uru ili dvije.
To je pravi ritual. Prvo se upitamo za junačko, pa što se radi, pa što se piše, pa što se čita, onda malo pretresamo političko stanje u zemlji i regionu, onda analiziramo da li smo dovoljno disciplinovali naše i narodne neprijatelje: kilibarde i karadžiće, filipoviće, foče, duduk-efendije...
Marko mi uzima muštuluk: njegova kćerka Ivana završila je prvu godinu Konzervatorija u Beču. Odsjek fagot. Ima još jedna radosna vijest:
“Krenulo mi je pisanje pjesama, kao 'pred glavom'. Lako pišem. Već sam napisao tri knjige pjesama od po sto strana. Nataložilo se, moj Šeki, što od iskustva, što silnog čitanja, pisanja, prevođenja...“.
“Labudova pjesma“, sokolim ga.
Smije se Marko i prisjeća Hamze Hume:
“Pročitaću vam, rekao bi Humo, labudovu pjesmu koju sam napisao juče, prije šesnaest godina. Našta bi se mnogi nasmijali. Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege s pjesnikom u sebi koji je ćutao u starosti, već i gola istina: u mojoj duši rat u BiH je počeo juče, prije 18 godina. Jer život protekne dok si rekao...“.
Marko, koji je sa Ivanom i Gordanom proveo čitav rat u Sarajevu, žali mi se kako mu, dok šeta gradom, i dalje dobacuju: “Radovane!“ Pitam se ko ima srca i duše da Marka poredi sa karačetnikom Karadžićem. Kakav je to um? Kakva je to duševna nakaza?
Pa se onda kao čudimo zašto Sarajevo postaje jednonacionalni grad.
22. jul
Sa ambasadorom BiH u Podgorici, Branimirom Jukićem, večeram u sarajevskoj Evropi. Obrazovan i sposoban diplomata. Dobro prati politička zbivanja u čitavom regionu, odlično je obaviješten o političkoj situaciji u Crnoj Gori. Iako mlad, mudrim djelovanjem od nekadašnjeg ljutog neprijatelja pravi iskrenog prijatelja. Stoga me ne čudi što ga crnogorski ministar inostranih poslova, Milan Roćen, smatra velikim prijateljem Crne Gore.
Pokušaće Branimir da, svojim diplomatskim kanalima, izdjejstvuje da Crna Gora u Herceg Novom, gdje se nalazio Sabirni centar za uhapšene i deportovane bosanskohercegovačke izbjeglice, podigne spomen obilježje. A ja ću pritiskati medijski. Ako misija uspije, već narednog maja crnogorski predsjednik i njegov kolega iz Predsjedništva BiH zajednički će otkriti spomen obilježje.
Crna Gora to mora učiniti. Što prije, to bolje.
***
Tokom večere sa ambasadorom Jukićem, telefonom me poziva crnogorski ambasador u Zagrebu Goran Rakočević. Doći će na Sarajevo Film Festival sa mlađanom suprugom, glumicom Jelenom... Volio bi Goran da se vidimo i večeramo. Rado prihvatam poziv: znamo se još iz vremena kada smo bili gotovo golobradi mladići.
24. jul
Svečanom ceremonijom u Narodnom pozorištu u Sarajevu otvoren je Sarajevo Film Festival. Na crvenom tepihu okupile se brojne filmske zvijezde, razna svita i elita. Doći će i moj omiljeni glumac, oskarovac Morgan Frimen. U znak sjećanja na jednog od najvećih glumaca sa ovih prostora, nedavno preminulog Bekima Fehmijua, SFF organizuje i projekciju kultnog filma Skupljači perja...
SFF kod mene budi divne uspomene na 2006. godinu kada smo nakon premijere Karnevala, dokumentarnog filma rađenog prema knjizi Kobna sloboda, u prepunoj sali Narodnog pozorištu doživjeli prave ovacije. Tu nezaboravnu noć nikada neću zaboraviti, a ni producent filma Boro Kontić, režiser Alen Drljević, snimatelj Mustafa Mustafić, kompozitor Adnan Zilić, montažer Almir Kenović...
Potresna priča koja otkriva veliki zločin i zaboravljene sudbine našla je put do srca publike. Nakon 170 odgledanih filmova, publika je najboljim proglasila Put za Gvantanamo, Majkla Vinterbotoma, drugi je bio Karneval, treći Volver, proslavljenog španskog reditelja Pedra Almodovara...
To je bilo prvi i posljednji put, u ovih 16. godina SFF-a, da se jedan dokumentarni film, u konkurenciji sjajnih i visokobudžetnih igranih filmova, našao na listi najbolje ocijenjenih.
SFF je Karnevalu širom otvorio vrata velikih svjetskih festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu, Roterdamu, Njujorku, Trstu, Tel Avivu, Motovunu... SFF je u stvari prozor u svijet za mnoge domaće filmove.
30. jul
Na poziv dr. Rusmina Laličića, predsjednika Gusinja, danas je trebalo da sa Markom Vešovićem putujem za Crnu Goru. Nažalost, Marko ide sam: put podnijeti ne mogu, jer me i dalje boli noga. Marko će u sklopu Gusinjskog kulturnog ljeta imati svoje veče. Tamo je na domaćem terenu: prošle godine je proglašen počasnim građaninom Gusinja. Gdje ga ljudi naprosto obožavaju.
Pozdravljam se s Markom i odlazim mom doktoru Pecaru. Dočekuje me sa svojim školskim drugom dr. Murisom Hodžićem. On u Švicarskoj ima ortopedsku kliniku. U Sarajevu Hodžić treba ljekarima da održi neko predavanje. Pregleda me i on. Pita da li sam radio magnet. Ne. Hladno mi saopštava da takva bol može nastupiti od diskushernije, a i karcinoma. Gutam pljuvačku. Uključuju mi nov lijek Lyricu. Služi za obnavljanje nerava, najčešće se daje epileptičarima.
Pokušaću, pa šta bude. Bar ima lijep naziv.
10. avgust
Sa porodicom sam se uputio ka jugu crnogorskog primorja. Idemo u Dobre vode, između Bara i Ulcinja. Možda će mi jako sunce, toplo more i ljekoviti pijesak pomoći. Suvozačko sjedište sam pretvorio u ležaj, i uz pomoć nekoliko jastučića raspoređenih ispod moje kičme stižem da umočim prst u more, kako bih se povezao sa čitavim svijetom.
15. avgust
Sa Andrejem Nikolaidisom večeram na Adi Bojani, gdje se rijeka Bojana uliva u Jadransko more. Neopisiva ljepota. Kako je Bog bio milostiv kada je ovim ljudima darivao ovakav krajolik...
Uz sjajno pripremljenu oradu i crnogorsko vino, Andrej i ja opušteno razgovaramo o svemu i svačemu: stanju na crnogorskom dvoru, skorim izborima u BiH, piscima, novinarima. I dalje mu nije jasno kako se Abdulah Sidran mogao pomiriti sa “dželatovim šegrtom“ Kusturicom. Viši sud u Podgorici prošle je godine presudio da Monitor i Andrej isplate 12.000 eura Kusturici, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog teksta Dželatov šegrt. Prisjećamo se kako smo Emir Hadžihafizbegović i ja organizovali prikupljanje novčanih priloga kako bismo vratili duševni mir Emiru Kusturici. Pored brojnih javnih ličnosti, prilog je dala i Tereza Kesovija. Sidran je, pošto nikad nema dovoljno para, akciju podržao moralno, ali javno. No, sada mu to nije zasmetalo da pođe Kusturici pod noge u Drvengrad. Marko Vešović je zbog toga stavio tačku na višedecenijsko prijateljstvo sa Avdom.
Tješim Andreja da nas je pregazilo vrijeme i da nastupaju druga vremena: u ime mira i suživota, sad je moderno da žrtva moli oprost od dželata.
- Izvinjavaćemo im se što su nas granatirali, vidjećeš Andrej.
18. avgust
Vraćamo se s mora. Nijesmo zadovoljni: djeca i Elvira su zaradili virus, pa su više bolovali nego se kupali. Ja se s mora vraćam bjelji no što sam otišao. Što je logično: sa prijateljima sam bio po kafanama i restoranima, pa me sunce nije mnogo gledalo.
26. avgust
Sarajevska televizija TV1 prikazuje dokumentarni fim Monstrum s Grbavice o zločincu Batku Vlahoviću. Kolegi iz Monitora, Peđi Komneniću, pomagao sam oko snimanja tog filma tako što sam našao adekvatne sagovornike: silovane žene koje su svjedočile o Batkovim zločinima, majke ubijene djece, istražitelje koji su pronalazili Vlahovićeve masovne grobnice... U filmu i ja govorim o tom zlikovcu, njegovim zaštitnicima i zločinima.
Nakon prikazivanja filma, negdje iza ponoći, poziva me nekoliko bliskih prijatelja. Među njima i Nataša Čengić, čijeg je sina Gorana Batko zaklao. Zahvaljuje, jadna žena, na svemu. Potom me, na moje veliko iznenađenje, poziva reis Mustafa Cerić. Uzbuđenim glasom veli:
„Tebi, dragi Šeki, svaka čast. I hvala na svemu. Ali, ovi tvoji Crnogorci su, brate, veliki zločinci. Ovo je strašno.“
„Jesu“, priznajem. Precizirajući:
“Milošević, Karadžić, Arkan, Šljivančanin, Batko... sve su to, nažalost, Crnogorci. Nema na kugli zemaljskoj manje kvadrature sa više zločinaca“, rekoh postiđeno.
Odlazim na počinak, ali san ne dolazi. Zločinac Batko ni meni ne da da zaspim.
Simon Vizental je podučavao: “Učinimo sve da zločinci mirno ne spavaju“. Nešto ne valja: sad zločinci spavaju snom pravednika, a istraživači ratnih zločina se prevrću kao ćevapi.
28. avgust
Jutros na Facebooku zatičem sljedeću poruku:
„Gospodine Radončiću,
pišem vam zbog filma koji sam gledala na B92 o zločincu Batku. Videla sam da se bavite istraživanjem zločina koji je on izvršio nad Vašim narodom... Sramota me je, izvinite molim Vas, toliku sramotu osećam dok slušam sve ove žene koje je silovao, da Vam ne mogu to opisati. Izvinite što Vam pišem, ali imam neopisivu potrebu bar da vam se iskreno i od srca izvinem.
Nadam se da ima Boga i pravde!
Lidija Ele“.
Nijesam znao da je film prikazao i beogradski B92. Zahvaljujem Lidiji, dodajući da moje istraživanje ratnih zločina nije povezano samo sa “mojim narodom“, već sa zločinima počinjenim nad svim narodima.
2. septembar
Evo me u fojničkom Reumalu. Dr. Semiha Hodžić treba da izvrši elektromiografiju, tj. da ispita električnu provodljivost u mojim mišićima. Traži od mene da sjednem na terapeutski sto. Ništa ne upućuje na iskustvo koje nikad neću zaboraviti. Uzima iglu dužine 5-6 centimetara i pita da li se plašim. Gotovo uvrijeđen odgovaram: “Ma ne“. Đe da lijepa doktorka pomisli da se jedan Šeki Radončić boji igle.
Doktorka jednom rukom prihvata moju šaku, a drugom, u mišić između palca i kažiprsta, zabija iglu. I to svom dužinom. Stišćem zube, a ona na iglu kači neke žice. Uz to, traži da naprežem ubodeni mišić dok na ekranu očitava rezultat. Slijedi ubod u mišić iznad šake, pa druga ruka, pa ubod u mišić iznad koljena i u predjelu tabana, pa druga noga, pa drugi taban... Tu tek boli, majčin sine. Evo me kao vudu lutkica.
Crni Šeki, što ne spasi sebe i na vrijeme ne reče da se strašno bojiš igle, da padaš u nesvijest čim je vidiš. Ovako pogibe bez puške, čovječe.
Dok mi doktorka saopštava da moj rezultat nije dobar, ali ni toliko loš kako se na prvi pogled moglo pomisliti, ja se kao prebijeni mačak vučem po onoj ordinaciji i hvatam se kvake.
***
Na izlazu iz Reumala srijećem kolegu i prijatelja Emira Habula. Mislim da je i on tu zbog problema s kičmom. Jes đavola, nedavno je, veli, imao infarkt. Tu je na rehabilitaciji... Odmah zaboravih na moju vudu-seansu.
13. septembar
Crnogorski mediji javljaju da je u 81. godini umro Radovan Đukanović, otac premijera Mila Đukanovića. Radovan je bio sudija crnogorskog Ustavnog suda u penziji. Pravni fakultet je, što nisam znao, završio u Sarajevu, karijeru sudije započeo u Visokom. Na sahrani nisam bio, ali očevici kažu da je to bila najveća sahrana u novijoj istoriji Crne Gore. Veća čak i od sahrane oca nekadašnjeg šefa crnogorske tajne policije, Boška Bojovića, koju sam, prije nekoliko godina, opisao u knjizi Iza maske. Uzeh knjigu da provjerim da li se što promijenilo u crnogorskom čojskom i sojskom mentalitetu.
“Tri sedmice uoči podnošenja ostavke šefu tajne policije, Bošku Bojoviću, umire otac. Na sahrani u Kučima, nadomak Podgorice, okupilo se na hiljade ljudi. Na red za izjavljivanje saučešća čekalo se satima. I pored tako velike gužve neki su se opet vraćali u red da bi po drugi, ili treći put izjavili saučešće šefu crnogorske tajne službe. Htjeli su, ti dobri ljudi, da budu sigurni da će šef UDB-e primijetiti njihovo prisustvo na sahrani svog oca.
A onda je Bojoviću prišao jedan tadašnji visokopozicionirani pripadnik crnogorskog MUP-a da izjavi saučešće. Tokom ljubljena sa tužnim Bojovićem obratio mu se bratskim riječima: 'Boko, molim te nemoj ti više plakat za oca, no ću ja...'
Za razliku od sahrane, na četrdesnici – na kojoj se po pravoslavnom običaju pored porodice okupljaju i prijatelji – druga slika: niđe nikog, nema prijatelja, samo najuža rodbina. Nije došao ni požrtvovani policajac – rezervni plačko. Razlog: Bojović je u međuvremenu zglajzao.“
I na sahrani Radovana Đukanovića, pričaju mi kolege novinari, ista slika: bilo je mnogo dobrih ljudi koji su se u red za saučešće vraćali više puta. Zbog toga su duhoviti Cetinjani, po tradiciji ne baš naklonjeni Đukanoviću, predložili da se tokom saučešća, kao na glasanju, uvede prskanje prstiju sprejom kako isti ljudi ne bi mogli više puta izjavljivati saučešće. Ako bi Milo Đukanović, kako se špekuliše, narednih dana napustio politiku, uvjeren sam da bi se ista slika, kao na četrdesnici oca šefa tajne policije, ponovila i u premijerovom slučaju.
Naravno, to nema veze sa časnim pokojnicima, već sa živim Crnogorcima.
16. septembar
“Dobro veče, Vešovići...“
Marko mi veli da se sprema za književno veče u Gračanici i da se, dok šeta Sarajevom, drži poznatog područja:
- Ošišao sam se kratko, na dva centa. Ne znam hoće li i dalje dobacivati 'Karadžiću!' To su neki dripci, mladi, mislim da nisu ni čuli za mene, objašnjava Marko.
Podsjećam ga da su sarajevskoj kotlini dobacivali i nobelovcima. Andriću su, dopunjuje me Marko, dobacivali:“Pisac, napiše li se šta?“. To je ružna strana Sarajeva koju ja znam od 1963. To se nije pomjerilo ovih 47 godina...
17. septembar
Tužno jutro: moli me Dario Novalić, urednik sarajevskog Starta da provjerim da li je Esma Palić, o čijoj sam potrazi za nestalim suprugom zajedno sa Alenom Drljevićem snimio dokumentarni film, doživjela težak srčani udar. Darijova kćerka ide u isti razred sa Esminom, pa su djeca nešto načula. Zovem prijatelja i šefa Centra za srce, prof. dr Mirsada Kacilu, da se raspitam. Veli da su joj jutros ugradili dva stenta i da će, na sreću, sve biti u redu.
Jutros se operisala i Jasenka Perović, koja je sudjelovala u Karnevalu. Njoj su, tokom deportovanja bh. izbjeglica, crnogorski policajci u smrt poslali brata Alenka. Dr. Šike Bešlić je operisao Jasenku. Objašnjava mi da su joj uklonili čvoriće iz dojke i da se, na sreću, ne radi o malignitetu.
Ipak, sretan dan: kako je moglo biti, dobro su prošle. Želim im brz oporavak.
30. septembar
Na poziv urednika Zvonka Marića, gostujem u trećem Dnevniku TVSA. Tema: svjedočenje bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića pred podgoričkim sudom na suđenju optuženim policijskim funkcionerima za ratni zločin deportovanje bh. izbjeglica. Bulatović je u Podgorici izjavio da za smrt 86 deportovanih Bosanaca i Hercegovaca nisu krivi crnogorski državni organi.
“Poklanjam se sjenima svih nevinih žrtava, iako sam uvjeren da ih zla sudbina nije zadesila krivicom državnih organa Crne Gore, već opštim okolnostima koje su vladale u tom trenutku”, kazao je Bulatović.
“Masno laže Bulatović Momir“, rekoh, između ostalog, na TV. Te ljude je hapsila crnogorska policija, koja jeste državni organ Crne Gore.
Ne čudi što Bulatović izigrava Majku Terezu. U vrijeme deportacija on je u Crnoj Gori bio što i Slobodan Milošević u Srbiji: apsolutni gospodar života i smrti. A to što Bulatović, po komandnoj odgovornosti, ne odgovara za “zlu sudbinu“ nevinih ljudi i „opšte okolnosti koje su vladale u tom trenutku“, isključivo može da zahvali Karli Del Ponte. Gospođa nije bila zainteresovana da ovaj ratni zločin procesuira u Hagu, iako joj je materijal blagovremeno dostavljen.
Šeki lično uručio.

07. oktobar
Nobelovu nagradu za književnost dobio peruanski književnik Mario Vargas Ljosa. Eto, nakon brojnih kandidatura i tridesetogodišnjeg čekanja Ljosa je, konačno, postao nobelovac.
Sredinom juna 1995. godine, na poziv beogradskog Media centra i čuvene londonske organizacije protiv cenzure Article 19, boravio sam u Beogradu na dvodnevnom skupu. Tema: „Mediji u ratu“. Razlog: nekoliko dana ranije, Osnovni sud u Podgorici osudio me na dva mjeseca zatvora, uslovno na godinu, jer sam u svom tekstu u Monitoru blagovremeno opisao kako su crnogorski rezervisti predvođeni generalima JNA, Pavlom Strugarom i njegovim zamjenikom Radomirom Damjanovićem, rušili i pljačkali Dubrovnik.
Nije mi se tih dana išlo u „osinjak“, ali kada mi je Hari Štajner, direktor beogradskog Medija centra, rekao da će skupu prisustvovati Mario Vargas Ljosa, te da ću pored njega i Marka Tompsona, koji će promovisati svoju knjigu Proizvodnja rata, i ja biti jedan od govornika, zaboravio sam na sve opasnosti.
Tokom jutarnje debate profesor Rejmond Lou iz Instituta za slobodu izražavanja u Južnoj Africi govorio je o putevima pomirenja bijele i crne zajednice nakon propasti režima aparthejda. Ja sam govorio o tome kako su tadašnja JNA i crnogorski rezervisti bratski rušili i pljačkali Dubrovnik, kako su na Monitor bacali bombe, o institucionalnim i vaninstitucionalnim suđenjima novinarima... Institucionalno suđenje je, naglasio sam, kada vlast osudi nepodobne novinare u sudskom procesu, makar on bio i neregularan. Kao mene na primjer. I te kazne su po pravilu, ma kako to na prvi pogled izgledalo paradoksalno, humanije od vaninstitucionalnih. One su mnogo brutalnije. Kao primjer naveo sam ubistvo beogradske novinarke Dade Vujasinović. Nesrećnoj Dadi je vaninstitucionalno presudio Miloševićev uži kabinet smrti. Smaknuće je izvršeno tako što je inscenirano Dadino samoubistvo lovačkom puškom. Likvidirana je zbog istraživačkih tekstova o ratnoj mafiji. Vrijeme je potvrdilo koliko sam bio u pravu: petnaest godina kasnije, novi balistički nalazi isključili su mogućnost da je Dada izvršila samoubistvo, pa je Tužilaštvo naložilo beogradskoj policiji da prikupi nove dokaze o njenom ubistvu.
Na skupu sam podsjetio, takođe, kako je 20. januara te 1995. godine, oko 21 sat, „vaninstitucionalno“ pucano na moju majku i suprugu. Hitac nepoznatog napadača proletio je tik iznad njihovih glava. Znao sam: bio je to samo hitac opomene. Miloševićevi majstori za smaknuće, kao od šale, pogode šibicu na sto metara, a kamoli da ne pogode dvije žene sa dvadesetak metara. Uostalom, ni municije im nikad nije falilo.
Nakon mog izlaganja uslijedila je pauza. U više nego skučenom foajeu Kulturnog centra, gdje ni igla nije mogla pasti, našao sam se u krugu diplomata, novinara, boraca za ljudska prava. Zanimali su ih detalji presude, pucnjave, reagovanja...
Taman sam se fino raspričao kada me za ruku povukao moj prijatelj, Zoran Ljumović, predsjednik poslaničkog kluba antiratnog Liberalnog saveza u crnogorskom parlamentu.
- Šeki, hoće da se sa tobom upozna Bosa, veli mi Ljuma.
Kažem mu da malo sačeka, i nastavljam razgovor sa, koliko se mogu sjetiti, otpravnikom poslova Ambasade Velike Britanije u Beogradu. Nakon par sekundi, opet me Ljuma vuče za rukav. Ovog puta mnogo glasnije veli: “Šeki, čovječe, hoće sa tobom da se upozna Ljosa“.
Trgao sam se. Slavni pisac, Mario Vargas Ljosa, čeka da se upoznamo. Propadoh u zemlju. Ekspresno sam se izvinio i izrazio veliku čast što ga mogu lično upoznati. Interesovao se za moj slučaj, raspitivao se da li planiram da napustim zemlju, pitao kako može pomoći, da li da inicira da se sa ovog skupa izda protestno saopštenje... Svojom mirnoćom Ljosa je raspršio moje predrasude o temperamentnim i pričljivim Latinoamerikancima. Oduševio me jednostavnošću i skromnošću, kakvu, valjda, posjeduju ljudi svjesni svoje veličine.
Tokom zajedničkog ručka Ljosa je ispričao, između ostalog, kako se i sam bavio novinarstvom. Radio je za Frans pres i francusku nacionalnu televiziju. Ipak, mnogo više je slušao, nego što je govorio.
Na završetku skupa, direktorica Člana 19, Sandra Koliver, istakla je da osude novinara Monitora, Šekija Radončića i Vesne Kostić, novinarke beogradskog NIN-a, na zatvorske kazne zbog kritike funkcionera, „mogu biti početak zabrinjavajuće prakse zaštite moćnih pojedinaca, na štetu slobode štampe“. Sa skupa je upućen i protest podgoričkoj i beogradskoj vlasti. Ubijeđen sam da je do ovog došlo i zaslugom velikog pisca.
Drago mi je da se Ljosinog dolaska u Beograd sjetio i Hari Štajner. U svom tekstu, povodom objave da je slavni Peruanac dobio Nobelovu nagradu za književnost, Štajner u „maloj dopuni biografije nobelovca“, konstatuje:
„Razumljivo je, dakle, da takvoj ličnosti, pa kada još dobije i Nobela, mediji posvete mnogo pažnje. Ali zašto ovde niko – bar koliko sam boraveći van Beograda zapazio – ne pominje da je pre petnaest godina nobelovac Mario Vargas Ljosa boravio u našem glavnom gradu?! Evo, zato, male dopune inače prilično opširnim njegovim biografijama.
Beogradski Medija centar je oduvek održavao veze i sarađivao sa mnogim sličnim svetskim vladinim i nevladinim organizacijama. Jedna od takvih bila je i Član 19 (Article 19) iz Londona. To je specifična organizacija koja se bavi promocijom i odbranom slobode izražavanja i slobode medija širom sveta... Kada je 1994. godine ova organizacija objavila knjigu Marka Tompsona Proizvodnja rata –mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Medija centar je tražio i dobio pravo da knjigu objavi u Beogradu. Prijateljima iz Člana 19 predložili smo da na promociju knjige dovedu i neku svetski poznatu ličnost koja podržava njihov rad. I – zajedno sa autorom knjige i direktorkom Člana 19, došao je Mario Vargas Ljosa.
To možda i ne bi bilo neuobičajeno da se nije radilo o Jugoslaviji 1995. godine, zemlji kojom je vladao Slobodan Milošević. O tom vremenu, za neupućene, samo ovaj podatak – niko nije mogao, odnosno smeo da nam da prostoriju za promociju. Zahvaljujući ličnom prijateljstvu (pomalo i hrabrosti), Branko Gligorić, upravo smenjeni direktor Doma omladine, ustupio je svoj kafić u foajeu Kulturnog centra.
Ne znam koliko je ljudi uspelo da uđe u mali,skučeni prostor na Trgu republike, znam samo da je bila neopisiva gužva, da smo se svi gadno preznojavali... Ljosa je, naravno, bio glavna zvezda na promociji... Za celu „koloniju” nezavisnih medija i novinara, pogotovo za organizatore (Medija centar u saradnji sa Radijem B92), bio je to pravi praznik. I – podsticaj“, bilježi Štajner.
U kasnim večernjim satima odlazim na počinak. S čudnom dilemom: da li se peruanski literarni čarobnjak danas uopšte sjeća Šekija, Štajnera i beogradskog skupa?